Pratite nas

Kronika

Za Hrvate iz Posavine nigdje mjesta nema

Objavljeno

na

U Bosanskoj Posavini, obrana je očajnički nastojala zaustaviti srpsku ofenzivu i spriječiti probijanje koridora i uspostavu komunikacije Knin – Banja Luka – Bijeljina – Beograd.
Branitelji Posavine, domaći Hrvati i Bošnjaci i dijelovi HV došli su u pomoć, ne sluteći da je sve o predaji Posavine dogovoreno. Bespredmetno je sada analizirati tadašnja borbena djelovanja, jer uzrok pada Posavine nije u braniteljima. Ipak forme radi, rađena su istraživanja i napisano je mnogo stranica koje nitko nije čitao, jer su svi znali da je prava istina drugačija.

Inspekcija u Bosanskoj Posavini; bila je ukupno mjesec dana. Pregledavalo se sve i svakoga i uvijek dolazilo do zaključka da je u ratna zbivanja u Podunavlju umiješan netko treći, da su se potezi vukli van Posavine i za to postoji niz činjenica.

Etničko čišćenje Hrvata tijekom Velikosrpske agresije

Tijekom domovinskog rata i Velikosrpske agresije prognano je preko 100.000 Hrvata. Na temelju ovih podataka može se reći da je izvršeno etničko čišćenje Hrvata od strane Hrvatske države. Broj povratnika je neznatan jer se nisu osigurali osnovni uvjeti za život. O prognanim Hrvatima u Bosanskoj Posavini nitko se ne brine i nitko ništa ne čini da se oni vrate na svoja ognjišta. Svaki dan zato slušamo o Srpskoj manjini. Ti isti koji su bili agresori na Hrvate vraćaju se i useljavaju u novo obnovljene kuće koje su oni i njihova braća Srbi srušili. Za izbjegle Hrvate nitko ne pita niti se išta čini da bi se oni vratili na svoja ognjišta. Prema popisu stanovništva iz 1991. godine u Bosanskoj Posavini je živjelo 44% Hrvata, 26% Srba i 23% Bošnjaka. Danas je ta slika u cijelosti izmijenjena. Obnavljaju se samo Srpske kuće i sve se čini da se oni bez imalo srama vrate u Hrvatsku koju su rušili i ljude ubijali dok Hrvati Bosanske Posavine ostaju od sviju zaboravljeni i ostavljeni. Za njihov povratak i obnovu njihovih kuća nitko nije zadužen. Posavljanski Hrvati zaboravljeni od Hrvatske države i živi su svjedok da se Hrvatska vlast o svojim Hrvatima ne brine, da su ostavljeni sami sebi i da se ne vraćaju na svoju rodnu grudu nego povremeno s tugom obilaze ruševine i vraćaju stare uspomene. Hrvati izumiru kao narod a nije ni čudo jer se ne brinemo za svoju prošlost a onda nema ni budućnosti. Pojedinac ne može puno učiniti a službene vlasti za Posavske Hrvate ne žele ništa činiti jer da žele već bi se nešto učinilo, kuće obnovile a obitelji vratile na svoju hrvatsku grudu.

POSAVLJAKE ODRŽAVA SAMO SLOGA I VJERA U BOGA

Svake godine obitelj Tome Maras o Božiću dođe u svoj porušeni dom u Derventi. Ljubav i uspomene prema svome domu nikada ne prestaju. Sada dolazi sa sinom Silvijem i trećom generacijom izbjeglištva iz obitelji Maras, unucima Gabrijelom, Monikom i Laurom. Sa pažnjom i zainteresiranosti djeca slušaju priče svoga oca Silvia i djeda Tome kako je nekada bilo u njihovoj Derventi, u kući u koju su tek uselili i u kojoj je život u samo par mjeseci stao jer su Srbi izvršili agresiju i cijelu je porušili. Hrvatska država za uzvrat im je ponudila mirnu integraciju nakon koje je iseljeno preko 100.000 Hrvata jer je suživot sa Srbima koji su ubijali i rušili njihove domove bio nezamisliv.

Ono što su ranije generacije hrvatskog naroda u Bosanskoj posavini jedno i pol tisućljeće imale, čuvale i sačuvale sve do ovog rata (1992.-1995.), zločinačkom agresijom srbocrnogorskih vojnih postrojbi srpski su imperijalisti uspjeli nasilno oduzeti. Prostor su oteli, hrvatski i muslimanski narod što pobili, što protjerali. No, uzdajući se u Božju providnost i pravednost, u duhovnu snagu svakog hrvatskog Posavca, u stečenu duhovnu snagu koju su im stoljećima ulijevali njihovi preci, njihovi duhovni oci franjevci, njihova braća s gornje strane Save, njihova subraća iz drugih dijelova Bosne i Hercegovine, uzdajući se u stečenost povijesnog pamćenja, uzdajući se u posavski hrvatski um, krv, znoj i suze, uzdajući se u se, u vlastitu svoju osobnost, ovaj se narod i nada i vjeruje u povrat svoje imovine i svog prostora, u povratak svog tjelesnog bitka i svoje plemenite duše na vjekovna hrvatska posavska ognjišta. Jer, čiji je ovo prostor, čiji su ovi krajevi – oduvijek se znalo i zna se ali Hrvatska se o Posavini ne brine. Zaboravili su Hrvati koji sjede u Saboru da je se iz Posavine branila Hrvatska, jer da su Srbi imali otvoren put sa Bosne, Slavoniju nitko ne bi spasio i Srbočetnici bi imali otvoren put da ostvare svoje ciljeve Velike Srbije. Žalosno je da se Hrvatska Vlada brine o onima koji su rušili Hrvatsku i da se njihove kuće obnavljaju dok za Hrvate iz Posavine nigdje mjesta nema i samo njihove kuće se ne obnavljaju. Sve je to u sklopu plana da se Hrvati u Posavinu ne bi vratili na svoju djedovinu i činili većinu stanovništva kako je to bilo prije Srbočetničkog napada na Posavske Hrvate. Ali zato Hrvatska Vlada sve čini za srpsku manjinu pa su njihovi uvjeti života bolji u Hrvatskoj koju nikada nisu željeli i koju ne vole niti će je ikada voljeti, nego što imaju Hrvati. Sad sa naklonišću gledaju kako Srbi podižu spomenike četnicima koji su najviše rušili Hrvatsku i ubijali Hrvate. Hrvat je opet tako teško biti! Rekao je naš AG Matoš i od tada, nažalost ništa se promijenilo nije.

Tomo Maras sa unucima Gabrijelom, Monikom i Laurom u Crkvi Sv. Juraja

Slavica Vučko/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kronika

16. rujan 1991. bio je strašan za sve Petrinjce

Objavljeno

na

Objavio

U obrani Petrinje i ratnim zločinima koje su počinili JNA i domaći četnici ubijeno je 598 ljudi. Na današnji dan 1991. u sisačku bolnicu dovezeno je 40-tak ranjenih gardista i civila iz Petrinje, Bresta i Mošćenice. Poginuli su pripadnici Zbora narodne garde Edo Remeta, Stjepan i Zlatko Žugaj, a za vrijeme napada u Tvornici je ubijen Ilija Dumbović.

Stjepan Komes ubijen je nakon teškog i nečovječnog mučenja. Prije nego što je ubijen, odrezana mu je ruka, nakon čega je umro je od teških ozljeda i krvarenja.

U ratnim danima Petrinje crnim slovima je upisan 16. rujna 1991. godine, jer je i to bio dan razaranja Petrinje i dan kada se u gradu dogodio težak ratni zločin za kojeg nažalost, još uvijek nitko nije odgovarao, piše portal Udruge veterana 2 gardijske brigade.

Kod Vile Gavrilović zarobljena je skupina pripadnika Zbora narodne garde, koji su nakon toga, kao zarobljenici i strijeljani. Među njima su bili Ivan Caban, Zdenko Grgec, Nevenko Muškić, Marijan Pećirko, Mišo Svoboda, Ivan i Vlado Žugaj, te nekoliko pripadnika ZNG-s iz drugih krajeva Hrvatske. Kod vile Gavrilović zarobljeni su Ivan Kovačević i Ivan Pleša, a kod Nove bolnice ubijen je Dejan Gregec.

Ubijanje 17 zarobljenih policajaca i gardista – mladih duša i hrvatskih junaka

U nastojanjima zadržavanja grada u hrvatskim rukama, na položajima oko Nove bolnice i Vile „Gavrilović“ zarobljeno je i strijeljano 17 pripadnika MUP-a i Zbora narodne garde. 16. rujna 1991. ugasilo se 17 živih svijeća, u nebo je uzletjelo 17 mladih hrvatskih duša, hrvatskih junaka koji su nam darovali slobodu…

U sisačku bolnicu dovezeno je 40-tak ranjenih gardista i civila iz Petrinje, Bresta i Mošćenice. Poginuli su pripadnici Zbora narodne garde Edo Remeta, Stjepan i Zlatko Žugaj, a za vrijeme napada u Tvornici je ubijen Ilija Dumbović, a  Stjepan Komes ubijen je nakon teškog i nečovječnog mučenja. Prije nego što je ubijen, odrezana mu je ruka, nakon čega je umro je od teških ozljeda i krvarenja.

Cijeli dan bio je strašan za sve Petrinjce.

Prijepodne u 11:40 iz pravca vojarne ”Vasilj Gačeša” počeo je minobacački napad na Petrinju, Brest i Mošćenicu. U 13:57 od Slatine tenkovi su krenuli prema Drenčini i Češkom selu. U 16:35 pogođen je rezervoar amonijaka u Tvornici Gavrilović u kojem se nalazilo 87 tona amonijaka.

U 17:10 pripadnici tzv. JNA ušli su u poslovni krug Tvornice i razarali ga, a Hrvati koje su zarobili odvezli su u glinski zatvor. Sa 6 granata pogođen je i Finel, a granate su padale na Mošćenicu i Pračno. U 20:05 vatrogasna vozila specijalne jedinice iz Zagreba dolaze do Bresta, no tzv. JNA nije dopustila gašenje požara u Gavriloviću.

Od krhotina neprijateljske granate na današnji dan prije 22 godine teško je ranjen i tadašnji petrinjski župnik Stjepan Levanić, koji je od nastalih ozljeda ostao trajni invalid.

U obrani Petrinje i ratnim zločinima koje su počinili četnici, većinom iz grada i okolice, ubijeno je 598 ljudi.

Izvor: narod.hr/udruga2gbr-gromovi.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kronika

Zagaj pored Sanskog Mosta: Beru gljive kako bi preživjeli

Objavljeno

na

Objavio

Nije nama problem ići, raditi. Nije problem niti za hranu. Sami si proizvedemo što nam je potrebno i odemo u šumu, pronađemo gljive a brat Željko iste prodaje na tržnici i nešto se pribavi, ali je problem kada djeca krenu u školu jer nemamo za knjige niti za odjeću i obuću. Kada bismo mogli riješiti taj problem  bili bismo presretni, kaže samohrana majka Sandra Šeić.

Piše: Anto PRANJKIĆ

Dok hitamo  iz pravca Prijedora ka Sanskom Mostu pored nas ostaju brojne kuće i površine zemljišta. Obradivog ali neobrađenog. Suvozač mi kaže da je to naselje gdje su nekada žvijeli Hrvati. Pitam ga gdje su oni danas. Kaže, većinom su u Zagrebu i Njemačkoj, ali ih ima na svim stranama svijeta. Protjerani su, izbjegli, raseljeni.

Uz sami grad smjestilo se selo Poljak u kojemu danas žive Hrvati. Najnaseljenije je hrvatsko mjesto u ovom dijelu Federacije BiH. Tu živi negdje oko 50 starijih mještana, ali prema njihovim riječima, oni se ne boje za svoju budućnost. U sastavu njihovog mjesta je mali Zagaj u kojem se događa svojevrsna demografska bomba. Od ukupno 20-tak mještana u Zagaju živi i osmoro učenika, a ako sve bude kako treba na godinu će u školske klupe i Tanja Zelić:

– Voljela bi ići u školu. Malo se družiti sa vršnjacima. Meni je, znate, ovdje jako lijepo. Imam koke, koze i ovce i svog ljubimca konjića, ali bi bilo lijepo razmijeniti koju i sa kolegama vršnjacima, kao velika priča Tanja. Pitamo ju gdje je naučila tako lijepo govoriti a ona će kao iz topa:

– I ovdje imamo internet. I vidimo svašta, pa tako i znamo, kaže 6-godišnja Tanja, koja sa bakom Ljubom, njezinim partnerom Danom  i tetkama, učenicama srednje škole,  živi u Zagaju, malom mjestu u blizini Sanskog Mosta, u živopisnoj prirodi punoj ljepota, ali i opasnosti:

– Ovdje imamo veliki problem. Naime, iz planine se znaju spuštati vukovi u potražnji za hranom, pa se bojimo za djecu. Osnovni je problem što nam djeca odavde idu u školu i po sedam kilometara: od toga idu po pet pješice, jer autobus ne može doći. Moraju proći kroz šume i to nam daje nespokoj, kaže samohrana majka Sandra Šeić, čiji osnovci Valentina i Marko svakoga jutra pješače kilometre kako bi došli do škole, a poslije dolaska sa majkom i ujakom, koji je i osobom s posebnim potrebama,  idu u šumu brati gljive kako bi nešto zaradili za život,a sretni su i zadovoljni. Još Marko zna i minstrirati na svetim misama nedjeljom i blagdanom.

Zagaj Cesta koja stvara probleme pa autobus ne može doći i odvesti dječicu u školu, pa pješače po osam kilometara

– Nije nama problem ići, raditi. Nije problem niti za hranu. Sami si proizvedemo što nam je potrebno i odemo u šumu, pronađemo gljive a brat Željko iste prodaje na tržnici i nešto se pribavi, ali je problem kada djeca krenu u školu jer nemamo za knjige niti za odjeću i obuću. Kada bismo mogli riješiti taj problem  bili bismo presretni, kaže Sandra i ističe kako ima vrlo vrijednu djecu, koja ju ponekad iznenade i cvijećem:

– Dobri su. Marljivi. Znaju iznenaditi lijepim gestama i ljudi ih vole. Skromni su. Sretni su i zadovoljni s ovo malo što imamo, kaže ponosna majka i ponavlja da je najveći problem dio ceste koji vodi od početka Zagaja do u unutrašnjost zaseoka:

– Autobus ne može dolaziti i problem je veliki. Bila bi nam velika pomoć kada bi nam netko mogao pomoći da saniramo cestu, onda ne bismo morali svako jutro ustajati i djecu voditi u školu. Autobus bi mogao dolaziti po njih i problem mračne i nepregledne šume u koju dolaze vukovi kad su gladni bio bi riješen, kaže Sandra.

Prema riječima sumještanina Ante Ljevara već je izrađen projekt i čeka se dobra volja određenih donatora kako bi se ova cesta mogla sanirati:

– Sve smo pripremili i spremni smo predati zahtjeve gdje god to treba. Važno je da riješimo ovaj problem i da nam djeca bezbrižno mogu u školu, kaže Ljevar i ističe kako su ljudi ovdje vrlo vrijedni  i da im treba jako malo za zadovoljstvo.

– Valjao bi neki manji stroj, kojim bi mogli si pomoći u obradi zemlje. Neki mali motokultivator ili slično, što bismo svi u mjestu mogli koristiti, kaže sumještanin Dane, ali najveći je problem već spomenuta cesta.

– Rado bih maloj Tanji kupio bicikl, ali cesta nije povoljna za vožnju, pa mi ju nekako teško gledati kako pati, ali nije tužna, nego je uvijek raspoložena i sretna, ističe Ljevar.

Ovo malo selo u blizini Sanskoga Mosta, gdje ljudi beru gljive kako bi preživjeli, a sretni su i zadovoljni sa ono malo što imaju, svojevrsni je primjer svima nama kako treba živjeti.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari