Pratite nas

Vijesti

ZAGONETNE STEPENICE u katedrali Sv. Josipa u Santa Fe, New mexico.

Objavljeno

na

U kratkim crticama ću iznijeti moj dojam o zagonetnim stepenicama. Priložena slika nije moja a stepenice točno izgledaju ovakove kako ih vidite na ovoj priloženoj sliki. Ja sam tu bio i sve mojim očima pregledao i vidio. Želim ovo moje usihćenje podijeliti sa svim ljudima dobre volje.

Grad Santa Fe je u saveznoj državi New Mexico-u-SAD… Zagonetno stubište već preko 130 godina privlači preko 250 tisuća posjetitelja godišnje. Mjesto atrakcije je kapela Loretto i u njoj Tajanstvena gradnja drvenih stepenica. Što čini tu kapelu drugačijom od ostalih? To je tzv. Čudo, koje u njoj postoji. Kako je došlo do tog Tajanstvenoga Čuda?

260592_10150206728618499_8356321_aPočet ću sa mojim iznenađenjem koje sam vido u konstrukciji ovog stubišta. Ja sam osobno po struki stolar i u građevini sam preko 42 godine. Bez pretjerivanja napravio sam preko stotine stepenica raznih vrsta i dimenzija. Ali ovo što sam vidio prošli tjedan, dan poslije hrvatske tragedije i samoubojstva Hrvatskog Viteza Zvonka Bušić, dakle 2 rujna 2013., zaslužuje jedno sažeto i ozbiljno pojašnjenje. U kapeli, bolje rečeno Katedrali Svetog Josipa gdje se nalaze ove stepenice, uzeo sam nekoliko listića koji su tu na raspolaganju turistima. Poslužit ću se izvorima iz tih listića i dati čitateljima koji govore, čitaju i razumiju hrvatski.

Događaju li se u današnja vremena još uvijek Čudesa? Čudesa u arhitekturi, inžinjerstvu ili izgradnji? Mi se nećemo truditi dati bilo kakav odgovor na ovo pitanje, ali vjerujemo da Častne setre Akademije Loretto i Gospe Svijetla (Academy of our Lady of Light) u gradu Santa Fe imaju definitivne ideje u pravcu ovog pitanja, Tajne gradnje stepenica.

Grad Santa Fe je osnovan 1610. i imao oko 30 stanovnika. (Je li grad Santa Fe tada imao 30 tisuća stanovnika ili država New Mexico, teško je razaznati iz ovih listića iz kojih ja ove izvore crpim, mo, Mile Boban, Otporaš) Prema nekim zapisanim dokumentima, Časne Sestre Loretta su napustile državu Kentucky u jesen 1852., prešle Mississippi kod Saint Louis i došle u Santa Fe, grad nastanjen Indijancima i Meksikancima. Problemi, oskudice, napadi Indijanaca i bolesti koje su podnijele Časne Sestre za vrijeme njihova putovanja čini jednu posebnu povijest.

Povijest Akademije Loretto.

Po riječima Sestre M. Florian, u izvorima “O Zagonetki Stubišta” Meksikanski stolari, (Ja bih ih nazvao zidari, mo. Otporaš) su završili gradnju škole za Časne Sestre nekoliko godina poslije njihova dolaska i prozvale ju Akademija Loretta Naše Gospe Svijetla. Nekih 21 godinu što su Časne Sestre napustile državu Kentucky, ovi isti stolari/zidari su sagradili jednu Kapelu gotičkog stila. Na zahtjev Biskupa Lamy-a kapela je napravljena po planu i modelu Svete Kapele iz Pariza. Širina kapele je bila 7 i pol metara sa 22 i pol metra dužine i 25 i pol metara visine, u pozadini sa potkrovljem za pjevački kor, (što bi mi rekli Kore ili Balkon, mo, Otporaš) Sestra Barbour ističe da je kapelicu dizajnira arhitekt P. Mouley i da je započeta 25.6.1873. g. i bila dovršena 5 godina kasnije uz cijenu od 30 tisuća dollara. Kada je kapelica bila dovršena otkrivena je jedna velika pogreška. Kapelica je bila krasna i lijepa kao i potkrovlje za kor, ali nije bilo stepenica ni načina kako se popeti na kor. Mnogo stolara/majstora je došlo vidjeti kapelicu i dali svoja mišljenja. Sve se je svodilo na jedan odgovor: Nema riješenja i nije moguće stepenice napraviti. Razlog je bio da je potkrovlje za pjevački kor bio previsok i da bi stepenice zauzele puno prostora u kapelici. Postavljalo se čak pitanje da li koristiti ljestve ili sagraditi novi balkon.

Časne Sestre su bile jako razpčarane i odlučile ništa ne dirati nego vjerovati u Čuda i moliti. Kako su Časne Sestre bile bliske sa svetim Josipom, bilo je normalno da se njemu mole, i da molitve budu uslišene. Zavjetovale su deveticu svetom Josipu u nadi da će naći riješenje njihovom problemu.

Prema priči, zadnji dan devetice pojavio se sjedi starac sa magarcem i sandukom punim alata. Starac je zatražio glavnu Sestru koja je odgovorna za kapelicu, a u to vrijeme to je bila Sestra Magdalena. Starac je od nje zatražio dopuštenje da sagradi stepenice. Sestra magdalena  je bila ushićena i sva sretna prihvatila je ponudu. Jedan izvor govori da je posao bio dovršen u kratko vrijeme, a drugi izvor tvrdi da je gradnja trajala od 6 do 8 mjeseci. Ne uzimajući u obzir trajanje gradnje, posao je bio završen a stepenice napravljene. Neke Časne Sestre koje su tu bile nazočne prilikom gradnje stepenica su zapisale i tvrde da se je starac koristio samo jednom pilom, jednom uglomjer, (škvarda ili vinko, mo, Otporaš) i jednim čekićem. još se prisjećaju da je sve unaokolo bilo dasaka i nekoliko drveni kanta punih vode i komadića drveta u njima. Kada je Majka Magdalena htjela platiti stolaru starcu, starcu nije bilo ni traga ni glasa. Čak ni lokalni dućani koji su prodavali stolariju su potvrdili da starac nije nikada kupio bilo kakvo drvo kod njih.

Kružna konstrukcija stepenica.

Stepenice koje je starac ostavio Sestrama kao poklon, imaju dva puna kruga od 360 stupnjeva, sveukupno 33 stepenice, bez središnjeg potpornog stuba. Stepenice su napravljene drvenim klincima a ne niti jednim jedinim čavlom. Cijela težina stepenica je pričvršćena za vrh potkrovlja/Kora i podnožja. Mnogi američki i strani Arhitekti su došli vidjeti kako te stepenice mogu stajati bez potpore. Svi su se divili ovim stepenicama a neki su čak govorili da će se stepenice raspasti čim se počmu koristiti, ali one su još tu i nakon 85 godina korištenja. Rukohvat (railing, mo. Otporaš) nije bio postavljen kad i stepenice nego tek nakon dvije godine kasnije. Spominje se da je jedna od časnih Sestara, Sestra Mary koja je tada bila djevojčica od 13 godina, izjavila kako su se ona i njene prijateljice penjale  po stepenicama sa strahom, osobito kada bi silazile na rukama i koljenima, jer nije bilo rukohvata. ja ih u potpunosti mogu razumijeti. Neki stručnjaci tvrde da su daske bile savijene na 7 dijelova unutra i 9 izvana. Također neki tvrde da takova vrsta drveta koja se olako savija ne postoji u New Mexico. Gdje je materijal bio kupljen ni dan danas se ne zna.

Osjećaj da će navoji otpasti.

Pričaju radnici koji su radili struju u potkrovlju: penjali smo se mnogo puta i silazili niz stepenice. Uvijek kada smo se penjali ili silazili osjećali smo da se sve trese u krugu od 360 stupnjeva i da će navoji ispasti. To nije samo mišljenje radnika. Glavna Sestra Ludavine, koja je bila nazočna kaže da je nekoliko puta doživjela kad se penjala i silazila da će navoji ispasti. Navodno to je Tajna graditelja.

Časne Sestre Akademije od Loretta vjeruju da su stepenice uslišenje njihovih molitva svetom Josipu. Žele da se to zabilježi debelim slovima. Čak neki pričaju da je starac koji je gradio stepenice bio Sveti Josip. Sestra Barbour kaže da je legenda o Čudnim stepenicama započela za vrijeme gradnje. Ne znam kako ćete prihvatiti ovu legendu ali se mora reći da stepenice izgledaju prekrasno, da su precizno napravljene i da su veliko umjeće za sve Arhitekte, pogotovo u vrijeme kada nije bilo tehnike kao danas. Ne treba zaboraviti da je starac imao samo nekoliko sonovnog alata, što bi moglo biti i odgovor na vaše prvo pitanje  u početku ovog teksta.

(1) Čudo. Ove stepenice su napravljene bez ljepila i bez čavala. (2) Čudo. Stepenice imaju 33 stube što označava 33 godine Isusova života na zemlji. (3) Čudo. Odakle je drvo došlo? (4) Čudo. Tko je bio taj starac koji je napravio bezplatno ove stepenice. (5) Čudo. Sve je ovo jedna velika Tajna, koja se svake nedjelje izgovara za vrijeme svete Mise: TAJNA VJERE!

Priredio i sastavio Mile Boban, Otporaš, za Kamenjar.info

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Vijesti

Pupovac ide u Vukovar, ali ne u Kolonu sjećanja

Objavljeno

na

Objavio

Zastupnik srpske nacionalne manjine Milorad Pupovac ovaj vikend ipak ide u Vukovar, priopćilo je Srpsko narodno vijeće.

O njegvu dolasku u Vukovar na Dan sjećanja u posljednje se vrijeme puno pričalo, no sam Pupovac nije davao direktan odgovor.

Kako se pak može iščitati iz priopćenja SNV-a Pupovac neće biti na obilježavanju obljetnice u nedjelju, već će Vukovar posjetiti sutra.

“Obavještavamo vas da će u subotu, zastupnik u Hrvatskom saboru i predsjednik Srpskog narodnog vijeća Milorad Pupovac, zajedno s predsjednicom udruženja porodica „Protiv zaborava“ Maricom Šeatović, odati počast nedužnim vukovarskim žrtvama.

Jedan vijenac bit će bačen u Dunav, na obali kraj vukovarskog veslačkog kluba, a drugi će potom biti položen na vukovarskom
memorijalnom groblju. Nakon toga će zapaliti svijeće za sve poginule i stradale u crkvi Sv. Nikole”, stoji u priopćenju.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

Mladen Pavković: Sad je vrijeme da se opet prisjetimo i srpskih logora smrti

Objavljeno

na

Kad ćemo se, u nedjelju, 18. studenoga, prisjetiti srpskih i inih zločina u Vukovaru, odnosno groznih slika kad nevine žene, djecu i starce, tek s vrećicama u rukama, u nepreglednoj koloni odvode iz grada, opet se moramo zapitati: Sjećate li se srpskih logora u vrijeme hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata?

A sjećate li se da je netko ozbiljno odgovarao zbog svih tih mjesta užasa, koja su ostala upamćena po teškim zlostavljanjima, premlaćivanjima, mučenjima, seksualnim zlostavljanjima i pogubljenjima? O tome treba neprestano govoriti i pisati. Kroz zatočeništvo je prošlo oko trideset tisuća osoba, branitelja i civila, žena, djece i staraca. A ti srpski logori smrti nisu bili samo u Hrvatskoj, već su Hrvate odvodili i u Srbiju, Crnu Goru, te Bosnu i Hercegovinu.

Na ovaj još jedan srpski zločin obično se prisjetimo 14. kolovoza, kad se obilježava obljetnica posljednje velike razmjene logoraša iz srpskih koncentracijskih logora, kad je 1992. u Nemetinu na slobodu pušteno 714 hrvatskih branitelja i civila. Zanimljivo je da se taj datum od 2010. i službeno obilježava kao Dan sjećanja na zatočenike neprijateljskih logora tijekom Domovinskoga rata. Godine idu, a netko namjerno (!?) ne želi da se procesuiraju srpski zločinci, iako je Hrvatsko društvo logoraša srpskih koncentracijskih logora, pod vodstvom Danijela Rehaka, već odavno prikupilo i dostavilo na desetine tisuća dokaza onima kojih se to tiče, ali – kao da i nije. Svi se prave kao da logori nisu ni postojali, dok smo s druge pak strane svjedoci da te iste službe vrlo brzo uhićuju, preslušavaju, pa i sude onima koji samo zvižde ili viču premijeru, ili se pak bune što Srbi obilježavaju pojedine četničke i ine blagdane. Srbija, primjerice, uopće ne priznaje postojanje logora na svom teritoriju, iako postoji velik broj onih koji to žele potvrditi.

Što čeka Državno odvjetništvo RH, poglavito s kaznenom prijavom koju im je još 2002. dostavilo Hrvatsko društvo logoraša srpskih koncentracijskih logora? Prema nekim podatcima, u logorima je ubijeno nekoliko stotina ljudi, dok ih je oko 3.000 stradalo od trenutka zarobljavanja do dolaska u logore. Onima koji očito namjerno prelaze preko te činjenice, treba suditi za prikrivanje ratnih zločina, jer ne može se dogoditi da prijave postoje, baš kao i nebrojeni svjedoci, a da nema čak ni odgovara na pitanje: tko je zatvorio i mučio nevine Hrvate?

Nama koji smo rođeni nakon II. svjetskog rata neprestano se nameće “krivica” za navodne ustaške logore, podsjeća se na zločine koji su učinjeni u Jasenovcu i drugdje, a kad mi pitamo  što je sa srpskim logorima koji su bili dio velikosrpskog plana, onda nastaje šutnja i prelazi se preko toga kao da se ništa nije dogodilo. Za pojedine političare je dovoljno da pojedinci samo jednom obuku neku crnu majicu, recimo na nekom domoljubnom koncertu, pa da kažu kako oni ne žele dolaziti na takve manifestacije gdje su “uzdiže” ustaštvo!? A o srpskim monstrumima koji su osnivali logore – šute, kao da ih nije ni bilo. I sada će opet oni koji postavljaju ta i slična pitanja doći na “dnevni red”, ne kao “hrvatski nacionalisti” već kao “hrvatski ekstremisti”, koji “kvare” dobre odnose sa susjedima.

Pa, gdje su danas i što rade svi oni Srbi koji su u tim logorima čuvali, ponižavali  i  kao pse ubijali nevine hrvatske ljude, koji su ih i psihološki zlostavljali tako da su ih prisiljavali da pljuju po hrvatskoj zastavi, pjevaju srpske nacionalističke pjesme ili dižu tri prsta u znak srpskog pozdrava? Među njima (četnicima) bilo je vojnika, policajaca, pripadnika lokalnih postrojbi srpske vojske ili Teritorijalne obrane, ili jednostavno nekih “NLO” zlotvora koji su nosili odore i bili naoružani automatskim puškama, i obvezno noževima-za klanje.

Mnogi od njih žive tu, kraj nas, a neki su navodno zaposleni i u državnim službama, pa čak i u policiji! Da Danijel Rehak, zajedno sa skupinom svojih prijatelja, mučenika, nije 1995. osnovao Hrvatsko društvo logoraša srpskih koncentracijskih logora, danas, vjerujte, za ljude koji su prošli pakao srpskih logora, poglavito nakon okupacije Vukovara, više nitko ne bi ni pitao. Stoga, nije dovoljno da se oni koji su na vlasti, crveni ili crni, svake godine tobože samo sažalijevaju nad ljudima koji su bili u logorima smrti, već se prije svega od njih traži da nešto konkretno poduzmu. I to nakon dvadeset i sedam godina! Rehak podsjeća da su neki od logoraša bili zatočeni jedan dan, drugi tjedne ili mjesece, a da je najduže u logoru bila tzv. „Somborska grupa“, 707 dana, te da je najmlađi zatočenik bilo dijete od šest godina, dok je najstarijem bilo više od 90 godina.

Zbog čega hrvatske institucije o tome ne daju priopćenja, ne potiču filmske i ine redatelje da se i o ovakvim događanjima snimaju filmovi, a pisce da to što više zabilježe u svojim knjigama? Koliko, molim vas, djeca u školi uče (znaju) o srpskim koncentracijskim logorima? Više znaju o Jasenovcu i Staroj Gradiški nego o onima iz suvremene povijesti, u kojima su možebitno i neki od njihovih najmilijih proživljavali najstrašnije dane. A u tim logorima “procedura” je bila manje – više ista: kad bi skupinu Hrvata dovezli kao stoku, prvo bi ih obično pretražili, oduzeli imovinu, a zatim bi ih tukli svime što bi dohvatili. Ruke su morali staviti na leđa, a glavu pognuti dolje. Trpali su ih kao svinje u neke skučene prostore, tako da su jedva imali gdje sjesti, a kamoli spavati. One koje su tjerali na “pistu”, obično su morali potrbuške ležati, bez obzira na vremenske prilike.

Često je bio dovoljan samo jedan krivi potez, pa da “proradi” četnički nož! A hrana, hrana je također bila ona koju jedu “životinje”, a imali su najčešće nekoliko minuta da pojedu ono što se pojesti nije ni moglo. Vodu za piću mnogi su često samo sanjali. Jednom riječju, poglavito nakon okupacije Vukovara, -zatvorenici srpskih logora prošli su strašne, neizlječive traume. I o tome se šuti, ili se ne govori i piše dovoljno! Ne, gospodo i drugovi dosta je toga. Kako vas nije sram neprestano okretati “ploču”, pa optuživati hrvatske branitelje, čak i za zviždanje (sic!), dok o rušenjima, paljenjima, ubijanjima i odvođenju ljudi u srpske koncentracijske logore šutite? Generala Glavaša, inače saborskog zastupnika, se javno proziva kao ratnog zločinca, iako o tome ne postoji pravomoćna presuda!  Gdje je odšteta od srpskog i inog agresora za sve patnje koje je proživio hrvatski narod? Pa, hrvatski su se branitelji borili i izborili za hrvatsku državu, a danas nam neprestano nameću “Žikina kola”, traže oružje kod pjevača Thompsona (zamislite da su tako pretraživali kuću nekog srpskog pjevača koji živi u Hrvatskoj) i uzdižu Broza i njegovu krvavu zvijezdu petokraku. Ne, za to se nismo borili!

Mladen Pavković

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari