Pratite nas

Analiza

Zaista, zašto je osuđen Dario Kordić?

Objavljeno

na

Ilustracija

Ovih dana podigla se velika prašina oko toga smije li Dario Kordić, kao osoba pravomoćno osuđena za ratne zločine svjedočiti svoju vjeru. Svaki kršćanin zna da je ovakvo pitanje suvišno i posve izlišno, jer najveći kršćanski propovjednik Sveti Pavao prije svog obraćenja, dok se još zvao Savao, zvjerski je progonio i ubijao kršćane, organizirao kamenovanje Svetog Stjepana koji je time postao prvi mučenik kršćanske vjere a onda je pao s magarca pred Damaskom i sve ostalo je povijest.

Zato se u ovom tekstu, umjesto tog suvišnog pitanja kanim pozabaviti nečim drugim, puno ozbiljnijim, a to je pitanje zašto je Dario Kordić uopće osuđen.

Odvjetnik Luka Mišetić je u pravu kad kaže da je Kordić osuđen zbog sudjelovanja na jednom sastanku. Radi se o sastanku održanom u hotelu Vitez uoči preventivnog napada HVO-a na Ahmiće, Gaćice, Donju Večerisku i vitešku mahalu.

Međutim, Luka Mišetić možda kao pravnik ima neke kočnice pa nije rekao do kraja što je zaista na stvari. Ja nikakvih kočnica nemam i zato ću to ovdje učiniti.Naime, ne postoji niti jedan jedini materijalni dokaz da je Dario Kordić uopće bio na tom sastanku.Cijela konstrukcija oko Kordićeve nazočnosti na tom sastanku zasniva se na izmjenjenom iskazu tajnog svjedoka AT, a za kojeg je odavno poznato da je riječ o Vladi Šantiću, zapovjedniku satnije u 4. Bojnoj vojne policije HVO-a (u daljnjem tekstu: Džokeri). Zapovjednik bojne odnosno Džokera bio je Paško Ljubičić i on je direktno nadređen Šantiću. Ljubičiću je pak direktno bio nadređen Blaškić kao zapovjednik operativne zone, a Blaškiću je direktno nadređen bio zapovjednik glavnog stožera HVO-a kojem je pak direktno nadređen bio Vrhovni zapovjednik HVO-a Mate Boban.

Dakle, Kordića u zapovjednom lancu nema i zato je izmišljena famozna „dvostruka linija zapovijedanja“ a to je pak teza koja ne bi mogla proći ni na jednom vojnom sudu u čitavom svijetu.

Svjedočenje Vlade Šantića odnosno tajnog svjedoka AT nije javno. Ali izvadci iz tog svjedočenja navedeni su u presudi u paragrafima 626. do 634.Iščitavajući te paragrafe odmah se može opaziti čitav niz nelogičnosti, dvostrukih mjerila, pretpostavki, natezanja, svega osim činjenica.Pogled na paragraf 627. otkriva nam čitav niz problema zbog kakvih bi ova presuda na svakom normalnom sudu pala kao zrela kruška.

Prvo, iz tog paragrafa vidljivo je da je odvjetnik Tihomira Blaškića Ante Nobilo vršio pritisak na ovog svjedoka da promjeni iskaz. Naime, ovaj svjedok u svom prvotnom iskazu naveo je da mu je „Paško Ljubičić prenio Blaškićevu usmenu zapovijed da se pobiju svi vojno sposobni muškarci“. Sudsko vijeće na čelu s britanskim sucem Richardom Mayem zaključilo je da je svjedok odbio Nobilove pritiske, ali je svejedno korigirao svoj iskaz u korist Blaškiću a na štetu Kordiću, pa je toj već izrečenoj rečenici samo dodao da je „na sastanku na kojem je Blaškić izdao takvu zapovjed Ljubičiću bio i Kordić“.

Dakle, tajni svjedok AT odnosno Vlado Šantić ničim nije teretio Kordića, samo je dodao da je i Kordić bio na sastanku.Drugo, svjedoka je obrana optužila da mijenja iskaz jer želi smanjenje kazne. Svjedok je odgovorio da to nije zbog toga nego zato jer „želi umiriti savjest“. Pa ipak, činjenica je da je Šantić u prvom stupnju osuđen na 24 godine a da mu je u drugom stupnju nakon ovog svjedočenja kazna smanjena na 18 godina.Odnosno, to je samo u paragrafu 627. drugi put da on nešto ne želi ali na kraju tako ispadne; ne želi se povinuti Nobilovim pritiscima a mijenja iskaz u korist Nobilovog svjedoka; ne želi promijeniti iskaz zbog smanjena kazne ali mu se kazna, gle čuda ipak smanjuje nakon promjene iskaza.Treće, u samom dnu paragrafa 627. svjedok kaže da je promijenio iskaz zato jer se u Hrvatskoj promijenila vlast. Radi se o promjeni vlasti 2000. godine. Ovo valjda nije potrebno komentirati, jer svjedok kojem svjedočenje ovisi o tome tko je na vlasti nikad ni na jednom sudu ne bi bio tretiran kao vjerodostojan svjedok.

Četvrto, riječ je o svjedočenju iz druge ruke, jer Šantić nije bio na sastanku u hotelu Vitez, niti je čuo Blaškića niti je vidio Kordića. Paško Ljubičić je kao zapovjednik bojne bio na tom sastanku i on nikad nije potvrdio da je Kordić bio na tom sastanku, iako je potvrdio da je Blaškić zaista izdao nezakonitu zapovjed.Peto, u paragrafima 628 – 630. sudac May pokušava sam sebe i svoje vijeće uvjeriti da je ovakva promjena iskaza vjerodostojna, a pritom se ne služi nikakvim činjenicama i dokazima već običnim pretpostavkama a u našem narodu pretpostavka je definirana kao „majka svih zaj***“.

Tako May pretpostavlja da se- takav plan ne bi mogao sprovesti bez političkog odobrenja (ne nudi nikakav dokaz)- da se tako važan sastanak političara u Lašvanskoj dolini ne bi mogao održati bez Kordića (ne nudi nikakav dokaz da je riječ o sastanku političara a ne o vojnom brifingu uoči napada, kao što ne daje ni jedan dokaz da je Kordić bio nazočan, sve zasniva na pretpostavkama)

– Prije toga, u paragrafu 630. kaže se kako su se „događaji u Ahmićima odigrali točno onako kako je svjedok opisao“ Međutim, to kako je svjedok opisao događaje sažeto je u paragrafu 626 gdje svjedok kaže kako su se „muslimani zabarikadirali u džamiju i kako vatra iz džamije nije prestajala sve dok nije pogođena nekim težim oružjem“ te kako su pritom poginula 4 pripadnika HVO-a.Pa ako je točno to što svjedok tvrdi, a vijeće suca Maya kaže da je svjedok precizno opisao razvoj događaja, nije li onda džamija legalan vojni cilj i čemu onda tolika prašina oko uništenja legalnog vojnog cilja? Ako su poginula 4 pripadnika HVO-a, o kakvom „nebranjenom selu“ priča „i ulica i kafana“? Ako svjedok kaže da su poginula 72 Muslimana, a dokumenti pokazuju da je u Ahmićima bilo 85 muslimanskih vojnika (podsjetnik Enesa Varupe) kako to onda „i ulica i kafana“ pričaju o „116 ubijenih civila“ kad takva brojka 116 jednostavno ne postoji ni u presudi Blaškiću ni u presudi Kordiću i Čerkezu?

Sublimirajmo: Kordić je osuđen jer tajni svjedok iz druge ruke kojeg demantira svjedok iz prve ruke promijenio iskaz pod Nobilovim pritiskom i radi promjene vlasti u Hrvatskoj, kaže da je Kordić bio nazočan na sastanku, ali ne i da je počinio neko kazneno djelo, jer čak i ako uzmemo da je Kordić zaista bio na tom sastanku, nazočnost na sastanku nije kazneno djelo opisano bilo kojim članom Statuta suda ili međunarodnog prava. I zato u nedostatku dokaza sudac May i njegovo vijeće pretpostavljaju da to sve skupa bez Kordića ne bi išlo, bez jednog jedinog dokaza.Osim toga, haški sud je prvo 2000. Godine utvrdio da je kriv Blaškić. Pa je onda 2001. utvrdio da je kriv Kordić. Pa je onda 2002. utvrdio da nije kriv Blaškić. A nakon toga je predmet Paška Ljubičića prepustio BiH pravosuđu. A onda je 29. travnja 2008. godine sud BiH objavio presudu kojom se Ljubičić nagodio s tužiteljstvom, dobio 10 godina zatvora a u obrazloženju presude stoji da je Ljubičić kriv jer je proslijedio nezakonitu Blaškićevu zapovijed da se „pobiju svi vojno sposobni muškarci“.

Dakle, 2008. ponovo nije kriv Kordić nego Blaškić.Ono što je u presudi Ljubičiću najbitnije, to je da je dokazano temeljem dokumenata, da je Blaškić bio taj koji je izdao zapovijed da se trojica robijaša iz zatvora u Kaoniku (Bralo, Jukić, Antolović) puste i pridruže napadu na Ahmiće.Naime, malo je poznato da ne postoji niti jedan jedini materijalni dokaz da je u Ahmićima uopće počinjen ratni zločin. Odnosno, jedini materijalni dokaz koji se navodi u presudi je dokaz po brojem Z146.1 odnosno izvješće HIS-a o Ahmićima. HIS je Hrvatska izvještajna služba kojoj je na čelu bi Miroslav Tuđman a istragu je vodio Markica Rebić, i ta istraga je pokazala da su upravo Bralo, Antolović i Jukić bili ti koji su činili zločine i bacili ljagu na ostale sudionike potpuno legalne, legitimne i preventivne vojne operacije u sklopu obrane viteško-busovačke enklave.

Pitanje je zašto je dokument Z146.1 nestao iz elektronske arhive haškog suda?Kao što je pitanje zašto je svjedočenje Paddyja Ashdowna nestalo sa službenih stranica haškog suda?

Naime, činjenica je da je pokojni sudac Richard May bio član LIBDEM-a odnosno liberalno-demokratske stranke na čijem čelu je bio danas također pokojni John Durnham Ashdown u našim krajevima poznat kao „salvetni Paddy“. U paragrafu 137. presude Kordiću vijeće suca Maya naime kaže kako je „Tuđman priznao Ashdownu da želi podjeliti BiH s Miloševićem 1991. godine“. Notorna je činjenica da predsjednik Tuđman nikad nije vidio Ashdowna sve do 6. svibnja 1995. godine kad je igrom slučaja sjedio do njega na proslavi pedesete obljetnice pobjede nad fašizmom i nacizmom. I tad je nastala famozna priča o salveti koja je u međuvremenu razvaljena argumentima i to je jedan od razloga zašto se svjedočenje Paddya Ashdowna uklonilo s haškog suda. Drugi razlog je možda taj jer je Ashdown rekao kako se „netko opako našalio pozivajući Tuđmana koji je u ww2 bio na drugoj strani“ sugerirajući da se Tuđman u drugom svjetskom ratu borio na strani fašizma i nacizma. A treći razlog je upravo naveden, zato da se može manipulirati činjenicama i da teza iz paragrafa 137. prema kojoj se događaj iz 1995. bez ikakvih dokaza translatira u 1991. A to je pak potrebno zbog toga što dokaz iz svibnja 1995. ne može biti dokaz o namjeri u svezi s muslimansko-hrvatskim sukobom koji je završio u ožujku 1994.Ili, još jedan primjer. Stanko Posavac bio je čovjek iz Uskoplja/Gornjeg Vakufa, Hrvat po nacionalnosti. Kad je 1991. godine izvršena srpska agresija na Hrvatsku, Stanko je otišao i najbliži veći hrvatski grad a to je bio Split i tamo se dragovoljno javio u 4. brigadu ZNG-a (kasnije 4. Gardijsku brigadu HV-a legendarne „Pauke“). Tu je branio Hrvatsku. Nakon sarajevskog primirja u siječnju 1992. Stanko još malo ostaje u HV-u, a onda kad je krenuo prvi strateški val srpske agresije na BiH u travnju 1992. Stanko se vraća kući i brani BiH kao pripadnik HVO-a u brigadi „Ante Starčević iz Uskoplja“. Prije toga morao je zamrznuti svoj status u HV-u a to se rješavalo prebacivanjem na sustav skrbi. 13. Siječnja 1993. godine snajperski hitac Armije BiH ubija ga na kućnom pragu. Nakon toga zapovjedništvo brigade „Ante Starčević iz Uskoplja šalje dopis u Split da se pokojnog Stanka Posavca ,može skinuti s liste skrbi 4. Gardijske brigade.

I onda ovaj i ovakav sud to tumači na način da je u siječnju 1993. 4. Gardijska brigada HV-a sudjelovala u napadu na Gornji Vakuf i da je to dokaz za postojanje međunarodnog sukoba (Kordić-Čerkez paragraf 99.)I takvim imbecilnim zakučastim, nelogičnim tezama obiluje čitava presuda. A protiv Kordića dokaza ni za lijek. Sve se temelji na pretpostavkama. A presuda suda BiH Pašku Ljubičiću iz 2008. godine pokazuje da Kordić s tim incidentom u Ahmićima nije imao ništa, da je krivnja na Blaškiću ali i ono najbitnije, da je Račanova vlada skrivala dokaze koji su optužujući za Blaškića a oslobađajući za Kordića.

I tu vam je razlog ovakve njihove zapjenjenosti. Oni se boje da narod sazna pravu istinu a ona je jednostavna; Dario Kordić je nevin čovjek koji je otukao robiju koja je trebala zapasti Blaškića.

Da je Račanova vlada u Haag poslala dokument kojim Blaškić zapovijeda oslobađanje trojice ljudi iz zatvora koji će kasnije počiniti zločine teško da bi Blaškić bio oslobođen odgovornosti za Ahmiće, a još teže da bi ista odgovornost spala na Kordića. Ali, umjesto da Račanova vlada djeluje u ime istine i pravde, ona je, nošena histeričnim valom detuđmanizacije preko Orsata Miljenića, Šime Lučina i Ranka Ostojića pakirala krivnju Kordiću a prema unutra se prikazivala domoljubnom jer eto, pomogli su da se skine krivnja s Blaškića.

Što znači pravomoćna presuda i poštivanje suda?

Komunisti, ljevičari, SDP-ovci, neradnici iz „radničke fronte“, sorosevske „nevladine udruge“ i slična klatež papagajski ponavlja kako se mora poštivati sud i presuda.

U redu.

Samo, koji sud i koju presudu? Zašto ne bi poštivali presudu suda BiH Pašku Ljubičiću koja je kronološki gledano najmlađa, i u kojem postupku je dostupnost dokumentaciji bila bolja nego u haškim procesima Blaškiću i Kordiću? Zašto bi mi morali poštivati odluke haškog suda kad je danas bjelodana činjenica da su dokumenti skrivani i da su neki od tih skrivanih dokumenata u procesu Ljubičiću bacili potpuno novo svjetlo na cijelu priču, svjetlo koje poput najjačeg reflektora osvjetljava Kordićevu nevinost?

Uostalom, svi ti silni ljevičari su obični licemjeri jer oni prvi ne priznaju sudske presude koje im ne odgovaraju. Naime, notorna je i neoboriva činjenica da je njihova najdraža ikona, kumrovečki bravar Josip Broz 1928. godine na zagrebačkom sudu osuđen na 5 godina zatvora zbog terorizma i to bombaškog terorizma. Pa ako se presude suda moraju poštovati, zašto oni ne poštuju tu presudu i ne zatraže da se ime ovog pravomoćno osuđenog terorista Josipa Broza ukloni sa svih javnih površina u Republici Hrvatskoj i da se ukloni onaj spomenik iz Kumrovca?

Činjenica je da je nakon terorističkog napada na SAD 11. rujna 2001. (u kojem su sudjelovali i neki koji su napadali Vitez, a moguće i neki koji su branili Ahmiće) godine utemeljena međunarodna anti-teroristička koalicija na čelu s SAD-om čiji član je i Republika Hrvatska.

Kako Republika Hrvatska uopće može biti vjerodostojan član međunarodne anti-terorističke koalicije kad po Hrvatskoj imate spomenike, nazive ulica, trgova, bulevara i avenija po pravomoćno osuđenom teroristu Josipu Brozu, a koji se, to je vrlo zanimljivo, branio ne dokazima i činjenicama jer su dokazi o njegovu terorističkom djelovanju bili više nego jasni, nego tezom kako on „ne priznaje taj sud nego samo sud svoje komunističke partije“.

I to su ti ljevičari koji ovih dana silno histeriziraju samo zato što je jedan čovjek svjedočio svoju vjeru. Priznaju sudove i presude kad im to odgovara, ne priznaju ni sudove ni presude kad im to ne odgovara, skrivaju dokaze pa optužuju političke konkurente da oni to čine, i tako bliže i tako dalje, a sve je zapravo jasno i da se sažeti u jednu rečenicu:

Dario Kordić je nevin čovjek a ljevičari u Hrvatskoj (ne i hrvatski ljevičari) su obična gomila licemjernih bukača bez bilo kakvog suvislog argumenta!

Predrag Nebihi/Kamenjar.com

Rabljeni  izvori:
Presuda Kordić-Čerkez:
http://www.icty.org/x/cases/kordic_cerkez/tjug/bcs/010226.pdf
Presuda Blaškić:
http://www.icty.org/x/cases/blaskic/tjug/bcs/000303.pdf
Presuda  Ljubičić (P.S. Hvala Documenti)
https://www.documenta.hr/assets/files/Sudjenja/Pasko_Ljubicic_presuda_29.04.2008..pdf
Intervju  Tomislav Jonjić
https://www.tomislavjonjic.iz.hr/slike/jonjic_rh.pdf
Video snimka odreda El-Mudžahid, napad na  Vitez
https://www.youtube.com/watch?v=uXU1QJDrPrs
Pravi broj žrtava Ahmića
http://www.hrsvijet.net/index.php/magazin/28-vijesti/povijesni-identitet/32837-koliki-je-stvarni-broj-rtava-zloina-u-ahmiima-
Ahmići – legitiman vojni cilj
http://www.hrsvijet.net/index.php/magazin/28-vijesti/povijesni-identitet/32659-ahmii-su-bili-legitiman-vojni-cilj-
Kronologija događaja koji su prethodili Ahmićima
http://www.hrsvijet.net/index.php/magazin/28-vijesti/povijesni-identitet/32739-dogaaji-i-okolnosti-koje-su-prethodile-preventivnom-napadu-hvo-a-u-ahmiima-
Prof. dr. Miroslav Tuđman: Priča o Paddyu Ashdownu i Tuđmanovoj salveti:
https://static1.squarespace.com/…/M.Tudjman%20Prica_o
Svjedočenje Paddya Ashdowna u predmetu Blaškić od 19. ožujka 1998. izbrisano sa službene web-stranice haškog suda:
http://www.icty.org/x/cases/blaskic/trans/en/980319ED.htm

Dodatak: paragrafi iz kojih su rabljeni citati, predmet Kordić-Čerkez:

  1. Prema iskazu svjedoka AT, napad na selo izvela je jedinica vojne policije iz “Bungalova” (njih 75) uz pomoć lokalnih pripadnika HVO-a. Njegov opis napada i događaja toga dana je sljedeći. Napad je trebao započeti u 05:30 sati, a početni signal za napad je trebao biti hitac iz artiljerijskog oruđa. Grupe vojne policije napustile su Bungalov između 04:30 i 04:45 sati, sa međusobnim razmakom od otprilike 20 metara. Svjedok AT otišao je sa svojom grupom u Ahmiće i čučnuo iza neke šupe. Ispaljena je jedna granata kao signal i njegova grupa je otrčala do jedne kuće gdje su zalupali na vrata. Posvuda je započela pucnjava. Međutim, svjedoka je prepoznala žena koja je izašla iz kuće i počela vikati na njega. Svjedok se uspaničio i sakrio iz zida kuće. (Niko nije bio maskiran, no Paško Ljubičić rekao im je da uklone sve oznake i bijele opasače što su i učinili.) Svjedok nakon toga više nije sudjelovao u akciji. Cilj artiljerije HVO-a bio je da pruži podršku pješadiji i uništi objekte koje pješadija nije mogla uništiti. Kad god bi neko vozilo UNPROFOR-a došlo u selo, pucnjava bi prestala. Džamija je bila utvrđena i vatra sa džamije nije prestajala sve dok nije pogođena nekim težim oružjem. (Kasnije su Bralo i Jukić digli minaret u zrak.) Četvorica pripadnika HVO-a su poginula, a nekoliko ih je ranjeno. Svjedok je vidio zarobljene automatske puške, značajnu količinu municije i mine. Svjedok je procijenio da su poginula 72 Muslimana. 1190 Hapšenja su izvršili lokalni pripadnici HVO-a iz Viteške brigade.1191
  2. Vjerodostojnost svjedoka AT osporena je na osnovu toga što je on bio učesnik u napadu te je kao takav proglašen krivim od strane Međunarodnog suda za zločine protiv čovječnosti, uključujući progon i ubistvo, za što mu je izrečena znatna kazna (na koju je uložio žalbu). Nadalje, iako on sam nije svjedočio na svom suđenju, iznio je lažnu odbranu alibijem, a čak i sada odbija priznati bilo kakvo učešće u ubistvu. Odbrana tvrdi da je prilikom svjedočenja lagao da bi mu se smanjila kazna. Suočen sa tim navodima, svjedok je prilikom svjedočenja izjavio da ne pokušava izbjeći odgovornosti nego olakšati savjest i reći istinu.1192 Njegova odbrana alibijem je povučena i nije istinita. Međutim, kad se nalazio kod kuće svjedokinje EE (žene koja ga je prepoznala), nije učestvovao u odvođenju njenog muža iza šupe gdje je ovaj ustrijeljen.1193 Svjedok je porekao da svjedoči u nadi da će mu kazna biti smanjena.1194 Rekao je da nije napravio nikakav sporazum s optužbom, nego osjeća da više ne može živjeti u “mraku” skrivajući istinu.1195 Istina je bila sakrivena, i oni među Hrvatima koji su željeli reći istinu nisu mogli biti stavljeni na liste svjedoka (odbrane). On je sam primio jedno pismo “kao neku vrstu pritiska da svjedoči za odbranu” putem g. Šuška (advokata suoptuženog na njegovom suđenju). To je pismo navodno poruka od g. Nobila (jednog drugog advokata) o tome kakvu proceduru valja slijediti prilikom davanja njegove izjave (a to treba hitno obaviti jer bi moglo doći do hapšenja i neko bi mogao progovoriti). U poruci se dalje kaže da bi njegova izjava trebala sadržavati sljedeće: da je u noći 15/16. aprila održan sastanak u Kordićevoj kući u Busovači gdje je donešena odluka da se spale kuće i pobiju Muslimani u Ahmićima, i da je, kad je rečeno da bi civili mogli poginuti, Kordić rekao “pa šta”.1196 Svjedok je rekao da se on nije složio sa tom verzijom “jer nisam više mogao sve to držati tajnom” i “nisam mogao nastaviti s tim, bez obzira šta mi se dogodilo”.1197 (Optužba se oslanja na taj iskaz u podršku vjerodostojnosti svjedoka jer pokazuje da se on odupro pritisku da lažno svjedoči protiv Kordića.)Svjedok AT je rekao da ranije nije imao hrabrosti da kaže istinu ili da svjedoči na svom suđenju, i da nije došlo do promjene vlasti u Republici Hrvatskoj niti sada ne bi sakupio hrabrost da to učini.1198
  3. U common law sistemima svjedočenje svjedoka AT smatralo bi se svjedočenjem saučesnika i prišlo bi mu se uz veliki oprez. Tako je sve do nedavno englesko pravo zahtijevalo potkrepu svjedočenja saučesnika. Iako je taj uslov sada ukinut, porotama se mora ukazati pažnja na opasnost oslanjanja na neko svjedočenje ako postoji rizik da je ono kontaminirano nedoličnim motivom svjedoka.1199 Stoga, kad svjedok ima izglede da mu se smanji kazna, važno je da se potencijalna pogrešivost svjedoka i njegovi skriveni motivi jasno daju do znanja poroti.1200 No, porota može donijeti osuđujuću presudu na temelju nepotkrepljenog iskaza takvog svjedoka. Isto tako, talijanski Kasacioni sud je prihvatio iskaze svjedoka optužbe (pentiti ) pod uslovom da su ispunjeni određeni zaštitni uslovi.1201 Evropska komisija za ljudska prava slično je zaključila da nije bilo kršenja prava na pravično suđenje po članu 6 EKLjP-a u predmetu u kojem je svjedočio “superpokajnik”, ali gdje je više elemenata indiciralo da je optuženi imao pravi čno suđenje, to jest sud je bio svjestan posebne prirode dokaza, porota je obaviještena o poteškoćama povezanim sa procjenom pouzdanosti, odbrana je imala punu mogućnost da ospori dokaze i to nije bila jedina osnova za odluku suda.1202
  4. Osim toga, to je zapravo pitanje zdravog razuma: svjedok koji ima svoj interes u predmetu (posebno interes da mu se smanji kazna) mogao bi nastojati okriviti druge a sebe osloboditi krivice.S druge strane, to ne mora značiti da je svjedok nesposoban da govori istinu. U svakom predmetu potrebno je razmotriti svjedočenje svjedoka i sve okolnosti, a posebno u kojoj mjeri je to svjedočenje potvrđeno.
  5. Prema tome, prilikom odlučivanja o tome da li da prihvati svjedočenje svjedoka AT, Pretresno vijeće mora utvrditi u kojoj mjeri je njegovo svjedočenje potvrđeno drugim dokazima. U stvari, ne postoje nikakvi direktni dokazi koji podržavaju njegov iskaz o sastanku. Međutim, postoje okolnosni dokazi koji to čine. Prvo, kao što ćemo vidjeti, događaji tog dana u Ahmićima odigravali su se prema planu koji je on opisao. Drugo, takav plan ne bi se mogao sprovesti bez prethodnih sastanaka i političkog odobrenja. Zatim, tako važan sastanak političara u Lašvanskoj dolini ne bi se održao bez prisustva Darija Kordića. Te stvari same po sebi ne bi bile dovoljne da navedu Pretresno vijeće da prihvati svjedočenje tog svjedoka. Međutim, njegov prikaz bio je suvisao i ispričan je tečno (na način osobe koja se prisjeća događaja, a ne nekoga ko ih izmišlja), te nije uzdrman unakrsnim ispitivanjem. Nekonzistentnosti na koje se oslanja odbrana nisu tako značajne da bi njegovo svjedočenje učinile nevjerovatnim. Nadalje, Pretresno vijeće je čulo i vidjelo svjedoka dok je svjedo čio i imalo je prilike osmotriti njegovo držanje. Iako se on nije mogao odlučiti da kaže punu istinu o svom učešću u napadu, i Pretresno vijeće smatra da je pogriješio u iskazu o korištenju džamije u odbrambene svrhe (što ne podržavaju iskazi drugih svjedoka), Pretresno vijeće se uvjerilo da on jeste rekao istinu o pripremama za napad na Ahmiće, uključujući sastanke u hotelu “Vitez” i kasnije brifinge.
  6. U tim okolnostima, i u nedostatku suprotnih dokaza, Pretresno vijeće je uvjereno da je Dario Kordić bio prisutan na sastancima političara na kojima je odobren napad od 16. aprila 1993. On je kao viši regionalni političar učestvovao u planiranju vojne operacije i napada na Ahmiće (i druga sela Lašvanske doline), operacije kojoj je cilj bio ’čišćenje’ tih područja od Muslimana. Vijeće se uvjerilo da bi se na takvom sastanku odobrilo Blaškićevo naređenje da se ubiju svi vojno-sposobni muškarci, protjeraju civili i zapale kuće. Takvo naređenje ne bi se moglo izdati bez političkog odobrenja. Kordić je tako bio povezan s izdavanjem tog naređenja. (Međutim, Vijeće ne može biti sigurno da drugo naređenje, da ne bude živih svjedoka, nije bilo Ljubičićevo vlastito naređenje izdato bez pozivanja na neko ranije naređenje.) Vijeće je takođe uvjereno da je Mario Čerkez, kao komandant Viteške brigade, bio prisutan na vojnom sastanku koji je održan nakon sastanka političara.
  7. Uloženo je nešto napora da se selo odbrani, kao što pokazuje svjedočenje svjedoka AT. … Odbrana se takođe oslanja na iskaz svjedoka AT o sljedećem: (a) da je HVO zatekao oružje i veliku količinu municije;1226 (b) o otporu muslimanskih snaga;1227 i (c) da je ABiH granatirala trupe HVO-a u napadu.1228

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Analiza

U pet godina vojni proračun Hrvatske porastao 17%, a Srbije čak 90%!

Objavljeno

na

Objavio

Usvega pet godina, od 2015. do 2019., hrvatski vojni proračun narastao je oko 17 posto, a vojni proračun Srbije u istom razdoblju oko – 90 posto! Hrvatska je u 2015. tako na vojsku trošila oko 555 milijuna eura, Srbija 459 milijuna eura.

Već 2017. Hrvatska troši 591 milijun eura, a Srbija se primiče Hrvatskoj i troši 559 milijuna eura. I onda se u 2018. događa potpuni preokret, Hrvatska počinje ubrzano zaostajati za Srbijom u odnosu na vojne troškove, naš je (realizirani) vojni proračun te godine bio 587 milijuna eura, manje od plana zbog prekida nabave borbenog zrakoplova, dok je vojni proračun Srbije znatno “skočio” na čak 725 milijuna eura.

Takav trend nastavljen je i tijekom ove godine kada, prema rebalansu (opet utrošeno manje od plana, ovoga puta 35 mil. eura manje), hrvatski vojni proračun iznosi 647 milijuna eura, a onaj u Srbiji čak 877 milijuna eura.

Ovi podaci dokazuju ono što su vojni analitičari već isticali, činjenicu da se Hrvatska izuzetno sporo, “mic po mic” penje u vojnim izdacima, pa je izložena i kritici NATO-a i SAD-a što se ne uspijeva značajnije približiti kolektivnoj obvezi o utrošku 2 posto BDP-a na vojsku.

Računovodstvenim manevrom, po uzoru na neke druge zemlje članice, u ožujku ove godine Hrvatska je NATO-u prikazala da troši znatno više pa je uračunavanjem troškova vojnih mirovina postotak naglo “porastao” s 1,3% na 1,75% BDP-a. Što je onda RH i podignulo na ljestvici zemalja članica na solidno 11. mjesto unutar 28 članica (bez Makedonije).

Kako je rebalansom utvrđeno da ni ove godine MORH nije uspio utrošiti planirani iznos, u međuvremenu je Hrvatska pala na 1,68% BDP-a. U sljedeća tri tjedna Hrvatska mora sastaviti konkretan “papir”, dokument koji će imati obligatornu snagu, a u kojemu će biti točno razrađeno kako i do kada će RH dostignuti onih 2% vojnih izdvajanja iz BDP-a.

Računa se da bi s početkom nabave eskadrile borbenih zrakoplova i još jednom kvalitetnijom, a planiranom nabavom, primjerice 60-tak američkih oklopljenih vozila “Bradley” koje bi nam SAD donirao, a mi platili 30 mil eura za modernizaciju te nabavom još nekoliko helikoptera “Black Hawk”, Hrvatska i dostignula tih 2%, dakle trošila bi više od milijarde eura godišnje na vojsku.

Problem je MORH-a što ne može nikakvom “računovodstvenom operacijom” približiti se drugom obveznom cilju NATO-a, a to je da za modernizaciju i opremanje, dakle nabavu novih ili modernizaciju starih borbenih sustava, troši 20% vojnog proračuna, konkretno oko 150 milijuna eura godišnje.

Premda službena Hrvatska nerado komentira jačanje vojnog trošenja u Srbiji, a nikako ne komentira nove, za javnost atraktivne vojne nabave zrakoplova MiG-29 i protuavionskih raketa “Pantsir-S1” iz Rusije, i njima je vjerojatno očito da skok od 90% u vojnom trošenju u susjednoj Srbiji nikako ne smije proći bez paljenja lampica za uzbunu u sustavu nacionalne sigurnosti RH, piše Večernji list

 

Jan Ivanjek: HV je najbolja vojska u našem susjedstvu

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Analiza

Što je za Hrvatsku, a što za SAD osnovna vojna ravnoteža u regiji?

Objavljeno

na

Objavio

Prije nekoliko dana američka vladina agencija DSCA predložila je Kongresu da Hrvatskoj odobri nabavu novih transportnih helikoptera UH-60M Black Hawk.

U svom dopisu objašnjavaju kontekst zašto će RH i NATO-u ta nabava dobro doći, no u dopisu stoji i jedna za nas znakovita rečenica, koja potvrđuje teze o tome da SAD jako dobro mjeri kakvo oružje Hrvatska smije nabaviti.

“Predložena prodaja ove opreme neće izmijeniti osnovnu vojnu ravnotežu u regiji”, glasi. S obzirom na to da Hrvatska nema problema s “vojnom ravnotežom” s Mađarskom, Rumunjskom, Bugarskom i Slovenijom, kao članicama NATO-a ili BiH, Crnom Gorom i Sjevernom Makedonijom, očito je da se to mjerenje vojne ravnoteže odnosi na mjerenje sa Srbijom.

Sada je jasnije zašto Hrvatska već godinama ne uspijeva nabaviti jače vojne sustave, a nema takvih problema kada je riječ o nabavi oklopljenih vozila, transportnih i izviđačkih helikoptera Kiowa Warriorsa, protuoklopnih raketa kratkog dometa, piše Davor Ivanković / Večernji list

Netko u američkom State Departmentu mjeri i zaključuje da bi isporuka jačeg oružja Hrvatskoj poremetila vojnu ravnotežu sa Srbijom. Sada je jasnije i zašto je prije četiri godine zaustavljena priča o isporuci američkih višecijevnih raketnih lansera M 270 MLRS, što je dogovarao još ministar obrane Ante Kotromanović.

Čim je spomenuto da će nekoliko lansera od njih 16 moći ponijeti i rakete dometa do 300 km, javio se Aleksandar Vučić i poslao poruku: “Ne znam zašto bi netko u regiji uzimao balističke rakete, ili će oni odustati od toga ili ćemo mi morati pronaći odgovor na to.”

Ta poruka i vješta diplomacija Srbije očito su uspjeli blokirati vojnu isporuku jačeg oružja Hrvatskoj. Nekoliko godina poslije Hrvatska je s Izraelom već uspjela dogovoriti isporuku F-16 Baraka, no u zadnji čas to SAD zaustavlja.

Uvidom u spomenutu rečenicu iz dopisa DSCA Kongresu sada je jasnije koji je bio primarni razlog blokade. Izraelski Baraci su, istina, već stari zrakoplovi, no posjeduju izrazito suvremenu opremu i “dalekometno” naoružanje, kao i opremu za elektroničku zaštitu. I bio je u pravu tada ministar obrane Damir Krstičević kada je, nažalost, preuranjeno govorio o tome da će s Baracima HRZ biti nadmoćniji u zraku od bilo kojeg borbenog zrakoplova u susjedstvu.

Niti se ona Kotromanovićeva niti Krstičevićeva namjera ispunila. No u međuvremenu Srbija je iskoristila taj za nas čudni “time out” te je dobila, kupila ili razvila oružja kojim može parirati najavljenim hrvatskim vojnim nabavama, a koje se nisu ni dogodile.

U zadnje tri godine vojna ravnoteža između Hrvatske i Srbije se poljuljala, uvelike i na štetu Hrvatske. Srbija sada posjeduje i dalekometne raketne projektile, razvila je i vlastitu, što bi Vučić rekao “balističku raketu” dometa 300 km, od ruskog i bjeloruskog partnera dobila je jednu i pol operativnu eskadrilu MiG-ova 29, a sada i najmoderniji protuavionski sustav Pancir S1 za male i srednje visine.

Kako bi rekao jedan naš vojni analitičar, nakon instaliranja ruskog Pancira S1, “Hrvatska može slobodno zaboraviti na uporabu i Kiowa i Black Hawkova i svega što imamo od zračne potpore”.

Opće je poznato da Hrvatskoj nedostaje kompletan sustav obrane zračnog prostora, dakle i borbena eskadrila i PZO sustavi za srednje i velike visine. I kako u svjetlu tih činjenica shvatiti da nas naš ključni vojni partner SAD koči u nabavi operativnih vojnih sustava koji bi nam omogućili samostalnost u obrani zračnog prostora i teritorija?

I kriza u odnosima Turske s NATO-om i SAD-om počela je kada su Amerikanci kočili isporuku svog najmodernijeg protuzračnog sustava Patriot Turskoj pa su posljedično ovi od Rusa kupili S-400, koji ruši sve letjelice na daljinama od 400 km i na kojem, kad smo kod toga, srpske posade već provode početnu obuku.

Hrvatska si definitivno ne može dozvoliti ono što je učinio Erdoğan, no ima saveznika koji bi mogli priskočiti, poput Francuske, a najprije Izraela. Mi si ipak prethodno moramo postaviti pitanje i tražiti odgovor o ponašanju našeg glavnog saveznika.

Treba sjesti za stol i otvoreno porazgovarati o tome što je za Hrvatsku, a što za SAD “osnovna vojna ravnoteža u regiji”. Ne bi trebalo biti teško dokazati prvo, da je ravnoteža sada već znatno poljuljana na štetu RH, članice NATO-a, te da Hrvatska nikada nije svojim oružjem napala Srbiju.

Dok je Srbija svoje oružje agresivno koristila prema Hrvatskoj, ali i širom “regije”. Od kraja rata Hrvatska se pridržavala dviju strateških postavki. Da nikada više neće dozvoliti da bude razoružana i da nikada više neće dozvoliti vojnu hegemoniju Srbije u “regiji”. Sada je samo pitanje tko će, dakle, SAD-u kazati da za nas nije “ravnoteža” situacija u kojoj smo vojno inferiorniji od Srbije.

 

SAD odobrio prodaju dva Black Hawka Hrvatskoj

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari