Pratite nas

Analiza

Žalbena rasprava 1. dan – Jadranko Prlić

Objavljeno

na

U dogovoru s odvjetnikom Karnavasom, a po odobrenju predsjednika žalbenog vijeća, prvi je s iznošenjem argumenata počeo Jadranko Prlić osobno. Prlić je govorio o propustima raspravnog vijeća, dakle o mnoštvu stvari, dokumenata, događaja, svjedočenja koje je raspravno vijeće propustili uvrstiti u prvostupanjsku presudu, i propustilo se njima poslužiti prilikom utvrđivanja činjeničnog stanja, a što je onda samo po sebi dovelo do do krivo utvrđenog činjeničnog stanja.

Ova bilješka je “na prvu ruku”, dakle nije konačna, iz razloga što je Prlić (zbog nedostatka vremena) govorio brže nego što smo mi stigli zapisivati, pa nismo stigli zapisati sve njegove teze, i stoga ćemo, kad izađe transkript, ili još bolje, ako je to izlaganje snimljeno pa bude stavljeno na you tube, cijelu stvar u mjesecima koji dolaze vama prikazati do zadnjeg detalja, uključujući i sve moguće reference na koje se Prlić pozivao u svom izlaganju. Za sada ćemo navesti dio teza koje je Prlić izložio a koje nam se čine vrlo bitnim.

– Kod donošenja teze o UZP-u, većina u raspravnom vijeću (u daljnjem tekstu: “vijeće”) priklonilo se argumentima tužiteljstva, a koji se odnose na selektivno odabrane rečenice iz predsjedničkih transkripata (radi se naravno o Predsjedniku Tuđmanu i transkriptima koje je Mesić nezakonito proslijedio u Haag) i napise iz novinskih članaka. Odmah ćemo vam postaviti primjer s obzirom da je istu stvar u kasnijem izlaganju ponovio i odvjetnik Karnavas u svezi s čuvenim transkriptom od 27. prosinca 1991. godine. Karnavas je rekao kako je “odabrano par rečenica koje idu u prilog tezema tužiteljstva, a transkript ima 125 stranica, a oni odaberu par fraza istrgunutih iz konteksta”. Mi smo to već najavili, i ovdje vam je primjer kako su ne iz drugih, nego iz istih ulomaka govora Predsjednika Tuđmana na tom sastanku s vodstvom HZ HB trgani djelovi koji odgovaraju tezama tužiteljstva, a potpuno ignorirani djelovi iz istog ulomka koji idu u prilog tezama obrane: https://www.facebook.com/notes/šes…

Prlić je zatim naveo cijeli niz propusta koje je napravilo vijeće, a mi izdvajamo: – od osnutka HZ HB najmanje 6 mjeseci nje donesena nikakva odluka od strane HZ HB, sve do 8. travnja 1992. i donošenja odluke o osnivanju HVO-a

– Zahtjev za međunarodno priznanje BiH koje su još 1991. međunarodnoj zajednici uz muslimanske dostavili i hrvatski predstavnici u vlasti BiH, a na temelju toga je sačinjen nacrt Cutilleirovog plana kojeg su potpisale sve tri strane u BiH

– Svi dokumenti HDZ-a BiH govore o samostalnoj BiH

– da je 1991. s teritorija BiH vršena agresija na RH, bez ikakve intervencije i reakcije od strane Predsjedništva BiH

– da je vijeće zanemarilo da je Jadranko Prlić dogovorom obiju strana od 18. svibnja 1993 (Međugorski sporazum) imenovan Predsjednikom Vlade BiH, odnosno, negdje u pola onog što tužiteljstvo naziva “realizacijom UZP-a”, Predsjednik Tuđman i Predsjednik Predsjedništva BiH Izetbegović, uz posredstvo predstavnika međunarodne zajednice dogovaraju da ovdje prvoosumnjičeni Prlić postane Predsjednikom Vlade BiH. Druga je stvar što je Izetbegović 20-ak dana kasnije derogirao taj sporazum, kad je Predsjednik Tuđman otišao u službeni posjet NR Kini, a Izetbegović zapovjedio napad A BiH na Travnik.

– da je HVO bio jedina multi-etnička vojska na teritoriju ex-yu, da je u pojedinim postrojbama HVO-a znalo biti i do 35% Muslimana, a da je prosjek u cijelom HVO-u iznosio 16% Muslimana

– da je Mate Boban, kao uostalom i Prlić, pozvao Muslimane da uđu u vladajuće strukture HZ HB, i da su im nudili participaciju u vlasti koje je u pojedinim općinama bila i do 65%, a u općinama poput Mostara i Travnika 50%

– da su sve mjere koje je donosio HVO HZ HB, kao i ostale strukture vlasti HZ HB bile privremene a ne trajne mjere, i da je sama HZ HB bila privremena mjera čija je glavna zadaća bila osiguranje obrane od velikosrpske agresije, ali i funkcioniranja najvitalnijih sustava, a koji su bili skroz u blokadi jer središnja vlast u Sarajevu nije funkcionirala, odnosno nije mogla imati nikakav utjecaj na tom prostoru.

– da je u svim dokumentima HZ HB na prvom mjestu “Republika Bosna i Hercegovina”, na zaglavlju svakog službenog dokumenta, a tek ispod toga HZ HB, ili kasnije HR HB

– da je vijeće potpuno zanemarilo da je prvi put nakon 100 godina uspostavljena državna granica između BiH i RH, na teritoriju koje je kontrolirao HVO, odnosno na teritoriju HZ HB, dakle između HZ HB i RH. Kad nešto želiš pripojiti, ne udaraš tu državnu granicu.

– da se HR HB nikad nije proglasila državom i da nikad nije donijela nikakav akt odcjepljenja od BiH, kao i to da nikad nije tražila međunarodno priznanje

Sve ovo gore, i još cijeli niz argumenata Prlić je izrekao u svezi pobijanja “zajedničkog cilja”, odnosno navoda iz paragrafa 43. i 44. svezka 4. nepravomoćne presude. Nakon toga, Prlić se prebacio na pobijanje navoda iz paragrafa 106. svezak 4. i negirao svoju povezanost s zapovjednim lancem vojne komponente HVO-a. Taj dio je prilično problematičan na više razina. Prlića se naime optužuje da je 15. siječnja (ovaj datum je ključan u cijeloj priči i danas se najviše puta spominjao) izdao zapovjed koja znači ultimatum, i da je na temelju tog “ultimatuma” HVO 18. siječnja izveo napad na području Uskoplja/Gornjeg Vakufa, a što je po tužiteljstvu “početak realizacije UZP-a”. A ta teza tužiteljstva je drska, bjeda i bezočna laž, koja se na žalost našla u prvostupanjskoj presudi. A prava istina je puno složenija od ove bjedne priče koju je sastavilo tužiteljstvo, a usvojilo vijeće. Vijeće je pritom propustilo:

– Sagledati širi kontekst događaja, odnosno da se sve događa u trenutku dok politički predstavnici svih triju naroda u Ženevi vode pregovore u svezi Vance-Owen plana.

– navesti neoborivu činjenicu da su područje Uskoplja/Gornjeg Vakufa napali Muslimani 11. siječnja 1993. dakle tjedan dana prije onog što tužiteljstvo naziva “početkom realizacije UZP-a”

– da je ultimatum o kojem je riječ bio lokalnog karaktera kojeg je izdao lokalni zapovjednik Andrić i nema nikakve veze s Prlićevom odlukom od 15. siječnja.
– da sama odluka od 15. siječnja nije zapravo stupila na snagu
– da je Prlićeva odluka od 15. siječnja temeljena ne samo na Zagrebačkom sporazumu, nego i na onom što je dogovoreno Vance-Owen planom u Ženevi, i da je isto potvrdio i sam lord Owen, a vijeće je to jednostavno propustilo navesti
– da odluka od 15. siječnja zapravo znači pokušaj formiranja zajedničkog zapovjedništva u borbi protiv velikosrpskog agresora
– da je odlukla od 15. siječnja bila u funkciji smirivanja sukoba kod Uskoplja/Gornjeg Vakufa kojeg su počeli Muslimani 11. siječnja, a ne u funkciji raspirivanja i eskalacije sukoba kako je tvrdilo tužiteljstvo, a potpuno pogrešno prihvatilo vijeće
Prlić je naveo još dosta bitnih činjenica od kojih ćemo izdvojiti tek dvije:
– Vijeće je zanemarilo činjenicu da je u “inkriminiranom” prostoru u siječnju 1993. godine, dakle u vremenu kojeg tužiteljstvo smatra “početkom realizacije UZP-a” HVO pod kontrolom držao 88% teritorija, a da je već u kolovozu te iste 1993. godine, nakon što je po tužitljstvu “proveo dobar dio strategije UZP-a” HVO na tom istom području pod kontrolom imao svega 50% prostora. Ovom nikakav daljni komentar nije potreban.
– Vijeće je ignorialo kako postoji cijelo mnoštvo dokumenata Armije BiH u kojima se zapovjeda napad na snage HVO-a, dok s druge strane ne postoji nijedan dokument HVO-a kojim se zapovjeda napad na Armiju BiH u “inkriminiranom” vremenu.
Nakon Prlića svoje izlaganje počeo je odvjetnik Karnavas.
On je govorio o pogrešnoj primjeni prava koje su počinila dvojica sudaca raspravnog vijeća.
Odmah je naveo kako ključne odluke vijeća nisu obrazložene po standardima koje traži bilo koji sudski postupak. Umjesto obrazloženja vijeće je nudilo samo mantre tužiteljstva, a pritom uopće nije uzimalo u obzir argumnte obrane. Kao primjer, Karnavas je naveo jedan zapravo rasistički postupak većine članova vijeća po kojem su svi iskazi Hrvata pred sudom odbačeni a kao razlog se navodi – nevjerodostojnost. Karnavas je upozorio kako se vijeće služilo tezom “ako je svjedok Hrvat to znači da laže, da je lažljivac” a da uopće nije ni pokušalo utvrditi,. iako je za to imalo 26 mjeseci, kakpo se i mogu li se teze koje su iznijeli svjedoci, koji su po nacionalnosti Hrvati, uklopiti u jednu ili drugu stranu priče.

Pa je kao primjer naveo svjedočenje Zorana Buntića koji je suvereno pobio teze Cirila Ribičića, ali je vijeće bez obrazloženja odbacilo njegovo svjedočenje kao nevjerodostojno, iako je Buntić (danas na žalost pokojni) svjedočio punih 9 dana. Niti jedna njegova teza nije uzeta u obzir prilikom donošenja odluke o prvostupanjskoj presudi, a to je najobičnija povreda jednakopravnosti oružja u postupku, kad uzmeš sve Ribičićeve teze, a odbaciš sve Buntićeve. I kao razlog navedeš nacionalnost. To je tako rasistički, tako šovinistički… Karnavas je naveo i još jedan primjer, svjedočenje Mirka Zelenike, koji je bio žrtva muslimanskog zuluma kao logoraš, i koji je kasnije postao predsjednikom udruge logoraša. On je svjedočio puna 4 dana, a vijeće niti jednu jedinu tezu iz njegovog svjedočenja nije uzelo u obzir. A nije jer, kako tvrdi Karnavas, to im se ne uklapa u scenarij koji im je zadalo tužiteljstvo. Oni su jednostavno išli lakšim putem, crtom manjeg otpora, i sve što se nije uklapalo u tu shemu oni su odbacivali. A time su doveli u pitanje pravičnost samog postupka.

S druge strane, vijeće je u potpunosti uzelo u obzir izvješće i svjedočenje prilikom glavnog ispitivanja Williama Tomljanovicha, a koji da “nije pristran” i “nije nevjerodostojan” a isti radi u tužiteljstvu, radi za tužiteljstvo, i riječ je o istom onom Tomljanovichu koji je na suđenju novinarima Ivici Marijačiću i Markici Rebiću (zbog odavanja identiteta zaštićenog svjedoka, a što je opet posebna farsa od procesa) priznao da mu je Mesić dao na uvid 666 transkripata iz ureda Predsjednika Tuđmana. To je dakle isti onaj William Tomljanovich koji je 14. travnja 2000. godine čekao ui niskom startu ispred Pantovčaka da Račanova većina u Saboru donese Deklaraciju kojom će biti omogućena veleizdaja bez presedana u hrvatskoj povijesti. Dakle, to izvješće koje je vijeće usvojilo, Tomljanovich je pisao za svog šefa, za gazdu, dakle za haško tužiteljstvo. Međutim, Karnavas je u protuispitivanju uništio tog svjedoka. Pa ipak, većina članova vijeća odlučila je ne uvrstiti u presudu niti jedan navod iz Karnavasovog protuispitivanja. A imali su za to 26 mjeseci vremena.

Karnavas je također spomenuo kako je vijeće uzelo u obzir Manolićevu tezu da “HZ HB možda i nije bila država, ali da je osnutkom HR HB to definitvno postala” čime se potkrepljuje provođenje namjere UZP-a, a potpuno je izuzelo neoborivu i elementarnu činjenicu da je to bila samo implementacija onoga što je stajalo u Owen-Stoltenberg planu. Dakle, potpuno je izmaknut kontekst, zatajen je Owen-Stoltenberg plan, kao i činjenica da su na temelju tog plana i Muslimani osnovali svoju Republiku, a koja je primjerice sa srpskom Republikom ugovorila i onaj čuveni ugovor od 16. rujna 1993. koji je poznat kao sporazum Izetbegović-Krajišnik.

Karnavas je dodao i kako je potpuno zatajen muslimansko-hrvatski sporazum o prijateljstvu i suradnji kojeg su u srpnju 1992. godine potpisali Tuđman i Izetbegović.

Karnavas je također dodao da vijeće nigdje nije utvrdilo kako Hrvati nisu imali ni plan ni mapu koja zaokružuje teritorij.

Zatim se Karnavas s pravom obrušio na slovenskog ultra-komunista Cirila Ribičića i njegovu “ekspertizu”. Ribičića je spomenuo u uvodu svog izlaganja kad je spominjao čuveni Tuđmanov transkript od 27. prosinca 1991. godine i kad je rekao da je optužba za UZP montirana tako da su riječi iz rečenice trgane iz konteksta, i da je iz transkripta koji ima 125 stranica izvučeno nekoliko teza koje se mogu protumačiti na način da idu u korist tezama tužiteljstva, a da pritom uopće nije naveden ni širi kontekst u kojem se taj sastanak Tuđmana s vodstvom HZ HB događa, onda uzmu par svjedoka, kako reče Karnavas posprdno “od kojih je jedan ´ekspert, Slovenac Ribičić” kako bi se ponovo crtom manjeg otpora izašlo u susret tezama tužiteljstva, bez čitanja cijelog transkripta, i bez sagledavanja konteksta u kojem je transkript nastao. Ciril Ribičić je kao što smo rekli, slovenski komunist, koji na ovim suđenjima u Haagu ne čini ništa drugo nego štiti interese slovenske komunističke partije i šefa mu Milana Kučana, istog onog Kučana koji je skupa sa Slobodanom Miloševićem u Beogradu 24. siječnja 1991. godine potpisao slovensko-srpski sporazum koji je zapravo nulta točka rata na prostoru ex-yu. S tim u svezi dat ćemo vam dvije poveznice na tekstove u kojima smo do detalja već obradili tu temu ( 1, dio http://www.hrsvijet.net/index.php?o… 2. dio http://www.hrsvijet.net/index.php?o… ) Dakle, Karnavas je spomenuo Ribičića i činjenicu kako je on napravio tu svoju “ekspertizu” za potrebe tužiteljstva u predmetu “Kordić-Čerkez”, pa je kasnije to pretvorio u knjigu (“Geneza jedne zablude” a za koju je prof. dr. Miroslav Tuđman s pravom ustvrdio da bi joj puno bolje pristajao naslov “Zabluda jedne geneze”) i kao ključan trenutak u toj svojoj “ekspertizi” naveo isječke iz transkripta od 27. prosinca 1991. a bez da su mu predočeni ostali navodi iz predmetnog transkripta, ali o ostalih transkripata i dokaza koji potvrđuju suprotno i suočilo ga s tim. Naravno, obrana je taj posao odradila, ali vijeće uopće nije uzimalo u obzir argumente obrane.

Karnavas je govorio i o Mladićevim dnevnicima. Taj dio je bio posebno zanimljiv. Kako je Karnavas taksativno naveo, najprije je završio postupak izvođenja dokaza, da bi nakon toga tužiteljstvo podneskom zatražilo da se postupak uvrštenja novih dokaza a to je bio Mladićev dnevnik, ponovo otvori. Karnavas je izrazio sumnju u autentičnost tog dnevnika, kao i vrlo čudne okolnosti pod kojima je taj dnevnik misteriozno “pronađen” a u vrijeme dok je Mladić bio u bijegu i “nitko nije znao gdje se skriva” (Karnavas se uopće nije trudio prikrivati popriličnu dozu cinizma dok je opisivao cijelu tu travestiju). Kad je vijeće konačno odobrilo uporabu tog krajnje sumnjivog dokumenta, kojeg je navodno pisao (ako je uopće pisao) bolesni sociopat, patološki lažljivac i notorni ratni zločinac Ratko Mladić, tim “dokazom” moglo se služiti samo tužiteljstvo, dok obrani to nije dopušteno. Karnavas je to pravno zlosilje opisao na slijedeći način: “Mladić navodno piše kako mu je Praljak navodno rekao da će biti granice Banovine. Mi smo htjeli pozvati Praljka za svjedoka ali dva člana vijeća (Treschell i Prandler prim. š-hb) to nisu dopustila. A radi se o svjedoku koji je u tom dnevniku izrijekom prozvanom, i ja ne znam što bi bilo suvislije i pravičnije nego čuti i njegovu stranu priče. Umjesto toga, dva člana raspracvnog vijeća odlučuju da o tome trebam,o govoriti mi odvjetnici u završnoj riječi. Pazite sad, jedan od ta dva suca (Treschell prim. š-hb) je profesor međunarodog prava koji se bavio ljudskim pravima, čak je izdao i knjigu ´ljudska prava u kaznenom postupku´, a bio je i predsjednik Europskog odbora za ljudska prava, a ne zna da odvjetnik ne može svjedočiti u postupku, jer ovo što ja sad govorim nije svjedočenje, ja kao odvjetnik ne mogu svjedočiti, moje riječi u vaganju argumenata nemaju nikakvu težinu. A s druge strane, umjesto da se sasluša Praljka, taj Mladićev dnevnik se uvodi kao dokaz, iako nismo mogli izvršiti protuispitivanje Mladića, jer on nije ni mogao svjedočiti, pa je posrijedi prepričavanje i iskaz iz druge ruke. A nama se nije dopustilo kao svjedoka izvesti Praljka koji je tu svjedok iz prve ruke” (Napomena: ovo nije transkript, napisano je po natuknicama i sjećanju, ali bit je tu. Mi se obvezujemo da čim izađe transkript, stavit ćemo potpuno precizan prijevod ovog dijela Karnavasovog izlaganja, jer se radi o nečemu vrlo bitnom). Karnavas je spomenuo i pukovnika Željka Šiljega. Naime, tužiteljstvo je ispitalo Šiljega u istrazi koja je prethodila optužnici, a nije ga pozvalo za svjedoka tijekom postupka, pa ga obrana nije mogla protu-ispitati. A onda su neke opet istrgnute teze iz njegovog iskaza istražiteljima, kao i neki njegovi dokumenti, uvedeni u presudu raspravnog vijeća. Netko će se pitati zašto ga obrana nije zvala za svjedoka. Broj svjedoka obrane bio je ograničen, i obrane su ionako morale višekratno reducirati popis svojih svjedoka, a nitko nije mogao unaprijed znati što će pisati u presudi. Dakle, tu nema nikakvog krimena na obrani, ali ni na Šiljegu, već je tu riječ o perverzijama tužiteljstva koje su prihvatila dva člana vijeća, i time ponovno povrijedili pravila postupka.

Karnavas je još govorio o razlic između pojmova “moguće” i “vjerojatno”, ali o toj naoko nebitnoj a zapravo vrlo bitnoj razlici u nekoj od idućih bilješki.

Nakon toga na scenu je stupilo tužiteljstvo. Prvi je nastupio Stringer koji je doslovno ponovio navode iz optužnice i presude, niti ne pokušavajući osporiti argumente koje su iznijeli Prlić i Kranavas. Zato ćemo i mi njega preskočiti, a ako se nekome ponovo čita optužnica ima je na stranicama haškog suda.

Nakon njega nastupila je Gustaffson. Ona je krenula kao da će osporavati argumente koje je iznio Prlić, ali to je činila vrlo loše i neuvjerljivo. Jedine reference na koje se pozivala bile su paragarafi iz prvostupanjske presude što je samo po sebi apsurdno, zatim na Petera Galbraitha, i na dva Tuđmanova transkripta, ili bolje rečeno, na ono što je istrgnula iz konteksta iz tih transkripata. Prvi je onaj od 27. prosinca 1991. u svezi kojeg smo ostavili poveznicu na našu bilješku a unutar koje imate i cijeli sadržaj tog transkripta, a drugi je transkript od 17. rujna 1992. godine na koji postavljamo poveznicu ovdje: http://www.slobodanpraljak.com/MATE…

Dakle, ni tu se nam što obarati. Nakon toga Gustaffsonka je potrošila najveći dio svog vremena da bi “dokazala” kako je jedna granata, koja je pogodila jednu kuću u selu Duša ubila 7 civila, i da je HVO to učinio namjerno, a onda je iz toga nekom sumanutom logikom izvukla zaključak kako je to dio plana kojim je otpočela realizacija UZP-a. Pritom je navela kao činjenicu i napad na još tri sela, Uzričje, Hrasnica i Ždrimci, i nije joj bilo čudno kako u ta tri sela nitko nije ubijen. Ona se radije usmjerila na objekte koji su u tim operacijama uništeni, a nikako joj u prilog nije išla činjenica da su sva 4 sela bila vojno branjena, a samim time i legalna meta onog što oni zovu “napad HVO-a” a mi i zdrav razum i činjenice to smatramo protunapadom HVO-a. Ona je drvila o tome koliko je ta kuća u Duši u kojoj je poginulo 7 civila od jedne granate bila udaljena od položaja muslimanskih snaga, a čak se usudila reći kako činjenica da je ta kuća bila u vlasništvu lokalnog muslimanskog zapovjednika Kemala Šljive nije dovoljna da se može govoriti o legitimnom vojnom cilju. Pritom se pozvala ne predmet Popović. A mi se možemo pozvati ne predmet Gotovina u kojem je utvrđeno da je stan Milana Martića bio legitimna vojna meta, što je potvrdio čak i Mile Mrkšić, iako je bio u djelu Knina koji je bio gusto naseljen civilima. Doduše, Gustaffson se pozvala na nekakvo izvješće obavještajnih službi HVO-a koji da su “znali da Šljivo nije kod kuće”. Pritom je dala referencu na taj dokument koju smo mi odmah provjerili, i utvrdili da se radi o netočnoj referenci (3D00257) a koja nas je dovela do nekakve 2D liste svjedoka Jovana Rajkova i dostupna je samo na engleskom jeziku. Nismo uopće skidali taj dokument iz e-courta jer je jasno da se tu ne radi o izvješću obavještajne službe HVO-a.

U principu, cijelo njeno izlaganje je vrlo tanko i vrlo slabo, a bitan je samo jedan detalj, na kojeg se osvrnuo i Karnavas koji je je razbio u sitne djeliće, što bi rekli Srbi – u paramparčad! Radi se o dokumentu, odluci Jadranka Prlića od 15. siječnja 1993. Ona tvrdi da time počinje realizacija UZP-a, i da se time vidi kako je ta Prlićeva zapovjed spuštana naniže. Međutim, to je ponovno uvreda zdravom razumu. Mi idemo vidjeti o čemu se zapravo radi. Gustaffson je “konačno” pogodila navesti jednu točnu referencu, riječ je o dokumentu pod brojem P1146. Mi smo skinuli taj dokument i sad ćemo ga hostati na internet. Evo tog “strašnog dokaza”: http://www.solidfiles.com/v/jeB37pW…

Ako pažljivo pogledate ovaj dokument, koji je krucijalan u cijeloj današnjoj raspravi u Haagu, vidjet ćete da tu nema ni govora o stanju svijesti za počinjenje UZP-a. To kao prvo nije zapovjed nego odluka koja nije obvezujuća ni za koga, dakle više kao preporuka, a koja jeizdana upravo s ciljem da se zaustave sukobi koj su počeli 11.-og siječnja, a što tužiteljstvo uporno ignorira, kao i dvojica sudaca raspravnog vijeća. Osim toga vidjet ćete da je to u skladu s onim što je u svom izlaganju rekao Prlić, a dio čega smo mi naveli gore u tekstu.

Karnavas je u svojih dodatnih pola sata doslovno razvalio ovu tezu neborivim argumentima. Prvo je naveo kontekst, i datum 10. siječnja kad se već definira sporazum iz Ženeve poznat kao Vance-Owen plan. A onda je izvukao referencu koja objašnjava kako je uistinu započeo sukob u Gornjem Vakufu. Riječ je o referenci pod brojem 4D10235, odnoso i priopćenju u ime 3, korpusa Armije BiH kojeg potpisuje ratni zločinac Enver Hadžihasanović. To je najobičnije odbijanje dogovorenog u Ženevi, i najobičniji pritisak na politički vrh Muslimana da se “ne dozvoli podjela BiH na etničkom ni bilo kom drugom principu” jer da “je krv boraca uzalud prolivena bla bla..” Da se mi sad ne lažemo ovdje, upravo zbog ovoga je KOS i infiltrirao Hadžihasanovića u vrh Armije BiH. I on je ovim minirao mirovne pregovore, ali i de facto izvršio pritisak koji je rezultirao napadom Armije BiH na HVO na području Uskoplja 11. siječnja 1993. godine. Tako je počeo sukob na području Uskoplja/Gornjeg Vakufa, a sve ostalo su priče za malu djecu. Ovo je taj Hadžihasanovićev dokument o kojem je govorio Karnavas: http://www.solidfiles.com/v/VvLGpGZ…

Dakle, tu je sve jasno, kao što je jasno da Petković u dokumentu od 13. siječnja (P0115) čini sve na zaustavljanju sukoba, kao što Mate Boban 15. siječnja (P01158) savjetuje HVO-u čak i koncesije i ustupke ako je potrebno samo da se sukobi smire i tako bliže i tako dalje. A tužiteljstvo i dva člana raspravnog vijeća i dalje se prave mutavi i tvrde kako su sukobi počeli 18. siječnja napadom HVO-a na području Gornjeg Vakufa. A mi tvrdimo da će se žalbeno vijeće morati pravo jako mutavi, jako slijepo i jako gluho da bi potvrdilo teze tužiteljstva i dvojice članova raspravnog vijeća. Ima tu još puno stvari kojih se nismo dotakli jer jednostavno nemamo vremena. Bar ne danas. Ali, ima dana pred nama, ovo je problem koji neće nestati pometanjem pod tepih, a mi ćemo sastaviti još dosta ovakvih bilješki koji će vam približiti pravo stanje stvari. Za kraj, možemo reći kako je Prlić, nakon što je suvereno razvalio sve teze tužiteljstva i vijeća reducirao njegov doprinos UZP-u na “dva sela u općini Jablanica”. A u ta dva sela, omjer snaga je bio 2500 vojnika Armije BiH naspram 300 vojnika HVO-a. Pa s tim omjerom koji je veći nego 1:8 HVO je navodno u travnju 1993. krenuo u napad i realizaciju UZP-a na području Jablanice!!??

Izgleda, oni ne samo da žele osuditi naše potpuno nevine POLITIČKE uznike, nego nas sve skupa žele praviti i budalama!
E još ćemo vidjeti tko će ne kraju ove priče ispasti budala. Jer kao i uvijek, na kraju puta, na onom pravom kraju puta, zadnju riječ imat će samo dragi Bog! I nitko više!!
HBŠestorka / Kamenjar

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Analiza

Krešimir Ćosić: Zašto Sarajevo danas zaboravlja sve što se događalo u ljeto 1995.?

Objavljeno

na

Objavio

Ignoriranje povijesnih činjenica pridonosi urušavanju povjerenja i eksploziji nekontroliranih izjava i emocija, a sve to može prouzročiti produbljenje nesigurnosti i nestabilnosti u BiH

Povijesna događanja vezana uz prvu i drugu bihaćku krizu te operacije hrvatskih snaga Zima 94 i Ljeto 95 manje su poznata široj hrvatskoj javnosti, no upravo tim vojnim operacijama Hrvatska vojska spriječila je pad Bihaća i tragediju civilnog pučanstva srebreničkih razmjera još u zimi 1994., te ponovno u ljeto 1995.

Prema nekim procjenama, da su srpske snage tada uspjele ući u grad, civilne žrtve u Bihaću mogle su biti znatno veće nego one u Srebrenici jer je u gradu bilo nešto manje od 200.000 stanovnika. Mnogi u međunarodnoj zajednici mislili su tada da je pad Bihaća samo pitanje dana. Grad je bio u potpunom okruženju, uz mnogo poginulih, ranjenih, iznemoglih i iscrpljenih branitelja i građana.

Međunarodna zajednica uglavnom se ograničavala na pripreme za prihvat izbjeglica i osiguranje humanitarne pomoći preživjelima. Preko Kontaktne skupine vijesti o skorom padu Bihaća proširile su se od Londona, Pariza sve do Washingtona.

U nastaloj situaciji, koristeći UNPROFOR i sporazum o primirju u Hrvatskoj, vođa pobunjenih Srba u Hrvatskoj Mile Martić mobilizirao je i pokrenuo pobunjene hrvatske Srbe koji preko hrvatske državne granice prelaze u susjednu Bosnu i Hercegovinu, gdje zajedno sa Srbima iz BiH te Miloševićevim, Šešeljevim i Arkanovim dobrovoljcima iz Srbije drže Bihać u potpunom okruženju.

Zbog dramatične situacije oko Bihaća, ali i zbog okupacije i genocida u Srebrenici 11. srpnja 1995. i krize sa Žepom, te straha da može doći i do sličnog masakra u Bihaću, Alija Izetbegović 18. srpnja 1995. upućuje pismo predsjedniku Tuđmanu s prijedlogom vojne pomoći i suradnje u borbi protiv nove eskalacije srpske agresije na BiH.

Isto tako, načelnik bihaćke općine 21. srpnja 1995. u pismu predsjedniku Tuđmanu navodi: “Sudbina oko 180.000 stanovnika Unsko-sanskog kantona je neizvjesna. Mi možemo samo obećati da ćemo se boriti bez obzira na cijenu i neodlučnost međunarodne zajednice. Jedinu nadu polažemo u naše hrabre borce i prijateljski hrvatski narod, pošto nam je sudbina koju nam je agresor namijenio ista. Stoga vas molim da sa svoje strane učinite sve što je u vašoj moći da se spasi ovaj herojski grad i njegovo napaćeno stanovništvo.” Istoga dana Komanda 5. korpusa Armije BiH izvijestila je Glavni stožer HV-a da je korpus pretrpio velike gubitke u “živoj sili i značajan gubitak teritorije”, da su “zalihe municije i borbenih sredstava ispod kritičnog nivoa”, te da se “ne može dugotrajnije suprotstaviti agresoru, najduže dva do tri dana”.

Dana 23. srpnja 1995. Komanda 5. korpusa Armije BiH u novoj informaciji upućenoj načelniku Glavnog stožera HV-a generalu Červenku navodi: “Od ranih jutarnjih sati situacija u Z/o 5. korpusa i HVO Bihać radikalno se je izmijenila, situacija je izmakla kontroli i prijeti da do večeri teritorij bude rasječen na dva djela, a 5. korpus razbijen”, te da je “među stanovništvom zavladala panika i da je veliki broj žrtava”. Zatražili su “poduzimanje hitnih i radikalnih mjera u cilju spašavanja stanovništva i teritorije Unsko-sanskog kantona”.

Kao i na prvu bihaćku krizu, Hrvatska vojska je spremno odgovorila i na drugu bihaćku krizu. Već 22. srpnja 1995. u Splitu predsjednici Tuđman i Izetbegović potpisuju tzv. Splitsku deklaraciju o zajedničkoj obrani od srpske agresije i postizanju odgovarajućeg političkoga rješenja. Dana 25. srpnja započela je operacija Ljeto 95 čiji je cilj bio razbiti srpske snage na području Dinare, ovladati Bosanskim Grahovom i presjeći prometnicu Knin – Grahovo – Drvar, ovladati Šatorom, Staretinom i Golijom te dovesti Glamoč u poluokruženje. Hrvatska vojska operacijom Ljeto 95 ponovno dovodi srpske snage pred nerazrješivu dilemu, zauzeti Bihać ili braniti Knin?

Ključnu ulogu u rješavanju svih ovih problema imala je tada mudra i odlučna hrvatska državna politika, kao i snaga Hrvatske vojske. Hrvatsko državno vodstvo pokazalo je u tim trenucima svu potrebnu smjelost, hrabrost, odlučnost i mudrost.

Nakon masakra u Srebrenici, kako bi od genocida koji su tamo počinili odvukli pažnju međunarodne javnosti, Srbi započinju novu agresiju u sjeverozapadnom dijelu Bosne i Hercegovine. To je bilo i u skladu s uputama Mladićeva osobnog savjetnika Krstića iz Washingtona, koji u telefonskom razgovoru s njim naglašava “ne na Goražde, krenite sjeverozapadno”, dakle ponovno na Bihać.

Nakon masakra u Srebrenici, Bihać, dakle, opet postaje glavni cilj velikosrpske agresije. Dana 19. srpnja 1995. “Srpska Vojska Krajine” počinje novu napadnu operaciju na šire područje Bihaća, kojoj se 23. srpnja pridružuje i Vojska Republike Srpske. Bihać ponovno proživljava najteže trenutke u svojoj dugogodišnjoj povijesti.

Zbog snažnog napada hrvatskih snaga na Bosansko Grahovo, 28. srpnja završava nova velikosrpska agresija na Bihać, jer je značajan dio njihovih snaga morao biti izvučen u pravcu Knina, koji se iznenada našao u daleko težoj situaciji nego što je to bio Bihać samo nekoliko dana ranije. U operativnom izvješću generala Mile Mrkšića, zapovjednika “SVK”, načelniku Generalštaba VJ, od 26. srpnja 1995., navodi se da je “operacija srpskih snaga na Bihać prekinuta zbog pada Grahova, prekida vitalne prometnice Drvar – Grahovo – Knin te ugrožavanja Knina sa pravca Dinare”.

Međutim, na tiskovnoj konferenciji u Kninu 30. srpnja Mladić ponovno ističe kako je njegova namjera potpuni poraz Muslimana u Bihaću te da će on biti sličan onome u Srebrenici i Žepi. Sve to samo dokazuje upornost, ali i iracionalnost Mladića, Karadžića i Martića da pod svaku cijenu Bihać pretvore u novu Srebrenicu.

Dakle, kao odgovor na drugu bihaćku krizu hrvatske snage operacijom Ljeto 95 te ulaskom u Bosansko Grahovo i Glamoč ponovno, drugi put, kao i u prosincu 1994. operacijom Zima 94, spašavaju Bihać te stvaraju sve preduvjete za početak Oluje!

Brutalni napad na predsjednicu RH, ljeto 2019.

Danas, 24 godine poslije sve te povijesne činjenice službeno Sarajevo ignorira i pokreće do sada neviđenu medijsku agresiju na hrvatsku predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović i Republiku Hrvatsku, zbog navodnih i neprovjerenih izjava koje je prenio izraelski Jerusalem Post prilikom njezina razgovora s izraelskim predsjednikom Reuvenom Rivlinom.

Tom prilikom predsjedavajući Predsjedništva BiH Željko Komšić izjavljuje: “…nije Bosna i Hercegovina nestabilna, nego Kolinda Grabar-Kitarović, ona iznosi brutalne neistine, riječ je o podvalama, želi se inscenirati nešto što bi narušilo ugled naše države…”

Nadalje, član Predsjedništva BiH Šefik Džaferović nastavlja: “…riječ je o lažima koje izmišlja agresivna i ksenofobna politika službenog Zagreba prema Bosni i Hercegovini i Bošnjacima koja ima sve elemente fašizma, neka se predsjednica Republike Hrvatske pozabavi rastućom radikalizacijom i militantnim neofašističkim pokretima u svojoj zemlji…” SDP BiH: “…neprihvatljiva je i zapravo bezobrazna izjava predsjednice susjedne zemlje koja falsificira činjenice…” SDA: “…zlonamjerne optužbe koje je iznijela predsjednica Republike predstavljaju izraz njene sve izraženije islamofobne politike prema BiH i Bošnjacima, koja se temelji na ideji etničke i vjerske supremacije i ima elemente fašizma, a u Hrvatskoj se tolerira rast militantnih ustaških i neonacističkih pokreta, koji slave NDH i ratne zločince…”

U međuvremenu, napisi Jerusalem Posta da je Hrvatska predsjednica u Izraelu optuživala susjednu BiH pokazali su se netočnim! No, sudeći prema društvenim mrežama, zakotrljala se nova lavina netrpeljivosti između Bošnjaka i Hrvata, kako unutar BiH, tako i između RH i BiH. I nakon svega hrvatska predsjednica RH ističe: “Došlo je vrijeme da se porazmisli o odnosima RH i BiH.

U posljednje vrijeme, nažalost, vidimo niz koraka koje BiH poduzima prema Hrvatskoj, a koji su prilično agresivni. Trebali bismo, međutim, razgovarati o suradnji, kako možemo jedni drugima pomoći u rješavanju problema. Hrvatska je tu i ostaje spremna pomoći svakoj susjednoj državi uključujući i BiH u procesu reformi, kako bi što prije postali članicom EU”, kazala je predsjednica.

“Medijski rat priopćenjima i izjavama na osnovi poluinformacija, jasno oslikava političku stvarnost koju svakodnevno proživljavamo u Bosni i Hercegovini. Političko Sarajevo i cjelokupno vodstvo bošnjačkih političkih predstavnika, zadnjim orkestriranim i usmjerenim napadima obrušenim na Hrvate u Bosni i Hercegovini, ne libi se napasti izmišljenim izjavama i dužnosnike susjedne nam i prijateljske Republike Hrvatske”, navodi se u reagiranju Hrvatskog narodnog sabora BiH.

“Bošnjaci ovakvim pristupom nastoje se obračunati s Hrvatima kao najmalobrojnijim konstitutivnim narodom u BiH, koristeći sve alate političkog i medijskog utjecaja, pri pokušaju oduzimanja svih političkih prava konstitutivnog hrvatskog naroda u BiH. Evidentna nervoza i medijska histerija koja dolazi iz kuhinje političkog Sarajeva jasno nam govori kako su izmjene Izbornog zakona za koje su zalažu iz Hrvatskog narodnog sabora neizbježan dio europske BiH”, navodi se u očitovanju HNS-a BiH.

Nekontrolirane i agresivne izjave predstavljaju sigurnosni problem.

I, na kraju, na jednom od svojih zadnjih obilazaka Afganistana kao član NATO-ova parlamentarnog izaslanstva, analizirajući afganistansku sigurnosnu scenu, pripremio sam jednu studiju o utjecaju nekontroliranih izjava i pretjeranih emocija u javnom prostoru na globalnu sigurnost, čiji su pojedini dijelovi kasnije objavljeni u formi članaka u uglednim međunarodnim časopisima US-China Journal for Public Administration, kao i Journal of Cyber Psychology, Behavior and Social Network.

Nažalost, snažne i pretjerane emocije i poruke u javnom prostoru današnje Bosne i Hercegovine koje dolaze iz službenog Sarajeva omogućuju bolji i dublji uvid u političku i sigurnosnu situaciju u toj državi.

Takve nekontrolirane i agresivne izjave mogu imati za posljedicu daljnju radikalizaciju političkog i medijskog prostora u susjednoj nam državi prijeteći miru, sigurnosti i stabilnosti u čitavoj regiji. Toksična snaga snažnih negativnih emocija koja tamo danas dominira upozorava na dramatičnost sigurnosne i političke scene koja nastaje kao rezultat nekontroliranih izjava i emocija pojedinih političara u javnom prostoru susjedne i prijateljske BiH.

Ovakav rat riječima i izjavama rezultat je dubokog nepovjerenja koje produbljuje sadašnju političku krizu te izaziva strah, ljutnju, razočaranje i frustracije među običnim ljudima. Snažne i zapaljive negativne emocije pojačavaju ekstremne političke stavove, nažalost pridonose daljnjoj radikalizaciji političke scene, što sve skupa predstavlja ozbiljan sigurnosni rizik.

Zbog toga danas zaboravljajnje povijesnih činjenica nakon gotovo 25 godina doprinosi daljnjem urušavanju međusobnog povjerenja i eksploziji nekontroliranih izjava i emocija.

Sve to može prouzročiti produbljenje nesigurnosti i nestabilnosti u susjednoj nam Bosni i Hercegovini unatoč ogromnim naporima međunarodne zajednice za uspostavljanjem mira, sigurnosti i stabilnosti. Navedene nekontrolirane izjave i poruke znak su duboke političke krize, nezadovoljstva i nestabilnosti u današnjoj Bosni i Hercegovini.

Krešimir Ćosić / Jutarnji list

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Analiza

Oluji je prethodio operacijski ciklus na Livanjskom polju u kojem se po važnosti i izvedbi izdvaja operacija Ljeto-95

Objavljeno

na

Objavio

Svojedobno je veliku medijsku pozornost izazvala knjiga generala vojske krajinskih Srba Milisava Sekulića Knin je pao u Beogradu. Njegova je teza da je za slom Krajine u Hrvatskoj odgovoran Slobodan Milošević jer Srbija nije pomogla kad je to bilo nužno.

No je li njegova teza održiva, je li Knin, kao personifikacija Krajine, pao zato što nije dobio pomoć iz Srbije, ili je pao zato što je Hrvatska vojska podignuta na razinu da bi uspješno okončala rat?

Kad se JNA povukla iz Hrvatske, a UNPROFOR preuzeo njezinu ulogu „održanja“ Krajine, pobunjeni Srbi dobili su određenu osnovu da pokušaju stvoriti državu na okupiranom teritoriju Hrvatske. Više od dvije godine tvrdoglavo su odbijali sve pokušaje da se Krajina na miran način reintegrira u sastav hrvatske države.

Kad su bili prisiljeni na ustupke, poput Gospodarskog sporazuma u prosincu 1994. za zapadnu Slavoniju, provodili su ih nevoljko i uz opstrukcije. Stoga se iz današnje perspektive može zaključiti da je Oluja bila logičan rasplet srpske pobune u Hrvatskoj 1990-ih. No Oluji je prethodio operacijski ciklus na Livanjskom polju u kojem se po važnosti i izvedbi izdvaja operacija Ljeto-95.

Borbe za Bihać potkraj 1994., za koje se ustalio naziv Prva bihaćka kriza, bile su točka s koje je počeo rasplet rata. Ratni cilj Srba u BiH (Republike Srpske – RS i njezine Vojske – VRS) nije bilo zauzimanje Bihaća, već „samo“ granice na Uni, koja bi ih na jednom dijelu doslovno uvela na ulaz u grad. Većinu borbi u bihaćkom džepu inicirali su Bošnjaci, koji su u listopadu 1994. iskoristili priliku, kad su srpske snage na tom dijelu bojišta bile oslabljene, da munjevito prodru jugoistočno od Bihaća u dubinu, gotovo do Kulen Vakufa i Vrtoča.

No, vrlo brzo, u zajedničkom pothvatu bosanskih i krajinskih Srba (Srpske vojske Krajine – SVK), vraćen je izgubljeni teritorij. Njihove su snage izbile na ulaz u Bihać, gdje su zaustavljene zahvaljujući djelomice prijetnji međunarodne zajednice. Drugi razlog prekida napada bila je intervencija hrvatskih snaga u jugozapadnoj Bosni.

Operacija Zima-94

Potkraj listopada i početkom studenoga 1994. snage ABiH i HVO-a neusklađenim su djelovanjem natjerale VRS na povlačenje iz Kupresa i s dijela Kupreške visoravni. VRS nije imao vremena da se temeljito pripremi i pokuša vratiti izgubljeno područje jer je krenula nova napadna operacija hrvatskih snaga.

Snage HV-a iz Zbornog područja Split, kojima je zapovijedao general Ante Gotovina, počele su 29. studenoga – uz pomoć HVO-a – operaciju Zima-94 na dijelu planine Dinare i uz njezino podnožje na Livanjskom polju. Trajala je u nekoliko intervala do 24. prosinca u vrlo nepovoljnim vremenskim uvjetima, uz niske temperature i obilan snijeg.

Hrvatske snage zauzele su veći dio Livanjskog polja koji su do tada nadzirale snage 2. krajiškog korpusa VRS-a. Slijedilo je četveromjesečno primirje tijekom kojeg nije bilo spomena vrijednih pomaka zbog vremenskih nepogoda, premda su srpske snage u siječnju 1995. planirale vraćanje izgubljenog područja na Livanjskom polju.

Operacija Zima-94 pokazala je da VRS više nije sposoban vratiti izgubljeno područje, što je značilo da je dvogodišnji status quo na ratištu i u odnosu snaga nepovratno narušen. Narušio ga je HV, koji je napadnom operacijom i zimovanjem na Dinari pokazao svijetu da je etapa „dječjih bolesti“ prošla i da je na velikom ratištu Hrvatska postala ozbiljan čimbenik s kojim se mora računati. Do kraja srpnja 1995. to je demonstrirano tri puta.

Prvi put u manjoj operaciji Skok-1, kojom je zauzeto nekoliko dominantnih visova na Dinari i područje dubine pet i širine 15 kilometara. Zbog kratkoće i ograničenih ciljeva, operacija nije izazvala veću pozornost kao sljedeća, Skok-2.

U intervalu između dva „skoka“ stanje na ratištu promijenilo se na srpsku štetu jer je Hrvatska oslobodila zapadnu Slavoniju. Tada je komandant 2. krajiškog korpusa VRS-a predložio političkim i vojnim čelnicima Srba iz Hrvatske i BiH da 2. krajiški korpus VRS i Sjevernodalmatinski korpus SVK-a isplaniraju i zajednički izvedu operaciju „za proterivanje ustaša sa Dinare”, smatrajući da je to najbolji način da se otkloni opasnost od spajanja HV-a i ABiH na pravcu Bihać – Bosansko Grahovo.

Predložena operacija nije realizirana, a mjesec dana poslije, od 4. do 11. lipnja 1995., ZP Split izveo je uz pomoć HVO-a Skok-2, u kojem su hrvatske snage zauzele preostali dio Livanjskog polja i spojile snage na oba operacijska pravca u polju, odbacile srpske snage prema Bosanskom Grahovu i Glamoču te oba grada stavila u domet dalekometnoga topništva. U operaciji je zauzeto nekoliko sela i dominantnih objekata na Dinari i Šatoru.

Konkretno, riječ je o prostoru širine 30 i dubine 15 kilometara, odnosno površine oko 450 četvornih kilometara. Do kraja lipnja hrvatske su snage učinile manje korekcije crte, a potom su prešle u djelatnu obranu na području Dinare i planine Šator. Svrha je bila zadržati taktičku inicijativu u odnosu na srpske snage i sustavno ih iscrpljivati radi stvaranja uvjeta za prelazak u napad prema Bosanskom Grahovu i Glamoču.

Udarac srpskim interesima

Skok-2 bio je ozbiljan udarac srpskim interesima s obiju strana Dinare, no to još nije bila ugroza koja je dovodila u pitanje opstanak RSK. Nakon Skoka-2, Srbi u BiH postigli su do kraja srpnja 1995. dva važna uspjeha: spriječili su bošnjačku deblokadu Sarajeva, a potom zauzeli Srebrenicu i Žepu, bošnjačke enklave u istočnoj Bosni.

Istodobno su isplanirali operaciju zauzimanja Bihaća strahujući od spajanja HV-a sa snagama Armije BiH u bihaćkom džepu. Nakon što su hrvatske snage oslobodile zapadnu Slavoniju, zauzimanje Bihaća dobilo je visoko mjesto na listi prioriteta u objema srpskim vojskama, napose zato što je djelovanje HV-a natjeralo SVK da se od Bihaća okrene obrani Korduna i Banovine, jer su uočili prikupljanje većih hrvatskih snaga prema tim područjima.

Krajinski Srbi prekinuli su pritisak na Bihać, što su snage ABiH iskoristile da počnu napadati srpske položaje. Mogućnost spajanja hrvatskih i bošnjačkih snaga na pravcu Bihać – Bosansko Grahovo jasno se uočavala, kao i posljedice za Krajinu.

Pripreme za srpsku ofenzivu počele su nakon što su se o njoj 4. srpnja 1995. dogovorili glavni štabovi VRS-a i SVK-a. Operacija se vodila pod imenom Mač-95 za SVK, odnosno Štit-95 za VRS.

Zadatak SVK-a bio je da preventivnom spremnošću osigura operaciju od mogućeg napada Hrvatske vojske. Nakon nekoliko odgoda, operacija je počela 19. srpnja napadom snaga SVK-a, a VRS se u napad uključio 23. srpnja. Srpski je pritisak trajao nekoliko dana, težišno iz smjera Velike Kladuše prema Cazinu.

Prodori su bili dva-tri kilometra u dubinu, a na nekim pravcima i do 15 kilometara. Srpski uspjesi omogućili su Fikretu Abdiću da u Velikoj Kladuši 26. srpnja proglasi Republiku Zapadnu Bosnu. Istoga je dana operacija prekinuta, a 28. srpnja okončana zbog napada hrvatskih snaga na Bosansko Grahovo. Dio snaga izvučen je s prilaza Bihaću i poslan u jugozapadnu Bosnu.

Hrvatska je spremno odgovorila na drugu bihaćku krizu. Kad je kriza bila na vrhuncu, predsjednici Tuđman i Izetbegović u Splitu su 22. srpnja 1995., na hrvatski prijedlog, potpisali Deklaraciju o provedbi Sporazuma iz Washingtona i prvi put usuglasili sporazum o vojnoj suradnji koja je realizirana operacijom Ljeto-95.

Operacija Ljeto-95

Operacija Ljeto-95 imala je nekoliko ciljeva. Prvi je bio razbiti srpske snage na području Dinare, zauzeti Bosansko Grahovo i presjeći prometnicu Knin – Drvar.

Drugi je cilj bio zauzeti planine Šator, Staretinu i Goliju te dovesti Glamoč u poluokruženje.

Treći je cilj bio skratiti crtu bojišta na području planine Cincar i Kupreške visoravni i osloboditi dio snaga za nove napade. Operacija je izvedena na crti od Kupresa do granice s Hrvatskom zapadno od Bosanskog Grahova, što je oko 100 km zračne linije.

U njoj su angažirane 4. i 7. gardijska brigada HV-a, 1. hrvatski gardijski zdrug, 81. samostalna gardijska bojna, po jedna bojna 1. i 9. gardijske brigade HV-a i nekoliko manjih sastava, uglavnom iz pričuvnih brigada Zbornog područja Split. Iz HVO-a su angažirane 1., 2. i 3. gardijska brigada, 60. gardijska bojna, Specijalna policija Herceg–Bosne i dio pričuvnih snaga, uglavnom iz Zbornog područja Tomislavgrad. Operacija je počela 25. srpnja, a okončana je 30. srpnja.

Bosansko Grahovo zauzeto je 28. srpnja, a Glamoč 29. srpnja. Na grahovskom pravcu hrvatske snage operaciju su okončale zauzimanjem dominantnih kota prema Kninu i Drvaru, na kojima je organizirana obrana. Na glamočkom pravcu srpske su snage odbačene iz Glamočkog polja te su obranu organizirale osloncem na prijevoj Mlinište i planinu Vitorog. HVO je prešao u obranu na dijelu uz istočni rub Glamočkoga polja. Na kupreškom dijelu bojišta HVO je učinio manje pomake na području zapadno od grada.

Ljeto-95 operacija je strategijskog značenja. Izvedena je na dva operativna pravca, prema Bosanskom Grahovu radi prodora u srce srpske pobune i prema Glamoču kao osnovici za daljnji prodor u Republiku Srpsku. Hrvatske su snage zauzele 300 četvornih kilometara na pravcu Crni Lug – Bosansko Grahovo i oko 1300 na području Glamoča. Tijekom operacije imale su 18 poginulih i 155 ranjenih vojnika, od kojih 26 teže. Operacijom je prekinut srpski napad na 5. korpus Armije BiH i odvučen dio snaga s toga dijela bojišta.

Srpska vojska Krajine priznala je u informaciji za podređene da je “ovakvom akcijom Hrvatska po drugi put ‘spasila’ od slamanja“ 5. korpus „Alijine vojske, jer je primorala Srpsku vojsku da izvrši pregrupisavanje snaga sa Bihaćkog ratišta u cilju zaustavljanja dubljih prodora HV na već pomenutom pravcu napada”.

Zauzimanjem Bosanskog Grahova prekinuta je vitalna prometnica Drvar – Knin, a srpske snage u sjevernoj Dalmaciji usmjerene su na korištenje nesigurnih pravaca Knin – Otrić – Srb i Obrovac – Gračac. Na ratištu je Ljeto-95 bila prva operacija kojom su srpskim snagama preoteta dva grada na područjima u kojima su Srbi bili većinsko stanovništvo.

S Ljetom-95 okončan je operacijski niz koji je trajao nešto više od osam mjeseci i koji je počeo potkraj studenoga 1994. operacijom Zima-94 na Livanjskom polju. Uz vojne pobjede i postupne pomake naprijed, uspjesi hrvatskih snaga strahovito su utjecali na pad morala pobunjenih Srba. Hrvatska je u tom trenutku bila u krajnje povoljnom položaju, što je bio razlog da predsjednik Tuđman odobri Oluju, operaciju oslobađanja okupiranih područja. Na Brijunima je predsjednik Tuđman 31. srpnja 1995. od visokih časnika HV-a zatražio da se pobunjenim Srbima u što kraćem vremenu nanese totalni poraz.

Hrvatski uspjesi na Dinari i Livanjskom polju do operacije Ljeto-95 bili su ozbiljna prijetnja za moral krajinskih Srba, koji je Glavni štab SVK-a početkom srpnja 1995. opisao mračnim tonovima: “Mnogi borci i njihove porodice su očajni, razočarani i gladni”. Prethodno je operacijom Bljesak u svibnju zadan još jedan jak udarac moralu krajinskih Srba.

Ratno stanje

Krajinski predsjednik Milan Martić požalio se predsjedniku Republike Srbije Slobodanu Miloševiću da „tragedija koja je zadesila srpski narod najnovijom agresijom Hrvatske na zapadnu Slavoniju ima teške i nesagledive posljedice po rješenje cjelokupnog srpskog pitanja. Ne samo da je izgubljen teritorij i ne samo da je stradalo na stotine civila, ono što u ovom času užasa nespokoj čini još i većim je toliko prošireno uvjerenje kod naroda da je srpsko pitanje izdano, i to od strane samih Srba.

Duž cijele Krajine širi se glas o njenoj predaji; ljudi sa nevjericom konstatuju da nas je zaboravila i Srbija i Republika Srpska. U mnogim selima i gradovima narod se pakuje i sprema za iseljavanje“. Glavni štab vojske krajinskih Srba procjenjivao je 2. srpnja 1995. da se Hrvatska priprema za napad na RSK i da će on biti izveden krajem kolovoza te godine.

Potkraj srpnja 1995. stanje je bilo mnogo gore nego što su u Krajini predviđali. Završetak operacije Ljeto-95 Krajina je dočekala u najtežim trenucima svojega postojanja. Knin je bio prometno odsječen od Republike Srpske i SR Jugoslavije. Na cijelom području RSK-a ratno je stanje proglašeno 28. srpnja. Gubitak Bosanskog Grahova i Glamoča političko i vojno čelništvo RS-a nije moglo ignorirati, posebice zbog glasina da su se odrekli toga dijela teritorija.

Pripreme za protuudar počele su već 30. srpnja, a operacija vraćanja izgubljenog teritorija nazvana je Vaganj-95. Srbi su planirali da u operaciji trajanja 20-30 dana vrate područje koje su držali u listopadu 1994., prije operacije Cincar, tj. da zauzmu Glamoč, Bosansko Grahovo i Kupres.

Zbog tih je planova bilo nužno dizati poljuljani moral stanovništva i vojske. General Ratko Mladić izjavio je 30. srpnja u Kninu da su hrvatske snage osvajanjem Glamoča i Grahova napravile odlučujuću grešku u ratu i da će ih ona skupo stajati. Milan Martić izjavio je 31. srpnja da je razgovarao s predsjednikom Republike Srbije Slobodanom Miloševićem i da je od njega dobio obećanje da, u slučaju hrvatskoga napada na Knin, “Srbija ne bi mogla biti ravnodušna”.

Sa zajedničkog sastanka čelnika RS-a i RSK-a održanog 2. kolovoza u Drvaru Radovan Karadžić zatražio je da međunarodna zajednica sankcionira hrvatsko ponašanje, a od Jugoslavije zatražio je pomoć jer se “građanski rat u BiH pretvorio u nastavak Drugoga svjetskog rata i pokušaj stvaranja velike Hrvatske“. Sve te medijske izjave imale su isti cilj, podići moral krajinskih Srba. A on je tih dana bio na vrlo niskoj razini.

Ilustrira to panika koja se 30. srpnja 1995. zbila u Strmici kod Knina kad je „neko proneo glas da su ustaše probile liniju odbrane i da ulaze u Strmicu što je izazvalo paniku i nekontrolisano pomeranje stanovništva”.

Republički štab Civilne zaštite RSK-a naredio je 2. kolovoza podređenim štabovima da odmah počnu pripreme za evakuaciju materijalnih dobara, arhiva, matičnih knjiga, evidencija i materijala povjerljivog karaktera, pokretnih kulturnih dobara, novčanih sredstava, vrijednosnih popisa i druge odgovarajuće dokumentacije. Provedba te naredbe već je prije bila pripremljena.

“Kontrolisana panika”

Pomoćnik komandanta SVK-a za sigurnost, pukovnik Rade Rašeta, izvijestio je 3. kolovoza 1995. Upravu bezbednosti Vojske Jugoslavije da se tijekom dana u “kontaktima sa građanima” stječe “utisak da postoji elemenata panike ali još uvek kontrolisane.

Građani najviše optužuju vlast odnosno politički vrh RSK-a, te smatraju da je njihovom nebrigom i javašlukom došlo do ovakvih posledica. Postoji nada da nismo izdati ni ostavljeni i cene kao zadnju mogućnost da će pomoć dobiti od SRJ. Građani dalje cene da nisu u stanju da se sami odbrane te ako nisu u mogućnosti dobiti značajniju pomoć od SRJ, da je bolje da se narod preseli na druga područja nego da dođe u okruženje i izgine”.

Pukovnik Rašeta tvrdio je i kako ima pouzdane podatke da je predsjednik Vlade RSK-a Milan Babić prenio ministrima naredbu da se spakiraju i budu spremni za premještanje u Donji Lapac. Da je panika bila velika, svjedoči i naredba Glavnog štaba SVK-a kojom je zabranjeno iseljavanje članova obitelji profesionalnih vojnih osoba s teritorija RSK-a. U takvim okolnostima Krajina je dočekala Oluju.

dr. sc. Davor Marijan / Večernji list

 

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari