Pratite nas

Kolumne

Za ‘celokupan srpski narod’ Oluja je ‘zloglasna’ agresija i prije negoli je počela

Objavljeno

na

Bihać je bio pred padom, prijetila mu je sudbina Srebrenice. Načelnik općine Bihać, Adnan Alagić, piše predsjedniku Tuđmanu:“… Jedinu nadu polažemo u naše hrabre borce i prijateljski hrvatski narod

Pola godine prije početka Oluje, 10. veljače 1995. predsjednik velikosrpske tvorevina u Hrvatskoj, Republike srpske Krajine Milan Martić u svom govoru „starešinama“ terorističke Srpske vojske Krajina objasnio je stanje stvari: „U 1995. godini očekuje se agresija hrvatske vojske. Agresiju moramo dočekati spremni. Biće to presudna bitka, ne samo za RSK nego za celokupan srpski narod. Postojanje i rad vojnoobaveštajnih organa i državna bezbednost moraju obezbediti podatke o početku agresije bar 10 do 15 dana pre njenog otpočinjanja. Sigurni smo da će do agresije doći, ali teško se može utvrditi njen početak, do koga će doći u periodu april-jul 1995. godine. Rat između RH i RSK mora se završiti pobedom jedne i porazom druge strane. Dok se to ne desi, rat se neće i ne može završiti“. Oluja je za „celokupan srpski narod“ i prije negoli je počela predstavljala „agresiju“!

Glavni „starešina“ Srpske vojske Krajina, general Mile Mršić u lipnju 1995. pripadnicima SVK zaželio je da „naredni Vidovdan dočekaju ujedinjeni – u jednoj srpskoj državi“, navodi list Vojska Krajine.

Alija moli pomoć, Bakir sprječava gradnju mosta

Pobunjeni Srbi poslije poraza u Bljesku u svibnju 1995. nastojali su preostali dio okupirane Hrvatske „prisajediniti“ s dijelovima Bosne i Hercegovine pod srpskom okupatorskom vlašću. Pripremili su u srpnju 1995. nacrt Ustava Ujedinjene Republike Srpske, dok su istodobno u Bosni i Hercegovini počinili genocid nad muslimanima u Srebrenici. I pripreme za ujedinjenje i izvršeni genocid odradili su zajedničkim snagama. Malo je poznato da su u genocidu u Srebrenici sudjelovali i Srbi iz Hrvatske. I to najmanje u „mješovitoj četi združenih snaga MUP-a RSK, Srbije i Republike Srpske“, kako navode srpska vrela.

Alija Izetbegović piše Tuđmanu 18. srpnja 1995. da na najavljenom zajedničkom sastanku jedina „tačka naših razgovora, budu pitanja vojnog saveza Republike Hrvatske i Republike Bosne i Hercegovine radi zajedničke borbe protiv srpskog agresora“. Bi li Izetbegović ovakav prijedlog poslao državi koja je dotad navodno izvršila agresiju na BiH? Tuđman je prihvatio Izetbegovićev prijedlog.

Bihać je bio pred padom, prijetila mu je sudbina Srebrenice. Načelnik općine Bihać, Adnan Alagić, piše predsjedniku Tuđmanu:“… Jedinu nadu polažemo u naše hrabre borce i prijateljski hrvatski narod, pošto nam je sudbina koju nam je agresor namijenio ista. Stoga vas molim da sa svoje strane učinite sve što je u vašoj moći da se spasi ovaj herojski grad i njegovo napaćeno stanovništvo“. Alijin sin Bakir 23. godine kasnije ne dopušta „prijateljskom hrvatskom narodu“ da u svojoj državi napravi most!

Splitska deklaracija: Na zahtjev BiH Hrvatska joj pruža pomoć

Na zajedničkom sastanku održanom u Splitu 22. srpnja 1995. potpisana je „Deklaracija o oživotvorenju Sporazuma iz Washingtona, zajedničkoj obrani od srpske agresije i postizanju političkoga rješenja sukladno naporima međunarodne zajednice“, dokument je poznatiji pod imenom Splitska deklaracija. Među ostalim u njoj je dogovoreno „proširenje i jačanje obrambene suradnje“, jer su „Republika i Federacija Bosne i Hercegovine uputile Republici Hrvatskoj poziv da pruži hitnu vojnu i drugu pomoć u obrani od agresije, posebice u području Bihaća, što je Republika Hrvatska prihvatila“.

Tuđman je početkom kolovoza najavio mogućnost vojne akcije. Francuski i američki predsjednici sugeriraju mu da nastavi pregovarati s pobunjenim Srbima. Raste nestrpljenje preko 380.000 Hrvata protjeranih s okupiranih područja. Tuđman daje uvjete za pregovore: neodgodiva mirna reintegracija okupiranih područja; trenuttno otvaranje svih komunikacijskih veza i naftovoda; neodgodiva primjena Ustava RH na okupiranim područjima i predaja oružja hrvatskim vlastima u roku od tri do osam dana. Srbi su pregovore odbili.

Tuđman 3. kolovoza piše pisma Helmutu Kohlu i Billu Clintonu u kojima najavljuje vojnu akciju: „Kao državni Olujapoglavar Republike Hrvatske, podržan jednoglasnom odlukom VONS-a, donio sam odluku da akcijom redarstvenih i vojnih snaga, koja će započeti ujutro, spriječim nastavak okupacije okupiranih područja iz kojih se provodi agresija prema zaštićenoj zoni Bihać. Akcija će biti usmjerena prema paravojnim pobunjeničkim snagama, koje su prema rezolucijama Vijeća sigurnosti i svim međunarodnim planovima već davno trebale biti razoružane…. Republika Hrvatska jamči srpskom pučanstvu sva ljudska i etnička prava prema Ustavu i svim međunarodnim konvencijama…“.

Vojno-redarstvena operacija Oluja provedena je od 4. do 10. kolovoza na bojišnici dugoj više od 630 kilometara. Drugog dana operacije (5. kolovoza) oslobođen je Knin. U operaciji je poginulo više od 200 hrvatskih branitelja, ranjeno je najmanje 1.100. Već prvoga dana Oluje vojno i političko vodstvo pobunjenih Srba zapovjedilo je „odlazak sveg za borbu nesposobnog stanovništva“. Oluja je omogućila Armiji BiH deblokadu Bihaća.

Srbi su se sami protjerali iz Hrvatske

Ratni zločinac Milan Martić u Banjoj Luci donio je 4. rujna 1995. zapovijed o osnivanju „Oslobodilačke vojske RSK i njenom uključivanju u borbena djelovanja na teritoriju RS i RSK, uz plan da se odmah otpočne sa specijalnim djelovanjem na teritoriji RSK“. Specijalno djelovanje funkcionira i danas, koliko god nas poredak uvjeravao da je stanje normalno, inkluzivno i politički stabilno. Dovoljno je otvoriti bilo koji broj Novosti. Ili pročitati godišnje potjernice za Hrvatima. Pa i neke druge „bulletine“. No, najbolje je sagledati srpski odnos prema Oluji i Danu pobjede i domovinske zahvalnosti, što ćemo učiniti kad se podsjetimo na neke važne činjenice.

Tijekom Oluje vojno i političko vodstvo terorističkoga krila Srba u Hrvatskoj provelo je odluku usvojenu u svibnju 1991. o tome kako će „Srbi prije poginuti ili se iseliti iz Hrvatske nego prihvatiti život u bilo kojoj državi Hrvatskoj“. Bilo je to stajalište proisteklo iz referenduma na kojemu je 99,80 posto Srba od izašlih 79,48 posto glasača odlučilo da će tzv. Krajina postati „parče“ Srbije.

Godine 1993. u lipnju pobunjeni Srbi donose odluku o ujedinjenju s pobunjenim Srbima u Bosni i Hercegovini u jedinstvenu državu. Napokon i nacrt Ustava „Ujedinjene Republike Srpske“ (srpanj, 1995.) potvrđuje stajalište da Srbi ne prihvaćaju život ni u kakvoj hrvatskoj državi. Kasnije je takvo stajalište, poznato odavno, prepjevano u hrvatski „zajednički zločinački pothvat protjerivanja Srba iz Hrvatske“, koji je u Haagu doživio „istorijski“ poraz, a koji hrvatska politika nikako da usvoji i promiče („inkluzivira“), kako u bilateralnim odnosima sa Srbijom, tako i u međunarodnim odnosima, osobito unutar EU.

Dan pobjede prekriti danom „sećanja“

Odgovornost za poraz u Oluji u jugoslavenskoj javnosti odmah je prebačena na vojni i politički vrh terorističke RSK. „Oni pričaju neku priču kako će ujediniti sve srpske zemlje, onda im zagusti, pa pozivaju Srbiju u pomoć. Srbija im je dala oružje, poslala im je zapvojednika da ih organizira. Rečeno im je da pregovaraju s Hrvatskom i tako pacificiraju situaciju. Ne! Oni su od toga htjeli veliki spektakl, nebesku dramu. Međutim, Hrvati su im sada ušli u dubinu, odsjekli ih; tako gube i diplomatske pozicije i ulog im je daleko manji“ (Monitor, 4. kolovoza 1995.).
Dvadeset i tri godine kasnije, izgubljene „diplomatske pozicije i ulog“, zahvaljujući guskama iz Hrvatske, petoj koloni i dubokoj državi, pretvoreni su u izjednačenu krivnju. U Hrvatskoj se čak slobodno slavi dan četničkoga ustanka iz 1941., a uskoro bi se mogao slaviti i 17. kolovoza 1991. dan drugoga četničkoga ustanka protiv hrvatske države (koji se „obeležavao“ u RSK kao „Dan ustanka“).

U ovom trenutku na Dan pobjede i domovinske zahvalnosti poraženi agresor u Srbiji i u Republici srpskoj „obeležava“ i „komemorira“ Dan sećanja na stradanje i progon Srba u Oluji, odnosno žrtava „zajedničkoga zločinačkoga pothvata protjerivanja Srba iz Hrvatske“. Toga dana „tačno u podne oglasiće se sirene u svim gradovima Srbije“. Podsjećam da je hrvatski poredak odavno rekao kako je ulazak Srbije u EU („tačno u podne“, ili „malo dockan“?) hrvatski strateški interes! Politički predstavnici srpske nacionalne manjine ne dolaze na obljetnice vukovarske epopeje, kao niti na obljetnice olujne kninske pobjede. Budući da ne priznaju Oluju, ne priznaju niti Domovinski rat kao temelj Republike Hrvatske u kojoj političko vodstvo ponovo pokušava steći status političkoga naroda i teško ili nikako preko usana izgovara – „srpska nacionalna manjina“.

Vučić: Srbija će „da spreči“ Oluju

Kako se u Srbiji obilježava samoegzodus pobunjenih i poraženih Srba iz Hrvatske? Ovako, prema pisanju Večernjih novosti 2016.: „Nad Srbima iz Hrvatske pre 21 godinu sproveden je pogrom kakav moderna Evropa nije zapamtila. Dužnost našeg naroda je da ne zaboravi prošlost i svoje žrtve. Sećanje na pogrom i nesreću mora biti obaveza svih budućih generacija“. Istodobno u Hrvatskoj vrijedi parola duboke države: Zaboravimo prošlost, okrenimo se budućnosti. Dakle, budimo opet „guske“.

Dalje: „Zajedno, gotovo u jedan glas, ovu poruku poslali su u četvrtak uveče iz naselja Busije najviši predstavnici Srbije i Republike Srpske, patrijarh Irinej, delegacije vojske i izbegličkih udruženja, kao i više od deset hiljada građana, mahom Krajišnika iz okoline Beograda“. Oluja je „zloglasna“. Vučić, tada šef vlade, izjavio je: „Oluja više neće biti. Srbija to više neće dozvoliti. Ne pretimo nikome, ali i poručujemo da ćemo imati snage da uvek zaštitimo svoj narod“. Gdje? Nepune dvije godine kasnije u Hrvatskoj je proglašen „europskim Vučićem“!

Na Oluju se 2016. godine osvrnuo i patrijarh Irinej: „Ovakvu golgotu u istoriji, pored nas Srba, doživeli su još samo Jermeni i Jevreji – podsetio je poglavar SPC. – “Oluja” je 1995. imala isti cilj kao i ustaški režim za vreme Drugog svetskog rata – progon Srba i pravoslavlja iz Hrvatske. Današnji događaji u Hrvatskoj i rehabilitacija zločinaca izazivaju strah i loša sećanja u srpskom narodu. Ćutanje ujedinjene Evrope stavlja nas pred ozbiljno pitanje treba li da da uopšte postanemo njen član. Zabrinjava nas muk i ćutanje Rimokatoličke crkve. Iako je bilo očekivano čuti njen glas upozorenja i smirivanja, međutim, on je izostao“. Velikosrpska klasika.

Nije jasno kako Vučić i Irinej objašnjavaju srpski samoegzodus iz Podunavlja. Tijekom mirne reintegracije (bez Oluje) to je područje napustilo 77.316 Srba, što je oko 60 posto od 128.000 koliko ih je živjelo na tom području. Je li i mirna reintegracija „zloglasna“, „golgota u istoriji“, „progon Srba i pravoslavlja iz Hrvatske“?

Sustavno dizanje tenzija vojno poraženih pobunjenika

Uoči Dana pobjede i domovinske zahvalnosti Srbija i njezini sateliti u Hrvatskoj već godinama podižu tenzije. Po šumama i gorama komemoriraju „žrtve“ tamo gdje ih ima i tamo gdje ih nikad nije bilo. Prošle godine „mali Slobo“, Ivica Dačić, izjavio je: „Najavljeno sudjelovanje hrvatskog pjevača Thompsona u obilježavanju ‘Oluje’, koji sa sobom nosi jasni ustaški predznak, predstavlja uvredu i poniženje za sve srpske žrtve“. Godinu dana kasnije Thompson je u Hrvatskoj proglašen sukrivcem, zajedno s nogometašima, za neuspio meki ustaški udar! Tko to radi po Dačićevim uputstvima?

Prošle je godine Pupovac uputio „otvoreno pismo“ u kojemu piše: „Mali je broj njihovih spomeničkih mjesta i mjesta spomen-kosturnica koja nisu bilo uništena bilo oskvrnavljena nakon vojnih i policijskih akcija ‘Bljesak’ i ‘Oluja’. Još je manji broj mjesta stradanja civilnih žrtava i ratnih zarobljenika u ratu 1991-1995. koja dosad nisu obilježena i na kojima se može nesmetano komemorirati. Nastojanje srpskih predstavnika i srpskih institucija… ide teško i nema adekvatnu podršku ni države ni opće javnosti…“.

OlujaKako god velikosrpski elementi etiketirali Oluju, kako god i koliko god „komemorirali“ svoje poraze, postojeće i nepostojeće žrtve, obnavljali zablude i gnojili mitove, ostaje povijesnom činjenicom da je „Odluka Vrhovnog savjeta odbrane RSK o planskoj evakuaciji stanovništva“ donesena 4. kolovoza 1995. u 16,45 „časova“. Odluku je donio „Vrhovni savet odbrane“, a potpisao Mile Martić. Odluka je zatim „ovjerena u Glavnom štabu Srpske vojske Krajina“ u 17,20 „časova“ – kako su konstatirale srbijanske Večernje novosti i Politika od 23. kolovoza 1995. Također je nedvojbena činjenica da je zapovjednik 21. kordunskog korpusa „Srpske vojske Krajine“, pukovnik Čedo Bulat, 8. kolovoza („avgusta“) 1995. potpisao predaju Hrvatskoj vojsci.

Dizanje tenzija pred obilježavanje Dana pobjede i domovinske zahvalnosti, da parafraziram Dačića, sa sobom nosi jasan četnički i velikosrpski predznak, neprihvaćanje hrvatske države u bilo kom obliku, ponavljanje mita o srpskoj ugroženosti u neoslobođenim „srpskim zemljama“, ali i uvrjedu i poniženje za sve žrtve pale za slobodu hrvatske države.

Nenad Piskač/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

IVKOŠIĆ: Knjiga ‘Radni logor Jasenovac’ Igora Vukića je golem doprinos istraživanju istine o Jasenovcu

Objavljeno

na

Objavio

Nema gotova dana da se u javnosti ne spominje Jasenovac, bilo u povodu optužbi protiv Thompsona, u povodu presuda za poklič “Za dom spremni!” ili u povodu različitih knjiga i tekstova, često međusobno vrlo oprečnih, suprotstavljenih, isključivih.

Pročitao sam sjajnu knjiguRadni logor Jasenovac(Naklada P.I.P.) Igora Vukića, neobičnog autora, Srbina po nacionalnosti, čiji su članovi obitelji bili u jasenovačkom logoru, no njegovi tekstovi potpuno se razlikuju od velike većine dosadašnjih o toj temi. Već sama sintagma u naslovu knjige “radni logor” pokazuje kako je riječ o vrlo “grešnom” istraživanju. Ono je u bitnoj opreci prema desetljećima nametanom mitu o Jasenovcu u kojemu su razlozi za zatočeništvo, karakter logora, broj žrtava… posve drukčiji nego u Vukića, piše Milan Ivkošić/VečernjiList

Autor je hladni istraživač posve predan činjenicama, bez ikakve negativne ili pozitivne strasti, opredjeljivanja i pristranosti. A te su činjenice mnoštvo primjera koji ispunjavaju cijelu knjigu, primjera nađenih u arhivima, uglavnom u Hrvatskom državnom arhivu, i dobivenih iz drugih pouzdanih izvora.

Ako je autoru neki podatak do kojeg je došao sumnjiv, upozorit će čitatelja na oprez. I to su zapravo jedine autorove “intervencije”, sve ostalo govore ljudi, njihove sudbine, zapisi s poslijeratnih saslušanja, autentični dokumenti i informacije.
Kao što, naravno, ne piše o “radnom logoru Jasenovac” isključivo kao o gubilištu ljudi kao komunistički autori i propagandisti, Vukić također zločine ne poriče.

Samo ih iznosi, opisuje, a bilo ih je mnogo, i s izlikom, i s izmišljenom ili fabriciranom izlikom, ali bilo je i kažnjavanja ustaša koji su neke od njih pravili, a kazne su znale biti i strijeljanje.

U logor su odvođeni oni koji su učinili neka nedjela protiv države, no s vremenom je za Židove počelo vrijediti zastrašujuće pravilo – da se mogu zatočiti samo zato što su Židovi. Najduža kazna bila je tri godine, nakon odsluženja kazne zatočenici su puštani, a neki i prije, kad su imali dobre zagovornike ili s drugih razloga. Hrana je općenito bila vrlo loša, osim kad su je dobivali izvana, iz židovskih općina ili drugih izvora, što je bilo posve slobodno i dopušteno. Bilo je dosta bolesti i smrti, koje su potvrđivali liječnik i mjesni dužnosnik.

Prijestupi su najstrože kažnjavani, ponekad i najokrutnije – zatvaranjem zatočenika u prostore u kojima su umirali od gladi i žeđi. Bile su najstrože kazne i za bijeg. Ako bjegunac ne bi bio uhićen ili ubijen, ubijan je određeni broj ljudi iz njegove skupine.

U knjizi se spominje i stav nadbiskupa Stepinca o Jasenovcu kao “sramotnoj ljagi NDH”. U logoru je bilo obilje radionica u kojima su zatočenici mogli pokazati i svoje kreativne sposobnosti i sposobnosti za izradu kompliciranih proizvoda. Tako su u jednoj radionici izrađivani dijelovi za automobile i zrakoplove. Te su ga radionice činile radnim, rad je obilježavao svakodnevni život.

Ali u tom je životu bilo i nečega što je pronositeljima mita o isključivo zločinačkom Jasenovcu najteže priznati. To jest, u logoru je bilo i zabave. Bilo je sportskih utakmica, pogotovo nogometnih, koncerata, kazališnih predstava među kojima su izvođena i djela što su ih stvarali sami zatočenici.

Logorski orkestar vodio je poznati glazbenik, zatočenik i komunistički simpatizer Natko Devčić, koji o glazbenim priredbama u logoru posije rata piše u neobjavljenom dnevniku. Bilo je i skečeva u kojima su sudjelovali i dopuštali da budu ironizirani i najviši dužnosnici Jasenovca, kao što je Dinko Šakić. Zatočenici su se bavili i znanošću, a kad je Vuk Vernić, zatočeni profesor sociologije i statistike, od ustaškog vodstva zatražio da mu se nabave određene knjige iz Sveučilišne knjižnice u Zagrebu – dobio ih je! Logor su posjećivale i međunarodne inspekcije, a jedna je zabilježena i u publikaciji AVNOJ-a 1942. godine, gdje piše i kako su zatočenici radi brže gradnje novih objekata dobivali bolju hranu.

Vukić se puno ne bavi brojem žrtava, tek na kraju spominje jedan nevjerojatan primjer: premda je 1941. godine, prema dokumentima i svjedočenjima logoraša, u logoru bilo oko 1200 zatočenika na službenom popisu žrtava stoji da je te godine ubijeno 10.700 ljudi!. Mogao bi se navesti još cio niz obilježja Jasenovca iz ove knjige, koja je po podacima opsežna a s oko 330 stranica i nije velika. Takva, ona je golem doprinos istraživanju istine o Jasenovcu očišćene od ideologizacije, pristranosti, afektivnosti i naslijeđa koje čine velikosrpske i komunističke krivotvorine.

Milan Ivkošić/VečernjiList

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ako u Hrvatskoj smije pjevati četnik, smije i ‘ustaša’

Objavljeno

na

Objavio

Otkako je Marku Perkoviću Thompsonu isključen mikrofon na dočeku hrvatske reprezentacije u Zagrebu, ne jenjava drama glede nastupa svakojakih izvođača diljem Lijepe Naše.

S jedne strane, braniteljske se udruge protive, primjerice, nastupima Bajage ili Miroslava Ilića, koji srčano pjevaše četničke pjesme i bodriše srbočetničku JNA u doba Domovinskog rata. Vanna je otkazala nastup u Crnoj Gori jer shvatila da, dok Crnogorci ne vrate oteti jedrenjak „Jadran“ (brod kojeg je dao izgraditi Aleksandar Karađorđević), nije baš primjereno pjevati njegovoj posadi u čast. Preminuo je Oliver Dragojević, a osim po svojim šansonama, ostat će upamćen kao principijelan čovjek koji, nakon spomenute jugočetničke agresije, nije nikad išao pjevati u Srbiju.

S druge strane, kontroverzni „hrvatski“ europarlamentarac, jedan od najbogatijih ljudi u ovom dijelu Europe i bivši predsjednik IDS-a poručuje Thompsonu da ne će pjevati pulskoj Areni. Kad bismo nabrajali gdje je sve Thompsonu zabranjivan nastup, onda bismo se samo tim bavili. I sad se prosječan hrvatski branitelj pita: zašto se njegovu suborcu, Thompsonu, mladiću koji je svoje najbolje godine dao u Domovinskom ratu u obranu naroda i države, brani nastup u zemlji koju je branio? I zato su branitelji revoltirani, jer se Hrvatima brani, a pročetničkim izvođačima dopušta, štoviše, potiče ih se na uvoz neke druge kulture u Hrvatsku.

Međutim, trebalo bi težiti društvu bez zabrana. Zabrana, ma kakva bila, ukoliko ne spada u područje Kaznenog zakona, jest posljedica i svojstvo totalitarnog sustava, napose totalitarnih umova.

Ako razmislimo, zašto bi trebalo braniti nastup Bajagi u Hrvatskoj?

Neka čovjek pjeva i neka na njegove koncerte dolazi tko god hoće, ako je voljan platiti ulaznicu. Država će ubrati svoj PDV i život ide dalje. Treba li se nama ostalima sviđati što četnički stihoklepac pjeva? Ne treba, no, nismo dužni odobravati ni prihvaćati tuđa politička stajališta, ali, u dobrom demokratskom i republikanskom odgoju, moramo prihvatiti da postoje drugi i drukčiji, ma koliko različiti, štoviše, suprotni bili.

Ipak, čini se da je revolt i gnušanje spram nastupa raznoraznih četničkih simpatizera, kako braniteljskih udruga, tako i „običnih“ ljudi izazvano upravo upornim zabranama i šikaniranjem Marka Perkovića Thompsona. Ne smije biti dvostrukih kriterija; ako smije pjevati četnik, smije i „ustaša“, ali i ustaša. Dakle, treba težiti onomu što nekoć bijaše SAD, u kojem su i nacisti i KKK ili komunisti mogli i smjeli organizirati javni skup, samo ukoliko su ga prijavili nadležnim državnim tijelima.

Politička odgovornost ne smije biti pravna odgovornost. Čovjek je, kako to reče Aristotel davno, politička životinja, što znači da živi u zajednici, „osuđen“ na druge i različite od sebe. Hrvatska pomalo, korak po korak, postaje suvremena, uređena i demokratska zemlja. Zar netko misli da će svi ljudi, koji odu na koncert Bajage, Ilića, Balaševića, Čorbe, Cece ili koga već, ostati anonimni ili nepoznati sigurnosnim službama i agencijama?

Zar itko misli da će se netko, tko odlazi na koncerte spomenutih ili njima sličnih, moći zaposliti u, primjerice MORH-u, SOA-i ili VSOA-i? Za 20 godina, kad već institucije budu izgrađene i kad se riješimo komunističkog i protudržavnog elementa u državnoj službi, zar itko misli da će obožavatelj Lepe Brene moći biti zaposlen kao činovnik, državni službenik: sudac, policajac, vatrogasac, odnosno službenik u bilo kojem ministarstvu?

Naravno da ne će biti zakona koji će braniti zapošljavanje ljubitelja četničkih pjesama, ali, zar netko doista smatra da će takvi moći proći sigurnosnu provjeru prilikom zapošljavanja? Iako sad sve izgleda crno i neobećavajuće, ne će tako ostati zanavijek. Uostalom, sagledajmo stvari kulturološki; kako će netko, ma kojeg porijekla bio, ukoliko je odgojen u duhu građanstva i ljubavi prema hrvatskoj Domovini, uopće htjeti prisustvovati nastupima srbijansko-turskih izvođača? „Vizant“ ne može biti prihvaćen u srednje-europskom kulturološkom krugu, a Hrvati, odnosno politički Hrvati upravo njem’ pripadaju. Ako mladi Hrvati naginju „palanačkom“ opanku, onda je to stvar odgoja, a tek potom školstva i obrazovnog sustava.

Stoga, ne treba nikoga zabranjivati. Nastojmo živjeti u društvu slobode, iako nam se ne sviđa „ojkanje“ ili zavijanje poturica; moramo prihvatiti ostale sugrađane. Ne moramo ih voljeti, čak ni poštivati, ali ih, kao dobri demokrati, moramo „trpjeti“, jer, to je cijena demokracije. Za to su se borili hrvatski branitelji – za slobodu – sviju, pa čak i slobodu bivših neprijatelja.

Ipak, dok se prema svima ne postupa jednako i ravnopravno, svatko ima pravo izraziti negodovanje. Stvar je isključivo pravednosti: ako ne može Thomspon, ne može ni Bajaga, Ilić, Brena, Ceca… Pobjeda Hrvatske nad srbo-jugo-četnicima nije samo vojna; ona je moralna i ljudska – ako će oni zabranjivati – mi ne ćemo, jer sva žrtva i krv nije prolivena kako bismo jedno jednoumlje zamijenili drugim.

L. C./Hrsvijet

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari