Connect with us

Kolumne

Zagonetne igre oko zamolnice

Objavljeno

on

Da se nešto kuha oko već pomalo zaboravljene teme pravosudnog procesuiranja generala iz Domovinskog rata u susjednoj BiH, moglo se naslutiti iz odrješitog istupa Zorana Milanovića u Kninu na Dan pobjede (Ne damo naše generale! Taj film ne bute gledali!).

No, kad se malo bolje promisli, to ne znači drugo, nego da je zamolnica za preuzimanjem predmeta kaznenih prijava protiv 14 generala i drugih vojnih dužnosnika RH zbog prekomjernog granatiranja pograničnih bosansko-hercegovačkih gradića tijekom akcije Bljesak, kako Milanoviću, tako i Vladi RH najavljena i prije nego što je objelodanjena.

A kako i ne bi bila, kad su izvršitelji tog postupka predstavnici Hrvata u vlasti BiH, glavna tužiteljica Gordana Tadić, koju je muslimanska vrhuška nedavno nepravomoćno razriješila dužnosti, jer se usudila procesuirati bliske joj pojedince, te ministar pravde Josip Grubeša. Pa kako to? Žele li tamošnji legitimni hrvatski predstavnici doista zlo generalima HV-a, kako mute kašu neki istaknuti ljevičarski komentatori, koji s nekim domoljubnim im kolegama švarcvald voćnih imena dijele tezu o Draganu Čoviću, kao ruskom igraču, koji, eto, sad s tih pozicija podmeće Andreju Plenkoviću?

Tresla se brda …

Nakon što je Zoran Milanović, posijavši sjeme panike i histerije, u svom stilu napumpao atmosferu ne bi li po običaju uknjižio poneki bod u očima povodljivih naivčina, kad je istina izašla na vidjelo, svela se na onu – tresla se brda, rodio se miš! Naime, predmet zamolnice po naravi je, sadržajno i proceduralno, najsličniji predmetima u kojima je Hrvatska prepustila Srbiji suđenja za Ovčaru i Lovas, iako su ti zločini počinjeni na njezinu teritoriju.

Zanimljivo, oni koji su s pravom kritizirali taj potez, ne vjerujući u iskrene namjere Srbije, sad se dižu na zadnje noge što je predmet, vezan uz djelo počinjeno u BiH, ponuđen pravosudnim tijelima Republike Hrvatske da ga preuzmu. A samo tako on može biti stavljen ad acta i bez podizanja optužnice, za što su, u konačnici, ovako sigurno veće šanse nego da se proces odvija u labirintima BiH sudovanja. Bi li bolje bilo kad bi se zamolnica s gnušanjem odbila i ostavila otvorenom mogućnost da se jednog dana podigne optužnica protiv hrvatskih generala u BiH, posljedično i da se oni, bez popratnog nelagodnog rizika, ne mogu slobodno kretati po svijetu? A to bi bio posve izgledan scenarij, ostvari li se najava muslimanske političke vrhuške o izbacivanju legitimnih predstavnika Hrvata iz BiH vlasti, jer tada bi o procesuiranju hrvatskih ratnih zapovjednika u biti odlučivali samo Muslimani i Srbi.

Naravno, zamolnicom nisu obuhvaćeni svi slučajevi kaznenih prijava protiv hrvatskih visokih vojnih dužnosnika, ponajprije ne oni vezani uz završne operacije HV-a i HVO-a koje su Bosni i Hercegovini donijele mir, ili popularnim rječnikom kazano – donijele su koristi veće od šteta, nažalost, popraćenih, u ratnim prilikama uvijek neizbježnim gubitcima ljudskih života – no ovako bi barem neki hrvatski generali mogli lakše disati u jeseni života. Zgodan je trenutak upravo sada, kad Milanović junački s tuđim gloginje mlati, prisjetiti se kako su u doba njegove vlasti istražitelji iz BiH imali otvoreni pristup arhivama i dokumentaciji HV-a i HVO-a. I bilo bi krajnje preuzetno pomisliti da vršljajući po njima nisu pronašli dokumente kojima će pojačati utemeljenost optužbi. I umjesto da, svojstveno ozbiljnoj državi, pravosudna tijela priču oko zamolnice odrade bez suvišne halabuke, onako kako pravila pravosudnog procesuiranja i preuzete međunarodne obveze nalažu, uz asistenciju politike „sotto voce“, Milanovićeva dreka je nepotrebno uznemirila širu javnost i osumnjičene generale. A kako se i među njima nakupilo svega i svačega, bez obzira što slove kao odličnici, i nije preveliko iznenađenje što u drugu ruku odražavaju presjek čitavog hrvatskog društva. No, to nipošto ne znači da sad ne treba zaštititi i one koji se svojim djelovanjem u miru nisu proslavili. Upravo suprotno! Jer ovdje nije riječ samo njima, nego, prije svega, o Hrvatskoj.

Admiral Zmajević i kormilar s Pantovčaka

Znakovito je, primjerice, kako admiral Zmajević, nazovimo ga tako po naše gore listu, Bokelju, doajenu ruske pomorske flote, sad šakom i kapom dijeli petice bukaču s Pantovčaka, čije je premijerovanje obilježio gospodarski nerast, dočim mu predsjednikovanje protječe u znaku valjanja u blatu svakoga koga se dotakne, a ponajviše sebe sama, ukratko, u ponašanju svojstvenom nekoj drugoj vrsti nerasta, nespojivom s povjerenom mu dužnošću.

Mada, možda i nije tako neobično što onaj – koji se divi sjaju veličanstvenog ruskog oružja, koji uzdiže u nebesa bojovnika hrvatske krvi na strani boljševika u ruskom građanskom ratu, k tome se i oštro protivi svakom koraku u smjeru energetske neovisnosti Hrvatske o majčici Rusiji (poput miniranja izgradnje termoelektrane Peruča), a povrh svega se još i otvoreno nudi duboko protueuropskoj političkoj opciji povezanoj s ruskim kapitalom – daje čistu peticu onome koji je s nestrpljenjem dočekao poziv vođe Volođe na veliku moskovsku paradu povodom Dana pobjede u Drugom svjetskom ratu, uporno žmirio dok se Agrokor prešaltavao na kreditne linije ruskih banaka, i bratski dijelio ruskim investitorima pomno odabrane prestižne jadranske lokacije, svojedobno korištene kao odmarališta za oficire JNA. No, ipak se doimlje pomalo jadnim kad si sami moraju dijeliti petice, pa možda u dogledno vrijeme i iz centrale kapne kakva petica. Ako ništa, barem opisna – harašo, tovariši!

Usporedno s veličanjem sudruga mu na istoj valnoj duljini, admiral Zmajević od hrvatske vlade a priori diže ruke. Od nje ništa ne traži, niti očekuje. Štono bi se nekad reklo – niti milosti traži niti bi joj ju dao. U ozbiljnoj životnoj dobi još uvijek dječački nestrpljiv, prijeke naravi, izraženog manjka takta, ne i taštine, vazda uvrijeđen svekolikim nerazumijevanjem njegove genijalnosti, u miru je ostao upamćen tek po jednom konkretnom potezu koji izlazi iz okvira pustopašnih pričica. Svojedobno je, naime, kao član savjetodavnog tijela predsjednice Grabar Kitarović bubnuo kako hrvatsko pješaštvo može biti za 48 sati u Ljubljani, nakon čega je ekspresno razriješen, da bi Hrvatska, i bez „pomoći“ karizmatičnog admirala sve mirnodopske diplomatske bitke s Ljubljanom nastavila strpljivo rješavati u svoju korist. Jer naglost i nepromišljenost, put prečicom kroz minirani gustiš, nisu dobar drug ni u miru, a kamoli u ratu. Stoga, možda i nesvjesno, veliki strateg i planer svojim djelovanjem danas zapravo dovodi u pitanje i uvjerljivost i svrhovitost vlastite uloge u Domovinskom ratu. Ne samo zato što se ovih dana s primjetnim vremenskim odmakom javljaju i drugi planeri Oluje ne baš povoljnog mišljenja o njegovim obavještajnim podacima.

Opća mobilizacija medijske agenture na peglanju imidža sarajevskih unitarista

Uz admiralovu „Drama Queen“ reakciju na temu zamolnica, koja za malo koga, donekle upućenoga predstavlja iznenađenje, na vidjelo je izašlo i koliko je dobro pozicionirana muslimanska politička vrhuška u viđenijim medijima u Hrvatskoj, te kakvu zaštitu u njima uživa. Kako se političko Sarajevo u javnosti najčešće povezuje s bosanskim Muslimanima, istaknutiji su lijevo-liberalni medijski trudbenici, poput dobro ustrojene vojske u stanju pripravnosti, s perima na gotovs stali dokazivati kako Muslimani s tim incidentom nemaju ama baš nikakve veze.

Prostor za peglanje imidža velikodušno je ustupljen svim viđenijim akterima sarajevske čaršije, pa tako i Željku Komšiću, „hrvatskom“ članu predsjedništva, kojega su u ime i za račun Hrvata neovlašteno izabrali Muslimani. On je odmah potvrdio kako je Bljesak čist, doduše, ne propustivši natuknuti nešto i o mogućem procesuiranju hrvatskih zapovjednika za završne ratne operacije HV-a i HVO-a koje su donijele mir Bosni i Hercegovini. Konačno, oglasila se i u takvim prigodama nezaobilazna moralna policija pod ravnanjem muslimanske društveno-političke vrhuške, poznatija pod brendom „Majke Srebrenice“.

I doista, kao rijetko kad dosad kada su posrijedi napetosti u BiH, muslimanska vrhuška u konkretnom slučaju, po svoj prilici, kašu nije zakuhala. Štoviše, niti je luk jela, niti ga mirisala, izuzme li se tek stvaranje za to pogodnog konteksta. Naime, kontinuiranim neprijateljskim ponašanjem prema Hrvatskoj i Hrvatima već desetljećima grade kulu nepovjerenja, čega je razrješenje spomenute tužiteljice Tadić tek jedna kockica u mozaiku, a lako moguće i okidač čitave priče oko zamolnice.

I zgubidani s „desnice“ na povodcu sarajevske čaršije

Ono što se iz nekog teško dokučivog razloga kolokvijalno naziva hrvatskom desnicom zamolnicu je uglavnom prespavalo. Oni ipak imaju važnijeg posla. Bave se sami sobom prepirući se tko je u vezi čega i koga bio u zabludi, ne mareći odveć oko toga koga su sve doveli u zabludu, a koga, sijući zablude, i na Pantovčak. Iznimka su tek otpadnici već ranije otpali od zabludjelih otpadnika, Doktor i KVaKa, koji časa nisu časili kako bi napustili vlak koji ih je ni krive ni dužne iskrcao u Saboru. Oni sad potvrđuju kako su s najvišom ocjenom položili kratki komesarski tečaj o prilikama u BiH kod na desnici iznimno cijenjenog, visoko pozicioniranog agenta sarajevske čaršije, koji u ovakvim prigodama uvijek upadljivo šuti ili se javi nakon mjesec i pol dana.

Pa i nije neko čudo što njegovi pitomci o položaju hrvatskog naroda u BiH i izazovima s kojima se susreće znaju čak i manje nego o koroni, o kojoj kao da su ih poučavali admiralov drugar s Pantovčaka i novopečeni sinjski glavar. No, to ih ne sprječava da se natječu u činjenju što veće štete u oba navedena područja. Tako, dok lijevo-liberalni medijski stroj zdušno brani one koji danas jedini rade o glavi Hrvatima u BiH, i imaju izgleda u toj nakani uspjeti, „desničari“ ne odstupaju od cvjećarske tradicije čuvanja dobrijeh Bošnjana kao zjenice oka svoga. Vođeni uvjetnim refleksom čine jedino što znaju kad ništa ne znaju, a što je, pak, gotovo uvijek slučaj. Sline – udri po Srbima!

I dok joj sudruga Doktora, koji je očito prespavao pola rata, ali i 25 godina mira, žulja što se Hrvatska postavlja pretvrdo prema Muslimanima (reče kako su Hrvati i Muslimani zajedno sačuvali BiH, a ne pita se zašto je trebalo, i puno važnije, zašto još uvijek treba sačuvati Hrvate od Muslimana), rado viđena gošća sarajevskih medija, gospođa KVaKa, zvana Šeherezada, traži gospodarske sankcije protiv Republike Srpske, izazvavši delirij čitavog tamošnjeg auditorija u rasponu od titoističke ljevice sve do islamističke desnice. Na stranu sad što bi se time RS-u dao i određeni vid međunarodnog legitimiteta, nego čemu uopće sankcije manjem BiH entitetu zbog „bajatih“ optužnica, kojih i tamo jedva da se sjećaju? Možda zato što je predstavnik RS-a u Predsjedništvu BiH sačuvao temeljni hrvatski interes onemogućivši tužbu zbog gradnje Pelješkog mosta, koju su zagovarala oba muslimanska predstavnika, uključujući i „hrvatskog“?

Ah, da, za „domoljube“, kojima nema ništa mrže od uspješne Hrvatske, povezivanje hrvatskog teritorija ionako je nepotrebno, budući da povijesni ideal vide u Banovini Hrvatskoj, teritorijalno povezanoj guberniji pod šapom Beograda, kratka vijeka i skučenije autonomije čak i od Socijalističke Republike Hrvatske, i to sad kad Hrvati napokon imaju svoju državu u objektivno maksimalnim granicama. Osim gospodarskih sankcija RS-u, što bi zacijelo prouzročilo štetu i hrvatskom gospodarstvu, ta bi, u politiku zalutala sirotica, svjesno ili nesvjesno u službi Hrvatskoj sve samo ne naklonjenih stranih središta moći, teško stečeni diplomatski ugled Lijepe Naše proćerdala zagovarajući prema ulasku Srbije u EU metode kakve je svojedobno provodila Slovenija prema Hrvatskoj, što joj se višestruko obilo o glavu.

Je li rješenje u univerzalnoj jurisdikciji?

Na stranu sad domaći korifeji u službi sarajevske čaršije, možda i najzanimljiviji detalj u priči oko zamolnice predstavlja zabrinutost muslimanskih generala Armije BiH, koji su se pismom obratili javnosti sa zebnjom očekujući vraćanje loptice u njihovo dvorište. Zacijelo se nerijetki među njima još dobro sjećaju kako su i prije nego što su topovi zagrmjeli u BiH, tada još u odorama JNA, sudjelovali u doista prekomjernom granatiranju hrvatskih gradova – od Vukovara do Zadra. I dok će Hrvatska, po svoj prilici, ipak prihvatiti zamolnicu BiH kako bi riješila svoje generale nepravedno im natovarenog tereta, možda i ne bi bilo preveliko iznenađenje ako bi njezinu eventualnu zamolnicu glede spomenutih slučajeva Ministarstvo pravde BiH s hrvatskim ministrom na čelu rezolutno odbacilo, i tako zapravo te slučajeve prepustilo Hrvatskoj.

Naposljetku, čitava pomutnja oko zamolnica mogla bi Hrvatskoj poslužiti i kao povod za proglašenje univerzalne jurisdikcije (opće nadležnosti), što bi njezinim sudovima omogućilo da primijene nacionalno kazneno pravo na počinitelja — stranca koji je počinio kazneno djelo u inozemstvu protiv stranca ili strane države, i ne nalazi se na teritoriju države u kojoj mu se sudi. Onako kako je to još davne 2003. godine učinila Srbija i kasnije demonstrirala zatočivši hrvatskog branitelja Veljka Marića, odvraćajući tako Hrvatsku od procesuiranja odgovornih, kako za obrazac genocidnih čina nad Hrvatima u Hrvatskoj radi stvaranja etnički homogene srpske države, tako i za sistem srpskih koncentracijskih logora čijih se zatočenika danas spominjemo. Proglašenjem opće nadležnosti i Hrvatska bi mogla podizati optužnice protiv pripadnika srpske i muslimanske vojske u BiH, ne samo za zločine počinjene nad Hrvatima na tlu Bosne i Hercegovine, nego i međusobno. Tom bi mjerom odvraćanja recipročnog potencijala Hrvatska zaštitila ne samo istaknute vojne dužnosnike HV-a, nego i pripadnike HVO-a, od već pripravljenih, u ladicama pospremljenih, pravosudnih ražnjeva, koji prijete iz, izguraju li se tamošnji Hrvati iz vlasti, sve manje prijateljske BiH.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Advertisement

Komentari

Plati kavu uredništvu

EUR