Pratite nas

Kolumne

Za Tita i antihrvatstvo – Spremni!

Objavljeno

na

Nakon održanog masovnog skupa potpore televiziji Z1, prethodno raknutoj duboko iskašljanom rakotinom od KOS-ovke i predsjednice antihrvatskog Vijeća za elektroničke medije Mirjane Rakić, jugoljevičarska i ravnogorska regionala uhvatila se pojedinačno uzvikivanih povika na skupu «Za dom spremni», a ne uzroka četničke popadije i njihovog korskog pjevanja četničko-fašističkih pjesama, zbog kojih se i prosvjedovalo.

[ad id=”93788″]

Doduše, Rakićka je priznala kako od nje raknuta tuberanija nije adekvatna jer je «pregolema». Nije ona kriva – pravda se – što je zakon prestrog. Na stranu što je prestrog za «nepodobne» Hrvate i blag za četničke pjevače. Niječe Rakotina da je KOS-ovka, jer KOS-u je SAMO prokazivala što su Hrvati pričali pred samu agresiju «lepo» okićenih tenkova u Beogradu. Nije ona kriva što su prokazani utamničeni ili glavom platili.

Piše: Filip Antunović/Kamenjar.com

Kad kokardaški popovi svojim glasovnim žicama poškrope fašističke četničke pjesme one po automatizmu postaju «antifašističke» i sveta «dokumentirana» povijest u kojoj je kockasta Crvenkapica najveći krivac, jer je vuka bezobrazno pitala zašto će mu tolika usta i očnjaci. Kriva je baka jer se usudila preživjeti, i lovac jer je neutralizirao vuka. Svi su fašisti, samo je vuk nevina «antifašistička » žrtva. Nejač.

Udružena revolucionarna jugoljevičarska i ravnogorska regionala u Hrvatskoj – SDP HR, titoistički komunisti, navodno neovisni i neprofitni mediji, kao i brojne nevladine udruge čiji članovi su većinom «nadnacionalni» građani podrijetlom iz «regiona» – klasičnom zamjenom teze naučene u KOS-u i UDBI, optužila je za fašizam prosvjednike, i novoizabranu vlast u Hrvatskoj, umjesto pjevača fašističkih četničkih pjesama na koje autorska prava polaže SPC (Srpksa pravoslavna ckrkva) i država Srbija. Ovaj dvojac pod istom šubarom do danas se nije službeno distancirao od četnikovanja niti ga je osudio.

Na drugoj strani njima je novoizabrana hrvatska vlasta fašistička iako ne pjeva ustaške pjesme već zato što se odrekla njima dragog pojma «region» po kojem smo svi jednako krivi, jelte, i svi smo jedno.

Tko to tamo «peva »

rakiccRuku na srce, samo četnicim s obje strane Drine sasvim je logično da četničke pjesme nisu fašističke, niti su pjevači istih fašisti. Doduše, to je logično i nasljednicima onih koji su četnike 1943. abolirali. Njima je antifašistička vlast u Hrvatskoj fašistička. U Srbiji vlast nije fašistička jer je tvore «antifašisti», presjednik države četnički vojvoda, predsjednik Vlade četnički vojvoda, aktualni ministar vanjskih poslova i bivši predsjednik Vlade Mali Slobo Dačić, svi skupa u zadnjem ratu kao agresori do lakta umočili ruke u tuđoj nevinoj krvi. Nije nikakvo čudo kad gadovi veličaju svoj smrad. Tko je još vidjeo ušljiva čovjeka kako na ulici javno viče: Ušljiv sam?!

Pitajte odvjetnika Antu Nobila koji, poradi osobnog uvjerenja, i usputnom debelom zaradom, s osobitom strašću inercijski brani vascelu ideološku, političku, udbašku i ratnozločinačku deponiju najogavnijeg ljudskog otpada.

Pitajte doživotno bivšeg predsjednika Hrvatske Stjepana Mesića, s doživotnim skupim uredom bivšeg predsjednika za antihrvatsku promidžbu, koji kaže – iu obrambenom ratu (Domovinskom) moguće je počiniti zločine i zato se moraju procesuirati svi zločini kako hrvatske vojske tako i neprijateljske. Ja sam legalist.

Nešto kasnije legalist Mesić je, kao pravnik i bivši predsjednik (srećom), izjavio: Ne možete suditi za zločine na Bleiburgu i Križnom putu počinjene od strane partizana i komunista jer su, pored hrvatskih civila, bez optužnice, tužiteljstva, branitelja, suda i presude ubijeni i neprjatelji u kvislinškim ustaškim i domobranskim postrojbama. Partizani i komunisti boririli su se protiv fašista i zato se njime ne može suditi kao ustašama i drugim nacistima i fašistima.

Toliko o Mesiću – legalisti, moralisti, pravniku, i doživotno bivšem predsjedniku, prijatelju Tita, Gadafija, Prištine, Sarajeva, Erdogana, Azerbejdžana, Sj. Koreje i brojnih drugih totalitarističkih i autokratskih ludistana.

Jugoljevičarski i ravnogorski «antifašizam» – Lijek za Hrvate dva put tjedno točno u dva sata

HRT je permanentno u rukama udomaćenih regionalaca ekstremnih antihrvatskih naginjanja. Na toj partijskoj antihrvatskoj liniji HRT-a njen ravnatelj Goran Radman svake nedjelje točno u dva sata poslije podne časti hrvatski narod jugonostalgičarskom hladovinom Stankovićeve ćelave krošnje.

Stanković-nu2Ako ste za Hrvatsku koja ne pripada hrvatskom narodu već tzv. regionu, i isključivo građanima – osobito onima koji su novinarskim perom i oružjem u rukama bili i ostali aktivno protiv Hrvatske kao nacionalne države Hrvata, onda ste se kvalificirali biti Stankovićev uvaženi gost u njegovoj palanačkoj emisiji Nedjeljom u dva. Tko se Stankoviću ne sviđa neće doći do riječi dok ne progovori ono što mu on u usta konstantno i agresivno trpa. Ali ako je gost emisije s istim svjetonazorskim anomalijama kao Stanković, onda voditelj progovori samo u najavi i odjavi emisije. Nakon eskurzije po Stankovićevim šubarma i gorama podobnim pulenima otvorena su sva vrata uhljebljenja u nekoj od njihovih udruga, neprofitnih i profitnih medija. To su oni što su prije Haaga na dan presude unaprijed osudili hrvatske generale za «Udruženi zločinački pothvat nad golorukom nejači». Što bi bivša ministrica vanjskih poslova (srećom) Vesna Pusić rekla: «Hrvatska je izvršila dvostruku agresiju – Unutarnju nad Srbima u Hrvatskoj i vanjsku na BiH», valjda je mislila na Hrvate u BiH. O njenom brkatom džabaljebaroškom bratu Zoranu nećemo ovaj put, jer što reći o nekome tko Savi Strbcu javno sav ukukulekan telefonski se na «uvo» ispričava zbog pravosnažne haaške presude o oslobađanju zatočenih hrvatskih generala?!

Krkanluk u dva iza ponoći

Svi oni koji se protive eroziji hrvatske nacionalne države, svaki vid hrvatskog zdravog domoljublja, svaki oblik hrvatske nacionalne, kulturne i duhovne samosvjesti, nisu gosti nedjeljom već su optuženici kojima se sudi u dva sata iza ponoći, kad ih Dežulovićev mortus pijani Kožo – nakon fajronta u kafani – u svojim vicevima žiguje ustaštvom. «Nadnacionalna» hrvatska revolucionarna ljevica i Ravnogorci sve drukčije od sebe dehumaniziraju u ustaške zvijeri dostojne jedino Križnog puta i deportacije u Bleiburg: Hrvat=Ustaša.

Tko profula oba termina u dva sata, nek se ulogira na facebook stranicu Zorana Milanović na kojoj bivši predsjednik Vlade (srećom), poradi unutarstranačkih izbora svojem partijskom članstvu dodvorava se sa starim komunističkim pozdravom «drugovi i drugarice». Na žalost, nije vic već golootočna istina.

Po šumama i gorama okupirane Hrvatske

zatitaaIako je antihrvatska revolucionarna koalicija Jugokomunjara i Ravnogoraca u Hrvatskoj manjina ova izuzetno dobro umrežena crveno-orlovska dimna zavjesa stvara lažan privid ideološko-političkog raspoloženja minimum polovice Hrvatske. Nešto poput primjera kad je 90% instruiranih medija u Hrvatskoj negativno se odredilo na referendum o braku, a 70% hrvatskog naroda i građana Hrvatske na referendumu je toj inicijativi dalo svoj pozitivan glas. Na djelu je očeivdna manipulacija koju potvrđuje nesrazmjer između volje apsolutne većine hrvatskog naroda i građana, i na drugoj neprijateljskoj strani instruiranih medija koji po svoje mišljenje prethodno odu kod rukovodstva centralnog komiteta partije i đenerlaskih vojvoda.

Zbog neupitne zaštite i dobro plaćenih privilegija dobijenih od strane bivše vlasti SDP-a HR (ponosna pravna sljednica Saveza komunista Hrvatske), ovaj gnojni antihrvatski čir toliko se osilio da se usuđuje optužnicama etiketirati, i moralno i politički ekzekutirati, najveće hrvatske domoljube usred njihove države za koju su se borili, ginuli i još se bore.

Simptomatično je kako lista izdajnika bez policijske istrage brzo pronađe i osudi banalne «fašiste» koji nisu iz redova njihove partije i udruga, ali kad jugo-ravnogorska regionala na Poljudu u Splitu nacrta naručeni kukasti križ vinovnici tog sramnog čina ostaju neotkriveni i pored uključenog video nadzora. Zašto bi njihova vlast ganjala svoje junake pomoću kojih su ostvarili svoji cilj: Osramotiti hrvatski nogomoet, Hrvatsku kao nacionalnu državu hrvatskog naroda, i time sebe tzv. građane regionalce prikazati jedinim spasiteljem civilizirane i demokratske države utemljene na «antifašističkim» vrijednostima zločinačkog komunizma.

Listu antihrvatskih izdajnika čini klupko oko kojeg se namataju konci svih onih koji su se protivili stvaranju samostalne hrvatske nacionalne države protiv koje su rovarili i oružano se borili, oni koji su sredinom Domovinskog rata pokušali izvršiti državni puč (Mesić – Manolić) i na taj način obezglavljenu Hrvatsku isporučiti njenom dželatu, zatim svi oni koji su naricali od tuge zbog haaške oslobađajuće presude hrvatskim generalima, a sve njih predvodi SDP HR, partija koja je prosvjedujući napustila Sabor prigodom izglasavanja Deklaracije o samostalnoj Hrvatskoj.

Sve navedeno zna i Zoran Milanović, bivši predsjednik Vlade Hrvatske i vođa današnje antihrvatske koalicije, i sa tih pozicija primitivno je optužio kompletnu novoizabranu vlast da je nastala «iz kriminalo-špijunske i proustaške koalicije». Tko to štiti krimanlno-špijunske ubojice od njemačkog suda?! Zbog zaštite udbaških ubojica SDP HR i njen partijski vođa Milanović u svojstvu Vlade Hrvatske drznuli su se zavaditi čaki i s Njemačkom, cijelom EU, a da ne bi sa «šakom» Hrvata.

Je li nova vlast fašistička samo zato što u svojoj prvoj vanjskoj posjeti Vlada Hrvatske nije poput njih otišla po upute Englezima na noge u London, već u pomoć svojoj ugnjetenoj braći Hrvatima u BiH?!

Ima li u Hrvatskoj nešto što nosi hrvatski predznak, a da Milanovićev dvoglavi orao Željko Jovanović nije napao i htjeo uništit?

Činjenica je kako u Hrvatskoj ne postoji istinska lijeva socijaldemokracija, a nasušno nam treba, već tek rigidna revolucionarna ljevica kao nastavak prepakirane komunističke partije. Oni mrze hrvatske branitelje i sve druge hrvatske domoljube. Oni žele djeci u školama i dalje dovoditi svoje odličjima nakićene heroje NOB-a, da ispričaju kako su pobili na stotine tisuće Hrvata.

Zato što «Turčin» nije anacionalni građanin regiona, Jugoslaven, ili ugroženi Srbin, već Hrvat

Autor-slika-Dinko-Bradvica-Trg-sv-Marka-prosvjed-Radnicke-Fronte

Trg sv Marka – plakat sa prosvjeda Radnicke-Fronte – Autor-slike-Dinko-Bradvica

Nakon što su jedva preživjeli ukidanje njima dragog pojma «region» revolucionarna jugoljevica i ravnogorski pokret udruženo su stampedirala na novoizabranog ministar kulture u Vladi HR Zlatana Hasanbegovića jer se drznuo znanstveno dokazati kako država Hrvatska nije utemeljena na tzv. antifašizmu totalitarnog i zločinačkog komunizma 1945. već su temelji demokratski izbori 1990., referendum 1991. i Domovinski rat. Za pobornike totalitarnog komunističkog naslijeđa ovakva definicija temelja samostalne Hrvatske je notorni fašizam iz kojeg proizilazi da su fašisti svi oni koji su na referendumu glasovali za samostalnu Hrvatsku, plus branitelji koji su je u Domovinskom ratu obranili. Inače, ako je slobodna i samostalna Hrvatska utemeljena komunističkom demo(n)kracijom zašto su onda iz takve Hrvatske bježali isključivo hrvatski domoljubi, i zašto su Hrvati 91. Ratovali protiv svojih «osloboditelja» i «utemeljitelja»?!

Samo zato što je crveni fašizam pobijedio crni, to ih ne čini antifašistima. Pogotovu ako se zna da su u WWII fašisti i nacisti pobili 20 milijuna ljudi, dok su komunisti tu «humanističku» vještinu usavršili do stravične brojke od dvjesto milijuna ubjenih. Samo zato što su fašisti otvoreno ubijali na temelju rasno-ideološke pripadnosti, ne čini ih lošijim od komunista jer su i crveni fašisti u ratu otvoreno ubijali na temelju klasne pripadnosti, i narednih 50 god. u miru – pod krilaticom «preodgoja» nastavili su s ubijanjem u brojnim gulazima i Golim otocima. Opće poznato i dokumentirano činjenično stanje dokazuje – komunističko totalitarističko zlo stvorilo jer reakciju u obliku totalitarističkog zla imena fašizam i nacizam koji su time nuspojave komunističkog zla.

Ministar Hasanbegović kriv je što se kao musliman izjasnio Hrvatom umjesto makar anacionalnim građaninom, kad već nije Jugoslavenom ili «ugroženim» Srbinom. Zbog toga ga više ne zovu Hasanbegović već HandžarSSbegović. Ne valja im hrvatski «Turčin» ali im valja četnik iako ime četnik potiče od riječi četa koja dolazi iz turskog jezika – çete.

Ugrožena jugoljevičarska i ravnogorska «nejač» osobito je bolno zakukulekala nakon što je ministar Hasanbegović smijenio Natašu Matušić s funkcije ravnatelja Hrvatskog povijesnog muzeja. Taša je  inače povjesničarka i arheologinja. Prije dolaska u HPM 1991. bila je kustosica Zbirke fotografija, filmova i negativa u komunističko-propagandnom Muzeju revolucije naroda Hrvatske, a od 1999. i predsjednica Upravnog vijeća Spomen-područja Jasenovac. Taša za sebe ponosno kaže da je ljevičarka (čitaj komunist) i genetskom linijom po rođenju je «(anti)fašistkinja».

Još se od šoka nisu ni povratili, a ministar «HandžarSSbegović» nastavio je desanacijom hrvatskog terena ukinuvši im njihovo tzv. Stručno povjerenstvo za neprofitne medije (čitaj – Centralni komitet za uhljebljenje podobnih neradnika i antihrvatskih elemenata), kroz koje hrvatski porezni obveznici s milijunima svojih kuna plaćaju sve te brojne antihrvatske Goebblese koji im danonoćno rade o glavi.

Svi ovi navedeni i nenavedeni krpelji sisaju krv iz hrvatskih državnih arterija koje su uspostavili i obranili svi oni što su Olujom u ratu njih agresore veličanstveno porazili. Jest. Ali, što bi Dobrica Ćosić rekao – Poraz u oružanom sukobu nije definitivan kraj rata, jer se u miru za zelenim stolom rat nastavlja specijalnim metodama.

Pitam se kada će branitelji HV-a iz reda srpskog naroda u HR organizirati se u svoju hrvatsku braniteljsku udrugu i zatražiti da ih u politici i vlasti Hrvatske više ne predstavljaju prikriveni komunisti i četnici, kao i oni srpski političari koji u Domovinskom ratu nisu ničim doprinijeli stvaranju slobodne Hrvatske, ili su aktivno djelovali na strani agresora poput doživotno uhljebljenih i mesijanski umišljenih Milorada Pupovca i Vojislava Stanimirovića?! Zbog čega časni dio srpskog naroda u HR (dokazani domoljubi i branitelji) dozvoljavaju da ih predstavljaju oni koji su pucali na njih i njihove obitelji, i ti isti srpski političari danas ih doživljavaju kao izdajnike Srba i Srbije?!

Komunistički fašizma umotan u lažni antifašizam, istinski antifašizam naziva fašizmom

hitlerov mercedesIako su davno prije ustaša postojali hrvatski grb «Šahovnica», novac kuna, pozdrav Za dom spremni, i sl. antihrvatska koalicija sve nabrojano odreda naziva ustaštvom. Na drugoj strani, iako su četnici tijekom sovojih ubilačkih pohoda koristili zastavom Srbije, kokardom, ćirilicom, bradom, noževima, perima češnjaka, i sl. ali sve nabrojano nisu fašistički simboli.

I Hitler se koristio vozilima prethodno utemljenih Mercedesa i Volks-Wagena, novcem njemačka marka, ili npr. čizmama, ali to nisu nacistički simboli.

Jeli fašizam i pozdrav muslimana «Allah ekber» samo zato što ga pri masovnom ubijanju koriste islamski fašisti ISIL-ovci?

Zna se što je nacističko intelektualno vlasništvo (pozdrav s ispruženom desnom rukom), zna se da je obilježje «U» ustaško intelektualno vlasništvo, i to je zabranjeno. Na drugoj strani, zna se da su fašisti četnici tek u zadnjem ratu podizali tri prsta kao svoj pozdrav. Nikad ranije ni jedna srpska vojska nije prakticirala taj pozdravpa ipak danas postao općenarodni folklor sprske kulture. Podignuta tri četnička prsta ne smetaju «antifašističkoj» regionali.

Ideologija i propaganda jugoljevičarske i ravnogorske regionale ima nadnaravnu moć kojom preko noći svoje fašiste pretvore u antifašiste dok tuđe istinske antifašiste istovremeno pretvore u fašiste. Nešto poput slučaja kad legneš u jeftinu kinesku plavu posteljinu, a u jutro se probudiš kao avatar.

Hrvati, ne nasjedaj te, U Hrvatskoj se vodi specijalni rat Jugoljevičara i Ravnogoraca protiv državotvornosti hrvatskog naroda i od njega legalno izabrane i legitimne vlasti. Probudite se u posteljini u kojoj smo i rođeni: Crveno-bijeli kockasti – Hrvatska i njoj lojalni Hrvati, kao i građani svih etničkih, vjerskih, rasnih i ideoloških pripadnosti.

Filip Antunović/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

HITREC: Riječ idiot ušla na velika vrata u politički žargon

Objavljeno

na

Objavio

Zatoplilo je, virus se zavukao u hlad, ne pašu mu vrućine. U sjeni oraha proučava hrvatsku glazbenu baštinu. Najviše mu se svidjela pjesma „Suza za zagorske brege“ odnosno stih „Da vrnul se bum nazaj“. Nad razuzdanim opuštanjem lebdi sjena drugoga vala, tek toliko da narod ostane nervozan, uz desetmetarske valove recesije koji će biti sve veći prema svršetku ove uklete, proklete godine u kojoj su i trešnje odbile rađati. No, „moglo je bit i gore“ pjevaju malomišćani. Već su bili otpisali ovu turističku sezonu, kadli se u svibnju pojavili signali da bi se nešto ipak moglo spasiti, s putnicima i ljetnicima iz srednjoeuropskih zemalja koje svoje more nemaju. Prvi su se odvažili Slovenci, koji maleni komadić mora imaju, ali im nije dovoljan pa dolaze u Hrvatsku, mnogi ne kao turisti nego „u svoje kuće“, svoje nekretnine.

Navala na hrvatsku granicu prošloga tjedna izaziva pitanje koliko je u stvari tih slovenskih nekretnina u Hrvatskoj, posebno u Istri, i radi li se možda o puzajućoj kolonizaciji, je li? Prosječan Hrvat iz unutrašnjosti Hrvatske, s prosječnim primanjima može samo sanjati o kući na zgodnom mjestu s pogledom na more. Koliko Hrvata ima kuće, vikendice, kolibe na lijepim mjestima oko Bohinja i Bleda, u Logarskoj dolini? Na slovenskoj zemlji? Malo ili nimalo, sigurno. Ali su zato Hrvati u masovnom broju našli u Sloveniji mjesta pod zemljom nakon svršetka Drugoga svjetskog rata i komunističkih zločina o kojima se čuje i čita samo jednom godišnje.

Vjerojatno je nešto čudnih turista bilo i u Kumrovcu nedavnih dana, vrlo malo, jer zbog virusa nije navrla svakogodišnja četa pionira iz „zapadnog Balkana“ koja inače čini većinu ljubitelja oberzločinca. Ali je nepojmljivo i sablasno da se među njima nađe i izaslanstvo Krapinsko-zagorske županije, a našlo se. Samo taj čin bilo bi u normalnoj zemlji dovoljan da se razjuri cijela ta županijska „elita“, ali tko će to uraditi. Kako su to moji Zagorci (ne svi, zaboga) postali tako črljeni da im komunistički zločinci i njihovi slabo prerušeni duhovni i biološki nasljednici nisu odiozni? Tu zagonetku pokušao sam odgonetnuti, neuspješno. I nitko to ne može. Krvavi maršal je valjda „njihov“, brend i prilika za balkansko-kineski turistički razvitak, što bi bilo blagonaklono objašnjenje fenomena, ali blagonaklonosti tu nema mjesta. Slaveći zločinca, slavi se zločin. I to je kraj priče. Inače, kaže semantika, maršal je nastao od konja i sluge (marah je konj, a skalk sluga, vele franački izvori).

Nekako istodobno podsjećalo se na stotu obljetnicu smrti čovjeka koji nije bio maršal nego štoviše feldmaršal, vlasnik najvišega vojnog čina u austro-ugarskoj vojsci. Svetozar Boroević od Bojne (tako se potpisivao, a zatim pisan i kao Borojević), genijalni vojskovođa, onaj koji je nakon rasapa Monarhije mogao pribrati hrvatsku vojsku, ali su ga politički slijepci odbili. Bio je Hrvat, pravoslavac. Za Srpsko narodno vijeće i slične krivotvoritelje Boroević je Srbin. Naravno, po onoj idiotskoj i zlosutnoj ideji iz krila SPC-a da je svaki pravoslavac Srbin. Nego što. Pa dok se hrvatske kulturne ustanove srde što Srbijanci prisvajaju Držića i cijelu dubrovačku književnost, usred Hrvatske, u Zagrebu, krivotvori se povijest, ne samo književna nego i vojna. Pupovčanima ništa ne znači što je Boroević u mnogo navrata govorio da je Hrvat, recimo u pismu Slavku Kvaterniku („bi li Obzor stao na moju obranu kao Hrvata“) ili u izjavi da „svoju domovinu voli kao i svaki drugi Hrvat“.

„Zagreb jošte stoji“

Dva su mjeseca prošla, dok ovo pišem, od velikoga potresa u ožujku ove uklete godine. Uza sve što je rečeno, napisano i naslikano, ostaje dojam da je je zagrebački potres loše ili nikako „brendiran“, koliko sam mogao vidjeti prateći nesustavno europske i prekobarske tiskovine – prošao je gotovo nezapaženo. Razlog je i globalna panika izazvana koronom, ali da se iz Hrvatske, iz Zagreba, svijetu nije jače i dramatičnije predstavila ta katastrofa – i to je točno. Posljedice? Ne će biti prevelike (novčane) empatije, tih četrdesetak milijardi uglavnom ćemo platiti sami u vremenu sedam mršavih krava koje nam predstoje. Šenoa je u svojem vremenu i potresu govorio „popravak će stajati milijune“. S tim u svezi: mnogi su bili podsjetili da je Šenoa umro od napora i bolesti, pomažući u procjeni i otklanjanju šteta, ali da je ipak dospio napisati članak u „Viencu“ čitamo u izvrsnom glasilu Hrvatske matice iseljenika, „Matici“.

Nesreća je velika, šteta je ogromna, svjedoči pisac, koji usput ismijava ondašnje novinare i lažne vijesti što su se pojavile, a poentira u visokom, sebi svojstvenom stilu ovako: „Ali Zagreb je Zagreb. Nijedna kuća nije se srušila, neima ih deset izmeđ 2000 u kojih se nebi moglo stanovati. Dvadeset i sedam puti zamahnula je šaka prirode na naše srdce i Zagreb, ako i težko ranjen, stoji i živi. Prije 300 godina obori potres toranj sv. Marka i Medvedgrad. Tatari ga srušili, Španjolci bombardirali, četiri puta kroz 3 vijeka pohara ga užasna vatra, ali iz svih tih nevolja dignu se Zagreb kao fenič-ptica. Činilo mi se u sumraku, da je mramor-slika domovine još tužnija, kao da je bolnim okom svrnula na Zagreb, kanda pita: Oj, liepi cviete hrvatski, oj Zagrebe naš, što si skrivio da je upravo tebe nemilosrdna ruka prirode pogodila? Koji je demon podmitio podzemne sile, da se slete na tebe? I tad se sjeti domovina, da je Zagreb izgorio, da ga je potres u davna vremena potresao, al da jošte stoji, i domovina šapnu, ožarena nadom: Evo gledji me, još Hrvatska nije propala, a nisi ni ti, Zagrebe moj! Upri ljudski, drž se junački, evo vjere, cvjetat ćeš ljepše neg što si evo cvao, jer su ti sinci poštenjaci, junaci. Ni živ neće porušiti našeg prava, naše svetinje, nika moć neće porušiti ni tebe, a kukavcima daleka kuća.“

Lijepo, romantično čak, patriotski, nadonosno. Nakon što je realistično, prethodno, opisao kako „mnogi po klupah, po travi sjede, leže žene i djeca“. U svemu, imam dojam da je taj povijesni potres izazvao manje štete (koliko god ogromne) nego ovaj naš suvremeni. Također, čini mi se da je u doba kada je Šenoa bio gradski senator bilo puno više brige, pameti i snalaženja nego sada kada se ni jedan gradski vijećnik nije pretrgnuo od posla ili nedajbože umro od napora, nego su lovili političke bodove ususret parlamentarnim izborima i svađali se kao svrake.

Kampanja za te izbore je počela, stranaka ima koliko i vrabaca pod strehom, pa čovjek u trenutku suludosti gotovo žali za vremenima kada je postojala samo jedna partija, ah, kada ljudi nisu morali razbijati glave za koga će glasovati, to jest glasati. (Ako bi zazivali višestranačje, onda su im komunisti razbijali glave.) Već se nagađa o izlaznosti i novom normalnom Ostani doma na dan izbora, a za jednog se čovjeka zna da će ostati doma. Pa što? Jedan čovjek, jedan glas, nije važno. No ako je taj čovjek predsjednik države, onda stvari izgledaju vrlo loše, bez obzira što se radi o pl. Milanoviću od Okučana. Možda bi mu, ne budi lijen, trebalo odnijeti listić na Pantovčak, otprilike kao što će vjerojatno biti organizirani posjeti nemoćnima koji ne mogu do birališta. Samo treba paziti da donositelj listića ne bude u majici HOS-a. Ili donositeljica, Hosovka djevojka. No, oprezno, u anketi se pokazalo da je pedeset posto Hrvata zadovoljno Zokijevim radom. Kojim radom? Sada bih ja trebao zavapiti kakva smo mi to nacija, ali ne smijem. Nisam ja Starčević koji je smio govoriti o čaši.

U Trojednoj kraljevini stanje je zamršeno prije svega u Slavoniji iz koje prema Zagrebu stupa Domovinski pokret, ostale sastavnice su manje-više jasne, uz (ne) očekivana iznenađenja. Desetci i desetci stranaka boluju od pretrčavanja kao mačke na cesti, tek što jedna otrči dotrče druge, naganjaju se komunisti i kolumnisti, liječnici bivaju zaraženi politikom, svi bi iznad crte, posebno oni koji na crti nisu bili, a nekmoli na prvoj. Mnoge stranke imaju tako jasne programe da bi se u usporedbi s njima čak i školske upute Blaženke Divjak mogle svrstati u smislene. Najviše je stradao izborni zakon s kojim su valjda svi zadovoljni, pa će se izbori održati „po starom“, a to staro je doista staro i ima korijene u Jugoslaviji u kojoj bi bilo nezamislivo ne samo da Sava teče uzvodno, nego i da se hrvatskim iseljenicima omogući glasovanje, makar i za partiju, ha.

Sada, doduše, mogu na birališta (u daleke konzulate, a zrakoplovi ne lete), ali ih se obeshrabruje na sve načine, ovaj put i uz pomoć covida. Toliko o Hrvatima izvan domovine, a u domovini je sve bilo pripremljeno da se na izborima ne pojave neki nepoćudni, kao recimo Karamarko, koji je neoprezno negdje bio izjavio da će u bitku, pa su mu dva dana nakon raspuštanja povijesnog, je li, Sabora, na brzinu priveli suprugu i uz pomoć medija baš od nje napravili zvijezdu spektakularne flajšerske akcije u kojoj je „palo“ tridesetak ljudi. To što će većina optužnica, ako ih uopće bude, također pasti, ali u vodu, za koji mjesec ili godinu nikomu ne će biti važno. Važno je da je posao obavljen u pravom trenutku. Zanimljivo je s tim privođenjima u svezi da je navodno umiješan i jedan – dimnjačar. Dimnjačari su uopće u zadnje vrijeme, nakon potresa, postali vrlo moćni, od njihovih atesta (ili ne) klecaju koljena stradalim Zagrepčanima koji bi se rado vratili u razrušene stanove i kuće.

Inače, vidim vrlo razdragan, da je riječ idiot ušla na velika vrata u politički žargon. Govorljivi Raspudić je čak na TV-u pred sudom partije (Stanković) objasnio porijeklo riječi. I ja sam na kaznenom sudu objašnjavao, ali nije pomoglo.

PENdrek

Nekoliko pisaca pokazalo je stanovite, rudimentarne oblike savjesti, pa su napustili bosanskohercegovačku filijalu PEN-a poradi pen-drekovske „antifašističke“ izjave o misi u Sarajevu. Riječ je o piscima poniklim ili još živućim u Herceg-Bosni. A kako stoji s hrvatskim filijalom PEN-a, teško je znati. Kada je ne tako davno Handke dobio Nobelovu nagradu, hrvatskom PEN-u trebalo je tjedan dana da sroči nježnu izjavu u kojoj je ljubitelj Miloševića više-manje osuđen, to jest njegov velikosrpski angažman.

Što je uopće danas PEN, koji u naslovu ima slikare i pisce, teško je reći. Sudeći po njegovu djelovanju u Hrvatskoj u ratno doba, tek je jedna od mizernih ustanova u službi sorosevskih ili sličnih zamisli, u svakom slučaju anacionalan. Spominjem 1994. godinu (čini mi se ) kada su jugoslavenski hrvatski penovci izbacili iz hrvatske filijale dvadeset i šest hrvatskih književnika, počam od velikoga pjesnika Slavka Mihalića pa sve do mene. Zašto? Mi smo u ratu bili na strani Hrvatske, zamislite vi nacionaliste jedne. Kada smo pendrekovce pitali zašto nas izbacuju, rekli su da je takav zahtjev došao iz – centrale. PEN, koji je u povijesti imao i dobrih trenutaka, sada je samo nevažna krpa koja u Hrvatskoj živi u morganatskom braku s Društvom pisaca, odvojenom od „nacionalističkog“ Društva hrvatskih književnika. Javlja se rijetko, javio se PEN nedavno u potporu stanovitom Jovanoviću koji silom želi postati dekanom Filozofskog fakulteta (o metodama dotičnog i njegova kruga, te stvarnim razlozima zašto je Senat Sveučilišta odbio imenovanje moglo se pročitati u sveučilišnom prilogu dnevnog lista).

I još nešto: neki od onih uspaljenih iz rečene ratne godine u međuvremenu su promijenili ploču i kapute, ma govore sada gotovo kao ja. Jedan od njih je postao i metom Pupovčevih novina, izdajnik, a tako su ga voljeli kada je galamio protiv “tuđmanizma“ i usput mene nazivao trivijalnim piscem.

Uži izbor

Ova rubrika mi počinje škoditi. U zadnjih nekoliko godina na književnim natječajima ulazim u uži izbor, redovito, ali žiriji imaju naputke koji glase: njemu ne dodijeliti nagradu. Čak je i „moje“ književno društvo prije nekoliko godina, važući u sumnjivim okolnostima između dvojice, dodijelilo nagradu notornom orjunašu, s literarnog aspekta vjerojatno nevažnom. To jest, nije društvo nego žiri, ali je simptomatično dokle sve doseže duboka država. Za mene je, znači, gornja granica uži izbor. Ponekad se u Hrvatskoj osjećam kao da sam iz uže Srbije. Ma ne, i tada bi mi bilo bolje. Mnogo bolje.

Komšije se ionako, osim krađom hrvatskoga kulturnog blaga, bave i udžbenicima za hrvatsku manjinu u Bačkoj. Pronašli su jedan u kojemu piše da se u NDH pazilo na jezik. Skandalozno. Udžbenik će biti zabranjen, ili već jest. Ne će nama tu pisati o ustašama, imamo dosta posla s crnogorskim, makedonskim, kosovarskim i albanskim ustašama, pa nam samo trebaju još i hrvatski, vrište blicevi. A hrvatski je ionako samo narječje srpskog jezika, pa kako bi se u NDH toliko pažnje posvećivalo srpskom jeziku, molim vas.

O jeziku uvijek

A kako je s hrvatskim u Hrvatskoj danas? Otužno. Svaka šuša piše i govori u javnom prostoru rječnikom iz svoga privatnog prostora ili svoga užeg zavičaja, lektori su izumrli ili otpušteni, svi nešto brinu a trebali bi se brinuti, svi odmaraju a trebali bi se odmarati, ne prevode se strane riječi iz područja nasilne tehnologije, čitam da su u potresu na FF-u stradale „stalaže“, čujem na TV da „idemo na Supetar“, da „učenici dobe ocjene“, dopuštene su „posjete“ domovima, a ne posjeti, djeci trebaju „odgajatelji“ (još jedan ostatak iz olovnih vremena). Nova se finesa pojavila u novogovoru, u svezi s glagolom priuštiti. „Ne mogu priuštiti“, pišu bilmezi koji žele reći „ne mogu si priuštiti“. Na samom kraju i ja: premda sam stotinu puta napisao riječ metropolit za katoličkoga velikodostojnika, u prošloj rubrici napisao sam pogrješno, to jest mitropolit. Zašto? Treba pitati psihologe. A kardinalu Puljiću se ispričavam.

Nađe se u zadnje vrijeme nekih nedoumica koje muče pravovjerne. Naime, jedan državni ured ima u službenom nazivu riječ šport a ne sport. Hrvatska športska jezična tradicija (GOŠK, POŠK) kao da je prevagnula. Je li? Ako crveni (Retard koalicija) nedajbože dođu na vlast, odmah će napucati šport, kao što su ga svojedobno izbacili iz naziva ministarstva. I tako u nedogled. Tačno tako, rekao bi kolumnist koji u hrvatskim dnevnim novinama piše izmišljenim jezikom, ne više toliko srpskohrvatskim, koliko umjetnim bošnjačkohrvatskim protkanim srbizmima i dakanjima. A lektori šute. Ili su mrtvi.

Tjelesna kultura

Kad smo već kod tjelesnih tema: došao mi je u ruke jedan školski „test“ iz TZK pod naslovom Koliko dobro poznaješ našu dvoranu i hodnik do dvorane. Možda test za daljinske đake, da ipak malo vježbaju. Pitanja su: koliko ima švedskih klupa, koliko karika, koliko stolica. Lijepo. A onda se prelazi na hodnik i pitanje glasi:“ Koliko ima stepenica koje vode dolje ispred kabineta profesora?“ Stilski i sadržajno blistavo, pitanje „vodi dolje ispred“ iza zdravog razuma. Eto zašto đaci ne vole školu (anketa je pokazala i dokazala), ne vole da netko od njih pravi budale. A rečeno hodničko pitanje neodoljivo me podsjeća na ono matematičko: „Ako je brod dug 8o metara, a širok 20 metara, koji broj cipela ima kapetan?“

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivica Šola: Želi li Bill Gates globalnu kontrolu nad ljudskim zdravljem i znanjem?

Objavljeno

na

Objavio

Jedan od najvećih protivnika teorija zavjere bio je Umberto Eco. I dobro je to svojedobno argumentirao u jednoj svojoj kolumni za talijanski tjednik L’espresso. Kaže on u tom tekstu kako je nemoguće, tu se slažem, skrojiti neki plan u tajnosti, krenuti u realizaciju koja je nemoguća jer je puno slojeva i instanci koje ta zaplotnjačka ideja mora proći da bi se realizirala kako je zamišljena.

U njegovoj razložnoj argumentaciji ima jedna mala pukotina. Uistinu postoje sulude osobe koje projiciraju jednako sulude teorije zavjere i time truju javnost. No mi u znanosti imamo pojam hipoteze. To znači da prije nego krenemo nešto istraživati moramo postaviti teoriju, hipotezu, koju potom idemo provjeriti, potvrditi ili opovrgnuti.

U tom smislu “teorije zavjere” ne funkcioniraju na način paranoidnih luđaka na koje cilja Eco, već na domišljatim pojedincima koji neko postojeće stanje iskoriste za, recimo, globalnu kontrolu nad ljudima i državama.

PROFIT UZ BESPLATNU USLUGU

Egzaktan primjer. Tehnologija je etički neutralna. Zavisi od toga što će učiniti čovjek. Tako se pojavio internet. Super. Učinio nam je život kvalitetnijim. I onda se na internetu pojavio fenomen zvan Facebook i famozni multimilijarder, jedan od najbogatijih ljudi na svijetu Mark Zuckerberg. Facebook je, kako znate, besplatan, registrirate se, i to je to.

Ali odakle Zuckerbergu više od 60 milijardi dolara bogatstva ako vam pruža besplatnu uslugu? Tu dolazimo do “teorija zavjere” u razumnom smislu. Naime, kako je u raznim javno objavljenim dokumentima i skandalima dokazano, Zuckerberg je smislio Facebook kao Velikog Brata, a njegove milijarde sjele su mu na račun jer je vaše osobne podatke, sklonosti i vrline/mane prodavao obavještajnim službama, multinacionalkama, političarima, piše Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Facebook se pokazao tako puno više kao širenje prostora nadzora i kontrole nad ljudima, a manje kao širenje prostora slobode. Tu je pukotina kada je u pitanju Ecovo protivljenje teorijama zavjere. Svi koji su na Facebooku de facto su Zuckerbergova roba koju prodaje.

Trenutno je svijet opsjednut borbom protiv koronavirusa. Sve opasnosti i potrebne mjere za borbu protiv njega ne negiram, naprotiv. No, kao i kodinterneta i Zuckerberga, uvijek se nađe faca koja tu ostvari svoju “teoriju zavjere” i zaskoči ljude, stavi im okove, a misle da ih se štiti ili promiče slobodu.

Jedna od osoba koja se najviše istaknula u toj borbi je Bill Gates. Njegova zaklada već dugo vremena u fokusu financiranja ima dvije ključne ljudske stvari, a to su zdravstvo i obrazovanje. Plus kontrola “mainstream” medija.

Nakon što se Donald Trump povukao i začepio pipu, Gates je među najvećima, ako ne i najveći donator Svjetske zdravstvene organizacije. Filantrop, a kako će se drugačije takvi predatori samotitulirati. Ujedno svojim donacijama kontrolira i globalne medije, što je egzaktno istražio FAIR (Fairness and Accuracy in Reporting, https://fair.org).

NOVA KONSTRUKCIJA SVIJETA

Tako je, spomenut ću samo jedan od medija koje on donira, Guardianu, iako im piše na stranicama da su “neovisni od bilo kakvih sponzora”, Gates 2014. godine donirao 5,69 milijuna dolara. Isti je Guardian potom počeo hvale na Gatesov račun, “vizije svijeta Gates Foundation”, s naglaskom da nastavu, danas kažemo na daljinu, “treba digitalizirati”.

Ima li itko išta protiv digitalizacije, ili protiv interneta kao u Zuckerbergovu slučaju. Nitko normalan. Ali u tom projektu tehnika i tehnologija su etički neutralne, ali nije čovjek, bio on Gates ili Zuckerberg, svejedno.

U ovom slučaju Gatesu je stvarni problem s koronom došao kao kec na 12. Gates je već preko svoje zaklade taj eksperiment, prije korone, proveo u Liberiji, na 120 škola koje je privatizirao, i to ne u “filantropske”, već u lukrativne svrhe, pri čemu su mnoge javne škole pod Gatesovom čizmom propale.

Gatesa je zbog toga žestoko napao Jeremy Mohler koji se u organizaciji “In the Public Interest” bavi studijem javnih dobara i servisa, rekavši kako se radi o procesu u kojem obrazovanje postaje puko tržište, pa onda i zdravstvo, proces u kojem će Gates odlučivati hoće li djeca slušati roditelje ili njegovu kliku, proces u kojem će se “škole otvarati i zatvarati sukladno trenutnom stanju inovacija” u kojima je Gates monopolist.

U jednom, sve miriše na to da ovaj lik sa svojom “filantropskom klikom” želi preuzeti kontrolu nad dvije ključne stvari za čovjeka i čovječanstvo, nad tijelom i duhom, zdravljem i obrazovanjem. Koronavirus je stvarna opasnost, no, siguran sam, on je uvod u novu konstrukciju zbilje i svijeta.

Naime, Jacques Attali, jedan od arhitekata EU-a, koji je s Gatesom prst i nokat, koji je siva eminencija mnogih francuskih predsjednika i koji je zagovarao državnu eutanaziju staraca jer “previše koštaju sustav” (to sada odrađuje korona), za L’Express 3. svibnja 2009. godine je izjavio: “Jedna mala pandemija dozvolit će nam da ustrojimo globalnu vladu.” I dodao, nema promjena dok ljudima ne uđe strah u kosti.

Nisam “teoretičar zavjere”, ali propitujem, sa zaključkom: za Gatese i Attalije korona je izvrsna prilika da ostvare svoje orvelovske snove, teoriju zavjere, piše Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Višnja Starešina: Trump vs. Gates – Korijeni sukoba u sjeni pandemije

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari