Pratite nas

Analiza

William Engdahl: “Za SAD Hladni rat nikada nije završio

Objavljeno

na

“Za SAD Hladni rat nikada nije završio – ta situacija nas vodi u nuklearni holokaust, zemlje Europe moraju hitno razviti kičmu i prestati slijepo ispunjavati svaki diktat Washingtona”

Američki geopolitički autor i analitičar, F. William Engdahl, osvrnuo se u kratkom intervjuu za RT o aktualnoj situaciji u Europi u kontekstu Ukrajinske krize, obljetnice pada Berlinskog zida i izgradnje američkog raketnog štita u blizini Rusije.

RT: “Mihail Gorbačov je čovjek kojega na Zapadu slave zbog njegove uloge u okončanju Hladnog rata. No, hoće li ga Zapad slušati sada kada govori protiv novijih poteza Washingtona?”
William Engdahl: “Mislim da ga Washington nikada neće slušati. Oni su pregazili vlastito obećanje kada su proširili NATO prema istoku nakon što je tadašnji američki državni tajnik, James Baker III, rekao da neće ukoliko dođe do mirnog pripojenja Istočne Njemačke Zapadnoj Njemačkoj u jedinstvenu državu. Sada se oglasio Gorbačov koji je bio čudnovato tih 25 godina otkako je protjeran s vlasti u Moskvi. Ja sam uvijek imao dojam da on zaista jest autentični ruski patriot, ali jednostavno nije imao priliku progovoriti jer su ga ocrnili unutar Rusije.
No, on je zapravo bio žrtva onoga što danas jasno vidimo da je bio CIA-in puč koji je doveo na vlast Borisa Jeljcina, čovjeka Washingtona, koji je imao zadatak u potpunosti razmontirati rusku ekonomiju nakon 1990″.

RT: “Gorbačov upozorava na novi Hladni rat i to je uznemirujuće. Hoće li Zapad prepoznati ta upozorenja i sukladno tome smanjiti svoje vanjskopolitičke ambicije?”
William Engdahl: “Ja se iskreno tome nadam. Ponašanje Europske Unije, naročito Vlade njemačke kancelarke Angele Merkel nakon puča u Kijevu – a to zaista jest bio puč izveden od strane američkog State Departmenta i CIA-e – 22. veljače koja se ponijela kao država vazal, na koljenima pred Washingtonom po svim ključnim pitanjima pritiska. Nadam se da će dobiti kičmu u Berlinu, kao i u drugim EU zemljama, nadam se da će pronaći europski put umjesto da slijepo ispunjavaju diktate Washingtona kao što su radili do sada”.

RT: “Kada je riječ o odnosu prema Rusiji, koliko su europske Vlade spremne djelovati same bez utjecaja Washingtona?”
William Engdahl: “Napisao sam knjigu pod naslovom ‘Dominacija Punog Spektra: Totalitarna Demokracija u Novom svjetskom Poretku’ u kojoj dokumentiram činjenice koje ukazuju na to da Hladni rat za Washington nikada nije ni završio, niti jedne sekunde nakon predaje SSSR-a i raspada Varšavskog pakta. NATO je zapravo učinio obrnuto, odmah su se počeli širiti prema Rusiji kroz Bugarsku, Poljsku, Rumunjsku, Češku itd. Postavili su raketni štit i anti-raketne instalacije u tim zemljama imajući u cilju stvaranje prilike za mogućnost prvog napada na Rusiju. To svakako svijet dovodi bliže nuklearnom holokaustu. Ovo je ekstremno opasna situacija, Hladni rat za Washington nije nikada završio. Učinili su sve kako bi slomili Rusiju i nisu uspjeli. Putin je povukao crtu u pijesku nekoliko puta te ga stoga Washington toliko prezire jer on jednostavno ne popušta pred pritiskom, on brani ruske nacionalne interese. Mislim da je to pohvalno, više zemalja svijeta u današnjem svijetu trebalo bi se tako postaviti”.

RT/advance.hr

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Analiza

Od 3. siječnja 2000., Hrvatsku drže u psihozi latentnog “građanskog rata”

Objavljeno

na

Objavio

Kad je agresija, a kad građanski rat?

Nasuprot rasprostranjenom mišljenju kako je Srbija zadnja od bivših jugoslavenskih republika postala samostalnom državom, i to pomalo nevoljko i pokislo, napuštena od svih, stoji jedna zanemarena činjenica – Srbija se zapravo prva osamostalila od zajedničke savezne države.

Učinila je to, doduše, bez pompe i narodnog slavlja pa i nije tako neobično što je to mnogima promaklo. Išuljala se onako zaplotnjački, u tišini, samo kako bi osigurala pogodan položaj za ostvarenje pomno planiranog nacionalnog cilja – što veće Srbije!

Naime, poslovično najglasnija jugo-republika je dana 28.9.1990., dakle gotovo tri mjeseca prije Hrvatske, donijela Ustav kojim se odredila suverenom i neovisnom državom koja prema federaciji nema nikakve dužnosti. Štoviše, taj je Ustav omogućio Srbiji da poštuje savezne zakone samo ako su u njezinom interesu. A u interesu joj je bilo sudjelovati u radu Predsjedništva države čije zakone više nije priznavala i preko njega zadržati nadzor nad vojskom. Ali i kriti se iza imena Jugoslavije, koristiti njezin još uvijek postojeći međunarodni subjektivitet i pred svijetom se, koji je strepio od njezinog raspada, himbeno zalagati za teritorijalni integritet Jugoslavije, a u konačnici i polagati pravo na savezna proračunska sredstva. Time što je Srbija u slučaju spora davala prednost republičkoj vlasti u odnosu na saveznu, federativna Jugoslavija postaje ne samo ustavno-pravno nego i elementarno logičko proturječje, bez obzira što će preko saveznih aparatčika bez izbornog legitimiteta još neko vrijeme figurirati na međunarodnoj sceni.

Da su temeljni funkcionalni elementi jugoslavenske federacije bile republike, potvrđuju i prvi višestranački izbori, održani upravo na republičkoj razini. Vodstva republika su tada po prvi put izabrana voljom naroda a ne u ime njega, dok predstavnici u saveznim tijelima nisu izravno birani na slobodnim izborima, već su ih posredno delegirale republike i pokrajine. Značaj republika pokazuju i pregovori o raspletu jugoslavenske krize (preustroju ili razdruživanju) koje su vodili predsjednici (predsjedništava) republika. S druge strane, nitko ispred Jugoslavije, savezne razine, ne pregovara o njezinoj sudbini, čak ni premijer Ante Marković. Navedeno pokazuje da su jedino republike, iako međunarodno nepriznate kao države, bile subjekti s pravom suverenog odlučivanja o ključnim političkim pitanjima.

Do mirnog raspleta nije došlo uslijed nepomirljivih gledišta između zapadnih republika (Slovenija i Hrvatska), koje su smatrale da su nositelji suvereniteta republike, i Srbije i Crne Gore, koje su držale da su to narodi (Makedonija i BiH su bile nesklone izrijekom se izjasniti). Potonje, u praksi teško provedivo stajalište nije priznavalo granice republika, tek ih je trebalo odrediti ili, kako se još spominjalo, platiti cijenu izlaska iz Jugoslavije. S obzirom da su im postojeće granice bile pretijesne, princip kojeg su zagovarale Srbija i Crna Gora nije se mogao nametnuti i provesti drukčije nego ratom. U tome ih je ohrabrivala spoznaja kako u ratu prednost ima onaj koji može računati na vojsku na svojoj strani, još i veću ako je to jedina raspoloživa vojska.

Povlačenjem iz Slovenije nakon upadljivo kratkotrajnog oružanog sukoba i Jugoslavenska narodna armija priznaje nestanak Jugoslavije. Povukavši se praktično bez borbe iz dijela države čijih je granica prema Ustavu SFRJ bila čuvarica, JNA pokazuje kako je svjesna da je izgubila državu (tj. da Jugoslavije više nema). No, nije joj trebalo dugo da pronađe novu, budući da povlačenjem na pričuvni položaj jugo-vojska pristaje uz politiku vodstva Srbije. Dojučerašnja zaštitnica Jugoslavije postaje zaštitnicom samo jednog naroda – srpskog! Naoružava samo jedan narod (druge razoružava), povlači se na teritorij naseljen pretežno ili u znatnoj mjeri tim narodom, borbeno djeluje koordinirano s paravojnim postrojbama samo tog naroda, žmiri na zločine tog naroda, štoviše katkad ih i organizira i prikriva im tragove. Primijetit će to i Međunarodni sud pravde u Haagu koji u presudi u predmetu tužbe Hrvatske protiv Srbije za genocid utvrđuje da su JNA i srpske postrojbe odgovorne za obrazac genocidnih čina počinjenih diljem Hrvatske s ciljem stvaranja etnički homogene srpske države, što ne ostavlja dvojbe oko napadačkog karaktera rata kojeg su vodile. Osim JNA u tom će udruženom zločinačkom pothvatu aktivno sudjelovati i MUP suverene i neovisne države Srbije (takvom se Ustavom proglasila) osiguravajući logističku, materijalnu i organizacijsku potporu srpskim paravojnim postrojbama na području Hrvatske, o čemu se u Haagu još uvijek vodi iznimno važan sudski proces Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću.

Kako u vrijeme rata u Hrvatskoj Jugoslavija više ne postoji – što su već prije, svaka na svoj način, utvrdile i Srbija i JNA – nije ga nikako moguće okvalificirati građanskim ratom u Jugoslaviji. No, kako bi se stvari izbjeglo nazvati pravim imenom, tomu se pokušalo doskočiti nakaradnom kovanicom o “građanskom ratu u bivšoj Jugoslaviji”, dakle građanskom ratu u nečem čega više nema. Time se zamagljivala činjenica da se rat u to vrijeme odvijao isključivo na teritoriju Hrvatske što uz karakter djelovanja JNA i srpskih snaga, kojeg je utvrdio Međunarodni sud pravde u Haagu, nedvojbeno upućuje na zaključak da je Hrvatska napadnuta, dok smjer kretanja i područje novačenja postrojbi JNA zorno pokazuju i odakle je napadnuta. Arhitekti rata nisu taj rat poveli kako bi izgradili drukčiju Hrvatsku, niti su svoju viziju ponudili na slobodnim izborima u Hrvatskoj, nego su ga pokrenuli protiv narodnom voljom izabranog vodstva kako bi Hrvatskoj oteli dio teritorija. Stoga ga se nipošto ne može smatrati niti građanskim ratom u Hrvatskoj. Javno deklarirani ratni cilj prisvajanja dijela teritorija Hrvatske (upakiranog u ostajanje u već nepostojećoj Jugoslaviji), te narav djelovanja njegovih provoditelja nedvojbeno ukazuju kako je riječ o agresiji. Pri tom je važno primijetiti kako opće pojmove poput agresije i građanskog rata određuje postupanje organiziranih struktura i zakonitih predstavnika uključenih skupina, a ne držanje pojedinaca. To nije stvar nečijeg mišljenja, nego jednostavno pitanje zdravog razuma.

Rjeđe se spominje da je osim Srbije, i uz njezinu politiku pristalih Crne Gore i JNA, u agresiji na Hrvatsku aktivno sudjelovala još jedna republika – Bosna i Hercegovina. Ne samo kao logistička baza, ne samo zato što su postrojbe JNA u Hrvatsku ulazile uglavnom iz te republike, niti samo zbog borbenog djelovanja agresora s njezinog teritorija, nego i zato što su naknade za pripadnike Teritorijalne obrane BiH, angažirane na zapadnoslavonskom i dubrovačkom ratištu, isplaćivane iz proračuna BiH. Bilo je to vrijeme kad to još nije bio rat Alije Izetbegovića, iako su i u BiH već ginuli ljudi i gorjela sela. Ali nisu to bili Alijini ljudi, niti su to bila njegova sela.

Taj izabrani predstavnik tek jednog od tri konstitutivna naroda u BiH uočio je znatne poteškoće s kojima se Hrvatska suočavala kako bi međunarodna zajednica, po naravi podložna inerciji, ali i izložena višegodišnjoj ustrajnoj promidžbi prosrpske jugo-diplomacije, jasno i glasno prepoznala školski primjer agresije kao agresiju, a ne kao građanski rat u bivšoj Jugoslaviji. Stoga zaključuje kako najprije treba ishoditi međunarodno priznanje BiH ili kako se izrazio – prvo treba staviti obruče oko Bosne, jer poslije priznanja je agresija, a prije priznanja je građanski rat. Poslužio se pritom i klasičnom prijevarom orijentalnog tipa na osebujan način koristeći pojmove taktike i strategije. Prijetvorno prihvaćanje plana Europske Unije poznatog kao Cutileirov plan – koji je predviđao unutarnji preustroj BiH na tri područja temeljem etničkog načela, a što je ujedno predstavljalo i preduvjet za priznanje BiH – naziva taktikom, a kasnije povlačenje pristanka – strategijom.

Dogovor je minirao samo kako bi stavio “obruče oko Bosne” i tako stvorio preduvjete da uzurpira položaj jedinog legitimnog predstavnika BiH. To, međutim, rat nije spriječilo, nego je i ono malo izgleda da ga se izbjegne svelo na nulu. Srbi u BiH su, baš kao i sunarodnjaci im u Hrvatskoj, počinili agresiju već zbog ratnog cilja – izdvajanja iz BiH i rušenja njezinog teritorijalnog integriteta (dakle njih nije zanimala drukčija BiH) – ali i zbog genocidnih čina provedenih s ciljem stvaranja etnički homogene srpske države. Karakterizaciji građanskog rata najbliži je rat između Hrvata i Bošnjaka, budući je prijepor nastao po pitanju unutarnjeg ustroja države. Hrvati su težili (kon)federalnoj BiH, uspostavljenoj na unutarnjoj teritorijalnoj podjeli temeljenoj na etničkim načelima, što su njihovi predstavnici u tri navrata potvrdili prihvaćanjem upravo takvih prijedloga međunarodne zajednice, dok su Bošnjaci inzistirali na unitarnoj ili građanskoj BiH, koja ne bi uvažavala interese konstitutivnih naroda nego samo građana-pojedinaca. Ipak, nije zgoreg primijetiti kako je i u ovom ratu uočljivo znatno više napadačkih elemenata s bošnjačke strane i obrambenih s hrvatske, nego obrnuto – toliko više da to, posebice uzme li se u obzir i način provedbe, ostavlja prostor i za drukčiju karakterizaciju tog rata.

U nedostatku ozbiljnih argumenata, a lako moguće i po onoj “drž’te lopova”, bošnjačka strana optužuje Republiku Hrvatsku za agresiju zbog angažmana Hrvatske vojske u ratu između Hrvata i Bošnjaka u BiH. No, brojnost tih postrojbi koje ni u jednom trenutku nisu prelazile snagu lake pješačke brigade (manje od dvije tisuće ljudi), kao i njihov prostorni raspored (raspršenost na dugačkoj bojišnici) jasno upućuju na taktički (i to obrambeni) karakter te intervencije, a ne na strateški (napadački, agresivni) s ciljem zauzimanja teritorija.

Drugi krak prikaza Hrvatske i Hrvata u BiH kao agresora od strane bošnjačke vrhuške temelji se na telepatskim sposobnostima čitanja tuđih misli i intimnih želja, a ne na vrednovanju djela. Prema takvom viđenju Hrvatska je kriva jer je željela pripojiti dio BiH, a Hrvati iz BiH zato jer su čeznuli priključiti joj se. Ako je to i bila prirodna želja, kako predsjednika Tuđmana, tako i ogromne većine Hrvata u BiH, u realnom vođenju politike izraženom kroz odigrane političke poteze nema naznaka koje bi ukazivale da se takvo što provodilo u djelo. Tome svjedoče uređenje i definicija Herceg Bosne, prvo zajednice a potom i republike, bezuvjetno prihvaćanje mirovnih planova međunarodne zajednice, sudjelovanje na referendumu o neovisnosti BiH, ali i njezino brzo priznanje od strane Hrvatske (Srbija ju je priznala tek 1995.). Slično bi se, primjerice, moglo optužiti Aliju Izetbegovića kako je stvarao, a ne samo sanjao islamističku BiH. Iako se to iz konkretnih političkih poteza bošnjačkog ratnog lidera ne vidi, iz autorskog mu spisa “Islamska deklaracija” očito je kako mu je srce kucalo. Jako ga je žuljala odvojenost vjerskih i svjetovnih zakona, toliko da se ne bi odveć protivio primjeni šerijata. Kad bismo tjerali mak na konac, nije li i postrojavanje odreda mudžahedina El Mudžahid u sastavu Armije BiH predstavljalo puno ozbiljniji znak potpore takvim stremljenjima od bilo kojeg dokumentiranog poteza Hrvatske i BiH Hrvata u smjeru odvajanja dijela teritorija BiH?

No, ni u Hrvatskoj ne manjka onih koji rado čube na glavi pa vide sve naopako. Ukotvljeni u toj pozi rat u Hrvatskoj nazivaju građanskim, dok građanski rat između Hrvata i Bošnjaka vide agresijom Hrvatske na susjednu zemlju. Još je više naopako što mnoge od njih zauzvrat izdržava država spram koje su spremni učiniti sve kako bi joj napakostili. Nađe se među njima nositelja istaknutih političkih funkcija (ipak sve manje) i u politiku zalutalih diletanata (sve više), odvjetnika, sudaca i tužitelja, sveučilišnih profesora i političkih analitičara…, a tu su i neizbježne pomoćne postrojbe – buljuk novinara, horde tzv. kulturnjaka, konačno, kao srp i čekić na petokraku, i nevladini a zapravo vladini aktivisti, naravno u službi stranih vlada… To su oni koji ne podnose pobjedničku Hrvatsku i Hrvate u BiH kao kamen joj zaglavni pa, posebno intenzivno i invazivno od 3. siječnja 2000., Hrvatsku drže u psihozi latentnog “građanskog rata”, boreći se za neku drugu Hrvatsku ili njihovim rječnikom rečeno – “ovu zemlju”. Hrvatska je to koja će biti sve samo ne hrvatska, zemlja bez okusa, boje i mirisa, bez narodnog pozdrava i ponosa, sa zastavom vazda na pola koplja i naposljetku bez ljudi,…, hrvatskih ljudi koje tako zdušno potiču na odlazak iz domovine uvjeravajući ih kako je ovdje sve loše i ništa nema smisla (samo nikako da to pokažu i vlastitim primjerom iz čega bi se moglo zaključiti kako njima izgleda i nije tako loše, a to je posebno porazno, jer ako njima nije loše, Hrvatskoj mora biti loše). Ukratko, bore se za Hrvatsku upravo po mjeri agresora iz devedesetih. Dijeleći s njim istinu o prošlosti i danas provode ciljeve agresije iz devedesetih, samo sada drugim sredstvima. I zato je za taj podmukli “građanski rat” u ovoj, po toj pojavi endemičnoj državi, “unutarnja agresija” sasvim prikladan izraz. No, ako je već vanjski agresor izbjegao sudu za svoja zlodjela, može li si Hrvatska priuštiti luksuz da takav epilog mimoiđe i ove unutarnje mu pobratime? Toliko ih je, doduše, da bi procesuiranje iz posve praktičnih razloga zahtijevalo ubrzani, da ne kažemo kratki postupak. Jer ne pomažu tu ni ograđivanja, ni suspenzije, pa čak ni otkazi… Najmanje što Hrvatska može učiniti za njih je uskratiti im državljanstvo države koja im toliko ide na jetra.

Grgur S./Kamenjar.com

 

facebook komentari

Nastavi čitati

Analiza

Mladić je svoju ratnu karijeru završio vojno poražen od Hrvata

Objavljeno

na

Objavio

Večernji List

U Kninski korpus tada pješadijski pukovnik JNA Ratko Mladić stigao je iz Prištinskog korpusa, gdje se “čeličio” na gotovo neprijateljskom terenu, kakvim je tada unutar JNA i smatran prostor Kosova sa svojim stalnim bunama Albanaca. U Knin dolazi pred kraj lipnja 1991. s navršenih 48 godina života, a već 1. kolovoza preuzima nadzor nad korpusom.

U Srbiji ga od tada već slave kao velikog vojskovođu, s time da je tu slavu stekao u uvjetima rata s još nenaoružanim Hrvatima Knina i okolice. Koje je, kao i njihova sela i naselja Mladić popalio i zgazio svojim tenkovskim jedinicama u ljeto 1991. Krajem kolovoza (27.) spalio je i uništio Kijevo, 13. rujna poduzeo napad na Šibenik i izbio tenkovima na most, sa strane Srime i Vodica. No, tada su njegovi tenkovi, akcijom lokalnog ZNG-a, te plotunima i pogocima artiljerije s otoka Žirja u zadnji čas zaustavljeni.

“Vojskovođa” u bijegu

Njegov Kninski korpus do kraja te 1991. narastao je na oko 18.000 vojnika (bez lokalnih četnika i pobunjenika) i vojno je dominirao, dok su Hrvati tek grčevito mogli braniti nezauzete gradove i sela. U vrijeme Sarajevskog primirja i međunarodnog priznanja Hrvatske (siječanj – veljača 1992.), Mladića, sada već do kraja vojno prekaljenog zapovjednika s ideologijom velikosrpstva, prebacuju na novo/buduće ratno žarište, u BiH.

Na zasjedanju Skupštine Republike Srpske 12. svibnja 1992. u Banjoj Luci imenovan je za komandanta Glavnog štaba VRS. Na toj dužnosti ostaje do početka studenog 1996. Smijenjen je političkom odlukom, Ukazom Vrhovnog komandanta VRS tek 28. veljače 2002. Na ratištima u BiH Mladić će do kraja izbrusiti svoj status ratnog zločinca i pripadnost monstruoznom ratnom političko-vojnom vrhu Republike Srpske.

No, koliko ga god slavili kao velikog srpskog vojskovođu, činjenica je da je Mladić svoju vojnu karijeru završio vojnički poražen od hrvatskih vojski. Na kraju rata, sve do Daytona, njegove su vojske uspijevale tek bježati pred snagama koje je vodio kroz BiH general Ante Gotovina.

No, Mladića se nikako nije smjelo podcjenjivati. Javnost je tek dugo poslije kraja rata saznala da je Mladiću umalo uspjelo pokrenuti veliku ofenzivu i operaciju “Vaganj 95”, kojom je s čak 80.000 srpskih vojnika okupljenih odasvud planirao krenuti u vraćanje izgubljenih teritorija u BiH i RH, te prodorima svojih oklopnjaka osvojiti Livno, dolinom Neretve probiti se prema Metkoviću, a izbiti na more ponovno čak i kod Dubrovnika. Mladićeva “Direktiva br. 8”, datira od 3. kolovoza 1995., a cilj je ratni preokret. General Gotovina je 28. srpnja ušao u Grahovo, idući dan u Glamoč.

General Mladić je, naravno, shvaćao da je idući korak napad Hrvata na Knin. Stoga na sastanku u Bosanskom Petrovcu, gdje su se 30. srpnja 1995. okupili vojni zapovjednici dviju srpskih vojski, koje su predvodili Mladić i general Dušan Lončar iz Knina, Mladić otkrio plan.

Hrvati požurili s Olujom

Planira se protunapad i vraćanje Grahova i Glamoča, a akcije istodobno moraju početi i na istoku i jugu. “Jedinice Drinskog, Istočnobosanskog i Hercegovačkog korpusa odmah će krenuti u napad dolinom Neretve, ka Metkoviću i moru… da se na više mesta razvuku ustaške snage, nanese udarac na naosetljivijim mestima, tako da se zauvek ustašetine nateraju da razmisle kad će da se odluče za rat sa Srbima…”, piše u naredbi.

Mladić ujedno obavještava svoje oficire: “Celokupnom operacijom Vaganj-95 ću rukovoditi lično.” Spremio je 25.000 vojnika, kojima je naredio početak napada 5. kolovoza u 6 sati ujutro, a računao je i na 10.000 Mrkšićevih vojnika iz krajinske vojske. Na istoku i jugu, istodobnim pokretanjem triju korpusa snaga RS (od 45 do 50.000 vojnika), planirao je krenuti na svim frontama istodobno te razvući hrvatske i bošnjačke snage.

Povijest će pokazati da je Mladić zakasnio za nešto više od 24 sata. Hrvatska Oluja kreće u 5 sati 4. kolovoza, dan prije Mladićeva napada. Gotovina s Dinare zauzima Knin, pa je Mladiću ostalo tek da drži pozicije u BiH i čekati. I dočekao je da glavne hrvatske snage, u euforiji zbog pobjede krenu na odmor, a da ih na isturenim položajima u BiH zamijene pričuvne snage. Mladić u svoj protunapad kreće u noći s 12. na 13. kolovoza i uspijeva vratiti neke povišene položaje, kao i prekinuti prometnicu Knin – Grahovo.

Uslijedila je brza protuakcija hrvatskih snaga, priskaču u pomoć profesionalne bojne 4., 7. Gbr., kao i 126. brigade i nakon dva dana teških borbi, Mladićeve su snage otpuhnute natrag. U tim je borbama stradalo 30 hrvatskih vojnika, uglavnom pričuvnika iz Kaštela. Taj je pokušaj Mladića bio njegov zadnji ofenzivni pokušaj, a našim je zapovjednicima postalo jasno da moraju krenuti naganjati Mladićevu vojsku dublje u BiH, sve do kraja rata. U samo nekoliko sljedećih tjedana hrvatske su vojske došle do Banje Luke pa je tako Mladić neslavno završio svoju ratnu karijeru.

Davor Ivanković/VL

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari