Pratite nas

Analiza

Žalbena rasprava 1. dan – Jadranko Prlić

Objavljeno

na

U dogovoru s odvjetnikom Karnavasom, a po odobrenju predsjednika žalbenog vijeća, prvi je s iznošenjem argumenata počeo Jadranko Prlić osobno. Prlić je govorio o propustima raspravnog vijeća, dakle o mnoštvu stvari, dokumenata, događaja, svjedočenja koje je raspravno vijeće propustili uvrstiti u prvostupanjsku presudu, i propustilo se njima poslužiti prilikom utvrđivanja činjeničnog stanja, a što je onda samo po sebi dovelo do do krivo utvrđenog činjeničnog stanja.

Ova bilješka je “na prvu ruku”, dakle nije konačna, iz razloga što je Prlić (zbog nedostatka vremena) govorio brže nego što smo mi stigli zapisivati, pa nismo stigli zapisati sve njegove teze, i stoga ćemo, kad izađe transkript, ili još bolje, ako je to izlaganje snimljeno pa bude stavljeno na you tube, cijelu stvar u mjesecima koji dolaze vama prikazati do zadnjeg detalja, uključujući i sve moguće reference na koje se Prlić pozivao u svom izlaganju. Za sada ćemo navesti dio teza koje je Prlić izložio a koje nam se čine vrlo bitnim.

– Kod donošenja teze o UZP-u, većina u raspravnom vijeću (u daljnjem tekstu: “vijeće”) priklonilo se argumentima tužiteljstva, a koji se odnose na selektivno odabrane rečenice iz predsjedničkih transkripata (radi se naravno o Predsjedniku Tuđmanu i transkriptima koje je Mesić nezakonito proslijedio u Haag) i napise iz novinskih članaka. Odmah ćemo vam postaviti primjer s obzirom da je istu stvar u kasnijem izlaganju ponovio i odvjetnik Karnavas u svezi s čuvenim transkriptom od 27. prosinca 1991. godine. Karnavas je rekao kako je “odabrano par rečenica koje idu u prilog tezema tužiteljstva, a transkript ima 125 stranica, a oni odaberu par fraza istrgunutih iz konteksta”. Mi smo to već najavili, i ovdje vam je primjer kako su ne iz drugih, nego iz istih ulomaka govora Predsjednika Tuđmana na tom sastanku s vodstvom HZ HB trgani djelovi koji odgovaraju tezama tužiteljstva, a potpuno ignorirani djelovi iz istog ulomka koji idu u prilog tezama obrane: https://www.facebook.com/notes/šes…

Prlić je zatim naveo cijeli niz propusta koje je napravilo vijeće, a mi izdvajamo: – od osnutka HZ HB najmanje 6 mjeseci nje donesena nikakva odluka od strane HZ HB, sve do 8. travnja 1992. i donošenja odluke o osnivanju HVO-a

– Zahtjev za međunarodno priznanje BiH koje su još 1991. međunarodnoj zajednici uz muslimanske dostavili i hrvatski predstavnici u vlasti BiH, a na temelju toga je sačinjen nacrt Cutilleirovog plana kojeg su potpisale sve tri strane u BiH

– Svi dokumenti HDZ-a BiH govore o samostalnoj BiH

– da je 1991. s teritorija BiH vršena agresija na RH, bez ikakve intervencije i reakcije od strane Predsjedništva BiH

– da je vijeće zanemarilo da je Jadranko Prlić dogovorom obiju strana od 18. svibnja 1993 (Međugorski sporazum) imenovan Predsjednikom Vlade BiH, odnosno, negdje u pola onog što tužiteljstvo naziva “realizacijom UZP-a”, Predsjednik Tuđman i Predsjednik Predsjedništva BiH Izetbegović, uz posredstvo predstavnika međunarodne zajednice dogovaraju da ovdje prvoosumnjičeni Prlić postane Predsjednikom Vlade BiH. Druga je stvar što je Izetbegović 20-ak dana kasnije derogirao taj sporazum, kad je Predsjednik Tuđman otišao u službeni posjet NR Kini, a Izetbegović zapovjedio napad A BiH na Travnik.

– da je HVO bio jedina multi-etnička vojska na teritoriju ex-yu, da je u pojedinim postrojbama HVO-a znalo biti i do 35% Muslimana, a da je prosjek u cijelom HVO-u iznosio 16% Muslimana

– da je Mate Boban, kao uostalom i Prlić, pozvao Muslimane da uđu u vladajuće strukture HZ HB, i da su im nudili participaciju u vlasti koje je u pojedinim općinama bila i do 65%, a u općinama poput Mostara i Travnika 50%

– da su sve mjere koje je donosio HVO HZ HB, kao i ostale strukture vlasti HZ HB bile privremene a ne trajne mjere, i da je sama HZ HB bila privremena mjera čija je glavna zadaća bila osiguranje obrane od velikosrpske agresije, ali i funkcioniranja najvitalnijih sustava, a koji su bili skroz u blokadi jer središnja vlast u Sarajevu nije funkcionirala, odnosno nije mogla imati nikakav utjecaj na tom prostoru.

– da je u svim dokumentima HZ HB na prvom mjestu “Republika Bosna i Hercegovina”, na zaglavlju svakog službenog dokumenta, a tek ispod toga HZ HB, ili kasnije HR HB

– da je vijeće potpuno zanemarilo da je prvi put nakon 100 godina uspostavljena državna granica između BiH i RH, na teritoriju koje je kontrolirao HVO, odnosno na teritoriju HZ HB, dakle između HZ HB i RH. Kad nešto želiš pripojiti, ne udaraš tu državnu granicu.

– da se HR HB nikad nije proglasila državom i da nikad nije donijela nikakav akt odcjepljenja od BiH, kao i to da nikad nije tražila međunarodno priznanje

Sve ovo gore, i još cijeli niz argumenata Prlić je izrekao u svezi pobijanja “zajedničkog cilja”, odnosno navoda iz paragrafa 43. i 44. svezka 4. nepravomoćne presude. Nakon toga, Prlić se prebacio na pobijanje navoda iz paragrafa 106. svezak 4. i negirao svoju povezanost s zapovjednim lancem vojne komponente HVO-a. Taj dio je prilično problematičan na više razina. Prlića se naime optužuje da je 15. siječnja (ovaj datum je ključan u cijeloj priči i danas se najviše puta spominjao) izdao zapovjed koja znači ultimatum, i da je na temelju tog “ultimatuma” HVO 18. siječnja izveo napad na području Uskoplja/Gornjeg Vakufa, a što je po tužiteljstvu “početak realizacije UZP-a”. A ta teza tužiteljstva je drska, bjeda i bezočna laž, koja se na žalost našla u prvostupanjskoj presudi. A prava istina je puno složenija od ove bjedne priče koju je sastavilo tužiteljstvo, a usvojilo vijeće. Vijeće je pritom propustilo:

– Sagledati širi kontekst događaja, odnosno da se sve događa u trenutku dok politički predstavnici svih triju naroda u Ženevi vode pregovore u svezi Vance-Owen plana.

– navesti neoborivu činjenicu da su područje Uskoplja/Gornjeg Vakufa napali Muslimani 11. siječnja 1993. dakle tjedan dana prije onog što tužiteljstvo naziva “početkom realizacije UZP-a”

– da je ultimatum o kojem je riječ bio lokalnog karaktera kojeg je izdao lokalni zapovjednik Andrić i nema nikakve veze s Prlićevom odlukom od 15. siječnja.
– da sama odluka od 15. siječnja nije zapravo stupila na snagu
– da je Prlićeva odluka od 15. siječnja temeljena ne samo na Zagrebačkom sporazumu, nego i na onom što je dogovoreno Vance-Owen planom u Ženevi, i da je isto potvrdio i sam lord Owen, a vijeće je to jednostavno propustilo navesti
– da odluka od 15. siječnja zapravo znači pokušaj formiranja zajedničkog zapovjedništva u borbi protiv velikosrpskog agresora
– da je odlukla od 15. siječnja bila u funkciji smirivanja sukoba kod Uskoplja/Gornjeg Vakufa kojeg su počeli Muslimani 11. siječnja, a ne u funkciji raspirivanja i eskalacije sukoba kako je tvrdilo tužiteljstvo, a potpuno pogrešno prihvatilo vijeće
Prlić je naveo još dosta bitnih činjenica od kojih ćemo izdvojiti tek dvije:
– Vijeće je zanemarilo činjenicu da je u “inkriminiranom” prostoru u siječnju 1993. godine, dakle u vremenu kojeg tužiteljstvo smatra “početkom realizacije UZP-a” HVO pod kontrolom držao 88% teritorija, a da je već u kolovozu te iste 1993. godine, nakon što je po tužitljstvu “proveo dobar dio strategije UZP-a” HVO na tom istom području pod kontrolom imao svega 50% prostora. Ovom nikakav daljni komentar nije potreban.
– Vijeće je ignorialo kako postoji cijelo mnoštvo dokumenata Armije BiH u kojima se zapovjeda napad na snage HVO-a, dok s druge strane ne postoji nijedan dokument HVO-a kojim se zapovjeda napad na Armiju BiH u “inkriminiranom” vremenu.
Nakon Prlića svoje izlaganje počeo je odvjetnik Karnavas.
On je govorio o pogrešnoj primjeni prava koje su počinila dvojica sudaca raspravnog vijeća.
Odmah je naveo kako ključne odluke vijeća nisu obrazložene po standardima koje traži bilo koji sudski postupak. Umjesto obrazloženja vijeće je nudilo samo mantre tužiteljstva, a pritom uopće nije uzimalo u obzir argumnte obrane. Kao primjer, Karnavas je naveo jedan zapravo rasistički postupak većine članova vijeća po kojem su svi iskazi Hrvata pred sudom odbačeni a kao razlog se navodi – nevjerodostojnost. Karnavas je upozorio kako se vijeće služilo tezom “ako je svjedok Hrvat to znači da laže, da je lažljivac” a da uopće nije ni pokušalo utvrditi,. iako je za to imalo 26 mjeseci, kakpo se i mogu li se teze koje su iznijeli svjedoci, koji su po nacionalnosti Hrvati, uklopiti u jednu ili drugu stranu priče.

Pa je kao primjer naveo svjedočenje Zorana Buntića koji je suvereno pobio teze Cirila Ribičića, ali je vijeće bez obrazloženja odbacilo njegovo svjedočenje kao nevjerodostojno, iako je Buntić (danas na žalost pokojni) svjedočio punih 9 dana. Niti jedna njegova teza nije uzeta u obzir prilikom donošenja odluke o prvostupanjskoj presudi, a to je najobičnija povreda jednakopravnosti oružja u postupku, kad uzmeš sve Ribičićeve teze, a odbaciš sve Buntićeve. I kao razlog navedeš nacionalnost. To je tako rasistički, tako šovinistički… Karnavas je naveo i još jedan primjer, svjedočenje Mirka Zelenike, koji je bio žrtva muslimanskog zuluma kao logoraš, i koji je kasnije postao predsjednikom udruge logoraša. On je svjedočio puna 4 dana, a vijeće niti jednu jedinu tezu iz njegovog svjedočenja nije uzelo u obzir. A nije jer, kako tvrdi Karnavas, to im se ne uklapa u scenarij koji im je zadalo tužiteljstvo. Oni su jednostavno išli lakšim putem, crtom manjeg otpora, i sve što se nije uklapalo u tu shemu oni su odbacivali. A time su doveli u pitanje pravičnost samog postupka.

S druge strane, vijeće je u potpunosti uzelo u obzir izvješće i svjedočenje prilikom glavnog ispitivanja Williama Tomljanovicha, a koji da “nije pristran” i “nije nevjerodostojan” a isti radi u tužiteljstvu, radi za tužiteljstvo, i riječ je o istom onom Tomljanovichu koji je na suđenju novinarima Ivici Marijačiću i Markici Rebiću (zbog odavanja identiteta zaštićenog svjedoka, a što je opet posebna farsa od procesa) priznao da mu je Mesić dao na uvid 666 transkripata iz ureda Predsjednika Tuđmana. To je dakle isti onaj William Tomljanovich koji je 14. travnja 2000. godine čekao ui niskom startu ispred Pantovčaka da Račanova većina u Saboru donese Deklaraciju kojom će biti omogućena veleizdaja bez presedana u hrvatskoj povijesti. Dakle, to izvješće koje je vijeće usvojilo, Tomljanovich je pisao za svog šefa, za gazdu, dakle za haško tužiteljstvo. Međutim, Karnavas je u protuispitivanju uništio tog svjedoka. Pa ipak, većina članova vijeća odlučila je ne uvrstiti u presudu niti jedan navod iz Karnavasovog protuispitivanja. A imali su za to 26 mjeseci vremena.

Karnavas je također spomenuo kako je vijeće uzelo u obzir Manolićevu tezu da “HZ HB možda i nije bila država, ali da je osnutkom HR HB to definitvno postala” čime se potkrepljuje provođenje namjere UZP-a, a potpuno je izuzelo neoborivu i elementarnu činjenicu da je to bila samo implementacija onoga što je stajalo u Owen-Stoltenberg planu. Dakle, potpuno je izmaknut kontekst, zatajen je Owen-Stoltenberg plan, kao i činjenica da su na temelju tog plana i Muslimani osnovali svoju Republiku, a koja je primjerice sa srpskom Republikom ugovorila i onaj čuveni ugovor od 16. rujna 1993. koji je poznat kao sporazum Izetbegović-Krajišnik.

Karnavas je dodao i kako je potpuno zatajen muslimansko-hrvatski sporazum o prijateljstvu i suradnji kojeg su u srpnju 1992. godine potpisali Tuđman i Izetbegović.

Karnavas je također dodao da vijeće nigdje nije utvrdilo kako Hrvati nisu imali ni plan ni mapu koja zaokružuje teritorij.

Zatim se Karnavas s pravom obrušio na slovenskog ultra-komunista Cirila Ribičića i njegovu “ekspertizu”. Ribičića je spomenuo u uvodu svog izlaganja kad je spominjao čuveni Tuđmanov transkript od 27. prosinca 1991. godine i kad je rekao da je optužba za UZP montirana tako da su riječi iz rečenice trgane iz konteksta, i da je iz transkripta koji ima 125 stranica izvučeno nekoliko teza koje se mogu protumačiti na način da idu u korist tezama tužiteljstva, a da pritom uopće nije naveden ni širi kontekst u kojem se taj sastanak Tuđmana s vodstvom HZ HB događa, onda uzmu par svjedoka, kako reče Karnavas posprdno “od kojih je jedan ´ekspert, Slovenac Ribičić” kako bi se ponovo crtom manjeg otpora izašlo u susret tezama tužiteljstva, bez čitanja cijelog transkripta, i bez sagledavanja konteksta u kojem je transkript nastao. Ciril Ribičić je kao što smo rekli, slovenski komunist, koji na ovim suđenjima u Haagu ne čini ništa drugo nego štiti interese slovenske komunističke partije i šefa mu Milana Kučana, istog onog Kučana koji je skupa sa Slobodanom Miloševićem u Beogradu 24. siječnja 1991. godine potpisao slovensko-srpski sporazum koji je zapravo nulta točka rata na prostoru ex-yu. S tim u svezi dat ćemo vam dvije poveznice na tekstove u kojima smo do detalja već obradili tu temu ( 1, dio http://www.hrsvijet.net/index.php?o… 2. dio http://www.hrsvijet.net/index.php?o… ) Dakle, Karnavas je spomenuo Ribičića i činjenicu kako je on napravio tu svoju “ekspertizu” za potrebe tužiteljstva u predmetu “Kordić-Čerkez”, pa je kasnije to pretvorio u knjigu (“Geneza jedne zablude” a za koju je prof. dr. Miroslav Tuđman s pravom ustvrdio da bi joj puno bolje pristajao naslov “Zabluda jedne geneze”) i kao ključan trenutak u toj svojoj “ekspertizi” naveo isječke iz transkripta od 27. prosinca 1991. a bez da su mu predočeni ostali navodi iz predmetnog transkripta, ali o ostalih transkripata i dokaza koji potvrđuju suprotno i suočilo ga s tim. Naravno, obrana je taj posao odradila, ali vijeće uopće nije uzimalo u obzir argumente obrane.

Karnavas je govorio i o Mladićevim dnevnicima. Taj dio je bio posebno zanimljiv. Kako je Karnavas taksativno naveo, najprije je završio postupak izvođenja dokaza, da bi nakon toga tužiteljstvo podneskom zatražilo da se postupak uvrštenja novih dokaza a to je bio Mladićev dnevnik, ponovo otvori. Karnavas je izrazio sumnju u autentičnost tog dnevnika, kao i vrlo čudne okolnosti pod kojima je taj dnevnik misteriozno “pronađen” a u vrijeme dok je Mladić bio u bijegu i “nitko nije znao gdje se skriva” (Karnavas se uopće nije trudio prikrivati popriličnu dozu cinizma dok je opisivao cijelu tu travestiju). Kad je vijeće konačno odobrilo uporabu tog krajnje sumnjivog dokumenta, kojeg je navodno pisao (ako je uopće pisao) bolesni sociopat, patološki lažljivac i notorni ratni zločinac Ratko Mladić, tim “dokazom” moglo se služiti samo tužiteljstvo, dok obrani to nije dopušteno. Karnavas je to pravno zlosilje opisao na slijedeći način: “Mladić navodno piše kako mu je Praljak navodno rekao da će biti granice Banovine. Mi smo htjeli pozvati Praljka za svjedoka ali dva člana vijeća (Treschell i Prandler prim. š-hb) to nisu dopustila. A radi se o svjedoku koji je u tom dnevniku izrijekom prozvanom, i ja ne znam što bi bilo suvislije i pravičnije nego čuti i njegovu stranu priče. Umjesto toga, dva člana raspracvnog vijeća odlučuju da o tome trebam,o govoriti mi odvjetnici u završnoj riječi. Pazite sad, jedan od ta dva suca (Treschell prim. š-hb) je profesor međunarodog prava koji se bavio ljudskim pravima, čak je izdao i knjigu ´ljudska prava u kaznenom postupku´, a bio je i predsjednik Europskog odbora za ljudska prava, a ne zna da odvjetnik ne može svjedočiti u postupku, jer ovo što ja sad govorim nije svjedočenje, ja kao odvjetnik ne mogu svjedočiti, moje riječi u vaganju argumenata nemaju nikakvu težinu. A s druge strane, umjesto da se sasluša Praljka, taj Mladićev dnevnik se uvodi kao dokaz, iako nismo mogli izvršiti protuispitivanje Mladića, jer on nije ni mogao svjedočiti, pa je posrijedi prepričavanje i iskaz iz druge ruke. A nama se nije dopustilo kao svjedoka izvesti Praljka koji je tu svjedok iz prve ruke” (Napomena: ovo nije transkript, napisano je po natuknicama i sjećanju, ali bit je tu. Mi se obvezujemo da čim izađe transkript, stavit ćemo potpuno precizan prijevod ovog dijela Karnavasovog izlaganja, jer se radi o nečemu vrlo bitnom). Karnavas je spomenuo i pukovnika Željka Šiljega. Naime, tužiteljstvo je ispitalo Šiljega u istrazi koja je prethodila optužnici, a nije ga pozvalo za svjedoka tijekom postupka, pa ga obrana nije mogla protu-ispitati. A onda su neke opet istrgnute teze iz njegovog iskaza istražiteljima, kao i neki njegovi dokumenti, uvedeni u presudu raspravnog vijeća. Netko će se pitati zašto ga obrana nije zvala za svjedoka. Broj svjedoka obrane bio je ograničen, i obrane su ionako morale višekratno reducirati popis svojih svjedoka, a nitko nije mogao unaprijed znati što će pisati u presudi. Dakle, tu nema nikakvog krimena na obrani, ali ni na Šiljegu, već je tu riječ o perverzijama tužiteljstva koje su prihvatila dva člana vijeća, i time ponovno povrijedili pravila postupka.

Karnavas je još govorio o razlic između pojmova “moguće” i “vjerojatno”, ali o toj naoko nebitnoj a zapravo vrlo bitnoj razlici u nekoj od idućih bilješki.

Nakon toga na scenu je stupilo tužiteljstvo. Prvi je nastupio Stringer koji je doslovno ponovio navode iz optužnice i presude, niti ne pokušavajući osporiti argumente koje su iznijeli Prlić i Kranavas. Zato ćemo i mi njega preskočiti, a ako se nekome ponovo čita optužnica ima je na stranicama haškog suda.

Nakon njega nastupila je Gustaffson. Ona je krenula kao da će osporavati argumente koje je iznio Prlić, ali to je činila vrlo loše i neuvjerljivo. Jedine reference na koje se pozivala bile su paragarafi iz prvostupanjske presude što je samo po sebi apsurdno, zatim na Petera Galbraitha, i na dva Tuđmanova transkripta, ili bolje rečeno, na ono što je istrgnula iz konteksta iz tih transkripata. Prvi je onaj od 27. prosinca 1991. u svezi kojeg smo ostavili poveznicu na našu bilješku a unutar koje imate i cijeli sadržaj tog transkripta, a drugi je transkript od 17. rujna 1992. godine na koji postavljamo poveznicu ovdje: http://www.slobodanpraljak.com/MATE…

Dakle, ni tu se nam što obarati. Nakon toga Gustaffsonka je potrošila najveći dio svog vremena da bi “dokazala” kako je jedna granata, koja je pogodila jednu kuću u selu Duša ubila 7 civila, i da je HVO to učinio namjerno, a onda je iz toga nekom sumanutom logikom izvukla zaključak kako je to dio plana kojim je otpočela realizacija UZP-a. Pritom je navela kao činjenicu i napad na još tri sela, Uzričje, Hrasnica i Ždrimci, i nije joj bilo čudno kako u ta tri sela nitko nije ubijen. Ona se radije usmjerila na objekte koji su u tim operacijama uništeni, a nikako joj u prilog nije išla činjenica da su sva 4 sela bila vojno branjena, a samim time i legalna meta onog što oni zovu “napad HVO-a” a mi i zdrav razum i činjenice to smatramo protunapadom HVO-a. Ona je drvila o tome koliko je ta kuća u Duši u kojoj je poginulo 7 civila od jedne granate bila udaljena od položaja muslimanskih snaga, a čak se usudila reći kako činjenica da je ta kuća bila u vlasništvu lokalnog muslimanskog zapovjednika Kemala Šljive nije dovoljna da se može govoriti o legitimnom vojnom cilju. Pritom se pozvala ne predmet Popović. A mi se možemo pozvati ne predmet Gotovina u kojem je utvrđeno da je stan Milana Martića bio legitimna vojna meta, što je potvrdio čak i Mile Mrkšić, iako je bio u djelu Knina koji je bio gusto naseljen civilima. Doduše, Gustaffson se pozvala na nekakvo izvješće obavještajnih službi HVO-a koji da su “znali da Šljivo nije kod kuće”. Pritom je dala referencu na taj dokument koju smo mi odmah provjerili, i utvrdili da se radi o netočnoj referenci (3D00257) a koja nas je dovela do nekakve 2D liste svjedoka Jovana Rajkova i dostupna je samo na engleskom jeziku. Nismo uopće skidali taj dokument iz e-courta jer je jasno da se tu ne radi o izvješću obavještajne službe HVO-a.

U principu, cijelo njeno izlaganje je vrlo tanko i vrlo slabo, a bitan je samo jedan detalj, na kojeg se osvrnuo i Karnavas koji je je razbio u sitne djeliće, što bi rekli Srbi – u paramparčad! Radi se o dokumentu, odluci Jadranka Prlića od 15. siječnja 1993. Ona tvrdi da time počinje realizacija UZP-a, i da se time vidi kako je ta Prlićeva zapovjed spuštana naniže. Međutim, to je ponovno uvreda zdravom razumu. Mi idemo vidjeti o čemu se zapravo radi. Gustaffson je “konačno” pogodila navesti jednu točnu referencu, riječ je o dokumentu pod brojem P1146. Mi smo skinuli taj dokument i sad ćemo ga hostati na internet. Evo tog “strašnog dokaza”: http://www.solidfiles.com/v/jeB37pW…

Ako pažljivo pogledate ovaj dokument, koji je krucijalan u cijeloj današnjoj raspravi u Haagu, vidjet ćete da tu nema ni govora o stanju svijesti za počinjenje UZP-a. To kao prvo nije zapovjed nego odluka koja nije obvezujuća ni za koga, dakle više kao preporuka, a koja jeizdana upravo s ciljem da se zaustave sukobi koj su počeli 11.-og siječnja, a što tužiteljstvo uporno ignorira, kao i dvojica sudaca raspravnog vijeća. Osim toga vidjet ćete da je to u skladu s onim što je u svom izlaganju rekao Prlić, a dio čega smo mi naveli gore u tekstu.

Karnavas je u svojih dodatnih pola sata doslovno razvalio ovu tezu neborivim argumentima. Prvo je naveo kontekst, i datum 10. siječnja kad se već definira sporazum iz Ženeve poznat kao Vance-Owen plan. A onda je izvukao referencu koja objašnjava kako je uistinu započeo sukob u Gornjem Vakufu. Riječ je o referenci pod brojem 4D10235, odnoso i priopćenju u ime 3, korpusa Armije BiH kojeg potpisuje ratni zločinac Enver Hadžihasanović. To je najobičnije odbijanje dogovorenog u Ženevi, i najobičniji pritisak na politički vrh Muslimana da se “ne dozvoli podjela BiH na etničkom ni bilo kom drugom principu” jer da “je krv boraca uzalud prolivena bla bla..” Da se mi sad ne lažemo ovdje, upravo zbog ovoga je KOS i infiltrirao Hadžihasanovića u vrh Armije BiH. I on je ovim minirao mirovne pregovore, ali i de facto izvršio pritisak koji je rezultirao napadom Armije BiH na HVO na području Uskoplja 11. siječnja 1993. godine. Tako je počeo sukob na području Uskoplja/Gornjeg Vakufa, a sve ostalo su priče za malu djecu. Ovo je taj Hadžihasanovićev dokument o kojem je govorio Karnavas: http://www.solidfiles.com/v/VvLGpGZ…

Dakle, tu je sve jasno, kao što je jasno da Petković u dokumentu od 13. siječnja (P0115) čini sve na zaustavljanju sukoba, kao što Mate Boban 15. siječnja (P01158) savjetuje HVO-u čak i koncesije i ustupke ako je potrebno samo da se sukobi smire i tako bliže i tako dalje. A tužiteljstvo i dva člana raspravnog vijeća i dalje se prave mutavi i tvrde kako su sukobi počeli 18. siječnja napadom HVO-a na području Gornjeg Vakufa. A mi tvrdimo da će se žalbeno vijeće morati pravo jako mutavi, jako slijepo i jako gluho da bi potvrdilo teze tužiteljstva i dvojice članova raspravnog vijeća. Ima tu još puno stvari kojih se nismo dotakli jer jednostavno nemamo vremena. Bar ne danas. Ali, ima dana pred nama, ovo je problem koji neće nestati pometanjem pod tepih, a mi ćemo sastaviti još dosta ovakvih bilješki koji će vam približiti pravo stanje stvari. Za kraj, možemo reći kako je Prlić, nakon što je suvereno razvalio sve teze tužiteljstva i vijeća reducirao njegov doprinos UZP-u na “dva sela u općini Jablanica”. A u ta dva sela, omjer snaga je bio 2500 vojnika Armije BiH naspram 300 vojnika HVO-a. Pa s tim omjerom koji je veći nego 1:8 HVO je navodno u travnju 1993. krenuo u napad i realizaciju UZP-a na području Jablanice!!??

Izgleda, oni ne samo da žele osuditi naše potpuno nevine POLITIČKE uznike, nego nas sve skupa žele praviti i budalama!
E još ćemo vidjeti tko će ne kraju ove priče ispasti budala. Jer kao i uvijek, na kraju puta, na onom pravom kraju puta, zadnju riječ imat će samo dragi Bog! I nitko više!!
HBŠestorka / Kamenjar

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Analiza

Neven Pavelić – Analiza aktualne političke situacije (VIDEO)

Objavljeno

na

Objavio

Analiza aktualne političke situacije, potpora političkim strankama, predsjednička kampanja, štrajk učitelja i ultimatum HNS-a i šef inspekcije Andrija Mikulić u kampanji. Gost Studija 4 HRT-a bio je glavni urednik Hrvatske danas Neven Pavelić.

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Analiza

GODINU DANA MANDATA SEJDE KOMŠIĆA Politička štetočina i jeftini velikobošnjački populist

Objavljeno

na

Objavio

Željko Komšić je na današnji dan 2017. godine i po treći put bošnjačkim glasovima nametnut za hrvatskog člana Predsjedništva BiH. U izbornoj noći Hrvatima u BiH rekao je kako je “njihov predsjednik, bez obzira glasovali oni za njega ili ne”, a tijekom prve godine mandata najavljivao borbu za ukidanje konstitutivnosti i zalaganje za koncept – jedan čovjek – jedan glas. Sastajao se uglavnom s bivšim visokim predstavnicima i bivšim predsjednikom Hrvatske, Stjepanom Mesićem. Smijenio je hrvatske veleposlanike koje je ranije postavio Dragan Čović. Hrvatske općine otkazale su mu gostoprimstvo, te je postao “persona non grata”. Hrvatska javnost u BiH naziva ga Sejdom Komšićem, po uzoru na albanskog Sejdu Bajramovića. Pričuvni bošnjački član Predsjedništva BiH gotovo svakodnevno vodi medijske ratove s Hrvatskom i Srbijom, te izaziva diplomatske skandale. Dnevnik.ba donosi kratak pregled prve godine Komšićevog mandata u državnom vrhu…

“Naš ustavni sistem je takav da mi je omogućio da se ovdje nađem. Nemate razloga za strah i brigu. Ja sam vaš predsjednik bez obzira glasovali vi za mene ili ne”, bila je to prva poruka Željka Komšića Hrvatima u BiH, a osobito onima u Središnjoj Bosni i zapadnoj Hercegovini, kako je sam istaknuo.

Tim se riječima, po treći put bošnjačkim glasovima nametnuti Komšić, obratio onima koje bi trebao predstavljati u Predsjedništvu BiH. U izbornoj noći, 7. listopada, 2018. godine dok je Središnje izborno povjerenstvo zbrajalo i zadnje biračke listiće, bilo je posve jasno da je Komšić i treći mandat dobio zahvaljujući bošnjačkim glasovima i potiranjem izborne volje hrvatskog naroda u BiH, odnosno, Federaciji BiH.

“Ja sam vaš predsjednik bez obzira glasovali vi za mene ili ne” 

Komšiću je ovo treći mandat u Predsjedništvu BiH, i po treći put je bošnjačkim glasovima dospio u fotelju hrvatskog člana državnog vrha. U međuvremenu, relevantna hrvatska javnost u BiH nazvala ga je “Sejdom Komšićem” po uzoru na Sejdu Bajramovića, čelnika Albanaca koji je, ustvari, bio lutka na koncu velikosrpske i unitarističke politike Slobodana Miloševića, jugoslavensko-srpskog devastatora i tvorca ratova na teritoriju bivše Jugoslavije.

Komšićeva predizborna kampanja bila je šovinistička i nacionalistička:prijetio je okretanjem mitraljeza prema zapadnom Mostaru, konstatirao kako bi “Hrvatima ukinuo konstitutivnost, ali nažalost, Bošnjaci ne odlučuju sami”, a vrhunac je bila degutantna i seksistička parola njegovih pristaša iz Demokratske fronte u Tuzli na predizbornom skupu “Glasom koji za Komšića damo, glogov kolac Čovi zabijamo. I zato ga k’o bosanska raja, i Kolindi zabijemo do jaja”.

Fenomen Komšić nastao u Daytonu: Jozo Križanović, Ivo Miro Jović, i Komšić – treći put 

O Komšiću su godinama pisali brojni znanstvenici, sveučilišni profesori, povjesničari, novinari, analizirali prirodu njegovog političkog ponašanja i karaktera, ideološko-politički habitus kojem pripada, pa je uslijed svih tih  analiza i tekstova stvoren i konstrukt – fenomen Komšić koji simbolizira preglasavanje Hrvata u BiH – nametanje političkih predstavnika Hrvatima bošnjačkim glasovima.

Međutim, politička povijest BiH pamti i “komšiće” prije Željka Komšića, odnosno, i druge političare koji su bošnjačkim glasovima, bilo na izborima, bilo kroz Parlament BiH, dospjeli u fotelju hrvatskog člana Predsjedništva BiH.

Takav politički scenarij na snazi je od Daytonskog mirovnog sporazuma i to nisu  nikakve mudrolije bošnjačke političke elite nego isključivo važeći zakonski propisi koji im takav inženjering omogućuju. Hrvatsko političko izaslanstvo 1995. godine dalo je kroz Dayton suglasnost OSCE-u  da izradi Izborni zakon BiH prema kojem je Federacija BiH, zajednički hrvatsko-bošnjački entitet, jedna izborna jedinica iz koje dva naroda biraju hrvatskog i bošnjačkog člana Predsjedništva BiH, odnosno da se Hrvat i Bošnjak za Predsjedništvo BiH biraju s teritorija Federacije BiH.

Incident je legitiman izbor hrvatskog člana Predsjedništva 

Rezultat je posve jasan: kroz sve ove godine legitiman izbor hrvatskog člana državnog vrha je uvijek bio gotovo pa politički incident, a nametanje bošnjačkim glasovima, gotovo pa pravilo. Prije samog Željka Komšića, bošnjačkim glasovima u Parlamentu BiH nametnut je Jozo Križanović (Alijansa, 2002. – nakon smjene Ante Jelavića) i Ivo Miro Jović (2006. bošnjačkim glasovima, također, u državnom parlamentu, nakon smjene Dragana Čovića, a uz asistenciju HDZ-a BiH).

Od Gojera do Komšića 

Također, da SDP, samoprozvana ljevičarska stranka velikobošnjačke orijentacije, a čiji je Komšić bivši član, oduvijek gaji takve aspiracije zahvaljujući Izbornom zakonu i Daytonu, dokazuje i činjenica kako su 1998. godine za hrvatskog člana Predsjedništva BiH kandidirali redatelja Gradimira Gojera koji je  tada osvojio više od  100 tisuća bošnjačkih glasova.

Osim Gojera, međunarodna zajednica tada je isturila i Krešimira Zubaka, predsjednika Nove hrvatske inicijative. Zubak je, tada, dobio oko 40 tisuća glasova, a međunarodni su mu voždovi, planirali i usmjeravanje bošnjačkih glasova jer je tada bilo jasno kako će Alija Izetbegović (SDA) pobijediti u utrci za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH. Ipak, Ante Jelavić tada je pobijedio s gotovo 200 000 hrvatskih glasova što predstavlja najveću pojedinačnu (hrvatskim, a ne bošnjačkim glasovima), ali i HDZ-ovu, stranačku pobjedu u BiH ikad.

Osvojio više glasova nego Šefik Džaferović, bošnjački član Predsjedništva BiH 

Ilustracije radi, Željko Komšić je osvojio 225.500 bošnjačkih glasova, a Šefik Džaferović, SDA-ov kandidat u utrci za bošnjačkog člana i žestokoj konkurenciji, manje od Komšića, 212. 581 bošnjački glas.

Komšić je u gradovima s apsolutnom/relativnom hrvatskom većinom osvojio: 553 u Orašju, 821 Livnu, 757 Žepču, 1.672. Jajcu, 1.118 Kiseljaku, 1.706 u Novom Travniku, te Mostaru 9. 405 glasova.

Kada se analiziraju mikrolokacije, odnosno, biračka mjesta u navedenim gradovima, jasno je kako se broj Komšićevih glasova povećavao u Središnjoj Bosni i  Hercegovačko-neretvanskoj županiji ne bi li se tako “zakamuflirao” organizirani velikobošnjački inžinjering u kojem je, prema pojedinim izvorima, sudjelovala i sama Islamska zajednica BiH.

Naravno, Komšićevi birači i baza su Bošnjaci, pa je tako u Goraždu s rekordnih 14 Hrvata na zadnjem Popisu stanovništva iz 2013., osvojio 4.842, Zenici 12.283 (gotovo jednako kao Džaferović čija je utvrda Zenica i Zeničko-dobojska županija), Tuzli 13.576 , Bihaću, 6. 075, sarajevskoj općini Centar nešto više od 10 tisuća glasova.

U ovih godinu dana, Komšić, inače nositelj Zlatnog ljiljana – najvišeg vojnog odlikovanja Armije RBiH, davao je uglavnom predvidljive, dosadne i na trenutke bizarne političke izjave koje su se, uglavnom, odnosile na susjedne države – Hrvatsku i Srbiju, te lidere Hrvata i Srba u BiH, Dragana Čovića, predsjednika HDZ-a BiH i Milorada Dodika, Komšićevog kolege u Predsjedništvu i predsjednika SNSD-a-a.

Patriota na megdanu 

“Problem sa Dodikom, kao uostalom i Čovićem, jeste što su oni beskrajno ozbiljni u onome što rade, oni ne blefiraju i oni će ići do kraja ako im se ne suprostavi! Sve što govore, oni to i misle! Dakle, ako im se ne suprostavimo, oni će napraviti i veliku Srbiju i Herceg Bosnu”, kazao je Komšić.

Jeftini, velikobošnjački populizam, zamaskiran u brigu za  BiH i njene sve građane, u Komšićevom liku i djelu, zapravo je, došao do svog silovitog vrhunca. Komšić je, nakon skandalozne poruke u izbornoj noći, upućene Hrvatima u BiH, da je “njihov predsjednik bez obzira glasovali oni za njega ili ne”, nastavio u jednakom tonu: svega dva dana nakon objave službenih rezultata izbora, najavio je tužbu BiH protiv Republike Hrvatske i zaustavljanje izgradnje Pelješkog mosta.

Nakon što je hrvatski državni vrh reagirao na njegov izbor, a aktualni predsjednik hrvatske Vlade, Andrej Plenković, na sastancima s čelnicima Njemačke i Francuske govorio o gaženju izborne volje Hrvata u BiH, Komšiću je, naravno, stizala podrška iz onih koji doprinijeli i sudjelovali u njegovom izboru: pojedinih sarajevskih akademskih, medijskih i političkih krugova.

Komšić je, i kao politička i javna osoba, u toj mjeri diskreditiran, a njegovo nametanje Hrvatima u BiH, toliko gotovo, svima jasno, da mu zapravo kao sugovornik  u Hrvatskoj ostaje  Stjepan Mesić, bivši predsjednik te države, provjereni bošnjački lobist proustaške orijentacije, poznatiji i kao negator genocida nad Srbima, Romima i Židovima i drugim Hrvatima za vrijeme marionetske fašističke NDH Ante Pavelića.

Tako se, valjda, čuvaju tekovine antifašizam kojeg nam Komšić, a i Mesić nude.

Čak je i Matu Granića uspio šokirati 

Tjednima su trajale medijske i ine rasprave o tomu tko su “predstavnici, a tko pripadnici naroda”, te obrazlaganja da je Komšić izabran protuustavno jer u Daytonu (Aneksu IV) koji je i Ustav BiH, stoji da Hrvati biraju hrvatskog, a Bošnjaci bošnjačkog člana Predsjedništva BiH.

Sve to, šokiralo je i Matu Granića koji je na HRT-u tim povodom konstatirao da “u Daytonu nije bilo dogovoreno da Bošnjaci biraju hrvatskog člana Predsjedništva BiH”.  Međutim, za šokantna stanja danas nema mjesta: sve to je bilo posve jasno ili je barem trebalo biti razmatrano kao mogućnost onda kada su takav Dayton pristali potpisati.

 

 

Ukinuo bih Hrvatima konstitutivnost, ali nažalost, Bošnjaci ne odlučuju sami”  

“Morate svim sredstvima braniti diskriminatorni Ustav BiH kojim se garantira konstitutivnost tri naroda kako bi se taj Ustav jedan dan mogao mijenjati i kako bi BiH mogla biti građanska država”, izjavio je Komšić, te u cresendu podebljao kako je nužno “ukinuti konstitutivnost”.

Izjave o ukidanju konstitutivnosti nisu naišle na “oštru osudu” stranih veleposlanstava u BiH, poglavito onog SAD-a, kao ni OHR-a. Komšić se, tijekom ove godine, osim s Mesićem, sastao s bivšim visokim predstavnikom Schwarzom – Schillingom, otišao na komemoraciju još jednom bivšem – Paddyju Ashdownu, a onda za “popravljanje vlastitog ugleda” kao “džoker zovi” sjetio Wolfganga Petritscha, grobara hrvatske konstitutivnosti, koji mu je dao medijsku podršku.

Održao je “sastanak” s Valentinom Inzkom, aktualnim visokim predstavnikom u BiH, na kojem je zaključeno kako  je “potrebno unaprijediti vladavinu prava u našoj državi, te da u tom smislu treba učiniti sve dodatne napore da se provedu potrebne reforme”.

Kardinal Vinko Puljić, govoreći o Komšićevom izboru, istaknuo je kako on nije etnički Hrvat, te da je i Hitler na vlast došao po zakonu.
Komšić je, pak, dobio javnu podršku svog političkog oca – Zlatka Lagumdžije, a istovremeno se upuštao u različite verbalne ratove, uglavnom, s Miloradom Dodikom i srbijanskim predsjednikom, Aleksandrom Vučićem.

Međutim, kako se on bori za “sve građane ove zemlje”, izjavio je i kako će “biti glas žene muslimanke”, problematizirajući činjenicu kako BiH još uvijek nema potpisan (sporni) ugovor s Islamskom zajednicom u BiH.

 

 

Zlatni ljiljan među svojima 

Komšić je tako u godinu dana mandata posjećivao: bošnjački znanstveni institut u Ljubljani, otvarao spomen sobu poginulim vojnicima Armije BiH u istočnom Mostaru, te nizu drugih gradova gdje su upriličene zlatnoljiljanovske manifestacije, kako je i priliči, bivšem pripadniku Armije RBiH.
U mjesta gdje su Hrvata većina nije dolazio jer su mu, na simboličkoj razini, uskraćena gostoprimstva, te je postao “persona non grata”.

Sve je počelo prosvjedom u Mostaru kojeg je organizirao Studentski zbor Sveučilišta u Mostaru, gdje se nekoliko tisuća prosvjednika, u mirnoj šetnji, noseći transparent “RIP Democracy” uputilo do Ureda hrvatskog člana Predsjedništva BiH kojeg je ranije u Mostaru otvorio Dragan Čović, gdje su zapalili svijeće.

Sam prosvjed dočekan je kao još jedno, tipično “fašističko orgijanje” u nekim bošnjačkim medijima, a vrhunac medijskog rata čije su Hrvati u BiH, već godinama žrtve, bile su snimke na Al Jazeeri gdje su, umjesto mirne šetnje iz Mostara, prikazani kadrovi nereda navijača u Crnoj Gori. Al Jazeera TV kasnije se ispričala zbog “tehničke greške” i “zamjene priloga u desku sarajevske redakcije”, međutim, kasno.

Ipak, Komšiću su gostoprimstvo otkazali načelnici općina/gradova s hrvatskom većinom u četiri županije s hrvatskom većinom:Zapadnohercegovačkoj, Posavskoj, Hercegbosanskoj i Hercegovačko-neretvanskoj.

Načelnici Viteza, Kreševa, Kiseljaka i Dobretića, Žepča i Usore, kao i predsjednici općinskih vijeća u Busovači, Novom Travniku, Jajcu, Bugojnu, Travniku, Fojnici i Gornjem Vakufu – Uskoplju, također su mu poručili da nije poželjan i u županijama Zeničko-dobojskoj i Središnjoj Bosni.

 

“Persona non grata” 

“Željko Komšić nema što tražiti na teritoriju naše županije, neka slobodno zaobiđe područje Središnje Bosne gdje žive Hrvati jer je na tom području ‘persona non grata’”, poručeno je tada u zajedničkom pismu 11 načelnika i predsjednika vijeća u Središnjoj Bosni što je bilo najmasovnije otkazivanje gostoprimstva Komšiću.
Ipak, Komšić je, naravno, posjećivao Središnju Bosnu, te se u Bugojnu sastao s tamošnjim bošnjačkim načelnikom i drugim bivšim suborcima iz Armije RBiH.

Poslušnost mu je otkazao i Klub Hrvata u federalnom Domu naroda, a Komšićeva odmazda je bila smjena veleposlanika BiH, Hrvata, koje je ranije postavio Dragan Čović. Hrvatski veleposlanici iz BiH danima su, na Komšićevu patetiku, odgovarali “kmečanjem” samo zato što su smijenjeni, a ne zato što ih je smijenio Komšić.
Da postoji minimum političke kulture i da HDZ-ovi kadrovi, kako u BiH, tako i u bijelom svijetu poštuju principe za koje se navodno zalažu, sami bi otišli jer ne bi htjeli polagati račune pričuvnom bošnjačkom članu Predsjedništva BiH.

Komšićeva svojevrsna “urbi et orbi” Hrvatima u BiH i Hrvatskoj bilo je gostovanje u HRT-ovoj emisiji “Nedjeljom u 2” urednika i voditelja Aleksandra Stankovića.

Patetične i tugaljive priče nisu našle plodno tlo ni u službenom Zagrebu, i kronično neupućenoj hrvatskoj javnosti, jer je Komšić, u uvodnom prilogu  kolegice  Maje Sever – demaskiran i to zahvaljujući, očigledno, svojim bošnjačkim biračima. Anketirana građanka Bihaća  kazala je za HRT kako ga “vole, jer je naš Bošnjak, zlatni ljiljan”.

Gotovo svaki njegov medijski i politički nastup izazove lavinu žestokih reakcija, kod Hrvata i Srba u BiH, a tako je bilo i na posljednjem zasjedanju Generalne skupštine UN-a gdje je kazao kako se u Hrvatskoj negira genocid za vrijeme NDH-a, kao i u RS-u genocid u Srebrenici.

 

Novi dan – novi skandal 

Na njegove izjave reagirala je i predsjednica Hrvatske, Kolinda Grabar – Kitarović, istaknuvši kako je “Hrvatima nametnuti član Predsjedništva Željko Komšić personifikacija preglasavanja Hrvata BiH”, te da “u nedostatku vlastite vizije i sposobnosti za rješavanje problema unutar BiH, svojom stalnom neutemeljenom protuhrvatskom retorikom dodatno potvrđuje kako nije samo nelegitiman, već nije ni relevantan sugovornik kada je riječ o međudržavnim odnosima ili bilo čemu drugome”.

Komšića je, zapravo, nemoguće ignorirati: osim što je politička činjenica, količina medijskih i inih incidenata i skandala koje proizvodi na gotovo dnevnoj razini, postaje gotovo pa nepodnošljiva.

Ipak, ostaje  činjenica, kako Hrvati u BiH, bez obzira na aktualnu kalkulantsku politiku HDZ-a BiH, koja će danas-sutra sudjelovati u vlasti na državnoj razini i čiji će ministri odgovarati i novoizabranom mandataru kojeg i Komšić mora potvrditi, Komšića ne samo da smatraju bošnjačkim članom Predsjedništva BiH, nego tu hodajuću  štetočinu po BiH zdušno ismijavaju.

 

 

Hodajuća štetočina i dokaz nefunkcionalne BiH  

A, kako se drugačije ponašati prema onom tko je tri puta bošnjačkim glasovima nametnut za hrvatskog člana Predsjedništva BiH, onom koji se kao zastupnik DF-a u državnom Parlamentu nije javio ni na jednu ozbiljnu raspravu, ponudio inicijativu, prijedlog, bilo što, onom koji nikome, ni Hrvatima kojima je simbol zakonskog političkog nasilja ne nudi ništa, a još manje, onima koji su ga, iz samo njima znanih pobuda i motiva, i treći put nametnuli?

Živući primjer nefunkcionalnosti BiH kao države, njenih institucija i dubokih podjela među njenim građanima, ma kojem oni konstitutivnom narodu pripadali.
Oličenje svega onog zbog čega Bosna i Hercegovina i njene institucije propadaju, a bilo kakav dijalog među Hrvatima i Bošnjacima, ne samo da je nemoguć, nego je pitanje: hoće li ga,  ikada, uopće i biti.

PIŠE: GLORIA LUJANOVIĆ

Dnevnik.ba

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari