Pratite nas

Herceg Bosna

Zajedničko djelovanje HV-a i HVO-a u Oluji

Objavljeno

na

Uloga HVO-a, u Oluji se najčešće ne spominje. Razlog za to je najvjerojatnije u usmjeravanju pozornosti na snage koje sudjeluju u napadnom djelovanju dok se snage u djelatnoj obrani, čiji je značaj također vrlo bitan, vrlo često zanemaruju.

Zajedničko djelovanje HV-a i HVO-a u Oluji

Zajedničko djelovanje Hrvatske vojske i vojske Hrvata iz Bosne i Hercegovine (Hrvatskog vijeća obrane) u završnim operacijama Domovinskog rata, od studenog 1994. do listopada 1995. predstavlja razdoblje u kojem su se odvijale operacije širokih razmjera, u Republici Hrvatskoj na području od Jasenovca do Knina te u Bosni i Hercegovini od planine Dinare do rijeke Vrbas na istoku, te do rijeke Sane na sjeveru, na ukupnoj površini od preko 10 000 kilometara kvadratnih koje su dovele do kraja rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, te omogućile potpisivanje konačnog mirovnog sporazuma.

Okončanjem borbenih djelovanja u operaciji Ljeto 95 (od 25. do 29. srpnja) ostvareni su svi planom zadani ciljevi. Poražene su postrojbe 2. krajiškog korpusa Vojske Republike Srpske, presječena je prometnica Knin-Drvar čime su snage Srpske vojske Krajine u sjevernoj Dalmaciji dovedene u poluokruženje, te je područje od 1600 km2 stavljeno pod nadzor HV-a i HVO-a. Pozitivan ishod Ljeta 95 dao je veliku stratešku prednost hrvatskim snagama nad SVK, što će doći do izražaja u operaciji Oluja.

 

Kao najveća oslobodilačka operacija hrvatskih snaga, Oluja je dobila mnogo veću pozornost u javnosti u odnosu na ostale operacije u razdoblju 1994 – 1995.. Ipak Oluju treba shvaćati kao kontinuitet oslobodilačkih operacija hrvatskih snaga koje se vode od kraja 1994.g. s kojima zajedno čini jednu operacijsku cjelinu. Izuzetno je važan zadatak koji su u Oluji obavili Zborno područje Split HV-a i HVO.

Glavni cilj Operacije za ZP Split bio je grad Knin kao političko i vojno središte RSK. Zbog toga je planirano energičnim udarom glavnih snaga (4. i 7. gardijske brigade) smjerom Bosansko Grahovo – Knin razbiti neprijateljske snage na prvoj crti obrane, presjeći komunikaciju Knin – Gračac, te nakon toga osloboditi Knin.

Snage s kojima je ZP Split raspolagalo uoči Oluje brojale su ukupno 32 000 ljudi raspoređenih u dvije gardijske brigade (4. i 7.), dvije gardijske bojne (2. bojna 9.gbr i 81. gardijska bojna), dvije pričuvne brigade (112. i 144. brigada), jednu ročnu brigadu (113.), jednu brigadu PZO (204.) šest domobranskih pukovnija (7., 15., 134., 142., 6., i 126.), dva topnička divizijuna (14. i 20.), jedan protuoklopni divizijun (11.) i sve postrojbe HVO-a raspoređene od Grahova do Kupreških vrata. Omjer snaga po hrvatsku stranu je bio najpovoljniji u odnosu na prethodne operacije. Tako je u ljudstvu omjer bio 2,1 : 1, u oklopništvu 1,1 : 1 i u topništvu 1,3 :1.

S druge strane neprijatelj Zbornog područja Split bio je Sjevernodalmatinski korpus SVK sa sjedištem u Kninu. Korpus (koji je to bio samo po imenu) je u svom sastavu imao dvije motorizirane brigade, dvije lake brigade, dvije pješačke brigade te topničko-raketne postrojbe.

Provedbu operacije ZP Split je započelo 4. kolovoza u ranim jutarnjim satima. Početni napadi su probili crtu obrane Kninskog korpusa na svim planiranim pravcima a veći dio njegovih postrojbi se brzo i bez borbe povukao. Dinamika kojom su hrvatske snage izvodile operaciju bila je takva da neprijatelj nije mogao uspostaviti znatniji otpor po dubini nakon što mu je prva crta probijena, pa se otpor srpskih snaga pretvorio u niz nepovezanih i slabo usklađenih obrambenih akcija. Tokom 4. kolovoza napravljeni su taktički pomaci na bojišnici s kojima su stvoreni uvjeti da se sljedećeg dana provede napad na Knin. Drugog dana operacije tu su zadaću dobile 4. i 7. gardijska brigada kao izdvojenu operaciju. Oslobađanje Knina je započelo ujutro u 05.00 sati i završilo do 11.00 sati, čime je ostvaren temeljni cilj operacije nakon kojeg je neprijateljski otpor postajao sve slabiji pa se u toku dana pokretanjem postrojbi prešlo u gonjenje razbijenih snaga SVK. Budući da je 5. kolovoza ZP Split provelo većinu svojih zadaća, sljedeća dva dana intenzitet borbenih djelovanja bio je slabiji, a pobunjeni Srbi su se preko Otrića povukli u BiH. 8. kolovoza hrvatske snage su izbile na državnu granicu čime je ZP Split u cjelosti ostvarilo postavljene zadaće u operaciji Oluja. U četiri dana napadne operacije postrojbe ZP Split oslobodile su Knin, Benkovac, Obrovac, Drniš i Vrliku, Kninski korpus SVK je potpuno poražen i oslobođeno je područje od oko 4000 km2. Od ključnog značaja za uspjeh operacije bilo je ovladavanje istaknutim objektima oko Knina i primjena obuhvatnog manevra pri samom napadu na grad čime su hrvatske snage u Knin ušle sa sjeverne strane preko Dinare iza leđa snagama pobunjenih Srba.

Što se tiče HVO-a, njegova se uloga u Oluji najčešće ne spominje. Razlog za to je najvjerojatnije u usmjeravanju pozornosti na snage koje sudjeluju u napadnom djelovanju dok se snage u djelatnoj obrani, čiji je značaj također vrlo bitan, vrlo često zanemaruju. U vrijeme izvođenja operacije, dvije gardijske brigade HVO-a angažirane su za obranu Livanjskog polja i Glamoča, a snage Zbornog područja Tomislavgrad nastojale su iskoristiti uspjeh operacije za zaposjedanje povoljnijih položaja na kupreškom dijelu bojišta. Cilj je bio ovladati dominantnim kotama, staviti pod vatreni nadzor područje Kupres – Šipovo i stvoriti uvjete za daljnje napredovanje prema Šipovu i Jajcu. 2. i 3. gardijska brigada HVO-a su 4. kolovoza započele s napadom, a sljedećih nekoliko dana su napravile manje pomake te na taj način vezale za sebe snage 2. krajiškog korpusa VRS čime je spriječena mogućnost njegove pomoći SVK. Ocjena uloge snaga Hrvatske Republike Herceg Bosne od strane samog zapovjednika ZP Split, generala-bojnika Ante Gotovine vjerovatno je najadekvatnija za vrednovanje njihovog doprinosa:

Istočno od Bosanskog Grahova, duž crte bojišta nalazile su se ostale djeladbeno podređene snage 1., 2. i 3. gardijske br. HVO, Specijalne postrojbe MUP-a HR Herceg Bosne i ostale domobranske postrojbe koje su također uspješno u djelatnoj obrani obavile svoj dio zadaće i ni jednog trenutka nisu dovele u pitanje stabilnost dostignute crte u prethodnoj operaciji Ljeto 95.

Ako se ovome doda važnost kontinuiteta djelovanja hrvatskih snaga od kraja 1994.g. u operacijama koje su omogućile izvedbu Oluje, značaj hrvatskih snaga iz Herceg-Bosne se može okaraterizirati kao ključan za poduzimanje oslobodilačkih operacija i njihov pozitivan ishod.

Mario Tomas

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Herceg Bosna

Sramotan odnos Hrvatske prema ‘šestorki’ Herceg Bosne

Objavljeno

na

Objavio

Jadranko PrlićBruno StojićSlobodan PraljakMilivoj PetkovićValentin Ćorić i Berislav Pušić, naši uznici iz Herceg Bosne za hrvatske medije ne postoje. I ne samo za medije. Njih ne spominju ni najviši hrvatski dužnosnici, vodeće stranke, saborski zastupnici!

Srame ih se!? Boje se nečega? Imaju amneziju? Podlegli su negativnoj kampanji?

Što god od toga bilo, trebali bi znati: hrvatski narod se njima ponosi i zna tko su!

Možete ih klevetati ili šutjeti o njima, ali narod zna tko su!

Oni će, bilo to vama drago ili ne ostati zapisani u povijesti Hrvata kao svijetli primjeri, ma što vi govorili, i koliko god ih prešućivali!

Nije li tako bilo i s Gotovinom, Markačem, Čermakom, Ademijem? Na njih se putem naših mainstream medija ili od strane plaćenih lešinara-piskarala nabacivalo blato sve dok nisu oslobođeni optužbi! Za čiji interes i u ime čega!?

I kad se naša generalska trojka (Gotovina, Markač, Čermak) uzdignuta čela vratila iz Haaga, bili smo svjedoci njihovih izobličenih faca i šoka zbog oslobađajućih presuda. Čak ni u tim trenucima, kad su stotine tisuća Hrvata na svetim misama molili za slobodu nepravedno optuženih, a na središnjem zagrebačkom trgu ih razdragano mnoštvo dočekalo kako se nikada i nikoga u Hrvatskoj nije, kad je cijela Hrvatska bila u suzama radosnicama, oni nisu mogli skriti svoju mržnju i jal. I nevjericu da nevino optuženi nisu osuđeni a Hrvatska nije razapeta na stup srama pred svijetom!

Toliko „vole“ zemlju u kojoj žive!

Tim gubavcima, tom šljamu i ološu, ljudskom talogu kakvoga ima samo kod nas u Hrvatskoj ne smetaju krvnici koji su ostali neosuđeni i danas su na slobodi a počinili su najgora nedjela genocida i etničkog ćišćenja u Europi nakon Drugoga svjetskog rata! Zločinci koji i dalje ruju i šire mržnju, upućuju uvrede na adresu Hrvatske, pljuju po našim žrtvama i svetinjama i prijete novim ratovima!?

Oni ne nalaze ništa sporno u tomu što balkanski krvnik Milošević nije osuđen, u oslobađajućoj presudi fašistu i četničkom zlikovcu Vojislavu Šešelju, za njih nije upitna ni simbolična kazna izrečena krvniku Veselinu Šljivančaninu, ne oglašavaju se na optužbe dokazanih fašista Aleksandra Vučića, Ivice Dačića i njihovih slugu.

Više se mediji u Srbiji bave time i imaju objektivniji pristup u odnosu na ove pojave nego mi!

Je li to normalno!?

Nedavno je premijerka Srbije Ana Brnadić javno postavila pitanje: „Tko će Šešelju nadoknaditi onih 13 godina izgubljenog života koje je proveo u Haagu?“

Na stranu to što se dotična gospođa zalaže za prava zločinca i ratnog huškača, ali eto, kod njih se ni ljudi na najvišim pozicijama ne libe uzeti u zaštitu nekoga ako misle da je to u nacionalnom interesu.

Mi nismo doživjeli da naš premijer ili predsjednica barem jednom jedinom riječju podrže naše uznike iz Herceg Bosne. I da kažu istinu o ratu. Ili ja barem nikada nisam takvo što čuo.

SRAME SE ISTINE, ili su i sami podlegli kampanji. Istoj onoj koja je od početka blatila hrvatski Domovinski rat i blistave oslobađajuće operacije Hrvatske vojske i policije.

Hrvatski narod – kad kažem hrvatski narod, za mene je to zajedništvo nas Hrvata u Hrvatskoj, Herceg Bosni i dijaspori – jako dobro zna što je istina.

Hrvatski narod zna da su optužbe za „udruženi zločinački pothvat“ krivotvorine bjelosvjetskih mešetara i mutivoda kojima nije bilo u interesu da se Hrvati u Herceg Bosni obrane.

Hrvatski narod stoji iza svojih generala i iza ISTINE o svojoj borbi za opstojnost. Kolona sjećanja koja danas u Vukovaru teče kao rijeka kolona je sjećanja za sve naše žrtve, kako u Slavoniji, tako i na Banovini, u Dalmaciji, Dubrovniku, Konavlu, u Lašvanskoj dolini, i diljem naše Herceg Bosne.

Hrvatski narod u Herceg Bosni je kriv samo zato što je preživio, na njemu druge krivnje nema. I živjet će i dalje. Bilo to komu drago ili ne.

Sjajna obrana koju je na suđenju u Den Haagu iznio general Slobodan Praljak dokazala je istinu. I naš narod s vjerom u Boga i pravdu čeka presudu šestorki uvjeren u njihovu nevinost, jednako kao i u slučaju generala Gotovine, Markača, Čermaka, Ademija.

Naši generali iz Herceg Bosne, nepravedno optuženi i (nažalost) ostavljeni i od političke elite Republike Hrvatske na milost i nemilost svjetskim moćnicima, čekaju više od 13 godina na presudu. Ali nisu ostavljeni od NARODA i ostat će zapisani u našoj povjesnici, kao ČISTI I ČASNI ljudi, kakva god presuda tih moćnika bila.

Oni, da parafraziram generala Praljka, mogu biti i osuđeni, ali ne po pravdi i pravu, nego po sili i pravu jačega. 

A svi vi koji šutite a ne bi smjeli šutjeti, a u isto se vrijeme grčevito borite za svoje mjesto u povijesti istog ovog naroda, znajte: TA POVIJEST SMJESTIT ĆE VAS TAMO KUD SPADATE.

Jer, istina je voda duboka!

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati

Herceg Bosna

Obrana Hrvata kroz Herceg Bosnu ne može biti zločinački pothvat

Objavljeno

na

Objavio

Obilježavanje 26. obljetnice utemeljenja Hrvatske zajednice Herceg Bosne jedanaest dana prije drugostupanjske presude šestorici nekadašnjih čelnika HZ, a kasnije i Hrvatske republike Herceg Bosne, proteklo je u zebnji i iščekivanju, te u isticanju ponosa prema opstanku i opstojnosti Hrvata u BiH i pijeteta prema svim žrtvama, piše Večernji list BiH.

Nekritička i crno-bijela tehnika portretiranja svih događanja u Bosni i Hercegovini i ove godine su učinila da se na Herceg Bosnu gleda najmanje iz tri kuta.

Dretelj i Musala

Posve je logično da će bošnjačke žrtve za sve loše osuđivati Herceg Bosnu i hrvatske vlasti. Jednako kao što to čine hrvatske žrtve prema bošnjačkim vlastima i Sarajevu. A da čak ni u tome pristupu žrtvama ni približno jednako nema jednakosti, kao niti počinjenim zločinima, pomoglo je nedavno izricanje presude za žrtve u logorima Musala kod Konjica i Dretelju kod Čapljine.

Uz to što je hrvatski “zločinac” dobio dvostruko veću kaznu od bošnjačkog “zločinca”, u najmanju ruku neprihvatljivo je da se logor za Hrvate naziva sabirnim centrom, u kojemu su se, eto, omakli i zločini, a da pravosuđe BiH sabirni centar kojim su upravljali Hrvati nazivaju logorom.

Ništa drukčija dioptrija nije bila niti iz Haaga, koji je u prvostupanjskoj presudi jedino osudio grijehe Herceg Bosne, koja formalno ne postoji, a istodobno niti jedna druga genocidom, ubojstvima i progonom napravljena tvorevina nije doživjela takvu osudu.

Postavlja se pitanje, treba li se sramiti Herceg Bosne, njezinih utemeljitelja, njezinih rezultata… Svako racionalno i normalno stvorenje osudit će zločine koje je bilo tko počinio u bilo koje ime.

Identičnu distancu treba zauzeti prema svima onima, institucijama i pojedincima, koji nastoje stigmatizirati cijeli jedan narod, Hrvate, i staviti im breme kakvo su nosile ustaše i sljedbenici zločinačkog nacističkog režima.

Posavina, Bosna…

Protagonisti se jesu promijenili, ali matrica prikazivanja žrtve i izvlačenja političkih bodova na tome temelju odavno je pročitana priča. Hrvati u BiH na povijesni dan osnivanja Hrvatske zajednice Herceg Bosne trebaju i moraju biti ponosni.

Posebice stoga jer su toga dana 18. studenoga 1991., na dan pada Vukovara, odgovorili kako neće skrštenih ruku čekati sudbinu grada heroja na obalama Dunava. Podlogu za osnivanje Herceg Bosne dale su im već utemeljenje Hrvatske zajednice u Bosanskoj Posavini, središnjoj Bosni, te na koncu i onima u Hercegovini.

Upravo su ta činjenica te kasnije stvaranje Hrvatskoga vijeća obrane bili ključni za opstanak i opstojnost najvećeg dijela hrvatskoga naroda. Na tome teritoriju zadržalo se oko 450.000 Hrvata. Herceg Bosna bila je jedina žila kucavica i za opstanak Bosne i Hercegovine.

Ideja Herceg Bosne nikada nije i neće umrijeti među Hrvatima. Oni je, makar i u virtualnom svijetu, doživljavaju ispunjenjem stoljetnoga sna o slobodi.

18. studenoga 1991. godine uspostavljena Hrvatska zajednica Herceg-Bosna

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari