Zagrebački buldozi napokon u pravom kavezu

Kad netko svjesno divlja ugrožavajući druge, kad se ponaša zvjerski zatomljujući ljudskost u sebi, običava se kazati da mu je mjesto u kavezu. Zagrebački zločesti plavi dečki, kojima takve navade već desetljećima nisu strane, prečesto bi ostavljali dojam kao da zabunom skreću na krivu stranu Maksimirske ceste, kao da im nije mjesto na stadionu, nego u nekom od kaveza zvjerinjaka preko puta.

Gdjegod došli – osim u Engleskoj, gdje budu skroz fini, pjevaju kao u operi, samo im još frakovi fale – ostavljaju za sobom krvavi trag te materijalnu i reputacijsku štetu koju, zanimljivo, ne plaćaju ni oni niti njihovi roditelji, nego oni kojima su naštetili. Unatoč tome, s vremenom je njihova brutalna rekreacija postala prihvaćena. Mislilo se – nije to baš u redu, ali, evo, može se progutati dok ne padne mrtva glava. E, sad je pala! I to tuđa u tuđini. Da tuga bude nešto manja, a sramota puno veća.

 

Tko je tu branitelj, a tko agresor?

Bez obzira na okolnosti smrtnog stradavanja AEK-ovog navijača u Ateni, neovisno o tome jesu li ga ubili zagrebački huligani, njihovi grčki suradnici, ili, pak, u općem metežu čak i vlastiti sudrugovi, neka je Boysima sve to namješteno utoliko da im se pakira i ono što nisu izravno skrivili, ostaje bjelodana činjenica kako su ambijent za incident stvorili sami BBB-i. Izvan toga nitko ne bi bio ubijen niti bi bilo čija imovina bila uništena. Zato, čak i ako mladog Grka nisu ubili, naoružana falanga Boysa u Ateni ne može izbjeći odgovornosti kao nedvojbeni agresor, baš kako su to bili srbizirana JNA i pridruženi joj kokošari u Hrvatskoj devedesetih ili kao što je to Rusija u Ukrajini danas. A agresor, valjda je to jasno, ne može biti tretiran jednako kao napadnuti. Ta, nisu li Hrvati još donedavno poentirali glede istine o ratu – Srbi su došli kod nas, a ne mi kod njih? Sad odjednom to ne vrijedi. Krivnja je podijeljena, jer su napadači bili isprovocirani. Ta, nisu li isto tvrdili onomad JNA i srpski pobunjenici? Samo, čime su to „čuvare zagrebačke časti“ mogle isprovocirati atenske antife, kad ove pred nosom im tako stoički trpe u Zagrebu na vlasti? A tomu su, štoviše, i sami nemalo doprinijeli još od doba kad su pretečama dotičnih dobro poslužili tražeći da se vrati ime Dinamo, a ne Građanski, što su tražili Boysi poginuli u ratu. I zato ih s njima ne treba brkati, ma koliko se voljeli njihovih perjem kititi.

Uostalom, pred koju su godinu preživjele Boyse ratnog naraštaja pretukli, jer su se usudili igrati biljar u prostorijama koje im je ustupio Dinamo, ne pokazavši previše entuzijazma za njihov rušilački aktivizam. Ključna razlika između ratnih Boysa i ovih novokomponiranih stane u jednu rečenicu – prvi su bili branitelji, a potonji su agresori. I sad im je za njihovu agresiju kriv cijeli svijet. U prvom redu, grčka policija, jer ih u planiranom sumanutom pohodu nije spriječila. Krivi su im domaći navijači, jer su se okupili u premalom broju, a nisu ni uklonili „civile“ s ulica. Krivi su im i grčki mediji, jer im, suočeni s dosad nedoživljenim barbarskim atakom izvana, nadodaju svako zlo, u maniri koje bi se možda, ali samo možda, posramili čak i njihovi hrvatski kolege. Svi su krivi samo se začetnike kaosa opravdava. Na rubu groteske zvuče opravdavanja nedjela zagrebačkih huligana njihovim tobože viteškim kodeksom ponašanja. Ma ne bi oni nožem, to im se gadi. Kolac, lanac, bokser, bejzbolske palice, poneka mačeta im se, međutim, ne gade. Ne gadi im se ni cipelariti njih petorica, šestorica jednoga nemoćnoga. E, to može. I nakon svega se stignu čuditi k’o picek glisti što ih Grci pred zakon sprovode kao novovjeke Tatare, ne tretirajući ih jednako kao napadnute domaćine. Jesu li Hrvati ranjene pripadnike agresorske vojske tretirali kao svoje dok su im razvaljivali zemlju? Pa tko je onda tu lud? Zapitajmo se samo na tren što bi bilo da divlja horda izvana dođe u Zagreb, napravi takav krš i lom, uz mrtvu hrvatsku glavu. Kakvo bi raspoloženje prevladalo?

 

„Humanitarci“ samo krivo skrenuli ili skroz skrenuli?

Prilijepivši se nogometnim klubovima poput polipa, na nasilje nabrijani pojedinci su pod krinkom navijačkih skupina razvili paralelni „sport“, svojevrsnu nesportsku sekciju sastavljenu od vandala kao fenomena nekakve supkulture, gdje se kao u umjetničkom klizanju ocjenjuju i umjetnički dojam i tehnička vrijednost. Prvo čine nimalo bezazleni medijski naširoko hvaljeni vatrometni spektakli bez čega navodno nema sjajne atmosfere na tribinama, unatoč tome što to krovne nogometne organizacije već poodavno drastično kažnjavaju. Ali ima se, može se,… pogotovo kad plaća drugi. Drugi, više tehnički dio ovog „sporta“ čine organizirane tučnjave, najčešće upriličene kao predigre nogometnih susreta, a katkad i kao treća poluvremena. Katkad te makljaže zasjene susrete na travnjaku, izgrednici budu u središtu pozornosti, dok sportaši ostaju postrani. No, oni jako vole svoj klub. Toliko da mu, evo, čak i kad nemaju pravo pristupa utakmici, hitaju pružiti psihološku potporu. Ustraju li u tome, Boysi bi lako mogli zaslužiti trofej Hajdučko srce za ovu sezonu.

Naši su humanitarci, tako im, naime, tepaju skloni utjecajni mediji, isprva, naravno, nakanili priteći u pomoć stradalima od poplava u Podravini, no, prekasno shvativši da su opet krivo skrenuli, odlučili su prevaliti tih tisuću, dvije kilometara pa gdje ih put nanese. A kad ih je već nanio u Atenu, i kad im se oružje, jer drvene palice to jesu, našlo pri ruci, zašto ne iskoristiti višak energije pa izvršiti agresiju? Doduše, i kad su potresi posrijedi, Boysi baš i nisu cvijeće kakvima ih se prikazuje. Recimo, jasno je da u prvim satima poslije petrinjskog potresa nisu imali kako pomoći, samo su zakrčili prometnice onemogućivši pravodobnu pomoć unesrećenima. Umjesto kaznenog progona pobrali su, međutim, medijske lovorike, dok su njihovim bezglavim pohodom fizički blokirane mjerodavne državne službe prikazane nesposobnima. To je svakako jedna od žešćih gadosti i podmuklosti medija Hrvatske otprilike jednako brojnih i destruktivnih kao što su izgredi huligana. Preneraženi što ih grčki mediji i pravosuđe ne glade perom, štoviše, suočavaju ih s vrlo ozbiljnim optužbama, agresori su počeli od sebe raditi a što nego žrtve (ne zvuči li i to odnekud poznato?). Uskraćuju im se hrana, lijekovi i medicinska skrb, povrh svega, sad ih još sirote nazivaju fašistima, a njima neugodno,… otprilike kao antifama kad ih zovu antifama.

Predmnijevajući kako ne će imati pravedno suđenje, apologeti njihova pohoda potrudili su se čak i prije policije doznati da je ubojica Grk. Razumljivije rečeno – nije vojnik JNA, jer mu to kodeks to ne dopušta, nego je lokalni kokošar, saveznik kojega se već pred prvim naletom pravosuđa odriču. Nakon početne zbunjenosti zbog manjka dezinformacija, sve to iz povjerljivih izvora nekritički prenose upravo bolesno skloni im domaći mediji, otkrivajući svako malo neki senzacionalni detalj koji ni po čemu ovdje nije game changer, jer ne mijenja bit – da su njihovi mezimci agresivci sad definitivno postali i agresori.

 

Martićevci 21. stoljeća 

Pa čak i ako se pokaže da nikoga nisu izravno ubili, kao što se već pokazalo da ipak nisu ozlijedili 13-godišnju curicu, što su grčki mediji, dolijevajući ulje na vatru, izmislili, unekoliko podsjetivši na hrvatske im kolege kad obrađuju HDZ-ovce, znači li to automatski da luk nisu ni primirisali? Kako je krenulo, rekne li netko Milanoviću što sve nisu učinili, još će ih odlikovati.

U normalnom svijetu pozornost bi plijenilo posve zanemareno pitanje kako to da te ljute desničare mediji lijeve i liberalne orijentacije u Hrvatskoj gotovo majčinski glade perom, paze i maze, opraštajući im ne samo mjerenje kukuruza, nego i uzvike prema kojima inače prakticiraju politiku nulte tolerancije. Može biti da odgovor barem dijelom otkriva što je istovjetna špranca primijenjena i na političke organizacije.

Je li baš slučajno da je PR-ovac Mosta iz 2016. godine, inače glavni akter promptno ugašene afere Grizli, u to vrijeme bio i istaknuti pripadnik BBB-a? Je li slučajno što su neki zabludjeli vjeroučitelji, inače zastupnici Mosta na različitim razinama vlasti, tako bliski navijačkim skupinama? A valjda da bi ih evangelizirati? Kako god, izgleda da je ispalo obratno – ovi su njih huliganizirali! Naposljetku, je li slučajno da je počinitelj terorističkog napada na Vladu i policiju na Trgu svetog Marka Danijel Bezuk bio u najmanju ruku vrlo blizak BBB-ima, što su mediji brzinski pomeli pod tepih ne bi li narušili reputaciju „humanitaraca“?

Možda ta pitanja nude odgovor na pitanje svih pitanja – zašto su te horde anarhoidnih nasilnika tako drage lijevo-liberalnim medijima? Toliko drage da poslovično ljubopitljivi nikad ne postavljaju pitanje troškova njihovih ekscesa, koliko taj razorni životni stil zajednicu košta te tko sve to plaća. Dok taticama i mamicama koji su ih tako krasne odgojili ne pada na pamet podmiriti račune za nestašluke svoje dječice – imaju sad, naime, drugog posla, naime, srde se na državu, Hrvatsku naravno – neki Hrvati to plaćaju čak dvostruko. Ne samo doslovce kao drugi, nego i posve razložnom strahom ako su se ovih dana zatekli u Grčkoj.

Iluzorno je očekivati da će se neka utjecajnija novina ovih dana usuditi propitkivati koliko koštaju pojačane mjere sigurnosti uoči zagrebačkog susreta Dinama i AEK-a na sâm blagdan Velike Gospe, što je izravna posljedica atenskog pustošenja Boysa. Pa nema druge nego zaključiti da agresore tetoše zato su im iz nekog razloga korisni. Vjerojatno zato što „navijači“ u novinama služe istima kao i „navijači“ na tribinama, kao i neki igrači u svijetu politike. Zanimljivo je kako su svi redom zaštićeniji od divljih zvijeri. Možda zato što se i ponašaju poput njih?  A kad su tako debelo zaštićeni, koga više može iznenaditi što upravo oni, koji manje ili više prikriveno podupiru u Saboru agresora na Ukrajinu, sad prednjače u nalaženju opravdanja za agresore na Atenu? U bizarnoj karikaturi glasovitog proroštva kako će se fašizam 21. stoljeća pojaviti pod zastavom antifašizma, zaogrnuti u hrvatske nacionalne boje, preobražuju se u „martićevce 21. stoljeća“.

 

Paklena trijada

Unatoč spočetka teško shvatljivoj nonšalantnosti, naknadno grčko postupanje sa sijačima terora pristiglima iz Zagreba u dobroj mjeri može poslužiti što kao pouka, što kao putokaz hrvatskim vlastima. Sudjelovanje u zločinačkoj organizaciji pokazuje se pragmatičnom kvalifikacijom u okolnostima kad zbog prikrivanja u mnoštvu i maskiranja – jer Boysi se slijepo drže epidemioloških mjera poput nošenja maski čak i nakon što one više nisu snazi – krivnju nije moguće pouzdano individualizirati. Zato nema druge nego da skupina za nedjela odgovara kao organizirani kolektiv, budući da tako i nastupa. Grčki poučak postaje jasniji na primjeru – 12 huligana je nedavno osuđeno na drakonske kazne zbog navijački motiviranog ubojstva jednog mladića, premda je jasno kako ga nisu sva dvanaestorica mogla ubiti.

Kad se pomnije promotri grčka optužnica protiv Boysa, upada u oči kako bi se skoro sve točke osim namjernog ubojstva, a riječ je o sudjelovanju u zločinačkoj organizaciji, izazivanju eksplozije i posjedovanju eksploziva, nanošenju teških tjelesnih ozljeda u pokušaju, uništavanju tuđe imovine, nezakonitom nošenju i korištenju oružja te posjedovanje baklji, mogle primijeniti i na oružani napad Torcide na hrvatsku policiju na odmorištu Desinec.

Grčka: Protiv 104 osobe podignuta kaznena prijava – evo za što se terete

Štoviše, dodatno bi ih se moglo teretiti za dovođenje u opasnost sudionika u prometu naprasnom blokadom prometa na autocesti, te izazivanje otvorenog plamena na posebno opasnom mjestu, kakvo benzinska crpka nesumnjivo jest. S obzirom da se radilo o oružanom napadu na instituciju države, taj je događaj poprimio konture organiziranog terorizma, u Hrvatskoj neviđenog još od ’95. O čemu se tu zapravo radilo, najbolje pokazuje potiho obznanjena činjenica da policajac koji je pucao u smjeru izgrednika, neke pritom i ranio, nije bio neki uspaničeni vježbenik, nego vođa skupine. Olako se prešlo preko toga kako je iskusni operativac, da bi zaštitio živote kolega nakon što pucnji u zrak nisu odvratili napadače, pokazao spremnost ubiti čovjeka. Vjeruje li tko da je to učinio iz užitka, a ne iz krajnje nužde? Makar bila posrijedi adrenalinom i tko zna čime sve još napucana budala, doživotno bi taj križ nosio na duši. I kako onda okarakterizirati taj napad nego terorističkim? Ako nije tako, neka izmisle drugu riječ da se gospoda kuhari, konobari, ministranti iz Torcide ne uvrijede.

No, mediji su priču izvrnuli naglavce, propitkujući tek odgovornost policajca koji je zapucao, zgroženi što je uopće imao bojevo streljivo, potpuno pristajući uz narativ onih koji su ga na to divljačkim napadom natjerali. Barbari su, pak, prikazani žrtvama. Štoviše, nakon silnog medijskog pritiska na sudu su ili oslobođeni ili nagrađeni smiješnim kaznama. Pa kakvo je to pravosuđe koje više vjeruje huliganima koji se usuđuju oružano napasti državne službenike na dužnosti nego policajcima?

Ne postaje li ono time na neki način suradnik huligana potičući ih da samo tako nastave? U konačnici, zašto se pravosuđe odbija koristiti širokim mogućnostima koje mu zakonski okvir nudi za suzbijanje takozvanog navijačkog nasilja? Plaše li se više huligana ili njihovih zaštitnika u medijima? A možda se ponajviše plaše moćnih krugova kojima odgovara potpirivanje huliganskih ispada kao kamena oko vrata hrvatskog nogometa? Kako bilo da bilo, s eksponentom tog kružoka na čelu sudbene vlasti malo je vjerojatno da će u dogledno vrijeme doći do bitnijeg pomaka u sudskoj praksi. Komplot pravosuđa, medija i huligana ostaje tako jednom od najdubljih rak-rana hrvatskog društva, pri čemu je na huliganima, kao tek pukim izvršiteljima, od svih u toj paklenoj trijadi objektivno najmanja odgovornost. Bez vjetra u leđa medija i impotentnog pravosuđa ne bi mogli opstati.

 

Što dalje s „dobrim“ Boysima?

Do daljnjega očito ostaje liti krokodilske suze i prosipati verbalne osude uz poneki molećivi vapaj nasilnicima da prestanu, što još manje pomaže nego hitci u nebo na odmorištu Desinec. No, kad se već Hrvatska, kao država u cjelini, ne zna nositi s huliganima, onda je red pokazati zahvalnost prema onima koji to znaju. Slijedom toga, Boyse koji uspiju nekako izmigoljiti grčkim vlastima i dočepati se Hrvatske – a pronio se glas kako je kolovođama uspjelo domoći se talijanske obale – nužno je, poštujući europska pravila, bez ustručavanja izručiti Grčkoj. Baš kao što se svojedobno Njemačkoj izručilo Perkovića i Mustača, po notama čijega kružoka glavešine Boysa sviraju. A za prljave rabote nesmiljeno iskorištavaju nadobudne klince, koji se sad koprcaju u katakombama grčkoga pravosuđa, suočavajući se, i mimo ubojstva, s vrlo ozbiljnim optužbama . Budući da su Grci nekorektno pustili u javnost njihove osobne podatke, razvidno je kako se radi mahom o dečkima u dvadesetim godinama, uz nekolicinu punoljetnih tinejdžera.

Ako ništa, ti pojedinci barem neko vrijeme ne će predstavljati prijetnju Dinamu i hrvatskom nogometu. No, što s onima koji su ostali ovdje? Što s onima koje mediji prikazuju skroz drukčijima od ekstremne huliganske frakcije? Što s onima koji zasad samo viču „i kolcem, i lancem, i bokserom u glavu“, a to još ne prakticiraju ? Što s onima koji, maskirajući se u gomili, huligane štite od prepoznavanja? Što s onima iz čijih se redova novače novi izgrednici, a izgredi im služe kao odskočna daska za upad u kriminalni milje? Što s onima koji huliganske pothvate, pa tako i ovaj atenski, slave kao uspjehe? Onako kao što Srbi slave Srebrenicu, pri čemu naglasak usporedbe nije na razmjerima zločina, nego na odnosu prema njima. U konačnici, koja je to struja BBB-a uopće izrazila žaljenje, a kamoli da bi osudila nasilje Boysa u Ateni? Nažalost, surova je stvarnost da su i tim „miroljubivim Boysima“ huligani u najmanju ruku idoli i uzori, negdje u rangu zvijezda na travnjaku.

I što dalje s njima, sad kad postaje razvidno da postaju pretežak teret Dinamu? Za početak, ne bi bilo zgoreg držati ih što dalje od stadiona, jer tamo im takvima nije mjesto, kao što ni njihovim medijskim zaštitnicima nije mjesto u medijima. A ni jednima ni drugima pogotovo nije mjesto u upravljanju vodećim hrvatskim klubovima, naravno, ako ih se želi poštedjeti prosječnosti ili čak propasti, a Hrvatsku i Hrvate lošeg glasa u svijetu. Takozvani navijači danas se isplate jedino političkoj ljevici. I to dvostruko – kao ideološko strašilo za mobilizaciju njezinih birača, ali i kao izvođači prljavih radova na rušenju uspješnog hrvatskog nogometa, tog zajedničkog im trna u oku.

Grgur S.

Marijan Knezović: Čini se da će se istina smišljati, a ne tražiti

Što vi mislite o ovoj temi?