‘Zaboravljeni’ zločin u Dusini

[quote]Tužiteljstvo BiH podiglo je ovih dana optužnicu protiv Vehida Subotića, bivšeg pripadnika Armije BiH, koji se tereti za ratni zločine nad hrvatskim civilima 1993. godine. Kako navodi Tužiteljstvo, državljanin BiH je, kao pripadnik Sedme muslimanske brigade Armije BiH, odgovoran za protupravno zarobljavanje i ubojstva civila u selu Dusina kod Zenice.[/quote]

 

[dropcap]U[/dropcap] optužnici se navodi kako su pripadnici Sedme muslimanske brigade 26. SIJEČNJA 1993. godine opkolili Dusinu, zarobivši pripadnike Hrvatskog vijeća obrane, i oko 40 civila. Optuženi je potom sudjelovao u izdvajanju osam civila hrvatske nacionalnosti i ostalim pripadnicima Armije BiH naredio da jednog po jednog ubiju. Subotić se tereti da je nakon toga osobno ubio još jednog civila, a zatim sudjelovao u ubojstvu jos četiri zarobljenika i zapovjedio ubojstvo još jednog Hrvata. Ova vijest dolazi samo par dana nakon skandaloznog istupa bošnjačkog člana Predsjedništva BiH i vječitog drugog u bošnjačkoj SDA Bakira Izetbegovića, sina pokojnog Alije, intervjua kojeg je napisao u najčitanijoj tiskovini u Hrvata. Napisao odgovore na unaprijed postavljena pitanja, a ne ga odradio uživo s novinarom, kako bi priličilo pravom političaru i „muškarčini“. Ovako je ispao „hinja“, kako kaže „raja“ u ovoj zemlji, no ne iznenađuje. Takva mu je i politika svih ovih godina. I onda se čudi što Sulejman Tihić, uvijek kada zagusti, s njim „očisti patos“.

Naš „lipi Bakir“, koji šarmira sugovornike kada dođe u službeni posjet Lijepoj našoj i Zagrebu, „hinjski“ napisa u svom odgovoru u najčitanijoj tiskovini u Hrvata kako, citiramo: „Mislim da se osjećajem nezadovoljstva i frustracije bh. Hrvata pretjeruje, da se on namjerno “pumpa” radi predizbornih pozicioniranja političara. Hrvati nisu neravnopravna etnička skupina u BiH“. Glede prvostupanjske haaške presude šestorici bh. Hrvata „hladno“ napisa: „Tuđmanova Hrvatska iskoristila je slabost obrambenih snaga Bosne i Hercegovine i pridružila se agresiji i pokušaju komadanja teritorija Bosne i Hercegovine, stvaranju hrvatskog entiteta koji bi se zatim pripojio Hrvatskoj. I metode su bile iste. Etničko čišćenje, konc-logori, silovanja, rušenja spomenika koji svjedoče prisustvo bošnjačke kulture na tim područjima, čaršija, mostova, naročito temeljita destrukcija i uklanjanje džamija. Sve je ovo konstatirano u presudi. Ovo je vrlo važan akt za buduće odnose u Bosni i Hercegovini i za buduće odnose BiH s Hrvatskom. Uvjeren sam da će ovom presudom biti zadan konačan udarac ambicijama za stvaranje “trećeg entiteta” i eventualnoj podršci Zagreba takvim idejama. Samo na istini, na prihvaćanju istine, ma kakva ona bila, mogu se izgraditi budući dobri i korektni odnosi Hrvata i Bošnjaka“. Ovaj vječiti drugi SDA-ovac valjda je otvorio oči svim onim Hrvatima koji žive s druge strane Save kako se ne radi o odmjerenom političaru nego suštoj suprotnosti. Alijin sin ironizirao je „s Mjeseca vidljivu“ neravnopravnost bh. Hrvata objašnjavajući da su “postotno zastupljeni”. Pri tom je namjerno propustio napisati (a ne izravno odgovoriti, op. a) kako  su Hrvati konstitutivni narod, a ne manjina.  Isti taj Bakir Izetbegović, vječiti drugi“ u SDA, Alijin sin, u jednom od svojih prvih medijskih nastupa, govoreći o svojoj, očito neiskrenoj, isprici za zločine postrojbi bošnjačke Armije RBiH, reče kako se ti zločini „u usporedbi sa zločinima hrvatske i srpske strane mogu tretirati kao incidenti“. Skandalozno! Pametnome dovoljno! Zaboravio je sin Alijin na masovne progone Hrvata od Bugojna, Travnika, Novog Travnika, Zenice, Kraljeve Sutjeske, Kaknja, Vareša. Zaboravio je na logore za Hrvate od Zenice, Viteza, Travnika, Busovače do Bugojna, zaboravio je na masovne zločine nad Hrvatima od Grabovice, Trusine, Križančeva sela do Dusine….Namjerno zaboravio! A hvali se „na sva usta“ kako je vjernik! Bog neka ti oprosti grijehe tvoje!

Zaboravio je Bakir i „razni Bakiri“, ali i mnogi „naši domoljubi“, na logore za Hrvate od Zenice, Viteza, Travnika, Busovače do Bugojna, zaboravio je na masovne zločine nad Hrvatima od Grabovice, Trusine, Križančeva sela do sela Dusine…. Zaustavit ću se na selo Dusinu, Lašva, nedaleko od Zenice. Da se ne zaboravi taj krvavi zločin pripadnika Armije RBiH, mudžahedinskih postrojbi 7. Muslimanske brigade koje su  bile u sastavu 3. Korpusa ARBiH. Početak rata između bošnjačkih i hrvatskih postrojbi u BiH počeo je 26. siječnja 1993. godine napadom Armije BiH i njezinih mudžahedinskih snaga na hrvatsko selo Dusina u zeničkoj općini kada je masakrirano 10 civila, od toga jedan Srbin koji se sklonio zajedno sa suprugom u tom selu (bila je to VII. muslimanska brdska brigada čijim drugim bataljunom je zapovijedao Šerif Patković zvani Geler, koji je u međuvremenu obnašao dužnost ministra branitelja u Vladi ZE – DO županije). Što se to dogodilo u hrvatskom selu Dusina kod Zenice tog 26. siječnja?  U knjizi «Boja smrti» autor Andrija Tunjić opisuje boravak u Zenici u ožujku 1993. i svoj susret sa tadašnjim zapovjednikom zeničke HVO brigade „Jure Francetić“ Živkom Totićem. Oni su 27. ožujka 1993. obišli Dusinu u kojem su 26. siječnja 1993. pripadnici 7. muslimanske brigade Armije BiH uhitili, pobili i izmasakrirali 10 muškaraca  – devet Hrvata i jednog Srbina koji se tu sklonio iz Zenice. Ubijeni su: Draženko Kegelj, Mladen Kegelj, Niko Kegelj, Stipo Kegelj, Vinko Kegelj, Pero Ljubičić, Augustin Radoš, Franjo Rajić, Zvonko Rajić i Vojo Stanišić. Tijela ubijenih Hrvata su pokopana 3. veljače 1993. na groblju u Busovači. U Tunjićevoj knjizi stoji: «…Narod zna da je Zvonku Rajiću izvađeno srce.» U  svjedočenju kod suđenja Tihomiru Blaškiću sudjelovala je i Željka Rajić, supruga Zvonka Rajića, zapovjednika HVO-a u Dusini. Ona je pod prisegom izjavila da joj se Šerif Patković hvalio kako je ubio svojom rukom njezina muža Zvonku.

[dropcap]P[/dropcap]renosimo u cijelosti i iskaz o stradanju Hrvata sela Dusina (svjedok: žensko, Hrvatica, rođena 1948. godine) – „ Dana 26. 01. 1993. ujutro u 6:00 sati probudila nas je pucnjava. Ubrzo su uslijedile i detonacije. Nazvala sam suprugu muževog brata da je upitam što se događa. Rekla je da pucaju po njenoj kući. Rekla sam joj da dođe kod nas, jer da imamo dobar podrum. Došla je ona i njena kći, druga šogorica sa sinom koji je rođen s tjelesnom manom – došao je na štakama s dvije kćeri. Kako još nije bilo dobro svanulo, uspjeli su doći do nas. Pucnjava se nastavila i narednih sat vremena. Jedan rasprskavajući metak razbio nam je podrumski prozor. Nakon toga začuli su se povici “Allahu egber!”, “Otvarajte!”. Ja sam potrčala i rekla : “Ne pucajte, otvorit ću!” Primila sam za kvaku ali je u tom trenu metak probio bravu. Vrata su se otvorila sama. Ukazala su se dvojica vojnika s uperenim puškama i rancima na leđima. Bili su u maskirnim uniformama. Preko čela su imali zelene trake i zelene beretke na glavi. Plakali smo i molili da nas ne ubiju. Rekli su: “Ne bojte se ništa! Mi ne ubijamo žene i djecu. Nismo mi ustaše i četnici! Mi smo muslimanska vojska!” Vidjeli su da su samo žene i djeca jer mi je muž već otišao iz kuće i nije se vraćao. Rekli su nam da se ne mičemo i da će se odmah vratiti. Preplašeni čekali smo, a potom su dolazili još tri puta po dva vojnika i govorili da se ne mičemo. Kad su ovi zadnji došli naredili su da što prije izađemo iz podruma. Pred sobom su dotjerali Vinka Kegelja (rođen 1940.) s rukama iznad glave. Vinko je imao modricu na licu i nateknutu bradu. Bio je u civilu. Kad smo izišli priključili su nas ostalim Hrvatima koje su pohvatali i tjerali nas u muslimanski dio sela. U Dusini je inače bilo 7 hrvatskih kuća, a prihvatili smo i prognanike: Srbina Voju Stanišića (rođenog 1924.) i njegovu ženu Gospavu (rođenu 1926.). Selo je bilo puno muslimanske vojske. Tukli su naše muškarce i Srpkinju Gospavu. Doveli su nas kod kuće Zuhdije Elvida. Od seoskih Muslimana vidjela sam Nijaza Elvida, Fildu Ćagu. Bilo je i drugih, ali se ne mogu svih sjetiti. S obzirom da je bilo još desetak naših vojnika u zaseoku Brdo koji se nisu predali, muslimanski su vojnici razdvojili djevojke, mlađe žene i sve muškarce, da ih koriste kao živi štit. Nas oko 20-tak preostalih su vratili u kuću Stipe Kegelja. Moram pripomenuti da je tu večer u naše kuće stiglo oko 40-ak Hrvata iz sela Višnjice i Lašve koji su od muslimanske vojske bježali u pravcu Busovače. Kuća Stipe Kegelja je bila pogođena granatom i unutra je vladao nered. U kuhinji gdje su nas ugurali nije bilo prozora, bio je izvaljen. S obzirom da je vani bio snijeg, u toj prostoriji je bilo užasno hladno. Straža nas je čuvala. Nakon jedno 2 sata, oko 10 sati, vraćeni su oni koji su korišteni kao živi zid. Stavili su nam i zvono iznad vrata, da nitko ne bi mogao izaći. Sve su njih potrpali s nama. Muškarci su bili krvavi i u modricama, a djevojke i žene preplašene. Potom je ušao vojnik, meni nepoznat i rekao: “Govorite gdje je oružje. Ako mi i metak otkrijemo pobit ćemo i vas i djecu!” Moj muž im je dao već prije pušku. Tražili su minobacače, PAM-ove… Muž je rekao: “Što sam imao dao sam!” “Daj da mu ubijemo kćer”, rekli su i povukli je za ruku. Svi smo zapomagali, a muž je rekao: “Ubijte mene, nemojte nju”. Onda su je pustili. Potom su počeli izvoditi muškarce, jednog po jednog i ispitivali ih, pretraživali po kućama, a potom ih vraćali. Muškarci su se vraćali krvavi i izudarani. U jednom momentu dotrčao je jedan vojnik koji je bio potpuno rastrojen. Vikao je: “Poginuo mi je komandant, sve ću vas pobiti!” Oni su zalupili vratima i otpočela je pucnjava po kući, a kroz vrata je dolazio miris benzina. Mislili smo da smo svi gotovi. Pucnjava po kući i vika je trajala 15 minuta i onda se sve umirilo. Nakon toga došao je vojnik Ahmet Elvida sa spiskom i dao nepoznatom vojniku koji je otpočeo s prozivkom. Prozivali su devet muškaraca (osam Hrvata i jednog Srbina). Kad su ih prozvali ja sam zaplakala i rekla: “Kud ih vodite, što su vam oni skrivili?” “Vodimo ih sunetiti.” – odgovorili su vojnici uz smijeh. Nepoznat vojnik me je odgurnuo i rekao: “Ja ću ih ubiti!” i zalupio vratima. Desetak minuta nakon što su ih izveli začuli smo rafale. Pitala sam vojnika do sebe: “Šta se događa?”. Rekao je: “Isprobavamo oružje.” Bilo je to oko 15:00 sati po mojoj procjeni. Pitala sam jednog vojnika: “Čemu sve ovo?” On je odgovorio: “Naš zadatak je očistiti ovaj teren. Zahvalite Bogu što vam nisu došli Krajišnici! Tek bi onda vidjeli šta bi bilo s vama!” Preostali dio dana do 18:00 sati proveli smo u kući. Vojnici su se smjenjivali, neki su čak pokušali biti fini, ali većina ih nas je vrijeđala i maltretirala.

Oko 18:00 sati rekli su nam da moramo ići u selo Lašvu, jer da tamo HVO hoće napasti njihovu vojsku. Pretresli su nam sve stvari i potjerali nas. Išli smo u koloni, a muslimanski vojnici oko nas. Usput su nas kao i prije psovali i vrijeđali: “Eto vam Herceg-Bosna! Jebo vas Kordić. Gdje vam je sad Kordić?” – i tome slično. Hodali smo po snijegu i ledu nekih sat vremena. Smjestili su nas u školu u kojoj su već bili dotjerani svi Hrvati iz sela Višnjice i Lašve. Rekli su nam da ćemo tu ostati dva do tri dana. Obećali su hranu, ali je nikad nisu dali. U 02:00 sata poslije ponoći su nam rekli da smo slobodni i da možemo ići. Razišli smo se po kućama poznanika u Lašvi. Sutradan smo otišli u Zenicu, u HDZ, da tražimo pomoć. Nahranili su nas i saslušali. Smjestili su nas u rudarski hotel, a nakon toga smo se razmjestili kod rodbine. Tamo smo od preživjelih muškaraca, od I.K. i F.K., doznali da su ostali prozvani muškarci strijeljani, masakrirani i mučeni. Razgovarajući kasnije s osobama koje su bile korištene kao živi zid doznala sam da su se svi naši vojnici koji su bili na položaju predali. Ukupno je odvedeno u KP Dom preko 20 muškaraca. Žene i djevojke iz živog zida kažu da im se prijetilo silovanjem, ali da ih nitko nije dirao“.

Za zločin u Dusini najodgovornijim su se smatrali Enver Hadžihasanović i Amir Kubura, zapovjednici 3. korpusa ABiH  i 7. muslimanske brigade Armije BiH kao i zapovjednik 2. bojne Sedme muslimanske motorizirane brigade pukovnik Šerif Patković. Spominjana su i imena: Adem Abaz, zvani Brada, zapovjednik, Edin Hakanović iz Dusine, koji je koristio hrvatske civile kao živi štit zatim Nijaz Helvida, Filda Čago, Bahro Čago, Ahmet Helvida, Kasim Helvida, Omer Helvida, Vehid Subašić, Ekrem Šišić, Fahrudin Delić i Hajrudin Delić. Do danas je samo, na godinu i pol zatvora, osuđen Edin Hakanović, bivši policajac iz Visokog kojem je dokazana krivnja za ratni zločin protiv civila i zarobljenih pripadnika HVO-a. Šerif Patković i Vehid Subotić ne samo da nisu kažnjeni nego su i nagrađeni Zlatnim ljiljanom 14. travnja 1993. godine. Koncem mjeseca travnja 2008. godine Žalbeno vijeće Haaškog tribunala  djelimično uvažilo žalbe bivših komandanata III korpusa i Sedme muslimanske brigade Armije BiH i smanjilo prvostupanjske kazne: Enveru Hadžihasanoviću sa pet na tri i pol, a Amiru Kuburi sa dvije i pol na dvije godine zatvora. Amir Kubura je odmah po izricanju presude izašao iz sudnice kao slobodan čovjek, a onda je ubrzo oslobođen i Enver Hadžihasanović, koji je na izricanje presude došao sa privremene slobode, na koju je pušten pošto je do tada u pritvoru proveo oko dvije trećine prethodno izrečene kazne od pet godina zatvora.

 

Mišo Relota/hrsvijet

 

Što vi mislite o ovoj temi?