Pratite nas

Povijesnice

Zakonska odredba protiv psovke u NDH

Objavljeno

na

            Ustaške su vlasti pokrenule značajnu akciju protiv psovanja i psovki, o čemu svjedoči i naredba Ministarstva unutarnjih poslova u kojoj se objašnjava podrijetlo psovke (kletve) i izriču se zakonske mjere u slučaju njihove upotrebe.

“Kao posljedica bivših nastojanja, da se hrvatski narod pobalkanči, zaostao je mjestimice u zemlji običaj kletve. Pod kletvom se ne razumijeva samo kletva imena Božjega, sveca ili uzvišenih stvari, kletva oca i majke, nego i u obliku kletve izrečena prostačina svake vrste. Tog se običaja prihvatila naročito gradska i seoska mladež, koja je bila napose izvrgnuta takvom neprijateljskom nastojanju.”

“Da se taj ružni i sramotni običaj iz hrvatskog naroda posve iskorijeni dužne su sve javne vlasti bditi i nastojati, da svaki takav psovač bude prijavljen upravno redarstvenoj vlasti koja će ga kazniti zatvorom od 30 dana, a u slučaju opetovanja 2 mjeseca. Osim službenika javnih vlasti svatko je zvan, da psovača i izustitelja prostota prijave, jer će se samo tako sramotni običaj psovanja i prostote temeljito iskorijeniti iz hrvatskog naroda.”

Navedena zakonska odredba čitana je u katoličkim crkvama tri naredna tjedna, poslije nedjeljne mise, a bila je podupirana propovijedima, prigodnim člancima i brošurama. Članci protiv psovke objavljivani su još potkraj 1944. što govori da je psovka bila široko rasprostranjena, da je borba protiv nje morala biti dugotrajna i provođena s dosta upornosti. Hrvatski list, od 9. kolovoza 1942., donosi članak u kojemu se govori o provođenju spomenutog zakona u Sarajevu. Članak navodi kako su Srbi donijeli psovku u Hrvatsku te kako se psovanjem čovjek spušta na razinu najgore i najniže životinje. “To je bijedna i niska navika, koja je u naš narod unesena sa svrhom, da snizi njegovu kulturnu razinu.” (Hrvatski list, br. 186, 1942: 6) Dalje se govori kako su djelatnici Župske redarstvene oblasti u Sarajevu počeli s kažnjavanjem psovača. U samo jednom danu uhićeno je oko 20 ljudi, koji su kažnjeni zatvorskom kaznom u trajanju od 30 dana, nepretvorivo u globu.

Otporaš

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Povijesnice

25. rujna 1991. – Embargo na uvoz oružja

Objavljeno

na

Objavio

Vijeće sigurnosti UN-a 25. rujna 1991. jednoglasno je prihvatilo rezoluciju pod brojem 713 kojom se uvodi „potpuni embargo na sve isporuke oružja i vojne opreme Jugoslaviji“.

Rezoluciju je činilo osam točaka koje su trebale pomoći u rješavanju jugoslavenske krize, pri čemu je naglašena potreba za mirnim rješenjem i dijalogom, iako je, naravno, zabrana državama članicama UN-a da Jugoslaviji isporučuju bilo kakvo oružje i streljivo imala najveću važnost.

Državni tajnik Sjedinjenih Američkih Država James Baker na sjednici Vijeća sigurnosti istaknuo je srpsku vladu i Jugoslavensku narodnu armiju kao glavne krivce za tragične posljedice rata na području Hrvatske, ali međunarodna je zajednica rezolucijom 713 upravo napadnutoj republici najviše naštetila, piše HRT

Naime, Hrvatskoj je prije rata oduzeto gotovo sve oružje Teritorijalne obrane, dočim je JNA, koja je već u tom razdoblju otvoreno stala na stranu srpskih pobunjenika, odnosno velikosrpske politike, bila jedna od najbolje naoružanih europskih vojski. UN –u je potvrda ispravnosti odluke bila činjenica da je Budimir Lončar, ministar vanjskih poslova Jugoslavije, podupro donošenje rezolucije.

Već je 1. listopada JNA iskoristila odluku o embargu i uputila ultimatum Vladi Republike Hrvatske da će napasti sve vitalne objekte ili poduzeti akciju velikih razmjera ne prekine li se oružani sukob, nakon čega su počeli granatirati Dubrovnik i zatvarati obruč oko opkoljenog Vukovara i drugih napadnutih hrvatskih gradova.

Rezolucija broj 713 bila je prva UN -ova rezolucija donesena za rješavanje krize u Jugoslaviji, no za napadnute Hrvate bila je pogubna. Embargo na uvoz oružja imao je dalekosežne posljedice jer je, s obzirom na goleme zalihe streljiva i nemjerljivu nadmoć u naoružanju, UN praktično olakšao srpskom agresoru osvajanje novih teritorija.

Napadnuta Hrvatska, a uskoro i Bosna i Hercegovina, platile su ovu nepravednu odluku tisućama izgubljenih života.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

24. rujna 1991. – Okupacija Lovinca

Objavljeno

na

Objavio

Unatoč hrabrom otporu stanovnici Lovinca, Ličkog Cerja, Ričica, Svetog Roka i ostalih zaselaka morali su pred velikosrpskom agresijom 24. rujna 1991. napustiti svoja ognjišta.

Lovinački kraj bio je meta napada još od kolovoza 1990., nakon što su pobunjeni Srbi zaplijenili oružje Policijske postaje u Gračacu. Početkom kolovoza ’91. pobunjenici su podmuklo likvidirali pet civila zaposlenih na željeznici.

Stoga se policijska postrojba u Lovincu ojačala s nekoliko pripadnika specijalne policije ATJ Lučko, a mala lička enklava hrabro je odolijevala napadima koji od početka rujna postaju svakodnevni.

Nakon neuspjelog pokušaja osvajanja Gospića, Srbi i JNA pokrenuli su akciju ovladavanja strateški važnim lovinačkim područjem, odnosno deblokade velikog skladišta JNA u Svetom Roku. Agresor se koristio svim sredstvima uključujući zrakoplove, pa čak i oklopni vlak.

Branitelji više nisu mogli izdržati pritisak i oko tisuću ljudi pošlo je spašavati život pješice preko Velebita. Cestom preko Malog Alana nije se moglo jer je prijevoj bio u rukama pobunjenika, stoga su krenuli od predjela Dušice planinskom stazom preko Libinja, pa sve do Starigrada.

Ipak pripadnici specijalne policije i branitelji nisu mogli pomoći svima da prijeđu planinu, pa su za spašavanje 17 nepokretnih civila, od kojih je najstariji imao 90 godina, angažirani iskusni zagrebački alpinisti. Pod zapovijedanjem Jerka Kirigina, pripadnici Planinske satnije Velebit pronašli su ih skrivene u zaseoku Kneževići i zatim sve, iako pod paljbom i po noći, uspješno transportirali u Starigrad.

U Lovincu je ostalo stotinjak uglavnom starih osoba, a Srbi su likvidirali ili žive zapalili njih 45

(HRT)

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari