Pratite nas

Kronika

Zagaj pored Sanskog Mosta: Beru gljive kako bi preživjeli

Objavljeno

na

Nije nama problem ići, raditi. Nije problem niti za hranu. Sami si proizvedemo što nam je potrebno i odemo u šumu, pronađemo gljive a brat Željko iste prodaje na tržnici i nešto se pribavi, ali je problem kada djeca krenu u školu jer nemamo za knjige niti za odjeću i obuću. Kada bismo mogli riješiti taj problem  bili bismo presretni, kaže samohrana majka Sandra Šeić.

Piše: Anto PRANJKIĆ

Dok hitamo  iz pravca Prijedora ka Sanskom Mostu pored nas ostaju brojne kuće i površine zemljišta. Obradivog ali neobrađenog. Suvozač mi kaže da je to naselje gdje su nekada žvijeli Hrvati. Pitam ga gdje su oni danas. Kaže, većinom su u Zagrebu i Njemačkoj, ali ih ima na svim stranama svijeta. Protjerani su, izbjegli, raseljeni.

Uz sami grad smjestilo se selo Poljak u kojemu danas žive Hrvati. Najnaseljenije je hrvatsko mjesto u ovom dijelu Federacije BiH. Tu živi negdje oko 50 starijih mještana, ali prema njihovim riječima, oni se ne boje za svoju budućnost. U sastavu njihovog mjesta je mali Zagaj u kojem se događa svojevrsna demografska bomba. Od ukupno 20-tak mještana u Zagaju živi i osmoro učenika, a ako sve bude kako treba na godinu će u školske klupe i Tanja Zelić:

– Voljela bi ići u školu. Malo se družiti sa vršnjacima. Meni je, znate, ovdje jako lijepo. Imam koke, koze i ovce i svog ljubimca konjića, ali bi bilo lijepo razmijeniti koju i sa kolegama vršnjacima, kao velika priča Tanja. Pitamo ju gdje je naučila tako lijepo govoriti a ona će kao iz topa:

– I ovdje imamo internet. I vidimo svašta, pa tako i znamo, kaže 6-godišnja Tanja, koja sa bakom Ljubom, njezinim partnerom Danom  i tetkama, učenicama srednje škole,  živi u Zagaju, malom mjestu u blizini Sanskog Mosta, u živopisnoj prirodi punoj ljepota, ali i opasnosti:

– Ovdje imamo veliki problem. Naime, iz planine se znaju spuštati vukovi u potražnji za hranom, pa se bojimo za djecu. Osnovni je problem što nam djeca odavde idu u školu i po sedam kilometara: od toga idu po pet pješice, jer autobus ne može doći. Moraju proći kroz šume i to nam daje nespokoj, kaže samohrana majka Sandra Šeić, čiji osnovci Valentina i Marko svakoga jutra pješače kilometre kako bi došli do škole, a poslije dolaska sa majkom i ujakom, koji je i osobom s posebnim potrebama,  idu u šumu brati gljive kako bi nešto zaradili za život,a sretni su i zadovoljni. Još Marko zna i minstrirati na svetim misama nedjeljom i blagdanom.

Zagaj Cesta koja stvara probleme pa autobus ne može doći i odvesti dječicu u školu, pa pješače po osam kilometara

– Nije nama problem ići, raditi. Nije problem niti za hranu. Sami si proizvedemo što nam je potrebno i odemo u šumu, pronađemo gljive a brat Željko iste prodaje na tržnici i nešto se pribavi, ali je problem kada djeca krenu u školu jer nemamo za knjige niti za odjeću i obuću. Kada bismo mogli riješiti taj problem  bili bismo presretni, kaže Sandra i ističe kako ima vrlo vrijednu djecu, koja ju ponekad iznenade i cvijećem:

– Dobri su. Marljivi. Znaju iznenaditi lijepim gestama i ljudi ih vole. Skromni su. Sretni su i zadovoljni s ovo malo što imamo, kaže ponosna majka i ponavlja da je najveći problem dio ceste koji vodi od početka Zagaja do u unutrašnjost zaseoka:

– Autobus ne može dolaziti i problem je veliki. Bila bi nam velika pomoć kada bi nam netko mogao pomoći da saniramo cestu, onda ne bismo morali svako jutro ustajati i djecu voditi u školu. Autobus bi mogao dolaziti po njih i problem mračne i nepregledne šume u koju dolaze vukovi kad su gladni bio bi riješen, kaže Sandra.

Prema riječima sumještanina Ante Ljevara već je izrađen projekt i čeka se dobra volja određenih donatora kako bi se ova cesta mogla sanirati:

– Sve smo pripremili i spremni smo predati zahtjeve gdje god to treba. Važno je da riješimo ovaj problem i da nam djeca bezbrižno mogu u školu, kaže Ljevar i ističe kako su ljudi ovdje vrlo vrijedni  i da im treba jako malo za zadovoljstvo.

– Valjao bi neki manji stroj, kojim bi mogli si pomoći u obradi zemlje. Neki mali motokultivator ili slično, što bismo svi u mjestu mogli koristiti, kaže sumještanin Dane, ali najveći je problem već spomenuta cesta.

– Rado bih maloj Tanji kupio bicikl, ali cesta nije povoljna za vožnju, pa mi ju nekako teško gledati kako pati, ali nije tužna, nego je uvijek raspoložena i sretna, ističe Ljevar.

Ovo malo selo u blizini Sanskoga Mosta, gdje ljudi beru gljive kako bi preživjeli, a sretni su i zadovoljni sa ono malo što imaju, svojevrsni je primjer svima nama kako treba živjeti.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kronika

Jean-Michel Nicolier, lik i djelo koje se ne zaboravlja

Objavljeno

na

Objavio

‘To nije tvoj rat, ne radi se o tebi. Ostavi da sami to riješe’, govorila je Lyliane svome sinu prije nego što je otišao na ratište

“Što za vas simbolizira Vukovar?” – “Klaonicu”

.. tako je samo par sati prije smaknuća odgovorio Jean-Michel Nicolier francuskim novinarima. Pred njihove kamere stao je u studenom 1991. u Vukovarskoj bolnici, zaogrnut zelenim ogrtačem i s vidnom dozom nervoze na licu.

Kasnije će francuski novinari tvrditi kako je njihov sunarodnjak iz Vesoula, koji je kao dragovoljac došao braniti Vukovar, predosjećao najgore. “Više su mi puta predložili da izađem iz Vukovara i vratim se u Francusku, ali ja sam ostao. Znao sam da će biti teško, ali nisam mislio da će biti tako strašno, osobito za civile”, kazao je novinarima Jean-Michel koji je postao jedan od simbola vukovarske patnje.

“Želim pomoći tim ljudima, oni me trebaju. Ja moram ići, ali vratit ću se. Ti znaš da sam ja divlja trava koja nikada ne nestaje”, kazao je Jean-Michel svojoj majci prije odlaska u Hrvatsku. Njegovi roditelji, naime, nisu očekivali da će njihov sin postati ratnik. Mislili su kako nikada neće znati za sukobe.

No, 25-godišnjeg Jean-Michela rat u Hrvatskoj u potpunosti je obuzeo. Situaciju je pratio putem televizije, informirao se u novinama, osjetio je potrebu pomoći narodu koji pati. “Taj se narod želi izdvojiti iz federalne države, trebaju pomoć”, govorio je Jean-Michel svojoj majci Lyliane Fournier.

U dokumentarnom filmu “Sve je bio dobar san”, Lyliane je kazala kako joj odabir Jean-Michela nije bio po volji. Ipak, nije ga mogla spriječiti u njegovoj namjeri. U srpnju 1991. uputio se u Hrvatsku, a ubrzo se, prema spoznajama njegovog brata Paula, pridružio HOS-u te završio na vukovarskom ratištu.

S majkom se posljednji put čuo 6. studenog. “Da samo znaš što čine. Bacaju na nas plin. Nemamo se čime braniti. Moraš tražiti pomoć”, rekao joj je Jean-Michel. Ona je pomoć pokušala tražiti, no nikog, očito, nije pretjerano zanimao vapaj majke koja je zabrinuta za sina.

Njegovo lice vidjela je još samo jednom i to u reportaži na televiziji. “To je moj izbor, i u dobru i u zlu”, tako je novinarima u vukovarskoj bolnici, u kojoj je završio nakon što je ranjen na najtežoj gradskoj bojišnici Sajmištu, opisao svoj izbor dolaska na ratište.

Jean-Michel ubijen je 20. studenog na Ovčari. Njegov ubojica bio je Spasoje Petković Štuka, tada 18-godišnjak i jedan od glavnih egzekutora ranjenih civila i hrvatskih branitelja u Vukovaru. Miroslav Đanković, koji je i sam bio optužen za zločine na Ovčari, do detalja je ispričao kako su zarobljenici autobusima dovažani pred hangar na Ovčari gdje su ih batinali u špaliru te kako su pred iskopanom rupom formirali streljački vod i pobili oko 260 ljudi.

“Izlazili su iz autobusa i odlagali svoje stvari. Kod vrata autobusa stajala su po dvojica vojnih policajaca. Zarobljenici su ulazili u hangar. Bio je napravljen špalir, ali zarobljenici nisu tučeni motkama, već bi poneki dobili samo šamar, a Štuka je svakog udarao nogom u zadnjicu. Prije nego što sam ušao unutra, Mirko Vujanović mi je rekao da će neke od njih pustiti, neke razmjeniti, a ostale poslati u zatvor”, opisale su Novosti Đankovićevo svjedočenje.

Kazao je kako je vidio Petkovića kako izvodi jednog zarobljenika i odlazi nekud s njim. Tako je izveo petoricu. “Kad se vraćao, dahtao je kao pas, i govorio mi kako ih je ubio. Nisam čuo pucnjeve, ali mi se on sam hvalio. Jedan od ubijenih bio je i neki Francuz. Kasnije mi je Štuka rekao da je Nadi Kalabi poklonio 20 franaka s posvetom. Otkud bi on mogao imati tu novčanicu?”, kazao je.

Štuka je na slobodi zahvaljujući statusu zaštićenog svjedoka pred Specijalnim sudom za ratne zločine u Beogradu gdje je svjedočio protiv drugih zločinaca optuženih za Ovčaru te je i sam priznao cijeli niz zločina, od kojih je jedno bilo i ubojstvo Jean-Michela kojem je pucao u zatiljak. Posmrtni ostaci Jean-Michela još uvijek nisu pronađeni jer su tijela iz skupne grobnice preko puta hangara na Ovčari odvezena na nepoznato mjesto.

“To nije tvoj rat, ne radi se o tebi. Ostavi da sami to riješe”, govorila je Lyliane svom sinu prije nego što je otišao na ratište, očito sluteći najgori scenarij, koji se na kraju i obistinio.

“Uvijek si mi govorila da slijedim svoje ideje …”, rekao joj je Jean-Michel. Očito ih je i slijedio, pretpostavimo, vođen iskrenom namjerom da pomogne jednom narodu u nevolji. Zbog toga je taj Francuz u upečatljivom zelenom ogrtaču postao jedan od najupečatljivijih simbola Vukovara, piše RTL.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kronika

Hrvatska se u ponedjeljak prisjeća najbolnijeg dana u novijoj povijesti

Objavljeno

na

Objavio

Komemorativnim skupom u dvorištu vukovarske bolnice te kolonom sjećanja gradskim ulicama do Memorijalnog groblja žrtava iz Domovinskog rata Vukovarci ali i cijela Hrvatska prisjetit će se u ponedjeljak, na 28. obljetnicu sloma obrane Vukovara, najbolnijih dana u novijoj povijesti toga grada.

Tijekom gotovo tromjesečne opsade Vukovara stradalo je 2.717 hrvatskih branitelja i civila, a grad je gotovo sravnjen sa zemljom.

Bitka za Vukovar počela je 25. kolovoza 1991. kada su bivša JNA i srpske paravojne postrojbe krenule u opći tenkovsko-pješački napad na Vukovar. Hrvatska vojska organizirala je nekoliko pokušaja deblokade Vukovara na koji je znalo dnevno padati i do 11.000 bombi, granata i raketa, a među napadima najizloženijim objektima bila je bolnica na koju je padalo svakodnevno prosječno 700 granata. Nakon posljednjeg neuspjelog pokušaja deblokade, 12. i 13. studenoga, skupine branitelja pokušavale su samostalno izaći iz opkoljenog Vukovara i dokopati se slobodnog vinkovačkog područja.

Opkoljeni Vukovar branilo je oko 1800 pripadnika Zbora narodne garde (ZNG) i policije te dragovoljaca HOS-a ustrojenih u 204. brigadu hrvatske vojske. Nakon gotovo tromjesečne vojne opsade obrana grada slomljena je 18. studenoga 1991. godine. U srpske koncentracijske logore odvedeno je oko 7000 zarobljenih hrvatskih branitelja i civila, a iz grada je prognano oko 22.000 Hrvata i ostalih nesrba.

Tijekom agresije stradalo je 2.717 branitelja i civila

Prema popisu koji je sastavio Franjevački samostan u Vukovaru nakon dvogodišnjeg prikupljanja podataka o stradalima u obrani Vukovara, tijekom agresije bivše JNA i srpskih paravojnih postrojbi na taj grad 1991. godine stradalo je 2.717 branitelja i civila.

Program ovogodišnjeg obilježavanja vukovarske tragedije u Domovinskom ratu počeo je u utorak, 8. studenoga, a u ponedjeljak 18., utorak 19. i srijedu 20. studenoga se održavaju središnji komemorativni programi.

U ponedjeljak, 18. studenoga, na 28. obljetnicu sloma obrane Vukovara, nakon okupljanja pred vukovarskom bolnicom i prigodnog komemorativnog programa (10 sati), sudionici obilježavanja, predvođeni hrvatskim braniteljima i članovima obitelji ubijenih, poginulih i nestalih hrvatskih branitelja Vukovara, krenut će u Koloni sjećanja prema Memorijalnom groblju hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata gdje će najviša državna i ostala brojna izaslanstva polaganjem vijenaca i paljenjem svijeća odati počast poginulima u obrani Vukovara (12,30 sati). Misu zadušnicu na groblju će u 13 sati predvoditi biskup mostarsko-duvanjski, mons. Ratko Perić.

U večernjim satima (17 sati) niz Dunav će biti pušteno nekoliko stotina upaljenih lampiona, “Svjetlosna rijeka sjećanja” u spomen na ubijene u nestale branitelje Vukovara.

Stradanje žrtava iz vukovarske gradske četvrti Borovo naselje obilježit će se 19. studenoga polaganjem vijenaca podno Spomen-ploče na ruševinama poduzeća “Borovo Commerce” (9,30 sati), a zatim će sudionici u Koloni sjećanja krenuti prema crkvi Gospe Fatimske u kojoj će biti služena misa zadušnica (11 sati). Nakon mise predviđen je odlazak u Borovo (12,30 sati), na farmu “Lovas” (13 sati), gdje će biti odana počast hrvatskim braniteljima stradalima na tim mjestima te polaganje vijenaca i paljenje svijeća i podno spomenika osobama nestalima u Domovinskom ratu u Borovu naselju (13,30 sati). Navečer, (18 sati), u Gradskoj knjižnici održat će se Novinarsko-književnički susret “Grad – to ste vi” u spomen na urednika i novinara Hrvatskog radija Vukovar, Sinišu Glavaševića, ubijenog na Ovčari.

Obilježavanje “Dana sjećanja na žrtvu Vukovara 1991.” završava u utorak, 20. studenoga, odavanjem počasti žrtvama koncentracijskog logora u “Veleprometu” (9,30 sati) te žrtvama ubijenima na Ovčari (13 sati) dok će u večernjim satima u Župnoj crkvi sv. Filipa i Jakova biti služena misa zadušnica (17 sati).

U spomen na stradanje Vukovara i njegovih stanovnika u Domovinskom ratu Hrvatski sabor je 1999. proglasio 18. studenoga Danom sjećanja na žrtvu Vukovara 1991., a odlukom Vlade od četvrtka, od iduće godine 18. studena obilježavat će se kao državni blagdan, Dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje. (Hina)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari