Pratite nas

Pregled

Za Hrvate izbor nikad lakši – plenkovićevci ili milanovićevci?

Objavljeno

na

cropix/isječak

Predsjedničkim izborima održanima na prijelazu godine stubokom je izmijenjena arhitektura odnosa na hrvatskoj političkoj pozornici. Definitivno je potvrđeno kako razdjelnicu između suprotstavljenih tabora više ne određuju tradicionalne svjetonazorske podjele lijevo-desno, nego se okupljanja provode temeljem nekih drugih mjerila, ona ideološka jasnije su nego ikad zamijenjena pragmatičnima. Na tom valu iskristalizirala su se dva politička bloka – oni čijim se djelovanjem okoristio Milanović, kolokvijalno ih nazovimo milanovićevci, i njihovi jedini spomena vrijedni protivnici, plenkovićevci. Pa pogledajmo što stoji u pozadini tog ipak ne tako novog rascjepa.

Tko to pleše rusko-engleski valcer?

Koliko god riječi Miroslava Škore godile mnogim ušima, taman zanemare li se one kojima je oduševljavao Mesića i Josipovića, riječi ipak ostaju samo riječi – danas jesu, sutra nisu, odlaze u vjetar… Jedini čin s političkom težinom i posljedicama kojeg je Škoro dosad odigrao bio je poziv upućen pristašama nakon poraza u prvom krugu da u drugome nepravilno popune listić. Kako je veliku većinu biračkog tijela dijelio s kandidatkinjom Grabar Kitarović, dok se s Milanovićem tek rubno doticao, jasno je kome je ta poruka išla u prilog. Okvirne analize rezultata izbora pokazuju kako je kampanjom obezljuđivanja suparnice, ne prezajući pritom kopirati metode i etikete ljevičarskog agitpropa, od 450 tisuća dobivenih glasova Škoro njih 100 tisuća preusmjerio Milanoviću. Daljnjih 150 tisuća, koji su se doslovce poveli za njegovim primjerom i zaokružili dopisani broj 3, ili, pak, ostali kod kuće, što u konačnici dođe na isto, je neutralizirao, a što je opet bila voda na mlin Milanoviću, dok je 200 tisuća birača Škori ipak otkazalo poslušnost i dalo glas Grabar Kitarović.

Poznato je kako Hrvati kronično pate od boljke da im, zaslijepljenima bujicom zvučnih riječi i pratećim folklorom, djela, ma koliko velika i vrijedna bila, promiču ispred očiju, pa onda i ne čudi što nisu u stanju proniknuti u temeljne zakonitosti zbivanja unutar složenijih političkih procesa. Tako su tek rijetki primijetili kako u sjeni zaglušljive buke ispraznih riječi stoji jedna čvrsta, postojana veza između krugova skupljenih oko Milanovića i Škore. Naime, uopće nije tajna kako Škorini financijeri, te medijski i ini pokrovitelji, dolaze iz miljea znanog po razgranatim poslovima s Rusijom. Evo, sad to naglo prepoznaju, doduše, tek nakon što su u pregovorima oko pozicija na Škorinim listama ostali kratkih rukava, čak i neki suverenisti. Kao da za proruski glanc, koji ne bi toliko upadao u oči da kao, uostalom, i u sličnim primjerima diljem Europe nije praćen sumnjičavošću, čak i mržnjom prema EU, nisu znali još u vrijeme predsjedničkih izbora. No, to ih nije spriječilo da podupirući Škoru za račun Milanovića ruše dotadašnju Predsjednicu, tu mrsku im, američku NATO lutkicu, od koje im milija bude svaka muška babuška turnuta im pod nos. Od odioznosti spram NATO saveza nerazumnija je tek narogušenost prema Europi, kao da se radi o Srbima, koji Zapadu doista ni kulturno ni civilizacijski ne pripadaju, a ne Hrvatima, narodu s tisućljetnim kontinuitetom pripadnosti zapadno-europskom krugu i posve opipljivim koristima od povratka u institucionalno okrilje obitelji europskih naroda.

Slučaj ljevice je ipak nešto zamršeniji. Na riječima je proeuropska, no kad su djela posrijedi, ne libi se iskazati simpatiju prema majčici Rusiji, čijoj ratnoj pobjedi njihovi pređi, slijedno tome i oni sami, duguju sve što imaju i sve što jesu. Tu privrženost Milanović je ovjerio netom poslije izborne pobjede oduševljeno prihvativši Putinov poziv na, kako reče, legendarnu proslavu Dana pobjede u Drugom svjetskom ratu. Pobjede koja Hrvatima nije donijela slobodu.

Nastavno na to, zapitajmo se je li baš slučajno da su Hrvate od pristupa zajedničkom domu europskih naroda, a potom i konstruktivnog djelovanja u njegovoj izgradnji, najžešće odvraćale upravo Britanija i Rusija, sponzori i saveznici bleiburških krvnika nad Hrvatima? Ili je to tek zoran pokazatelj kako se smjer neumoljivih geopolitičkih silnica, koje se u ključnim trenutcima povijesti kobno prelamaju na nejakim hrvatskim plećima, očito ne mijenja već desetljećima, skoro i čitavo stoljeće? S tih strana ponuđenu politiku distanciranja Hrvatske od Europe ispod žita je prihvatila i matica ljevice, najprije kroz Josipovićev pokušaj uličnog državnog udara uoči završetka predgovora s EU, a potom i u vidu besramnih Milanovićevih opstrukcija vladavine prava neposredno nakon ulaska u Uniju, čime je usporeno korištenje europskih fondova i produljena recesija. Nije li, blago rečeno, neobično što rusko-engleski valcer danas zajedno plešu oni koji rone suze za žrtvama Bleiburga i oni koji negoduju zato što ih nije bilo više? Metaforički rečeno, združeni u rušilačkoj misiji odvajanja Hrvatske od Europe zapravo zazidavaju Lijepu Našu u novu Hudu jamu.

Po plodovima ćete ih prepoznati!

I dok pokroviteljski utjecaj britanske politike na SDP seže još u doba Ivice Račana, čiji je kontinuitet Milanović potvrdio prilikom posjeta Londonu uoči izbora 2015., neobično snažno podržavši britanske napore da se smanji utjecaj EU, onaj majčice Rusije ipak ne ostaje samo na emocijama vezanima uz pobjedu u Drugom svjetskom ratu. Naime, uopće nije slučajno što je za Milanovićeva mandata uspješno opstruirana izgradnja LNG-a na Krku, ali ni to što su u ruske ruke gotovo već predane interesantne lokacije od Lošinja do Kupara, o čijoj strateškoj važnosti dovoljno govori činjenica da ih je koristila JNA. A nije slučajno ni što je Ivica Todorić 2013. godine, dakle za Milanovićeve vlasti, promijenio financijera i okrenuo se ruskim bankama, što se zbog niže kamate činilo poslovno racionalno, ali će ga u budućnosti skupo koštati jer nije uvažio jednu drugu, nipošto ne manje važnu dimenziju. Andrej Plenković je ispravio većinu tih krivih Drina – LNG se gradi, a od ruskih „baza“ na Jadranu nema ništa. K tome je stao Rusiji na žulj ponudivši model integracije hrvatskog Podunavlja kao model za rješavanje ukrajinsko-ruske krize.

Unatoč svemu, oni skloni izjednačavanju ni po čemu izjednačivog, sve kako bi pokazali svoju navodnu neutralnost i objektivnost i pod cijenu zamračivanja istine, hladno kažu kako je i za Plenkovićeva vladanja slijednik Agrokora ionako završio u ruskom vlasništvu. Radi se o onim zanovijetalima koja nakon rezultatskog zaostatka 0:3 priznaju tek pobjedu 4:3, nije im dovoljno 3:3. Činjenice govore kako je zahvaljujući američkom kapitalu, a za što je preduvjet bio donošenje Lex Agrokor, stigla spasonosna injekcija kojom je koncernu, posljedično i dobrom dijelu hrvatskog gospodarstva, udahnut novi život. A što to nije bilo dostatno kako bi američki udjel premašio onaj ruskih banaka i s Rusijom usko poslovno povezanih društava sa sjedištem u Vukovaru, eto, igrom slučaja ujedno i vlasnika Škorinih sponzora i financijera, druga je priča. Nekonvencionalna rješenja koja je predlagao američki veleposlanik Kohorst, koja su uključivala veća upravljačka prava američkih ulagača unatoč manjem vlasničkom udjelu, nisu prihvaćena jer bi Hrvatsku izložila prevelikom riziku. Unatoč tome, može li tko povjerovati kako bi Agrokorovi dobavljači, hrvatska srednja i mala poduzeća te obiteljska gospodarstva, prošli jednako dobro da je realiziran dogovoreni Todorićev „Standstill sporazum“ s ruskom bankom pod operativnim ravnanjem gospodina Alvareza, etabliranog profesionalca koji bi stvari posve sigurno rješavao isključivo u okvirima prakse svoje struke?

Hrvatska vlada je u ovoj kritičnoj situaciji odigrala zaista vrhunski izvukavši maksimum za hrvatsko gospodarstvo, ne propustivši zaštititi delikatan zakon „Lex Agrokor“ na relevantnim međunarodnim sudovima. No, badava sve to onima koji pokraj milijuna, kad im ih osvijetle medijski reflektori, ne vide milijarde.

Badava im i to što je Plenković donio poseban zakon (Lex Agrokor) kako bi spasio i zaštitio lavlji dio hrvatskog gospodarstva, a Milanović pandan mu Lex Perković kako bi spasio i zaštitio dvojicu ubojica Hrvata u službi komunističke države, zatirateljice prirodnih težnji hrvatskog naroda za slobodom. Upravo u tome se kako u univerzalnom ljudskom, tako i u partikularnom nacionalnom smislu, očituje temeljna razlika između te dvojice danas vodećih političara u Hrvatskoj. A i brojni drugi znakovi govore da su, sudi li se prema djelima, oni nebo i zemlja. Dok je Milanović preko bulterijera Ostojića i Jovanovića sumanuto proganjao hrvatski nogomet, Plenković je stvorio okruženje u kojem su vatreni zasjali srebrnim sjajem. Dok Milanović zbog postignutih rezultata ne podnosi HDZ-ove epidemiologe, a simpatizira švedski model borbe protiv korona virusa, valjda također zbog rezultata, Plenković je i u korona krizi pokazao kako poštuje temeljne identitetske hrvatske vrijednosti zaštite ljudskog života do njegova samog prirodnog kraja. Konačno, nepremostiv jaz među njima očituje se i u Plenkovićevoj predanosti izgradnji kuće europskih naroda, za razliku od Milanovićeve navezanosti na autokratske, katkad i totalitarne orijentalne despocije, te na Hrvatskoj vazda nesklonu Veliku Britaniju. Što reći nego – po plodovima ćete ih prepoznati! Barem ako niste slijepi kraj zdravih očiju.

Plenkovićev najteži izazov

Upravo zbog sve zamjetnijeg nadmetanja Rusije i Europe u hrvatskom dvorištu ovi izbori postaju sudbinski za Hrvate, ne samo politički, nego i u smislu očuvanja identiteta građenog čitavo tisućljeće. Hoće li Hrvati što iz obijesti, što iz naivnosti, ili pak iz čiste zloće, opet okrenuti glave ka istoku, iako im u prošlosti to nikad nije donijelo dobro – od doba narodnih vladara sve do komunizma?

Da ta opcija nije nerealna, pokazao je odnos političkih snaga za predsjedničkih izbora, koji iz kuta plenkovićevaca ne djeluje nimalo ružičasto. Naime, nakon što se rezultatima drugog kruga predsjedničkih izbora pridodaju i oni Škorini birači iz prvog kruga koji su ga doslovce poslušali, bilo poništivši listić, bilo ostavši kod kuće, bazen iz kojeg glasove mogu crpiti politički moskviči, Bernardić i Škoro, čini respektabilnih 56% svega biračkog tijela. Dotle Andreju Plenkoviću preostaje pecati u preostalih 44%, osim ako to nekom čarolijom ne proširi. Uspio u tomu ili ne, Plenkovića čeka vjerojatno najteži zadatak s kojim se dosad suočio, teži i od Agrokora, i od korona virusa, čak i izbora novoga vodstva Europske unije, kad nije odustajao od najboljeg rješenja za Hrvatsku, i pod cijenu divljačke hajke ovdašnjih medija pod nadzorom sponzora njegovih briselskih političkih protivnika nad trećinom mu ministara, „korumpiranih“ prostorom za roštilj i neprecizno navedenom veličinom okućnice u imovinskoj kartici. Naime, malo je vjerojatno kako Plenković može dobiti priliku sastaviti vladu ne osvoji li više mandata, ne nužno i glasova, od Bernardića i Škore zajedno. S druge strane, posve je prirodno da se ovako teško breme stavlja pred one najbolje, višestruko prokušane.

U slučaju tijesnog rezultata i nejasne poslijeizborne situacije već sad se nazire kako će bitnu ulogu u svojstvu moderatora procesa pri stvaranju parlamentarne većine odigrati Zoran Milanović. Naivno bi bilo uzdati se u to da će on u tome biti neutralan, kakvom se, primjerice, pokazala Kolinda Grabar Kitarović nakon izbora 2015. To dodatno potvrđuje koliko su bespredmetne fantazmagorične teze kako Plenkoviću u srži potpuni mu antipod Milanović kao Predsjednik zapravo odgovara. Njezini su rodonačelnici i svesrdni promicatelji, a sve kako bi posijali nepovjerenje i potakli razdor u naglašeno domoljubnom dijelu izbornog tijela, još od predsjedničke kampanje dva sveprisutna medijska Puhovska. Lijevi original, namijenjen lijevo-liberalnim malograđanima, te desni mu klon specijaliziran za neokonzervativnu publiku, kojoj nikad dosta šaputanja kako je Milanović prototip suverenista, koji katkad i pogriješi, ali samo kad biva namamljen i isprovociran. Uz bok Puhovskima stoje oni koji već desetljećima koriste svaku priliku ne bi li među Hrvatima posijali metež. Koliko su u tom poslu revni i dosljedni, malo bi koga upućenog iznenadilo da osim imena kojima se javno predstavljaju, imaju još i poneko zavedeno u kojekakvim opskurnim kartotekama.

Takvima sad smeta što su izbori raspisani navodno prije roka pri čemu se pozivaju na slovo zakona. No, ti vlasnici fosiliziranih, okoštalih mozgova nisu u stanju raspoznati razliku u značenju glagola – moći i morati. Dakle, zakon propisuje krajnje rokove kad se izbori moraju raspisati, što nije ni u kakvu  proturječju s time da se oni mogu raspisati i ranije, onako kako već vladajućoj većini odgovara ili kako  neizvjesne opće okolnosti nalažu. Štoviše, uvriježilo se redovnima smatrati izbore koji se održavaju u bilo koje doba tijekom završne godine mandata, napokon to Tuđmanu nisu sporili ni najgorljiviji kritičari slijeva nakon što je raspisao izbore na samom početku izborne godine, netom poslije veličanstvenih ratnih pobjeda u Oluji i završnih operacija u BiH. No, sad nekima, navodno zdesna, jako smetaju izbori dva mjeseca prije isteka izborne godine.

Što bi moglo prevagnuti?

Suočenom s ugrizima onih koji koriste svaku prigodu za to čim im se makar na tren okrenu leđa, za HDZ se razumnom doimlje taktika staviti u desnim medijima fokus na Milanovića, budući se on među tom publikom doimlje većom babarogom od mlakog i mlitavog Bernardića, koji te, sad već teško popravljive karakterne značajke nastoji zabašuriti prostačkim jezikom, dok je u medijima srednje struje uputno usmjeriti se na Bernardića – hej, ljudi, pa ovaj čovjek bi htio biti predsjednik Vlade!

U slučaju Milanovićeva navijačkim medijima posve sigurno podržanog postizbornog ludovanja, koje bi lako moglo voditi sastavljanju tzv. tehničke vlade kako bi se popunio vakuum do možda i višekratnog ponavljanja izbora, Milanović bi i na parlamentarnim izborima, održanima točno pola godine od pobjede na predsjedničkima, mogao izaći kao pobjednik. Unatoč tome što na njima ne sudjeluje kao kandidat, a čak i dvoji hoće li i kao birač. Tako barem poručuje valjda ne posve zadovoljan uplivom na kreiranje SDP-ovih lista, gdje njegovi puleni opasno vise između 14. i 15. mjesta. Na Milanovićev nagovještaj mogućeg suzdržavanja od izbora kao oparen se digao doktor Škoro naputivši ga da ranije ustane, počešlja se, izađe na izbore te kao sav pošten svijet poništi listić. Ili ovo zadnje ipak nije rekao sada nego nekada? Dotle Škorini pristaše u Milanovićevu potezu vide vjetar u leđa Plenkoviću i ultimativni dokaz suradnje omrznutog im dvojca, doduše, time priznajući kako su svjesni da je Škoro isto tako pomogao Milanoviću, budući nepravilno popunjeni listić ima posve isti efekt kao neizlazak. No, pritom previđaju nešto važno. Ljevičari, naime, nisu ni izbliza toliko bedasti da poslušaju Milanovića koliko su to oni koji su poslušali Škoru. Tako da Milanovićevo nećkanje bi li piškio ili kakio 45 dana prije izbora ne će imati ni približan učinak kao Škorina dizenterija 6 dana prije izbora. Ipak, unatoč neporecivim razlikama u pameti, zapanjuje koliko su te dvije podskupine milanovićevaca zapravo sličnoga mentalnog sklopa, a i jednako gorljive u predanosti služenju gospodaru laži.

Baš zato, u tijesnoj izbornoj utakmici ključnim bi se moglo pokazati hoće li i u kojoj mjeri proraditi savjest zastupnika izabranih sa Škorine liste. Jer ako Škoro i po drugi put pristane biti Milanovićevim žetončićem, a nema previše naznaka koje bi ukazivale na drugo, ne moraju to nužno biti i oni. Slobodno neka se prisjete kako je mandat saborskog zastupnika neotuđiv i da se ne moraju sramiti pretpostaviti opći nacionalni interes svojoj sujeti. Ma koliko se zbog toga naljutili oni koji misle kako ekskluzivno pravo na vlastito mišljenje i postupanje sukladno savjesti imaju samo (ex)HDZ-ovci suprotstavljeni Andreju Plenkoviću.

Grgur S.

* Stavovi i mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne moraju nužno odražavati stajališta portala

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj

Pregled

Rektor Boras o peticiji studenata Filozofskog fakulteta: To je dokaz da se bave politikom

Objavljeno

na

Objavio

Rektor Sveučilišta u Zagrebu Damir Boras za N1 je komentirao peticiju od 8000 potpisa za njegovu smjenu koju su studenti i profesori Filozofskog fakulteta odnijeli u Vladu.

“Mogu samo reći da je to peticija od prije mjesec dana, ne bih komentirao. Imamo sjednicu Senata i ne mogu komentirati”, rekao je kratko Boras za N1.

Na činjenicu da su studenti i profesori fakulteta peticiju odnijeli premijeru Andreju Plenkoviću, s obzirom na poziciju Sveučilišta, Boras je rekao:

“To je samo dokaz da se bave politikom, što se na Sveučilištu ne bi trebalo po Statutu i zakonu”, rekao je i odbio komentirati što očekuje od današnje sjednice.

Inicijativa za Filozofski uručila Vladi peticiju za ostavku Borasa

Predstavnici Inicijative za Filozofski u utorak su Vladi uručili peticiju s više od 8000 potpisa za neopozivu ostavku rektora zagrebačkog sveučilišta Damira Borasa nezadovoljni njegovom odlukom o suspenziji dekanice Filozofskog fakulteta Vesne Vlahović-Štetić.

Studenti i profesori okupili su se najprije ispred Filozofskog fakulteta noseći transparente s natpisima “Filozofski je naš”, “Nema primopredaje”, “Boras Damir 365” i drugim, a potom krenuli u prosvjednu šetnju od Filozofskog fakulteta do Trga Svetog Marka gdje su uručili potpise.

“Ovo je bila jedna kratka šetnja, ali ta šetnja je samo izraz naše borbe za sveučilište, ta borba neće završiti bez obzira tko bude obnašatelj dužnosti dekana prema ishodu današnje sjednice”, poručio je Neven Jovanović, odbijeni kandidat za dekana, te potom na porti Vlade uručio peticiju kojom se traži neopoziva ostavka rektora Borasa.

Podršku prosvjednicima došli su dati Katarina Peović, Tomislav Tomašević i Sandra Benčić, svi iz platforme Možemo.

Prosvjednici su se kratko nakon predaje potpisa razišli.

Rektor Sveučilišta Damir Boras suspendirao je dekanicu Filozofskog fakulteta Vesnu Vlahović-Štetić zbog kršenja zakona i Statuta Sveučilišta u Zagrebu. Odluka o suspenziji temelji se na presudi Županijskog suda u Zagrebu kojom je Vesna Vlahović-Štetić pravomoćno osuđena za šikaniranje, odnosno mobing Ante Čovića kao zaposlenika Fakulteta, čime je ugrožavala dostojanstvo zaposlenika u sferi komuniciranja, održavanja socijalnih odnosa i kvalitete profesionalnog statusa.

U peticiji kojom se traži neopoziva ostavka rektora Borasa, uz ostalo se navodi da je uskrata suglasnosti za dekanski program kandidatu za dekana Filozofskog fakulteta, Nevenu Jovanoviću, bez ikakve mogućnosti rasprave, “kulminacija višegodišnjeg financijski i moralno dubioznog vođenja Sveučilišta koje pod vodstvom rektora Borasa ne samo da kontinuirano gubi na svom ugledu i međunarodnom rejtingu, već i na broju upisanih studenata”. (N1/Hina)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Pregled

Markotić: Maske, higijena i razmak – najvažnije u sprečavanju širenja koronavirusa

Objavljeno

na

Objavio

stockphoto

Ravnateljica Klinike za infektivne bolesti “Dr. Fran Mihaljević” Alemka Markotić u ponedjeljak je rekla da je važno prakticirati nove mjere nošenja maski u trgovinama, kao i sve što je Nacionalni stožer za Civilnu zaštitu dosad propagirao – socijalnu distancu i higijenu.

“Od danas je u zatvorenim prostorima, trgovačkim centrima, svim uslužnim djelatnostima obavezno nošenje maski. Isto tako, sve ono što smo govorili, distanca i higijena, tri stvari koje su iznimno bitne, jednostavne i ne mogu biti jeftinije, a vrlo su uspješne za održavanje jednog normalnog stanja. Ako budemo to sve poštivali, možemo prakticirati novi normalni život, ako ne budemo prakticirali, moramo računati na još strože mjere”, istaknula je Markotić u emisiji HRT-a “Dobro jutro Hrvatska”.

Dodala je da je Hrvatska u proteklim mjesecima pokazala da može štititi svoje stanovništvo, ali da se svaki pojedinac mora ponašati odgovorno.

Što se tiče turističke sezone, Markotić je rekla da sve ovisi o ljudima koji dolaze.

“Ako se ljudi osjećaju sigurno, doći će. Naš je zadatak da jednostavno osiguramo sve da ti ljudi budu sigurni i da mi budemo sigurni, opet vrijede ista pravila. Turistički radnici su iznimno svjesni odgovornosti i rade maksimalno da sve to skupa provedu po svim pravilima”, istaknula je Markotić.

Dodala je da rizik treba svesti na najmanju moguću mjeru.

“Ako netko ide na ljetovanje, bitna je distanca, ukućani koji žive zajedno će se sasvim normalno ponašati. U svim zatvorenim mjestima okupljanja treba nositi maske, izbjegavati veća okupljanja na otvorenom također. Ako već i bude okupljanje, neka bude na otvorenom, ali neka bude higijena i razmak. Osobni je izbor svakoga da ne idu na mjesta gdje se ne pridržavaju mjera”, rekla je.

Markotić je naglasila – ako je na otvorenom gužva i nema distance – neka svatko odluči za sebe je li to dobro.

“Vjerujem da ljudi žele provesti odmor bez bolesti, ako prepoznaju s simptome, jako je važno javiti se institucijama što prije”, dodala je Markotić.

Rekla je kako virus napada sve ne samo starije osobe i kronične bolesnike te da je u Hrvatskoj u posljednje vrijeme bilo par težih slučajeva kod mlađih ljudi.

“Mladi moraju biti odgovorni, ako i neće imati teže simptome, mogu virus prenijeti starijima i onima koji su u većoj opasnosti, ali i oni sami mogu imati teže simptome”, dodala je Markotić.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Oglasi

Komentari