Pratite nas

Kolumne

ZA DOM! NESPREMNI!

Objavljeno

na

Razumno je zaključiti da je jedina poveznica između NDH i Republike Hrvatske potpuno isti poznati neprijatelj, sa istim osvajačkim i zločinačkim strategijama. Poveznica je i hrvatski pozdrav „Za dom spremni“ s jednom bitnom razlikom.

Iskreno rečeno, nisam ni očekivao drugačiju izjavu premijera Andreja Plenkovića nakon jasenovačke komemoracije koja bi značajno odstupala od dosadašnje vještine njegove diplomatsko-demagoške retorike. Nitko razuman nije mislio kako će Plenković prije komemoracija u Jasenovcu imati snage i hrabrosti skinuti HOS-ovu ploču s braniteljskim pozdravom „Za dom spremni“, a oni koji misle kako je ostanak HOS-ove spomen ploče u Jasenovcu državnička odluka i pobjeda desne strane njegovog srca, čini mi se, grdno se varaju. U pitanju je samo pragmatika predizbornog trenutka i on je to vjerojatno vješto objasnio svojim srpskim partnerima u Hrvatskom saboru, Židovskoj općini, i cijeloj lijevoj mentalno komunističkoj bulumenti, prebacujući lopticu famoznom „vijeću“ u krilo. Zbog toga titoisti i nisu dizali preveliku buku!

Ono što u dolje navedenom citatu nedostaje jest Plenkovićeva  izjava „da je zbog toga, (zbog pozdrava Za dom spremni) osnovao vijeće koje se mora preciznije odrediti oko ovog problema“. Dakle, „vijeće“ će vjerojatno zadovoljiti apetite njegovih sadašnjih i možebitnih budućih koalicijskih partnera.

– Spomen ploča podignuta je za 11 poginulih branitelja HOS-a. Taj njihov grb je ozakonjen i odobren te su ga potvrdile Vlade različitih političkih opcija. Sporno jest što je taj grb s tim pozdravom u Jasenovcu. Može se pijetet izraziti sigurno i bez tog pozdrava, jer većina spomenika je bez tog pozdrava i to nije sporno. Taj pozdrav sigurno nije jedan od onih koji je koristila hrvatska vojska i branitelji u Domovinskom ratu – rekao je premijer Plenković.

Dakako, nije sporno što je spomen ploča podignuta za 11 poginulih branitelja HOS-a, nije sporno što je podignuta u Jasenovcu, jer baš u Jasenovcu su dali svoje živote na Oltar Domovine da bi Plenković danas mogao diplomatizirati s najvišeg položaja. Pijetet se može izraziti neznanom heroju i golom hrvatskom branitelju bez odore i obilježja pod kojima je poginuo, ali ako je imao časnu hrvatsku odoru na sebi i časna obilježja red je da kao takav ostane trajno u našem sjećanju  od Jasenovca do vječnosti. Državnički bi bilo da je Plenković danas smogao snage, onako usput, o jednom trošku, zaustaviti se  pred pločom poginulih HOS-ovaca i odati im po prvi put državničku počast kada je već bio u Jasenovcu. Još bolje bi bilo da je taj državnički čin dodatno uresio i pozdravio poginule bojovnike njihovim  najljepšim, braniteljskim pozdravom  „Za dom spremni“!

Sporno je to što Plenković tvrdi, „taj pozdrav sigurno nije jedan od onih koji je koristila hrvatska vojska i branitelji u Domovinskom ratu“!? To jednostavno nije istina! A kako bi to Plenković i znao kada nije bio sudionik Domovinskog rata. Neka pita Dragu Prgometa, a može pitati i  raspjevanog Mesića, Kotromanovića, Krstičevića, Peđu Matića  ili bilo kojega „lijevog“ ili „desnog“ branitelja. U Hrvatskoj vojsci gotovo sve postrojbe izabrale su  pozdrav „Za dom spremni“ po vlastitom izboru kao motivaciju za odlazak u boj, a da pri tom  nisu nikada sa sigurnošću znali hoće li iz boja iznijeti živu glavu. Za tu činjenicu znali su i Tuđman i Šušak i nikome nije palo napamet taj pozdrav zabraniti ili ne daj Bože svoje bojovnike nazvati ustašama ili fašistima. Taj pozdrav je značio jednostavnu poruku pred kojom se svi moramo pokloniti, a osobito državnici ako to jesu!?

„Za dom spremni“, dati i svoj život u obrani Domovine od velikosrpske agresije! Ništa više i ništa manje od toga!

Ima li tu šta sporno gospodine Plenkoviću? Dakako nema, ali u njegovoj izjavi ima ! Sporno je to što ova Plenkovićeva izjava zapravo daje smjernice „Vijeću za suočavanje sa nedemokratskim režimima“ i sugerira im konačno rješenje: „ustaške zločine najodlučnije osuditi, a o nedemokratskim režimima otvoriti razumnu raspravu“. Plenković ponovo, po ne znam koji put, poziva sve da se uključe u javnu raspravu i pomognu „vijeću“ kako bi donijelo savjetodavno rješenje!?

Naš elitni znanstvenik, akademik Josip Pečarić uz brojnu potporu hrvatskih elitnih intelektualnih i znanstvenih krugova započeo je javnu raspravu o ovoj temi prije nego što je Plenković sanjao biti predsjednikom Hrvatske vlade. „Hrvatsko nacionalno etičko sudište“ sastavljeno od preko 70 vrhunskih domoljuba, diplomata, intelektualaca, doktora, akademika, branitelja, crkvenih velikodostojnika, umjetnika, kulturnih radnika, Hrvata i Srba, svojim etičkim osudama odavno potiče odgovorne političare na raspravu i donošenje rješenja o ovim tegobnim povijesnim temama. Je li Plenković uopće pitao tko su ti ljudi, s kakvim materijalima i arhivama svoga domoljubnog  rada raspolažu, mogu li pomoći i biti korisni za dobrobit Hrvatske? Ne da nije pitao, nego je one koji su iz tih krugova nominirani biti članovima tog njegovog famoznog vijeća, bez ikakvog objašnjenja isključio iz javne rasprave. Ne samo da nas je isključio, on iz državnog proračuna plaća etički osuđenog veleizdajnika Pupovca da pljuje po nama i Hrvatskoj!?

I dok Pupovac plaćen našim novcem pljuje po nama u srcu Hrvatske, do tada se druge strane Save u selu Gradine okupio sav velikosrpski „smrad“, kako to lijepo pridijevaju Pupovčeve SN-ti, aludirajući na gospodina Jakova Sedlara koji se usudio napraviti film o Jasenovcu. Taj velikosrpski, četnički smrad Vučić nevjerojatnom mržnjom okomio se na sve hrvatske svetinje na čelu s blaženim Stepincem proglašavajući nas genocidnim, fašističkim narodom, naričući nad 360 000 izmišljenih srpskih žrtava, pripisujući to Jasenovcu, ponavljajući po tisućiti put notorne srpske laži u maniri njihovog ideologa laži Dobrice Čosića. Aleksandar Vučić, depilirani četnik, državnički laže, obmanjuje svoj narod i „ceo svet“, drži ih mobilnima za neke nove pokolje, za neke nove Ovčare, za nove Srebrenice!? I dok je četnik „Za srpski dom spreman“, naš Plenković državnički šuti, jer je  „Za dom nespreman“! Nespreman progovoriti istinu i samo istinu, nespreman boriti se za istinu o svom hrvatskom narodu. Ako nismo spremni lagati, obmanjivati, jer to nam nije u genetskom kodu, zbog čega onda šutimo, ne govorimo istinu i dozvoljavam da nas i s one i s ove strane Save zakucavaju još dublje pod zemlju s vječitom nametnutom genocidnom krivnjom? Nije li taj zločinački i zlokobni krik iz Gradina opomena i putokaz šta nam je činiti?

Zna li Plenković istinu ili se pravi? Ako se iskreno poziva na Tuđmana onda neka ga slijedi, neka prouči Njegove izjave o Jasenovcu, logoru koji je djelatno radio barem do 1950. godine. Neka prouči u tom kontekstu izjave Državnika Tuđmana o mogućem broju žrtava u Jasenovcu! Neka prouči izjavu židovskog mučenika, oskarovca Branka Lustiga koji je na komemoraciji u Jasenovcu kao izaslanik Predsjednice prije dvije godine izviždan od velikosrpske i kmerske falange. Branko Lustig je izjavio:

„Ne mogu napraviti film o Jasenovcu, jer ne zna se prava istina“!

Neka Plenković prouči znanstvene radove dr. Stjepana Razuma, Igora Vukića, pravednice Ljubice Štefan utemeljene na dokazima i iskazima živih svjedoka. I dok se ne dozna istina o Jasenovcu, tragično je i za Hrvatsku pogubno komemorirati Titovim i velikosrpskim mitovima i lažima.

Dok se ne dozna puna istina može se komemorirati isključivo svima, brojčano neutvrđenim žrtvama rata i poraća od 1941. do 1950. godine.

Ako netko misli i ima namjeru zabetonirati velikosrpske mitomanske laži i na tom betonu graditi budućnost Hrvatske grdno se prevario, jer takva politika će kad-tad dovesti do toga da će hrvatski narod ponovo krvariti i morati biti „Za dom spreman“!

Nikada Plenkovićevo „vijeće“ ne će donijeti objektivan povijesni pravorijek bez istinske revizije hrvatske povijesti koja je pisana po nalogu diktatora i mega zločinca Tita! Nikada „vijeće“ ne će donijeti istinu na stol, jer je iz povijenog konteksta o kojemu raspravljaju izbačen  najvažniji dio hrvatske povijesti, a to su NDH i NOB, uzroci i posljedice! Nikada istina ne će biti potpuna ukoliko se znanstveno ne dokaže tko su bili osnovni i jedini neprijatelji NDH i Hrvatske u cijeloj povijesti!? Tko je učinio masakr u bjelovarskom kraju u praskozorje NDH, ako ne srpska divizija Dušan silni?

Zamislite licemjerja!? Na komemoraciju i obljetnicu bjelovarskih žrtava koje su pale dan prije proglašenja NDH, ove godine 08.04 u Donjim Mostima, Predsjednica je poslala lijepo pismo, Plenković je poslao svog izaslanika, ministri branitelja i obrane također, položili su vijence okrutno ubijenim nenaoružanim seljanima, ubijenim od četničke ruke. Dakle cijeli državni vrh zna koji je kontekst stvaranja NDH, ali ni jedan relevantan medij nije objavio tu vijest. Znaju i kukavički šute! Je li to državničko domoljublje ili kukavičluk? Jesu li onda elite „Za dom spremne“ ili „Za dom nespremne“?

Jesu li dakle jedini povijesni neprijatelj Hrvatskoj bili Srbi i njihova okupatorska i ekspanzionistička politika kojom su nas okivali desetljećima ili su nas kroz cijelu povijest tlačili tamo neki Kinezi? Ako sudac Antoneti u haškoj presudi četniku Šešelju izrijekom kaže da je „plan stvaranja Velike Srbije legitiman politički projekt“, nisu li onda ti isti četnici legitimno ginuli u svim svojim osvajačkim ratovima uključujući i rat sa NDH? Nije li i za vrijeme NDH bio aktualan strateški plan stvaranja i očuvanja velike Srbije?

NDH je suđena u Nurnberškom procesu i šta je presuđeno? Ništa, ni slovo „g“ od genocida! Naprotiv u tom Nurnberškom procesu relativizirani su zločini Pavelića, jer je bio pod utjecajem i okupacijom Hitlera. Gdje su arhivi i zbog čega su te činjenice sakrivene? Isto tako relativizirani su stravični srpski zločini počinjeni nad Židovima i protivnicima nacističkog Ljotić-Nedićevog režima koji je najrevnije na Svijetu u Srbiji ispunjavao Hitlerove želje u iskrenoj suradnji s nacistima. Bio je rat!

Zbog čega su izmišljeni ratovi? Ne valjda zbog toga da se ljudi ljube, slažu, množe? Ratovi postoje da se neprijatelji međusobno ubijaju, ratovi postoje radi osvajanja tuđih teritorija, ratovi postoje zbog etničkog čišćenja! Je li Hrvatska ikad u svojoj povijesti pa i u onoj za vrijeme NDH osvajala tuđe teritorije ili je bila „Za dom spremna“ braniti svoje na svom? Jesmo li mi ikada etnički očistili Hrvatsku od četnika, tlačitelja i velikosrba? Je li Hrvatska za vrijeme Domovinskog rata imala samo jednog neprijatelja kao i za vrijeme NDH, jesmo li se branili ili osvajali?

Razumno je zaključiti da je jedina poveznica između NDH i Republike Hrvatske potpuno isti poznati neprijatelj, sa istim osvajačkim i zločinačkim strategijama. Poveznica je i hrvatski pozdrav „Za dom spremni“ s jednom bitnom razlikom. U Domovinskom ratu uz pozdrav „Za dom spremni“ nije stvoren novi ustaški, nedemokratski režim već demokratska, parlamentarna Država priznata od cijelog Svijeta, članica svih relevantnih međunarodnih institucija. Zbog te činjenice braniteljski pozdrav „Za dom spremni“ je svetinja i nedodirljiva povijesna baština!

Ako mi nismo nikada etnički očistili Hrvatsku od četnika, ti isti četnički smradovi su nam djelatno pokazali kako se to radi. U pravom isplaniranom zločinačkom pohodu, etnički su od Hrvata očistili Istočnu Slavoniju i Baranju, Zapadnu Slavoniju, Kordun, Liku, Hrvatsku Posavinu u BiH stvorivši pri tom etnički čiste srpske krajine. Da nismo bili „Za dom spremni“ ne bi bilo ni Hrvata ni Hrvatske, čak ni ovako duhovno, moralno i ekonomski okljaštrene kakva je danas.

Velikosrpski modus operandi je povijesno isti, nepromijenjen od Drugog svjetskog rata, preko Domovinskog rata do danas i to glasno odjekuje s onu stranu Save iz sela Gradine. Svoje krvave povijesne zločine uključujući i svoj okrutni srpski antisemitizam potrebno je sakriti, učiniti od sebe žrtvu, a hrvatske zločine ustostručiti, od Jasenovca stvoriti još veći mit i od hrvatskog naroda učiniti genocidan narod nakon izgubljenog rata. Krajnji je cilj dokazati da Hrvatska kao samostalna država ne smije postojati i da može postojati jedino pod Beogradskim protektoratom u nekoj novoj europskoj pod regiji iliti Jugoslaviji. I dok je četnik i državnik Vučić u Gradinama  „Za nebeski narod  spreman“ sprovesti u život ovu zločinačku strategiju, dok on na toj doktrini „vasceli srpski narod“ pomoću morbidnih laži drži mobilnim, nas su kukavičke političke elite duhovno, moralno i obrambeno demoralizirale i demobilizirale, isto onako kako  su sebe demobilizirali da ne moraju ići u Domovinski rat. S obzirom da su oni „Za dom nespremni“, žele i nama uzeti moć i zabraniti nam da budemo uvijek „Za dom spremni“! Uvjeren sam, to ne će više tako ići. Pamet u glavu na ovim i svim nadolazećim izborima, jer kazna ili nagrada slijedi za djela, a ne za diplomatske i demagoške floskule.

Ne mogu, a ne osvrnuti se na propagandističku Stankovićevu emisiju Nu2 i nije ni malo slučajno da je na dan komemoracije u Jasenovcu Srbin Stanković ugostio notornog i kontroverznog Ivicu Đikića, do nedavno urednika Pupovčevih Novosti, čovjeka koji je identificirao „ustašu“ Hasanbegovića sa ustaškom HOS-ovom kapom u Splitu. Ivica Đikić tipičan je primjer velikosrpskog i udbaškog modusa operandi propagandističkog skrivanja srpskih zločina i prebacivanja krivice na Hrvatsku koji je gore opisan. Taj slučaj Đikić je živi dokaz kako UDBA i velikosrpska peta kolona u Hrvatskoj regrutira, oblikuje i mijesi svoje najbolje kadrove sa hrvatskim predznakom, regrutira ih od rane mladosti, da bi ih pretvorila u udarnu iglu za realizaciju svojih prljavih ideologija. Kao mladac, Đikić je prepoznat od svog mentora, feralovca Viktora Ivančića i od tog trenutka, od kandidata za bojovnika HOS-a, počinje njegov mentalno politička metamorfoza, da bi se preko Ferala recentno pretvorio u antihrvatsku zvijer o čemu nam svjedoči slučaj Hasanbegović. Nije isključeno  da je netko planirano olakšao Plenkoviću micanje Hasanbegovića!?

Najveći dio emisije pretvoren je u priču o Đikićevom najnovijem romanu Beara, a Beara je srebrenički krvnik osuđen na doživotnu robiju. Najveća Đikićeva dilema u cijelom romanu, po njegovom kazivanju je ta, što on zna kako je Beara „ad hoc“, na brzinu, u roku od četiri dana organizirao taj monstruozni zločin u Srebrenici, kako ga je operativno proveo, kako je regrutirao ubojice i koljače, kako je organizirao kamione, kako je zločin izveo. Ono što Đikića najviše muči jest dilema što sve zna kako je odrađeno, jer to je dokumentirano, ali on umire od nemoći i radoznalosti, jer ne zna zašto je Beara to učinio. Ne zna, jer nema Mladićeve ni Miloševićeve pisane zapovijedi pa Đikić izvlači zaključak da se radi o „ad hoc“ zločinu i tom tezom isti zločin srpskog genocida relativizira do te mjere da se skoro rasplakao nad Bearinom jadnom  sudbinom.

Dakle Đikić ne zna za memorandum 1 SANU, on ne zna za memorandum 2 SANU, on ne zna za velikosrpski plan etničkog čišćenja, ne zna za plan stvaranja velike Srbije, on ne zna šta o tome kažu haške presude, ne zna da se Bearin suradnik  Tolimir u zatvoru objesio, a prije toga je potpuno poludio od krvi i zločina koje je počinio u ime velikosrpske ideje. Đikić to navodno ne zna i to ga silno muči i tako iz navodnog neznanja nastaju romani, feljtoni, knjige, povijesni dokumenti  u tonama i  tako nastaje falsificirana povijest, srpski mitovi o pravednoj svetoj borbi i genocidnom hrvatskom narodu. Elitni udbaški i velikosrpski intelektualci danonoćno rade na ovakvim konstrukcijama, preko Stankovića i N1 to guraju u mainstream i to vremenom postaju neupitne istine. Čini mi se kako će uskoro doći vrijeme i nećemo još dugo čekati, jer će Vučić i Bearu, srebreničkog krvnika, proglasiti nebeskim srpskim herojem!? U Vučićevom vučjem četničkom srcu Beara je bez ikakve sumnje najveći heroj. Za Milorada Dodika krvnik Beara je već odavno srpski svetac broj jedan uz blagoslov SPC!

Konačno, Hrvatska je zaslužila imati državnika sa državničkim stavovima i intelektom koji ne će biti „Za dom nespreman“, koji ne će šutjeti, koji ne će svoju državničku odgovornost prebacivati na neka „ad hoc“ vijeća, koji će govoriti istinu, koji će govoriti istinu o prošlosti radi same istine i radi budućnosti naše drage Domovine u istini, ma kakva god ta istina bila.

Kazimir Mikašek-Kazo

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Hitrec: Klatež ne skriva mržnju prema Hrvatima i Hrvatskoj

Objavljeno

na

Objavio

Sve je hladnije, javio se jutarnji mraz, a s njim i sv. Nikola koji se bio izgubio u konkurenciji s nadolazećim Djedom Mrazom ili Djedom Božićnjakom u istoj osobi, s tim da je prvi djed globaliziran i ateiziran, drugi djed malo vuče na kršćanstvo.

Hrvatski je Sabor u adventskom raspoloženju. U kriku i bijesu žurno donosi preostale zakone, recimo onaj o udomiteljstvu. Zakon nije loš, u članku 123. kaže se koje stranke mogu udomiti djecu iz SDP-a koja su napustila roditeljski dom ili iz njega bila izbačena. U obzir dolaze i istospolni partneri iz Amsterdamske koalicije, a ne samo tradicionalno mješoviti iz Bruxelleske hrvatsko-srpske koalicije. Amsterdamska djeluje sirovo, nešto između autonomaša i orjunaša, osim Beljaka koji ima zacrtan plemeniti cilj da u novoj Vladi preuzme resor ministra unutarnjih poslova. Sabor nikada nije djelovao živahnije i poduzetnije, na rubu i pomalo već preko ruba tjelesnih incidenata. Navodno će prva sjednica Sabora u novoj godini biti održana u Križevcima. Tko će biti Žigmund, a tko Lacković, ostaje vidjeti.

Na Trgu bana Jelačića bio je 1942. podignut spomenik prosinačkim žrtvama, čega se nitko ne sjeća, čak ni ja iako sam rođen 1943. Komunisti su ga, naravno, odmah maknuli, a potom i bana koji se svršetkom stoljeća ipak vratio u punoj pompi, premda okrenut prema jugu, kako se ne bi srdili Mađari koji i u najmanjim gradovima imaju spomenike Lajosu Kossuthu, a djeca donose cvijeće. Spomenik hrvatskim žrtvama u prosincu 1918. nije se nikada vratio, domobrani su u samostalnoj RH postavili ploču na zgradu s koje se pucalo na njihove predšasnike i ubilo njih trinaest odmah, sedamnaest ranjenih, a i neki od njih su poslije umrli od teških ozljeda. U zadnje je vrijeme obnovljen zapušteni njihov zajednički grob na Mirogoju.

U rečenoj zgradi s koje se pucalo po zapovijedi orjunaša Grge Anđelinovića Mitraljesca, sada je Europski dom. I dok je adventski komercijalno tutnjala glazba (buka) na Jelačićevu placu, u dvorani „Bruxelles“ Europskoga doma promovirana je knjiga književnika i scenarista Nenada Piskača o stotinu godina srbijanskoga terora nad Hrvatima, sa sjetnim mislima da na domobrane nisu pucali Srbijanci nego oni Hrvati kojima je geslo bilo „Hrvati nikad“. Sjedeći ondje i više stojeći, pitao sam se jesmo li mi taoci prošlosti, ili uglavnom bespomoćni pratitelji sadašnjosti u kojoj i nadalje živi Orjuna preimenovana u raznorazne udruge i stranke, znači organizacija jugoslavenskih nacionalista, s jurišnicima u mnogim medijima.

„Vrijednost jugoslavenske rase“

Budimir Loncar4Rabeći razne modernističke trikove da bi se naoko terminološki udaljila od svoje prljave prošlosti, ta klatež ne skriva mržnju prema Hrvatima i Hrvatskoj. Živjela je i jošte živi, živjela u prvoj i drugoj Jugoslaviji, živi u samostalnoj državi RH, a živjela je i prije obje Jugoslavije nimalo ili malo skrivajući (ili čak ponosno i javno govoreći i djelujući) da joj je ideal „vrijednost jugoslavenske rase“ i stvaranje „jedinstvene kulture jugoslavenskih naroda“, dotično plemena. Tko je protiv, taj je hrvatski nacionalist, onda i sada i u svim vremenima. Tko je danas protiv“ regionalnoga“ stvaranja jedinstvene kulture (film, kazalište, televizija), taj je nacionalist. Tko je protiv skupova kao što je ovih prosinačkih dana bio onaj o zapadnom Balkanu u organizaciji Mirovnih studija, s predavačem Budimirom Lončarom, taj je hrvatski nacionalist.

Neki bi dobrodušni stranac možda zapitao kako je sva ta čeljad i danas mainstream u hrvatskim medijima, a mi na to pitanje nikako ne bismo znali odgovoriti. Zato dobrodušni pogledaju što imamo, pojedu kobasice i popiju kuhano vino, pa odu. A dolaze oni poput Čeferina iz susjedne prijateljske zemlje, pa nam drže propovijedi o hrvatskom nacionalizmu koji je, eto, provirio i u trijumfu hrvatskih nogometaša po povratku iz Rusije, a nije tako davno slično govorio i Platini, upravo bezočno i usred Zagreba. Mogu to oni, usude se jer ipak nešto o Hrvatskoj znaju, među ostalim i to da ne će dobiti nogom u stražnjicu, jer su Hrvati žustri samo na nogometnom terenu, a u politici igraju neki drugi, popustljivi i priblesavi. Nema žutih prsluka, samo onih ružičastih, fluorescentnih u prtljažnicima.

BildtMogu to tuđinci poput Carla Bildta i drugih bivših visokih povjerenika koji je u pismu EU izravno miješaju u hrvatske posle, optužujući Hrvatsku da se miješa u BiH jer štiti ili pokušava zaštititi hrvatski narod s kojim se velike i male sile loptaju, ne daju mu ni pravo na televizijski kanal koji bi emitirao na hrvatskom jeziku, zaboga, a nekmoli pravo da bude ravnopravan u svemu pa i da ima svoj teritorij. Da, mi imamo na vratu ne samo neumrlu domaću orjunu nego i međunarodnu, onu koja podržava Komšića i aplaudira mu što je bio tako hrabar i izbacio hrvatsku zastavu, a vratio Titovu bistu ili sliku, nije važno. Preslik Jugoslavije u BiH njihova je slika u koju su zaljubljeni, praslika koju su obožavali europski intelektualci i još ju drže na zidu, mnogi od njih u visokim europskim forumima. I zato oni potajno ili javno drže na konopcima svaku hrvatsku vlast i svaki neznatni bljesak obrambenoga domoljubnog nacionalizma prokazuju kao nacizam, fašizam i ustaštvo, prikrivajući tako (o čemu sam već pisao) vlastitu kooperativnost s nacizmom u vrijeme Drugoga svjetskog rata, potom (i usporedo) sa staljinizmom, a kada je i to postalo zazorno nakon pedeset šeste i šezdeset osme – s jugoslavenskom verzijom komunizma koju su ispijeni filozofi u pariškim kavanama i drugdje proglašavali trijumfom, političkim i društvenim idealom.

Takvi se sviđaju sadašnjem europskom establišmentu

S njihovom prtljagom mi i danas imamo posla, ta je bagaža odgovor (ipak) na ono pitanje zašto su mediji i dobar dio politike u Hrvatskoj takvi kakvi jesu – jer se takvi sviđaju sadašnjem europskom establišmentu koji je memento projugoslavenske europske prošlosti, a Hrvatsku kao državu trpi samo ako je što manje hrvatska. Doduše, treba priznati da je Deklaracija o Hrvatima u BiH objavljena ovih dana, RH deklaracija, dobar odgovor Bildtu i ostalima, pomalo ipak ispeglana jer joj nedostaje snažan i prirodan zahtjev na povratak jedino spasonosnoj ideji o tri republike u Bosni i Hercegovini. (Usput: bio sam, to jest doveden sam na promociju eseja genijalnoga slikara Dimitrija Popovića, piše on o razgovorima s Cioranom, Kišem, Marinkovićem… kadli vidim da u prvom redu sjedi Budimir Lončar, valjda po protokolu nakladnika ili tko zna koga. Promocija velebna, u dostojnom ambijentu i mnogoljudna, ali pokvarena slabo pripremljenim predstavljačima i mikrofonijom, jedini je spas bio u Almi Prici koja je sjajno pročitala ulomke. No, nije važno. Važno je što Lončar sjedi u prvom redu, pa i nakon što je emisija „Rat prije rata“ još jednom osvijetlila njegovu tamnu ulogu na početku Domovinskoga rata. Morao sam to zabilježiti, ne slučajno, sve se uklapa u ono što inače pišem, pa i u ovoj kolumni.)

U kojem redu u ovoj našoj zbilji sjedi hrvatski umjetnik i domoljub, recimo Miro Međimorec? I on je imao svojih pet minuta početkom prosinca, u NSK i u KIC-u. U NSK sam bio i slušao što govori i što o njemu govore, pa premda ga poznajem godinama i otprilike znam što je sve radio, svaki put ostajem zapanjen njegovom fascinantnom biografijom, njegovim odličjima koji nose imena po Zrinskom, hrvatskim knezovima i Maruliću, te poljima na kojima je djelovao u umjetnostima, uključujući bojno polje u Sunji gdje je s Lastom i Praljkom branio Hrvatsku. Znano je: slavni kazališni redatelj, izgnan poslije Proljeća i jedva jedvice vraćen osamdesetih, ratnik devedesetih, visoki dužnosnik u vojno-obavještajnoj službi, diplomat i zatim nakon dolaska januarske diktature povraćenih komunista doslovce uništavan u Ministarstvu vanjskih poslova gdje su mu dali stol, ali bez stolca, u nekoj zabitnoj sobi. Do mirovine.

No umjesto da ode pecati, Međimorec je počeo pisati, i to vrlo dobro, objavljivane su mu knjige, sada prevođene i vani, na španjolski. Mainstream ga ne prati, ali tko bi to i mogao očekivati od orjunaške fukare? Pišem ovo i zato što je Miroslav Međimorec primjer one Tuđmanove sentence da se i u najgorem vremenu, s glavom gotovo pod vodom, treba osloniti stopalom na onaj jedan kamenčić koji možeš napipati (slobodna interpretacija), ne prepustiti se crnim mislima Cioranovim nego se opet uspraviti. I tako nekoliko puta… No pišem o Međimorcu i stoga što je u rečenom NSK (koji bi se trebao zvati HNSK), govorio o kazalištu nekada i sada, vrlo točno, to jest da u ovom našem rastresitom vremenu „velika“ kazališta preuzimaju onu ulogu koju su svojedobna imala mala i naoko sporedna, alternativna, studentska i slična, da je današnja zbilja hrvatskoga glumišta izokrenuta. Svakako tema za veći esej.

Suvremeni orjunaš protiv Tuđmana

Spomenuo sam Tuđmana. I prije nego što je otkriven rad Kuzme Kovačića na mjestu bivše piramide, orjuna je počela urlati iz svega glasa, posebno iz pera jednoga od zadnjih (Bogu budi hvala) dalmatinskih orjunaša koji i nadalje stoji na postolju slijepljenom od političke orijentacije Miljenka Smoje, primjerice („Tuđman je novi poglavnik, treba ga uhapsiti“, pisano 1989.) i sličnih ljepoduha tadanje „Slobodne Dalmacije“. Rečeni je suvremeni orjunaš proglasio Kuzmino djelo jezivim, Tuđman je prikazan kao odrpanac, i tako redom. I k tomu Franjo drži ruku na srcu, što je orjunaša toliko zgromilo da se htio utopiti u Bačvicama ili barem pribiti kipara čavlima na vrata hvarske katedrale.

Istina je ova: Kuzmino je djelo u kiparskom smislu velebno, u domišljaju kontra svih (pa i autorovih) dosadašnjih spomenika prvom hrvatskom predsjedniku – ponešto mladoliki Tuđman bez naočala koje svakom skulptoru zadaju teškoće, u zagrebačkom izdanju nije samo portret osobe nego mlade hrvatske države uobličene u pokretaču i realizatoru hrvatskih težnja, a ruka na srcu nije stranački znak kako bi neki htjeli objasniti, nego jednostavno ljubav prema domovini. Usput: nije mi jasno da mnogi Hrvati – ljudi inače nazbilj, domoljubi – nisu prihvatili tu kretnju, ma kako imaju srca stavljati ruke uz tijelo dok se svira hrvatska himna, kao da je, oprosti mi Bože, jugoslavenska ili slična.

Eto, prošao sam na brzinu kroz pleter raznolikih događaja početkom prosinca i naveo nekoliko imena (Međimorec, Piskač, Kuzma Kovačić) koje između ostaloga spaja i činjenica da su zajedno u Hrvatskom kulturnom vijeću. Svi su oni bili u doticaju sa živim Tuđmanom i nisu se udaljili ni u mračnim godinama poslije njegove smrti, premda su doživljavali udarce slijeva i zdesna (mislim na tzv. umivenu centralnu desnicu), iz redova jugoslavenskih nacionalista, ali i smušenjaka (što bi rekao Tuđman).

U ovom pretresanju kulturno-političkih zbivanja, pomalo sam ostavio po strani čisto (ha) politička, ali ima vremena. Za sada: orjuna ili njoj bliski hrvatski ili srpski političari i medijevalisti bez sumnje pripremaju teren za Zorana Milanovića, protiv Kolinde Grabar Kitarović – proizvode lažne ankete, prilježni komentatori prihvaćaju se posla, sve se radi u korist kandidata koji to još nije ali čeka da se pokosi trava i utvrdi teren pa da istrči u bitku protiv narodne predsjednice koja je – uz nogometnu reprezentaciju – postala zaštitnim znakom suvremene Hrvatske.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Protiv Dana HRHB su oni koji se spremaju i naoružavaju za nastavak zločina i etničko vjerskog čiščenja Hrvata

Objavljeno

na

Objavio

Svaki spomen hrvatskog naroda na povijesne datume njihova organiziranog otpora na velikomuslimansku agresiju tijekom građansko vjerskog beha sukoba od isti tih agresora, današnjih Bošnjaka, nastoji se sotonizirati, a dan kojeg Hrvati obilježavaju ne priznaju i nastoje mu prišiti sve one zločinačko terorističke etikete koje su sami koristili u realizaciji islamskodeklaracijskog cilja Alije Izetbegovića, muslimansko šerijatska Bosna i Hercegovina.

I povodom jubilarnog, srebrenog 25. Dana Hrvatske Republike Herceg Bosna kojeg hrvatski narod s ponosom i dostojanstveno kako i priliči tako velikim nacionalnim praznicima, obilježava uobičajena paljba iz unitarističko islamistički bošnjačkih centara. Ne mogu nikako, niti će ikada, da se pomire sa tim hrvatskim organiziranim otporom njihovoj agresivno osmanlijskoj politici, otporom koji je zaustavio bojanje Bosne i Hercegovine u zelenu muslimansku boju, i sačuvao na prostorima na kojima je djelovala, i na kojima se danas obilježava njen spomen, nacionalnu i vjersku beha šarolikost.

Ta hrvatska očuvanost beha nacionalnog i vjerskog šarenila razlog je bošnjačke agresije na Herceg Bosnu i njeno memoiranje u hrvatskom narodu. Iz onog radikalno fundamentalističkog bošnjačkog dijela koji je Bosnu i Hercegovinu ostavio turskom okupatoru u amanet ratnički se oglašavao nacionalistički jastreb zamjenik predsjedavajućeg Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, današnji prvi bošnjački član beha Predsjedništva Šefik Džaferović.

U svom već poznatom radikalnom muslimanskom stilu prijetnji, u vrijeme muslimanskog naoružavanja „za nedaj Bože” Šefik ne prijeti samo legalnom predstavniku beha Hrvata već i cijelom hrvatskom narodu kazavši kako „Dragan Čović, kao glavni politički pokrovitelj tog događaja, nanosi trajnu moralnu i političku štetu svim građanima Bosne i Hercegovine, a najviše bh. Hrvatima”.

Zar ima veće štete za beha Hrvate od one koju im je nanijela Šefikova terorističko mudžahedinska ABiH, napose tamo gdje nije bilo organizirane Hrvatske Republike Herceg Bosna, ali i dijelom na njenoj tetitoriju koju su uspjeli okupirati i etnički i vjerski očistiti hrvatstvo i katoličanstvo. Najveća politička, egzistencijalna, šteta Hrvatima nanesena je bošnjačkim, Šefikovim, biranjem Komšića za drugog bošnjačkog člana beha Predsjedništva.

I umjesto da se zbog tih počinjenih mislimanskih zločina Šefik ispriča Hrvatima, pokaže masovnu grobnicu bugojanskih i maljinskih Hrvata, i zatraži oprost kao most spajanja zaraćenih strana, što je preduvjet za jednu novu euronatovsku Bosnu i Hercegovinu po mjeri sva tri njena naroda, te da uputi čestitke hrvatskom narodu povodom tog njihovog velikog Dana, Džaferović se još dublje ukopava u ratne rovove, čekajući priliku nastavka rata.

Protiv Dana Hrvatske Republike Herceg Bosna su oni koji se spremaju i naoružavaju za nastavak zločina i etničko vjerskog čiščenja Hrvata, oni bošnjački fundamentalisti koji još uvijek sanjaju islamsku Bosnu i Hercegovinu kao 81. Pokrajinu zloglasnog genocidno konfesiocidnog Otomanskog carstva. Protivnici su počinitelji i supočinitelji terorističkog islamskog zločina trganja hrvatskog identiteta u Bosni i Hercegovini, zemlji u kojoj su prije turske okupacije Hrvati bili jedini narod, a svoj nacionalni i vjerski opstanak plaćali najbrutalnijim turskim dankom u krvi, i prisilnom islamizacijom. Gotovo istim dankom u krvi branili su se, i dijelom obranili i od muslimanske agresije devedesetih godina Dvadesetog stoljeća.

Zahvaljujući samo osnutku i organizaciji Hrvatske Republike Herceg Bosna hrvatski se narod uspio obraniti i opstati u Bosni i Hercegovini. Da se hrvatski narod nije uspio politički i vojno organizirati u okvirima Hrvatske Republike Herceg Bosna danas bi njihov položaj bio jednak onome u kakvom su u današnjem, iranizirano zelenom, Sarajevu, a Bosna i Hercegovina bi bila cijela kao taj u vjersku muslimansko zelenu boju ofarbani grad.

Cijelom Bosnom i Hercegovinom bi vladali Džaferovići i Izetbegovići, Mlaće i Dudakovići, Halilovići, Genjci, i Komšići,. Da nije bilo svehrvatskog organiziranja i osnivanja Hrvatske Republike Herceg Bosna, danas bi u cijeloj Bosni i Hercegovini kao u Sarajevu, koje je u Džaferićevoj nacionalnoj i vjerskoj muslimanskoj boji, gdje su čak i nogostupi obojeni u zeleno, učenici i studenti prekidali nastavu kako bi mogli klanjati u džamijama.

Ono Sarajevo prije negoli je ga „oslobodila” muslimanska ABiH i ovo danas su dva nebesko zemaljski različita i udaljena grada. Dva svijeta, dvije civilizacije, dvije kulture, onaj nacionalno vjerski šareni i danas nacionalno i vjerski čisti muslimanski grad. Takva jednobojna nacionalna i vjerska muslimanska slika Sarajeva, uz to što kazuje nacionalističku bošnjačku politiku da svi muslimani moraju živjeti u jednoj, naravno muslimanskoj, zemlji, ona opravdava pravo Hrvata na svoj entitet Hrvatsku Republiku Herceg Bosnu, i slavljenje njenog srebrenog jubileja.

Samo hrvatski entitet koji je sve više nezaštićena meta bošnjačkog radikalizma iz sve čišćeg muslimanskog entiteta po uzoru na sve islamske zemlje, može Bosnu i Hercegovinu izvući ispod čizme tih fundamentalista koji sve glasnije prijete ratom.

I zato, sretan ti 25. rođendan Hrvatska Republiko Herceg Bosno, i živi nam vječno i u ratu kojim ti, nam, prijete bošnjački radikalisti.

Vinko Đotlo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari