Pratite nas

Povijesnice

Za Tvrtka Jakovinu Nijemci su bili nacisti i prije pojave nacizma

Objavljeno

na

TKO JE KRIV ZA PRVI SVJETSKI RAT?

Za Tvrtka Jakovinu Nijemci su bili nacisti i prije pojave nacizma

Jakovina ovom izjavom zapravo presuđuje u korist pobjednika i zatvara raspravu oko pitanja o kojem povjesničari lome koplja cijelo stoljeće. Tko je kriv za Prvi svjetski rat? Jakovina tvrdi da je kriva Njemačka te manipulira činjenicama kako bi opravdao svoju tezu.

Foto: ©Wikimedia Commons: masovne njemačke demonstracije ispred Reichstaga 1919. protiv odredbi Versajskog ugovora
Jakovina ovom izjavom zapravo presuđuje u korist pobjednika i zatvara raspravu oko pitanja o kojemu povjesničari lome koplja cijelo stoljeće. Tko je kriv za Prvi svjetski rat? Jakovina tvrdi da je kriva Njemačka te manipulira činjenicama kako bi opravdao svoju tezu, upravo onako kako to odgovara pobjedničkoj strani te time i sam potvrđuje tako dobro znanu parolu prema kojoj pobjednici pišu povijest! Prije nego što se postigne historiografski konsenzus o tome tko je skrivio Prvi svjetski rat, suludo je, i vrlo zlonamjerno, navoditi da je „slabo“ kažnjavanje Njemačke 1918. uzrokovalo Drugi svjetski rat. Takvom konstatacijom Jakovina zapravo zamagljuje historiografske vidike.

jakovina_tvrtkoJakovina bi trebao biti upoznat s odredbama Versajskog ugovora, istim onim odredbama protiv kojih se digla i Velika Britanija, smatrajući ih pretjeranima! Francuzi su 1918. bili žedni njemačke krvi. Zato su inzistirali na drakonskim kaznama s ciljem eliminacije Njemačke kao vojne, gospodarske i političke sile. Zašto se Jakovina ne zapita oko razloga zašto je Njemačka negirala svoju krivnju, koja ni danas nije dokazana? Jesu li Francuzi do 1914. prežalili Alsace i Lorreine? Ili nisu ni nakon 1918. godine? Što bi ostalo od Njemačke da je poštivala odredbe Versajskog ugovora? Je li ih uopće mogla ispuniti?

Pogledajmo koje to uvjete Jakovina smatra preblagom kaznom. Prema uvjetima Versajskog ugovora, Njemačka je morala Francuskoj ustupiti pokrajine Alsace i Lorraine, u sjevernom Schleswigu provesti plebiscit, neke pogranične gradove vratiti Belgiji, morala je dozvoliti da se u području Saara uspostavi 15-godišnja uprava Lige naroda, nakon čega je morala provesti plebiscit o konačnoj pripadnosti Saara Njemačkoj ili Francuskoj. Njemačka je morala priznati pripajanje oblasti Pomeranije, Poznanja te Zapadne i Istočne Prusije novostvorenoj državi Poljskoj te joj preko koridora priznati pravo izlaza na Baltičko more prema luci Gdanjsk. To je značilo da se Njemačka morala odreći oko 13,5 posto svog teritorija i oko 10 posto stanovništva, odnosno sedam milijuna stanovnika.

Njemačkoj su oduzete kolonije i stavljene su pod upravu Lige naroda. Mandate nad upravom tih kolonija dobile su države pobjednice. Njemačke kolonije Kamerun i Togo pripale su pod francusku i britansku upravu, dok je njemačka Jugozapadna Afrika predana Južnoafričkoj Uniji. Upravu nad najvećim dijelom njemačke Istočne Afrike dobila je Velika Britanija, a ostatak je podijeljen između Belgije i Portugala. Australija je dobila Novu Gvineju, Novi Zeland otočje Samoa, dok su otoci u Tihom oceanu, sjeverno od ekvatora, pripali Japanu. Ovakvom podjelom njemačkih kolonija najviše su profitirale Velika Britanija i Francuska koje su time značajno povećale svoje kolonijalne posjede.

Od početka 1929. godine Njemačka je odmah morala platiti ratne odštete u iznosu od 20 milijardi zlatnih maraka u robi, a ostatak, kojeg je tek trebalo naknadno utvrditi, morala je isplatiti u idućih 30 godina. Pravi iznos ratne odštete trebala je utvrditi međusaveznička reparacijska komisija do 1. svibnja 1921. godine. Dakle, prema uvjetima nametnutim prvenstveno od strane Francuske, a potom i od ostalih sila Antante, Njemačka bi ratnu odštetu za Prvi svjetski rat plaćala do 1959. godine. Komisija je 1921. Njemačkoj odredila vrtoglavu visinu odštete od 132 milijarde zlatnih maraka. Versajskim ugovorom Njemačka je bila isključena iz najvećih izvoznih tržišta, što je dodatno otežavalo njezin ionako težak položaj. Odštetu koja bi njemačko gospodarstvo, kad bi je ono i moglo platiti, bacila na koljena, pobjednici su planirali podijeliti u omjeru: Francuska 52 posto, Velika Britanija 22 posto, Italija 11 posto, Belgija sedam posto, Japan i Portugal po 0,75 posto te Rumunjska, SHS i Grčka ukupno 6,5 posto. Kao jamstvo izvršenja odredaba Versajskog ugovora pobjednice su predvidjele zaposjedanja lijeve obale i tri mostobrana na desnoj obali Rajne na razdoblje od 15 godina te demilitariziranje Rajnske oblasti do 50 kilometara istočno od rijeke.

Pobjednicima niti to nije bilo dovoljno. Zbog šteta koje je nanijela podmorničkim ratom, Njemačka je silama Antante morala isporučiti gotovo svu svoju trgovačku mornaricu i za njih svake godine proizvesti utvrđeni broj novih brodova. Njemačkoj je zabranjen uvoz i izvoz oružja, morala se odreći posjedovanja podmornica, a nametnuto joj je i brojčano ograničenje vojske. U kopnenim postrojbama mogla je držati samo 104.000 vojnika i 15.000 vojnika u mornaričkim postrojbama. Ukinuta je vojna obveza, a uveden je sustav popune na dobrovoljačkoj bazi. Ukinut je Glavni stožer i mobilizacijski sustav. Njemačkoj je odobreno posjedovanje samo lakog naoružanja, dok je sav višak naoružanja morao biti uništen. Uz poništenje prijašnjih ugovora, Njemačka je morala priznati novonastale države u Europi i obvezati se da neće pripojiti Austriju te je morala priznati odgovornost za rat i štetu. Njemački car Vilim II. proglašen je krivcem za rat i trebalo mu je biti suđeno kao ratnom zločincu. No nizozemska vlada odbila je njegovo izručenje. Njemačka je Versajski ugovor smatrala diktatom na koji je bila prisiljena pristati, premda nikada nije priznala odgovornost za Prvi svjetski rat.

Za Jakovinu su ti uvjeti slaba kazna za nekoga čija krivnja još uvijek nije dokazana. Jakovini bi trebalo biti jasno da su upravo ti uvjeti doveli do povrede nacionalnog ponosa njemačkog naroda, koji je u kombinaciji s katastrofalnim gospodarskim uvjetima u Njemačkoj nakon rata bio glavni preduvjet jačanja nacionalizma, što je rezultiralo dolaskom nacista na vlast. Ne, Jakovini je ipak jednostavnije svojim selektivnim i nekritičkim pristupom implicirati ideju da su Nijemci bili nacisti i prije pojave nacizma.

 

Danijel Tatić/vojnapovijest.vecernji.hr

 

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

20. studenog 1991. Velepromet (Vukovar) – Pakao na zemlji i mjesto smrti za 800 ljudi

Objavljeno

na

Objavio

Nakon pada Vukovara u srpske ruke, za Hrvate i ostale stanovnike lojalne domovini Hrvatskoj tek tada počinje prava Golgota. Mučenja, logori, ubijanja, progoni. Sati provedeni u Vukovaru tih dana činili su se kao godine.

Smrt je vrebala svaki trenutak, iz sekunde u sekundu koje su se činile kao vječnost.

Svakovrsna poniženja, nezamisliva mučenja i ubojstava Vukovaraca osobito su se očitovala u brojnim logorima koje je država Srbija osnovala za hrvatske civile i vojnike u okupiranim dijelovima Hrvatske i u samoj Srbiji. Begejci, Stajićevo, Niš, Srijemska Mitrovica, Šid, VIZ Beograd bili su samo neki od logora na tlu države Srbije.

U svakom aspektu svog djelovanja ti logori su podsjećali na (ne)davno zaboravljena mučilišta nacističkih logora i komunističkih gulaga. Ako postoji nešto što se zove pakao na zemlji, to su upravo bili logori dvaju najvećih zala ljudske povijesti – nacizma i komunizma.

A srbijanski logori su imali uzor i nadahnuće upravo u njima.

Velepromet – mjesto smrti nevinih

Jedan od najvećih logora na tlu Europe poslije II. svjetskog rata, a o kojemu se (namjerno) malo zna u javnosti, bio je upravo Velepromet u Vukovaru.

Bilo je to pravo mučilište i mjesto iz kojeg su otišli u smrt brojni nevini ljudi.

Prema svjedočenju zatvorenika i web stranice Društva logoraša zatočenika srpskih koncentracijskih logora taj logor bio je smješten u Vukovaru, u istočnoj Slavoniji, Republika Hrvatska. Donedavno do 1991. bio je to skladišni je prostor istoimenog poduzeća.

Sastojao se od skladišnih zgrada zidanih i šest limenki u kojima je prije pada Vukovara (već krajem rujna 1991.) osnovan logor u kojem, kako su padali rubni dijelovi grada, tako su se punili objekti Veleprometa. Od 18. studenoga do 20. studenoga 1991. u tom koncentracijskom logoru je zatočeno cca 10.000 ljudi, žena i djece.

Neki su bili par dana, a neki više mjeseci.

Cijeli kompleks Veleprometa bio je ograđen visokom ogradom od žice, a dio zidanih zgrada ujedno čine ogradu, dok je s prednje strane kapija i zidana ograda.

S vanjske strane ograde bili su razmješteni naoružani čuvari, a unutar žice su se kretali naoružani čuvari logora: vojnici JNA, TO domaćih Srba, četnici, šešeljevci i drugi. U prva tri dana od pada Vukovara stalno su se izvodili ljudi i tada im se gubi svaki trag. Ispitivanja su se vršila u prve dane 24 sata na dan, tako da su iz svakog objekta izvodili ljude na ispitivanja, neki su se vraćali krvavi, a neki nisu. U sve objekte ulazili su uniformirani ljudi i prozivali pojedince ili ih samo prepoznavali i odvodili, poslije su se čuli jauci, zapomaganja, a i pucnjava, kako pojedinačna tako i rafalna.

U ovome je koncentracijskom logoru vladao strah, jeza, smrt.

U jednoj limenci bilo je smješteno više od 1000 ljudi, bez vode, WC i bilo čega na podu od betona. Nije se moglo ništa nego stajati. Ljudi, žene i djeca su mokrili ispod sebe, jer su objekti zaključani, a pred njima vojni stražari. Vrata su otvarali samo kako bi u hangare puštali uniformirane osobe, koje su stalno izvodili zatočene, i koga su izveli taj se uglavnom više nije vraćao natrag.

Dok su zatočenike vodili na ispitivanja bile su prave strahote doći do ispitivača, jer svi koji su šetali po krugu Veleprometa izrazili bi želju da isprobaju svoje čizme, kundake, palice, lance i druge predmete na zatočenicima. Desetak zatočenika izbodeno je po nogama, rukama i tijelu s bajunetima.

Krvnici su to komentirali ovako: « Kad vas ne možemo klati, bar vam možemo malo krv pustiti.»

U ovom koncentracijskom logoru je ubijeno oko 800 zatočenika, a nestalo je oko 1200. Logor je otvoren polovinom rujna mjeseca 1991., a zatvoren u ožujku mjesecu 1992. Zapovjednik logora: M. Cvjetičanin

Sve o srbijanskim logorima smrti možete naći na stranicama Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora: hdlskl.hr/svjedočanstva

Narod.hr

Željka MARKIĆ: Zar nije žalosno da niti jedna hrvatska vlada nije osigurala da se u 26 godina snimi film o Vukovaru ili Škabrnji

26. obljetnica stradanja Borova naselja

facebook komentari

Nastavi čitati

Povijesnice

“Miting bratstva i jedinstva” – Milijun Srba pozivalo na rat i ubijanje u Hrvatskoj i Kosovu!

Objavljeno

na

Objavio

Dana 19. studenoga 1988. u Beogradu, na ušću Save u Dunav, održan je tzv. “Miting bratstva i jedinstva” koji zapravo bio – velikosrpski skup od milijun ljudi! Tih milijun Srba otvoreno je pozivalo na rat protiv Hrvata i Albanaca, tražeći krv, intervenciju JNA i Veliku Srbiju. 

Ovaj miting bio je nastavak serije manjih mitinga na kojima se ulicama Srbije tih godine klicalo novom fašističko-komunističkom vođi Slobodanu Miloševiću i pjevalo:

“Sad se narod uveliko pita / ko će nama da zamjeni Tita / sad se znade ko je drugi Tito / Slobodan je ime plemenito.”

Serija mitinga pod popularnim naslovom Antibirokratska revolucija bio je zapravo smišljeni scenarij rušenja legalnih vlasti SFRJ, preuzimanja potpune kontrole nad odavno srbiziranom JNA i Komunističkom Partijom, te priprema atmosfere za napad na Hrvatsku i Kosovo. Serija mitinga održavala se diljem Srbije, a kasnije se prelila i u Hrvatsku I BiH.

Srbi su u Jugoslaviji imali dominaciju u JNA, miliciji, politici, diplomaciji i praktički su vladali kao da je u pitanju Velika Srbija. Hrvati i Albanci su u Jugoslaviji bili građani drugog reda, ako su se tako nacionalno izjašnjavali. Sada su Srbi, gotovo kolektivno, “namirisali” da je došlo vrijeme da Jugoslaviju pretvore u ono što su je uvijek i smatrali – Veliku Srbiju.

To se namjeravalo učiniti na krvi i ubijanju Hrvata i Albanaca, “arhetipskih neprijatelja Srba”, kako su pisale novine u Beogradu tih dana.

A novi srpski knez Lazar, Karađorđe, Nikola Pašić i Draža Mihajlović zvao se vođa srbijanskih komunista – Slobodan Milošević.

Bila je to najočitija i do tada u povijesti nepoznata sprega komunizma, fašizma i nacizma u povijesti – komunistička ideologija povezana sa velikodržavnim fašističkim srpstvom, te rasističko-nacističkim idejama navodne rasne i nacionalne supremacije Srba. Tako su komunizam, fašizam i nacizam u Srbiji doživjeli jedinstvenu simbiozu u jednom pokretu i jednom čovjeku, prihvaćenom gotovo od cijelog srpskog naroda.

Bio je to uvod u ratove koje je Srbija (samodnetificirana s Jugoslavijom i JNA) povela protiv republika bivše Jugoslavije, uvod u Vukovar, Gospić, Škabrnju, Srebrenicu, Sarajevo, Banja Luku, Višegrad, Prijedor, Đakovicu, Kosovo…Bio je to, budimo iskreni, samo pečat na ono što je Srbija počela još Prvim Balkanskim ratom, nastavila prvom Jugoslavijom, Drugim svjetskim ratom i etničkim čišćenjem Hrvata i Bošnjaka u mnogim dijelovima NDH s početkom u “antifašističkom” Srbu, u zločinima srpskih partizana (zajedno s Hrvatima) i srpskih četnika u ratu, postratnim zločinima, i konačno velikim zločinima Domovinskog rata u Hrvatskoj i BiH.

Bio je to pečat na opsesivnu i ucijepljenu ideju fikcije Velike Srbije koja i danas, nažalost, živi među velikim dijelom stanovnika Srbije, koji to potvrđuju i na izborima biravši prave četničke vojvode na čelo zemlje i rehabilitirajući zločince kao Draža Mihajlović.

Sve je to plaćeno krvlju i suzama tuđih majki, iz drugih naroda: Albanaca, Hrvata, Bošnjaka, ali i krvlju srpskog naroda, piše Narod.hr

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari