Pratite nas

Komentar

Začepio usta svima: Više nitko nikad neće smjeti podcjenjivati Marina Čilića!

Objavljeno

na

Teorija o dobrom i dragom tenisaču koji u sebi nema nemilosrdnost i menatalnu snagu potrebnu za uspon do vrha konačno je srušena. Marin Čilić dao je nadu svim sportašima svijeta koji godine i godine provode u drugom planu. Naporan rad i vjera u sebe doista se isplate…

60988701-marin-cilicČinilo se da se rodio u krivo vrijeme. Kao i mnogi drugi talentirani tenisači ove generacije. Tsonga, Monfils, Gasquet, Berdych, Wawrinka…svi su bili godinama na čekanju. Kako osvojiti Grand Slam turnir na kojem igraju Roger Federer, Rafa Nadal, Novak Đoković i Andy Murray? Gotovo nemoguće. Ipak, ove sezone konačno se otvorilo i teniski svijet dobio je svoje nove junake.

Do ovog US Opena, Marin Čilić osvojio je 11 ATP turnira. Svi su bili najnižeg ranga, ATP 250. Na jačim turnirima kategorije 500 i 1000, a posebno na Grand Slam turnirima, bilo je nemoguće doći do izražaja pokraj možda i najjače četvorke u povijesti tenisa.

No, nije samo problem bio u strašnoj konkurenciji. Čilić je nakon proboja iz juniorskog u seniorski tenis u jednom trenutku zapeo i nije išao naprijed. Nakon polufinala Australian Opena 2010. godine karijera mu je sa 21 godinom počela stagnirati. Redovito je pobjeđivao slabe i osrednje, a gubio od vrhunskih tenisača. Bilo je to dovoljno za pristojan renking, ulogu nositelja na velikim turnirima, ali ne i za ono što se u Hrvatskoj jedino cijeni: proboj među najbolje na svijetu.

Posebna titula

Rušenje teorije da netko tko je drag, dobar, skroman i povučen nema u sebi nemilosrdnost potrebnu za dolazak do vrha jedno je od najvećih postignuća Čilića na US Openu. Marin je dao nadu mnogima. Svojim kolegama tenisačima koji se godinama bezuspješno nadaju trenutku slave, kao i drugim sportašima u sličnoj situaciji, ali i običnim ljudima koji imaju osjećaj da su nezasluženo u sjeni, neprimjećeni od svijeta
Čilić je posljednjih godina postao meta podcjenjivanja. Njegova igra bila je iznimno kritizirana među hrvatskim ljubiteljima tenisa. Možda s pravom, jer smo svi znali da Marin može puno više. Možda i ne, jer nije lako konstatno biti dio vrhunskog tenisa, u doba dok spomenuta velika četvorka suvereno vlada i ne dopušta priliku.

Glavne kritike Marinove igre svodile su se na dvije stvari: ne zna dobro servirati i psihički je nestabilan da bi postao šampion.

A onda se dogodio šok. Uz sve navedene slabosti, još je 2013. dobio i devet mjeseci suspenzije zbog dopinga. Marin se morao braniti od optužbi. Poručio je svima da nije kriv. No kritike igre su jedno, a sumnja u poštenje nešto sasvim drugo. Kompletna hrvatska javnost stala je uz Čilića i vjerovala mu. To je rijetkost u našoj zemlji. Pitanje je bi li ijednom drugom sportašu ljudi kod nas tako vjerovali da ga optuže za uzimanje nedopuštenih sredstava.

Na kraju se pokazalo da je Međunarodna teniska federacija bila u krivu. Nikad mu se nije ispričala, ali možda je tako i bolje. Ta cijela ružna epizoda pozitivno je djelovala na Čilićevu karijeru. Sazrio je, shvatio da nema više vremena tražiti samog sebe, jer karijeri može doći kraj u svakom trenutku. Kad se najmanje nadaš.

U 2014. godini konačno se otvorilo. Stanislas Wawrinka pokazao je to na Australian Openu. A Čilić je idealno tempirao svoju najbolju formu, baš za godinu u kojoj Nadala i Murrayja muče ozljede, Đoković nije uvijek pravi, a Federer s 33 godine sve je ranjiviji. Marinove titule u Zagrebu i Delray Beachu nagovijestile su velike stvari, kao i četvrtfinale Wimbledona. A onda se pojavio neki novi, još bolji Marin kojeg su svjetski mediji prozvali ‘Uragan’, nakon što je pomeo Berdycha, Federera i Nishikorija na putu do prve Grand Slam titule u karijeri, ovog ponedjeljka na US Openu.

Bio je to Marin Čilić koji itekako zna servirati, koji je psihički stabilniji od puno iskusnijih i slavnijih protivnika, koji je jednostavno – pobjednik. Suradnja s Goranom Ivaniševićem učinila je svoje. Kao i čvrsta odluka da je 2014. godina vrijeme za velike stvari, nakon agonije koju je proživljavao prošle.

‘Ovo je znak svima da se isplati trenirati i raditi, da će nagrada na kraju doći,’ krasna je bila poruka svjetskoj javnosti našeg sportskog junaka prije nego li je podigao zasluženi pehar.

Rušenje teorije da netko tko je drag, dobar, skroman i povučen nema u sebi nemilosrdnost potrebnu za dolazak do vrha jedno je od najvećih postignuća Čilića na US Openu. Marin je dao nadu mnogima. Svojim kolegama tenisačima koji se godinama bezuspješno nadaju trenutku slave, kao i drugim sportašima u sličnoj situaciji, ali i običnim ljudima koji imaju osjećaj da su nezasluženo u sjeni, neprimjećeni od svijeta.

I zato je ova titula velika. Drukčija od one Gorana Ivaniševića u Wimbledonu iz 2001. godine, ali jednako posebna…

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Marko Ljubić: Plenković i ‘Merasi’

Objavljeno

na

Objavio

Šaljiva fotomontaža

Kako sam i predvidio u svojoj analizi na početku predizborne kampanje, jedan od ključnih pravaca natjeravanja naroda pod okrilje HDZ-a na predstojećim europarlamentarnim izborima je davanje što više medijskog prostora rigidnoj antifi. Taj prostor imaju djelomično osiguran u Saboru, samo je potrebno uključiti kamere i igrokaz može krenuti. Što bi se Plenković mučio ili izlagao problemima s listom kandidata kad se uvijek može osloniti na gospodina “Merasa”?

Svaki aktualac je savršena prigoda za demonstraciju nadmoći, pa i duhovitosti, jer kad imaš toliko “merasa”, nema šanse da ti se ne stvori stotinjak prilika za poentiranje, u kojima možeš birati kakvim se želiš predstaviti. Hoćeš duhovitošću, hoćeš razumom i mudrošću, hoćeš pronicavošću, hoćeš kršćanstvom, hoćeš hrvatstvom. Samo se poslužiš pri tolikom izboru prilika i ponude. Jer Beljak, Maras, Grmoja nude šanse toliko uvjerljivo, da i legendarni “Cigo” prodajući konja prema njima izgleda kao početnik na buvljacima. Uz to što od takvih genijalaca nikada nitko neće čuti bilo što iole pametno, što je doduše i logično jer se ne zovu Puljak, djeluju u trenutcima polemike toliko ushićeno, oduševljeno do mjere da šalju poljupce u kameru gledajući se ili zamišljajući žene i ljubavnice, pardon, ljubavnike, kako sklopljenih ruku i uzdignutih očiju nebesima zahvaljuju na providnosti koja ih je spojila s takvim velikanima, jedva čekajući istrčati susjedima po komplimente.

Čisto predizborno savršenstvo, a tek kada im Plenković kaže Meras, Buljak ili Grdoja, stvar dolazi do ushita. Odmah se traži pisar koji će se požaliti službenici N., iz američkog veleposlanstva da naredne godine njihova imena dospiju na popis ugroženih vrsta State Departmenta. Jer, od Pupovčevih ne smiju tražiti pomoć, oni su Plenkovićevi. Taj predizborno kampanjski model djeluje iscjeliteljski na umorne hadezeovske dušice, pa po kuloarima nastane milozvučno šaptanje, ne konjima naravno, kako ipak Plenki nije toliko loš koliko jest. Pronosi se glas – jes vidio što im radi, a?

Ne može se reći da ni manje rigidna opozicija, ona “naša” svojski ne pridonosi natjeravanju naroda. Evo, primjerice Bruna Esih. Žena svjesna opasnosti pred islamskim terorizmom čisto državnički ne pristaje biti “Meras”, pa pita kako ćemo Hrvatsku obraniti od ilegalnih migranata? Pa joj Plenković odgovori – policijom i obranom europskih granica. Niti Bruna pita, niti Plenkoviću pada na pamet da hrvatska država ne treba braniti Europu, jer ju Europa nije stvarala, nego mora štititi hrvatski narod, koji je državu stvarao, a hrvatski narod se ne štiti u Zagrebu, nego na granici BiH sa Srbijom. Umjesto da pita što država poduzima na zaštiti hrvatskih životnih interesa u BiH, tako pokaže da je stvarni hrvatski nacionalist koji brine o ukupnoj hrvatskoj naciji, Bruna nabacuje volej Plenkoviću, gubeći šanse u izbornom tijelu Hrvata u BiH, ali i u svijetu.

Kada ovim scenama dodamo krvoločnog Josipovića koji ničim izazvan pokazuje da je klanje fratara kulturološko naslijeđe, ili Čička kome su po drugi put spale gaće zbog američkog izvještaja, Plenković može doslovno ležati ispod asvaltiranog Biokova, a orasi će mu sami padati u krilo, kako je davno navijestio jedan partizanski komesar, komentirao je Marko Ljubić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Domazet Lošo: Selefije nisu slučajno klanjale u Splitu! Trebalo ih je odmah privesti!

Objavljeno

na

Objavio

Umirovljeni admiral, poznati vojni strateg i poznavatelj geopolitičkih prilika, Davor Domazet – Lošo, izuzetno je nervozno reagirao na vijest o skupini muslimana koji su usred dana klanjali u Splitu.

Podsjetimo, jučer su sedam muškaraca odjevenih u kraće hlače i tunike, s dugačkim bradama i bijelim kapama na glavi, na splitsku Tolstojevu ulicu iznijeli šarene sagove na kojima su izveli obred klanjanja.

Koliko je ovo uobičajeno u svijetu, je li riječ o bezazlenoj molitvi ili je pak činjenica da su muškarci obzirom na odjeću vrlo vjerojatno pripadnici selefija (radikalni islamisti) zabrinjavajuća, pitanja su na koja je za dnevno.hr odgovorio Davor Domazet – Lošo:

Ovim su željeli reći: Nastavljamo ono što je započeo Dioklecijan

“To što se dogodilo vrlo je zabrinjavajuće i uznemirujuće! Apsolutno je neprihvatljivo da se ovakvo što dogodilo, a da država nije reagirala. Naše sigurnosne službe spavaju ili dangube fotografirajući i prisluškujući nebitne ljude na kavama, umjesto da su ODMAH priveli osobe koje su klanjale”, izjavio je Lošo u dahu i objasnio razlog svoje zabrinutosti.

“Kod radikalnih islamista ništa nije slučajno, sve je prožeto simbolikom. Notre Dame nije slučajno gorio uoči Uskrsa, Šri Lanka u kojem su na sam Uskrs ubijeni kršćani nije slučajna, kao što ni ovo klanjanje nakon Uskrsa u Splitu nije slučajno. Tvrdim sa stopostotnom sigurnošću da Split nije slučajno odabran!

Ovim su činom željeli reći ‘mi ćemo nastaviti tamo gdje je započeo Dioklecijan’, a znamo kakav je zločin nad kršćanima činio Dioklecijan i kako ih je progonio”, kazao je za dnevno.hr Davor Domazet Lošo.

Foto: Dalmatinski portal

 

Davor Domazet Lošo: Ništa ovdje nije slučajno! Ovo je prava istina o požaru u Parizu…

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari