Pratite nas

Povijesnice

Zaboravljeno Austrijsko groblje u Mostaru

Objavljeno

na

Na periferiji Mostara nalazi se tzv. Austrijsko groblje, na kojem je pokopano na stotine austrijskih vojnika i civila. Groblje je desetljećima bilo zaboravljeno i uništeno, no sada postoji inicijativa za njegovu obnovu.

vojno 1

Iako se prostire na površini od 13.400 metara četvornih, rijetki su Mostarci koji su čuli da u “Gradu na Neretvi” postoji tzv. Austrijsko ili Vojno groblje, a još rijeđi oni koji znaju gdje se ono nalazi. “To vam je u krugu tvrtke HP Investing, iza Petrolove benzinske crpke. Uđite unutra i pitajte”, uputio nas je mještanin naselja Bišće polje na južnoj periferiji Mostara. Djelatnik na prijavnici HP Investinga odveo nas je do ulaza u groblje. Veli kako su tu nedavno bili neki pripadnici EUFOR-a. Jedan od vojnika, Austrijanac, reče kako je došao obići grob svoga djeda.
Groblje je veličine nogometnog igrališta. Na ulazu je kapelica neobične arhitekture s pravokutnim elementima i križem uklesanim u gornjem dijelu. Polurazrušena.

vojno  2

Mala kapelica čeka obnovu

Groblje u krugu građevinske tvrtke

Prije nekoliko mjeseci dolazili su neki ljudi. Čistili su groblje, sjekli korov, kupinu, drveće. Groblje je bilo potpuno zaraslo, veli nam djelatnik osiguranja HP Investinga.

Sada kada je djelomično očišćeno “ukazalo” se na stotine grobova i nadgrobnih spomenika, uglavnom u obliku kamenih križeva. Svi od reda oštećeni, polomljeni. Na većini nadgrobnih spomenika su natpisi na njemačkom, uklesani u kamenu. Na južnoj strani su dva reda grobova. To su, saznajemo, grobovi vojnika Austrougarske monarhije, poginulih u Prvom svjetskom ratu. Jedan od boljih poznavatelja povijesti Mostara, novinar i publicist Šemsudin Zlatko Serdarević kaže kako prvi dokument o postojanju ovog groblja, izvadak iz zemljišnih knjiga, datira iz 1890. godine. “Pored austrijskih vojnika i civila na groblju je i nekoliko grobova domaćih civila. Na sjeveroistočnom dijelu groblja je nekoliko partizanskih grobova iz Drugog svjetskog rata”, kaže Serdarević za Deutsche Welle.

Naredbom Zemaljske vlade Kraljevine SHS iz 1918. godine groblje je bilo prošireno i naziv je promijenjen u “Novo vojničko groblje”. Groblje je znatno uništeno tijekom savezničkog bombardiranja Mostara, a kasnije i zbog nemara okolnog stanovništva. Na nekoliko grobova su, očito ne tako davno, postavljeni nadgrobni spomenici od crnih mramornih ploča, no i ti spomenici su već oštećeni.

vojno 3

Grad Mostar voljan pomoći u obnovi

U gradskoj upravi Mostara potvrdili su nam kako su se još prije godinu dana gradonačelnik Mostara Ljubo Bešlić i predstavnici gradske uprave susreli s predstavnicima austrijskog i njemačkog Veleposlanstva u BiH, koji su se zanimali za mogućnost da se ovo groblje zaštiti od daljnjeg propadanja i obnovi, ali i za mogućnost da se ondje pokopaju njemački i austrijski vojnici poginuli u Drugom svjetskom ratu. Grad Mostar je izrazio spremnost za pružanje svake vrste pomoći u zaštiti i obnovi groblja.

Na sastanku je bio i gospodin Wiedermann iz zaklade VDK koja se brine o ukopu i grobovima njemačkih vojnika poginulih u II. svjetskom ratu. On je tom prilikom rekao kako je želja zaklade izgradnja jednog groblja za sve poginule njemačke vojnike u BiH, kojih je po njegovoj procijeni oko 15.000. Ono bi se nalazilo na području Mostara u sklopu tzv. Austrijskog groblja. On je pojasnio kako vjeruje da je moguće pronaći oko 50 posto grobova njemačkih vojnika čiji bi se posmrtni ostaci prenijeli na to groblje.

Hoće li se netko napokon pobrinuti za zapušteno groblje?

vojno 4

Groblje za sve njemačke vojnike

Iz Veleposlanstva SR Njemačke u BiH nismo dobili odgovor na upit o interesu Njemačke da se ovo groblje obnovi i zaštiti, a iz ureda austrijskog veleposlanika u BiH Martina Pammera odgovoreno nam je kako “veleposlanik nažalost nije uspio u ovom kratkom razdoblju pronaći neke informacije o groblju”. Iz ureda predsjedatelja Vijeća ministara BiH saznajemo, međutim, da je veleposlanica Njemačke u BiH Ulrike Maria Knotz razgovarala s premijerom Bevandom ali ne o obnovi tzv. Austrijskog groblja, već o mogućoj novoj lokaciji za gradnju groblja za poginule njemačke vojnike u BiH u Drugom svjetskom ratu. “Lokacija za to groblje nalazila bi se uz cestu između Mostara i Međugorja”, rekla nam je Bevandina glasnogovornica Amela Mulavdić.

Podsjetimo, ove godine se navršava 100. obljetnica od početka Prvog svjetskog rata. Planirano je mnoštvom prigodnih događaja. No Austrijsko groblje na periferiji Mostara, prepušteno zubu vremena, uništeno i napušteno, kako sada stvari stoje, ostat će u sjeni obilježavanja stote godišnjice početka Velikog rata.

DW.DE

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Jean Michel Nicolier – simbol hrabrosti i mučeništva Vukovara

Objavljeno

na

Objavio

Autor: Damir Kukavica (Ulje na platnu)

Jean Michel Nicolier, francuski dragovoljac Domovinskog rata, vukovarski borac i mučenik sa Ovčare.

Pogubljen je od srpske vojske u noći s 20. na 21. studenoga 1991. na Ovčari zajedno sa ostalim ranjenicima, civilima i zarobljenicima vukovarske bolnice.

Jean-Michel Nicolier rodio se u Vesoulu u Francuskoj, 1966. godine. Bio je jedan od 481 stranih dragovoljaca domovinskog rata (od kojih je 72 poginulo a 88 ih je ranjeno) iz 35 zemalja koji su branili Hrvatsku.

Iako Francuz po nacionalnosti, krajem kolovoza 1991. godine, pristupio je redovima HOS-a u Mejaškom Selu, općina Barilović kod Duge Rese, s kojima je kasnije dragovoljno otišao braniti Hrvatsku u Vukovaru, potaknut televizijskim snimkama i nepravdom prema braniteljima.

Bio je mlad i neiskusan u ratovanju, ali se pokazao vrlo dobrim i hrabrim bojovnikom koji nije odstupao u borbi te je ostao do kraja u Vukovaru. Jean-Michel ratovao je na vukovarskom Sajmištu, a ranjen je 9. studenoga te je morao ostati u bolnici.

Nakon pada Vukovara i ulaska JNA u Opću bolnicu Vukovar (iako je JNA potpisala sporazum s hrvatskom stranom da neće ulaziti u bolnicu) odveden je zajedno s ostalim ranjenicima, bolesnicima, medicinskim osobljem i civilima i pogubljen na Ovčari u noći s 20. na 21. studenoga 1991. godine.

Dragutin Berghofer-Beli, jedan od sedmorice preživjelih, svjedoči kako su četnici Francuza tukli, kao i Sinišu Glavaševića, a polumrtvoga Jean-Michela izvukao je iz mučionice logora na Ovčari Spasoje Petković zvani “Štuka” i ubio metkom. U podrumu vukovarske bolnice, nekoliko sati pred smrt, u kratkome intervjuu francuskim reporterima rekao je:

“Izgubio sam previše prijatelja, vidio sam previše ljudi kako plaču, previše patnji. Više su mi puta predložili da izađem iz Vukovara i vratim se u Francusku, ali ja sam ostao. Izgubili smo. Znao sam da će biti teško, ali nisam mislio da će biti tako strašno, osobito za civile. Ja sam kao dragovoljac došao u Vukovar. To je moj izbor, i u dobru i u zlu. Zašto kao dragovoljac? Jer mislim da im treba pomoći. Zbog toga sam izabrao njihovu stranu. Što za vas zapravo simbolizira Vukovar? Klaonicu. Klaonicu. Klaonicu.”

Još uvijek se ne zna gdje su pokopani njegovi posmrtni ostatci jer su tijela iz skupne grobnice prijeko puta hangara na Ovčari odvezena na nepoznato mjesto

Kamenjar.com

Dragutin Berghofer: Gledao sam kako tuku Sinišu Glavaševića i onog Francuza

facebook komentari

Nastavi čitati

Povijesnice

20. studenog 1991. Velepromet (Vukovar) – Pakao na zemlji i mjesto smrti za 800 ljudi

Objavljeno

na

Objavio

Nakon pada Vukovara u srpske ruke, za Hrvate i ostale stanovnike lojalne domovini Hrvatskoj tek tada počinje prava Golgota. Mučenja, logori, ubijanja, progoni. Sati provedeni u Vukovaru tih dana činili su se kao godine.

Smrt je vrebala svaki trenutak, iz sekunde u sekundu koje su se činile kao vječnost.

Svakovrsna poniženja, nezamisliva mučenja i ubojstava Vukovaraca osobito su se očitovala u brojnim logorima koje je država Srbija osnovala za hrvatske civile i vojnike u okupiranim dijelovima Hrvatske i u samoj Srbiji. Begejci, Stajićevo, Niš, Srijemska Mitrovica, Šid, VIZ Beograd bili su samo neki od logora na tlu države Srbije.

U svakom aspektu svog djelovanja ti logori su podsjećali na (ne)davno zaboravljena mučilišta nacističkih logora i komunističkih gulaga. Ako postoji nešto što se zove pakao na zemlji, to su upravo bili logori dvaju najvećih zala ljudske povijesti – nacizma i komunizma.

A srbijanski logori su imali uzor i nadahnuće upravo u njima.

Velepromet – mjesto smrti nevinih

Jedan od najvećih logora na tlu Europe poslije II. svjetskog rata, a o kojemu se (namjerno) malo zna u javnosti, bio je upravo Velepromet u Vukovaru.

Bilo je to pravo mučilište i mjesto iz kojeg su otišli u smrt brojni nevini ljudi.

Prema svjedočenju zatvorenika i web stranice Društva logoraša zatočenika srpskih koncentracijskih logora taj logor bio je smješten u Vukovaru, u istočnoj Slavoniji, Republika Hrvatska. Donedavno do 1991. bio je to skladišni je prostor istoimenog poduzeća.

Sastojao se od skladišnih zgrada zidanih i šest limenki u kojima je prije pada Vukovara (već krajem rujna 1991.) osnovan logor u kojem, kako su padali rubni dijelovi grada, tako su se punili objekti Veleprometa. Od 18. studenoga do 20. studenoga 1991. u tom koncentracijskom logoru je zatočeno cca 10.000 ljudi, žena i djece.

Neki su bili par dana, a neki više mjeseci.

Cijeli kompleks Veleprometa bio je ograđen visokom ogradom od žice, a dio zidanih zgrada ujedno čine ogradu, dok je s prednje strane kapija i zidana ograda.

S vanjske strane ograde bili su razmješteni naoružani čuvari, a unutar žice su se kretali naoružani čuvari logora: vojnici JNA, TO domaćih Srba, četnici, šešeljevci i drugi. U prva tri dana od pada Vukovara stalno su se izvodili ljudi i tada im se gubi svaki trag. Ispitivanja su se vršila u prve dane 24 sata na dan, tako da su iz svakog objekta izvodili ljude na ispitivanja, neki su se vraćali krvavi, a neki nisu. U sve objekte ulazili su uniformirani ljudi i prozivali pojedince ili ih samo prepoznavali i odvodili, poslije su se čuli jauci, zapomaganja, a i pucnjava, kako pojedinačna tako i rafalna.

U ovome je koncentracijskom logoru vladao strah, jeza, smrt.

U jednoj limenci bilo je smješteno više od 1000 ljudi, bez vode, WC i bilo čega na podu od betona. Nije se moglo ništa nego stajati. Ljudi, žene i djeca su mokrili ispod sebe, jer su objekti zaključani, a pred njima vojni stražari. Vrata su otvarali samo kako bi u hangare puštali uniformirane osobe, koje su stalno izvodili zatočene, i koga su izveli taj se uglavnom više nije vraćao natrag.

Dok su zatočenike vodili na ispitivanja bile su prave strahote doći do ispitivača, jer svi koji su šetali po krugu Veleprometa izrazili bi želju da isprobaju svoje čizme, kundake, palice, lance i druge predmete na zatočenicima. Desetak zatočenika izbodeno je po nogama, rukama i tijelu s bajunetima.

Krvnici su to komentirali ovako: « Kad vas ne možemo klati, bar vam možemo malo krv pustiti.»

U ovom koncentracijskom logoru je ubijeno oko 800 zatočenika, a nestalo je oko 1200. Logor je otvoren polovinom rujna mjeseca 1991., a zatvoren u ožujku mjesecu 1992. Zapovjednik logora: M. Cvjetičanin

Sve o srbijanskim logorima smrti možete naći na stranicama Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora: hdlskl.hr/svjedočanstva

Narod.hr

Željka MARKIĆ: Zar nije žalosno da niti jedna hrvatska vlada nije osigurala da se u 26 godina snimi film o Vukovaru ili Škabrnji

26. obljetnica stradanja Borova naselja

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari