Pratite nas

Analiza

Žalbena rasprava 3. dan – Slobodan Praljak

Objavljeno

na

Danas je izlaganje u ime obrane generala Praljka počela njegova odvjetnica Nataša Faveau-Ivanović.

Odmah se bacila na pitanje međunardnog sukoba i okupacije.

Rekla je da uvjet za primjenu članka 2. Statuta MKSJ postojanje međunarodnog sukoba ili stanja okupcije. Stanje okupacije pak podrazumjeva ili međunarodni sukob ili invaziju. Invazije nije bilo. Da bi se donio zaključak o okupaciji potrebno je stoga ili stanje međunarodnog sukoba il njegov prestanak nakon kojeg bi srana sila postavila vlast koja bi smjenila onu prehodnu. Ništa od toga nije se dogodilo. Apsurd teza o okupaciji najbolje ilustrir primjer općine Prozor. Tamo je na izborima 1990. pobjedila HDZ BiH, i ta legalna vlast je nastavila obnašati vlast i nakon „okupacije“ pa ipak je to proglašeno „okupacijom“. Dodala je i kako HVO ne može biti okupacijska sila iz razloga koje smo jučer naveli, jer je riječ o domicilnoj vojsci, a ne stranoj sili.

U svezi međunarodnog sukoba, Faveau-Ivanović je ustvrdila kako, unatoč velikom trudu, raspravno vijeće nije utvrdilo nazočnost HV-a u sukobu. Riječ je o pojedinim pripadnicima HV-a, ali isto tako, pojedini pripadnici HV-a su bili i u Armiji BiH, a pojedini pripadnici HV-a bili su i pripadnici HVO-a i Armije BiH, pa i sam general Praljak. (dokument 3D3510). Dakle, direktna intervencija, kao jedan od dva uvjeta za proglašenje međunarodnog sukoba otpada.
Nakon toga, Faveau Ivanović se prebacila na drugi uvjet za proglašenje međunarodnog sukoba, a to je sveobuhvatna ili globalna kontrola. S tim u svezi, raspravno vijeće nije utvrdilo ni planiranje, pripremu, koordinaciju i provođenje vojnih operacija HVO-a od strane političkog ili vojnog vrha Republike Hrvatske.

RH nije sudjelovala u tom ratu, ali su predstavnici međunarodne zajednice stalno i uporno od predstavnika Rh-a, prije svih Predsjednika Tuđmana, tražili sudjelovanje u pregovorima, ne samo u međunarodnim pregovorima nego i u pregovorim s muslimanskom stranom s ciljem smirivanja sukoba. Ali, kad su hrvatske vlasti i Predsjenik Tuđman pristali sudjelovati u takvm pregovorima, nije se smjelo od strane vijeća dogoditi da se to tumači kao uplitanje u sukob i mehanizam sveobuhvatne kontrole.

Faveau-Ivanović na kraju ovog djela svog izlaganja dodala je kako stalni međunarodni kazneni sud (ICRC) uopće ne primjenjuje test sveobuhvatne kontrole, dok ga ovaj sud primjenjuje, a ta činjenica može imati vrlo loše posljedice po međunarodno pravo u cjelini.
U svezi s rušenjem starog mosta u Mostaru, Faveau-Ivanović navela je kako je došlo do povrede prava optuženika i kako je počinjena pravna greška jer nije uzeto u obzir svjedočenje Vinka Marića, koje je većina članova vijeća proglasilo nevjerodostojnim, a zato jer ruši teze tužiteljstva kojima se priklonila većina u vijeću. Ona je rekla kako vijeće, unatoč širokom diskrecijskom pravu prilikom vaganja dokaza, ne može dati prednost nedokazanoj teoriji tužiteljstva u odnosu na svjedočenje ovog svjedoka.

Što se tiče rušenja džamija u Mostaru, dokazano je da je 8 džamija djelomično ili potpuno uništeno od strane Srba još 1992. godine. kao i da je vijeće utvrdilo da su početkom siječnja 1993. svega dvije džamije ostale neoštećene, ali vijeće nije utvrdilo što se kasnije dogodilo s te dvije džamije. Pa ipak, vijeće je totalno krivo utvrdilo da je HVO kriv za djelomično ili potpuno uništenje svih 10 džamija.

Što se tiče zločina provođenja terora on nije utvrđen jer za takvu kvalifikaciju treba dokazati da je teror bio cilj provođenja takve strategije, ali vijeće to nije utvrdilo.
Faveau-Ivanović zatim je prešla na pitanje UZP-a.

UZP nije postojao, kao ni zajednički zločinački plan. Neutvrđivanje cilja UZP-a, odnosno krivo utvrđivanje, dakle zaključak glavna je greška raspravnog vijeća. S tim u svezi obrana generala Praljka u potpunosti podržava izlaganja obrana Prlića i Stojića o ovom pitanju.
Vijeće je iskonstruiralo teoriju o zajedničkom cilju koristeći se tezama optužbe, a to pak nisu dokazi.

Zaključci vijeća o UZP-u su konfuzni.

Vijeće nije utvrdilo od kojeg trenutka Praljak postaje članom navodnog UZP-a
Podjela BiH nije Tuđmanova izmišljotina već j podjelu kao koncept na stol stavila međunarodna zajednica.

Ma kakvi bili, motivi ili političke procjene Predsjednika Tuđmana jednostavno nisu bitni u kaznenom postupku. Ono što je jedino bitno su djela i namjere, a u slučaju Predsjednika Tuđmana one pokazuju upravo suprotno od onog što tvrdi većina u vijeću.
Tuđman odbio Alijinu ponudu o podjeli BiH na način da „uzme zapadnu Hercegovinu“. Sve teze vjeća u svezi s Banovinom potpuno krivo utvrđene.

Do travnja 1992. Godine BiH nije bila neovisna država, niti se moglo znati da će ona to biti, i s tim u svezi teze iz transkripta od 27. 12. kao i ostale teze valja promatrati u kontekstu te činjenice.

Vijeće proglašava Tuđmana kao vođu delegacije BiH-Hrvata a što on nije bio. Međunarodna zajednica sama je zvala Tuđmana na mirovne pregovore, i sama činjenica da je Tuđman u tim pregovorima sudjelovao ne implicira da je on bio vođa delegacije Hrvata iz BiH.
Sud ima mandat za gonjeje zločina, ali ne i za procjenu politika i političkih ciljeva
Tužiteljstvo i većina u vijeću tvrde da je Praljak sudjelovanjem na sastancima hrvatskog vodstva 1992. godine sudjelovao u kreiranju „zločinačkog plana“ kroz tezu da je sami sudjelovanjem na tim sastancima bio dio UZP-a. Međutim, u zadnje dvije rečenice paragrafa 44. svezak 4. presude stoji i ovo: „Dakle, po mišljenju vijeća, dokazi potvrđuju da je za potrebe ostvarivanja političkog cilja najkasnije sredinom siječnja 1993. uspostavljen UZP, kao što će biti izloženo u nastavku. Dokazi ne daju osnovu da se utvrdi da je prije tog datuma postojao bilo kakav dogovor o zajedničkom zločinačkom planu.“
S tim u svezi, kakve veze ima sudjelovanje Praljka na sastancima 1992. kad nema osnove u dokazima da je bilo kakav dogovor o zajedničkom zločinačkom planu postojao prije siječnja 1993.?

Isto tako, u paragrafu 525. svezak 4. navodi se kako je Praljak ostvarivao zajednički zločinački cilj kao predstavnik Hrvatske na mirovnim pregovorima, a to se potkrijepljuje izvadcima iz Mladićevih dnevnika. Datumi koji se navode u Mladićevim dnevnicima na koje se referira napisano u ovom paragrafu, a što i stoji u samom paragrafu su 5 listopada 1992. i 26. listopada 1992. S obzirom na činjenicu da u paragrafu 44. stoji da je realizacija zločinačkog cilja počela u siječnju 1993. kao i da nema osnove u dokazima da je prije tog datuma bilo dogovora o UZP-u, kako je onda Praljak mogao djelovati u smjeru zločinačkog cilja 1992. godine, „5. i 26. oktobra“ kako stoji u Mladićevim dnevnicima? Faveau-Ivanović ponovo je poentirala u korist svoje teze o konfuznosti zaključaka većine u raspravnom vijeću u svezi s UZP-om.

Na kraju dodala je i najvažnije u cijeloj priči, a riječ je o sad već famoznom i ključnom „ultimatumu“ od 15. siječnja. Naime, u paragrafu 475. svezak 4. vijeće je prihvatilo teze iz svjedočenja samog generala Praljka, a tamo stoji da taj dokument od 15. siječnja sastavljen 13. i 14. siječnja u hotelu Esplanade u Zagrebu uz nazočnost i suglasnost Alije Izetbegovića, Gojka Šuška, Mate Bobana, Cyrusa Vancea i Davida Owena.

Faveau-Ivanović završila je svoje izlaganje općim zaključkom da je vijeće odbacilo činjenice koje ne idu u prilog konstrukciji tužiteljstva na temelju koje je sazdana prvostupanjska presuda, da je pogrešno primjenjeno pravo, da je bilo puno činjeničnih greška i da je netočno utvrđeno činjenično stanje.

Nakon Faveau-Ivanović svoje izlaganje otpočela je druga Praljkova odvjetnica Nika Pinter.
Ona je na početku svog izlaganja ustvrdila da Praljak nije imao pošteno suđenje.
U svezi događaja u selu Duša, rekla je kako nije utvrđeno da su u spornoj Šljivnoj kući bili civili, odnosno da Praljak to nije mogao znati na temelju onih izvješća koja su mu tad bila dostupna. Štoviše, dokumenti HVO-a ih tog vremena ukazuju da je u blizini Šljivine kuće bila zemunica iz koje je „pucano po našim snagama“. Zaključak o tome da je i HV sudjelovala u napadu na selo Duša u općini Gornji Vakuf/Uskoplje, (a što nema veze s mozgom) vijeće je donijelo na temelju iskaza jednog svjedoka, Muslimana, koji je rekao da su ti vojnici govorili, pazite sad ovo – hrvatskim jezikom!!?? Nika Pinter je obrazlagala žalbenom vijeću zašto ova teza ne stoji, a mi mislimo da tu zaista nije potrebno ništa obrazlagati vama jer vam je sve jasno, jer ste odavde pa znate.

Nika Pinter ja odbacila tezu da je napad na to selo, kao i na djelove općine Gornji vakuf/Uskoplje bio početak realizacije UZP-a u vojnom smislu, iz nekoliko razloga: – HVO je tad mogao vojno zauzeti cjelu općinu a nije, jer je akcija bila ograničenog karaktera
. akcija je bila lokalnog karaktera i nije se tad širila dalje.

. nakon smirivanja stanja na području G. Vakufa/Uskoplja iza 20. siječnja nije bilo borbi, sve dok muslmanske snage mjesecima kasnije nisu krenule u ofenzivu i na tom području, niti su se borbe širle na druga područja, gdje su nastavljene tek u travnju. Praljkova obrana zapravo tvrdi da je pravi rat na području kojeg pokriva optužnica (dakle bez Lašvanske doline) s eskalacijom počeo u lipnju 1993. ofenzivom A BiH na Travnik, Bugojno i ostala mjesta u srednjoj Bosni, te u rujnu 1993. napadom ABiHu dolini Neretve.
-Da je nakon prestanka borbi na području G. Vakufa nakon 20. Siječnja formirana mješovita muslimansko-hrvatska komisija s ciljem smirivanja stanja i utvrđivanja činjenica
A sve to se ne uklapa o tezu o „početku realizacije UZP-a“

Praljkova obrana također odbacuje tezu kojom vijeće snage Armije BiH u Duši naziva „braniocima sela“. Da se radi o pripadnicima A BiH dokaz su 23 zarobljena pripadnika A BiH u selu. Praljkova obrana odbacuje i tezu da su muslimanske snage u Duši bile slabašne, jer da je tome tako ne bi HVO-u trebalo dva dana za osvajanje sela, nego bi ga osvojili isti dan, u par sati. Praljak ne može biti kriv za namjeru počinjenja ubojstva u selu Duša po UZP-u prvog vida, jer vijeće nikad nije utvrdilo da je Praljak znao da se u Šljivinoj kući nalaze civili, a budući da nije bilo saznanja ne može biti ni namjere.

Nika Pinter je dodala kako u jednom dokumentu HVO-a stoji da je po Šljivinoj kući pucano iz BST-a (bestrzajni top) te da se u istom dokumentu tvrdi kako „mi tamo nismo imali BST“.
Nakon toga Nika Pinter prešla je na pitanje Stupnog dola. Tu je zatražila zatvaranje sjednice jer je morala navoditi neke reference koje su „pod ključem“, dakle tajne. Time je i završilo njeno izlaganje.

Inače, ovaj termin „pod ključem“ pojavljuje se vezano uz čitavu masu referenci u presudi. I, mi sad možemo razumjeti da u konkretnoj priči o konkretnom zločinu kakav je bio onaj u Stupnom Dolu može biti zaštićenih svjedoka i dokumenata. Međutim, kad se radi poglavito o međunarodnom sukobu, a posljedično tome i UZP-u kojem je na čelu vodstvo druge države, onda takvim zaštitnim mjerama, po našem mišljenju, ne može biti mjesta. Ne može se tvrditi da su dvije države bile u ratu, i da je de facto jedna država izvršila agresiju na drugu državu na temelju iskaza tajnih svjedoka i na temelju dokumenata koje nitko nije vidio. To je jednostavno nečuveno!

Nakon pauze došlo je do jedne male zapetljancije, tipične za haški sud. Članovi žalbenog vijeća trebali su neko vrijeme dok se dogovore kome će dati riječ, Praljku ili pustiti Niku Pinter da nastavi izlaganje, da bi se na koncu odlučili dati riječ Praljku.
Praljak je govorio isključivo o „ultimatumu“ od 15. Siječnja. Ponovio je sve svoje teze koje stoje u paragrafu 475. svezka 4. a koje smo mi gore naveli.

Praljak je dodao da je smisao tog dokumenta bila u formiranju zajedničkog zapovjedništva.
Rekao je kako je HVO bila jedna od legitimnih sastavnica oružanih snaga BiH, jednako kao i Armija BiH i da shodno tome ne može jedna komponenta imati prednost nad drugom. I to je glavna teza u korist osnivanja zajedničkog zapovjedništva. Praljak je rekao kako je dugo izučavao rat kao pojavu, od Tukitida do Clauswitza, samu prirodu i narav rata, njegove zakonitosti i pojave itd. S tim u svezi rekao je da je postojanje zajedničkog zapovjedništva tamo gdje postoje dvije vojske nužnost a ne nečiji hir. Nepostojanje zajedničkog zapovjedništva dviju vojski vodi sukobu između tih vojski kao i do slabljenja u odnosu na zajedničkog neprijatelja, što su u ovom slučaju bili Srbi. Zajedničko zapovjedništvo, rekao je Praljak, je „sine qua non, aksiom, nužnost dviju savezničkih vojski“ (nakon čega nabraja cijeli niz činjenica zbog kojih je to tako. (rađanje nepovjeernja, koje rađa strah, a koji nije dobar saveznik itd) Kao negativan primjer, dakle nepostojanje zajedničkog zapovjedništva istakao je pad Jajca 1992. godine. Kao pozitivan primjer gdje je postojalo zajedničko zapovjedništvo (USA i GB) spomenuo je iskrcavanje u Normandiji 1944.

Kad je Praljak 15. siječnja donio u Mostar dokument o zajedničkom zapovjedništvu (a ne ultimatum) isti je trebao biti dostavljen i u Sarajevo, na postupanje po prethodnom dogovoru koji je imao suglasnost i Alije Izetbegovića. Ali, to je od strane Sarajeva odbijeno. Praljak zaključuje: Odbijanje zajedničkog zapovjedništva od strane Muslimana bio je najbolji znak da oni ne žele savezništvo s Hrvatima, i da se pro-futuro sspremaju za napad na Hrvate, dakle dojučerašnje saveznike, i na taj način, napadom na Hrvate, pokušati nadoknaditi teritorij koji su izgubili od Srba. Jednostavno, muslimansko vojno i političko vodstvo procjenilo je da se ne može suprotstaviti VRS-u pa su se odlučili za napad na HVO, a o toj činjenici svjedoči čitava hrpa dokumenata u sudskom spisu. Praljak je još dodao i toliko puta ponavljane priče o dostavi oružja, logističkoj pomoći, liječenju ranjenika, osnivanju, pripremanju, obučavanju, naoružavanju i opremanju čitavih postrojbi A BiH na području RH, itd. Time je i završio svojih 10 minuta izlaganja.

Nakon toga, predsjednik žalbenog vijeća Agius dao je riječ tužiteljstvo. Prvi je izlagao Stringer, a njegovo izlaganje možemo svesti na fusnotu, kao ono što tužiteljstvo stalno čini u ovoj žalbenoj raspravi. Stringer uopće ne polemizira sa stavovima Praljkove obrane nego se opet i ponovno poziva na navode iz optužnice, na one djelove nepravomoćne presude koje tužiteljstvo idu u prilog, te na svjedočenja Galbraitha i Okuna (pročitajte naše 4 bilješke o Okunovom svjedočenju kako bi shvatili o čemu je riječ), te na Mladićeve dnevnike. Danas se više ni na Ribičića ne pozivaju. Uzgred, još se nijednom nisu tijekom žalbene rasprave pozvali na Manolića, vjerojatno su i oni shvatili da se na tog sociopatskog lažljivca ne isplati pozivati.
Umjesto da odgovara na teze Praljkove obrane, Stringer je u jednom trenutku krenuo u polemiku s argumentima Stojićeve obrane, a na što je odvjetnik Kahn odmah poskočio iz sjedalice i uložio prigovor žalbenom vijeću, jer ako mu žalbeno vijeće dopusti da to nastavi, onda moraju dati Stojićevoj obrani pravo da odgovori na to. Agius je rekao da želi čuti što Stringer misli o tome. Stringer je rekao da je prigovor odvjetnika Kahna na mjestu, i da se on slaže da bi žalbeno vijeće njemu trebalo dati priliku za odgovor. Tad je Agius to presjekao rječima „Ne! Ja vama zabranjujem da o tome govorite dalje, prijeđite na iduću točku svog izlaganja!“

Nakon Stringera u ime tužiteljstva nastupila je Sarah Finnin, još jedna iz Soroseve galerije klonova. Prvo je drvila o Stupnom Dolu i Varešu, ali nije rekla ništa novo. Ona u svom izlaganju nije pobila niti teze koje smo mi naveli u ovoj bilješci:

A kamoli da je pobila iste ove teze, ali naravno, proširenije i potkrijepljenije, a koje se nalaze u Praljkovom žalbenom podnesku.
Nakon toga opet drvljenje o Dretelju i Gabeli i opet ništa novo. Praljku se stavlja na teret da nije poboljšao uvjete u tim detenacijskim centrima. Tu je i usporedba s Omarskom. Ali mi opet nismo čuli ništa, nikakav argument koji bi povezao Praljka s tim, neosporno nehumanim postupanjem u ta dva detenacijska centra.

Budući da je Agius svojim nesnalaženjem proizveo pravu konfuziju u rasporedu (a nama se čini da stalno krade vrijeme obrani, i na to ćemo idućih dana posebno obratiti pozornost) umjesto odgovora na izlaganje tužitelja, Nika Pinter je nastavila s prezentacijom. Za to joj je Agius dao 5 minuta, + još 20 za odgovor, iako je prije naznačeno da će se za odgovor dobivati 30 minuta.

Od tih 25 minuta Pinter je iskoristila po našem mjerenju 19 minuta za završetak prezentacije koja je prekinuta prvo puazom, a zatim i Praljkovim istupom, iako je zahtjev Praljkove obrane bi jasan, da mu se da 10 minuta ili po završetku Pinteričine prezentacije, ili u vremenu predviđenom za odgovor, ali svakako nakon završetka prezentacje Nike Pinter.
Bilo kako bilo, u tih 19 minuta Pinter je rekla među ostalim i ovo:

-Praljak je svoje odluke donosio u vremenu najveće ofenzive Armije BiH na HVO i stvari treba promatrati u tom kontekstu, a većina u raspravnom vijeću to nije učinila.
-Sudsko vijeće počinilo je čitav niz proceduralnh pogrešaka
-Narušeno pravo na obrazloženi stav vijeća, narušeno pravo na jednakost strana u postupku, narušeno pravo na presumpciju nevinosti itd. a sve to skupa je narušilo pravo generala Praljka na pošteno suđenje. (sve potkrijepljeno čitavim nizom referenci).
Reduciranje činjenica, to je ono što je učinila većina u vijeću, a redukcja činjenica nužno dovodi do pogrešnih zaključak i krivo utvrđenog činjeničnog stanja
Mladićevi dnevnici – uvedeni u spis nepropisno provedenom procedurom a na temelju njh vijeće izvodi zaključak o elementu namjere (mens rea) kod Slobodana Praljka za počinjenje UZP-a, a da se Praljku nije dopušteno o tome očitovati. I to je jedan vid povrede prava na pošteno suđenje.

Odbijanje znatnog dijela dokumenata obrane

Odbijanje uvrštenja pisanih podnesaka u spis po pravilu 92.bis (dakle isto ono pravilo po kojem je pisana izjava Kermala Šljive uvrštena u spis) u svezi mudžahedina, uz obrazloženje da oni nisu relevantni. Tako je većina u vijeću propustila dopustit uvrštenje u spis Ali-Ahmada, koji je o tome pisanu izjavu dao kao svjedok insider, koji je bio unutar mudžahedinske skupine. Nike Pinter je u svezi s tim navela kako je u optužnici optuženicima stavljano na teret da su poticali iseljavanje Hrvata između ostalog i na način da su ih „strašili mudžahedinima“ a da „ta opasnost nije bila postojeća i realna“.

U svezi s tim mi smo već odavno sačinili jednu bilješku, i o tome možete više pročitati ovdje:

Nika Pinter još je dodala kako u presudu nije uvršten iskaz Vlade Šakića, uz obrazloženje kako je on djelatnik instituta „Ivo Pilar“, a da je taj institut „direktno povezan s Vladom RH i obavještajnim službama RH“. A činjenica je da ni Vlada RH ni obavještajne službe RH nisu strane u ovom postupku. S druge strane, činjenica je da tužiteljstvo jest jedna od strana u ovom postupku, ali unatoč tome njihovom članu, Williamu Tomljanovichu priznato je svjedočenje i njegove teze su uvedene u nepravomoćnu presudu, i opet odlukom većine, a taj iskaz je utjecao na presudu. Podsjetimo, Prlićev odvjetnik Karnavas kao i neki drugi odvjetnici u ovom predmetu, protu-ispitali su Tomljanovicha i uzdrmali i oborili njegovo svjedočenje, ali ništa od toga se nije našlo u presudi.

Zbog svega navedenog, a i zbog još puno toga što mi ovdje jednostavno fizički nismo stigli navesti, a rečeno je u sudnici, Nika Pinter zatražila je oslobađajuću presudu za generala Praljka, ili alternativno, a to jedino Praljkova obrana od svih šest obrana traži, da se zbog ogromnog broja proceduralnh grešaka i krive primjene prava nepravomoćna presuda u potpunosti ukine i predmet vrati na ponovno suđenje!

Time je završeno izlaganje Nike Pinter i po našoj računici ostalo joj je još 6 minuta za odgovor, a onda opet konfuzija u sudnici. Pitala je Agiusa koliko joj je vremena ostalo, a on je rekao još 3 minute, a mi smo štopali, ostalo joj je 6 minuta osim ako ima neka nova matematika po kojoj 25-19 nije 6 nego 3. To je valjda haška matematika, nije ni čudo onda kakve se odluke tamo donose. Nika Pinter je krenula odgovoriti na neka od pitanja koje su spomenuli Stringer i Fannin, a u tom trenutku Stringer ustaje i kaže da je Pinter produžila izlaganje i da on traži kao odgovor svoje tri minute natrag jer je ranije završio i ostale su mu tri minute, ali to nije istina, jer ne postoji njegovo vrijeme nego vrijeme tužiteljstva i njega je Finnin iskoristila do zadnje sekunde. Međutim, Agius mu daje tri minute i kaže mu da počne govoriti, ali ustaje Pinter i počinje govoriti. Agius je pušta. Ona govori dvije minute. U te dvije minute je rekla kako je sudac Treschell u svom izdvojenom mišljenju u svezku 5. presude u točki 12. naveo:

„Ne može se nekom stavljati na teret da nije učinio ono što nije imao obvezu učiniti“
U svezi s tim, Pinter je navela kako Praljak nije imao ni ovlasti ni obveze poboljšavati uvjete boravka u detenacijskim centrima Dretelj i Gabela.

I to je trajalo dvije minute. A onda j Pinter rekla: Dajte sad te tri minute Stringeru pa ću ja njemu odgovoriti u ovoj još jednoj minuti koja mi je ostala. Agius daje Stringeru tri minute a ovaj laje bar 5 minuta i opet ne kaže ništa. Odnosno, sve što je rekao nema smisla, uključujući i niži argument u svezi Mladićevih dnevnika od onog što je prvi dan žalbene rasprave rekao Karnavas. Stringer je naime tvrdio da je Praljak imao prilike odgovoriti na optužbe vezane uz Mladićeve dnevnike u svojoj završnoj riječi, ali Karnavas je prvi dan razumno objasnio zašto taj argument ne pije vodu. Uostalom, Praljak je u svojoj završnoj riječi koja je trajala pola sata naveo da mu nje dopušteno svjedočiti o Mladićevim dnevnicima. A završna riječ nije svjedočenje. Vjerojatno je Karnavas ustao sa stolice i zatražio riječ kako bi to ponovio, ali ga je Agius srezao u startu. Nastala je kakofonija zvukova u sudnici, i samo se čulo Agiusa kad je rekao „nemate pravo, gotovi smo za danas, zaključujemo sjednicu, nastavljamo sutra u 9 i 30.“

Kompletno žalbeno vijeće uputilo se prema izlasku iz sudnice, a tonski prijenos je i dalje išao, i moglo se čuti prevoditeljicu koja kaže: „Nataša Faveau-Ivanović: Ali časni sude, imamo još minutu…“

HBŠestorka / Kamenjar

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Analiza

Hoće li se najveća hrvatska politička stranka, HDZ-e, konsolidirati ili će još dublje potonuti?

Objavljeno

na

Objavio

U neposrednoj budućnosti bit ćemo svjedoci suptilnih pomaka a i flagrantnih (očitih) repozicioniranja na političkoj sceni. Ključno je pitanje hoće li se najveća hrvatska politička stranka, HDZ-e, konsolidirati ili će još dublje potonuti?

Medijsko psihološke operacije koje su bile pokrenute prije godinu dana (slučaj Tolušić, i tkz. afera SMS, ‘elitna prostitucija’) i one koje će sljedećih tjedana i mjeseci biti aktivirane u najširem spektru, imale su i imat će jedan jedini cilj: da se nekada državotvorna, a uz to i najveća hrvatska stranka, oslabi, radikalno kompromitira, da joj se poništi kredibilitet, da pred parlamentarne izbore skrahira, doživi poraz i u konačnici, u političkom smislu, eutanazira.

Jedan od kratkoročnih ciljeva medijsko psiholoških operacija je i provociranje parlamentarnih izbora. A gubitak pak parlamentarnih izbora ne bi ugrozio samo HDZ, nego bi mogao ugroziti temelje države. Tko apriori negira ovu pretpostavku, preporuka je autora ovih redaka da odustane od čitanja teksta u nastavku.

HDZ je u gubitničkoj poziciji

Članstvo a i simpatizeri stranke – ne i vodstvo – svjesni su da je HDZ u nezavidnoj poziciji. Iznimka su Brkić i Anušić koji su razumjeli i prihvatili poruku birača.
Vodstvo, nakon loših rezultata na predsjedničkim izborima, a prije njih na izborima za europski parlament pak tvrdi da predsjednik Plenković vodi stranku u dobrom smjeru. U širem smislu govoreći politička orijentacija vodstva stranke nije pogrešna, ali odabrani smjer nije dobar. Nepobitni dokazi su rezultati dvaju zadnjih izbora.

O dobrom smjeru HDZ-a pod Plenkovićevim vodstvom izjasnili su se – osim Božinovića, Bačića i Jandrokovića – Josip Manolić, Ivan Račan, Radimir Čačić, ali nitko od HDZ-ovih prvotimaca ne uspijeva shvatiti zbog čega oni to tvrde, ne uspijevaju deducirati logičku shemu po kojoj SDP raste a HDZ pada.

Nažalost, Plenkovićevo je zaključivanje pogrešno. On tvrdi da su koalicije, takve kakve jesu, nužne i da su poslužile ostvarenju cilja – stabilne vlasti. Zaključivanje je pogrešno jer je dovelo do neželjenog učinka tj. poraza na predsjedničkim izborima, a u konačnici bi moglo dovesti do trajnog gubitka vlasti.

Previdi i loši potezi

Lider HDZ-a je povukao nekoliko loših poteza: koalirao je sa HNS-om i SDSS-om, kumovao Marakeškom sporazumu i dovršio SDP-ovu priču s Istambulskom konvencijom.
K tomu treba pribrojiti i niz loših poteza: odobravanje gay-roditeljstva, financiranje protuhrvatskog tjednika iz državnog proračuna (Pupovčeve Novosti) loš odabir ministara (Divjak, Koržinek, Murganić, Pejčinović, Bošnjaković, Grlić Radman, Prgomet …) dvojbena imenovanja na važne dužnosti u Saboru i diplomaciji. Kumulativni je učinak grubog previda i niza loših poteza: nestabilnost vlasti i gubitak koalicijskog potencijala na duži rok.

Nestabilnost ‘stabilne vlasti’

Manji su koalicijski partneri HDZ-a davno shvatili da je predsjedniku Vlade ‘stabilnost vlasti’ slaba točka i da na jeftin način mogu doći u priliku kapitalizirati svoj utjecaj. Međutim, nakon gubitka predsjedničkih izbora rok trajanja stabilne vlasti je radikalno skraćen.
Konkretno, svaka karika koja veže postojeću parlamentarnu većinu biti će iz tjedna u tjedan sve slabija jer će biti na različite načine ugrožavana, napadana kako bi jedna po jedna bila razvrgnuta i upotrijebljena na štetu HDZ-a. Razumje li vodstvo HDZ-a u čemu je poslanje Darija Juričana?

Paradoks je u tome što je HDZ koaliranjem s SDSS-om i HNS-om izgubio mogućnost koaliranja u budućnosti sa strankama sličnog ili bliskog političkog profila; SDSS će se vratiti u svoje prirodno okruženje, HNS će biti stranaka na papiru, a stranka zagrebačkog gradonačelnika u odlasku neće preživjeti prve izbore koji bi mogli doći i prije jeseni.
Snaga oporbe s lijevog ideološkog sektora
Utjecaj lijevih stranaka, bile u oporbi ili na vlasti, ne proizlazi od njih samih. To je onaj konspirativni utjecaj bivše komunističke a sada neoliberalne nomenklature koja je od devedesete do danas zahvaljujući Socijalističkoj internacionali i njezinim koordinatorima Jiří Dienstbieru i Erdhardu Buseku zadržala svoja uporišta u institucijama.

U vrijeme kad se istinska Hrvatska borila za opstanak, ta se nomenklatura vješto prikrivala, a u novije vrijeme u okolnostima demokracije i relativizma – obnovila. Radi se o naslijeđenom utjecaju i moći iz vremena titoizma i ondašnje geostrateške sheme u očima Zapada, prepoznatljivoj po sveopćoj političkoj servilnosti i probalkanskoj politici.

Medijsko okruženje

Jedan od uzroka zbog kojih je HDZ dospio u gubitničku poziciju su mediji. Prvotimci HDZ-a na čelu s Plenkovićem ne akceptiraju u punoj jasnoći neprijateljsko medijsko okruženje. To i nije nova činjenica u političkom životu HDZ-a, ono je konstanta.

Međutim, u prošlosti – u vrijeme prvog Predsjednika – HDZ je uspijevao dobiti ključne bitke u medijskom ratu kako bi u kritičnim momentima zadržao vjerodostojnost i politički integritet, ali ponajviše zaslugom Franje Tuđmana. Od 1990. g. do danas to je neprijateljsko okruženje bilo neskriveno, klevetničko, dezinformacijsko, ali je u zadnjih pet godina prikriveno, suptilno, kamuflirano u filozofiji ‘otvorenog društva’, zaogrnuto ideologijom kozmopolitizma, korektnosti i lažnog europejstva, okruženje u kojem dužnosnici ove stranke (HDZ-a) ne prepoznaju porijeklo moći oporbe u najširem smislu, a ni svoju objektivnu slabost.

Ministri u Vladi, saborski zastupnici (odnosi se na članove HDZ-a) ili stranački dužnosnici na čelnim pozicijama u stranačkim tijelima koji ne znaju u čijim su rukama Nacional, Novosti, Stiriyna izdanja, ponajprije Express, 24 sata … potpuno su neinformirane osobe, politički amateri, početnici koje bi trebalo isključiti iz svake ozbiljne rasprave o bilo čemu a ne samo o političkoj budućnosti Hrvatske.

Zbog čega?

Zbog toga što ne razumiju da su mediji osnovni ideološki alat, instrument i rekvizit u kreiranju događaja i proizvodnji mišljenja, alat u modeliranju političke svakodnevice i koji će između ostaloga biti upotrijebljen za eutanaziranje najveće državotvorne stranke, posljedično tome i ugrozu samih temelja Hrvatske države.

‘Lideri’ HDZ-a nisu imali pobjednički koncept za osvajanje medijskog prostora jer mu nisu pridavali važnost. Nije im bilo važno tko su i kako se regrutiraju predvodnici novinskih čopora, tko održava novinske čkalje i brloge, čije su sve ‘ćelije’ priključene ili ugrađene u sustav. Konkretno, onaj tko ne zna tko je na čelu Hine, tko je glavni urednik i kako se selektiraju vijesti ove anacionalne agencije, tko ih preuzima, interpretira i distribuira, svakako bi trebao biti isključen iz ozbiljne analize hrvatskog medijskog prostora a da se o važnijim dužnosnicima i ne govori.
Na HRT-u je stanje na rubu podnošljivog. Urednici informativnih emisija jedva da razlikuju bitno od nebitnog. Ono što kao fake news izostaje u informativnim emisijama prolazi u emisijama zabavnog karaktera ili kroz emisije ‘portret talk show-a’. Posebno neprijateljstvo spram HDZ-a i svakog oblika suverenizma pokazuje televizija N1. Njezina misija i koncept su integriranje ‘regiona’, odnosno reorganizacija balkanskog političkog prostora. Sve što ne ide u prilog obnavljanju bratstva i jedinstva sankcionira se i prokazuje na perfidan način.

Informativne emisije RTL-a, Televizije N1, TV Nove, tobožnjom neposrednošću i aktualnošću nadvladavaju inertni HRT i preuzimaju mu gledateljstvo što je još jedna zabrinjavajuća varijabla koju prvaci HDZ-a ne razumiju.
Proizvodnja na tekućoj traci
Čestim i nekompetentnim nastupima stranački prvaci, ministri, saborski zastupnici neizravno dokazuju da su upotrijebljeni kao usputna ilustracija događaja koje proizvode ljudi iz sjene.

Dovoljno je analizirati izjave ili odgovore ministara na pitanja koja se ne dotiču njihovog resora. Nepotpuni, neodređeni, neuvjerljivi odgovori na svakovrsna novinarska pitanja (servirana i konzumirana u hodu) postaju ne samo ‘tema dana’ nego pogodno tlo za dezinformiranje, navođenje na krivi trag, zbunjivanje, postaju pogodno tlo za antagonizme unutar HDZ-ove vladajuće strukture a rijetko kad protiv oporbe.

Primjeri obavijesnih akcija

Jedan od događaja koje kao obavijesnu akciju iz domene specijalnog rata u medijskom prostoru proizvode ljudi iz sjene je ‘afera’ s bivšim ministrom Tolušićem. Iz kojih je sve elemenata konstruirana ta afera?

Bivši ministar prepoznat je kao mogući oponent predsjedniku Vlade; prekrižio je neka imena na listi poticaja ministarstva poljoprivrede koju je naslijedio od SDP-a; ima utjecaj na članstvo stranke u županiji; u vlasništvu je nekretnine koja nije upisana u zemljišne knjige. Dovoljno elemenata za kompromitaciju.

Kompromitacija Tolušića, odnosno Vlade u fokus javnosti dovodi fotomontaža na naslovnici jednog opskurnog tjednika. I igra toga tjednika s malom djecom iz Vlade i svekolike javnosti mogla je započeti: te ima vatre gdje ima dima, te je fotomontaža te nije, te je papak ovakav te onakav. Mala djeca su toliko bila zbunjena da se morala zbog interese javnosti angažirati i SOA-a. I ta institucija čije je poslanje zaštititi nacionalne interese dokazuje kako ima suvremeni softver za pretraživanje interijera, pretraživanje odjeće i obuće da bi na kraju dokazala da se radi o fotomontaži.
I Tolušićeve sive stanice su reagirale: tužio je dotični tjednik. Ali sa zakašnjenjem. Zahvaljujući Plenkoviću taj opskurni tjednik – koji objavi laž pa dokazuje da je objavio laž – postaje zrcalo istine. Plenković se zahvalio uredniku tjednika što je, eto, nakon ‘stotinu dvojbi’ utvrdio da se radi o fotomontaži. Koji je epilog afere?
Prostor manipulacije kojega inače koriste mediji postao je još i dublji zahvaljujući naivnosti ‘vladajuće’ pameti.

Primjer drugi

Opis sljedećeg primjera mogao bi započeti pitanjem: tko je u hrvatskoj politici poslije Tuđmana, Šuška i Pašalića u medijima najnapadanija osoba?

Upravo onaj koji je uporno ponavljao i ponavlja da stranačke dvojbe i prijepore treba rješavati u okviru stranačke obitelji. Znao je o čemu se radi: o hajci koja ga je trebala uz medijsku larmu i fanfare s Iblerovog trga izbaciti iz igre. Sva se ta igra s indicijama, sumnjičenjima, maštovitim konfabulacijama dogovarala i slagala u redakciji Bere Jelinića i Gaure Hodak a i pod krovom Stiryne kuće.

Treba li nabrajati koji su sve likovi osim Jelinića, Varge, Rašete i Gaure bili angažirani u priči poznatijoj kao Afera SMS? Treba li možda objašnjavati posredničku ulogu nekih ljudi iz HDZ-ovog tabora? Do razumijevanja priče oko afere SMS može se doći kraćim putem, tragom novca i to u tri koraka, preko odgovora na pitanja: tko je putem oglašavanja financirao Nacional, tko je imenovao upravu državne tvrtke koja je financira Nacional, je li glavni tajnik HDZ-a imao stranačku licencu za posredovanje svoga utjecaja?

A zašto je priča o aferi SMS, odnosno o elitnoj prostituciji došla do kraja? Zato što su pokretači afere došli do dokumenta iz arhiva DORH-a koji pobija sve njihove konstrukcije, zato što su u međuvremenu doznali da i onaj koga su htjeli kompromitirati zna za taj dokument.
Na kraju i pitanje: Može li djetinja pamet iz zloćudnih priča koje se tiskaju u Nacionalu i Stiriya-Expressu dokučiti o čemu i o kome zbori Josip Manolić u Nacionalu od 31. prosinca 2019. g. kada kaže: ‘Plenković je pogriješio što nije išao do kraja raščistiti s onima koji su bili upleteni u aferu SMS. To je bio moment u kojem je Plenković imao na dlanu mogućnost očistiti HDZ od najagresivnijih i najneprihvatljivijih kadrova.’

O čemu pak govori u svojoj kolumni novinar Večernjeg lista, Mirko Galić kada u svome tekstu od 4. svibnja prošle godine kaže: „Hoće li hrvatski ‘mali Ranković’, pasti zbog prisluškivanja, novca, seksa i vlasti?“ Pa kada je onaj na koga se odnosila usporedba s Rankovićem javno rekao da difamatore koji ga povezuju s aferama prepoznaje u ljudima iz udbaških krugova, Plenkovića mu je, javno dakako, uzvratio komentarom: ‘Domišljat odgovor.’

Ako je samo površno informiran čitatelj će znati tko je to Galiću ‘mali Ranković’. Znat će i to da je Mirko Galić bio veleposlanikom u Parizu. Tamo ga je uputio SDP-ov establishment koji je upravljao i upravlja svojim i HDZ-ovim diplomatskim resursima iz Titovog vremena. A tko je Mirku Galiću u to vrijeme (od 2007. godine) bio zamjenik? Da pitamo predsjednika Vlade? Bi li imao kakav domišljat odgovor?
Ime koje povezuje sve medije u trajnom neprijateljstvu prema HDZ-u, Tuđmanu, Šušku, Pašaliću i najprogonjenijem političaru poslije njih, upravo je Mirko Galić. Bio je kolumnist Nacionala, urednikom Globusa, suosnivač Sorosovog brloga poznatog kao Forum 21, bio je direktorom Europapress holdinga Nine Pavića, ravnateljem HRT-a u doba Mesić-Račanovog poglavarstva nad Vladom, Saborom i Pantovčakom.

Mnogo je sličnih primjera i svi bi dokazali da su medijsko psihološke operacije bile osmišljene više od godinu dana prije predsjedničkih izbora s jednim jedinim ciljem: da HDZ-ov kandidat bude poražen. Mediji su kandidatu HDZ-a pričama o prisluškivanju i upitnoj lojalnosti njezinog savjetnika (Vlade Galića) postavili klopku. S kakvom je naivnošću žrtva pala u nju, ne zaslužuje nikakav respekt ni povjerenje da i dalje obnaša dužnost koju je obnašala.

Pouka poraza. Je li nakon dva poraza moguća pobjeda?

Nema ničije krivnje osim HDZ-ove i njegovog vodstva. Bude li se tko od dužnosnika HDZ-a u budućnosti ravnao politikom koju promoviraju mediji poput Nacionala, Expressa, Jutarnjeg, televizije N1, nema sumnje, bit će gubitnici.
Postoji li način da se HDZ konsolidira i da obnovi svoj koalicijski potencijal? Bi li izgubljeni koalicijski potencijal bio obnovljen odlaskom Andreja Plenkovića s čela HDZ-a i dolaskom na njegovo mjesto nekoga od samoimenovanih pretendenata?
Mudar čovjek, državnik (a ne samo političar) naći će rješenje onda i samo onda ako shvati uzroke i razloge zbog kojih je dospio u gubitničku poziciju. Ključ pobjede je u zajedništvu kandidata i protukandidata koji će slijediti Tuđmanovu ideju a ne onih koji su protivnici suverene Hrvatske.

Bez sumnje, Plenković ima nezamjenjivih vrijednosti. One bi se udvostručile kada bi lider HDZ-a pokušao sinkronizirati Bruseljska očekivanja s prijedlozima svojih protukandidata i željom simpatizera i članova svoje stranke. Uspije li, politička bi orijentacija HDZ-a ostala ista a smjer (u desno) korigiran.

Ivan Mihael Ban / HRsvijet.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Analiza

Otvoreno pismo Predsjednici svih Hrvata

Objavljeno

na

Objavio

Ilustracija / Ured Predsjednice

Poštovana Predsjednice Republike Hrvatske i vrhovna zapovjednice OS RH,

izbori su iza nas i većina hrvatskoga biračkog tijela je rekla svoje glasačkim listićima. Analize, koje se ovih dana pokazuju, prikazuju, ništa ne mijenjaju na stvari i činjeničnom stanju, ali jedno znam, a to je da Vam ni jedna analiza proteklih izbora neće reći:

„Poštovana Predsjednice Republike Hrvatske, Vi ste SABOTIRANI!“

Koliko god bile „teške“ ove riječi, one su istina kao i da u toj sabotaži niste usamljeni. Istovremeno uz Vas, sabotirani su i predsjednik 14. Vlade RH g. Andrej Plenković kao i ministar obrane u Vladi RH g. Damir Krstičević!

Težina ovih riječi vuče za sobom i argumente i mnoga pitanja kao što su:

Znate li ( i g. Plenković, i g. Krstičević) da već mjesecima u ladicama Vaših najbližih suradnika „leži“: „OPERATIVNI PLAN I PROGRAM HRVATSKE VOJSKE U OBRANI OD POPLAVA“?

Tko je to zatajio Predsjednici svih Hrvata i vrhovnoj zapovjednici OSRH i Vama gospodo?

Znate li da je zatajena svjetska INOVACIJA obrane od poplava?

Zbog čega taj Plan nije do danas aktiviran?
…..?
…..?

Kako je svaka moja analiza i svaki moj upis argumentiran, molim pogledati sliku i slike kao i elektroničku poštu i pojedine dijelove iste.


Kronologija:

19.06.2019. na proslavi obljetnice osnivanja 113. šibenske brigade ZNG-a uručio sam 4 adresirane i zatvorene koverte s istim Dokumentom, tj. elaboratom, ( na ukupno 17 stranica ), načelniku GS OSRH g. Mirku Šundovu uz zamolbu da iste protokolira na sve adrese što mi je i obećao jer zbog mog narušenog zdravstvenog stanja tog trenutka nisam bio u mogućnosti putovanja za Zagreb. Vrlo kratko vrijeme poslije, telefonskom provjerom dobio sam potvrdu da su Elaborati, tj. „OPERATIVNI PLAN I PROGRAM HRVATSKE VOJSKE U OBRANI OD POPLAVA“ uredno protokolirani te Vam šaljem elektroničku poštu ( isječak ):


…….

Svjestan sam Vaših državničkih i inih obveza, za koje mi mala ljudska bića i ne moramo znati, te stoga uz sebe imate i Savjetnike, pomoćnike, predstojnike Ureda i slično, te niste u situaciji ni mogućnosti pročitati sve što Vam se dostavi i to smatram normalnim djelovanjem institucija Republike Hrvatske.

Na žalost, baš navedeni savjetnici, pomoćnici, predstojnici Ureda, … nisu odradili svoj dio posla iz meni nepoznatih razloga. Najprije sam pomislio da se radi o „previdu“, kasnije o nemaru, neznanju, propustu, aljkavosti i/ili neradu, ali danas sa sigurnošću tvrdim da je riječ o čistoj sabotaži i Vas osobno Predsjednice Republike Hrvatske i vrhovna zapovjednice OS RH kao i g. Andreja Plenkovića i g. Damira Krstičevića.

Molim pogledati 1. i 2. isječak prve elektroničke pošte g. Zrinku Peteneru:


………

Potom su uslijedili nekoliko telefonskih poziva uz moj optimizam, ali….


….


Poštovana Predsjednice Republike Hrvatske i vrhovna zapovjednice OS RH,

pokušao sam, ne kršeći pri tom ni jedan „protokol“, putem telefona i elektroničke pošte doći do Vas, ali mi nije uspjelo, stoga danas svjesno kršim „protokol“ i „preskačem“ sve redom i putem medija želim Vam ukazati na neoborivu činjenicu da ste sabotirani!

Na žalost, niste sabotirani samo Vi kao Predsjednica Republike Hrvatske i vrhovna zapovjednica OS RH,  već je sabotirana i Domovina Hrvatska i njezin ugled u svijetu i ne samo u EU i u NATO savezu, već i u cijelom svijetu u državama koji imaju problema s poplavama, a koje, preventivnim djelovanjem opisanom u Planu, mogu se u budućim vremenima  uspješno spriječiti gubitci stotine – tisuće ljudskih života kao i materijalne i gospodarske štete koje se mjere u stotinama i tisućama € i US $!

Razmišljanja sam da je u ovom slučaju i suvišno spomenuti „staru Europu“ i njezino gospodarstvo kao i SAD i njihovu „aortu“ gospodarstva Mississippi…. jer kad god se „nakašlje“, bilo „stara Europa“ ili SAD, „trese“ se cijelo gospodarstvo svijeta.

Sjetite se samo koliko ste nebrojeno puta izgovorili riječ: INOVACIJA! Tu istu riječ ste spomenuli i u izbornoj noći 22.12.2019. u Vašem govoru nakon objave rezultata.

Činjenica je da ste dobili INOVACIJU i svjetski projekt koji je, najblaže rečeno, sabotiran!

No, koristim ovu priliku i skrenuti Vam pozornost da su i još neke „važne osobe“ u RH sudjelovali u toj istoj sabotaži, ali zbog „višeg državnog interesa“ ne bi bilo primjereno spominjati njihova imena kao ni dopise, neodgovaranja, telefonske razgovore, … ( prepoznat će se i sami ). Neki od neimenovanih odavno imaju OTVORENO PISMO jer sam fair play igrač i na vrijeme sam ih upoznao sa sadržajem istog, stoga ću samo navesti isječke iz jednog Otvorenog pisma gospodinu „XY“ u nekoliko natuknica.
_________
…….
„Molim Vas, da sve napisano nikako ne shvatite kao „pritisak“ ili pak „napad“ i slično, ali morate znati da pod svaku cijenu želim izbjeći dolje napisano OTVORENO PISMO te ga objaviti u medijima jer se sve može riješiti samo razgovorima, razmjenama razmišljanja, dopunama, idejama.

Kao i Vi, i ja sam stvarao odnosno dao svoj skromni doprinos u stvaranju Hrvatske vojske i jedine nam ovozemaljske Domovine, te mi ne pada ni na kraj pameti djelovati kao „rušilački element“. Znate i sami da Vas izuzetno cijenim i poštujem, te se duboko nadam da ćete učiniti sve da ne dođe do medijske objave istog.

Istina, OTVORENO PISMO mogu malo i doraditi ili obraditi i napisati u „trećem licu“ kao suradnik i novinar – analitičar portala Kamenjar.com prikrivši pri tom da je moja malenkost autor navedenog Plana i slično.

Na kraju, odluka je samo i isključivo na Vama i želim vjerovati da isto neću biti primoran objaviti, stoga Vam i pišem ove riječi jer je dovoljno „prespavanih noći“ da potpunije možemo zajednički ponovno sagledati sve što iz Plana proizlazi za dobrobit Republike Hrvatske kao i da je to ipak inovativni svjetski Projekt.

Želim vjerovati da ćete Vi biti među onima koji će pisati budućnost obrana od poplava, a ne samo pasivni promatrač.“

______________

Na samom kraju, želim Vam skrenuti pozornost i na ostala pitanja koja se nameću odbijanjem Plana, a koja to nisu poviše napisana. Pitanja glase:

Tko su ti „stručnjaci“ koji će se usuditi reći da Plan nije provediv?

Jeste li svjesni da odbacivanje ovog Plana „košta“ RH cca 100 milijuna kuna?

Tko će preuzeti odgovornost za „oduzimanje“ cca 100 milijuna HRK Institucijama RH?

Hoćete li Vi osobno preuzeti odgovornost za „odbacivanje“ cca 100 milijuna HRK bespovratnih  sredstava u idućem petogodišnjem razdoblju koje Republika Hrvatska može povući iz fondova EU u borbi protiv poplava?“
____________

Želim vjerovati, poštovana Predsjednice Republike Hrvatske i vrhovna zapovjednice OS RH da ste sad  i osobno uvjereni koliku bitku i bitke sam vodio, te da ni jedna riječ nije izišla u javnost do sad poštujući Institucije Republike Hrvatske, ali i sve na dobrobit Republike Hrvatske i cijelog svijeta.

Pitanje koje se nameće samo po sebi glasi: Što sad napraviti u ovom trenutku!?

Jednostavno je!

Vi ste Predsjednica Republike Hrvatske i vrhovna zapovjednica OS RH i stoga Vas molim, ali i zahtijevam da izdate Zapovijed OS RH da se pokus – eksperiment ŽURNO provede, i uvjerite se i osobno u točnost mojih navoda, ali ne zbog Vas, već zbog Domovine, ali i cijelog svijeta jer je ovaj navedeni Plan i program od svjetske važnosti.

Ako je grijeh darovati svoje znanje i inovaciju na dobrobit Republici Hrvatskoj i cijelom svijetu, tad sam, priznajem, veliki griješnik!

Koristim ovo pismo i kao javnu ispriku Ministarstvu unutarnjih poslova RH jer ih nisam ni spomenuo iz jednostavnog razloga jer, priznajem, nije mi dovoljno poznat ustroj i djelovanje MUP-a, te se nadam da će i ova moja javna isprika biti uvažena!

Samo sinergijom Vas kao Predsjednice svih Hrvata i vrhovne zapovjednice OS RH i Vlade Republike Hrvatske, s naglaskom na: MORH, MUP, MRRFEU, Ministarstvo gospodarstva, poduzetništva i obrta, Ministarstvo financija, Ministarstvo zaštite okoliša i energetike, Ministarstvo graditeljstva i prostornoga uređenja, te svih ostalih čimbenika kao i lokalne zajednice bitnih za uspjeh ovog Projekta, garantira nam uspjeh u obrani od poplava, povlačenju sredstava (nepovratnih) iz fondova EU, ( po osobnoj procjeni cca 100 milijuna kuna ), jer će, uvjerenja sam, i cijela EU preuzeti Plan i program Republike Hrvatske i obrane od poplava, ali i cijeli svijet i sve države koje imaju problema s poplavama.

Poštovana Predsjednice Republike Hrvatske i vrhovna zapovjednice OS RH,

Vama za informaciju: Za pripremu pokusa – eksperimenta dovoljno je cca 4-6 sati priprema i sam pokus – eksperiment je izvediv i dokaziv za cca 60 minuta djelovanja uz minimalne troškove. Preporučam provesti 2-3 pokusa, a potom i pokaznu vježbu na koju će biti pozvan cijeli Diplomatski zbor u Republici Hrvatskoj.
Naravno, prije pokazne vježbe ukidate navedenom Dokumentu – Planu oznaku: „VOJNA TAJNA – STROGO POVJERLJIVO“ i tog trenutka Republika Hrvatska otvorenog srca  poklanja navedeni Plan i program na korištenje cijelom svijetu.

Da ne duljim previše jer je i ovo OTVORENO PISMO već predugo, nemam što reći na kraju osim da očekujem Vaš poziv!

Kad su u pitanju izbori, jedino što mogu zaključiti je da ste Vi apsolutno moralna pobjednica u neravnopravnoj borbi gdje ste bili „sama protiv svih“ i postići ovakav rezultat uz uključenu svekoliku „mašineriju“ protiv Vas je ravno čudu! No, kao legalisti priznajemo i poštujemo volju većine izbornog tijela u Hrvata.

S izrazima dubokog poštovanja,

Milivoj Lokas – Strateg

umirovljeni časnik HV-a

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari