Pratite nas

Kronika

Zakon po kojem su (o)suđeni vojni policajci za Loru je krivotvorina što su potvrdili i Josipović i Josip Leko!

Objavljeno

na

Mladen Bajić je izgradio svoju karijeru na slučaju Lora, iako je preko tog slučaja prao i vlastitu nečistu savjest. Zadnjih deset godina u Hrvatskoj se uglavnom govorilo o žrtvama a nitko nije htio čuti i “drugu istinu”, odnosno ono što su imali za reći optuženici.

Tko se još sjeća suđenja za “Loru” i sudbine osmorice bivših vojnih policajaca koji zajedno sa svojim obiteljima prolaze kroz pravi pakao i političko-pravosudnu kalvariju zadnjih dvadesetak godina.

Nakon što su prvo bili oslobođeni pa nekoliko godina kasnije i drastično osuđeni na ukupno 53 godine po istoj optužnici koja ih je teretila za ratne zločine nad srpskim civilima u splitskom vojno-istražnom zatvoru Lora 1992. godine, danas je cijeli slučaj po tko zna koji puta na Vrhovnom sudu gdje se čeka odluka hoće li biti obnove postupka ili ne, jer je splitski Županijski sud već u dva navrata odbio zahtjev za ponavljanje suđenja.

Vinko Burazer, odvjetnik Emilija Bungura jednog od optuženih tvrdi kako je cijeli slučaj s pravnog stajališta vrlo jednostavan, ali…
– Nažalost, iako se kod nas tvrdi kako je sudstvo neovisno, ovaj slučaj možda najbolje pokazuje da politika još uvijek vodi glavnu riječ, jer kako drugačije objasniti činjenicu da su ljudi optuženi i presuđeni na temelju OKZ-a iz 1993. koji nije donesen u zakonskoj proceduri, na temelju lažnih dokaza i krivih činjenica u jednom dogovorenom suđenju gdje su optuženici očigledno prevareni ali to nitko već deset godina ne želi riješiti. Zar ne bi bio interes da se konačno utvrdi istina, pita Burazer.
Podsjeća kako je glavnu ulogu u svemu imao današnji glavni državni odvjetnik Mladen Bajić koji, kaže Burazer, preko tih nesretnih ljudi “pere” svoje grijehe iz prošlosti i vremena kada je bio zamjenik vojnog tužitelja u Splitu.

[pullquote_right]KAKVA SMO MI DRŽAVA: VINKO BURAZER, ODVJETNIK JEDNOG OD OSUĐENIH IZ SLUČAJA LORA OPTUŽUJE! [/pullquote_right]

Gotovo je nevjerojatno da je Bajić ljude koji su privedeni u Loru u to ratno vrijeme prvo proglasio teroristima optuživši ih za oružanu pobunu protiv RH da bi onda 10 godina kasnije te iste ljude proglasio civilima i njihovo stradavanje prikazao kao ratni zločin!, tvrdi Burazer.
Podsjetimo, Županijski sud u Splitu je prvo 2002. godine oslobodio osmoricu optuženih, no sudac Lozina ih je, prema Burazerovim riječima, tada prevario, jer je tražio da optuženici i njihovi branitelji potpišu podnesak u kojem se odriču prigovora na optužnicu – što je osnovno okrivljenikovo pravo. Kada je splitski Županijski sud 2006. u ponovljenom postupku optužene Tomislava Duića, Miljenka Bajića, Josipa Bikića, Emilia Bungura, Davora Banića, Ante Gudića, Anđelka Botića i Tonča Vrkića proglasilo krivima za navodni ratni zločina protiv civilnog stanovništva, te im izrekao ukupno 53 godine zatvora, upravo je ta činjenica bila jedna od presudnih u ponovnom suđenju budući optuženici nisu mogli uložiti bilo kakav prigovor na optužnicu.

– Osim što se radi o diskriminaciji i neljudskom postupku, to je i vrhunska prijevara vlastitih građana u organizaciji pravosuđa RH kakve se ne bi postidjeo niti jedan “diktatorski” režim” u svijetu, dodaje odvjetnik Burazer, podsjećajući da su optuženici osuđeni na temelju nepostojećeg zakona kojeg Sabor nije donio na plenarnoj sjednici o čemu ima i pismeno očitovanje sadašnjeg predsjednika Sabora Josipa Leke ali i predsjednika države Ive Josipovića koji je također potvrdio da na sporni zakon nikada nije stavljen potpis Predsjednika Republike, odnosno da predsjednik države nikada nije donio ukaz o proglašenju tog “zakona”.
Iako je u vrijeme kada su optuženici (o)suđeni bio na snazi već novi Kazneni zakon (iz 1998.) na njih se ipak primijenio onaj “fantomski” iz 1993. koji je nastao na saborskom Odboru za pravosuđe, istoga dana kada je osnovan Haški sud. Taj je zakon zapravo bio kompilacija nekoliko starih zakona iz bivše Jugoslavije, a retroaktivna primjena je u suprotnosti s ženevskim konvencijama koje izrijekom to zabranjuju.

– Zakonodavna vlast je doslovce krivotvorila zakon po kojim su osuđeni vojni policajci. I onda neka još netko kaže da zakonodavna i izvršna vlast ne utječu na sudbenu. Pa u Državnom sudbenom vijeću osim sudaca i dva profesora prava sjede i dva političara od kojih je jedan ni manje ni više nego aktualni predsjednik Sabora Josip Leko!!!, naglašava Burazer, kojeg smeta i činjenica da se na gotovo 10 tisuća ljudi optuženih za oružanu pobunu protiv RH primijenio Zakon o oprostu (donesen u rujnu 1992.), a splitske se vojne policajce sudilo deset godina nakon događaja i to za ratni zločin protiv civila. Da stvar bude gora, upravo je Bajić te iste ljude dao uhititi teretivši ih da su špijunska grupa i teroristi koji su kao uhićenici napali vojne policajce, pokušali im uzeti oružje i na koncu pobjegli iz zatvora.
Usprkos svemu, osuđeni hrvatski branitelji, njihove obitelji i pravni zastupnici još uvijek žive u nadi kako će hrvatsko pravosuđe a poglavito Vrhovni sud dozvoliti da u ponovljenom sudskom postupku dokažu da su protupravno i nepošteno osuđeni za smrti “civila” iz 2002.godine, koji su 1992., o čemu obrana ima i dokaze, zapravo bili pripadnici srpskih paravojnih postrojbi koji su na tlu RH kao međunarodno priznate države bili odgovorni za smrt više od 10 hrvatskih građana i branitelja.
– Smatram kako će u ovoj šahovskoj pravnoj igri na kraju istina izaći na vidjelo – milom ili će je izvući EU i/li neka druga međunarodna institucija!, uvjeren je odvjetnik Vinko Burazer.

 

KRONOLOGIJA SUDSKOG POSTUPKA ZA LORU:

– 27.03. 2002. Županijsko državno odvjetništvo u Splitu optužio je osam hrvatskih branitelja–stražara u Vojno-istražnom centru Lora za ratni zločin

– 20.11. 2002. Presudom Županijskog suda u Splitu svi optuženici oslobođeni su optužbi

– 25.03. 2004. Vrhovni sud ukida prvostupanjsku presudu, određuje novo suđenje i traži od ŽDO u Splitu da optužnicu uskladi s činjeničnim stanjem što nije napravljeno

– 02.03.2006. Županijski sud donosi novu presudu u ponovljenom postupku i na temelju iste optužnice sada osuđuje sve optuženike na zatvorske kazne od 6 do 8 godina

– 06.02.2007. Vrhovni sud RH potvrđuje zatvorske kazne

– 05.04. 2007. podnijeta je ustavna tužba protiv presude Županijskog suda u Splitu

– 26.03. 2009. Ustavni sud odbija tužbu ali do danas to nije objavljeno u službenom glasilu RH iako je to zakonska obveza.

kamenjar.info

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kronika

Kapetan Dragan pobjesnio u sudnici: ‘Ovo je fašistički progon, pa mene je i JNA mrzila’

Objavljeno

na

Objavio

Dragan Vasiljković, poznatiji kao kapetan Dragan, kojega optužnica Županijskog državnog odvjetništva tereti za ratne zločine nad hrvatskim vojnicima i civilima u četvrtak je iznoseći svoju obranu na splitskom Županijskom sudu odbacio krivnju za sve što mu se optužnicom stavlja na teret

Vasiljković je iznio obranu, ali nije želio odgovarati na pitanja sudskog vijeća, optužbe i obrane. Kazao je da je cijeli sudski proces ‘opsesivno fašistički progon‘, a nakon što ga je sudac Damir Romac upozorio da ne vrijeđa nastavio je da od procesa ne bi ostalo ništa ‘kada bi isključili fašizaciju Hrvatske‘.

Odbacio je tvrdnje da je ikada imao veze sa zatvorom na kninskoj tvrđavi upitavši kako netko može biti ratni zarobljenik prije rata s obzirom da je rat u Knin došao 1995.

‘Ja sam dao prijedlog da se zatvor izmjesti i napravi mokri čvor. Ne znam kome je palo napamet da me predstavi kao čuvara zatvora kada je tamo bilo toliko puno policije. Želim reći kako sam 12 godina zatvoren od čega 11 godina bez optužnice. Oduzeli su mi 12 godina života. Čak su i Alojzija Stepinca držali u kućnom pritvoru, a ja sam 12 godina u zatvoru’, kazao je Vasiljković.

U svojoj je obrani kazao i da je Glinu napustio 27. srpnja u 14 sati, a u optužnici ga se tereti da je djela počinio 30. srpnja. Istaknuo je kako je ‘komično’ sve ono što o tom slučaju pišu novine.

‘Veće su šanse da sam zapovijedao Anti Gotovini nego JNA. Pa oni su mene mrzili. Ne samo da nisam počinio ratni zločin nego se zapitajte zašto sam postao to što jesam’, rekao je Vasiljković na kraju svoje obrane.

Vasiljković je optužen da je kao zapovjednik Jedinice za posebne namjene u sastavu paravojnih srpskih postrojbi, odnosno zapovjednik Nastavnog centra za obuku pripadnika specijalnih postrojbi Alfa, postupao protivno odredbama Ženevske konvencije.

Na teret mu se stavlja da je tijekom lipnja i srpnja 1991. u zatvoru na kninskoj tvrđavi te tijekom veljače 1993. u Bruškoj kod Benkovca mučio, zlostavljao i usmrćivao zarobljene pripadnike hrvatske vojske i policije.

Uz to je optužen i da je tijekom srpnja 1991. u Glini, u dogovoru sa zapovjednikom tenkovske jedinice JNA, izradio plan napada na tamošnju policijsku postaju te prigradsko naselje Jukinac, sela Gornji i Donji Viduševac, a potom i njihovo zauzimanje.

Tijekom napada su oštećeni i uništeni civilni objekti, stanovništvo natjerano na bijeg, opljačkana je imovina, a ubijeni su i ranjeni civili od kojih i jedan strani novinar.

facebook komentari

Nastavi čitati

Kronika

Žepče (Kiseljak) – zločin Armije BiH nad Hrvatima i kako se hrvatski grad junački obranio u okruženju?

Objavljeno

na

Objavio

Dana 16. kolovoza 1993., prije točno 24 godine, u malom bosanskom selu Kiseljaku pored Žepča počinjen je javnosti gotovo nepoznat ratni zločin nad Hrvatima. Zločin su počinili pripadnici Armije BiH, točnije diverzanti 303. i 304. brigade 3. korpusa Armije BiH.

Vojnici Armije BiH, među kojima je prema tvrdnjama žepačkih Hrvata bilo i mudžahedina, upali su preodjeveni u vojnim odorama HVO-a u Kiseljak. Za vrijeme dok su se vojnici HVO-a i stanovnici Kiseljaka snašli i konsolidirali već je vatrenim i hladnim oružjem život izgubilo 43 vojnika i civila.

Sliku užasa toga dana u selu Kiseljak opisala je jedna svjedokinja, rođena 1958. godine ovako:

“Kad smo došli možda deset metara od ceste, zapucali su vojnici Armije BiH po nama. Svi smo popadali po tom putu. Moj se sin bacio malo u stranu i nije niti ranjen. Kad je došao sebi podigao je malu Ivanu i pitao me; ‘Majko, što je ovo?’ A mala Ivana govorila je: ‘Joj, što ću…’ to su bile njene zadnje riječi. Ja sam samo govorila: ‘Dijete, ne daj se!’ Florijan nije progovorio nijednu riječ kao ni majka mu Kata. Mala Ivana Širić je rođena 11. ožujka 1980., Kata Krezić 12. rujna 1933., Franjo Krezić 2. veljače 1934., a Florijan Krezić 27. veljače 1963. Svi su oni u jednom trenu ubijeni. Janja Bulajić je teško ranjena i poslije je ostala u bolnici u Banja Luci. To se sve dogodilo pored mene. Ležala sam medu njima mrtvima. Onda sam se, u toj svojoj panici, sjetila Boga i to mi je jedinu snagu dalo. Tad sam izmolila ‘Pokajanje’, za mrtve. Franjo Krezić je nakon pucnjave još davao znakove života i sin mi je rekao: ‘Mama, odoh ga ja pokušati spasiti, samo ako ga uspijem dolje prenijeti’. Pitao me jesam li ja ranjena, ja sam rekla da jesam, ali da ne krvarim puno… 

Tad sam se morala nasloniti na mrtvog Florijana Krezića. Pazila sam da ne ugazim u njegovu krv i tad sam vidjela njegov mozak u toj krvi. Onda sam dopuzila natrag do svoje kuće i kad sam došla do zida, naslonila sam se na njega. Tada sam ranjena i u drugu nogu te sam pala. To je bila samo prostrjelna rana. Ostala sam ležati ispod terase. Sin je odnekud došao do mene i rekao. ‘Mama, od Franje nema više ništa. Mrtav je.’ 

Nije bilo nikakvih nagovještaja da će nas Muslimani napasti. Mi smo odmah uz rijeku Bosnu. Spremali smo zimnicu, ništa nismo znali. Baš sam spremala paradajz za zimnicu, pilili smo i drva. E, da smo znali što će nas snaći. Florijan Krezić je pogođen u glavu, točno iza uha. Vidjela sam kako mu je mozak iscurio iz glave. Mala Ivana Šarić je pogođena u lijevu stranu tijela. Od naprijed je rana izgledala kao crvena ruža na njenoj majici. Lice i tijelo su joj dobili plavu boju, a na prsima se ‘otvorila’, baš kao rascvjetana ruža. Kata Krezić je svukud pogođena, krv joj je curila iz usta, iz prsa, iz ruku i nogu. Franjo Krezić je pogođen u trbuh i u leđa. Ja sam pogođena u noge. Kad sam došla u Teslić, vidjela sam još naših ljudi koji su tog dana stradali. Rekli su mi da su Zovko i Božo Širić ubijeni. Jedna moja susjeda leži u bolnici, ostala je bez ruke i noge”. 

Ratni zločin pripadnika Armije BiH nad hrvatskim pučanstvom u selu Kiseljaku, općina Žepče, u svjetskoj javnosti nije bio zapažen.

Žepče – hrvatski grad koji su prvo napali Srbi, a onda i Muslimani

Srednjobosanski gradić Žepče leži na rijeci Bosni, na cestovnoj i željezničkoj prometnici Sarajevo-Doboj. Sjedište je istoimene općine. Prema popisu stanovništva iz 1991. godine općina Žepče imala je 22.966 žitelja, od toga Muslimana-Bošnjaka 10.820 ili 47,11 posto, Hrvata 9.100 ili 39,62 posto, Srba 2.278 ili 9,91 posto, a ostalih 768 ili 3,34 posto. U odnosu na popis stanovništva iz 1971. godine udio Hrvata u ukupnom broju žitelja spao je se 42,4 na 39,6 posto, a Srba čak sa 16,9 na 9,9 posto. Samo je rastao udio Muslimana-Bošnjaka. Njih je 1971. godine u ukupnom broju stanovništva bilo 44,5.

S početkom srpske agresije na Bosnu i Hercegovinu žepački kraj zajednički brane žepački Hrvati i Muslimani-Bošnjaci organizirani i politički i vojno kroz HVO. Muslimani-Bošnjaci i Hrvati su imali zajedničku ratnu bolnicu, zajedničke ratne medicinske ekipe, borili se skupa na bojišnicama. S prvim ratnim okršajima između Muslimana-Bošnjaka i Hrvata i u Žepču rastu međusobne napetosti. Muslimani-Bošnjaci napuštaju bojišnice, čak bježe iz rovova pa zbog toga neke linije “pucaju” i ginu hrvatski vojnici, a mnogi su ranjeni. Kada je formirana Armija BiH i u Žepču, napetosti su još veće. Na katolički blagdan Sv. Ivana Krstitelja, 24. lipnja 1993. godine, dok se služila sveta misa, počeo je napad muslimansko-bošnjačkih snaga na Žepče. Napadnut je grad Žepče, ali i sela Papratnica, Bistrica, Ljeskovica i Novi Šeher.

Žepče u okruženju Srba i Muslimana

Žepački kraj je od toga sukoba u potpunom okruženju srpskih snaga s jedne i Armije BiH s druge strane. Borbe su žestoke, s mnogo ranjenih i poginulih vojnika je na sve tri strane.

Dan sv. Ivana, 24. lipnja 1993., hrvatski je praznik, pa se i te godine većina žepčanskih Hrvata spremala na misu kad je bez ikakva upozorenja uslijedio udarac što ga je svojedobno najavio Ivo Lozančić. Zapravo, prva provala sukoba zabilježena je još 23. lipnja uvečer, kad su mudžahedini iz Željeznog Polja napali hrvatsko selo Golubinja. Sutradan ujutro dijelovi pet muslimanskih brigada – oko 12.500 ljudi – napredujući u dvije kolone s jugozapada (Zenica) i jugoistoka (Kakanj), krenuli su u glavni napad sjeverno od Željeznog Polja i ubrzo opkolili Žepče. Muslimanske su snage zauzele uzvisine zapadno, južno i istočno od Žepča, a u sljedećih nekoliko dana hrvatski živalj iz područja na južnoj obali rijeke Bosne kojima su dominirali Muslimani, izbjegao je u većinska hrvatska područja. U samom Žepču vatra se začula oko 9:15, kad su paljbu na grad otvorili topništvo i minobacači ABiH-a, a muslimanske „Zelene beretke” opkolile stožer vojne policije HVO-a u hotelu Balkan.

Za bitke obje su strane nemilosrdno bombardirale grad. Postrojbe ABiH-a izvan Žepča držale su uzvisine zapadno, istočno i južno od grada, ali nisu ulazile u sam grad, prepuštajući oštre ulične borbe lokalnim muslimanskim snagama. Jedan je svjedok tvrdio kako je grad bombardiran sedam dana uzastopno. Razaranja grada uzrokovana borbama bila su zapravo strahovita; vjerojatno je svaka druga zgrada izgorjela u borbama. Ljudske žrtve na obje strane također su bile goleme, među civilima i vojnim osobljem.

Velika pobjeda HVO-a i predaja dvije brigade Armije BiH!

Naposljetku, HVO je nadvladao i uspio potisnuti Muslimane do južne obale rijeke, odnosno do mjesta poznatog pod imenom Papratnica. Do 30. lipnja HVO je uspio očistiti od muslimanskih napadača najveći dio zapadne obale rijeke Bosne i zapadni dio Žepča. Bitka je završila 30. lipnja uvečer predajom 305. i 319. brigade Armije BiH. Zapovjedniku ABiH-a Galibu Derviševiću poziv na predaju upućen je još 25. lipnja, ali ga je on odbio. Dok se bombardiranje pojačavalo 26. lipnja, HVO je polako uspostavljao kontrolu nad gradom, a Muslimanima je počelo nedostajati streljiva. Dervišević je predaju dogovorio s Božidarom Tomićem 30. lipnja, pristavši na predaju glavnine svojih snaga u gradu u 17 sati.

Prema knjizi „Muslimansko-hrvatski građanski rat u Srednjoj Bosni“ Charlesa Shradera herojska 111. Xp žepačka brigada imala je čak 450 poginulih od 1992. do 1994. godine.

Kao rijetko gdje, ovdje u ovom hrvatskom gradu su poginula i šestorica mladih zapovjednika HVO-a.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari