Pratite nas

Analiza

Žalbena rasprava 2. dan – Bruno Stojić

Objavljeno

na

Danas je s izlaganjem počeo odvjetnik Kahn. On se u prvom djelu svog izlaganja poptuno oslonio na izdvojeno mišljenje suca Antonettia u nepravomoćnoj presudi u svezi tumačenja Tuđmanovih transkripata. On je pohvalio sveobuhvatni, totalistički pristup suca Antonettia cijeloj građi kao primjer kako treba procjeniti i obrazložiti Tuđmanove transkripte u cjelini. Zatim je citirao neke Tuđmanove rečenice iz nekih transkripata a koje pokazuju upravo suprotno od onog što mu pripisuje tužiteljstvo.

Druga stvar koja je u njegovom izlaganju bitna tiče se naoružavanja Muslimana, a o tome smo već napisali jedan status (pogledati dolje). Treća stvar koja je bitna tiče se opet sela Duša. On je u svezi s pogibijom 7 civila u kući Kemala Šljive naveo kako uopće nije dokazano da se radi o tenku, i kako svjedok Andrew Williams na kojeg se jučer pozvala Gustaffsonka nije u svom iskazu potvrdio da se radi o tenku. Isto tako, Kahn je uvjerljivo obrazložio kako se nije moglo utvrditi da je taj cilj bio civilni. Dodao je i da Kemal Šljivo nije svjedočio pred ovim sudom već je njegov iskaz ušao „na papiru“ po pravilu 92bis, a što je onemogućilo obranu da protuispitivanjem dovede u pitanje njegov iskaz.

Zatim je sučelio tužiteljstvo s njihovim vlastitim tezama iz optužnice u predmetu Hadžihasanović-Kubura-Alagić, gdje su oni navodili kako, kad i gdje su Muslimani napadali HVO, dok sad u ovom predmetu, po njima, ispada kako je samo HVO napadao. Spomenuo je i Mladićeve dnevnike, i ponovio kako su to nepotkrijepljeni dokazi iz druge ruke za koje obrana nije imala pravo protu-ispitivanja. Dodao je kako Stojić nije kriv po optužnici koja mu se stavlja na teret, i naveo višekratnu povredu njegovih prava kao optuženika.

Senka Nožica, druga Stojićeva odvjetnica, usredotočila se na obaranje UZP-a kao pravne kvalifikacije. Počela je od činjenica da je predstavnik NR Kine u Vijeću sigurnosti UN-a, a prilkom izglasavanja odluke o osnivanju ICTY-a ostavio ogradu u svezi kvalifikacije UZP-a a isto je učinio i predstavnik Velike Britanije. Ona je zatim navodila cijeli niz pravnih razloga zašto UZP, a pogotovo njegov treći vid nije pravno održiv. Istakla je i da su optuženici nepravomoćno osuđeni po prvom i trećem vidu UZP-a. Kao primjer dobrog definiranja UZP-a navela je obrazloženje odluke suda u predmetu Brđanin. Kasnije je cijelu tu pripremu iskoristila da bi na primjeru svog branjenika ukazala na neodrživost kvalifikacije UZP-a u njegovom slučaju. Spomenula je i ono što tužiteljstvo naziva „zajednički cilj UZP-a“ a to je „stvaranje Banovine Hrvatske“. S tim u svezi citirala je presudu Martiću gdje je rečeno da bilo koji politički cilj sam po sebi ne može biti definiran kao zločin. I zato, dodala je, kao krajni cilj morao je biti naveden neki zločin, a ne politički cilj, ne ulazeći u to koliko je i takva ocjena tužiteljstva i većine u raspravnom vijeću ispravna, a nije ispravna već površna.

Što se tiče tužiteljstva, sve te face tamo izgledaju kao da ih je George Soros osobno klonirao u kakvom laboratoriju. To je hrpa ignoranata koja se pravi blesava, a nedostatak argumenata nadoknađuju uvredama i bjednim pokušajima emotivnih opisa počinjenih zločina, tipa „strašni, krvavi zločin“ a onda povezuju naše političke uznike, bez ikakvih referenci, s tim zločinima. Prva je nastupila Barbara Goy. I tu smo čuli opet istu matricu kao i jučer. Opet se čita optužnica i oni paragrafi iz nepravomoćne presude koji njima idu u korist. Jedino što iz njenog izlaganja vrijedi izdvojiti je njen osvrt na 54. i 55. Stojićevu žalbenu osnovu, gdje je ona išla dokazivati da je postojao međunarodni sukob i stanje okupacije. Međutim, ona se tu opasno zaigrala pa se totalno pogubila. Najjače reference su joj bile dosuđeno u predmetima Blaškić, Kordić-Čerkez i Naletilić-Martinović. A dokazi koje je potezala, mislimo na dokumente, su bili u najmanju ruku upitni.

Tako je primjerice rekla da je „HV sudjelovala u napadu na Prozor 23. listopada 1992. godine i da je taj napad izvršila ´brigada Filipović´.“ Osim što u HV-u ne postoji i nikad nije postojala „brigada Filipović“, ona je navela i totalno krivu referencu, a to je P02627. Naravno da smo isti tren išli provjeriti o čemu se tu radi. Međutim, taj dokaz je zapravo izvješće promatračke misije Europske zajednice na tri stranice, i postoji samo na engleskom jeziku, i tiče se „postojanja snaga HV-a u srednjoj Bosni“. Taj dokument, kao i navode o postojanju HV-a u srednjoj Bosni srušila je obrana Maria Čerkeza u žalbenom postupku u predmetu Kordić-Čerkez tako da na te besmislice nije potrebno dalje trošiti vrijeme. Zatim je navela dokument P02043 a radi se zapravo o tome da Arif Pašalić prema gore kuka kako ga napada HV. To nema veze s ničim. Isto kao ni njena interpretacija Petkovićevog dokumenta pod referencom P03466. Jedino što stoji je činjenica koje je već utvrđena u presudi Kordiću (paragraf 76.) je da je španjolski bataljun UNPROFOR-a izvjestio da je HV od HVO-a u studenom 1993. Preuzela crte obrane od Stoca do Blagaja. Međutim, to ne podupire njenu tezu o direktnoj intervneciji jer je ona „zaboravila“ napomenuti da su te crte koje je HV preuzela bile crte obrane prema Srbima, a ne prema Muslimanima.

I njene teze o sveobuhvatnoj kontroli svele su se na koncu na selektvno izvlačenje rečenica predsjednika Tuđmana iz transkripata i priču o plaći, odnosno o dodatku na plaću koje je plaćala HV, ali to smo već do detalja objasnili u našim stausima i bilješkama o međunarodnom sukobu, pa koga to detaljnije zanima nek pogleda naše statuse od prije par dana, i naše bilješke.

Što se tiče „stanja okupacije“ ona nije mogla definirati koji je to dio teritorija držao HV, nego je rekla kako je HVO djelovao kao „agent Hrvatske“ i samim time to je okupacija. Prenesno, ti Ante, Mate, Jure iz Mostara, Uskoplja ili Viteza koji si svojim puškom branio svoju kuću, ti si zapravo okupator, a da toga nisi ni svjestan. Treba li ovu glupost dalje obrazlagati? Naravno, tu je i stalna mantra tužiteljstva, pozivanje na odluku Ustavnog suda BiH iz rujna 1992. Godine kojom se ukida i Herceg-Bosna i HVO, a da pritom ne objašnjava što su i Herceg-Bosna i HVO radili kao priznati subjekti, primjerice u Washingtonskom sporazumu.
Nakon Barbare Goy pojavio se neki izrazito nekulturni ćelavi tip koji se nije ni predstavio na početku svog izlaganja kao što nalažu običaji lijepog ponašanja na sudu, pa ni mi prema njemu nećemo biti pristojni. On je cijelo vrijeme lagao, trolao, provocirao, a reference su mu bile vrlo tanke. Dok je izgovarao bezočne laži, kao na primjer da je „HV useljavala u stanove u Mostaru iz kojih su prethodno bili izbačeni Muslimani“ prozivao je Stojića da laže. Sveudilj je natezao Stojićevu odgovornost kao da je Stojić kakav supermen koji pucajući od viška energije i sposobnosti bilokacije stiže sve i svugdje samo da bi činio zločine nad Muslimanima, a koje u međuvremenu, kako smo vidjeli iz dokumenata koje je prezentirao odvjetnik Kahn, naoružavo!? Dakle te iste Muslimane, valjda zato da ga jednog dana netko ne bi mogao optužiti da čini zločine nad nenaoružanim muslimanskim pučanstvom. Tko je tu lud? Kaže, Stojić je kriv jer je jednim aktom pohvalio Kažnjeničku bojnu, a na čelu te bojne je bio Tuta koji je osuđen za ratne zločine. I slijedom toga, Stojić je zločinac! Valjda nikome ne treba objašnjavati zbog čega je ova teza potpuno idiotska.

Zatim je naveo neke primjere navodnih zločina u Mostaru, pa je nakitio sve pričom da Stojić, ne samo da je sudjelovao u tome nego da je „imao mjesto u prvom redu gledališta tog krvavog teatra“. Kakav bjedni pokušaj teatralne patetike!

Zatim je išao rušiti Khanovu tezu o dokumentu 2D00311 (dokument generala Zagorca o slanju oružja i streljiva Oručeviću i Stojiću) i izblamirao se do kraja. Branio je i autentičnost i pravilnu verifikaciju Mladićevih dnevnika od strane većine u raspravnom, vijeću, i ni to nije učinio kako treba pa je te njegove prispodobe Kahn u dodatnom vremenu obrane suvereno odbacio.

Dakle, u dodatnom vremenu, Kahn ne samo da je srušio sve teze tog ćelavog nekulturnog tužitelja, nego je uspio pokazati i kako Stojićev angažman u Mostaru, i u svezi s tim vojna djelovanja koje mu je ćelavi kao zločin stavio na teret, nisu bila u svrhu počinjenja zločina, nego u svrhu stjecanja vojne prednosti.

Bilo je tu još puno toga, neke stvari su se ponovile od jučer, a neke nisu toliko bitne, pa ćemo, kao što smo rekli, to obraditi nekom drugom zgodom, kad budemo imali više vremena.

Za kraj ipak ćemo dodati da je u zadnje dvije minute Senka Nožica vrlo uvjerljivo raskrinkala laž tog ćelavog tužitelja, o tome da je „HV useljavao u stanove u Mostaru iz kojih je prije toga iseljavao Muslimane u svrhu etničkog čišćenja bla bla“. Nožica je pokazala da nije bila riječ o HV-u nego o HVO-u, odnosno pripadnicima HVO-a, da oni nisu iseljavali Muslimane nego ulazili u stanove koje su napustili Srbi još 1992. godine , i da to nije bila trajna nego privremena mjera, kao i to da su potpuni istu stvar činili i Muslimani s druge strane Neretve.
Sad pogledajte koliko je ta gola istina koju je iznijela Nožica u neskladu i disproporciji s konstrukcijom ćelavog tužitelja i nadređenih mu u tužiteljstvu, na čelu s Bramertzom.

To vam je otprilike ta razlika, kao što je to razlika između svih argumenata tužiteljstva i ona dva šarlatana iz raspravnog vijeća u odnosu na argumente obrane i časnog suca Jean Claude Antonettia!

HBŠestorka / Kamenjar

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Analiza

Prof. Ante Nazor o ulozi Budimira Lončara u procesu osamostaljenja RH

Objavljeno

na

Objavio

Potaknut intervjuom u kojem gospodin Budimir Lončar reagira na reakcije na Odluku o dodijeli medalja grada Zagreba („Tuđman mi je čestitao na obavljenom poslu kad je uveden embargo na uvoz oružja u Jugoslaviju“, Jutarnji list, srijeda, 13. veljače 2019., str. 13), navodim neke izvore kao prilog za raspravu o ulozi Budimira Lončara u procesu osamostaljenja i međunarodne afirmacije Republike Hrvatske, ali i za podsjećanje kako su na njegovo djelovanje te 1991. reagirali pojedini hrvatski političari. U tekstu se ne navodi izvor koji svjedoči o čestitki predsjednika Tuđmana Budimiru Lončaru „na obavljenom poslu kad je uveden embargo na uvoz oružja u Jugoslaviju“, jer na takav još nisam naišao. Ako ga netko posjeduje, molim da mi ga dostavi, kako bi moja spoznaja o tom događaju bila cjelovitija. Unaprijed zahvalan!

Dan prije proglašenja suverene i samostalne Republike Hrvatske, 24. lipnja 1991., u Zagrebu je na sjednici Hrvatskog sabora, na poziv predsjednika Tuđmana i u dogovoru s predsjednikom Sabora, tadašnji predsjednik Saveznog izvršnog vijeća (jugoslavenski „premijer“) Ante Marković (s potpredsjednicima i saveznim sekretarima iz Hrvatske) iznio stavove i prijedloge jugoslavenske vlade za rješavanje krize i za uređenje odnosa u jugoslavenskoj zajednici. Nakon njegova izlaganja, Vladimir Šeks je, sudjelujući u raspravi o prijedlozima SIV-a, iznesenim u izvješću saveznog premijera, ustvrdio da – „od premijera nismo čuli ništa novo“. U svojoj knjizi o tome je zapisao:

Bilo bi korektno i pošteno da se savezni premijer, ovdje pred Saborom, očituje i izjasni, odnosno da imenuje odgovornog (tu sam u prvom redu ciljao na Slobodana Miloševića). Isto tako Saboru je važan i odgovor koje garancije Vlada (savezna) može dati Republici Hrvatskoj, uz dobra rješenja u svojem prijedlogu za razrješenje državne i svekolike krize, da će se zaustaviti imperijalna politika Srbije? Očevidci smo već nekoliko godina unatrag da Republika Srbija jednostavno nasilno, agresivno ide prema svojem cilju – preustrojavanju Jugoslavije, njezinom razbijanju i pretvaranju u Veliku Srbiju. Kada bi za to savezna vlada imala neka jamstva, onda bi se i ovaj Sabor mogao drugačije odnositi prema prijedlogu i izvješću premijera Markovića.

Isto tako savezni premijer trebao bi se očitovati i na stajališta Budimira Lončara, saveznog ministra vanjskih poslova, kojima se izričito vrijeđa ono što vi, gospodine Markoviću, govorite. Vi kažete da savezna vlada priznaje legalitet i legitimitet vlasti u Republici Hrvatskoj. A vaš ministar Budimir Lončar kaže da bi Republika Hrvatska bila nesposobna, u slučaju osamostaljenja, funkcionirati kao demokratska država. A na berlinskom savjetu ministara KESS-a (Berlin, 19. i 20. lipnja 1991.) ministar Lončar stremljenje Hrvatske i Slovenije i njihovo oživotvorenje (za samostalnošću) naziva tempiranom bombom koja bi zapalila cijelu Europu. Time nas izravno denuncira pred cijelom međunarodnom javnošću i utječe na međunarodnu politiku suprotno legalitetu i legitimitetu vlasti u Hrvatskoj i Sloveniji.

Lončar govori na konferenciji za tisak da su prava Albanaca zaštićena i da nisu ugrožena; to je poruga cijeloj Europi, cijelom demokratskom svijetu. Govori o ubojstvima povampirenih bandi u Hrvatskoj, ubojstvima redarstvenika, teškom narušavanju ustavnog poretka, mira i sigurnosti svih građana Republike, ali ne imenuje tko je za to odgovoran. On je bio na čelu diplomacije koja je podržavala međunarodni terorizam, od grupe Baader-Meinhof do raznih terorističkih skupina. (…)

Zaključio sam svoju „tiradu“ o B. Lončaru zatraživši da premijer Marković iznese svoje stajalište prema istupima ministra Lončara i predložio Saboru da donese odluku prema kojoj izjave i postupci ministra Lončara, kao šefa savezne diplomacije, ničim više ne obvezuju Republiku Hrvatsku. Prethodno je uime kluba zastupnika HDZ-a, u još oštrijem tonu, govorio Ivan Vekić, koji je predložio da Sabor zaduži nadležna tijela da pokrenu postupak za utvrđivanje odgovornosti ministra Lončara “zbog neistinitog i zlonamjernog informiranja svjetske javnosti, zbog otvorenog unitarističkog i hegemonističkog stava u raspletu krize i konačno zbog stvarnog protivljenja interesima građana Hrvatske”.

Beogradska Politika iz pera svojeg zagrebačkog dopisnika Radoja Arsenića nije propustila u članku “Oštar napad na Lončara zbog govora u Berlinu” zabilježiti da su Šeks i Vekić napali Lončara i predložili da se donese odluka o pokretanju postupka utvrđivanja odgovornosti i irelevantnosti njegovih postupaka. Naravno, „Politika“ je u svojem promidžbenom, protuhrvatskom stilu propustila navesti razloge ovako oštrih reakcija na istupe B. Lončara u Berlinu. (Vladimir Šeks, 1991. – moja sjećanja na stvaranje Hrvatske i Domovinski rat, knjiga 1, Zagreb, 2015., 90-91)

O spomenutom Lončarovom nastupu u Berlinu, u svom govoru u Hrvatskom saboru 25. lipnja 1991., negativno se izjasnio i predsjednik Tuđman:

U svezi sa saveznom vladom potrebno je spomenuti da se u posljednje vrijeme iz redova savezne vlade, njenog ministra za inozemne poslove, pa i samog predsjednika, poduzimaju koraci koji doduše prihvaćaju ideju o rješavanju državno-političke krize na osnovama saveza suverenih republika, ali u praksi čine korake, osobito u informiranju inozemne javnosti, na način da stvaraju takvo raspoloženje koje je u biti protiv i onakvog saveza kakav naša Republika Hrvatska i Republika Slovenija predlažu, a pogotovo su protiv osamostaljenja i pune suverenosti republika. U tom pogledu bilo je znakovito izlaganje saveznog sekretara za inozemne poslove, Budimira Lončara, na konferenciji KESS-a u Berlinu 19. i 20. lipnja ove godine, pred neki dan. A, usput rečeno, veoma je zanimljivo da na toj konferenciji gdje se posebno raspravljalo o Jugoslaviji nije bilo predstavnika republika, dok su na prethodnoj konferenciji KESS-a u Parizu, gdje se nije raspravljalo o Jugoslaviji, bili uključeni i predstavnici republika.

A, način na koji je savezni sekretar (B. Lončar, op.a.) – koji je, kako nam to predstavnici drugih republika stalno spočitavaju u saveznoj vladi tobože predstavnik Republike Hrvatske – na toj konferenciji europskim i svjetskim čimbenicima iznio svoje viđenje državno-političke krize u Jugoslaviji, već je dobio ocjenu u ovome Saboru. Ja se na njemu zadržavam samo zato da bih ukazao s kakvih se pozicija potiče suprotstavljanje priznanju samostalnosti Hrvatske u Jugoslaviji i u svijetu. Po njemu Jugoslavija se danas nalazi, citiram, “između realne mogućnosti da pronađe mirno i demokratsko rješenje za izlazak iz krize i opasnosti da dođe do takvih unutrašnjih sukoba čije se različite posljedice mogu reflektovati i izvan njenog užeg geopolitičkog prostora”. Jer što bi se dogodilo u slučaju raspada Jugoslavije, pita se savezni ministar, a evo što odgovara: – Osnovna hipoteza je da bi nastale države koje bi bile u nesamostalnom međusobnom konfliktu, već bi svaka od njih bila iznutra etnički potrošena. Svaka bi bila onesposobljena da bude istinski demokratska i europski kvalificirana. Sve zajedno bile bi tempirana bomba u srcu Europe, ako već i prije toga ne bi pokrenule lančanu reakciju na kontinentu, na kojem već tinja 46 potencijalno opasnih etničkih sukoba. I, u nastavku zaključuje da “treba očuvati cjelovitost zemlje (Jugoslavije, op.a.), jer je to preduslov demokratskog razvoja u istoj mjeri u kojoj je demokracija imperativ cjelovitosti”. (Domovinski rat – pregled političke i diplomatske povijesti, ur. Ante Nazor i Tomislav Pušek, Nakladni zavod Globus – HMDCDR, Zagreb, 2018., str. 105)

U Šeksovoj knjizi je i odlomak o govoru Budimira Lončara na 123. sjednici Predsjedništva SFRJ, održanoj 4. srpnja 1991., koji Vladimir Šeks preuzima iz knjige Stjepana Mesića Kako smo srušili Jugoslaviju (str. 80-82), a čiji kontekst se može prepoznati u gore spomenutom Lončarovom intervjuu Jutarnjem listu (13. veljače 2019., str. 13):

Lončar je govorio o međunarodnom položaju zemlje, posebno o zalaganjima Europske zajednice i dijelu KESS-a. Bilo je i riječi o pokretanju jugoslavenskog pitanja na Vijeću sigurnosti, o čemu sam i ja razgovarao s nekim međunarodnim osobama 3. srpnja. Savezni sekretarijat se toj inicijativi suprotstavljao. Lončar nas je obavijestio da je upravo „poslana instrukcija stalnoj misiji SFRJ u New Yorku i Ženevi i ambasadorima SFRJ u 15 zemalja članica Vijeća sigurnosti da Jugoslavija nema namjeru pokretati ovo pitanje u Vijeću sigurnosti“, a to su uglavnom svi članovi Predsjedništva prihvatili. Jović je bio – i to je oštrim tonom rekao – krajnje nezadovoljan „Lončarovom diplomacijom“. Tvrdio je da predstavnici Hrvatske i Slovenije u diplomaciji ne zastupaju interese Jugoslavije, već samo interese svojih separatističkih republika. (Vladimir Šeks, 1991. – moja sjećanja na stvaranje Hrvatske i Domovinski rat, knjiga 1, Zagreb, 2015., 159)

Međutim, izvori nakon donošenja Rezolucije 713 (25. lipnja 1991.) uglavnom ne govore u prilog tezi da su predsjednik Tuđman i većina tadašnje hrvatske vlasti bili čestitarski raspoloženi prema Budimiru Lončaru, zbog njegova nastupa u raspravi o Jugoslaviji na sjednici VS UN-a, na kojoj je donesena spomenuta rezolucija. Primjerice, na donošenje Rezolucije 713 o uvođenju embarga i prigodni govor Budimira Lončara osvrnuo se predsjednik Hrvatske vlade dr. Franjo Gregurić, u govoru na zasjedanju Hrvatskog sabora 8. listopada 1991.:

U Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda održana je 25. rujna 1991. rasprava o Jugoslaviji i prihvaćena Rezolucija broj 713. Napori da se jugoslavenska politička kriza internacionalizira urodili su punim plodom, čime su napokon srušena nastojanja jugoslavenske diplomacije da se zapravo radi o unutrašnjim stvarima Jugoslavije i da svijet tu nema što da traži. Zasjedanje je, uz ostalo, zapamćeno i po skandaloznom istupu saveznog sekretara za vanjske poslove (Jugoslavije, op. a.) gospodina Budimira Lončara. Vlada je prihvatila Rezoluciju kao potporu naporima za mir i dijalog u Jugoslaviji. Tijek događaja ide protiv Srbije i armije pa su se oni odlučili za kombinirani državni prevrat, koji su udruženi izveli predstavnici Srbije, Crne Gore i Armije. (“Istekao moratorij, zbogom, Jugoslavijo”, Večernji list, srijeda, 9.10.1991.; Domovinski rat – pregled političke i diplomatske povijesti, ur. Ante Nazor i Tomislav Pušek, Nakladni zavod Globus – HMDCDR, Zagreb, 2018., str. 140)

U svojoj knjizi V. Šeks objašnjava da je Hrvatska vlada prihvatila Rezoluciju 713 kao potporu u naporima za mir i dijalog u Jugoslaviji „vjerojatno stoga što Hrvatska nije bila za ‘zelenim stolom’ u Vijeću sigurnosti UN-a, a SFRJ je predstavljao savezni ministar B. Lončar“, kao i „stoga što osporavanje ili odbacivanje te Rezolucije 713 ne bi donijelo nikakvu korist već samo štetu za RH jer je već bila na snazi“. Pritom navodi da britanska premijerka Margareth Thatcher ispravno zapaža da je „embargo proizveo obrnut učinak od onog koji se njime želio postići“ i citira njezinu izjavu:

Uvijek je opasno dopustiti bezočnu agresiju, čak i ako se njezine neposredne posljedice čine neznatnima zbog presedana koji se time postavlja. Zapad je intervenirao kako bi pokušao održati staru Jugoslaviju na okupu i izvršio je pritisak u javnosti na one koji su se drznuli iz nje izići. Zapadne su države, između ostaloga, nametnule embargo na oružje, čime je agresor stavljen u neusporedivo povoljniji položaj, a to je potaknulo agresiju … Nije to bio nikakav ‘veliki trenutak za Europu’, kako je ustvrdio luksemburški ministar vanjskih poslova Jacques Poos, bio je to trenutak europske sramote. (Vladimir Šeks, 1991. – moja sjećanja na stvaranje Hrvatske i Domovinski rat, knjiga 2, Zagreb, 2015., 112)

Rezoluciju 713 prokomentirao je i Francuz Paul Garde, profesor slavenskih jezika i književnosti na Sveučilištu u Aix-en-Provenceu, koji je u travnju 1992. objavio knjigu Život i smrt Jugoslavije. U njoj je jasno imenovao glavnoga krivca za rat u Hrvatskoj – “srpske vlasti koje su planirale politiku s ciljem postizanja potpunog preoblikovanja etničke karte” i naveo da je „srpski tabor planirao sukob (u Hrvatskoj) kao osvajački rat u kojem na osvojenome teritoriju mora nestati svaka hrvatska prisutnost, čak i civili“, te naglasio da se „ne radi, kao što krivo prenose francuski mediji o ‘građanskom ratu’”. Posljedice odluke o uvođenju embarga iz Rezolucije 713 razumio je na isti način kao i Margareth Thatcher:

Nestašica naoružanja bila je dramatična. Rijetko se u europskoj povijesti mogao vidjeti takav nesrazmjer snaga. … Što se tiče embarga na oružje koji je nametnut u početku sukoba, on uopće ne smeta agresoru, ali sprječava žrtve da se brane. (Žarko Domljan, Visoko podignimo zastavu, Zagreb, 2010., 357)

O ulozi Budimira Lončara raspravljalo se i na sjednici Hrvatskog sabora, 5. prosinca 1991., na kojoj je zatraženo da se – „sa stajališta Hrvatske“ – Hrvatski sabor odredi prema političkoj sudbini, Ante Markovića i Budimira Lončara. U raspravi je sudjelovao i Vladimir Šeks:

Hrvatska je u niz navrata tražila od njih da bar objektivno u svojim nastupima u svijetu prezentiraju političko stanje u Republici Hrvatskoj. Nikada to nisu učinili i s time su se, kao i stanoviti krugovi u svijetu, objektivno stavili na stranu neprijatelja Hrvatske i svojim djelovanjem su kočili i proces međunarodnog priznanja Hrvatske, proces jasnog označavanja tko je žrtva, a tko je agresor. (…) Stoga predlažem da se donese zaključak (što je Sabor i usvojio) da Marković i Lončar, koje Hrvatski sabor nije birao, niti delegirao, da Republika Hrvatska osporava njima pravo da bilo gdje predstavljaju i govore i zastupaju uime RH i da bilo kakav njihov politički i javni nastup ne proizvodi nikakve pravne i političke učinke za RH. Nisam za to da im se zabrani povratak na teritorij Hrvatske.

Potom se Saboru obratio i Stjepan Mesić, koji je između ostaloga rekao:

Ja mislim da je teži problem (od Markovića i Lončara, op. V.Š.) za nas general Kadijević, koji je također hrvatski kadar u Saveznom izvršnom vijeću. On je ratni zločinac i protiv njega treba pokrenuti postupak kao ratnog zločinca jer on planira i provodi rat protiv Hrvatske. I ako ikoga moramo goniti, onda Hrvatska mora goniti Kadijevića kao ratnog zločinca. (Vladimir Šeks, 1991. – moja sjećanja na stvaranje Hrvatske i Domovinski rat, knjiga 2, Zagreb, 2015., 417-418)

* Izv. prof. dr. sc. Ante Nazor ravnatelj je Hrvatskoga memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata. Godine 1991. odlazi kao dragovoljac na istočno-slavonsko bojište i bio je pripadnik 122. đakovačke “R” brigade. Napisao je više znanstvenih radova – većinom s problematikom iz hrvatske vojne povijesti. Urednik je više knjiga, autor izložbe o početcima suvremene hrvatske države, autor scenarija za dokumentarni film “Vukovar 1991.”.

prof. dr. sc. Ante Nazor/narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Analiza

Jan Ivanjek – U kojem smjeru ide europska obrambena politika

Objavljeno

na

Objavio

Njemačka je prije dva tjedna objavila da odbacuje F-35 Lightning II iz utrke za nasljednika oko 85 pouzdanih nadzvučnih jurišnik Tornado IDS/ECR. To je zasigurno bolan udarac za Lockheed Martin, a u natječaju je sada ostao samo Eurofighter Typhoon i Boeingov F/A-18 Super Hornet.

Njemačka je među najčešćim metama Trumpovih napada da parazitira na američkoj vojnoj moći, dok vlastita izdvajanja za obranu drži na minimumu.

Svakako je činjenica da su njemačke oružane snage već godinama u ozbiljnim problemima, od borbenih sposobnosti do operativne raspoloživosti tehnike i oružanih sustava, a posebno se nepouzdanim pokazao upravo Eurofighter, pa je sredinom prošle godine iscurio podatak da su tada samo 4 od 128 Eurofightera bila u potpunosti borbeno spremna.

Premda bi Eurofighter olakšao logističke i obučne potrebe, Super Hornet je daleko svestraniji višenamjenski borbeni avion, a nudi i EA-18G Growler verziju za elektroničko ratovanje, kakve Eurofighter nema.

To je također važno jer će zadaća 90 novih aviona biti udari na kopnene ciljeve i PZO, te elektroničko ratovanje, što znači i probijanje u branjeni zračni prostor. Još jedna ključna zadaća koja će se preuzeti od Tornada je nuklearni udar, u sklopu NATO dijeljenja taktičkog nuklearnog oružja.

Operativno se Super Hornet nameće kao bolji izbor za spomenute zadaće no zahtjevati će zasebnu logistiku, obuku i infrastrukturu, dok za Eurofighter sve to već postoji. K tome bi se njime nastavilo jačati europsku zrakoplovnu industriju, što je posebno važno kada se uzme u obzir francusko-njemački razvoj lovca 6. generacije.

Politička dimenzija će također biti izuzetno važna, jer Njemačka ne leti na ni jednom američkom borbenom avionu, a odabir Super Horneta bi zasigurno kupio mir od Trumpovih napada, barem na neko vrijeme.

U svakom će slučaju biti zanimljivo popratiti i ovaj postupak odabira borbenog aviona, iako je riječ o drugoj vrsti nabave od one hrvatske, ne samo zbog daleko većeg broja aviona, već zbog specifičnih zadaća za koje se nabavljaju.

Konačni odabir dati će i naznaku budućeg smjera europske obrambene politike, hoće li se ići na udobrovoljavanje SAD-a ili će se njihov utjecaj u najvećim europskim članicama NATO-a pokušati marginalizirati kao odgovor na učestale napade.

Jan Ivanjek

 

Španjolska ulazi u francusko-njemački projekt s borbenim zrakoplovima

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari