Pratite nas

Kolumne

Za ‘celokupan srpski narod’ Oluja je ‘zloglasna’ agresija i prije negoli je počela

Objavljeno

na

Bihać je bio pred padom, prijetila mu je sudbina Srebrenice. Načelnik općine Bihać, Adnan Alagić, piše predsjedniku Tuđmanu:“… Jedinu nadu polažemo u naše hrabre borce i prijateljski hrvatski narod

Pola godine prije početka Oluje, 10. veljače 1995. predsjednik velikosrpske tvorevina u Hrvatskoj, Republike srpske Krajine Milan Martić u svom govoru „starešinama“ terorističke Srpske vojske Krajina objasnio je stanje stvari: „U 1995. godini očekuje se agresija hrvatske vojske. Agresiju moramo dočekati spremni. Biće to presudna bitka, ne samo za RSK nego za celokupan srpski narod. Postojanje i rad vojnoobaveštajnih organa i državna bezbednost moraju obezbediti podatke o početku agresije bar 10 do 15 dana pre njenog otpočinjanja. Sigurni smo da će do agresije doći, ali teško se može utvrditi njen početak, do koga će doći u periodu april-jul 1995. godine. Rat između RH i RSK mora se završiti pobedom jedne i porazom druge strane. Dok se to ne desi, rat se neće i ne može završiti“. Oluja je za „celokupan srpski narod“ i prije negoli je počela predstavljala „agresiju“!

Glavni „starešina“ Srpske vojske Krajina, general Mile Mršić u lipnju 1995. pripadnicima SVK zaželio je da „naredni Vidovdan dočekaju ujedinjeni – u jednoj srpskoj državi“, navodi list Vojska Krajine.

Alija moli pomoć, Bakir sprječava gradnju mosta

Pobunjeni Srbi poslije poraza u Bljesku u svibnju 1995. nastojali su preostali dio okupirane Hrvatske „prisajediniti“ s dijelovima Bosne i Hercegovine pod srpskom okupatorskom vlašću. Pripremili su u srpnju 1995. nacrt Ustava Ujedinjene Republike Srpske, dok su istodobno u Bosni i Hercegovini počinili genocid nad muslimanima u Srebrenici. I pripreme za ujedinjenje i izvršeni genocid odradili su zajedničkim snagama. Malo je poznato da su u genocidu u Srebrenici sudjelovali i Srbi iz Hrvatske. I to najmanje u „mješovitoj četi združenih snaga MUP-a RSK, Srbije i Republike Srpske“, kako navode srpska vrela.

Alija Izetbegović piše Tuđmanu 18. srpnja 1995. da na najavljenom zajedničkom sastanku jedina „tačka naših razgovora, budu pitanja vojnog saveza Republike Hrvatske i Republike Bosne i Hercegovine radi zajedničke borbe protiv srpskog agresora“. Bi li Izetbegović ovakav prijedlog poslao državi koja je dotad navodno izvršila agresiju na BiH? Tuđman je prihvatio Izetbegovićev prijedlog.

Bihać je bio pred padom, prijetila mu je sudbina Srebrenice. Načelnik općine Bihać, Adnan Alagić, piše predsjedniku Tuđmanu:“… Jedinu nadu polažemo u naše hrabre borce i prijateljski hrvatski narod, pošto nam je sudbina koju nam je agresor namijenio ista. Stoga vas molim da sa svoje strane učinite sve što je u vašoj moći da se spasi ovaj herojski grad i njegovo napaćeno stanovništvo“. Alijin sin Bakir 23. godine kasnije ne dopušta „prijateljskom hrvatskom narodu“ da u svojoj državi napravi most!

Splitska deklaracija: Na zahtjev BiH Hrvatska joj pruža pomoć

Na zajedničkom sastanku održanom u Splitu 22. srpnja 1995. potpisana je „Deklaracija o oživotvorenju Sporazuma iz Washingtona, zajedničkoj obrani od srpske agresije i postizanju političkoga rješenja sukladno naporima međunarodne zajednice“, dokument je poznatiji pod imenom Splitska deklaracija. Među ostalim u njoj je dogovoreno „proširenje i jačanje obrambene suradnje“, jer su „Republika i Federacija Bosne i Hercegovine uputile Republici Hrvatskoj poziv da pruži hitnu vojnu i drugu pomoć u obrani od agresije, posebice u području Bihaća, što je Republika Hrvatska prihvatila“.

Tuđman je početkom kolovoza najavio mogućnost vojne akcije. Francuski i američki predsjednici sugeriraju mu da nastavi pregovarati s pobunjenim Srbima. Raste nestrpljenje preko 380.000 Hrvata protjeranih s okupiranih područja. Tuđman daje uvjete za pregovore: neodgodiva mirna reintegracija okupiranih područja; trenuttno otvaranje svih komunikacijskih veza i naftovoda; neodgodiva primjena Ustava RH na okupiranim područjima i predaja oružja hrvatskim vlastima u roku od tri do osam dana. Srbi su pregovore odbili.

Tuđman 3. kolovoza piše pisma Helmutu Kohlu i Billu Clintonu u kojima najavljuje vojnu akciju: „Kao državni Olujapoglavar Republike Hrvatske, podržan jednoglasnom odlukom VONS-a, donio sam odluku da akcijom redarstvenih i vojnih snaga, koja će započeti ujutro, spriječim nastavak okupacije okupiranih područja iz kojih se provodi agresija prema zaštićenoj zoni Bihać. Akcija će biti usmjerena prema paravojnim pobunjeničkim snagama, koje su prema rezolucijama Vijeća sigurnosti i svim međunarodnim planovima već davno trebale biti razoružane…. Republika Hrvatska jamči srpskom pučanstvu sva ljudska i etnička prava prema Ustavu i svim međunarodnim konvencijama…“.

Vojno-redarstvena operacija Oluja provedena je od 4. do 10. kolovoza na bojišnici dugoj više od 630 kilometara. Drugog dana operacije (5. kolovoza) oslobođen je Knin. U operaciji je poginulo više od 200 hrvatskih branitelja, ranjeno je najmanje 1.100. Već prvoga dana Oluje vojno i političko vodstvo pobunjenih Srba zapovjedilo je „odlazak sveg za borbu nesposobnog stanovništva“. Oluja je omogućila Armiji BiH deblokadu Bihaća.

Srbi su se sami protjerali iz Hrvatske

Ratni zločinac Milan Martić u Banjoj Luci donio je 4. rujna 1995. zapovijed o osnivanju „Oslobodilačke vojske RSK i njenom uključivanju u borbena djelovanja na teritoriju RS i RSK, uz plan da se odmah otpočne sa specijalnim djelovanjem na teritoriji RSK“. Specijalno djelovanje funkcionira i danas, koliko god nas poredak uvjeravao da je stanje normalno, inkluzivno i politički stabilno. Dovoljno je otvoriti bilo koji broj Novosti. Ili pročitati godišnje potjernice za Hrvatima. Pa i neke druge „bulletine“. No, najbolje je sagledati srpski odnos prema Oluji i Danu pobjede i domovinske zahvalnosti, što ćemo učiniti kad se podsjetimo na neke važne činjenice.

Tijekom Oluje vojno i političko vodstvo terorističkoga krila Srba u Hrvatskoj provelo je odluku usvojenu u svibnju 1991. o tome kako će „Srbi prije poginuti ili se iseliti iz Hrvatske nego prihvatiti život u bilo kojoj državi Hrvatskoj“. Bilo je to stajalište proisteklo iz referenduma na kojemu je 99,80 posto Srba od izašlih 79,48 posto glasača odlučilo da će tzv. Krajina postati „parče“ Srbije.

Godine 1993. u lipnju pobunjeni Srbi donose odluku o ujedinjenju s pobunjenim Srbima u Bosni i Hercegovini u jedinstvenu državu. Napokon i nacrt Ustava „Ujedinjene Republike Srpske“ (srpanj, 1995.) potvrđuje stajalište da Srbi ne prihvaćaju život ni u kakvoj hrvatskoj državi. Kasnije je takvo stajalište, poznato odavno, prepjevano u hrvatski „zajednički zločinački pothvat protjerivanja Srba iz Hrvatske“, koji je u Haagu doživio „istorijski“ poraz, a koji hrvatska politika nikako da usvoji i promiče („inkluzivira“), kako u bilateralnim odnosima sa Srbijom, tako i u međunarodnim odnosima, osobito unutar EU.

Dan pobjede prekriti danom „sećanja“

Odgovornost za poraz u Oluji u jugoslavenskoj javnosti odmah je prebačena na vojni i politički vrh terorističke RSK. „Oni pričaju neku priču kako će ujediniti sve srpske zemlje, onda im zagusti, pa pozivaju Srbiju u pomoć. Srbija im je dala oružje, poslala im je zapvojednika da ih organizira. Rečeno im je da pregovaraju s Hrvatskom i tako pacificiraju situaciju. Ne! Oni su od toga htjeli veliki spektakl, nebesku dramu. Međutim, Hrvati su im sada ušli u dubinu, odsjekli ih; tako gube i diplomatske pozicije i ulog im je daleko manji“ (Monitor, 4. kolovoza 1995.).
Dvadeset i tri godine kasnije, izgubljene „diplomatske pozicije i ulog“, zahvaljujući guskama iz Hrvatske, petoj koloni i dubokoj državi, pretvoreni su u izjednačenu krivnju. U Hrvatskoj se čak slobodno slavi dan četničkoga ustanka iz 1941., a uskoro bi se mogao slaviti i 17. kolovoza 1991. dan drugoga četničkoga ustanka protiv hrvatske države (koji se „obeležavao“ u RSK kao „Dan ustanka“).

U ovom trenutku na Dan pobjede i domovinske zahvalnosti poraženi agresor u Srbiji i u Republici srpskoj „obeležava“ i „komemorira“ Dan sećanja na stradanje i progon Srba u Oluji, odnosno žrtava „zajedničkoga zločinačkoga pothvata protjerivanja Srba iz Hrvatske“. Toga dana „tačno u podne oglasiće se sirene u svim gradovima Srbije“. Podsjećam da je hrvatski poredak odavno rekao kako je ulazak Srbije u EU („tačno u podne“, ili „malo dockan“?) hrvatski strateški interes! Politički predstavnici srpske nacionalne manjine ne dolaze na obljetnice vukovarske epopeje, kao niti na obljetnice olujne kninske pobjede. Budući da ne priznaju Oluju, ne priznaju niti Domovinski rat kao temelj Republike Hrvatske u kojoj političko vodstvo ponovo pokušava steći status političkoga naroda i teško ili nikako preko usana izgovara – „srpska nacionalna manjina“.

Vučić: Srbija će „da spreči“ Oluju

Kako se u Srbiji obilježava samoegzodus pobunjenih i poraženih Srba iz Hrvatske? Ovako, prema pisanju Večernjih novosti 2016.: „Nad Srbima iz Hrvatske pre 21 godinu sproveden je pogrom kakav moderna Evropa nije zapamtila. Dužnost našeg naroda je da ne zaboravi prošlost i svoje žrtve. Sećanje na pogrom i nesreću mora biti obaveza svih budućih generacija“. Istodobno u Hrvatskoj vrijedi parola duboke države: Zaboravimo prošlost, okrenimo se budućnosti. Dakle, budimo opet „guske“.

Dalje: „Zajedno, gotovo u jedan glas, ovu poruku poslali su u četvrtak uveče iz naselja Busije najviši predstavnici Srbije i Republike Srpske, patrijarh Irinej, delegacije vojske i izbegličkih udruženja, kao i više od deset hiljada građana, mahom Krajišnika iz okoline Beograda“. Oluja je „zloglasna“. Vučić, tada šef vlade, izjavio je: „Oluja više neće biti. Srbija to više neće dozvoliti. Ne pretimo nikome, ali i poručujemo da ćemo imati snage da uvek zaštitimo svoj narod“. Gdje? Nepune dvije godine kasnije u Hrvatskoj je proglašen „europskim Vučićem“!

Na Oluju se 2016. godine osvrnuo i patrijarh Irinej: „Ovakvu golgotu u istoriji, pored nas Srba, doživeli su još samo Jermeni i Jevreji – podsetio je poglavar SPC. – “Oluja” je 1995. imala isti cilj kao i ustaški režim za vreme Drugog svetskog rata – progon Srba i pravoslavlja iz Hrvatske. Današnji događaji u Hrvatskoj i rehabilitacija zločinaca izazivaju strah i loša sećanja u srpskom narodu. Ćutanje ujedinjene Evrope stavlja nas pred ozbiljno pitanje treba li da da uopšte postanemo njen član. Zabrinjava nas muk i ćutanje Rimokatoličke crkve. Iako je bilo očekivano čuti njen glas upozorenja i smirivanja, međutim, on je izostao“. Velikosrpska klasika.

Nije jasno kako Vučić i Irinej objašnjavaju srpski samoegzodus iz Podunavlja. Tijekom mirne reintegracije (bez Oluje) to je područje napustilo 77.316 Srba, što je oko 60 posto od 128.000 koliko ih je živjelo na tom području. Je li i mirna reintegracija „zloglasna“, „golgota u istoriji“, „progon Srba i pravoslavlja iz Hrvatske“?

Sustavno dizanje tenzija vojno poraženih pobunjenika

Uoči Dana pobjede i domovinske zahvalnosti Srbija i njezini sateliti u Hrvatskoj već godinama podižu tenzije. Po šumama i gorama komemoriraju „žrtve“ tamo gdje ih ima i tamo gdje ih nikad nije bilo. Prošle godine „mali Slobo“, Ivica Dačić, izjavio je: „Najavljeno sudjelovanje hrvatskog pjevača Thompsona u obilježavanju ‘Oluje’, koji sa sobom nosi jasni ustaški predznak, predstavlja uvredu i poniženje za sve srpske žrtve“. Godinu dana kasnije Thompson je u Hrvatskoj proglašen sukrivcem, zajedno s nogometašima, za neuspio meki ustaški udar! Tko to radi po Dačićevim uputstvima?

Prošle je godine Pupovac uputio „otvoreno pismo“ u kojemu piše: „Mali je broj njihovih spomeničkih mjesta i mjesta spomen-kosturnica koja nisu bilo uništena bilo oskvrnavljena nakon vojnih i policijskih akcija ‘Bljesak’ i ‘Oluja’. Još je manji broj mjesta stradanja civilnih žrtava i ratnih zarobljenika u ratu 1991-1995. koja dosad nisu obilježena i na kojima se može nesmetano komemorirati. Nastojanje srpskih predstavnika i srpskih institucija… ide teško i nema adekvatnu podršku ni države ni opće javnosti…“.

OlujaKako god velikosrpski elementi etiketirali Oluju, kako god i koliko god „komemorirali“ svoje poraze, postojeće i nepostojeće žrtve, obnavljali zablude i gnojili mitove, ostaje povijesnom činjenicom da je „Odluka Vrhovnog savjeta odbrane RSK o planskoj evakuaciji stanovništva“ donesena 4. kolovoza 1995. u 16,45 „časova“. Odluku je donio „Vrhovni savet odbrane“, a potpisao Mile Martić. Odluka je zatim „ovjerena u Glavnom štabu Srpske vojske Krajina“ u 17,20 „časova“ – kako su konstatirale srbijanske Večernje novosti i Politika od 23. kolovoza 1995. Također je nedvojbena činjenica da je zapovjednik 21. kordunskog korpusa „Srpske vojske Krajine“, pukovnik Čedo Bulat, 8. kolovoza („avgusta“) 1995. potpisao predaju Hrvatskoj vojsci.

Dizanje tenzija pred obilježavanje Dana pobjede i domovinske zahvalnosti, da parafraziram Dačića, sa sobom nosi jasan četnički i velikosrpski predznak, neprihvaćanje hrvatske države u bilo kom obliku, ponavljanje mita o srpskoj ugroženosti u neoslobođenim „srpskim zemljama“, ali i uvrjedu i poniženje za sve žrtve pale za slobodu hrvatske države.

Nenad Piskač/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Od hrvatskih političara gori mogu biti samo hrvatski birači

Objavljeno

na

Objavio

Nekad davno, dok je u Hrvatskoj još vladao komunizam, postojala je samo jedna partija, Savez komunista. No, i u takvom sustavu gdje nije bilo slobodnih izbora, stvarni život probijao je svoj put, pa je bilo izbora s više kandidata. Postojale su, naime, partijske frakcije koje su za čelne funkcije kandidirale svoje ljude. Na taj su način 1980-ih birani i šefovi partije i omladine.

Tridesetak godina poslije, u višestranačju, kao da radimo puni krug nazad. U vladajućem HDZ-u održani su izbori za novog predsjednika Mladeži HDZ-a. Nije bilo protukandidata, pa je glatko prošao momak izabran prije toga u stranačkom vrhu, 29-godišnji Ivan Vidiš. Naravno, ima savršeni životopis, koji podsjeća na karijerni put šefa stranke Andreja Plenkovića, za kojega je, uostalom, Vidiš kao pripravnik i radio u Bruxellesu u doba kad je Plenković bio europarlamentarac , piše Davor Ivanković/VečernjiList

Vidišev je otac, naravno, diplomat i MVP-ovac, kao i kompletna aktualna vladajuća politička elita Hrvatske. Mladi Vidiš je vjerojatno dobar izbor, no porazno je što je svoju političku karijeru započeo uz demokratski deficit. Bez natjecanja, sučeljavanja s protukandidatima, odmjeravanja i svladavanja vještine izborne kampanje, nego je već kao mladi političar postavljen dekretom. To je kriva poruka i time mu je već u startu učinjena medvjeđa usluga. No, ako mladi Vidiš nije imao izbora, imao je vrh HDZ-a, no ipak je mladež natjerao na izbore po dekretu. S tih izbora mediji su Vidiša samo spomenuli, ali su citirali Plenkovića i glavnog tajnika HDZ-a Gordana Jandrokovića. Plenković je svojoj mladeži poručio da bude hrabra i odvažna, Jandroković da mora biti buntovna, kritična, kreativna i inovativna. Kako će, za ime Božje, ti mladi biti sve to kada ih se zarana podučava dekretu vodstva umjesto demokratskoj proceduri. Da slušaju šefove, pa će, još ako imaju i društveni pedigre, ući u kastu državnih činovnika. I kako onda sada zvuči poruka vladajućih mladima da ostanu ovdje, da će biti bolje. Ma na temelju čega? Poruka im je to da nikad neće imati priliku za demokratsko natjecanje.

Plenkoviću i njegovu vodstvu to očito nije problem jer u hrvatskoj političkoj javnosti najvažniji je rezultat, a ne procedura. I Plenković je u ljeto 2016. na čelo HDZ-a došao bez protukandidata. Bilo je zainteresiranih, kao i u slučaju mladog Vidiša, ali su im stranački oligarsi “sugerirali” da odustanu od kandidature. I jesu, pod parolom da bi “njihova kandidatura dovela do polarizacije unutar HDZ-a”. Olakotna okolnost pri izboru Plenkovića je to da baš i nije bilo vremena za “širi izborni postupak”, jer je do parlamentarnih izbora bilo samo nekoliko mjeseci. Bez obzira na taj alibi, sada, s obzirom na nastavak nedemokratskog unutarstranačkog trenda, može se reći da će ono započeto u demokratskom deficitu kasnije završiti demokratskim deficitom.

Da procedura, principi i kakav-takav moralni ustroj hrvatskog parlamentarizma tonu prema dnu pokazujue i aktualni parlamentarni kaos, kao i onaj u zagrebačkoj skupštini. U postupcima u kojima više ništa nije sveto sada već deseci zastupnika i vijećnika pretrčavaju u drugi tabor, kao na sajmovima na hrvatskim periferijama. Sve bizarnije pretumbacije postaju model, a ne poremećaj. Zašto? Prvo, zato što to nimalo ne smeta onima koji čine moralni harakiri, drugo, stoga što to nimalo ne smeta vladajućima i osigurava im poziciju, a treće, ujedno i najgore, zato što takvu rabotu hrvatski birači još uvijek ne kažnjavaju. Naprotiv. Za njih ti vješti politički nakupci postaju narodni junaci i hajduci, kojima treba aplaudirati jer su se dobro snašli.

Za razliku od situacije u Saboru i zagrebačkoj Skupštini, kada je ona očajna Splićanka dala mito splitskom kirurgu da joj spasi muža, po zakonu je bila jednako kriva zbog davanja mita kao i onaj tko ga je primio. Za taj moralni rasap u politici posljedice bi trebali snositi i prebjezi i oni koji su ih na to navukli. A kada je riječ o prebjezima kojima je bila ugrožena egzistencija i pristojan život, što ih stavlja u poziciju ucijenjene žrtve, tada je krimen onoga koji ih je politički vabio i veći. I dok nema sumnje da prebjezi imaju svoj rok trajanja u politici samo do idućih izbora, nije sigurno da će i vladajući osjetiti posljedice. Politički pragmatizam Plenkovića i Bandića jest efikasan, premda nakaradan politički i moralno. Postoje veliki izgledi da oni nastave s istom praksom zato što nemaju straha da će im se to obiti o glavu. Jer da je drukčije ne bi Hrvati Bandića birali šest puta, ili Stipu Mesića dva puta. Nažalost, od hrvatskih političara gori mogu biti samo hrvatski birači.

Davor Ivanković/VečernjiList

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ma baš njih briga za tamo neke ustašoidne Hercegovce

Objavljeno

na

Objavio

Josip Jović – Tko se sve to tamo miješa u BiH

Saborska Deklaracija o položaju Hrvata u BiH kreće se u okviru već milijun puta izrečenih stavova o cjelovitosti, eurointegracijama, ravnopravnosti i konstitutivnosti. Prigovori Bože Petrova i Milijana Brkića kako je riječ o nedovoljno jasnom i konkretnom apelu, koji je Brkić nazvao lukom i vodom, apsolutno su na mjestu.

Ostaje dojam kako je Deklaracija donesena više radi umirivanja vlastite savjesti nego radi želje da se nešto stvarno i učini, pa se predlagači, osim Bože Ljubića, i nisu pretjerano trgali u obrani od kritika i napada.

U saborskoj su raspravi na Deklaraciju žučno i zlobno reagirali Vesna Pusić, Nenad Stazić i još neki s tog spektra duginih boja, ali s jedne druge točke gledišta. Oni su Deklaraciju ocijenili kao flagrantno miješanje u unutarnje stvari druge države te kao nastavak “pogubne Tuđmanove politike”.

A tko se sve nije miješao i ne miješa se u unutarnje stvari susjedne države za koju je uopće teško kazati da je država i koje ne bi ni bilo da nije tog miješanja. Miješa se SAD, miješa se EU, miješa se Rusija, miješa se Srbija, miješa se na naročit način i Turska, a da nitko od ovih koji su sada graknuli nisu ni slova prozborili.

Opasno je samo kad se miješa Hrvatska, koja je također potpisnica i jamac Daytonskog sporazuma na koji se svi, s različitim tumačenjima, pozivaju. Ma baš njih briga za tamo neke ustašoidne Hercegovce, najbolje da nestanu.

O “miješanju Hrvatske” prosvjedovao je trojac bivših visokih predstavnika (Bildt, Ashdown, Schiling), koji su “stabilnost” gradili potiskivanjem najmalobrojnijih, a pridružili su im se Stjepan Mesić i Ivo Josipović. I Željko Komšić na valu bošnjačkog unitarizma, na kojem je isplivao na mjesto člana Predsjedništva, vrišti o miješanju Hrvatske, prijeteći kako bi Hrvati u središnjoj Bosni mogli doživjeti sudbinu sunarodnjaka u Posavini.

Zašto, pitaju se protivnici Deklaracije, nije bilo prigovora na izborni sustav onda kad je izabran Dragan Čović, nego tek sada nakon Komšićeva izbora. Opet jeftino i netočno. Čović je biran po tada važećem izbornom zakonu, a tek nakon toga je Ustavni sud taj zakon proglasio neustavnim. Njegovu promjenu tražile su sve hrvatske stranke u BiH pune dvije godine prije najnovijih izbora. Čovićev je izbor bio legitiman jer su ga birali Hrvati kao svoga predstavnika, dok su Komšića birali Bošnjaci, što je čista podvala i izigravanje duha Daytona.

I ne radi se samo o izboru članova Predsjedništva, nego i o izboru zastupnika u domovima naroda. Svođenje cijelog problema na unutarstranačke i osobne motive je namjerna banalizacija problema. Ne radi se tu ni o HDZ-u ni o Čoviću ni o Komšiću. Oni su samo likovi jedne višedesetljetne, pa i višestoljetne drame.

Josip Jović/SlobodnaDalmacija.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari