Pratite nas

Za par godina kamatari će nas doći glave

Objavljeno

na

Europski statistički ured Eurostat prvi je put početkom ovoga tjedna objavio usporedive podatke o državnim prihodima, rashodima, deficitu i dugu. Podaci su pokazali ono što se najavljivalo: Hrvatska ima prevelik deficit, dug i vladin sektor.Deficit

Hrvatska s deficitom proračuna od 5% BDP-a za 2012. zauzima 7. mjesto u EU. ‘Prve’ su Španjolska s dramatičnih 10,9% i Grčka s ne manje dramatičnih 9%. Fiskalno najurednije su Njemačka (suficit 0,1% BDP-a), te Švedska i Estonija (deficit 0,2%). Lošije od Hrvatske stoje još i Irska, Cipar, Portugal i Velika Britanija. Zanimljivo da sve države ‘Nove Europe’ (one koje su ušle u EU u zadnjih 10 godina) imaju manji deficit od Hrvatske.

Javni dug

Hrvatska s javnim dugom od 55,5% BDP-a zauzima 16. mjesto u Europi. Najgore su Grčka (157%) i Italija (127%). Najbolje su upravo neke od zemalja Nove Europe: Estonija (9,8%) i Bugarska (18,5%).

Omjer javnog duga i BDP-a interpretira se različito. Dio naših ekonomista smatra da javni dug nije problem. Kažu da u krizi treba tolerirati njegovo povećanje. Moglo se čuti da ne trebamo brinuti, jer npr. Njemačka ima javni dug od 81%, a Mađarska 80% BDP-a. Međutim, takve interpretacije promašuju bit.

Prvi je problem što javni dug u Hrvatskoj brzo raste, dok se u Njemačkoj i Mađarskoj smanjuje. Drugi je problem što su hrvatske vlade izdavale izdašna jamstva koja će većinom dospjeti na naplatu. Dug će se po toj osnovi automatski povećavati i ako ne bude deficita (a bit će ga još dugo). Treći je problem što hrvatski javni dug nije isto što i njemački javni dug. Kamata koju plaćamo više je nego dva puta veća od one koju plaćaju Nijemci, jer za njihovim državnim obveznicama postoji relativno veća potražnja iako im je dug relativno veći. Jasno je i zašto: Nijemcima se vjeruje, a nama ne.

Dakle, statika je varljiva, a dinamika nas ruši. Ako ništa ne napravimo, za 2-3 godine mogli bi se naći s javnim dugom u top 10 EU. Ako se to dogodi, plaćat ćemo kamatarske stope veće od bilo koga drugoga u top 10. Jer malim i slabije razvijenim zemljama EU nije mjesto u klubu s Njemačkom, Belgijom i Velikom Britanijom. Oni imaju širi manevarski prostor jer se tržišnom ekonomijom bave nekoliko stoljeća dulje nego mi, pa je puno više onih koji ih žele financirati.Rashodi

Vladini rashodi čine 45,5% BDP-a. Hrvatska je prema tom kriteriju 16. u EU. Na vrhu su Nordijci – Danska s 59,5% i Finska s 56%. Među njih se ušuljala Francuska (također s 56%). Ona s takvim teretom države, za razliku od sjevernjaka, ne uspijeva pokrenuti ekonomiju.
Zanimljivo je da ‘europski motor’ Njemačka ima niži udjel vladinih rashoda nego mi (44,7%). Od zemalja Nove Europe iznad Hrvatske su samo Slovenija i Mađarska. Nije slučajno da te zemlje uz Hrvatsku imaju najveće ekonomske probleme iz skupine novih članica EU. Najniže omjere vladinih rashoda i BDP-a također imaju EU novaci – Bugarska, Litva i Latvija (oko 36%).

Prihodi

Udjel vladinih prihoda u BDP-u iznosi 40,6%. I prema tom smo kriteriju 16. u EU. Na vrhu su opet Danci i Finci s oko 55% odnosno 54%, a na dnu Litavci i Slovaci s oko 33% udjela vladinih prihoda u BDP-u.

Skupna ocjena

Dakle, kada je riječ o deficitu, 7. u Europi zvuči zabrinjavajuće. Svakome je jasno zašto je neugodno uspoređivati se s Grčkom, Španjolskom ili Portugalom. Pogotovo kada nam prijeti plaćanje kamate na nova izdanja državnih obveznica od oko 6%.

Problem duga također ne treba puno objašnjavati. Iako 16. mjesto od 28 zvuči sjajno, prilično je jasno da je dinamika duga dramatična zbog deficita – koji proporcionalno dodaje na hrpu duga. Krajem ove ili početkom iduće godine prelazimo prag od 60% koji je ugrađen u Europski ugovor. A tu su i jamstva koja prijete, pa je realnije razmišljati kao da nam je omjer zaduženosti oko 70%. Tako nas vide financijeri.Međutim, šesnaesta mjesta u EU, kada je riječ o udjelima javnih prihoda i rashoda, mogu zavarati. Može se čuti da ‘zlatna EU sredina’ prema ovim kriterijima pokazuje da hrvatski javni sektor nije prevelik i da ima prostora za povećanje udjela poreza u BDP-u. Međutim, to je kriva dijagnoza iz tri razloga:

1. Nije isto imati veliki javni sektor u Švedskoj ili Hrvatskoj: prvi je efikasniji, više doprinosi standardu i rastu.

2. EU je jedinstveno tržište. Investitori biraju hoće li ulagati u Švedsku ili Veliku Britaniju gdje su porezi nešto veći, javni servisi neusporedivo bolji, a tržišta veća i stabilnija, ili na istok EU, gdje se očekuje da porezno povoljniji okviri kompenziraju fundamentalne slabosti.
Poljska, Latvija, Bugarska, a napose Slovačka i Litva, imaju znatno niže udjele vladinih prihoda u BDP-u od Hrvatske. A neke od tih zemalja (npr. Slovačka) pri tome imaju i bolje javne servise, osobito za investitore. Dakle, prostora za povećanje poreznog opterećenja prije unaprijeđenja javnih servisa više nema.

3. Brojke varaju jer Eurostatov BDP uključuje sivu ekonomiju. Je li udjel vladinih rashoda u BDP-u od 45,5% koliko iznosi u Hrvatskoj, zaista manji od 56,6% koliko iznosi u Finskoj? U Finskoj gotovo da i nema sive ekonomije, a u Hrvatskoj je njen udjel u BDP-u velik. Zbog toga udjele vladina sektora treba računati tako da se isključi siva ekonomija. Ako nazivnik nije 100 nego 83 (17% procjene sive ekonomije), onda 45,5% postaje ‘skandinavskih’ 55% (=45,5/83). Nismo ni svjesni da živimo u nekoj čudnoj verziji ‘skandinavije’.

T Portal

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Marko Ljubić: Zakon o zaštiti SDP-a

Objavljeno

na

Objavio

Ilustracija/Facebook

Puno ljudi u Hrvatskoj godinama, a naročito u ovoj krizi, čupa kosu. Dakako, tko ima kosu, a tko nema, može i uši, zbog činjenice da nam 30 godina nakon 1990. godine službeni i još više neslužbeni sljedbenici komunističkog poretka praktično komfornije vladaju nego prije 1990. Ljudi pokušavaju pronaći razloge za to. Ubijaju se razmišljajući o toj dubokoj filozofskoj enigmi, naročito sada u karantenama ili samoizolacijama. Nepotrebno.

Odgovor je očit. Hrvatski narod je sućutan, solidaran, milostiv i vrlo zagrljajan. Doduše ova zagrljajnost je opasna zbog epidemija, ali kad smo takvi tu nema pomoći. Zamislite samo što bi bilo sa stotinama tisuća antifa, revolucionara, poštene inteligencije, najpoštenijih Hrvata i njihovih potomaka da su nakon pada komunizma i propasti Jugoslavije ostali potpuno bez vlasti, raznih skrivenih pozicija, utjecaja, sinekura na sveučilištu, u kulturi, na HRT-u i tolikim medijima? Možete li zamisliti takvu kataklizmu, gotovo genocid?

U Beogradu ih više nisu trebali izuzev one koje uspiju uvaliti na hrvatski proračun. U Sarajevu su imali svoje poštene Hrvate i još pošteniju inteligenciju, Slovencima dosta i svojih, a da ne spominjem Mađarsku, Slovačku, Rumunjsku i Bugarsku. Nevolja naših antifa i SDP-a kao njihovog idejnog predvodnika nastala je zbog toga što su se uležali. Baš tako, uležala se revolucija. Za 45 godina vladanja izgubili su borbeni duh, odumrli su oni koščati i četvrtastoglavi grmalji, s godinama nisu ni kokoš više mogli zaklati da sačuvaju narav i reflekse. Sinovi i kćeri, kao Rada Borić primjerice, potpuno su se feminizirali, umjesto revolucije i tutnja po šumama i gorama navikli su se na udobne ležajeve, miomirisi i sapuni u punim kadama olabavili su im imunitet i učinili ih izgledom bezopasnima i manje krvoločnima, a pritisnuti bijegom od sirovosti očeva i djedova, grozili su se oružja i nereda. Udarili su po kulturi, filmskom smicanju mrskih neprijatelja, a razbojnike su koristili za stvarna smicanja po svijetu. Nagrnuli su po znanosti, odoktorili na vagone pridonoseći umnoj fazi revolucije odgovarajući na epohalna pitanja, kao, koliko je Tito ubio medvjeda i međeda, kakve su estetske refkeksije proizvodnje gumenih čizama na marksističku misao ili koliko je med s ličkih pašnjaka poticajan za samoupravljanje i slične znanstvene enigme. Svjetsku afirmaciju su ostvarivali prevodeći to na kineski ili na jezike afričkih diktatora i ljudoždera. Kultura i takva znanost su uhvatile duboke korijene. Zar ima većih dokaza od Hrvoja Hribara ili Danila Šerbedžije, te oznanstvenjenih Zakošeka, Lalića, Goldsteina ili nešto mlađahnijeg Klasića? Teško. Nasljednici borbenih revolucionara i opasnih partizančina s mašingeverama narodskim riječnikom postali su “tetkice”, grozili su se oružja, razvijali su antimilitarni senzibilitet kao ideesovac Miletić, nikada se nisu ni potukli kako treba, jer je milicija tukla za njih, ukratko – živjeli su k’o bubreg u loju. Bez ikakve konkurencije.

Sada zamislite takve tipove i Rojsa na primjer u demokratskoj i tržišnoj gužvi. A Rojs još i naoružan. Zato je bilo ispit humanosti ostaviti im dovoljno države da ljudi imaju od čega živjeti. Doduše, tadašnji “rojsovi” nisu mogli predvidjeti da revolucionari, makar postali i “tetkice”, mogu metastazirati, da se multipliciraju, a da ima na trulom Zapadu tipova, koji bi im mogli ponuditi zobnicu za uši, nakon pada Beograda. Valja pročitati sjajnu priču Trpimira Goluže o vjeverici i hijeni, posvećenu primjerku najpoštenije inteligencije Rajku Ostojiću opravši ga ko` vola u kupusu, pa će ljudi jasnije vidjeti, bez magnetskog snimanja transformaciju i opasnost od metastaza.
Ali, opet, ljudi su ljudi, jel tako?

Mislim da ne bi bilo dobro da Plenković sada toj ekipi strateški naudi. Dobro, nije da je pametno dati im službeno vlast, jer oni su ko` pirane, izgrickat će sve. Doduše, tih revolucionara “tetkica” pun je i HDZ, grickaju li grickaju i oni, ali oni se zadovoljavaju manjim zalogajima, za razliku od jednog Tedeschija, Roglića, Končara, Štroka, Špiljka, ili istarskih brodograditeljskih menadžera. I te HDZ-ove pirane lakše uhvate, baš zato što ne znaju grickati, pa bučno mljackaju i srču, onako po klupicama u parkovima. Plenković je pragmatičan karijerist, zna da živi u plemenitom i dobrostivom narodu, a poznaje dobro i te revolucionarne “tetkice”, ta potječe iz istog kruga. Zato je očekivati da ni na narednim izborima neće biti poremećen taj hranidbeni lanac našim revolucionarnim “tetkicama”.

HDZ je čista kršćanska stranka, nema sumnje. Ne zato što imaju viteza Reinera ili demokršćanku Šuicu, nego zato što ne dopuštaju politički i društveni pomor antifa. Budimo malo lucidni i zamislimo da danas provire neotkuda narodni heroji, recimo oni s Mirogoja i da banu na Iblerov trg. Bože sačuvaj! Ubili bi se baš svi kada bi vidjeli da njihovi nasljednici nosaju šarene kišobrančiće, šeširiće, da se muško i muško ljube francuskim poljupcem, da je SDP pomogao Plenkoviću u konrarevolucionarnoj podvali kojom Peđa Grbin, talentirani revolucionar postaje Peđenka, a Željko Jovanović nekakva Željkica sa skrivenim štiklama, da su im društveni vizionari i vođe nekakva Jelena Veljača, Gordan Bosanac, Maras ili Rajko Ostojić, ili, što mislite da ustane revolucionar Mika Špiljak pa vidi nasljednika mu Beru. Iako kažu da Miku nije bilo obletilo junaštvo, ubio bi se barem iz očaja. Rijetko tko od nekadašnjih junačina ne bi zamro, umro ili odapeo da vidi kako mu je ideologija spala na Dragana Markovinu ili još gore, da im je među vodećim suvremenim revolucionarima ustaški potomak Drago itd. Jedino bi im možda razgalila srca slabašna, a žestoka Katarina Peović, kojoj doduše nedostaje mašingevera da bi imala izgleda ostvariti zamisli i neka vrsta new age Kardelja, Mate Kapović.

Da se nisu uležali, ili da braća Srbi nisu onaj nekadašnji antifašizam preuzeli samo za Srbe, iako Pupovac tvrdi da su ga Srbi darovali Hrvatima, pa su s Milom Martićem i njegovim bekrijama zamrli svi damari otimačine, današnji bi antife i ljevičari oko i u SDP-u imali izgleda. Mogli bi napasti Srbiju, koja ne djeluje naročito borbeno s tetkastim Vučićem i lezbijkom Brnabić i tamaniti svinje i krumpire po Šumadiji barem par plodnih godina. Mogli bi nasrnuti na Slovence ili Talijane i kao Mugabeovi partizani, uživati u krkanlucima dok se ima što i od koga otimati. No, ništa od toga.

Jedina šansa za život im je zato ostala milost “ustaške” države, a jedina kvaka, uvaliti svoje među “ustaše”. Tako su do sada opstali, razmožavali se i umnožavali. E, sada je tu korona ekonomija. Teško će biti debeli i revolucionarni u korona razdoblju, a neće biti lako ni doći kući pa ženi navikloj na blagodati revolucije ili po najnovijemu borbe za progres i ljudska prava, reći da će se morati nešto raditi umjesto plandovati u Saboru. Zamislite Marasa, ili Hajdaša Dončića, prvi će u najboljem slučaju dobiti batine, pogotovo jer još nije usvojena konvencija o zaštiti muškaraca koja se navodno priprema u Bjelorusiji, a drugi će ostati bez pola prezimena. Što će biti s Baukovom štednjom?

Morat će Plenković nešto iščarobirati, pogotovo zbog Berine neoprezne najave da će drpiti europske milijarde, čim pobjedi na izborima, pa ovi u Bruxellesu sve odvukli u bunkere pod mrtvom stražom i budno prate svaki Berin korak. Nije ih mudro pustiti na vlast, upropastit će i ono što ostane zbog korona sloma, stoga je za njihovo dobro držati ih podalje, ali im ostaviti dosta Sabora, ako ništa da Plenković i njegovi mogu izgledati poput svemirskih brodovi naspram njih, ali i zato da drugima sa strane ne bi palo na pamet malo vladuckati. Ne dao Bog da se kojim slučajem na vlasti pojavi general Sačić, to bi bio pomor za naše vlre antife. Gotovo genocid.

Ukratko, Hrvati, nemojte biti bezdušni. Pustite ljude da žive, a bez vlasti ne mogu, izuzev ako niste odlučili oformiti velike urbane rezervate, sa svom infrastrukturom, kazalištima, kino dvoranama, šetalištima i bez religijskih simbola, koje ćete šopati hranom, odjećom i Hrvojem Hribarom kao vidom bezgotovinskog plaćanja. To se u ovoj krizi nameće kao najvažnije humanitarno pitanje i izazov. Ja sam za usvajanje zakona, recimo uz zakon o potresu, kojim bi se uz obnovu Zagreba osigurao i hranidbeni opstanak SDP-a, možda ih čak ugurati u Ustav, ionako je postao kao zapuštena šupa u koju se odlaže sve, a generala Glasnovića imenovati nadzornikom rezervata, zbog njegove provjerene sklonosti miomirisima komunizma.

Marko Ljubić/Facebook

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Gospodarstvo

Dr. A. Hebrang predlaže: Utemeljimo Stožer za gospodarstvo

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatsko zdravstvo baštini tradiciju organizacije u kriznim stanjima iz doba srpsko-crnogorske agresije. Sva sreća da smo bili prepušteni samo sebi i da globalne organizacije nisu uništile sustav. Primijenili smo sustav kriznoga stožera u kojemu je organizirana stroga hijerarhija upravljanja i angažirani svi najbolji i najdomoljubniji liječnici.

Sustav je funkcionirao na temelju svakodnevnih komunikacija središnjice i terena, a izmjene propisa nosile su zakonsku snagu. Na terenu je potaknuta samoinicijativa lokalnih liječnika uz sveukupnu potporu Glavnoga stožera saniteta (organizacija, strategija, preporuke, zamjena osoblja, opskrba lijekovima, unificirane ratne bolnice itd.). Sveobuhvatna i kreativna organizacija izrodila je brojne novitete koje su usvajali i saniteti takvih divova kakav je NATO. Uveli smo liječnika u prvi ešalon pa je preko 50 posto ranjenika dobilo visokokvalificiranu prvu pomoć.

Po prvi put u povijesti uveli smo mobilne kirurške ekipe jer nužda tjera na razmišljanje i akciju. Hrvatska ratna epidemiologija, kao i danas, imala je veliku ulogu u sanitetu. Zahvaljujući njoj, tijekom cijeloga rata nismo imali nijedne epidemije, a ratne zaraze kao što su tetanus i mišja groznica bile su sporadične. Najvažniji rezultat minimalna je smrtnost ranjenika od 1,4 posto, rezultat među najboljima u stručnoj literaturi. Zahvaljujući izvanrednome ministru prof. dr. Berošu, koji je okupio vrhunske stručnjake i današnji zdravstveni stožer ulijeva povjerenje i ima odlične rezultate. Iako današnji “neprijatelj” uzima neusporedivo manje života od srpsko-crnogorskoga agresora, koji je pobio 15 000 i teško ranio više od 30 000 ljudi pretežito civila.

Današnja smrtnost bit će mnogo manja. Današnji “neprijatelj” bira stariju populaciju, a tadašnji je pobio 3 500 mlađih od 60 godina života, od čega preko 500 djece. Osim toga, današnji stožer ima jednoglasnu podršku cjelokupne političke javnosti, a ratnome su podmetani klipovi s ljevice kao i od onih koji su pobjegli u inozemstvo. Neka kao tragičan primjer posluži podatak da su dvojica od ukupno desetak pobjeglih liječnika u inozemstvo po povratku postali ministri u hrvatskim vladama! Umjesto da su svi odgovarali pred zakonom! Još uvijek u literaturi tražim sličan primjer, ali nema ga! Nagrada za dezerterstvo i to liječnika o kojima u ratu ovise brojni životi. To je najvjernija slika pokapanja Domovinskoga rata.

Suverenističkim političkim pristupom ne moramo bojati velikih žrtava

Moramo nastaviti s potporom Beroševu timu s briljantnim liječnicima jer su do sada učinili čudo. U našem susjedstvu u Italiji ima preko 41 000 zaraženih i 3 500 umrlih. Iako nam globalističko vodstvo EU savjetuje komunikaciju s članicama, ne treba ih slušati osim za transport roba, ali pod posebnim uvjetima. Sama unitarna EU ne će biti u stanju štiti naše granice, kao što nije mogla ni od ilegalnih migranata. Prema tomu, kao i ratnomu stožeru, pomognimo medicinarima suverenističkim političkim pristupom pa se ne moramo bojati velikih žrtava. Mnogo slabije organizirana je obrana gospodarstva. Očito slijedi kriza neslućenih razmjera, a mi joj se suprotstavljamo s istim pogrješkama kao i u krizi 2009. godine. Iako smo svjesni da nam je BDP rastao manje nego ranijih godina (2016. g. 3,5 posto, a 2019. g. 2,9 posto s prognozom pada na 2,3 posto), da su i drugi gospodarski pokazatelji katastrofalni (kupovna moć 63 posto od EU pa smo u EU na predzadnjem mjestu, samo ispred Bugarske), svjesni loše strukture dohotka (od turizma 20 posto, globalni prosjek 1,1 posto), ipak srljamo u restrikcije. Predloženo smanjenje plaća u javnom sektoru smanjit će kupovnu moć, koja nam je glavni pokretač BDP-a.

Zatvaranje svih uslužnih lokala izravni je udar na usluge koje nam drže srednju klasu. Strogim ponašanjem unutar lokala postigli bi se zdravstveno jednaki rezultati, ali bez ekonomskog udara. Posudbe i odgode iz Državnog proračuna samo odgađaju katastrofu. Zato predlažem da se utemelji Stožer za gospodarstvo sa stručnim i hrabrim ljudima koje će donijeti takav rebalans proračuna u kojemu će otpasti bacanje milijarda na udruge, u kojemu će svaki ministar u svom resoru morati odrezati rashode u visini od 10 posto, a sav tako dobiveni novac treba usmjeriti u održavanje kupovne moći najugroženijih građana. Uostalom, nešto slično smo radili devedesetih kad nam je srpsko-crnogorski agresor uništio dvije trećine gospodarstva pa ipak smo održali financiranje rata i izbjeglica i to bez zaduživanja u inozemstvu. Nismo prodali ni zalihe zlata, započela je to vlada Ivice Račana po deset puta nižoj cijeni od današnje. Danas ipak raspolažemo s boljim kadrom koji ne bi smio biti sklon hazardu s narodnim blagom. Zaključno, imamo kvalitetne ljude za krizna stanja u zdravstvu, imamo ih i u drugim resorima, ali nismo imali sreće kao u zdravstvu da u pravo vrijeme dođe pravi čovjek na pravo mjesto. Na potezu je politika!

prof. dr. sc. Andrija Hebrang
Hrvatski tjednik/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari