Pratite nas

Analiza

Žalbena rasprava 2. dan – Bruno Stojić

Objavljeno

na

Danas je s izlaganjem počeo odvjetnik Kahn. On se u prvom djelu svog izlaganja poptuno oslonio na izdvojeno mišljenje suca Antonettia u nepravomoćnoj presudi u svezi tumačenja Tuđmanovih transkripata. On je pohvalio sveobuhvatni, totalistički pristup suca Antonettia cijeloj građi kao primjer kako treba procjeniti i obrazložiti Tuđmanove transkripte u cjelini. Zatim je citirao neke Tuđmanove rečenice iz nekih transkripata a koje pokazuju upravo suprotno od onog što mu pripisuje tužiteljstvo.

Druga stvar koja je u njegovom izlaganju bitna tiče se naoružavanja Muslimana, a o tome smo već napisali jedan status (pogledati dolje). Treća stvar koja je bitna tiče se opet sela Duša. On je u svezi s pogibijom 7 civila u kući Kemala Šljive naveo kako uopće nije dokazano da se radi o tenku, i kako svjedok Andrew Williams na kojeg se jučer pozvala Gustaffsonka nije u svom iskazu potvrdio da se radi o tenku. Isto tako, Kahn je uvjerljivo obrazložio kako se nije moglo utvrditi da je taj cilj bio civilni. Dodao je i da Kemal Šljivo nije svjedočio pred ovim sudom već je njegov iskaz ušao „na papiru“ po pravilu 92bis, a što je onemogućilo obranu da protuispitivanjem dovede u pitanje njegov iskaz.

Zatim je sučelio tužiteljstvo s njihovim vlastitim tezama iz optužnice u predmetu Hadžihasanović-Kubura-Alagić, gdje su oni navodili kako, kad i gdje su Muslimani napadali HVO, dok sad u ovom predmetu, po njima, ispada kako je samo HVO napadao. Spomenuo je i Mladićeve dnevnike, i ponovio kako su to nepotkrijepljeni dokazi iz druge ruke za koje obrana nije imala pravo protu-ispitivanja. Dodao je kako Stojić nije kriv po optužnici koja mu se stavlja na teret, i naveo višekratnu povredu njegovih prava kao optuženika.

Senka Nožica, druga Stojićeva odvjetnica, usredotočila se na obaranje UZP-a kao pravne kvalifikacije. Počela je od činjenica da je predstavnik NR Kine u Vijeću sigurnosti UN-a, a prilkom izglasavanja odluke o osnivanju ICTY-a ostavio ogradu u svezi kvalifikacije UZP-a a isto je učinio i predstavnik Velike Britanije. Ona je zatim navodila cijeli niz pravnih razloga zašto UZP, a pogotovo njegov treći vid nije pravno održiv. Istakla je i da su optuženici nepravomoćno osuđeni po prvom i trećem vidu UZP-a. Kao primjer dobrog definiranja UZP-a navela je obrazloženje odluke suda u predmetu Brđanin. Kasnije je cijelu tu pripremu iskoristila da bi na primjeru svog branjenika ukazala na neodrživost kvalifikacije UZP-a u njegovom slučaju. Spomenula je i ono što tužiteljstvo naziva „zajednički cilj UZP-a“ a to je „stvaranje Banovine Hrvatske“. S tim u svezi citirala je presudu Martiću gdje je rečeno da bilo koji politički cilj sam po sebi ne može biti definiran kao zločin. I zato, dodala je, kao krajni cilj morao je biti naveden neki zločin, a ne politički cilj, ne ulazeći u to koliko je i takva ocjena tužiteljstva i većine u raspravnom vijeću ispravna, a nije ispravna već površna.

Što se tiče tužiteljstva, sve te face tamo izgledaju kao da ih je George Soros osobno klonirao u kakvom laboratoriju. To je hrpa ignoranata koja se pravi blesava, a nedostatak argumenata nadoknađuju uvredama i bjednim pokušajima emotivnih opisa počinjenih zločina, tipa „strašni, krvavi zločin“ a onda povezuju naše političke uznike, bez ikakvih referenci, s tim zločinima. Prva je nastupila Barbara Goy. I tu smo čuli opet istu matricu kao i jučer. Opet se čita optužnica i oni paragrafi iz nepravomoćne presude koji njima idu u korist. Jedino što iz njenog izlaganja vrijedi izdvojiti je njen osvrt na 54. i 55. Stojićevu žalbenu osnovu, gdje je ona išla dokazivati da je postojao međunarodni sukob i stanje okupacije. Međutim, ona se tu opasno zaigrala pa se totalno pogubila. Najjače reference su joj bile dosuđeno u predmetima Blaškić, Kordić-Čerkez i Naletilić-Martinović. A dokazi koje je potezala, mislimo na dokumente, su bili u najmanju ruku upitni.

Tako je primjerice rekla da je „HV sudjelovala u napadu na Prozor 23. listopada 1992. godine i da je taj napad izvršila ´brigada Filipović´.“ Osim što u HV-u ne postoji i nikad nije postojala „brigada Filipović“, ona je navela i totalno krivu referencu, a to je P02627. Naravno da smo isti tren išli provjeriti o čemu se tu radi. Međutim, taj dokaz je zapravo izvješće promatračke misije Europske zajednice na tri stranice, i postoji samo na engleskom jeziku, i tiče se „postojanja snaga HV-a u srednjoj Bosni“. Taj dokument, kao i navode o postojanju HV-a u srednjoj Bosni srušila je obrana Maria Čerkeza u žalbenom postupku u predmetu Kordić-Čerkez tako da na te besmislice nije potrebno dalje trošiti vrijeme. Zatim je navela dokument P02043 a radi se zapravo o tome da Arif Pašalić prema gore kuka kako ga napada HV. To nema veze s ničim. Isto kao ni njena interpretacija Petkovićevog dokumenta pod referencom P03466. Jedino što stoji je činjenica koje je već utvrđena u presudi Kordiću (paragraf 76.) je da je španjolski bataljun UNPROFOR-a izvjestio da je HV od HVO-a u studenom 1993. Preuzela crte obrane od Stoca do Blagaja. Međutim, to ne podupire njenu tezu o direktnoj intervneciji jer je ona „zaboravila“ napomenuti da su te crte koje je HV preuzela bile crte obrane prema Srbima, a ne prema Muslimanima.

I njene teze o sveobuhvatnoj kontroli svele su se na koncu na selektvno izvlačenje rečenica predsjednika Tuđmana iz transkripata i priču o plaći, odnosno o dodatku na plaću koje je plaćala HV, ali to smo već do detalja objasnili u našim stausima i bilješkama o međunarodnom sukobu, pa koga to detaljnije zanima nek pogleda naše statuse od prije par dana, i naše bilješke.

Što se tiče „stanja okupacije“ ona nije mogla definirati koji je to dio teritorija držao HV, nego je rekla kako je HVO djelovao kao „agent Hrvatske“ i samim time to je okupacija. Prenesno, ti Ante, Mate, Jure iz Mostara, Uskoplja ili Viteza koji si svojim puškom branio svoju kuću, ti si zapravo okupator, a da toga nisi ni svjestan. Treba li ovu glupost dalje obrazlagati? Naravno, tu je i stalna mantra tužiteljstva, pozivanje na odluku Ustavnog suda BiH iz rujna 1992. Godine kojom se ukida i Herceg-Bosna i HVO, a da pritom ne objašnjava što su i Herceg-Bosna i HVO radili kao priznati subjekti, primjerice u Washingtonskom sporazumu.
Nakon Barbare Goy pojavio se neki izrazito nekulturni ćelavi tip koji se nije ni predstavio na početku svog izlaganja kao što nalažu običaji lijepog ponašanja na sudu, pa ni mi prema njemu nećemo biti pristojni. On je cijelo vrijeme lagao, trolao, provocirao, a reference su mu bile vrlo tanke. Dok je izgovarao bezočne laži, kao na primjer da je „HV useljavala u stanove u Mostaru iz kojih su prethodno bili izbačeni Muslimani“ prozivao je Stojića da laže. Sveudilj je natezao Stojićevu odgovornost kao da je Stojić kakav supermen koji pucajući od viška energije i sposobnosti bilokacije stiže sve i svugdje samo da bi činio zločine nad Muslimanima, a koje u međuvremenu, kako smo vidjeli iz dokumenata koje je prezentirao odvjetnik Kahn, naoružavo!? Dakle te iste Muslimane, valjda zato da ga jednog dana netko ne bi mogao optužiti da čini zločine nad nenaoružanim muslimanskim pučanstvom. Tko je tu lud? Kaže, Stojić je kriv jer je jednim aktom pohvalio Kažnjeničku bojnu, a na čelu te bojne je bio Tuta koji je osuđen za ratne zločine. I slijedom toga, Stojić je zločinac! Valjda nikome ne treba objašnjavati zbog čega je ova teza potpuno idiotska.

Zatim je naveo neke primjere navodnih zločina u Mostaru, pa je nakitio sve pričom da Stojić, ne samo da je sudjelovao u tome nego da je „imao mjesto u prvom redu gledališta tog krvavog teatra“. Kakav bjedni pokušaj teatralne patetike!

Zatim je išao rušiti Khanovu tezu o dokumentu 2D00311 (dokument generala Zagorca o slanju oružja i streljiva Oručeviću i Stojiću) i izblamirao se do kraja. Branio je i autentičnost i pravilnu verifikaciju Mladićevih dnevnika od strane većine u raspravnom, vijeću, i ni to nije učinio kako treba pa je te njegove prispodobe Kahn u dodatnom vremenu obrane suvereno odbacio.

Dakle, u dodatnom vremenu, Kahn ne samo da je srušio sve teze tog ćelavog nekulturnog tužitelja, nego je uspio pokazati i kako Stojićev angažman u Mostaru, i u svezi s tim vojna djelovanja koje mu je ćelavi kao zločin stavio na teret, nisu bila u svrhu počinjenja zločina, nego u svrhu stjecanja vojne prednosti.

Bilo je tu još puno toga, neke stvari su se ponovile od jučer, a neke nisu toliko bitne, pa ćemo, kao što smo rekli, to obraditi nekom drugom zgodom, kad budemo imali više vremena.

Za kraj ipak ćemo dodati da je u zadnje dvije minute Senka Nožica vrlo uvjerljivo raskrinkala laž tog ćelavog tužitelja, o tome da je „HV useljavao u stanove u Mostaru iz kojih je prije toga iseljavao Muslimane u svrhu etničkog čišćenja bla bla“. Nožica je pokazala da nije bila riječ o HV-u nego o HVO-u, odnosno pripadnicima HVO-a, da oni nisu iseljavali Muslimane nego ulazili u stanove koje su napustili Srbi još 1992. godine , i da to nije bila trajna nego privremena mjera, kao i to da su potpuni istu stvar činili i Muslimani s druge strane Neretve.
Sad pogledajte koliko je ta gola istina koju je iznijela Nožica u neskladu i disproporciji s konstrukcijom ćelavog tužitelja i nadređenih mu u tužiteljstvu, na čelu s Bramertzom.

To vam je otprilike ta razlika, kao što je to razlika između svih argumenata tužiteljstva i ona dva šarlatana iz raspravnog vijeća u odnosu na argumente obrane i časnog suca Jean Claude Antonettia!

HBŠestorka / Kamenjar

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Analiza

Zoran Meter: Turski boj na dva fronta – protiv SAD-a i EU-a

Objavljeno

na

Objavio

Promjene na geopolitičkoj i geostrateškoj razini

1. Front SAD-Turska

U petak, 12 srpnja, i konačno se dogodilo ono što je bilo neizbježno (barem smo to takvim, usprkos mnogim suprotnim mišljenjima analitičara diljem svijeta najavljivali mi na portalu Geopolitika News još od 2018. g.): iz ruske baze Akhtibinsk u tursku zrakoplovnu bazu Mürted, pokraj Ankare, sletio je ruski vojni transportni zrakoplov s prvim komponentama ruskog protuzračnog i proturaketnog sustava S-400.

Vijest su potvrdili rusko i tursko Ministarstvo obrane, kazavši, kako će se nastavak isporuka odvijati sukladno odredbama međusobnog ugovora.

Time su razbijene i one posljednje nade američke administracije i NATO saveza da će se turski državni vrh u posljednji čas ipak predomisliti i odustati od tog, po imidž Zapada (a puno manje njegovu sigurnost iako se upravo taj element dominantno predstavljao kao ključan razlog zbog kojega bi Ankara trebala od svega odustati) vrlo neugodnog turskog vojnog posla s Rusijom.

Ta se tinjajuća nada oslanjala prije svega na oštre najave mogućih protuturskih sankcija od strane američkog Kongresa.

Međutim, neshvatljiva je naivnost i kratkovidnost američkih analitičara i stratega, očito još uvijek uljuljkanih u svemoć SAD-a nakon potpunog američkog trijumfa u hladnom ratu i globalne dominacije koju je Washington zbog toga ostvario ali pri tom i iz vida izgubio uvid u razvoj novih globalnih političkih i vojnih procesa koji su i doveli do potrebe da se Sjedinjene Države od prije nekoliko godina ponovo moraju grčevito boriti za očuvanje svog položaja svjetskog hegemona, kojeg, zapravo, više i nemaju, iako su u svijetu i dalje dominantan igrač.

Trump erdogan

Oni, redom, ili nisu prepoznavali ili su ignorirali važnost dvaju ključnih elemenata u svijetu i mentalitetu Istoka, čiji je Turska sastavni dio: prvo, emocije – zbog kojih su turske političke odluke vrlo često nepredvidljive; i drugo, nacionalni (i individualni) ponos – zbog kojeg su Turci spremni trpjeti posljedice, znatno više nego što to mogu u lagodnom životu pa i hedonizmu ogrezli stanovnici razvijenoga Zapada. Turska će obitelj zato radije, ako treba, umjesto kilograma dnevno jesti pola kilograma mesa, ili umjesto zapadnih automobila voziti one jeftinije i nepopularnije – istočne.

Ali na stranu sada promašaji američkih stratega i državne politike, kojih je, čini se, jedini svjestan (ili se barem o tome javno usudi govoriti) samo američki predsjednik Donald Trump. Podsjećam, on je nedavno, na medijskoj konferenciji, nakon neuspjelog sastanka s turskim predsjednikom Recepom Tayyipom Erdoganom u Osaki, približno točno konstatirao nastalo stanje, kazvši, kako je za krizu s Turskom kriva Obamina administracija koja se nije dobro ponašala prema Erdoganu, ignorirajući i odbacujući njegove želje za kupnjom američkih PRO sustava Patriot, nakon čega je Erdogan posao sklopio s Rusima. Naravno, ova Trumpova teza je vrlo pojednostavljena jer treba reći kako je i njegova administracija do sada činila sve da sprječi tursko-ruski posao, a prijetnje izbacivanjem Ankare iz programa proizvodnje zrakoplova F-35 upravo su i njezin, a ne Obamin produkt.

Bilo kako bilo, rizik uvođenja američkih sankcija po Tursku i dalje ostaje vrlo visok. Ankaru u svakom slučaju očekuju neke negativne posljedice odluke o kupnji S-400, barem ako je suditi prema priopćenju State Departmenta od 9. srpnja (tri dana prije isporuka ruskih sustava Turskoj), kada je rečeno kako se stav te američke institucije po tom pitanju nije promijenio i da svi dobro znaju kako je u Kongresu već ranije usvojen zakon CAATSA (o suprostavljanju protivnicima SAD-a preko sankcija).

„Mi smo već kazali kako Tursku očekuju realne i negativne posljedice ako dobiju S-400“, izjavila je glasnogovornica SD, ponovivši kako se to, između ostalog, odnosi na isključenje Ankare iz programa proizvodnje nevidljivog lovca-bombardera F-35.

Washington Ankari može obustaviti isporuku četiri zrakoplova F-35 koje je ona već platila (od ukupno 100 koliko bi željela nabaviti) ali se postavlja pitanje koliko to više uopće ima smisla i vrijedi li sada kažnjavati Tursku za „grijeh“ samoga Washingtona (kojega je priznao i Trump osobno, što je jasan dokaz svima onim dogmaticima, uvjerenim kako SAD nepogrješivo promišljaju sve svoje poteze godinama pa i desetljećima unaprijed, da i Washington zna griješiti – i to strateški).

Jer bez obzira na moguće sankcije, uključno i one gospodarske od strane SAD-a i NATO saveza, Turska je takve opcije sigurno već ranije uzela u obzir i, očito, podredila svom diplomatskom suverenitetu i pravu na ovladavanje suvremenom vojnom tehnologijom koju joj saveznici u NATO-u nisu željeli predati. Ankara smatra kako je cijena koju za taj cilj mora platiti vrijedna spomenutih rizika.

A ta bi cijena uistinu mogla biti visoka ukoliko Washington odluči primjeniti oštre ekonomske mjere protiv Turske. „U zraku još visi“ i prijetnja zbog turske suradnje s Iranom i Venezuelom usprkos američkim sankcijama, kao i ranije evidentirana pomoć velikih turskih banaka Iranu oko šverca naftom u vrijeme protuiranskih sankcija Obamine administracije.

Turska

Ostaje vidjeti hoće li se Washington usuditi oštro „udariti“ po Turskoj jer je izazov po SAD u tom smislu golem, a Erdogan već dokazao kako misli ozbiljno: prvo, oštrim udarom po Turskoj SAD tu zemlju lako mogu još više gurnuti u orbitu ruskog i kineskog utjecaja, a u regiji i onog iranskog (tursko-iranska bliskoistočna suradnja bila bi smrt po američke bliskoistočne ciljeve, pri čemu se ne smije zaboraviti da je Turska zavađena i s ključnim američkim arapskim saveznicima – Saudijskom Arabijom i Egiptom, kao i Izraelom!); i drugo, ako bi izostale američke sankcije, sve ovo skupa može ozbiljno destabilizirati NATO savez jer bi Turska (ukoliko bi ostala nekažnjena zbog svoga „neposluha“) otvorila put i za samostalne odluke (barem što se tiče onih od koga će nabavljati naoružanje) i za ostale članice NATO saveza, od kojih one ponajveće, poput Njemačke i Francuske, ionako sve otvorenije izražavaju nezadovoljstvo zbog prekoatlantskih pritisaka za kupnju novog i skupog, ali „savezničkog“ američkog oružja u sklopu politike povećanja njihovih vojnih proračuna na čemu je, gotovo ultimativno inzistirao Trump odmah po dolasku na vlast.

Naravno, pri tome ne mislim kako te zemlje podržavaju tursku odluku o kupnji ruskih raketnih sustava, štoviše, ali pojedine od njih bi nedvojbeno bile više sretne da Ankara kupuje njihovo nego američko oružje (od Velike Britanije, preko Francuske i Njemačke do Italije).

2. Front EU-Turska

Iako nema neposredne veze s pogoršanim američko-turskim odnosima i turskom kupnjom ruskih S-400, opasna prijetnja otvaranja drugog ekonomskog bojišta po Tursku otvara se i od strane Europske unije, koja je, k tome, pored Kine, najveći turski gospodarski partner. A sve to u vrijeme kada tursko gospodarstvo prolazi kroz složena vremena, a domaća valuta lira klizi prema minimalnim povijesnim pokazateljima. Evo o čemu je riječ:

U četvrtak, 11. srpnja, Maja Kocijančič, glasnogovornica šefice EU diplomacije, na medijskoj konferenciji u Bruxellesu izjavila je kako EU priprema paket mjera protiv Turske zbog njezinih protuzakonitih geoloških istraživanja u ciparskim vodama Sredozemnog mora, kojima Ankara „krši suverenitet i teritorijalnu cjelovitost Cipra“.

Kazala je kako su Europska komisija i EU vanjskopolitička služba pripremile protuturske mjere za razmatranje Vijeću EU koje te mjere mora usvojiti. Zasjedanje Vijeća EU održat će se 15. srpnja. Prema navodima Reutersa, to bi Vijeće moglo donijeti odluku i o smanjenju financijske potpore Turskoj za 2020.g., ali i preporučiti (čitaj: obvezati) Europskoj investicijskoj banci da ponovo razmotri financiranje svojih projekata u Turskoj. Reuters navodi kako je EU spremna i na još veće sankcije ako Turska ne obustavi svoja geološka istraživanja u spornom akvatoriju.

Nikozija je proglasila granice svog isključivog gospodarskog pojasa koje Ankara osporava, tvrdeći kako dio njih pripada i međunarodno nepriznatoj ali faktički samostalnoj i od Ankare priznatoj „Turskoj Republici Sjeverni Cipar“). Turska je prije cca dva mjeseca u sporne vode poslala svoj istraživački brod „Fatih“, objavivši kako će probno bušenje trajati do 3. rujna.

Međutim, 10. lipnja ciparske pogranične službe uhitile su članove posade turskog broda, da bi nakon neuspješnog diplomatskog natezanja oko njihovog oslobađanja Ankara 4. srpnja u isti akvatorij poslala svoj drugi istraživački brod „Yavuz“, uz Erdoganovo jasno upozorenje kako je Turska spremna zaštititi prava ciparskih Turaka i uporabom vojne sile.

Prošli je tjedan tursko MVP objavilo kako Turska ne namjerava odustati od geoloških istraživanja u ciparskom priobalju usprkos kritikama međunarodne zajednice, jer je izvjesna turska naftna tvrtka dobila pravo na istraživanje plinskih nalazišta u toj zoni od „vlade“ sjevernog Cipra još 2011. g.

Inače, u isključivoj gospodarskoj zoni Cipra pronađena su velika nalazišta prirodnoga plina. Samo nalazište „Afrodita“, kojega je 2011.g. otkrila američka tvrtka Noble Energy, procjenjeno je na 140 milijardi m3 plina.

Nakon što je Turska u spornu zonu uputila i svoj drugi brod, „ispraćen“ Erdoganovim prijetnjama uporabom vojne sile ako zatreba, predstavnici članica EU žurno su se sastali 10. srpnja kako bi razmotrili varjante protuturskih sankcija, kako ekonomskih tako i onih političkoga karaktera, usmjerenih prema smanjenju intenziteta kontakata na relaciji Bruxelles-Ankara. 15. srpnja trebala bi se donijeti konačna odluka. Ali EU je, kao i uvijek i u svemu, puno više ranjiva u odnosu na druge globalne igrače, pa tako niti po ovom pitanju u njoj ne postoji jedinstveni stav.

Dovoljno je podsjetiti na sporazum između Bruxellesa i Ankare o financijskoj pomoći Turskoj oko zbrinjavanja više milijuna izbjeglica iz Sirije na svom teritoriju. Zato članice EU na tzv. balkanskoj ruti ne iskazuju previše entuzijazma za potpuru protuturskim sankcijama zbog problema te zemlje sa Ciprom.

Prije svega se radi o Bugarskoj, Hrvatskoj, Mađarskoj i Sloveniji, koje se boje da će u tom slučaju Anakra izići iz sporazuma, „otvoriti ventil“ i propustiti novi veliki izbjeglički val iako se Balkan već i s ovim sadašnjim, koji stiže s drugih stana (ne iz Turske) već ionako vrlo teško nosi.

Takav razvoj događaja ne sviđa se ni Austriji ni Italiji, a vjerojatno i ne samo njima. Osim toga, pojedine od spomenutih zemalja, prije svih Bugarska i Mađarska, uvođenjem oštrih protuturskih sankcija boje se i za svoje planove vezane uz izgradnju drugog kraka plinovoda „Turski tok“, koji bi se s turskog teritorija protezao prema Jugo-istočnoj i Srednjoj Europi, dovodeći nove količine jeftinog i sigurnog ruskog plina.

Bilo kako bilo, Bruxelles će neke sankcije Turskoj sigurno morati uvesti (Cipar je ipak član EU), ali kakve će one biti teško je reći. Pri tom ni Erdoganu sasvim sigurno nije svejedno. On (preciznije, njegov kandidat vladajuće Stranke pravde i razvoja) je nedavno teško poražen na ponovljenim izborima u Istanbulu, prije svega zbog lošeg gospodarskog stanja u zemlji.

Pa iako se čini kako Erdoganova borba za bogate energetske resurse u spornim ciparskim vodama ima upravo ekonomski značaj, ekonomija je tu ustvari posve drugorazredno pitanje. Eskalacijom napetosti s Ciprom (a preko njega i s Grčkom) turska vuče snažan geoplitički potez, velike geostraterške važnosti, kojemu je cilj ojačati i ozakoniti postojeći stastus quo koji se odnosi na turske pretenzije u vodama Istočnog Sredozemlja, temeljene na njezinom jednostranom priznanju „Turske Republike Sjeverni Cipar“.

Jačanjem nacionalističke atmosfere u Turskoj (koju u ovom slučaju nije teško pokrenuti) Erdogan bi elegantno skrenuo pozornost s teškog poraza u Istanbulu, a nova homogenizacija naroda omogućila bi mu jednostavniju provedbu ionako novim ustavnim ovlastima danog mu prava za donošenje odluke o smanjenju ovlasti gradonačelnika Istanbula Ekrema Imamoglua iz oporbene Turske republikanske narodne stranke. Radi se o tzv. Planu B kojega sam spomenuo u svojoj analizi.

Politika pojela ekonomiju

Iako su rizici Erdoganove politike istodobne turske borbe na dva velika fronta, sa SAD-om i EU vrlo veliki, taj nesumnjivi majstor geopolitike, vrhunski retoričar, ali i emotivac, i karizmatični političar ipak je donio snažne odluke koje možemo okarakterizirati riječima „politika je pojela ekonomiju“.

Erdogan očito smatra kako Turska ima još samo jednu jedinu povijesnu šansu za povratak na međunarodnu scenu kako samostalnog igrača, koji će primarno voditi računa o svojim nacionalnim interesima, a tek onda onim općim – zajedničkim.

Plin

Ta je šansa upravo sada, kada se urušava dosadašnji – posljeratni, a kroji budući, dugoročni svjetski poredak (dijelom i u krvi), u kojemu će opstati samo snažni i pametni dok će drugi biti roblje, potrošna roba i moneta za raskusuravanje među velikima (riječima „opstat će samo snažni i pametni“ prošli se tjedan u intervjuu za američki „Time“ izrazio i izraelski premijer Benjamin Netanjahu).

Turska je za sada smogla očuvati i snagu i um, a hoće li joj to uspjeti i do kraja, na putu do konačnoga cilja – nitko sa sigurnošću ne može reći. Ali da joj vrijedi pokušati s obzirom na sve komparativne prednosti kojima ta zemlja raspolaže, kao i na prebogato povijesno nasljeđe, to joj nitko tko nastupa s neutralne pozicije ne može osporiti.

I upravo danas prispjela vijest:

„Zbog nastavka i novih protuzakonitih turskih istraživačkih radova (na bušenju plina u ciparskom isključivom gospodarskom pojasu-IGP) Vijeće EU donosi odluku o zaustavljanju pregovora o sporazumu o zračnom prometu i odlučuje ne održavati sastanke Vijeća za pridruživanje i druge sastanke visoke razine u okviru dijaloga između EU i Turske“, priopćeno je iz Bruxellesa.

Dakle, sankcije EU za sada su, zapravo, simboličkog karaktera. Strah od turske protureakcije očito je prevagnuo, što nije čudo za pragmatične EU birokrate. Međutim, i nakon današnje odluke EU tursko MVP je najavilo nastavak svojih istraživačkih bušenja u ciparskom IGP, štoviše, poslat će i dodatni – četvrti brod k već aktivnim trima brodovima.

Opasnost od sukoba bit će tim veća što je Nikozija koncesiju za tamošnju eksploataciju plina dala američkom „ExxonMobil“-u, a SAD su još u proljeće u tu zonu poslale dodatne brodove svoje 6. flote, što je, tada, i sa strane Washingtona i sa strane Ankare bilo predstavljeno kako vojna vježba. Ali „zamagljivanje očiju“ i skrivanje problema ne može trajati vječno.

A u sve se ovo, naravno, miješa i Moskva, čiji su interesi u Istočnom Sredozemlju isto tako veliki, ne samo zbog Sirije. Rusija će se negativno odnositi prema odluci EU o uvođenju sankcija Turskoj, što ne znači kako ruska strana podupire turske aktivnosti vezano uz bušenja podmorja u isključivoj gospodarskoj zoni Cipra, izjavio je danas zamjenik ministra vanjskih poslova Rusije Aleksandar Grushko.

„Moskva je protiv sankcija na adresu Ankare, a jednostrane sankcije proturječe kako međunarodnom pravu, tako i procedurama Vijeća sigurnosti UN-a“, izjavio je ruski diplomat, i time jasno potvrdio snažnu rusku političku potporu Turskoj.

Iako Rusija ima snažno razvijene veze i sa Ciprom, kako one gospodarske tako i financijske, Moskvi je u nastalim geopolitičkim okolnostima kudikamo važnije razvijati partnerske odnose s Turskom.

Osim toga, ovim potezom Moskva jasno daje do znanja kako se namjerava suprostaviti i najavljenim američkim sankcijama protiv Turske zbog kupnje njezinih sustava S-400, na što Turska svakako računa.

Sve to skupa može iz temelja promijeniti geopolitičke i geostrateške odnose snaga na Jugo-istoku Europe i Bliskom istoku.

Zoran Meter
Geopolitika.news

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Analiza

Jan Ivanjek: Srbija sije sjeme novih ratova

Objavljeno

na

Objavio

Danas se obilježava godišnjica genocida u Srebrenici, koji su prije 24 godine izvršile srpske snage masakriravši više od 8,300 Bošnjaka.

Taj golemi zločin Srbija ne priznaje kao genocid, unatoč međunarodnim presudama. Bio je i jedan od faktora u pokretanju veličanstvene oslobodilačke operacije Oluja, kojom nije samo oslobođena većina Hrvatske od srpske okupacije, već je i spašen Bihać kojeg su srpske snage držale u okruženju i gdje bi se nesumnjivo odvio još jedan genocidni zločin, ali s daleko više ubijenih Bošnjaka.

24 godine poslije, situacija na Balkanu sve je gora, remećena prvenstveno velikosrpskim režimom Aleksandra Vučića, koji vještim manipuliranjem javnosti, medija i diplomacije provodi vrlo uspješnu kampanju pretvaranja Srba i Srbije u isključivu žrtvu, te demonizacije susjednih naroda.

Srbija nije sposobna učiti iz svoje povijesti, i umjesto da se s njom pokuša pomiriti, režim sve očitije priprema „ravnanje računa“, kad god se za to pruži prilika.

I dalje se prijeti ujedinjenjem s Republikom Srpskom i razbijanjem BiH, što bi izazvalo novi sukob. Svim sredstvima se napada i prijeti Crnoj Gori, u kojoj je pokušaj puča prije 3 godine gotovo sigurno orkestriran iz Beograda, a režimski tabloidi sve češće napadaju i Makedoniju.

Posebno kada je u pitanju nacionalistička Srpska pravoslavna crkva, čiji utjecaj te zemlje pokušavaju ograničiti. O neprekidnoj kampanji mržnje i dehumanizacije režimskih medija protiv Albanaca i Hrvata, koje velikosrpska ideologija vidi kao glavne neprijatelje, ne treba ni govoriti. Ne odustaje se ni od snova o izlasku na Jadran.

Ukratko, Srbija sije sjeme novih ratova u kojima će se osvetit za sve nepravde koje smatra da su joj počinjene.

No umjesto suradnje protiv ove zajedničke prijetnje, u BiH je na djelu marginalizacija Hrvata, koji se politički obespravljuju, ekonomski napadaju, te se u njihove sredine nameću islamski migranti, a umjesto suradnje s državom čija je vojska spriječila još veći genocid Bošnjaka od srebreničkog, bošnjačko se vodstvo odlučuje za islamizaciju i podilaženje neoosmanskim ambicijama turskog diktatora Erdogana, te potkopavanje Hrvatske svakom prilikom.

Kako bi se spriječili budući ratovi,Hrvatska treba jačati suradnju s državama koje su posebno izložene napadima iz Srbije: Crnom Gorom, Makedonijom i Kosovom.

Uz zaključivanje otvorenih pitanja, Hrvatska im može prenijeti vrijedna znanja i iskustva, ponuditi proizvode vojne industrije, te zajedničkim snagama raditi na suzbijanju malignog utjecaja Srbije te osigurati trajnu stabilnost na Balkanu, komentirao je vojni analitičar Jan Ivanjek na facebooku

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari