Pratite nas

Kultura

Zaboravljeni običaji: Gonjanje

Objavljeno

na

Stara ljubavna igra bila je uobičajena u ruralnim sredinama Like, Dalmatinske zagore, zapadne Hercegovine i jugozapadne Bosne

Neobičan fenomen, običaj naših starih, posve skriven, s obzirom na to da se o njemu šutjelo ili se znanstvenici (etnolozi, povjesničari svakodnevice itd.) njime nisu bavili, tiče se igre zavođenja tjelesnim dodirima zvanim gonjanje, piše Večernji list

Riječ je o staroj ljubavnoj igri između mladića i djevojaka koji je bio uobičajen u ruralnim sredinama Like, Dalmatinske zagore, zapadne Hercegovine i jugozapadne Bosne.

Taj se običaj u raznim inačicama u tim sredinama zadržao sve do 70-ih godina prošloga stoljeća. Pod utjecajem modernizacije, radija, filma i televizije, običaj je iščezao. Zanimljivo je da se hrvatska etnologija relativno kasno počela baviti ovim drevnim “običajem”.

Što je “gonjanje”, možda je najbolje objasnio don Franjo Dobretić, župnik Župe Grabovica nedaleko od Tomislavgrada, koji je 14. svibnja 1889. napisao pismo preuzvišenom biskupu mostarsko-duvanjskom fra Paškalu Buconjiću u kojem, uz ostalo, piše: “Preuzvišeni Gospodine, ako ove godine po krizmu dodjete u ove župe, vrlo je potrebito da u ovoj župi govorite proti Psovki, Gonjanja, Uskakanja, Nevođenja diece k misi i nemolenja.

Gonjanje jim je ovo, momak curu najnepoštenije stojećke, sjedećke, ili ležećke drpulja na sami (na osami, na. a.), ili vidimice (pred očima znatiželjnika, nap. a.) i očito na svakom miestu, prid svakom vrstom čeljadi, to kod njih niti je griešno, ni sramotno, ni zamirito (nitko im na tome ne zamjera, nap. a) , već momku i divojki kano potrebito, i dično.

Muškići dok se ne zamomče, ni ženskice dok se ne zacure, dakle dok se ne započnu zamirat, neidu k misi. Ovi župljani vrlo malo mare za molitvu. Psuju obćenito osim Boga i Gospe sve što znaju.

Bilo bi vrlo spasonosno da onda udesite Vaš govor u svrhu tih najnovijih pomanjkanja, neka baš iz Vaših usta pastirskih čuju grdobu njihovih zlih običaja”. Tako je svome biskupu, “Preuzvišenosti”, pisao “sluga pokorni Franjo Dobretić, župnik”.

Don Ilija Drmić njegovo je pismo od 14. svibnja 1989. objavio u svojoj knjizi Župa Grabovica kroz 150 godina (1831.-1981.), objavljenoj 1981. Župnika Dobretića, osim psovki, mučili su ljubavni običaji gonjanja i ženidbeni običaji uskakanja njegovih župljana.

Gonjanje kao ljubavna igra nije podrazumijevalo sam seksualni čin koji se, ako dođe do njega, zapravo osuđivao. Gonjanja nije bilo niti je smjelo biti bez dopuštenja djevojke. Ako se mladić nije mogao kontrolirati, čekale su ga osude.

Djevojke su, naime, same izazivale gonjanje i sve je zapravo bila njihova igra. One bi tobože hinile da “bježe” od mladića i da se “otimaju”, ali su jedva čekale “drpuljenje”. Crkva se, očito, borila protiv toga običaja, ali uzalud.

Gonjanje se događalo samo vani, izvan kuće, na poljani, na brijegu dok su se napasale ovce i goveda, tijekom radova u polju i slično. Međutim, samo gonjanje nije bio najgori običaj u smislu predigre u ljubovanju. To je u našim dinarskim krajevima bilo liganje. Mladić i djevojka ligali bi ispod pokrivača, biljca, bez obzira na to bi li se to događalo u kući ili u pojati (štali) na sijenu. Pa ipak, ni u slučaju liganja nije smjelo doći do koitusa.

U svakom slučaju, hrvatsko je selo tijekom stoljeća, unatoč kršćanskim zabranama, u erotskoj igri bilo sačuvalo neku vrstu moguće seksualne slobode. Je li riječ o magijskim igrama plodnosti koja ima svoje korijene u našim pretkršćanskim običajima, možemo nagađati.

Ako je tijekom gonjanja i liganja mladež “izgubila” kontrolu u smislu da je “dvoje leglo, a troje se ustalo”, ako je dakle došlo do neželjene trudnoće, djevojka je praktički mogla birati oca djetetu jer se gonjala i/ili ligala s više mladića.

facebook komentari

Kultura

NEK’ VIJORI, ZA NJIH BARJAK SVETI!

Objavljeno

na

Objavio

Od kamena nije srce moje,
pa da bude svaki dan mi isti.
Danas vijem tri najdraže boje,
mog’ naroda, sveti barjak čisti!

Crven’ bijele i boje je plave,
odkad nas je i njega je bilo,
to je barjak ponosa i slave,
pod kojim se pjevalo i mrilo.

Vijem, dižem, do neba ga plava
….da heroji iz raja ga vide,
u njemu je junaštva im slava,
jadni, Jude koji ga se stide.

Da ga vide jer su pod njim pali,
da zalud im nije bilo mrijeti,
svojom žrtvom oni su ga tkali,
nek’ vijori za njih barjak sveti.

Podižem ga za sve one ljude,
što živote ne žališe svoje,
nek’ se vije na ponos nam bude,
a dušmani neka ga se boje.

Tri najljepše boje njega diče,
crvena je, k’o krv što se za njeg’ proli,
bijela, plavoj priljubi se viče,
to je barjak što se srcem voli.

Od davnina to je stijeg hrvata,
bijel’ i crven’ polja, grb mu krase
podižem ga za sve žrtve rata,
a najviše za VUKOVAR, zna se!

Ivan Pajdek / Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati

Kultura

Ja umrijet ću. Brijeg se neće maći, ta plava skamenjena vječnost

Objavljeno

na

Objavio

Na današnji dan, 18. studenoga 1898. godine, u selu Drinovci kod Gruda rodio se Antun Branko Šimić – jedan od najvećih hercegovačkih i hrvatskih pjesnika.

Pučku školu pohađao je u rodnim Drinovcima. Tri razreda franjevačke klasične gimnazije završavio je u Širokom Brijegu. Nakon Širokoga Brijega, upisao je četvrti razred gimnazije u Vinkovcima. Školovanje je nastavio u zagrebačkoj donjogradskoj gimnaziji.

U osmom razredu, 1917. godine, napustio je školovanje zbog izdavanja književnog časopisa Vijavica u Zagrebu, a književni časopis Juriš pokrenuo je 1919. godine pod utjecajem ekspresionističkog lista Der Sturm. Godine 1923. pokrenuo je i treći časopis, Književnik.

 

Nakon teške upale pluća 1924. godine obolio je od tuberkuloze i pokušao se liječiti u Dubrovniku i Cavtatu, a 1925. godine vratio se u Zagreb. Umro je od tuberkuloze pluća, u 27. godini, u Zagrebu 2. svibnja 1925. godine. Pokopan je na zagrebačkome groblju Mirogoju.

Danas se najznačajnijom ostavštinom Antuna Branka Šimića smatra njegova zbirka pjesama ”Preobraženja”, objavljena 1920. godine. To je zbirka u kojoj je objavio samo 48 pjesama, među kojima su i neke njegove rane pjesme, ali ih je Šimić prije objavljivanja preradio. Ova zbirka pjesama uzrokovala je zaokret ne samo Šimićevog, već i cjelokupnog hrvatskog pjesništva u smjeru neoklasicizma.

A.B. Šimić u jednoj svojoj pjesmi opjevao je Široki Brijeg, točnije Brijeg, mjesto gdje se nalazi Crkva Uznesenja BDM, a mnogim Širokobriježankama i Širokobriježanima je ovo najljepša pjesma o Širokom Brijegu.

Pjesma jednom Brijegu

Taj brijeg na kojem često miruje moj pogled
dok sjedim sam u sobi! Pust je: tu ne raste ništa
Tek kamenje se golo plavi.

Mi gledamo se nijemo. Brijeg i čovjek.
Ja nikad neću znati gdje se sastaje naš različiti smisao.

Pod brijegom voda teče. I ljudi se muče radom.
Brijeg stoji, plav i visok, susjed neba.

U noći ga ne vidim. Svi smo duboko u noći
Al znadem: on je tu! Ko ćutanje je težak.

Mi rastat ćemo se tuđi jedan drugom.
Ja umrijet ću. Brijeg se neće maći,
ta plava skamenjena vječnost.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari