Pratite nas

Kolumne

Za sve je kriv čovjek i bit će kriv dok je živ

Objavljeno

na

Jedno od temeljnih obilježja vladajućih elita, klika, oligarhija, komiteta, kartela, čega li sve ne, zatvorenost je u sebe i odijeljenost od onih kojima vladaju. U određenom smislu moglo bi se reći kako te strukture boluju od neke vrste socijalnog autizma. No, to ne znači da su one posve jednodušne u svom djelovanju, da među njima ne struje silnice u borbi za prevlast.

Tijekom te borbe, jer, ipak, vlast je u pitanju, spremne su učiniti sve kako bi se obračunale sa suparnicima. Pritom im nije strano poslužiti se i podložnicima, kako onima željnima uvijek im naći se pri ruci, tako i onima najnezaštićenijima, djecom.

Posebnost našeg vremena je u tome što se autistične elite ne ustručavaju poslužiti djetetom oboljelim od autizma kako bi se ne samo obračunale sa svojim protivnicima, nego i preodgojile starije generacije, one koje iskustvo uči biti sumnjičavima prema nametanju novotarija, napose ako osjete da se pritom manjak razbora nastoji prikriti orkestriranom psihozom praćenom histerijom i panikom. Ta dražesna simbioza autističnih elita i autističnoga djeteta, ne bez primjese cinizma, doista se doimlje unikatnom.

Greta Dugi Nos i Pipi Duga Čarapa

Švedska tinejdžerka Greta sušta je suprotnost jednoj drugoj, također svjetski poznatoj švedskoj djevojčici, djevojčici iz nekog drugog svijeta i vremena, Pipi Dugoj Čarapi. Iako je Greta po prilici stvaran, a ne fiktivni lik, teško se oteti dojmu kako se izmišljena Pipi, kojoj odrasli, taman bili i moćni političari, nikako nisu mogli ukrasti snove i djetinjstvo, doimala poprilično prirodnijom djevojčicom od zabrinute Grete.

Mala Greta nije ni bezbrižna, ni vragolasta, ni nestašna kao njezina sunarodnjakinja čiju slavu sve više zasjenjuje. Suprotno tomu, ona pršti od odgovornosti, upozorava svijet na propast koja mu se sprema ako se ne popravi i ne posluša tete znanstvenice i stričeke znanstvenike. Sukladno navadama vremena, gnjevna, bijela djevojčica pritom čini grimase u maniri drama-queen. Jedno malo durilo, rekli bi u nekim hrvatskim krajevima.

Zauzevši moralno nadmoćnu pozu slabijeg, ljutito optužuje i odmah osuđuje, pri čemu je, mora se priznati, uvjerljivija od, primjerice, francuskog predsjednika Macrona danas ili Ala Gorea nekad. Političari i gospodarstvenici (hm…ima jedan koji je to oboje, eto, baš onaj na kojeg Greta srdito škilji i stišče usnice čim ga spazi) su krivi jer ne uzimaju zdravo za gotovo neumoljivi pravorijek znanstvenika – za klimatske promjene kriv je čovjek i točka.

Ako političari ne učine ništa, dodaje ucviljena Greta, bit će sve gore, sve će propasti… Samo, ne govore li to isto i neki političari? Pa bi tkogod sposoban misliti mogao pomisliti kako je mala Greta zapravo trbuhozborka velikih, da vuče na hologram, projekciju tuđih misli, misli vlasnika nosa duljeg i od Pipinih čarapa. A da barem dijelu elita njezino djelovanje nije posve mrsko, potvrđuje i što se već naveliko šuška kako joj se smiješi Nobelova nagrada. U svakom slučaju, dobije li ju, ne će ju zaslužiti manje od Barracka Obame, čovjeka koji je svojedobno obećavao više od curice i pjevušio na iste note.

Tako mladi, a već tako pametni

I u prošlosti ne tako davnoj, u društvima u kojima dio danas globalno utjecajnih ljudi nalazi nepresušno vrelo nadahnuća, djeca i mladi su korišteni kao sredstvo za političko razračunavanje i preodgoj tvrdokornih. Tako je tridesetih godina prošloga stoljeća dječak Pavlik Morozov, tada tek koju godinu mlađi od Grete, postao ikonom sovjetskog socijalizma, a njegovo rodno selo hodočasničkim mjestom tamošnje omladine.

U doba, kad su uslijed pomno planirane poljoprivredne politike nepogrešive Partije milijuni umirali od gladi, mali Pavlik nije odlučio braći skuhati svinjsku glavu, nego je, priča kaže, prijavio vlastitog oca vlastima zato što je prikrivao zalihe žita, temeljem čega je stariji Morozov osuđen na 10 godina gulaga. Prepoznavši u Pavliku izvor smrtne pogibelji ogorčena bliža mu rodbina odlučila je drastično postupiti – ubili su malog Pavlika! Iako je ovdje upitno radi li se uopće ili barem dijelom o istinitom događaju, što je u komunizmu, napokon, posve sporedna stvar, država i Partija su na priči o malom Pavliku izgradile mitski lik junaka i uzora sovjetskoj djeci i omladini, poslavši im poruku – pravi junak više vjeruje njima nego svojim roditeljima!

Za kulturne revolucije u Kini veliki vođa Mao Zedong razračunao se s protivnicima u vrhu Partije prepustivši ih sudu mladih koji se, kao nekom čarolijom, navlas poklopio s njegovim. Nepregledna mnoštva mladih Kineza su mašući crvenim knjižicama fanatično podržavala neodoljivu Maovu viziju s ne manjim žarom i entuzijazmom kakve mladi diljem svijeta iskazuju danas, slijedeći malu Gretu u borbi protiv klimatskih promjena. Jedino se još nitko nije sjetio metnuti im zelene knjižice u ruke. Nema veze, stigne se! Za nadati se, ipak, kako ovom prilikom ne će glavom platiti desetci milijuna prekobrojnih kao u Maovo vrijeme.

Nesumnjivo ogroman potencijal djece i mladih da bespogovorno čine ono što zreo čovjek pri zdravoj pameti ne bi, najbolje su iskoristili znalci na krševitom Balkanu u poraću Drugoga svjetskog rata. U nevelikoj zemlji žrtve iz objektivnih razloga nisu mogle biti milijunske kao u Kini. Brojale su se tek u stotinama tisuća, no primjer je, promatran u ovom kontekstu, više koncepcijski ilustrativan. Mladi, tek na pragu punoljetnosti, iskorišteni su za masovne egzekucije uglavnom svojih vršnjaka ili drugih mladih, tek nešto starijih od njih.

Bio je to ujedno i uspješno položen inicijacijski test za prijem u socijalističku omladinu maršala Tita. A kad su već tako mladi nekad mogli u počast kumiru nositi štafetu, zašto sada ne bi imali pravo glasa već sa 16 godina, kako na krilima masovnog izljeva dječje pameti diljem planeta već predlažu neki u Hrvatskoj? Mada nije baš jasno zašto bi netko sudjelovao u donošenju odluka bitnih za zajednicu ako nije sposoban sâm služiti svoj kruh i plaćati krov nad glavom, netko tko živi od milostinje, što državne, što roditeljske, ma koliko pametan i star bio.

Uočljivo je kako su svi ti sustavi otvoreni prema mladima, od Staljinovog, preko Maovog sve do Titovog imali istu para-religijsku strukturu i karakter. Ilustrirajmo ju na Hrvatima najpoznatijem. Tito je kao nepogrešivi vođa bio bog, pa nakon što je Bog boga prizvao, naslijedio ga je drugi bog, poznatiji kao “i poslije Tita Tito”. Partija je bila crkva u kojoj se boga slavilo, a komunizam službena religija. Komesari i komitetlije bili su dijecezanski svećenici, a vojna kontraobavještajna služba i državna sigurnost istaknuti crkveni redovi. Možda ne baš toliko popularni u narodu da bi im se drage volje ispovijedao, što i nije toliko bitno jer njih istina ionako nije zanimala. Stvarali su ju sami već kako su nalagale potrebe. Primanje u pionire zauzelo je mjesto prve svete pričesti, a ono u socijalističku omladinu svete potvrde. Dan mladosti bio je pandan Božiću, jedino Uskrsu nigdje traga. Jednostavno, nije u skladu s komunističkim dogmama.

Od razuma do bezumlja

No, je li danas baš bitno drukčije? Boga i dalje nema, ali nema ni boga, barem ne onoga vidljivoga, centralnoga. Sad je svak’ sâm svoj bog. Samo na čemu su to ti novi bogovi izgradili svoje božanstvo? Što mu je sadržaj? Odnekud je morao doći. Možda netko baš hoće da svi ti “sami svoji bogovi” osjećaju i rade upravo ono što taj hoće? Kao što hoće da mala Greta radi baš to što radi. A da to taj netko jako hoće, pokazuje njezina silna popularnost.

Međutim, to što Boga više nema ne znači da religija nije živa. Itekako jest, središnja joj je dogma – klima se mijenja uslijed djelovanja čovjeka. I zato je procesiji vjernika, ovih dana okupljenih u New Yorku oko borbe protiv klimatskih promjena, prikladno bilo odgovoriti na istome mjestu globalnim sastankom na temu zaštite vjerskih sloboda.

Gdje je religija, tu su i njezini prvosvećenici kao vrhunaravni autoriteti, znani još i kao znanstvenici. No, kako to kod svećenstva obično bude, tako i ugled znanstvene mu inačice teško ostaje neokrnjen pod pritiskom zloporaba. Jer i znanstvenike netko plaća da istražuju baš tamo gdje ih se usmjerava, katkad i da isporuče željene rezultate u formi znanstvenih zaključaka.

Konačno, ako se među sobom u mišljenjima ne slažu, tu su uvijek mediji da promoviraju samo jedne, slučajno baš one za koje mala Greta vapi da ih političari poslušaju. A i njih, medije, netko plaća! Da nije isti onaj koji plaća pravovjerne znanstvenike? Pritom mediji primjenjuju isto načelo upravljanja istinom kao kad izvještavaju o dvije zaraćene strane od kojih samo jedna čini zločine.

Posljedično, imamo znanstvenike-anđele, kao nekoć poštenu inteligenciju, i znanstvenike-zločince koji više vjeruju vlastitim očima i ušima. Usude li se potonji zucnuti o tome što vide i čuju, ne gine im prvo marginalizacija, potom uskrata sredstava za projekte, naposljetku i ekskomunikacija iz znanstveničkog staleža.

Eh, na što su spali znanstvenici, koji su se donedavno kleli u razum i samo razum, u objektivnu istinu, da im pravovjernost postane mjerilo izvrsnosti. A gdje vlada pravovjerje, kritičnosti nema mjesta. Pa sad već i znanstvena metoda sama po sebi postaje revizionistička ako dovodi u pitanje ustaljenu dogmu.

Tako to bude kad gradiš razum na razumu samom, kao čardak ni na nebu ni na zemlji. Razdvojiš li ga od morala nataloženog u zajednici kroz iskustva bezbrojnih pokoljenja, makar i ne vjerovao da im ga je Netko objavio, pitanje je tek vremena kad će se naći netko da ga ispuni nekim drugim sadržajem, kakvim ga volja, a tada razum lako skonča u bezumlju.

Djeca cvijeća i novovjeki ludisti

A upravo to je već učinio jedan naraštaj odrastao u obilju i dokolici. Sve kao da mu je s neba palo, ne njegovom zaslugom nego trudom i žrtvom predaka. Pa kad su “djeca cvijeća”, šireći ljubav a ne rat, stasala i nikad sazrijevši promarširala institucijama, posve su razvalila dotad vladajući moral. Odjednom je moglo i ovako i onako, da bi polako prevagnulo onako.

Prokušano i tradicionalno postajalo je sve manje vrijedno, sve čvrsto i stabilno je prezreno, a labilno i slabo postalo je poželjno. Prirodni društveni poredak izvrgnut je ruglu kao prevladan ustupivši mjesto novome bez sidra, eksperimentalnom i kaotičnom.

Temeljne strukture društva, odnosi među njima i načela funkcioniranja su poremećeni, izbačeni iz ravnoteže, jedino se još ekonomija utemeljena na tržišnom kapitalizmu nekako drži, kao zadnja oaza logike, razuma, pa i, unatoč raširenom suprotnom uvjerenju, pravde. Siromašni su i dalje tu, ali unatoč, navodno, nikad većim razlikama, bitno su manje siromašniji od svojih neposrednih predaka, one ranije da ne spominjemo. Isto vrijedi i za gladne. Kapitalizam i dalje žilavo prkosi i zato ga rušitelji, obasuti danim im, a nezasluženim obiljem, tako mrze.

Ako su djeca cvijeća marširajući institucijama stubokom poharala vjekovne društvene strukture i provela reinženjering društvenih odnosa, njihovi zeleni nasljednici čine se spremnim, kad jednom zauzmu njihovo mjesto, otići i korak dalje pa presuditi i kapitalizmu, i razmontirati gospodarsku arhitekturu i motor zapadnog društva. Iako se od njega, stezanog sve tješnjom luđačkom košuljom traži da ispunjava sve više raznovrsnih ciljeva oprečnih elementarnoj logici, on, i uza sve nesavršenosti i nametana mu, ne uvijek razborita ograničenja, pokazuje zavidnu otpornost.

Zato ga treba skršiti prema istom principu kako se demontiraju tradicionalne društvene strukture. I, evo, nezadovoljni pripadnici kulta eko-religije se već okupljaju i prosvjeduju ispred pogona tvornica automobila, industrijske grane u kojoj Europa ostvaruje ponajveći višak u razmjeni sa svijetom, tjerajući one koji pune tanjur iz kojeg sâmi jedu da se srame, jer heretički diraju u središnju dogmu. Anti-industrijsko raspoloženje hvata zamah neviđen još od ludističkog pokreta kad su na začetcima industrijske revolucije radnici uništavali strojeve videći u njima konkurenciju. Novovjeki ludisti su ipak skloniji preventivi. Ne daju da se strojevi uopće i naprave.

A ako ih se već mora raditi, neka troše što manje energije, što ih, doduše, čini moralno nadmoćnima, ali i bitno manje učinkovitima. Usporedno, na krilima novoga morala preoblikuje se i društveni život. Favoriziraju se slabije, ispodprosječne i iskompleksirane osobe. Bez obzira što su manje sposobne pa sukladno tome očito manje mogu pridonijeti boljitku zajednice, iz činjenice što su dosad bili potlačeni crpe moralno pravo da se i njima povjeri odlučivanje i upravljanje.

Bijeg od Oca k Majčici

Još se jedna nepravedno zapostavljena zloćudna namisao potiho provlači iza dogme – čovjek je kriv zbog klimatskih promjena. Krivac, naime, mora biti kažnjen ne provede li sve što su znanstvenici, odnosno oni koji se njima koriste, zacrtali. A i provede li baš sve što mu se kaže, a stanje ostane isto ili se čak pogorša, opet će biti kriv. Jer čovjek, taj uspravni, dvonožni dosadnjaković stvoren na Božju sliku i priliku štetočina je koja se previše namnožila.

Kao takav, ugrožava, inače, idiličnu Majčicu Zemlju, koja je i prije pojave čovjeka iz samo njoj znanih razloga proživjela bezbrojne, katkad i daleko dramatičnije kataklizme i klimatske promjene. Kako se Majčicu ne bi dodatno uznemiravalo, broj ljudi treba smanjiti kako god se zna i umije, jer ukupan broj ljudi korelira s emisijom CO2, a taj plin, pak, povezuju s globalnim zatopljenjem.

Jedan genijalni švedski znanstvenik, zacijelo potencijalni budući dobitnik Nobelove nagrade, moguće i ozbiljan kandidat da kod njega jednoga dana mala Greta doktorira, kao rješenje za spas Zemlje predlaže ni manje ni više nego kanibalizam. Logično, time se jednim udarcem ubijaju dvije muhe. Em se smanjuje potreba za uzgojem stoke i time smanjuje emisija CO2, em se smanjuje broj ljudi, čime se opet smanjuje emisija CO2.

Oni iskusniji i u društvenim revolucijama verziraniji ipak nisu tako radikalni i nestrpljivi. Dobro znaju kako je za ostvarenje istog cilja učinkovitije djelovati nametanjem krivnje i širenjem manije samookrivljavanja, koja, apsurdno, u vremenima kad se materijalno živi nikad bolje i nikad dulje, dovodi do pojačane sklonosti kolektivnom samoubojstvu, a što, slučajno ili ne, ispunjava središnji cilj religije “zelenog” kulta, nultu emisiju CO2 temeljem ljudskog djelovanja. Samo tko će onda spašavati majčicu Zemlju od emisije CO2 iz dugih izvora?

Probadajući imaginarnog, kolektivnog Čovjeka kao vudu lutku pripadnici ovog destruktivnog kulta spremni su prinijeti na oltar idola Majčice Zemlje ono što nisu stvorili ni zaslužili, nego su im to priskrbili i prenijeli drugi, posve konkretni ljudi, stvorivši civilizaciju bez premca. Pritom ne primjećuju kako su nehajno okrenuli leđa Ocu svome, a i Majčičinome. Zaboravili su kako su neke ovlasti ostale samo u Njegovim rukama, ma koliko se Stvorenje uzoholilo i umislilo da sve može, pa tako i spasiti Majčicu Zemlju i samoga sebe.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj

Kolumne

Hrvati su ipak poslušali savjet mudraca i shvatili da ih Bog gleda

Objavljeno

na

Objavio

U sjeni ozarenih lica dostojanstvenih pobjednika te su se čarobne srpanjske večeri konačno pokazala i ona koja stoje iza priče kako Hrvatska treba krenuti iznova i vratiti se na početne pozicije. A da je projekt povratka, ako već ne u ’45, onda barem na zasade 3. siječnja 2000., dobro uzdrman, posvjedočile su obješene face terceta Mesić-Manolić-Josipović, tih sablasti prošlosti u muzeju voštanih figura Partije.

Pokazalo se, naime, kako slijednici komunista ipak ne će dobiti priliku restartati Hrvatsku, nego će tomu morati podvrći sebe same. Njihov pulen Davor Bernardić pokazao se nedoraslim zadatku i označen neizbrisivim biljegom gubitnika zasluženo odlazi u ropotarnicu povijesti. I dok oni, koji su se dokazali kad je bilo najteže, a slijedi im još teže, umjereno slave, a drugi se pitaju gdje li su samo pogriješili, treće mori osjećaj kako su prevareni i izdani. No, skinu li filtar s naočala, uočit će kako su ih izdali prije svega birači, ili narod, kako vole reći. Poslušavši savjet mudraca, Hrvati su shvatili da ih, i kad glasuju, Bog gleda.

Tko je izdao Škoru i Raspudića?

Miroslav Škoro i Nino Raspudić su doista lavovski potegnuli na ovim izborima, i zacijelo bi postigli još bolji rezultat, možda se čak i približili brojevima koje su najavljivali, da nisu bili izdani i iznutra. Naime, sve te silne njonje kojima su se na listama okružili i za njih obraz izložili, odužili su im se upravo mizernim brojem preferencijalnih glasova.

Primjerice, na listi Raspudićevih njonja, a kod Škore jedva da je trun bolje, niti jedan nije prebacio ni 250 glasova, a kamoli dosegao njih 808, brojku koju im je predvodnik postavio standardom za ne bit’ njonjom.

Sva je sreća da ovaj dvojac ne će participirati u vlasti, jer pitanje je kud bi od srama kad bi ljude s tako oskudnim izbornim legitimitetom morali razmještati po državnim službama i javnim poduzećima. Ali lako za njonje u vlastitim redovima. Da stvar bude gora, obojica, i Škoro i Raspudić poprilično su zaostali i za čovjekom kojega sami nazivaju njonjom, Škoro za 4, a Raspudić za gotovo 10 tisuća preferencijalnih glasova. Tako da bi netko mogao pomisliti kako su na neki način i sami ispali njonje, i to ne samo po onoj – s kim si takav si!

I dok je spočetka lovio Jandrokovića, da bi se potom počeo hvatati Pupovca, u konačnici ni njega ne dosegavši brojem glasova, Raspudić se ipak uspio u zadnji čas prebaciti preko izborne letvice, po svemu sudeći ponajviše zahvaljujući neobičnoj susretljivosti konzervativnijeg od dva zagrebačka lijevo-liberalna dnevna lista. Jer baš tamo, gdje nisu mogla proći dva petka zaredom a da ne spomene njonju, zadnjeg je dana izborne kampanje serviran preko svake mjere zaslađeni celebrity espresso, posvećen njegovoj lavici, profesorici Selak Raspudić.

Pritom, valjda omaškom uredništva nije naznačeno da se radi o plaćenom oglasu, a izostalo je, s obzirom na sladunjavi sadržaj, i prikladno upozorenje za dijabetičare. Srećom po tu, svakojakim bizarnostima sve skloniju novinu, zavod za javno zdravstvo ima ovih dana važnijeg posla od takve vrste nadzora.

Stoga je Raspudić tom šećerlemom uspio donekle sprati sa sebe ljagu ženomrsca, koju je na njega bez ikakva valjana razloga, napokon, njima razlog za takvo što ni ne treba, nabacila lijevo-liberalna medijska bulumenta. Dobro, nalijepili su mu i etiketu desničara, s čime on ima još manje veze, ali, eto, zašto ne bi kad mogu? Napokon, nisu li istu naljepnicu uspjeli nalijepiti čak i jednome kozmopolitu kalibra Miroslava Škore, pa zašto onda ne bi i Raspudiću? A neki, koji se ne ustručavaju poslužiti se metodama lijevo-liberalnih medija, pritom ne manje od njih prezirući osmu Božju zapovijed, otišli su i korak dalje, i spomenutom dvojcu nalijepili etiketu demokršćana, s čime ih je još teže spojiti nego s mržnjom prema ženama ili opskurnom desnicom. Političkog dresa izlijepljenog etiketama uzduž i poprijeko, onako kako nogometni bude reklamama, zadobili su ipak dojmljivo povjerenje uglavnom desnih birača.

I, eto, baš kad se Andrej Plenković ustrajnim radom iskilavio toliko popraviti međunarodni položaj Hrvatske kako bi današnji HDZ bez prijekora i ucjena iz Europe kakvima je poslije izbora 2003. bio izložen Sanader, mirno mogao koalirati s desnicom, toliki su desni birači izabrali one koji u stilu lava Krezumice, osamdesetih godina prošlog stoljeća popularnog junaka crtanih filmova slatkih riječi i ne baš lavljeg srca, često kidaju nalijevo. I to kao za inat baš u presudnim trenutcima.

Evo, prije samo pola godine su između dva kruga predsjedničkih izbora, ili otvoreno stali iza kandidata titoističke ljevice, ili, pak, na drugi način anestezirali svoje desne poklonike, pa se Zoran Milanović danas dosađuje na Pantovčaku. Stoga je ironijom sudbine, unatoč epskom izbornom rezultatu, HDZ opet osuđen na suradnju s ljevicom. No, s kojom?

Kako vjerovati Krezumicama?

Na prvu, najprirodnije bi bilo poći s DOMPOK-om, utočištem otpalih hadezeovaca i bivših saveznika najveće hrvatske stranke. No, tko je kriv Miroslavu Škori što je izgubio 60% glasova u odnosu na prvi krug predsjedničkih izbora? Tko mu je kriv što njegova beskompromisna nastojanja da, nakon što je eliminirao Kolindu Grabar Kitarović, isto učini i s izbornim slavodobitnikom Plenkovićem, u HDZ-u ne nailaze na plodno tlo?

Napokon, što ponuditi ljudima koji su, ili zalutali u krivi sport, ili su pomislili kako mogu zaigrati u ligi poprilično iznad svoje kategorije. Takvima se, čak i kad bi se to moralo, a ne mora se, i ne bi imalo ponuditi drugo do ministarstvo sreće, kad već na njemu Škoro toliko inzistira, potom montipajtonovsko ministarstvo smiješnog hoda za Pervana i Dreleta, te alanfordovsko ministarstvo za istraživanje ruda i gubljenje vremena, za koje u DOMPOK-u kvalificiranih kandidata ima napretek.

Toliko o nemoćnoj gomilici ogorčenih otpadnika koji se ne mogu odlučiti boli li ih više što je HDZ dobio previše ili što je SDP dobio premalo. Unatoč postignutom pristojnom izbornom rezultatu, njihovo je razočaranje najveće, jer im je izmaknula željno iščekivana uloga jezičca na vagi.

Nešto bolje raspoloženje vlada u instant tvorevini, koja se svojedobno iznebuha, baš kao i sad Škoro, pojavila na političkoj sceni sloveći kao svježa, reformistička snaga. Da bi se sad, nakon pročišćenja od lijevih kadrova, naizgled paradoksalno profilirala, ne u demokršćansku sektu kako se netko mogao nadati, nego u sekciju Partije, čudnovatu reinkarnaciju 7 (+1) sekretara SKOJ-a, danas spremnu ići ruku pod ruku s ideološkim sljedbenicima originala.

Zanimljivo je kako SKOJ-evci naših dana, bez obzira na razlike u boji svjetonazorske fasade, lako nalaze suglasje u usko političkim pitanjima, od anarhičnog načela direktne demokracije sve do sjajnih zelenih politika. Stoga je vrijeme prisjetiti se kako je i ta himbena, desnici podvaljena tvorba započela svoj neslavan put vegetirajući na ideji razbijanja duopola HDZ-SDP, tako što taj duopol više ne bi vladao naizmjence nego istodobno, ali pod njezinim budnim nadzorom.

U tu je svrhu Božo Petrov, živući barun Münchhausen hrvatske političke scene, organizirao kviz nakon kojeg je besramno prevario pobjednika, Zorana Milanovića. Dotični je, naime, za razliku od Tomislava Karamarka, točno odgovorio na sva postavljena pitanja, uključujući i spremnost na suradnju s najvećim političkim suparnikom. No, tada se Petrovu ukazao glas, ne s nebesa, nego s mobitela, kako bi podsjetio tog smušenog psihijatra, koji i danas pada s podija čim ga slava ponese, na njegovu misiju – hej, Božo, pa nisi ti izabran kako bi uništio SDP, nego HDZ! A da bi to mogao napraviti, morao je prevariti i vlastite birače, koje je prethodno mamio glasovitom ovjerom kod javnog bilježnika.

Ubrzo je uslijedila klasična taktika, koju će uskoro pokušati reprizirati Škoro – skini im glave pa će se tijelo urušiti samo po sebi! U cijeloj je priči ipak najzanimljivije što neovisni istraživački mediji ni do dana današnjeg nisu otkrili kome pripada glas s Petrovljeva mobitela. Kao i bi li se kojim slučajem taj isti sad javio i na Škorin mobitel kad bi on držao ključeve saborske većine.

Petrov se u međuvremenu ipak pokajao i, ako ništa, barem Milanoviću ispričao. Kako i priliči jednom katoliku, učinio je to djelima, a ne riječima. Najprije mu se ispričavao tvrdokorno držeći SDP-ove kadrove na visokim državnim dužnostima netaknutima, usput rušeći HDZ-ovog čelnika i ministre, da bi šlag na tortu došao u vidu potpore na predsjedničkim izborima kad je sekundirao Škori pri usmjeravanju demokršćanskog biračkog tijela na Milanovićev mlin.

Bit će da su ga tada preplavile emocije nalik onima u vrijeme pregovora 2015. godine, kad je Milanovića promatrao zaljubljeno poput ustreptale snaše. A taj će pogled kasnije naći literarni izraz u odama kojima je suverenističku lafčinu Milančeta obilno častio novopečeni Petrovljev saborski suradnik, spomenut u početnom dijelu ovoga teksta. Sve u svemu, Milanović kao Predsjednik ostaje živi spomenik i zoran podsjetnik svima koji olako zaboravljaju što se sve može kad se demokršćanske ruke slože.

Pobjednički tim se ne mijenja

I tko bi onda mogao zamjeriti HDZ-u što u protagonistima s kripto-desnice, povrh svega u međuvremenu i zdušno pristale uz švedski model odstrjela starijih i bolesnih za korona krize, ne vidi autentične domoljube, a još manje demokršćane? Ima li HDZ izbora nego postupiti sukladno omiljenoj mantri tih nazovi-desničara, koju tako rado primjenjuju na vodeću hrvatsku stranku kad opravdavaju vlastita nedjela – s lijevim liberalima barem znaš na čemu si! Drže se dogovorenog i ne moraš se svako malo osvrtati ne bi li ih na vrijeme uočio kad ti prilaze s leđa. A i kad ti nominalni demokršćani ne bi bili tako prijetvorni, diskvalificiraju se iz udjela u vlasti nastupajući kao remetilački čimbenik u temeljnom pitanju o kojem ovisi opstanak Hrvatske.

Naime, već na sâm spomen Europe reagiraju nabusito, rogobatno i prijezirno, ostavljajući pritom dojam kako baš i nisu posve neovisni o nekom trećem, i to danas kad budućnost Hrvatske, i ne samo Hrvatske, kao malokad ovisi o solidarnosti obitelji europskih naroda.

Kako se onda pokraj takvih, sve samo ne pouzdanih ljudi, koji slažu čim zinu, pa sad, evo, saznajemo i kako dopisivanje i zaokruživanje broja 3 nije poziv da se listić poništi, ne osloniti na ljude s razumnim odnosom prema Europi, konkretnim djelima i političkim iskustvom, svjesne kako je politika ipak nešto više od pukog blebetanja, lajanja na mjesec, smišljanja smicalica i kreveljenja?

Posve je prirodno što HDZ u prvom redu računa na one koji su pridonijeli njegovoj pobjedničkoj, od naroda potvrđenoj politici, podržavajući ju u prethodnom mandatu. Zašto bi sad išli s onima koji su se toj politici žustro protivili? Jednostavno, zdrav razum nalaže kako se pobjednički tim ne mijenja, ma koliko neki njegovi igrači bili iritantni, poglavito ako se kao zamjene nude nepredvidivi trećerazredni igrači, mnogo opasniji po vlastiti nego po tuđi gol. Uostalom, koji bi to izbornik u reprezentaciju radije pozvao s neba pale umišljene veličine i konkretnim radom neoskvrnute visokomoralne folirante kad već može računati na dokazano pouzdane, praktične i pragmatične igrače?

Grgur S.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivica Šola: Ne vidim ni jedan razlog da Splićani ne sruše Dioklecijanovu palaču

Objavljeno

na

Objavio

Antirasistički prosvjedi bujaju po svijetu. Pokret „Crni život vrijedi“ poprima, blago rečeno, zanimljive konotacije. Tako čitam u Daily Mailu kako je profesorica s Cambridgea Priyamvada Gopal na svom Twiteru napisala jednu uistinu „antirasističku“ poruku i nakon toga još napredovala, a poruka glasi: „Bijeli život ne vrijedi“. I pobrala pljesak.

Antirasistički pokret kojem i ova profesorica pripada nema nikakve veze s antirasizmom, to je nešto sasvim drugo, čista mržnja prema Zapadu i našoj kulturi, koja se želi prikazati samo kao kultura zločina, robovlasnika, kolonizatora. I žele je prekrojiti, po mjeri svih krvavih revolucionara. Metodologija im je ista kao što je bila ona marksistička, manipulacija osjećajem kolektivne krivnje.

Naime, kada je Marx za sva zla optužio buržoaziju, iako, kao ni Engels nije bio baš siromašak, a imao je i ropkinju, sluškinju kojoj je još napravio dijete, možda i silovanjem, mnogi su buržuji počeli prihvaćati marksističku demagogiju, koja se pokazala kao krvavi povijesni eksperiment. I to manipulacijom osjećaja krivnje. Tu istu metodologiju primjenjuje i ovaj kao antirasistički pokret gdje biti bijelac znači biti dionik zločinačke tradicije, biti zločinac, pa, nakon buržuja, sveučilišta postaju nova mjesta kajanja, zapravo autorasizma, zbog bijelih zločina.

Trump: Nemojte biti u zabludi, cilj ove ljevičarske kulturne revolucije je svrgnuti Američku revoluciju

Zato ne čude sljedeće statistike. Prema istraživanju prestižnog američkog PEW instituta u antirasističkim prosvjedima najmanje sudjeluju – crnci!? 47 posto je bijelaca, potom slijede Latinoamarikanci, a Afroamerikanci su tu tek treći sa 17 posto. Kako to, kako to?

Zapad, bijeli, nedvojbeno je počinio mnoge zločine. Rasizam je ogromno zlo bio u povijesti i danas, ali rasizam ili zločini nisu privilegij bijelaca. Sve kulture i rase imaju isti teret prošlosti, od rasizma, kolonizacije i ropstva. Povijest nije crno-bijeli svijet. Primjerice, prije kolonizacije Latinske Amerike tamo nije bio zemaljski raj. Asteci su prije dolaska Europljana pokorili, masakrirali oko 200 plemena, uništili im kulture, klali i žrtvovali djecu da umire bogove, odvodili muškarce u roblje da ima rade na zemlji i grade hramove. Bijelci su došavši te strašne zločine dokinuli, a potom i sami neke učinili.

No, opet, povijest nije crno – bijeli svijet, nemamo mi bijelci monopol na rasizam, kolonizaciju, zločine. Također, u trgovini robljem iz Afrike u SAD prošlih stoljeća ključni partneri bijelih trgovaca crnim robljem bili su sami crnci, koji bi bijelcima prodavali ratne zarobljenike iz plemenskih sukoba, lovili žene i muškarce iz drugih afričkih plemena i prodavali ih bijelcima. Kako to, kako to?

Nadalje, u to vrijeme nije postojalo samo crno roblje u Americi, nego i bijelo roblje u Africi. Prema egzaktnim istraživanjima američkog povjesničara Roberta Davisa od 1500. do 1800. godine u Afriku su Arapi pohapsili oko milijun i tristo tisuća bijelog roblja, muškaraca, žena i djece, ponajviše s Iberijskog poluotoka, današnje Italije i Balkanskog poluotoka, ponajviše s područja današnje Bosne i Hercegovine.

No sada ključni argument protiv, kao, antirasističkog, manipulativnog pokreta „Crni život vrijedi“.

U prošlosti je, u suradnji crnih (!) i bijelih trgovaca robljem bilo oko 13 milijuna robova. Da, Zapad je imao ropstvo, ali Zapad ga je odavno dokinuo, stvorio veličanstvenu kulturu slobode, ljudskih prava demokracije i antirasizma, mjesto u koje svi žele imigrirati, pa i crnci. Zapad je svoje greške ispravio, za druge se to ne bi moglo reći. Jer, kada već taj antirasistički pokret protestira protiv bijelog čovjeka, protiv Zapada, zašto ne protestiraju protiv crnaca danas? Naime, dok je u povijesti bilo ukupno 13 milijuna robova, danas ih je više od 40 milijuna i to najviše u Africi!?

Citirat ću najrelevantniji izvor, stranicu „Globalni index ropstva“(https://www.globalslaveryindex.org/2018/findings/global-findings/):

„Procjenjuje se da je u 2016. u (ropstvu) bilo 40,3 milijuna muškaraca, žena i djece. Od toga je bilo 24,9 milijuna ljudi na prisilnom radu, i 15,4 milijuna ljudi koji su živjeli u prisilnom braku. Žene i djevojke su prekomjerno zastupljene, čine 71 posto žrtava. Suvremeno ropstvo je najraširenije u Africi, a slijede ga Azija i Pacifik.“

U tom smislu zašto ovaj antirasistički pokret „Crni život vrijedi“ to ne kažu danas samim Afrikancima kod kojih je ropstvo najviše zastupljeno danas?

U jednom, ovaj globalni antirasistički pokret nije borba protiv rasizma, nego kulturkampf, borba protiv zapadne kulture, autorasizam bijelaca, protiv naše memorije i povijesti koja, kao i svaka, pa i crnačka, žutačka, ima i svojih mračnih strana. Ali oni nama bijelcima žele prišiti ekskluzivitet na zločine, ropstvo, kolonizaciju…

ako napadaju spomenike kulture jer su ih gradili robovi i mjere aršinima 21. stoljeća ono što se događalo prije mnoštva tisuća godina. Ne znam je li to bizarnije ili gluplje. Da, robovi su izgradili i piramide, i cijelu rimsku arhitekturu, pa i Dioklecijanovu palaču u Splitu. Splićani, zato odmah danas je srušite, inače ste sudionici u bjelačkom zločinu od prije dva milenija…

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Ristić: Dok ruše spomenike po SAD-u, demokrati podižu jedan veliki vlastitoj gluposti

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Oglasi

Komentari