Pratite nas

Magazin

Zagrebački računalni savez već 18 godina potiče darovitost

Objavljeno

na

Zdravko Škokić vodi Zagrebački računalni savez od ljeta 1999. Osnovnu i srednju školu završio je u Zagrebu, a nakon toga i Fakultet strojarstva i brodogradnje. Svoje školske i studentske obveze završavao je u roku i u prosjeku odlično. Na fakultetu je zavolio programiraje te je kao student dobio i prvu nagradu za znanstveni rad na tom području. Vremena je nalazio i za šport i glazbu. Iako je kraće vrijeme aktivno igrao i rukomet u tadašnjoj prvoj ligi, košarka mu je ostala športska ljubav broj jedan, a u dokolici napiše i poneku pjesmu.

Možete li nam predstaviti Zagrebački računalni savez?

Zagrebački računalni savez je neprofitna organizacija čije je djelovanje pretežito usmjereno prema školskoj djeci i mladeži. Projekt poticanja darovitosti na području programiranja i stvaralaštva u učeničkoj informatici i računalstvu, počeli smo oblikovati u ljeto 1999. te smo ga zatim postupno i ostvarivali. Organizirali smo raznovrsne radionice za sve uzraste, ljetne i zimske kampove te vlastita natjecanja i smotre, i na taj način dodatno potaknuli usavršavanje darovitih učenica i učenika.

Iza vas je već osamnaest godina rada, prilično vremena da se nešto napravi?
Da. Osamnaestu godinu ćemo napuniti u ljeto, a ideja je ostala nepromijenjena, živjeti za poticanje darovitih i odano služiti djeci i roditeljima.

Naglasak je na služiti?

Da, to je jedini način. Roditelji i djeca su naši suštinski “šefovi”.

Pa tko onda koga sluša?

Pa mi njih. Uglavnom. No omakne se i njima pa i oni poslušaju nas, ako je u pitanju nešto korisno. Naravno, kada je u pitanju neka aktivnost koju organiziramo, osnovni red se poštuje. Polaznici su izvrsni mladi ljudi kod kojih prolazi snaga argumenata. A golu snagu bez argumenata ne vole.

Je li na neki način mjerljiv taj doprinos saveza školskom sustavu ili je i to ona često viđena priča “puno svega, a mjerljivo ničega”?

To moraju ocijeniti djeca i roditelji. No do kraja 2016. godine organizirali smo i održali više od 8700 radionica, 57 kampova, 75 natjecanja s više od 460 programerskih “utakmica” ili ogleda (kola) s više od 2100 autorskih zadataka. Dijagrami kojima analiziramo uspješnost zagrebačkih učenika pokazali su izvanserijski rast u prvih 10 godina, kada se od nezapaženih nastupa došlo do gotovo 100% mjesta među prva tri. Znači da je i od nas bilo mjerljive koristi.

Prije nekoliko godina vidio sam kako učenici razredne nastave  (1. do 4. razred) programiraju i da ste i njih uključili u priču?

Da. Oni su započeli s programiranjem u ZRS-u prije trinaest godina, od školske godine 2004/2005.

Od tada imaju svoje radionice i kampove Programerska vijuga za poticanje rane darovitosti, natjecanja i malu programersku olimpijadu tako da je samo za njih održano više od 950 radionica i preko  pedeset  programerskih ogleda (kola) te jedanaest malih programerskih olimpijada.

Zahvaljujući vašem ustrajnom radu i rezultati su postajali sve bolji i bolji?

Trudili smo se i mi. Svakako. No roditelji, učenici i škole su ti koji su prepoznali nove programe i mogućnosti te su ih koristili kada im se uklapalo u obiteljske planove. Najvažnije je da imaju informaciju koja im može donijeti ubrzanje i novu kvalitetu u usavršavanju njihove djece. A za rezultate su uvijek “glavni krivci” učenici i njihove obitelji, tako da na kraju uvijek pobjeđuje učenička darovitost i marljivost te roditeljsko odricanje i upornost. Mi ne možemo biti u prvom planu jer smo tu zbog njih, a ne oni zbog nas…

Zapravo ste služili i Gradu Zagrebu koji je rastao na tom području?

Naravno. Zagreb se postupno  se sve više prepoznavao kao točka stvaranja i prinosa nacionalnoj darovitosti na području programerstva. Kulminacija je bila u periodu od 2006. do 2008., kada su zagrebački učenici osvojili 35 od 36 prvih mjesta na državnim natjecanjima. Bili su to najbolji rezultati u povijesti svih učeničkih natjecanja u školskom sustavu Republike Hrvatske, a naš projekt i postignuća u njegovoj realizaciji bili su prepoznati. Savez je za osobit doprinos promicanju učeničke informatike i računalstva dobio dva visoka priznanja Grada Zagreba – Nagradu Grada Zagreba i Medalju Grada Zagreba, kao jedina udruga u povijesti grada.

A škole?

Ako se služi djeci i roditeljima, u središtu pažnje moraju biti škole. Provođenjem izvanškolskih aktivnosti za učenike, ujedno se daje i doprinos središtu obrazovnog sustava, a to su škole. Mnogi ne primijete, no škole uvijek odrade onaj najveći i najvredniji obrazovni posao, a povrh toga i mnogo druge pozitive koja se izvana ne vidi i ne prepoznaje. Škole i vrhunski pojedinci u njima, godinama rade iznimno vrijedan posao skrbeći na različitim područjima za svoje darovite učenike, služeći svojim učenicima i njihovim obiteljima. Nama je drago kada škole prepoznaju i izvanškolske aktivnosti koje mogu pomoći i njihovim učenicima, pa i naše.

Kakvo je u školama u području programiranja?

Uvijek volim istaknuti sjajne primjere poticanja darovitih učenika, ne samo vlastitim usavršavanjem i radom njihovih nastavnika, programerskih zaljubljenika, nego i usmjeravanjem  svojih učenika u izvanškolske programe sa svrhom omogućivanja dodatnih mogućnosti za njihovo brže usavršavanje. Kao i u svakom poslu, najvažniji su ljudi, s velikm ‘Lj’.

Konačno ste u novim prostorima, što nedostaje?

Ah ne, nismo u novim prostorima. Prostor jesmo preuzeli ali je prostor u takvom stanju da nije ni postojala mogućnost da ga koristimo prije sanacije i preuređenja. Nije to bila situacija “plug and play”, useli i ‘ajde raditi. U tijeku je prva faza radova, pa zatim dolazi druga, treća… Ima tu još puno posla na uređenju, sve je vidljivo na ZRSObit donatorskoj stranici. Kako je na HRTV-u rekao  Franjo Kičić, otac najboljeg osnovnoškolskog programera u povijesti, zlatnog olimpijca Ivice,”imamo još jedan mali problemčić koji se zove milijunčić”.

Znači prva faza je u tijeku projekt se počeo realizirati, a nedostaje sredstava. Kada će biti useljenje?

Zavisno od prikupljenih sredstava. U prethodnim prognozama (željama) se nismo proslavili kao ni Ćiro Blažević, a odnemogli su nam neizravno i izvanredani izbori. No dao Bog da uselimo do jeseni.

Zašto ne pomogne i Grad Zagreb?

Grad Zagreb trajno najviše i pomaže.

Znači da ste i prvu fazu započeli sredstvima grada?

Ne. Prva faza je započeta vlastitim sredstvima u prostoru kojeg je dao grad.

Pa zašto Grad ne bi dao i financijsku potporu za uređenje barem jedne faze?

A zašto bi? No Grad je već dao i pozitivna prethodna mišljenja za ovaj projekt.

Oprostite, ali meni je logično da Grad Zagreb prednjači u ovakvom projektu?

Pa bez grada mi i ne bismo ni imali priliku urediti ovaj prostor, a na nama je da se borimo za naš projekt. A drago nam je i kada naš grad prednjači u mnogim stvarima, od skrbi o braniteljima do najbolje europske destinacije “Zagreb u Došašću” i zlatnih olimpijaca iz Dubrave i slično.

Projekt je sjajan, vidim da ste ga objavili prije više od dvije godine, zašto bi se za njega uopće trebalo boriti?

Zato jer mi ne možemo birati kojom brzinom će drugi prepoznavati ono do čega je nama stalo, a u poslu se uvijek dogode situacije koje traže dodatni angažman. Sreća je da oni s rezultatima iza sebe, brzo uoče i rado daju potporu pozitivnim projektima.

No dobro, kakav je odnos saveza s Gradom Zagrebom, treba li Grad više činiti?

Mi smo s tim odnosom više nego zadovoljni i trudimo se učiniti najviše što možemo, a bez trajne potpore grada ne bi nas ni bilo. No ako Grad na temelju prave informacije odluči da treba i više ili manje činiti, ili nešto popraviti, to će i učiniti.

Pitat ću vas za koji mjesec je li se i grad uključio u uređenje i odobrio sredstva za uređenje…

Rado ću odgovoriti.

Koliko je uopće važno imati takav centar za izvrsne učenike kao što je računalni savez?

Grad Zagreb je to davno prepoznao, a dodjelom novog prostora i posebno naglasio. Imati jedno specijalističko središte za izvanškolske aktivnosti gdje se okupljaju daroviti, usavršavaju i izmjenjuju iskustva, je razumno. Pogotovo za područje poput programiranja, koje je vrlo zahtjevno i specifično. A povrh toga i nije samo sebi svrha, jer se na kreativan način dodiruje s matematikom, fizikom i drugim srodnim područjima.

Na žalost, veliki broj ljudi u Hrvatskoj i Zagrebu ne zna se dobro služiti računalima…

Opća informatička pismenost je delikatan i za nas pretežak teren. No dobro je kada se svatko zna koristiti onoliko koliko mu treba, i kada može na jednostavan način dohvatiti sebi potrebno znanje. Dijelom i zbog toga u novom prostoru će se moći prihvatiti i različite ciljne skupine, osobe sa smanjenom pokretljivošću, umirovljenici i ostalo građanstvo, bit će dodatnog prostora i za studente…

dalje.com

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Magazin

NU2: Predrag Mišić Stankoviću: Ovdje nije bio nikakav građanski rat!

Objavljeno

na

Objavio

Uz obljetnicu vukovarske tragedije u emisiji Nedjeljom u dva gostuje Predrag Mišić – Peđa.

Srbin koji je branio Vukovar prisjeća se ratnih dana, komentira aktualne događaje i status branitelja u društvu.

Brat mu je na početku rata prešao na drugu stranu – kod srpskog agresora. Brata nije vidio i čuo 26 godina. Vjerojatno će tako ostati zauvijek. Kratko se čuo s njim 1996. i nikad više niti, kaže, nema potrebe. Nije htio da ga ekipa emisije Nedjeljom u dva potraži i spoji s njime.

Rođen sam u Vinkovcima, a došao sam u Vukovar kao beba. U vrijeme mladosti Vukovar je bio u procvatu. Imao je 45.000 stanovnika, 29.000 zaposlenih, jako bogat grad, s puno firmi i jakim gospodarstvom. U ono vrijeme vjerojatno jedan od najbogatijih gradova, prisjetio se Predrag Mišić – Peđa.

U Borovom selu je vidio na stotine četnika i tada je shvatio da neće biti dobro. Bio je zaposlen u privatnoj firmi, supruga je radila u Borovu, pričajući o 1989. godini.

S nekim odmakom mira nikad nije bilo mira u Borovom selu. Tamo su Ozrenci, deklarirani četnici, i oni nikad neće prihvatiti ovu državu. Dugo si nisam htio priznati da će doći do rata, mislio sam, odrastali smo zajedno, odvojit će se svatko na svoju stranu i otići. Kako sam ja čovjek koji voli čuti i vidjeti, otišao sam u Borovo selo i vidio sam na stotine četnika i tada shvatio da neće biti dobro, rekao je. Bio je zaposlen u privatnoj firmi, supruga je radila u Borovu, pričajući o 1989. godini. Odgojeni smo u kršćanskom duhu, nikada nije razmišljao o ljudima u koju je crkvu tko išao. S time nisam imao ni tada ni sada problema, rekao je. Kao obitelj su se podijelili na samom početku ratu. Supruga i dijete također su mu bili u Vukovaru. Moja mati je s mojim polubratom (majka se ponovno udala)  bila do 18.11. s Hrvatima u podrumu, a ja sam bio na položaju na Mitnici. Razmišljao sam da je brat s druge strane, ali jednostavno na to nemam odgovor, rekao je.

Dan 18.11.1991., dan pada Vukovara, pamtim kao dan kad sam umro, nešto je u meni umrlo. Naime, nakon toga čovjek više ne može biti isti, objasnio je. Odveli su nas na Ovčaru. Tu se umiješala Božja ruka jer smo čuli kako bageri kopaju rupe za mrtve. Nizozemac ili norvežanin iz Crvenog križa je nas 182 popisao na komadiću papira od cigareta i vjerojatno nas je to spasilo da nas nisu ubili na Ovčari. Tamo samo prenoćili i sutradan su nas prevezli u logor u Mitrovicu, izjavio je Mišić.

Bio je 271 dan u Mitrovici. O tim danima ne voli govoriti. Tamo su samo bili neljudi, ljudi nije bilo. Josip Boldić, 5-6 godina stariji od mene, zdrav, dobio je dijete, saznao za dijete, i onda su ga za tri dana ubili batinama. Na stotine je takvih bilo u Mitrovici, svatko je imao svoju golgotu. Prebili su koga god su stigli.  Kad su me 14.8.1992. vozili na razmjenu za Nemetin, skoro nije došlo do razmjene. Tada sam počeo razmišljati o samoubojstvu, što bih i učinio da nije došlo do razmjene. Na sreću, ipak je do razmjene došlo. Dugi period je trebalo da se vratim u normalu -trajalo je 5-6 mjeseci kad sam se isčupao, no neki nisu, objasnio je.

facebook komentari

Nastavi čitati

Magazin

Što je trulo u državi Hrvatskoj? A što nije?

Objavljeno

na

Objavio

Pogledajte emisiju ZOOM Zagreb emitiranu na Z1 televiziji u kojoj se otvoreno progovara o pravim temama u Hrvatskoj.

Gostovali su politički komentator Marko Ljubić i glavni urednik Hrvatske danas Neven Pavelić.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari