Connect with us

Reagiranja

Zahtjevi za naplatu sudskih troškova novi je oblik kažnjavanja logoraša

Objavljeno

on

Predsjednik Komisije „Iustitia et pax“ Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine mons. Franjo Komarica, biskup banjolučki uputio je Izjavu povodom sve brojnijih obraćanja bivših logoraša pojedincima i institucijama Katoličke Crkve u BiH.

[ad id=”93788″]

“Povodom sve brojnijih obraćanja pojedincima i institucijama Katoličke Crkve u BiH bivših logoraša, koji su se našli u „raljama“ politike, sudova i tortura ovršnih naplata sudskih taksi, Komisija „Iustitia et pax“ Biskupske konferencije BiH na svom redovitom zasjedanju 27. lipnja 2016 razmatrala je tu problematiku, javlja KTA. Zaključeno je da se javnosti uputi sljedeća Izjava:

U velikom broju logora i drugih nehumanih mjesta zatočeništva u Bosni i Hercegovini tijekom proteklog rata (prema podacima Centra za demokratiju i tranzicionu pravdu iz Banja Luke te izvješćima mnogih medija i internetskih portala u BiH spominje se zastrašujuća brojka od 1.350 mjesta zatočenja, logora i sličnih prostora od kojih je 656 bilo namijenjeno Bošnjacima, 523 za Srbe te 173 takva mjesta užasa za Hrvate), procjenjuje se da je prošlo oko 200 tisuća logoraša, od kojih je veliki broj logoraša ubijen ili silovan. Iznose se zastrašujući podaci od nekoliko tisuća pa sve do nekoliko desetaka tisuća ubijenih i silovanih. Ove činjenice ne bi trebale ostaviti ravnodušnim nikoga, ni građane – pojedince niti institucije vlasti u našoj zemlji, na bilo kojoj razini.

Preživjeli logoraši danas su raspršeni svuda po svijetu. Značajan broj ih je odmah nakon napuštanja logora, kao žrtve torture završio u inozemstvu, izvan BiH, gdje su i danas, dok je drugi dio ostao u BiH. Svjesni proživljenih strahota u logorima, s ciljem pružanja svakovrsne, prijeko potrebne pomoći bivšim logorašima i drugim traumatiziranim osobama oni su se sami počeli udruživati i osnivati matična udruženja, zajednice i saveze, kako u BiH tako i u zemljama sadašnjeg svog boravka u inozemstvu. Tim udruživanjima željeli su ostvariti i bolje zaštititi svoja prava koja im pripadaju prema propisima međunarodnih konvencija o ljudskim pravima, (Konvencija o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda; Europska konvencija o ljudskim pravima i osnovnim slobodama te Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima UN-a),- shodno torturama koje su preživjeli u logorima i drugim mjestima zatočenja. Ova ranjiva društvena skupina, premda udruženi u Savez kao nestranačka, nevladina, multietnička i humanitarna organizacija, teško se nosi sa ostvarenjem svojih prava. Jedina je društvena skupina proistekla iz rata koja nema zakonom reguliran svoj status. Već nekoliko godina pripremljen, još uvijek čeka na ulazak u parlamentarnu proceduru donošenja Zakon o pravima žrtava torture, kojega se opstruira različitim smicalicama, stoji u Izjavi.

Vrijeme je pokazalo da su se institucije vlasti u BiH, na svim razinama, do sada sramotno ponijele prema logorašima koji su tijekom rata u BiH preživjeli najveće torture. Također se pokazalo da je u BiH politika jača od svih međunarodnih konvencija o ljudskim pravima. Što li je ponukalo logoraše da se nedovoljno pripremljeni, bez potrebne političke podrške i bez zakonodavnih „alata“, koji im jamče uspjeh u postupku, upuste u sudsku proceduru u potrazi za pravdom i moralnom satisfakcijom? Kada ni na koji način nisu mogli ostvariti svoja prava u BiH, jer ih nema u zakonu, a prošli su logorske torture, iz saveza logoraša pokrenuli su inicijativu nakon koje je došlo do podizanja znatnog broja tužbi protiv oba bh. entiteta i države Bosne i Hercegovine radi isplate nematerijalne štete zbog pretrpljenih fizičkih i duševnih boli, pretrpljenog straha, neosnovanog lišavanja slobode, držanja u zarobljeništvu kao i drugih zločina, navodi se dalkje u Izjavi.

Postojala je pravna osnova za podnošenje ovih tužbi logoraša u domaćem i međunarodnom zakonodavstvu, jer se BiH, nakon što je ratificirala Konvenciju UN o sprečavanju torture i drugih surovih, neljudskih ili ponižavajućih kazni i postupaka, obvezala izvršiti reparaciju žrtvama torture, priznavši žrtvi pravo na brzu, pravičnu i primjerenu odštetu. Osim toga, Ustavni sud BiH je 2004. godine donio presudu gdje je izrijekom kazao da nema zastare u tužbama logoraša što je očigledno bila ideja vodilja logorašima da podnesu pojedinačne tužbe koje su dobile na intenzitetu 2007., 2008. i 2009 godine. Vrlo teško je precizno reći koliki je točan broj tužbi upućen, jer su ih logoraši upućivali iz cijele Bosne i Hercegovine, kod različitih advokata, u različitim sudovima, različitim ritmom i u različitim vremenskim razdobljima. Procjene se kreću da je u sudskom sporu protiv oba entiteta RS-a i Federacije BiH u više od 30 tisuća logoraša zbog mučenja i tortura u logorima u razdoblju od 1992. do 1995. godine.

Tužbeni zahtjevi koji su rješavani u sudovima u RS-u naišli su na brojne prepreke i dileme pri čemu su logoraši opet postali žrtve. Do izražaja je tada također došla neujednačenost sudske prakse u Federaciji BiH i RS-u. Umjesto da temeljem tužbenih zahtjeva dobiju moralnu satisfakciju za prisilno vrijeme provedeno u logorima, dobili su na sudovima RS-a izgubljene sudske sporove i rješenja da moraju platiti sudske troškove s kamatama, koji se kreću u rasponu od 2.000 do 10.000 KM, ovisno od vrijednosti tužbenog zahtijeva. Žrtva se opet kažnjava, čini joj se nova nepravda, stoji u Izjavi.

Ključni problem je u tome što su sudovi u RS-u, nakon provedenog postupka, odbacili tužbene zahtjeve tužitelja (logoraša – uglavnom Hrvata i Bošnjaka) zbog navodne zastare pozivajući se na Zakon o Obveznim (Obligacionim) odnosima, koji je preuzet iz pravne stečevine Jugoslavije, a koji se drugačije primjenjuje u RS-u, a drugačije u Federaciji BiH. Iz donesenih presuda razvidno je da su sudovi u RS-u, u istoj stvari različito presuđivali. Primjer za to je, kako je izvijestio dnevni tisak, Okružni sud u Bijeljini gdje je sudac srpske nacionalnosti odbacivao tužbe logoraša za nematerijalnu štetu zbog zastare, dok je u susjednom uredu, u istom sudu sudac bošnjačke nacionalnosti donosio presude u korist tužitelja logoraša.(!), ističe se dalje.

Nejasna je i zbunjujuća uloga Ustavnog suda BiH koji se 2004. godine očitovao u svezi tužbi logoraša zbog torture u logorima i za nadoknadom nematerijalne štete da nema zastare. Isti taj sud, 10 godina kasnije, 2014. godine, u istoj stvari donosi suprotno rješenje, presuđujući da je u pitanju zastara, da logoraši ne mogu tužiti za naknadu nematerijalne štete. Isto tako rješavajući žalbu (25 žalbenika – 11 Hrvata i 14 Bošnjaka) u predmetu broj AP-3409/14 od 20. 04. 2016. Ustavni sud odbacuje kao nedopuštenu žalbu potvrđujući odluke prethodnih sudova (Osnovnog, Višeg i Vrhovnog suda) zbog zastare kao ispravne. Ovom i ranijim presudama Ustavnog suda BiH u kojima je pitanje reparacije žrtava torture proglašeno zastarjelim promijenilo je sudsku praksu bez ikakvog obrazloženja, napose što su se Konvencijom UN iz 1984. godine o sprečavanju torture i drugih surovih, neljudskih ili ponižavajućih kazni i postupaka sve države potpisnice obvezale (jedna od tih je i BiH) da ovakve postupke učine što bezbolnijim za žrtve torture budući je riječ o ljudima koji su proživjeli velike patnje. Ovom Konvencijom UN-a jasno je kazano da nema zastare te da pristup sudovima treba biti human i besplatan, što očigledno u ovom slučaju to nije, naglašava se u Izjavi.

Zbog nepoštivanja Konvencija i različite primjene zakona žrtve logora ponovo prolaze torturu, prolaze kroz torturu ovršne naplate dosuđenih sudskih taksi. Ovoj su torturi izloženi opet oni najslabiji, tj. oni koji su ostali živjeti u BiH, koji imaju – uglavnom skromna – primanja i bilo kakvu imovinu koju su sudski izvršitelji popisali radi pljenidbe i nadoknade sudskih troškova.

Druga skupina logoraša koji su tužili RS radi nadoknade nematerijalne štete i čije tužbe su odbijene radi zastare, a koji žive izvan Bosne i Hercegovine, u mnogo su boljoj situaciji jer im porezna uprava svojim rješenjima o prinudnoj naplati neće moći plijeniti njihova primanja, mirovine, plaće i drugu imovinu.

U trećoj skupini su oni logoraši koji nemaju nikakve imovine niti primanja. Oni mogu uputiti zamolbu sudu da ih se oslobodi plaćanja takse i sudskih troškova (Zakon o sudskim taksama RS, čl. 10-20) budući su u skupini socijalno-ugroženih građana. Prema dostupnim informacijama ova se mogućnost uglavnom koristi selektivno. Rijetki su Hrvati i Bošnjaci koji su po ovoj osnovi oslobođeni plaćanja sudskih troškova, navodi se dalje.

Na osnovu pokazatelja iz sporova srpskog stanovništva sa RS-om, prema iskazu jednog od zastupnika logoraša, vidljivo je da je ovu mogućnost oprosta sudskih troškova uglavnom koristilo srpsko stanovništvo time što im sud nije dosuđivao troškove. Nije sasvim jasno, je li razlog tomu činjenica da su neki bolje informirani u pogledu korištenja mogućnosti oslobađanja od plaćanja sudske takse od onih drugih ili pak nisu podnijeli pismeni zahtjev za oslobađanje od taksene obaveze s potrebnom popratnom dokumentacijom za svaki pojedinačni slučaj (jedno vrijeme je bila praksa kolektivnog podnošenja tužbi preko Udruženja logoraša) ili je u pitanju nešto sasvim drugo, nije sasvim jasno. Međutim, sasvim je izvjesno da se problem reparacije i naknade za logoraše u BiH ne može riješiti bez učešća državnih i entitetskih vlasti Bosne i Hercegovine. Onaj, tko je pokrenuo ovaj proces te logorašima obećao brzu pravičnu i primjerenu naplatu odštete za proživljene torture i poniženja bez osiguranih potrebnih mehanizama zaštite, utemeljene na pravičnom suđenju na načelima prihvaćenih spomenutih Konvencija, doveo ih je u veliku zabludu. Svi oni, čiji su zahtjevi osporeni na svim sudskim instancama u BiH (spominje se više tisuća takvih zahtjeva), očekuju pravdu i pravednost od Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu, koji je zadnja instanca u potrazi logoraša za pravdom. Nadležnost ovog Suda za ljudska prava BiH je prihvatila 2002. godine kada je ratificirala Konvenciju o ljudskim pravima i temeljnim slobodama, stoji u Izjavi.

Zahtjevi za naplatu sudskih troškova, koje šalju sudovi, novi je oblik kažnjavanja žrtava rata, novo njihovo prolaženje kroz torture. To treba žurno zaustaviti, napose što u jednom dijelu države, u entitetu RS, imamo praksu da se u ovoj fazi traži – putem ovršnih radnji – naplata sudskih taksi dok u drugom dijelu, Federaciji BiH, tih troškova nema, bez obzira da li je presuda išla u korist ili protiv tužitelja. Jedno od rješenja bi bilo i odgoda naplate ovih sudskih troškova sve dok se ne završi postupak pred Europskim sudom za ljudska prava u Strasbourgu, što su predlagali logoraši, udruženja logoraša te njihovi pravni zastupnici, stoji na kraju u Izjavi Komisije „Iustitia et pax“ BK BiH.

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari