Pratite nas

Analiza

Žalbena rasprava 3. dan – Slobodan Praljak

Objavljeno

na

Danas je izlaganje u ime obrane generala Praljka počela njegova odvjetnica Nataša Faveau-Ivanović.

Odmah se bacila na pitanje međunardnog sukoba i okupacije.

Rekla je da uvjet za primjenu članka 2. Statuta MKSJ postojanje međunarodnog sukoba ili stanja okupcije. Stanje okupacije pak podrazumjeva ili međunarodni sukob ili invaziju. Invazije nije bilo. Da bi se donio zaključak o okupaciji potrebno je stoga ili stanje međunarodnog sukoba il njegov prestanak nakon kojeg bi srana sila postavila vlast koja bi smjenila onu prehodnu. Ništa od toga nije se dogodilo. Apsurd teza o okupaciji najbolje ilustrir primjer općine Prozor. Tamo je na izborima 1990. pobjedila HDZ BiH, i ta legalna vlast je nastavila obnašati vlast i nakon „okupacije“ pa ipak je to proglašeno „okupacijom“. Dodala je i kako HVO ne može biti okupacijska sila iz razloga koje smo jučer naveli, jer je riječ o domicilnoj vojsci, a ne stranoj sili.

U svezi međunarodnog sukoba, Faveau-Ivanović je ustvrdila kako, unatoč velikom trudu, raspravno vijeće nije utvrdilo nazočnost HV-a u sukobu. Riječ je o pojedinim pripadnicima HV-a, ali isto tako, pojedini pripadnici HV-a su bili i u Armiji BiH, a pojedini pripadnici HV-a bili su i pripadnici HVO-a i Armije BiH, pa i sam general Praljak. (dokument 3D3510). Dakle, direktna intervencija, kao jedan od dva uvjeta za proglašenje međunarodnog sukoba otpada.
Nakon toga, Faveau Ivanović se prebacila na drugi uvjet za proglašenje međunarodnog sukoba, a to je sveobuhvatna ili globalna kontrola. S tim u svezi, raspravno vijeće nije utvrdilo ni planiranje, pripremu, koordinaciju i provođenje vojnih operacija HVO-a od strane političkog ili vojnog vrha Republike Hrvatske.

RH nije sudjelovala u tom ratu, ali su predstavnici međunarodne zajednice stalno i uporno od predstavnika Rh-a, prije svih Predsjednika Tuđmana, tražili sudjelovanje u pregovorima, ne samo u međunarodnim pregovorima nego i u pregovorim s muslimanskom stranom s ciljem smirivanja sukoba. Ali, kad su hrvatske vlasti i Predsjenik Tuđman pristali sudjelovati u takvm pregovorima, nije se smjelo od strane vijeća dogoditi da se to tumači kao uplitanje u sukob i mehanizam sveobuhvatne kontrole.

Faveau-Ivanović na kraju ovog djela svog izlaganja dodala je kako stalni međunarodni kazneni sud (ICRC) uopće ne primjenjuje test sveobuhvatne kontrole, dok ga ovaj sud primjenjuje, a ta činjenica može imati vrlo loše posljedice po međunarodno pravo u cjelini.
U svezi s rušenjem starog mosta u Mostaru, Faveau-Ivanović navela je kako je došlo do povrede prava optuženika i kako je počinjena pravna greška jer nije uzeto u obzir svjedočenje Vinka Marića, koje je većina članova vijeća proglasilo nevjerodostojnim, a zato jer ruši teze tužiteljstva kojima se priklonila većina u vijeću. Ona je rekla kako vijeće, unatoč širokom diskrecijskom pravu prilikom vaganja dokaza, ne može dati prednost nedokazanoj teoriji tužiteljstva u odnosu na svjedočenje ovog svjedoka.

Što se tiče rušenja džamija u Mostaru, dokazano je da je 8 džamija djelomično ili potpuno uništeno od strane Srba još 1992. godine. kao i da je vijeće utvrdilo da su početkom siječnja 1993. svega dvije džamije ostale neoštećene, ali vijeće nije utvrdilo što se kasnije dogodilo s te dvije džamije. Pa ipak, vijeće je totalno krivo utvrdilo da je HVO kriv za djelomično ili potpuno uništenje svih 10 džamija.

Što se tiče zločina provođenja terora on nije utvrđen jer za takvu kvalifikaciju treba dokazati da je teror bio cilj provođenja takve strategije, ali vijeće to nije utvrdilo.
Faveau-Ivanović zatim je prešla na pitanje UZP-a.

UZP nije postojao, kao ni zajednički zločinački plan. Neutvrđivanje cilja UZP-a, odnosno krivo utvrđivanje, dakle zaključak glavna je greška raspravnog vijeća. S tim u svezi obrana generala Praljka u potpunosti podržava izlaganja obrana Prlića i Stojića o ovom pitanju.
Vijeće je iskonstruiralo teoriju o zajedničkom cilju koristeći se tezama optužbe, a to pak nisu dokazi.

Zaključci vijeća o UZP-u su konfuzni.

Vijeće nije utvrdilo od kojeg trenutka Praljak postaje članom navodnog UZP-a
Podjela BiH nije Tuđmanova izmišljotina već j podjelu kao koncept na stol stavila međunarodna zajednica.

Ma kakvi bili, motivi ili političke procjene Predsjednika Tuđmana jednostavno nisu bitni u kaznenom postupku. Ono što je jedino bitno su djela i namjere, a u slučaju Predsjednika Tuđmana one pokazuju upravo suprotno od onog što tvrdi većina u vijeću.
Tuđman odbio Alijinu ponudu o podjeli BiH na način da „uzme zapadnu Hercegovinu“. Sve teze vjeća u svezi s Banovinom potpuno krivo utvrđene.

Do travnja 1992. Godine BiH nije bila neovisna država, niti se moglo znati da će ona to biti, i s tim u svezi teze iz transkripta od 27. 12. kao i ostale teze valja promatrati u kontekstu te činjenice.

Vijeće proglašava Tuđmana kao vođu delegacije BiH-Hrvata a što on nije bio. Međunarodna zajednica sama je zvala Tuđmana na mirovne pregovore, i sama činjenica da je Tuđman u tim pregovorima sudjelovao ne implicira da je on bio vođa delegacije Hrvata iz BiH.
Sud ima mandat za gonjeje zločina, ali ne i za procjenu politika i političkih ciljeva
Tužiteljstvo i većina u vijeću tvrde da je Praljak sudjelovanjem na sastancima hrvatskog vodstva 1992. godine sudjelovao u kreiranju „zločinačkog plana“ kroz tezu da je sami sudjelovanjem na tim sastancima bio dio UZP-a. Međutim, u zadnje dvije rečenice paragrafa 44. svezak 4. presude stoji i ovo: „Dakle, po mišljenju vijeća, dokazi potvrđuju da je za potrebe ostvarivanja političkog cilja najkasnije sredinom siječnja 1993. uspostavljen UZP, kao što će biti izloženo u nastavku. Dokazi ne daju osnovu da se utvrdi da je prije tog datuma postojao bilo kakav dogovor o zajedničkom zločinačkom planu.“
S tim u svezi, kakve veze ima sudjelovanje Praljka na sastancima 1992. kad nema osnove u dokazima da je bilo kakav dogovor o zajedničkom zločinačkom planu postojao prije siječnja 1993.?

Isto tako, u paragrafu 525. svezak 4. navodi se kako je Praljak ostvarivao zajednički zločinački cilj kao predstavnik Hrvatske na mirovnim pregovorima, a to se potkrijepljuje izvadcima iz Mladićevih dnevnika. Datumi koji se navode u Mladićevim dnevnicima na koje se referira napisano u ovom paragrafu, a što i stoji u samom paragrafu su 5 listopada 1992. i 26. listopada 1992. S obzirom na činjenicu da u paragrafu 44. stoji da je realizacija zločinačkog cilja počela u siječnju 1993. kao i da nema osnove u dokazima da je prije tog datuma bilo dogovora o UZP-u, kako je onda Praljak mogao djelovati u smjeru zločinačkog cilja 1992. godine, „5. i 26. oktobra“ kako stoji u Mladićevim dnevnicima? Faveau-Ivanović ponovo je poentirala u korist svoje teze o konfuznosti zaključaka većine u raspravnom vijeću u svezi s UZP-om.

Na kraju dodala je i najvažnije u cijeloj priči, a riječ je o sad već famoznom i ključnom „ultimatumu“ od 15. siječnja. Naime, u paragrafu 475. svezak 4. vijeće je prihvatilo teze iz svjedočenja samog generala Praljka, a tamo stoji da taj dokument od 15. siječnja sastavljen 13. i 14. siječnja u hotelu Esplanade u Zagrebu uz nazočnost i suglasnost Alije Izetbegovića, Gojka Šuška, Mate Bobana, Cyrusa Vancea i Davida Owena.

Faveau-Ivanović završila je svoje izlaganje općim zaključkom da je vijeće odbacilo činjenice koje ne idu u prilog konstrukciji tužiteljstva na temelju koje je sazdana prvostupanjska presuda, da je pogrešno primjenjeno pravo, da je bilo puno činjeničnih greška i da je netočno utvrđeno činjenično stanje.

Nakon Faveau-Ivanović svoje izlaganje otpočela je druga Praljkova odvjetnica Nika Pinter.
Ona je na početku svog izlaganja ustvrdila da Praljak nije imao pošteno suđenje.
U svezi događaja u selu Duša, rekla je kako nije utvrđeno da su u spornoj Šljivnoj kući bili civili, odnosno da Praljak to nije mogao znati na temelju onih izvješća koja su mu tad bila dostupna. Štoviše, dokumenti HVO-a ih tog vremena ukazuju da je u blizini Šljivine kuće bila zemunica iz koje je „pucano po našim snagama“. Zaključak o tome da je i HV sudjelovala u napadu na selo Duša u općini Gornji Vakuf/Uskoplje, (a što nema veze s mozgom) vijeće je donijelo na temelju iskaza jednog svjedoka, Muslimana, koji je rekao da su ti vojnici govorili, pazite sad ovo – hrvatskim jezikom!!?? Nika Pinter je obrazlagala žalbenom vijeću zašto ova teza ne stoji, a mi mislimo da tu zaista nije potrebno ništa obrazlagati vama jer vam je sve jasno, jer ste odavde pa znate.

Nika Pinter ja odbacila tezu da je napad na to selo, kao i na djelove općine Gornji vakuf/Uskoplje bio početak realizacije UZP-a u vojnom smislu, iz nekoliko razloga: – HVO je tad mogao vojno zauzeti cjelu općinu a nije, jer je akcija bila ograničenog karaktera
. akcija je bila lokalnog karaktera i nije se tad širila dalje.

. nakon smirivanja stanja na području G. Vakufa/Uskoplja iza 20. siječnja nije bilo borbi, sve dok muslmanske snage mjesecima kasnije nisu krenule u ofenzivu i na tom području, niti su se borbe širle na druga područja, gdje su nastavljene tek u travnju. Praljkova obrana zapravo tvrdi da je pravi rat na području kojeg pokriva optužnica (dakle bez Lašvanske doline) s eskalacijom počeo u lipnju 1993. ofenzivom A BiH na Travnik, Bugojno i ostala mjesta u srednjoj Bosni, te u rujnu 1993. napadom ABiHu dolini Neretve.
-Da je nakon prestanka borbi na području G. Vakufa nakon 20. Siječnja formirana mješovita muslimansko-hrvatska komisija s ciljem smirivanja stanja i utvrđivanja činjenica
A sve to se ne uklapa o tezu o „početku realizacije UZP-a“

Praljkova obrana također odbacuje tezu kojom vijeće snage Armije BiH u Duši naziva „braniocima sela“. Da se radi o pripadnicima A BiH dokaz su 23 zarobljena pripadnika A BiH u selu. Praljkova obrana odbacuje i tezu da su muslimanske snage u Duši bile slabašne, jer da je tome tako ne bi HVO-u trebalo dva dana za osvajanje sela, nego bi ga osvojili isti dan, u par sati. Praljak ne može biti kriv za namjeru počinjenja ubojstva u selu Duša po UZP-u prvog vida, jer vijeće nikad nije utvrdilo da je Praljak znao da se u Šljivinoj kući nalaze civili, a budući da nije bilo saznanja ne može biti ni namjere.

Nika Pinter je dodala kako u jednom dokumentu HVO-a stoji da je po Šljivinoj kući pucano iz BST-a (bestrzajni top) te da se u istom dokumentu tvrdi kako „mi tamo nismo imali BST“.
Nakon toga Nika Pinter prešla je na pitanje Stupnog dola. Tu je zatražila zatvaranje sjednice jer je morala navoditi neke reference koje su „pod ključem“, dakle tajne. Time je i završilo njeno izlaganje.

Inače, ovaj termin „pod ključem“ pojavljuje se vezano uz čitavu masu referenci u presudi. I, mi sad možemo razumjeti da u konkretnoj priči o konkretnom zločinu kakav je bio onaj u Stupnom Dolu može biti zaštićenih svjedoka i dokumenata. Međutim, kad se radi poglavito o međunarodnom sukobu, a posljedično tome i UZP-u kojem je na čelu vodstvo druge države, onda takvim zaštitnim mjerama, po našem mišljenju, ne može biti mjesta. Ne može se tvrditi da su dvije države bile u ratu, i da je de facto jedna država izvršila agresiju na drugu državu na temelju iskaza tajnih svjedoka i na temelju dokumenata koje nitko nije vidio. To je jednostavno nečuveno!

Nakon pauze došlo je do jedne male zapetljancije, tipične za haški sud. Članovi žalbenog vijeća trebali su neko vrijeme dok se dogovore kome će dati riječ, Praljku ili pustiti Niku Pinter da nastavi izlaganje, da bi se na koncu odlučili dati riječ Praljku.
Praljak je govorio isključivo o „ultimatumu“ od 15. Siječnja. Ponovio je sve svoje teze koje stoje u paragrafu 475. svezka 4. a koje smo mi gore naveli.

Praljak je dodao da je smisao tog dokumenta bila u formiranju zajedničkog zapovjedništva.
Rekao je kako je HVO bila jedna od legitimnih sastavnica oružanih snaga BiH, jednako kao i Armija BiH i da shodno tome ne može jedna komponenta imati prednost nad drugom. I to je glavna teza u korist osnivanja zajedničkog zapovjedništva. Praljak je rekao kako je dugo izučavao rat kao pojavu, od Tukitida do Clauswitza, samu prirodu i narav rata, njegove zakonitosti i pojave itd. S tim u svezi rekao je da je postojanje zajedničkog zapovjedništva tamo gdje postoje dvije vojske nužnost a ne nečiji hir. Nepostojanje zajedničkog zapovjedništva dviju vojski vodi sukobu između tih vojski kao i do slabljenja u odnosu na zajedničkog neprijatelja, što su u ovom slučaju bili Srbi. Zajedničko zapovjedništvo, rekao je Praljak, je „sine qua non, aksiom, nužnost dviju savezničkih vojski“ (nakon čega nabraja cijeli niz činjenica zbog kojih je to tako. (rađanje nepovjeernja, koje rađa strah, a koji nije dobar saveznik itd) Kao negativan primjer, dakle nepostojanje zajedničkog zapovjedništva istakao je pad Jajca 1992. godine. Kao pozitivan primjer gdje je postojalo zajedničko zapovjedništvo (USA i GB) spomenuo je iskrcavanje u Normandiji 1944.

Kad je Praljak 15. siječnja donio u Mostar dokument o zajedničkom zapovjedništvu (a ne ultimatum) isti je trebao biti dostavljen i u Sarajevo, na postupanje po prethodnom dogovoru koji je imao suglasnost i Alije Izetbegovića. Ali, to je od strane Sarajeva odbijeno. Praljak zaključuje: Odbijanje zajedničkog zapovjedništva od strane Muslimana bio je najbolji znak da oni ne žele savezništvo s Hrvatima, i da se pro-futuro sspremaju za napad na Hrvate, dakle dojučerašnje saveznike, i na taj način, napadom na Hrvate, pokušati nadoknaditi teritorij koji su izgubili od Srba. Jednostavno, muslimansko vojno i političko vodstvo procjenilo je da se ne može suprotstaviti VRS-u pa su se odlučili za napad na HVO, a o toj činjenici svjedoči čitava hrpa dokumenata u sudskom spisu. Praljak je još dodao i toliko puta ponavljane priče o dostavi oružja, logističkoj pomoći, liječenju ranjenika, osnivanju, pripremanju, obučavanju, naoružavanju i opremanju čitavih postrojbi A BiH na području RH, itd. Time je i završio svojih 10 minuta izlaganja.

Nakon toga, predsjednik žalbenog vijeća Agius dao je riječ tužiteljstvo. Prvi je izlagao Stringer, a njegovo izlaganje možemo svesti na fusnotu, kao ono što tužiteljstvo stalno čini u ovoj žalbenoj raspravi. Stringer uopće ne polemizira sa stavovima Praljkove obrane nego se opet i ponovno poziva na navode iz optužnice, na one djelove nepravomoćne presude koje tužiteljstvo idu u prilog, te na svjedočenja Galbraitha i Okuna (pročitajte naše 4 bilješke o Okunovom svjedočenju kako bi shvatili o čemu je riječ), te na Mladićeve dnevnike. Danas se više ni na Ribičića ne pozivaju. Uzgred, još se nijednom nisu tijekom žalbene rasprave pozvali na Manolića, vjerojatno su i oni shvatili da se na tog sociopatskog lažljivca ne isplati pozivati.
Umjesto da odgovara na teze Praljkove obrane, Stringer je u jednom trenutku krenuo u polemiku s argumentima Stojićeve obrane, a na što je odvjetnik Kahn odmah poskočio iz sjedalice i uložio prigovor žalbenom vijeću, jer ako mu žalbeno vijeće dopusti da to nastavi, onda moraju dati Stojićevoj obrani pravo da odgovori na to. Agius je rekao da želi čuti što Stringer misli o tome. Stringer je rekao da je prigovor odvjetnika Kahna na mjestu, i da se on slaže da bi žalbeno vijeće njemu trebalo dati priliku za odgovor. Tad je Agius to presjekao rječima „Ne! Ja vama zabranjujem da o tome govorite dalje, prijeđite na iduću točku svog izlaganja!“

Nakon Stringera u ime tužiteljstva nastupila je Sarah Finnin, još jedna iz Soroseve galerije klonova. Prvo je drvila o Stupnom Dolu i Varešu, ali nije rekla ništa novo. Ona u svom izlaganju nije pobila niti teze koje smo mi naveli u ovoj bilješci:

A kamoli da je pobila iste ove teze, ali naravno, proširenije i potkrijepljenije, a koje se nalaze u Praljkovom žalbenom podnesku.
Nakon toga opet drvljenje o Dretelju i Gabeli i opet ništa novo. Praljku se stavlja na teret da nije poboljšao uvjete u tim detenacijskim centrima. Tu je i usporedba s Omarskom. Ali mi opet nismo čuli ništa, nikakav argument koji bi povezao Praljka s tim, neosporno nehumanim postupanjem u ta dva detenacijska centra.

Budući da je Agius svojim nesnalaženjem proizveo pravu konfuziju u rasporedu (a nama se čini da stalno krade vrijeme obrani, i na to ćemo idućih dana posebno obratiti pozornost) umjesto odgovora na izlaganje tužitelja, Nika Pinter je nastavila s prezentacijom. Za to joj je Agius dao 5 minuta, + još 20 za odgovor, iako je prije naznačeno da će se za odgovor dobivati 30 minuta.

Od tih 25 minuta Pinter je iskoristila po našem mjerenju 19 minuta za završetak prezentacije koja je prekinuta prvo puazom, a zatim i Praljkovim istupom, iako je zahtjev Praljkove obrane bi jasan, da mu se da 10 minuta ili po završetku Pinteričine prezentacije, ili u vremenu predviđenom za odgovor, ali svakako nakon završetka prezentacje Nike Pinter.
Bilo kako bilo, u tih 19 minuta Pinter je rekla među ostalim i ovo:

-Praljak je svoje odluke donosio u vremenu najveće ofenzive Armije BiH na HVO i stvari treba promatrati u tom kontekstu, a većina u raspravnom vijeću to nije učinila.
-Sudsko vijeće počinilo je čitav niz proceduralnh pogrešaka
-Narušeno pravo na obrazloženi stav vijeća, narušeno pravo na jednakost strana u postupku, narušeno pravo na presumpciju nevinosti itd. a sve to skupa je narušilo pravo generala Praljka na pošteno suđenje. (sve potkrijepljeno čitavim nizom referenci).
Reduciranje činjenica, to je ono što je učinila većina u vijeću, a redukcja činjenica nužno dovodi do pogrešnih zaključak i krivo utvrđenog činjeničnog stanja
Mladićevi dnevnici – uvedeni u spis nepropisno provedenom procedurom a na temelju njh vijeće izvodi zaključak o elementu namjere (mens rea) kod Slobodana Praljka za počinjenje UZP-a, a da se Praljku nije dopušteno o tome očitovati. I to je jedan vid povrede prava na pošteno suđenje.

Odbijanje znatnog dijela dokumenata obrane

Odbijanje uvrštenja pisanih podnesaka u spis po pravilu 92.bis (dakle isto ono pravilo po kojem je pisana izjava Kermala Šljive uvrštena u spis) u svezi mudžahedina, uz obrazloženje da oni nisu relevantni. Tako je većina u vijeću propustila dopustit uvrštenje u spis Ali-Ahmada, koji je o tome pisanu izjavu dao kao svjedok insider, koji je bio unutar mudžahedinske skupine. Nike Pinter je u svezi s tim navela kako je u optužnici optuženicima stavljano na teret da su poticali iseljavanje Hrvata između ostalog i na način da su ih „strašili mudžahedinima“ a da „ta opasnost nije bila postojeća i realna“.

U svezi s tim mi smo već odavno sačinili jednu bilješku, i o tome možete više pročitati ovdje:

Nika Pinter još je dodala kako u presudu nije uvršten iskaz Vlade Šakića, uz obrazloženje kako je on djelatnik instituta „Ivo Pilar“, a da je taj institut „direktno povezan s Vladom RH i obavještajnim službama RH“. A činjenica je da ni Vlada RH ni obavještajne službe RH nisu strane u ovom postupku. S druge strane, činjenica je da tužiteljstvo jest jedna od strana u ovom postupku, ali unatoč tome njihovom članu, Williamu Tomljanovichu priznato je svjedočenje i njegove teze su uvedene u nepravomoćnu presudu, i opet odlukom većine, a taj iskaz je utjecao na presudu. Podsjetimo, Prlićev odvjetnik Karnavas kao i neki drugi odvjetnici u ovom predmetu, protu-ispitali su Tomljanovicha i uzdrmali i oborili njegovo svjedočenje, ali ništa od toga se nije našlo u presudi.

Zbog svega navedenog, a i zbog još puno toga što mi ovdje jednostavno fizički nismo stigli navesti, a rečeno je u sudnici, Nika Pinter zatražila je oslobađajuću presudu za generala Praljka, ili alternativno, a to jedino Praljkova obrana od svih šest obrana traži, da se zbog ogromnog broja proceduralnh grešaka i krive primjene prava nepravomoćna presuda u potpunosti ukine i predmet vrati na ponovno suđenje!

Time je završeno izlaganje Nike Pinter i po našoj računici ostalo joj je još 6 minuta za odgovor, a onda opet konfuzija u sudnici. Pitala je Agiusa koliko joj je vremena ostalo, a on je rekao još 3 minute, a mi smo štopali, ostalo joj je 6 minuta osim ako ima neka nova matematika po kojoj 25-19 nije 6 nego 3. To je valjda haška matematika, nije ni čudo onda kakve se odluke tamo donose. Nika Pinter je krenula odgovoriti na neka od pitanja koje su spomenuli Stringer i Fannin, a u tom trenutku Stringer ustaje i kaže da je Pinter produžila izlaganje i da on traži kao odgovor svoje tri minute natrag jer je ranije završio i ostale su mu tri minute, ali to nije istina, jer ne postoji njegovo vrijeme nego vrijeme tužiteljstva i njega je Finnin iskoristila do zadnje sekunde. Međutim, Agius mu daje tri minute i kaže mu da počne govoriti, ali ustaje Pinter i počinje govoriti. Agius je pušta. Ona govori dvije minute. U te dvije minute je rekla kako je sudac Treschell u svom izdvojenom mišljenju u svezku 5. presude u točki 12. naveo:

„Ne može se nekom stavljati na teret da nije učinio ono što nije imao obvezu učiniti“
U svezi s tim, Pinter je navela kako Praljak nije imao ni ovlasti ni obveze poboljšavati uvjete boravka u detenacijskim centrima Dretelj i Gabela.

I to je trajalo dvije minute. A onda j Pinter rekla: Dajte sad te tri minute Stringeru pa ću ja njemu odgovoriti u ovoj još jednoj minuti koja mi je ostala. Agius daje Stringeru tri minute a ovaj laje bar 5 minuta i opet ne kaže ništa. Odnosno, sve što je rekao nema smisla, uključujući i niži argument u svezi Mladićevih dnevnika od onog što je prvi dan žalbene rasprave rekao Karnavas. Stringer je naime tvrdio da je Praljak imao prilike odgovoriti na optužbe vezane uz Mladićeve dnevnike u svojoj završnoj riječi, ali Karnavas je prvi dan razumno objasnio zašto taj argument ne pije vodu. Uostalom, Praljak je u svojoj završnoj riječi koja je trajala pola sata naveo da mu nje dopušteno svjedočiti o Mladićevim dnevnicima. A završna riječ nije svjedočenje. Vjerojatno je Karnavas ustao sa stolice i zatražio riječ kako bi to ponovio, ali ga je Agius srezao u startu. Nastala je kakofonija zvukova u sudnici, i samo se čulo Agiusa kad je rekao „nemate pravo, gotovi smo za danas, zaključujemo sjednicu, nastavljamo sutra u 9 i 30.“

Kompletno žalbeno vijeće uputilo se prema izlasku iz sudnice, a tonski prijenos je i dalje išao, i moglo se čuti prevoditeljicu koja kaže: „Nataša Faveau-Ivanović: Ali časni sude, imamo još minutu…“

HBŠestorka / Kamenjar

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Analiza

Prof. Ante Nazor o ulozi Budimira Lončara u procesu osamostaljenja RH

Objavljeno

na

Objavio

Potaknut intervjuom u kojem gospodin Budimir Lončar reagira na reakcije na Odluku o dodijeli medalja grada Zagreba („Tuđman mi je čestitao na obavljenom poslu kad je uveden embargo na uvoz oružja u Jugoslaviju“, Jutarnji list, srijeda, 13. veljače 2019., str. 13), navodim neke izvore kao prilog za raspravu o ulozi Budimira Lončara u procesu osamostaljenja i međunarodne afirmacije Republike Hrvatske, ali i za podsjećanje kako su na njegovo djelovanje te 1991. reagirali pojedini hrvatski političari. U tekstu se ne navodi izvor koji svjedoči o čestitki predsjednika Tuđmana Budimiru Lončaru „na obavljenom poslu kad je uveden embargo na uvoz oružja u Jugoslaviju“, jer na takav još nisam naišao. Ako ga netko posjeduje, molim da mi ga dostavi, kako bi moja spoznaja o tom događaju bila cjelovitija. Unaprijed zahvalan!

Dan prije proglašenja suverene i samostalne Republike Hrvatske, 24. lipnja 1991., u Zagrebu je na sjednici Hrvatskog sabora, na poziv predsjednika Tuđmana i u dogovoru s predsjednikom Sabora, tadašnji predsjednik Saveznog izvršnog vijeća (jugoslavenski „premijer“) Ante Marković (s potpredsjednicima i saveznim sekretarima iz Hrvatske) iznio stavove i prijedloge jugoslavenske vlade za rješavanje krize i za uređenje odnosa u jugoslavenskoj zajednici. Nakon njegova izlaganja, Vladimir Šeks je, sudjelujući u raspravi o prijedlozima SIV-a, iznesenim u izvješću saveznog premijera, ustvrdio da – „od premijera nismo čuli ništa novo“. U svojoj knjizi o tome je zapisao:

Bilo bi korektno i pošteno da se savezni premijer, ovdje pred Saborom, očituje i izjasni, odnosno da imenuje odgovornog (tu sam u prvom redu ciljao na Slobodana Miloševića). Isto tako Saboru je važan i odgovor koje garancije Vlada (savezna) može dati Republici Hrvatskoj, uz dobra rješenja u svojem prijedlogu za razrješenje državne i svekolike krize, da će se zaustaviti imperijalna politika Srbije? Očevidci smo već nekoliko godina unatrag da Republika Srbija jednostavno nasilno, agresivno ide prema svojem cilju – preustrojavanju Jugoslavije, njezinom razbijanju i pretvaranju u Veliku Srbiju. Kada bi za to savezna vlada imala neka jamstva, onda bi se i ovaj Sabor mogao drugačije odnositi prema prijedlogu i izvješću premijera Markovića.

Isto tako savezni premijer trebao bi se očitovati i na stajališta Budimira Lončara, saveznog ministra vanjskih poslova, kojima se izričito vrijeđa ono što vi, gospodine Markoviću, govorite. Vi kažete da savezna vlada priznaje legalitet i legitimitet vlasti u Republici Hrvatskoj. A vaš ministar Budimir Lončar kaže da bi Republika Hrvatska bila nesposobna, u slučaju osamostaljenja, funkcionirati kao demokratska država. A na berlinskom savjetu ministara KESS-a (Berlin, 19. i 20. lipnja 1991.) ministar Lončar stremljenje Hrvatske i Slovenije i njihovo oživotvorenje (za samostalnošću) naziva tempiranom bombom koja bi zapalila cijelu Europu. Time nas izravno denuncira pred cijelom međunarodnom javnošću i utječe na međunarodnu politiku suprotno legalitetu i legitimitetu vlasti u Hrvatskoj i Sloveniji.

Lončar govori na konferenciji za tisak da su prava Albanaca zaštićena i da nisu ugrožena; to je poruga cijeloj Europi, cijelom demokratskom svijetu. Govori o ubojstvima povampirenih bandi u Hrvatskoj, ubojstvima redarstvenika, teškom narušavanju ustavnog poretka, mira i sigurnosti svih građana Republike, ali ne imenuje tko je za to odgovoran. On je bio na čelu diplomacije koja je podržavala međunarodni terorizam, od grupe Baader-Meinhof do raznih terorističkih skupina. (…)

Zaključio sam svoju „tiradu“ o B. Lončaru zatraživši da premijer Marković iznese svoje stajalište prema istupima ministra Lončara i predložio Saboru da donese odluku prema kojoj izjave i postupci ministra Lončara, kao šefa savezne diplomacije, ničim više ne obvezuju Republiku Hrvatsku. Prethodno je uime kluba zastupnika HDZ-a, u još oštrijem tonu, govorio Ivan Vekić, koji je predložio da Sabor zaduži nadležna tijela da pokrenu postupak za utvrđivanje odgovornosti ministra Lončara “zbog neistinitog i zlonamjernog informiranja svjetske javnosti, zbog otvorenog unitarističkog i hegemonističkog stava u raspletu krize i konačno zbog stvarnog protivljenja interesima građana Hrvatske”.

Beogradska Politika iz pera svojeg zagrebačkog dopisnika Radoja Arsenića nije propustila u članku “Oštar napad na Lončara zbog govora u Berlinu” zabilježiti da su Šeks i Vekić napali Lončara i predložili da se donese odluka o pokretanju postupka utvrđivanja odgovornosti i irelevantnosti njegovih postupaka. Naravno, „Politika“ je u svojem promidžbenom, protuhrvatskom stilu propustila navesti razloge ovako oštrih reakcija na istupe B. Lončara u Berlinu. (Vladimir Šeks, 1991. – moja sjećanja na stvaranje Hrvatske i Domovinski rat, knjiga 1, Zagreb, 2015., 90-91)

O spomenutom Lončarovom nastupu u Berlinu, u svom govoru u Hrvatskom saboru 25. lipnja 1991., negativno se izjasnio i predsjednik Tuđman:

U svezi sa saveznom vladom potrebno je spomenuti da se u posljednje vrijeme iz redova savezne vlade, njenog ministra za inozemne poslove, pa i samog predsjednika, poduzimaju koraci koji doduše prihvaćaju ideju o rješavanju državno-političke krize na osnovama saveza suverenih republika, ali u praksi čine korake, osobito u informiranju inozemne javnosti, na način da stvaraju takvo raspoloženje koje je u biti protiv i onakvog saveza kakav naša Republika Hrvatska i Republika Slovenija predlažu, a pogotovo su protiv osamostaljenja i pune suverenosti republika. U tom pogledu bilo je znakovito izlaganje saveznog sekretara za inozemne poslove, Budimira Lončara, na konferenciji KESS-a u Berlinu 19. i 20. lipnja ove godine, pred neki dan. A, usput rečeno, veoma je zanimljivo da na toj konferenciji gdje se posebno raspravljalo o Jugoslaviji nije bilo predstavnika republika, dok su na prethodnoj konferenciji KESS-a u Parizu, gdje se nije raspravljalo o Jugoslaviji, bili uključeni i predstavnici republika.

A, način na koji je savezni sekretar (B. Lončar, op.a.) – koji je, kako nam to predstavnici drugih republika stalno spočitavaju u saveznoj vladi tobože predstavnik Republike Hrvatske – na toj konferenciji europskim i svjetskim čimbenicima iznio svoje viđenje državno-političke krize u Jugoslaviji, već je dobio ocjenu u ovome Saboru. Ja se na njemu zadržavam samo zato da bih ukazao s kakvih se pozicija potiče suprotstavljanje priznanju samostalnosti Hrvatske u Jugoslaviji i u svijetu. Po njemu Jugoslavija se danas nalazi, citiram, “između realne mogućnosti da pronađe mirno i demokratsko rješenje za izlazak iz krize i opasnosti da dođe do takvih unutrašnjih sukoba čije se različite posljedice mogu reflektovati i izvan njenog užeg geopolitičkog prostora”. Jer što bi se dogodilo u slučaju raspada Jugoslavije, pita se savezni ministar, a evo što odgovara: – Osnovna hipoteza je da bi nastale države koje bi bile u nesamostalnom međusobnom konfliktu, već bi svaka od njih bila iznutra etnički potrošena. Svaka bi bila onesposobljena da bude istinski demokratska i europski kvalificirana. Sve zajedno bile bi tempirana bomba u srcu Europe, ako već i prije toga ne bi pokrenule lančanu reakciju na kontinentu, na kojem već tinja 46 potencijalno opasnih etničkih sukoba. I, u nastavku zaključuje da “treba očuvati cjelovitost zemlje (Jugoslavije, op.a.), jer je to preduslov demokratskog razvoja u istoj mjeri u kojoj je demokracija imperativ cjelovitosti”. (Domovinski rat – pregled političke i diplomatske povijesti, ur. Ante Nazor i Tomislav Pušek, Nakladni zavod Globus – HMDCDR, Zagreb, 2018., str. 105)

U Šeksovoj knjizi je i odlomak o govoru Budimira Lončara na 123. sjednici Predsjedništva SFRJ, održanoj 4. srpnja 1991., koji Vladimir Šeks preuzima iz knjige Stjepana Mesića Kako smo srušili Jugoslaviju (str. 80-82), a čiji kontekst se može prepoznati u gore spomenutom Lončarovom intervjuu Jutarnjem listu (13. veljače 2019., str. 13):

Lončar je govorio o međunarodnom položaju zemlje, posebno o zalaganjima Europske zajednice i dijelu KESS-a. Bilo je i riječi o pokretanju jugoslavenskog pitanja na Vijeću sigurnosti, o čemu sam i ja razgovarao s nekim međunarodnim osobama 3. srpnja. Savezni sekretarijat se toj inicijativi suprotstavljao. Lončar nas je obavijestio da je upravo „poslana instrukcija stalnoj misiji SFRJ u New Yorku i Ženevi i ambasadorima SFRJ u 15 zemalja članica Vijeća sigurnosti da Jugoslavija nema namjeru pokretati ovo pitanje u Vijeću sigurnosti“, a to su uglavnom svi članovi Predsjedništva prihvatili. Jović je bio – i to je oštrim tonom rekao – krajnje nezadovoljan „Lončarovom diplomacijom“. Tvrdio je da predstavnici Hrvatske i Slovenije u diplomaciji ne zastupaju interese Jugoslavije, već samo interese svojih separatističkih republika. (Vladimir Šeks, 1991. – moja sjećanja na stvaranje Hrvatske i Domovinski rat, knjiga 1, Zagreb, 2015., 159)

Međutim, izvori nakon donošenja Rezolucije 713 (25. lipnja 1991.) uglavnom ne govore u prilog tezi da su predsjednik Tuđman i većina tadašnje hrvatske vlasti bili čestitarski raspoloženi prema Budimiru Lončaru, zbog njegova nastupa u raspravi o Jugoslaviji na sjednici VS UN-a, na kojoj je donesena spomenuta rezolucija. Primjerice, na donošenje Rezolucije 713 o uvođenju embarga i prigodni govor Budimira Lončara osvrnuo se predsjednik Hrvatske vlade dr. Franjo Gregurić, u govoru na zasjedanju Hrvatskog sabora 8. listopada 1991.:

U Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda održana je 25. rujna 1991. rasprava o Jugoslaviji i prihvaćena Rezolucija broj 713. Napori da se jugoslavenska politička kriza internacionalizira urodili su punim plodom, čime su napokon srušena nastojanja jugoslavenske diplomacije da se zapravo radi o unutrašnjim stvarima Jugoslavije i da svijet tu nema što da traži. Zasjedanje je, uz ostalo, zapamćeno i po skandaloznom istupu saveznog sekretara za vanjske poslove (Jugoslavije, op. a.) gospodina Budimira Lončara. Vlada je prihvatila Rezoluciju kao potporu naporima za mir i dijalog u Jugoslaviji. Tijek događaja ide protiv Srbije i armije pa su se oni odlučili za kombinirani državni prevrat, koji su udruženi izveli predstavnici Srbije, Crne Gore i Armije. (“Istekao moratorij, zbogom, Jugoslavijo”, Večernji list, srijeda, 9.10.1991.; Domovinski rat – pregled političke i diplomatske povijesti, ur. Ante Nazor i Tomislav Pušek, Nakladni zavod Globus – HMDCDR, Zagreb, 2018., str. 140)

U svojoj knjizi V. Šeks objašnjava da je Hrvatska vlada prihvatila Rezoluciju 713 kao potporu u naporima za mir i dijalog u Jugoslaviji „vjerojatno stoga što Hrvatska nije bila za ‘zelenim stolom’ u Vijeću sigurnosti UN-a, a SFRJ je predstavljao savezni ministar B. Lončar“, kao i „stoga što osporavanje ili odbacivanje te Rezolucije 713 ne bi donijelo nikakvu korist već samo štetu za RH jer je već bila na snazi“. Pritom navodi da britanska premijerka Margareth Thatcher ispravno zapaža da je „embargo proizveo obrnut učinak od onog koji se njime želio postići“ i citira njezinu izjavu:

Uvijek je opasno dopustiti bezočnu agresiju, čak i ako se njezine neposredne posljedice čine neznatnima zbog presedana koji se time postavlja. Zapad je intervenirao kako bi pokušao održati staru Jugoslaviju na okupu i izvršio je pritisak u javnosti na one koji su se drznuli iz nje izići. Zapadne su države, između ostaloga, nametnule embargo na oružje, čime je agresor stavljen u neusporedivo povoljniji položaj, a to je potaknulo agresiju … Nije to bio nikakav ‘veliki trenutak za Europu’, kako je ustvrdio luksemburški ministar vanjskih poslova Jacques Poos, bio je to trenutak europske sramote. (Vladimir Šeks, 1991. – moja sjećanja na stvaranje Hrvatske i Domovinski rat, knjiga 2, Zagreb, 2015., 112)

Rezoluciju 713 prokomentirao je i Francuz Paul Garde, profesor slavenskih jezika i književnosti na Sveučilištu u Aix-en-Provenceu, koji je u travnju 1992. objavio knjigu Život i smrt Jugoslavije. U njoj je jasno imenovao glavnoga krivca za rat u Hrvatskoj – “srpske vlasti koje su planirale politiku s ciljem postizanja potpunog preoblikovanja etničke karte” i naveo da je „srpski tabor planirao sukob (u Hrvatskoj) kao osvajački rat u kojem na osvojenome teritoriju mora nestati svaka hrvatska prisutnost, čak i civili“, te naglasio da se „ne radi, kao što krivo prenose francuski mediji o ‘građanskom ratu’”. Posljedice odluke o uvođenju embarga iz Rezolucije 713 razumio je na isti način kao i Margareth Thatcher:

Nestašica naoružanja bila je dramatična. Rijetko se u europskoj povijesti mogao vidjeti takav nesrazmjer snaga. … Što se tiče embarga na oružje koji je nametnut u početku sukoba, on uopće ne smeta agresoru, ali sprječava žrtve da se brane. (Žarko Domljan, Visoko podignimo zastavu, Zagreb, 2010., 357)

O ulozi Budimira Lončara raspravljalo se i na sjednici Hrvatskog sabora, 5. prosinca 1991., na kojoj je zatraženo da se – „sa stajališta Hrvatske“ – Hrvatski sabor odredi prema političkoj sudbini, Ante Markovića i Budimira Lončara. U raspravi je sudjelovao i Vladimir Šeks:

Hrvatska je u niz navrata tražila od njih da bar objektivno u svojim nastupima u svijetu prezentiraju političko stanje u Republici Hrvatskoj. Nikada to nisu učinili i s time su se, kao i stanoviti krugovi u svijetu, objektivno stavili na stranu neprijatelja Hrvatske i svojim djelovanjem su kočili i proces međunarodnog priznanja Hrvatske, proces jasnog označavanja tko je žrtva, a tko je agresor. (…) Stoga predlažem da se donese zaključak (što je Sabor i usvojio) da Marković i Lončar, koje Hrvatski sabor nije birao, niti delegirao, da Republika Hrvatska osporava njima pravo da bilo gdje predstavljaju i govore i zastupaju uime RH i da bilo kakav njihov politički i javni nastup ne proizvodi nikakve pravne i političke učinke za RH. Nisam za to da im se zabrani povratak na teritorij Hrvatske.

Potom se Saboru obratio i Stjepan Mesić, koji je između ostaloga rekao:

Ja mislim da je teži problem (od Markovića i Lončara, op. V.Š.) za nas general Kadijević, koji je također hrvatski kadar u Saveznom izvršnom vijeću. On je ratni zločinac i protiv njega treba pokrenuti postupak kao ratnog zločinca jer on planira i provodi rat protiv Hrvatske. I ako ikoga moramo goniti, onda Hrvatska mora goniti Kadijevića kao ratnog zločinca. (Vladimir Šeks, 1991. – moja sjećanja na stvaranje Hrvatske i Domovinski rat, knjiga 2, Zagreb, 2015., 417-418)

* Izv. prof. dr. sc. Ante Nazor ravnatelj je Hrvatskoga memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata. Godine 1991. odlazi kao dragovoljac na istočno-slavonsko bojište i bio je pripadnik 122. đakovačke “R” brigade. Napisao je više znanstvenih radova – većinom s problematikom iz hrvatske vojne povijesti. Urednik je više knjiga, autor izložbe o početcima suvremene hrvatske države, autor scenarija za dokumentarni film “Vukovar 1991.”.

prof. dr. sc. Ante Nazor/narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Analiza

Jan Ivanjek – U kojem smjeru ide europska obrambena politika

Objavljeno

na

Objavio

Njemačka je prije dva tjedna objavila da odbacuje F-35 Lightning II iz utrke za nasljednika oko 85 pouzdanih nadzvučnih jurišnik Tornado IDS/ECR. To je zasigurno bolan udarac za Lockheed Martin, a u natječaju je sada ostao samo Eurofighter Typhoon i Boeingov F/A-18 Super Hornet.

Njemačka je među najčešćim metama Trumpovih napada da parazitira na američkoj vojnoj moći, dok vlastita izdvajanja za obranu drži na minimumu.

Svakako je činjenica da su njemačke oružane snage već godinama u ozbiljnim problemima, od borbenih sposobnosti do operativne raspoloživosti tehnike i oružanih sustava, a posebno se nepouzdanim pokazao upravo Eurofighter, pa je sredinom prošle godine iscurio podatak da su tada samo 4 od 128 Eurofightera bila u potpunosti borbeno spremna.

Premda bi Eurofighter olakšao logističke i obučne potrebe, Super Hornet je daleko svestraniji višenamjenski borbeni avion, a nudi i EA-18G Growler verziju za elektroničko ratovanje, kakve Eurofighter nema.

To je također važno jer će zadaća 90 novih aviona biti udari na kopnene ciljeve i PZO, te elektroničko ratovanje, što znači i probijanje u branjeni zračni prostor. Još jedna ključna zadaća koja će se preuzeti od Tornada je nuklearni udar, u sklopu NATO dijeljenja taktičkog nuklearnog oružja.

Operativno se Super Hornet nameće kao bolji izbor za spomenute zadaće no zahtjevati će zasebnu logistiku, obuku i infrastrukturu, dok za Eurofighter sve to već postoji. K tome bi se njime nastavilo jačati europsku zrakoplovnu industriju, što je posebno važno kada se uzme u obzir francusko-njemački razvoj lovca 6. generacije.

Politička dimenzija će također biti izuzetno važna, jer Njemačka ne leti na ni jednom američkom borbenom avionu, a odabir Super Horneta bi zasigurno kupio mir od Trumpovih napada, barem na neko vrijeme.

U svakom će slučaju biti zanimljivo popratiti i ovaj postupak odabira borbenog aviona, iako je riječ o drugoj vrsti nabave od one hrvatske, ne samo zbog daleko većeg broja aviona, već zbog specifičnih zadaća za koje se nabavljaju.

Konačni odabir dati će i naznaku budućeg smjera europske obrambene politike, hoće li se ići na udobrovoljavanje SAD-a ili će se njihov utjecaj u najvećim europskim članicama NATO-a pokušati marginalizirati kao odgovor na učestale napade.

Jan Ivanjek

 

Španjolska ulazi u francusko-njemački projekt s borbenim zrakoplovima

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari