Pratite nas

Analiza

Žalbena rasprava 3. dan – Slobodan Praljak

Objavljeno

na

Danas je izlaganje u ime obrane generala Praljka počela njegova odvjetnica Nataša Faveau-Ivanović.

Odmah se bacila na pitanje međunardnog sukoba i okupacije.

Rekla je da uvjet za primjenu članka 2. Statuta MKSJ postojanje međunarodnog sukoba ili stanja okupcije. Stanje okupacije pak podrazumjeva ili međunarodni sukob ili invaziju. Invazije nije bilo. Da bi se donio zaključak o okupaciji potrebno je stoga ili stanje međunarodnog sukoba il njegov prestanak nakon kojeg bi srana sila postavila vlast koja bi smjenila onu prehodnu. Ništa od toga nije se dogodilo. Apsurd teza o okupaciji najbolje ilustrir primjer općine Prozor. Tamo je na izborima 1990. pobjedila HDZ BiH, i ta legalna vlast je nastavila obnašati vlast i nakon „okupacije“ pa ipak je to proglašeno „okupacijom“. Dodala je i kako HVO ne može biti okupacijska sila iz razloga koje smo jučer naveli, jer je riječ o domicilnoj vojsci, a ne stranoj sili.

U svezi međunarodnog sukoba, Faveau-Ivanović je ustvrdila kako, unatoč velikom trudu, raspravno vijeće nije utvrdilo nazočnost HV-a u sukobu. Riječ je o pojedinim pripadnicima HV-a, ali isto tako, pojedini pripadnici HV-a su bili i u Armiji BiH, a pojedini pripadnici HV-a bili su i pripadnici HVO-a i Armije BiH, pa i sam general Praljak. (dokument 3D3510). Dakle, direktna intervencija, kao jedan od dva uvjeta za proglašenje međunarodnog sukoba otpada.
Nakon toga, Faveau Ivanović se prebacila na drugi uvjet za proglašenje međunarodnog sukoba, a to je sveobuhvatna ili globalna kontrola. S tim u svezi, raspravno vijeće nije utvrdilo ni planiranje, pripremu, koordinaciju i provođenje vojnih operacija HVO-a od strane političkog ili vojnog vrha Republike Hrvatske.

RH nije sudjelovala u tom ratu, ali su predstavnici međunarodne zajednice stalno i uporno od predstavnika Rh-a, prije svih Predsjednika Tuđmana, tražili sudjelovanje u pregovorima, ne samo u međunarodnim pregovorima nego i u pregovorim s muslimanskom stranom s ciljem smirivanja sukoba. Ali, kad su hrvatske vlasti i Predsjenik Tuđman pristali sudjelovati u takvm pregovorima, nije se smjelo od strane vijeća dogoditi da se to tumači kao uplitanje u sukob i mehanizam sveobuhvatne kontrole.

Faveau-Ivanović na kraju ovog djela svog izlaganja dodala je kako stalni međunarodni kazneni sud (ICRC) uopće ne primjenjuje test sveobuhvatne kontrole, dok ga ovaj sud primjenjuje, a ta činjenica može imati vrlo loše posljedice po međunarodno pravo u cjelini.
U svezi s rušenjem starog mosta u Mostaru, Faveau-Ivanović navela je kako je došlo do povrede prava optuženika i kako je počinjena pravna greška jer nije uzeto u obzir svjedočenje Vinka Marića, koje je većina članova vijeća proglasilo nevjerodostojnim, a zato jer ruši teze tužiteljstva kojima se priklonila većina u vijeću. Ona je rekla kako vijeće, unatoč širokom diskrecijskom pravu prilikom vaganja dokaza, ne može dati prednost nedokazanoj teoriji tužiteljstva u odnosu na svjedočenje ovog svjedoka.

Što se tiče rušenja džamija u Mostaru, dokazano je da je 8 džamija djelomično ili potpuno uništeno od strane Srba još 1992. godine. kao i da je vijeće utvrdilo da su početkom siječnja 1993. svega dvije džamije ostale neoštećene, ali vijeće nije utvrdilo što se kasnije dogodilo s te dvije džamije. Pa ipak, vijeće je totalno krivo utvrdilo da je HVO kriv za djelomično ili potpuno uništenje svih 10 džamija.

Što se tiče zločina provođenja terora on nije utvrđen jer za takvu kvalifikaciju treba dokazati da je teror bio cilj provođenja takve strategije, ali vijeće to nije utvrdilo.
Faveau-Ivanović zatim je prešla na pitanje UZP-a.

UZP nije postojao, kao ni zajednički zločinački plan. Neutvrđivanje cilja UZP-a, odnosno krivo utvrđivanje, dakle zaključak glavna je greška raspravnog vijeća. S tim u svezi obrana generala Praljka u potpunosti podržava izlaganja obrana Prlića i Stojića o ovom pitanju.
Vijeće je iskonstruiralo teoriju o zajedničkom cilju koristeći se tezama optužbe, a to pak nisu dokazi.

Zaključci vijeća o UZP-u su konfuzni.

Vijeće nije utvrdilo od kojeg trenutka Praljak postaje članom navodnog UZP-a
Podjela BiH nije Tuđmanova izmišljotina već j podjelu kao koncept na stol stavila međunarodna zajednica.

Ma kakvi bili, motivi ili političke procjene Predsjednika Tuđmana jednostavno nisu bitni u kaznenom postupku. Ono što je jedino bitno su djela i namjere, a u slučaju Predsjednika Tuđmana one pokazuju upravo suprotno od onog što tvrdi većina u vijeću.
Tuđman odbio Alijinu ponudu o podjeli BiH na način da „uzme zapadnu Hercegovinu“. Sve teze vjeća u svezi s Banovinom potpuno krivo utvrđene.

Do travnja 1992. Godine BiH nije bila neovisna država, niti se moglo znati da će ona to biti, i s tim u svezi teze iz transkripta od 27. 12. kao i ostale teze valja promatrati u kontekstu te činjenice.

Vijeće proglašava Tuđmana kao vođu delegacije BiH-Hrvata a što on nije bio. Međunarodna zajednica sama je zvala Tuđmana na mirovne pregovore, i sama činjenica da je Tuđman u tim pregovorima sudjelovao ne implicira da je on bio vođa delegacije Hrvata iz BiH.
Sud ima mandat za gonjeje zločina, ali ne i za procjenu politika i političkih ciljeva
Tužiteljstvo i većina u vijeću tvrde da je Praljak sudjelovanjem na sastancima hrvatskog vodstva 1992. godine sudjelovao u kreiranju „zločinačkog plana“ kroz tezu da je sami sudjelovanjem na tim sastancima bio dio UZP-a. Međutim, u zadnje dvije rečenice paragrafa 44. svezak 4. presude stoji i ovo: „Dakle, po mišljenju vijeća, dokazi potvrđuju da je za potrebe ostvarivanja političkog cilja najkasnije sredinom siječnja 1993. uspostavljen UZP, kao što će biti izloženo u nastavku. Dokazi ne daju osnovu da se utvrdi da je prije tog datuma postojao bilo kakav dogovor o zajedničkom zločinačkom planu.“
S tim u svezi, kakve veze ima sudjelovanje Praljka na sastancima 1992. kad nema osnove u dokazima da je bilo kakav dogovor o zajedničkom zločinačkom planu postojao prije siječnja 1993.?

Isto tako, u paragrafu 525. svezak 4. navodi se kako je Praljak ostvarivao zajednički zločinački cilj kao predstavnik Hrvatske na mirovnim pregovorima, a to se potkrijepljuje izvadcima iz Mladićevih dnevnika. Datumi koji se navode u Mladićevim dnevnicima na koje se referira napisano u ovom paragrafu, a što i stoji u samom paragrafu su 5 listopada 1992. i 26. listopada 1992. S obzirom na činjenicu da u paragrafu 44. stoji da je realizacija zločinačkog cilja počela u siječnju 1993. kao i da nema osnove u dokazima da je prije tog datuma bilo dogovora o UZP-u, kako je onda Praljak mogao djelovati u smjeru zločinačkog cilja 1992. godine, „5. i 26. oktobra“ kako stoji u Mladićevim dnevnicima? Faveau-Ivanović ponovo je poentirala u korist svoje teze o konfuznosti zaključaka većine u raspravnom vijeću u svezi s UZP-om.

Na kraju dodala je i najvažnije u cijeloj priči, a riječ je o sad već famoznom i ključnom „ultimatumu“ od 15. siječnja. Naime, u paragrafu 475. svezak 4. vijeće je prihvatilo teze iz svjedočenja samog generala Praljka, a tamo stoji da taj dokument od 15. siječnja sastavljen 13. i 14. siječnja u hotelu Esplanade u Zagrebu uz nazočnost i suglasnost Alije Izetbegovića, Gojka Šuška, Mate Bobana, Cyrusa Vancea i Davida Owena.

Faveau-Ivanović završila je svoje izlaganje općim zaključkom da je vijeće odbacilo činjenice koje ne idu u prilog konstrukciji tužiteljstva na temelju koje je sazdana prvostupanjska presuda, da je pogrešno primjenjeno pravo, da je bilo puno činjeničnih greška i da je netočno utvrđeno činjenično stanje.

Nakon Faveau-Ivanović svoje izlaganje otpočela je druga Praljkova odvjetnica Nika Pinter.
Ona je na početku svog izlaganja ustvrdila da Praljak nije imao pošteno suđenje.
U svezi događaja u selu Duša, rekla je kako nije utvrđeno da su u spornoj Šljivnoj kući bili civili, odnosno da Praljak to nije mogao znati na temelju onih izvješća koja su mu tad bila dostupna. Štoviše, dokumenti HVO-a ih tog vremena ukazuju da je u blizini Šljivine kuće bila zemunica iz koje je „pucano po našim snagama“. Zaključak o tome da je i HV sudjelovala u napadu na selo Duša u općini Gornji Vakuf/Uskoplje, (a što nema veze s mozgom) vijeće je donijelo na temelju iskaza jednog svjedoka, Muslimana, koji je rekao da su ti vojnici govorili, pazite sad ovo – hrvatskim jezikom!!?? Nika Pinter je obrazlagala žalbenom vijeću zašto ova teza ne stoji, a mi mislimo da tu zaista nije potrebno ništa obrazlagati vama jer vam je sve jasno, jer ste odavde pa znate.

Nika Pinter ja odbacila tezu da je napad na to selo, kao i na djelove općine Gornji vakuf/Uskoplje bio početak realizacije UZP-a u vojnom smislu, iz nekoliko razloga: – HVO je tad mogao vojno zauzeti cjelu općinu a nije, jer je akcija bila ograničenog karaktera
. akcija je bila lokalnog karaktera i nije se tad širila dalje.

. nakon smirivanja stanja na području G. Vakufa/Uskoplja iza 20. siječnja nije bilo borbi, sve dok muslmanske snage mjesecima kasnije nisu krenule u ofenzivu i na tom području, niti su se borbe širle na druga područja, gdje su nastavljene tek u travnju. Praljkova obrana zapravo tvrdi da je pravi rat na području kojeg pokriva optužnica (dakle bez Lašvanske doline) s eskalacijom počeo u lipnju 1993. ofenzivom A BiH na Travnik, Bugojno i ostala mjesta u srednjoj Bosni, te u rujnu 1993. napadom ABiHu dolini Neretve.
-Da je nakon prestanka borbi na području G. Vakufa nakon 20. Siječnja formirana mješovita muslimansko-hrvatska komisija s ciljem smirivanja stanja i utvrđivanja činjenica
A sve to se ne uklapa o tezu o „početku realizacije UZP-a“

Praljkova obrana također odbacuje tezu kojom vijeće snage Armije BiH u Duši naziva „braniocima sela“. Da se radi o pripadnicima A BiH dokaz su 23 zarobljena pripadnika A BiH u selu. Praljkova obrana odbacuje i tezu da su muslimanske snage u Duši bile slabašne, jer da je tome tako ne bi HVO-u trebalo dva dana za osvajanje sela, nego bi ga osvojili isti dan, u par sati. Praljak ne može biti kriv za namjeru počinjenja ubojstva u selu Duša po UZP-u prvog vida, jer vijeće nikad nije utvrdilo da je Praljak znao da se u Šljivinoj kući nalaze civili, a budući da nije bilo saznanja ne može biti ni namjere.

Nika Pinter je dodala kako u jednom dokumentu HVO-a stoji da je po Šljivinoj kući pucano iz BST-a (bestrzajni top) te da se u istom dokumentu tvrdi kako „mi tamo nismo imali BST“.
Nakon toga Nika Pinter prešla je na pitanje Stupnog dola. Tu je zatražila zatvaranje sjednice jer je morala navoditi neke reference koje su „pod ključem“, dakle tajne. Time je i završilo njeno izlaganje.

Inače, ovaj termin „pod ključem“ pojavljuje se vezano uz čitavu masu referenci u presudi. I, mi sad možemo razumjeti da u konkretnoj priči o konkretnom zločinu kakav je bio onaj u Stupnom Dolu može biti zaštićenih svjedoka i dokumenata. Međutim, kad se radi poglavito o međunarodnom sukobu, a posljedično tome i UZP-u kojem je na čelu vodstvo druge države, onda takvim zaštitnim mjerama, po našem mišljenju, ne može biti mjesta. Ne može se tvrditi da su dvije države bile u ratu, i da je de facto jedna država izvršila agresiju na drugu državu na temelju iskaza tajnih svjedoka i na temelju dokumenata koje nitko nije vidio. To je jednostavno nečuveno!

Nakon pauze došlo je do jedne male zapetljancije, tipične za haški sud. Članovi žalbenog vijeća trebali su neko vrijeme dok se dogovore kome će dati riječ, Praljku ili pustiti Niku Pinter da nastavi izlaganje, da bi se na koncu odlučili dati riječ Praljku.
Praljak je govorio isključivo o „ultimatumu“ od 15. Siječnja. Ponovio je sve svoje teze koje stoje u paragrafu 475. svezka 4. a koje smo mi gore naveli.

Praljak je dodao da je smisao tog dokumenta bila u formiranju zajedničkog zapovjedništva.
Rekao je kako je HVO bila jedna od legitimnih sastavnica oružanih snaga BiH, jednako kao i Armija BiH i da shodno tome ne može jedna komponenta imati prednost nad drugom. I to je glavna teza u korist osnivanja zajedničkog zapovjedništva. Praljak je rekao kako je dugo izučavao rat kao pojavu, od Tukitida do Clauswitza, samu prirodu i narav rata, njegove zakonitosti i pojave itd. S tim u svezi rekao je da je postojanje zajedničkog zapovjedništva tamo gdje postoje dvije vojske nužnost a ne nečiji hir. Nepostojanje zajedničkog zapovjedništva dviju vojski vodi sukobu između tih vojski kao i do slabljenja u odnosu na zajedničkog neprijatelja, što su u ovom slučaju bili Srbi. Zajedničko zapovjedništvo, rekao je Praljak, je „sine qua non, aksiom, nužnost dviju savezničkih vojski“ (nakon čega nabraja cijeli niz činjenica zbog kojih je to tako. (rađanje nepovjeernja, koje rađa strah, a koji nije dobar saveznik itd) Kao negativan primjer, dakle nepostojanje zajedničkog zapovjedništva istakao je pad Jajca 1992. godine. Kao pozitivan primjer gdje je postojalo zajedničko zapovjedništvo (USA i GB) spomenuo je iskrcavanje u Normandiji 1944.

Kad je Praljak 15. siječnja donio u Mostar dokument o zajedničkom zapovjedništvu (a ne ultimatum) isti je trebao biti dostavljen i u Sarajevo, na postupanje po prethodnom dogovoru koji je imao suglasnost i Alije Izetbegovića. Ali, to je od strane Sarajeva odbijeno. Praljak zaključuje: Odbijanje zajedničkog zapovjedništva od strane Muslimana bio je najbolji znak da oni ne žele savezništvo s Hrvatima, i da se pro-futuro sspremaju za napad na Hrvate, dakle dojučerašnje saveznike, i na taj način, napadom na Hrvate, pokušati nadoknaditi teritorij koji su izgubili od Srba. Jednostavno, muslimansko vojno i političko vodstvo procjenilo je da se ne može suprotstaviti VRS-u pa su se odlučili za napad na HVO, a o toj činjenici svjedoči čitava hrpa dokumenata u sudskom spisu. Praljak je još dodao i toliko puta ponavljane priče o dostavi oružja, logističkoj pomoći, liječenju ranjenika, osnivanju, pripremanju, obučavanju, naoružavanju i opremanju čitavih postrojbi A BiH na području RH, itd. Time je i završio svojih 10 minuta izlaganja.

Nakon toga, predsjednik žalbenog vijeća Agius dao je riječ tužiteljstvo. Prvi je izlagao Stringer, a njegovo izlaganje možemo svesti na fusnotu, kao ono što tužiteljstvo stalno čini u ovoj žalbenoj raspravi. Stringer uopće ne polemizira sa stavovima Praljkove obrane nego se opet i ponovno poziva na navode iz optužnice, na one djelove nepravomoćne presude koje tužiteljstvo idu u prilog, te na svjedočenja Galbraitha i Okuna (pročitajte naše 4 bilješke o Okunovom svjedočenju kako bi shvatili o čemu je riječ), te na Mladićeve dnevnike. Danas se više ni na Ribičića ne pozivaju. Uzgred, još se nijednom nisu tijekom žalbene rasprave pozvali na Manolića, vjerojatno su i oni shvatili da se na tog sociopatskog lažljivca ne isplati pozivati.
Umjesto da odgovara na teze Praljkove obrane, Stringer je u jednom trenutku krenuo u polemiku s argumentima Stojićeve obrane, a na što je odvjetnik Kahn odmah poskočio iz sjedalice i uložio prigovor žalbenom vijeću, jer ako mu žalbeno vijeće dopusti da to nastavi, onda moraju dati Stojićevoj obrani pravo da odgovori na to. Agius je rekao da želi čuti što Stringer misli o tome. Stringer je rekao da je prigovor odvjetnika Kahna na mjestu, i da se on slaže da bi žalbeno vijeće njemu trebalo dati priliku za odgovor. Tad je Agius to presjekao rječima „Ne! Ja vama zabranjujem da o tome govorite dalje, prijeđite na iduću točku svog izlaganja!“

Nakon Stringera u ime tužiteljstva nastupila je Sarah Finnin, još jedna iz Soroseve galerije klonova. Prvo je drvila o Stupnom Dolu i Varešu, ali nije rekla ništa novo. Ona u svom izlaganju nije pobila niti teze koje smo mi naveli u ovoj bilješci:

A kamoli da je pobila iste ove teze, ali naravno, proširenije i potkrijepljenije, a koje se nalaze u Praljkovom žalbenom podnesku.
Nakon toga opet drvljenje o Dretelju i Gabeli i opet ništa novo. Praljku se stavlja na teret da nije poboljšao uvjete u tim detenacijskim centrima. Tu je i usporedba s Omarskom. Ali mi opet nismo čuli ništa, nikakav argument koji bi povezao Praljka s tim, neosporno nehumanim postupanjem u ta dva detenacijska centra.

Budući da je Agius svojim nesnalaženjem proizveo pravu konfuziju u rasporedu (a nama se čini da stalno krade vrijeme obrani, i na to ćemo idućih dana posebno obratiti pozornost) umjesto odgovora na izlaganje tužitelja, Nika Pinter je nastavila s prezentacijom. Za to joj je Agius dao 5 minuta, + još 20 za odgovor, iako je prije naznačeno da će se za odgovor dobivati 30 minuta.

Od tih 25 minuta Pinter je iskoristila po našem mjerenju 19 minuta za završetak prezentacije koja je prekinuta prvo puazom, a zatim i Praljkovim istupom, iako je zahtjev Praljkove obrane bi jasan, da mu se da 10 minuta ili po završetku Pinteričine prezentacije, ili u vremenu predviđenom za odgovor, ali svakako nakon završetka prezentacje Nike Pinter.
Bilo kako bilo, u tih 19 minuta Pinter je rekla među ostalim i ovo:

-Praljak je svoje odluke donosio u vremenu najveće ofenzive Armije BiH na HVO i stvari treba promatrati u tom kontekstu, a većina u raspravnom vijeću to nije učinila.
-Sudsko vijeće počinilo je čitav niz proceduralnh pogrešaka
-Narušeno pravo na obrazloženi stav vijeća, narušeno pravo na jednakost strana u postupku, narušeno pravo na presumpciju nevinosti itd. a sve to skupa je narušilo pravo generala Praljka na pošteno suđenje. (sve potkrijepljeno čitavim nizom referenci).
Reduciranje činjenica, to je ono što je učinila većina u vijeću, a redukcja činjenica nužno dovodi do pogrešnih zaključak i krivo utvrđenog činjeničnog stanja
Mladićevi dnevnici – uvedeni u spis nepropisno provedenom procedurom a na temelju njh vijeće izvodi zaključak o elementu namjere (mens rea) kod Slobodana Praljka za počinjenje UZP-a, a da se Praljku nije dopušteno o tome očitovati. I to je jedan vid povrede prava na pošteno suđenje.

Odbijanje znatnog dijela dokumenata obrane

Odbijanje uvrštenja pisanih podnesaka u spis po pravilu 92.bis (dakle isto ono pravilo po kojem je pisana izjava Kermala Šljive uvrštena u spis) u svezi mudžahedina, uz obrazloženje da oni nisu relevantni. Tako je većina u vijeću propustila dopustit uvrštenje u spis Ali-Ahmada, koji je o tome pisanu izjavu dao kao svjedok insider, koji je bio unutar mudžahedinske skupine. Nike Pinter je u svezi s tim navela kako je u optužnici optuženicima stavljano na teret da su poticali iseljavanje Hrvata između ostalog i na način da su ih „strašili mudžahedinima“ a da „ta opasnost nije bila postojeća i realna“.

U svezi s tim mi smo već odavno sačinili jednu bilješku, i o tome možete više pročitati ovdje:

Nika Pinter još je dodala kako u presudu nije uvršten iskaz Vlade Šakića, uz obrazloženje kako je on djelatnik instituta „Ivo Pilar“, a da je taj institut „direktno povezan s Vladom RH i obavještajnim službama RH“. A činjenica je da ni Vlada RH ni obavještajne službe RH nisu strane u ovom postupku. S druge strane, činjenica je da tužiteljstvo jest jedna od strana u ovom postupku, ali unatoč tome njihovom članu, Williamu Tomljanovichu priznato je svjedočenje i njegove teze su uvedene u nepravomoćnu presudu, i opet odlukom većine, a taj iskaz je utjecao na presudu. Podsjetimo, Prlićev odvjetnik Karnavas kao i neki drugi odvjetnici u ovom predmetu, protu-ispitali su Tomljanovicha i uzdrmali i oborili njegovo svjedočenje, ali ništa od toga se nije našlo u presudi.

Zbog svega navedenog, a i zbog još puno toga što mi ovdje jednostavno fizički nismo stigli navesti, a rečeno je u sudnici, Nika Pinter zatražila je oslobađajuću presudu za generala Praljka, ili alternativno, a to jedino Praljkova obrana od svih šest obrana traži, da se zbog ogromnog broja proceduralnh grešaka i krive primjene prava nepravomoćna presuda u potpunosti ukine i predmet vrati na ponovno suđenje!

Time je završeno izlaganje Nike Pinter i po našoj računici ostalo joj je još 6 minuta za odgovor, a onda opet konfuzija u sudnici. Pitala je Agiusa koliko joj je vremena ostalo, a on je rekao još 3 minute, a mi smo štopali, ostalo joj je 6 minuta osim ako ima neka nova matematika po kojoj 25-19 nije 6 nego 3. To je valjda haška matematika, nije ni čudo onda kakve se odluke tamo donose. Nika Pinter je krenula odgovoriti na neka od pitanja koje su spomenuli Stringer i Fannin, a u tom trenutku Stringer ustaje i kaže da je Pinter produžila izlaganje i da on traži kao odgovor svoje tri minute natrag jer je ranije završio i ostale su mu tri minute, ali to nije istina, jer ne postoji njegovo vrijeme nego vrijeme tužiteljstva i njega je Finnin iskoristila do zadnje sekunde. Međutim, Agius mu daje tri minute i kaže mu da počne govoriti, ali ustaje Pinter i počinje govoriti. Agius je pušta. Ona govori dvije minute. U te dvije minute je rekla kako je sudac Treschell u svom izdvojenom mišljenju u svezku 5. presude u točki 12. naveo:

„Ne može se nekom stavljati na teret da nije učinio ono što nije imao obvezu učiniti“
U svezi s tim, Pinter je navela kako Praljak nije imao ni ovlasti ni obveze poboljšavati uvjete boravka u detenacijskim centrima Dretelj i Gabela.

I to je trajalo dvije minute. A onda j Pinter rekla: Dajte sad te tri minute Stringeru pa ću ja njemu odgovoriti u ovoj još jednoj minuti koja mi je ostala. Agius daje Stringeru tri minute a ovaj laje bar 5 minuta i opet ne kaže ništa. Odnosno, sve što je rekao nema smisla, uključujući i niži argument u svezi Mladićevih dnevnika od onog što je prvi dan žalbene rasprave rekao Karnavas. Stringer je naime tvrdio da je Praljak imao prilike odgovoriti na optužbe vezane uz Mladićeve dnevnike u svojoj završnoj riječi, ali Karnavas je prvi dan razumno objasnio zašto taj argument ne pije vodu. Uostalom, Praljak je u svojoj završnoj riječi koja je trajala pola sata naveo da mu nje dopušteno svjedočiti o Mladićevim dnevnicima. A završna riječ nije svjedočenje. Vjerojatno je Karnavas ustao sa stolice i zatražio riječ kako bi to ponovio, ali ga je Agius srezao u startu. Nastala je kakofonija zvukova u sudnici, i samo se čulo Agiusa kad je rekao „nemate pravo, gotovi smo za danas, zaključujemo sjednicu, nastavljamo sutra u 9 i 30.“

Kompletno žalbeno vijeće uputilo se prema izlasku iz sudnice, a tonski prijenos je i dalje išao, i moglo se čuti prevoditeljicu koja kaže: „Nataša Faveau-Ivanović: Ali časni sude, imamo još minutu…“

HBŠestorka / Kamenjar

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Analiza

Marko Ljubić: Deklaracija i govori Vesne Pusić, Zlatka Hasanbegovića i Petra Škorića – I dio

Objavljeno

na

Objavio

Rasprava o Deklaraciji o položaju Hrvata u Bosni i Hercegovini, uvjerljivo je više pokazala realno stanje svijesti u Republici Hrvatskoj, ponajprije među akterima koji odlučuju o političkoj i svakoj drugoj sudbini hrvatskoga naroda, nego će izazvati njezin sadržaj nakon usvajanja i eventualna primjena u politikama Republike Hrvatske, a pogotovo uvjerljivo više nego će se nešto bitno moći promjeniti utjecajem hrvatskih politika na realni položaj Hrvata u BiH u ovakvim političkim realititima u Hrvatskoj, koje svjedoče govori koje ćemo analizirati.

Kad su perverznjaci zvijezde

Izrazito prazna sabornica, tu i tamo skupinice koje su imale stranačka  zaduženja, televizijski prijenos samo do pauze za ručak, a nakon toga izrazito loše pozicionirane informacije o raspravi u centralnim informativnim emisijama svih televizija, pokazuju u vizualnom smislu više od riječi, koliko je današnja Hrvatska svjesna stvarnoga značaja razvoja događaja u BiH. Dva dana je centralne vijesti zauzeo pokolj u Strasbourgu i iščuđavanje i zgražanje  tamošnjih eurobirokrata, koji su baš sve što su mogli učinili da do pokolja dođe, i to čine i oni i njihovi prethodnici već više od trideset godina, sve intenzivnije što su pokolji diljem Europe redovniji, zatim je tome konkurirao nekakav divljak iz zagrebačkog HSLS-a, koji je ponudio Hasanbegoviću svojim divljaštvom bogovsku priliku za promociju i novo svrstavanje dobronamjernih ljudi uz njega, a fokus javnosti se usmjeravao na izglasavanje zagrebačkog proračuna, pri čemu je proizvodnja zgražanja i iznenađenja dosegnula samo dno relevantnosti, ponajprije zbog toga što je svakoj budali bilo jasno da će proračun proći, i prošao bi da je Bandiću trebalo još pet glasova, a ne tri. Bandić i državni vrh, pri čemu naravno govorim o Plenkoviću i Darinku Kosoru, koga je Plenković uzeo kao jedinoga predizbornoga koalicijskoga saveznika nimalo slučajno, čak nisu morali ni potrošiti sve zalihe koje su imali. Eto koliko je to bilo nategnuto i vijest!

Sve navedeno pokazuje, ta pozicija posve sporednoga interesa čak i na spektru alternativnih i tzv. suverenističkih medija, koji sve više svoju alternativnu poziciju uvezuju s pojedinačnim stranačkim i političkim inicijativama i interesima u svemu tražeći samo povod za predizbornu kampanju, a pogotovo rasprave u Saboru; zašto je tako snažno već godinama prisutan proces uništenja Hrvata u BIH i izuzetno opasan strateški gubitak realnoga utjecaja na tim prostorima. Ništa se u takvim procesima ne događa slučajno niti bez zakonitosti.

Diletantizam Bože Petrova, primitivna banalizacija i nevjerodostojnost MOST-a

Mnogi će se dati u analizu riječi i teksta Deklaracije koja je usvojena u Saboru, neki će uspoređivati prvi ponuđeni tekst s ovim usvojenim, neki će biti ljuti jer nisu prošli ovakvi ili onakvi njihovi amandmani, ali i to će se kao primjerice amandmani MOST-a pretvoriti u neodgovorno strančarenje i pokušaj lešinarenja na realnoj nevolji ukupnoga hrvatskoga naroda, vrlo vjerojatnog lešinarenja bez svijesti i znanja, što nositelje ne amnestira od odgovornosti, a što je na žalost potpuno determiniralo političko djelovanje, prije svih Bože Petrova, koji je u dvije godine napravio bez karijernih posljedica toliko dramatičnih grješaka, počevši od legendarnog brifinga o INI zbog koje je srušio svoju i Karamarkovu vladu, Orepića, pokušaja političke regionalizacije Hrvatske, Podolnjaka, da ne spominjem sudioništvo u politikama Andreja Plenkovića tjekom aktualnoga mandata, da bi se svatko s minimumom političkog morala odavno pokrio ušima i sakrio negdje pod stol ne izazivajući racionalna pitanja.

Ovo ističem jer se MOST i dalje pokušava prodati kao nekakva alaternativa Plenkoviću i ovome pogubnom pravcu usmjeravanja Hrvatske.

Nije naime mjesto u Deklaraciji zakonodavnog doma, koja i onako nije obavezujuća ni u kojemu pogledu, problemu mirovina pripadnika HVO-a, različitim vidovima skrbi, različitim konkretnim elementima kao što je dopisno i elektronsko glasovanje pri čemu taj prijedlog dolazi iz političke skupine u kojoj je službeni veleum profesor Podolnjak, tvorac “spasonosne” inicijative o izbornom sustavu koja je potpuno zanemarila politička prava Hrvata izvan Hrvatske, pa i ona ljudi u BiH, jer se deklaracijom izražava, prvo, ocjena aktualnog stanja, drugo, politička volja da se to promjeni definiranjem nekoliko ključnih načelnih pravaca djelovanja. Zakonima i konkretnim politikama se riješavaju stvari kao što su one koje je MOST predložio, paradirajući u i onako invalidnoj javnosti o nekakvom posebnom senzibilitetu za Hrvate u BiH. Lošijega i banalnijega političkog primitivizma koji izrazito cilja u neumnost hrvatskoga čovjeka, ali razotkriva neukost i proporcionalno valstohleplje, nisam vidio prije pojave MOST-a, iako je političkim perverzijama krcata hrvatska politika.

Izvorište i motivi Plenkovićeve politike prema Hrvatima BiH

No, vratimo se Deklaraciji.
Je li bila potrebna, je li korisna i može li se pripisati u političke zasluge vladajućoj većini Andreja Plenkovića?
Bila je potrebna.
Korisna je.
Može se pripisati u zasluge Andreju Plenkoviću.
Je li dovoljna za definiranje novih politika i snažnijega, te efikasnijega utjecaja Republike Hrvatske na ozbiljnije definiranje savezne države i države uopće – Bosne i Hercegovine?
Nije.

Valja odmah istaći da je stjecajem okolnosti, prije svega zbog stavova Europske Unije, na koje je svojim djelovanjem u Europarlamentu ruku na srce utjecao i Plenković s ondašnjim hrvatskim zastupnicima, prvenstveno s tzv. desnice iz Hrvatske, ali i s nekim tzv. ljevičarima, prije svega Toninom Piculom, pa je Plenkovićeva politika tzv. mainstreama kompatibilna s djelom zahtjeva Hrvata u Bosni i Hercegovini, ponajprije jer su u tekućem razdoblju toliko vidljive svinjarije prvenstveno Bošnjaka prema Hrvatima, da ni slijepci ne smiju dalje žmiriti na to. Teško je nagađati što bi bilo da nije tako i bi li Plenković recimo slijedio politike Ive Josipovića, kome je po političkom  profilu uvjerljivo najbliži, da Bošnjaci nisu postali opasnost i nositeljima tzv. mainstreama u današnjoj Europi svojim nezasitim zahtjevima, koji su svako malo doslovno uzdrmavali cjelokupne politike Bruxellsa prema Balkanu i jako otežavale zadaće hrvatskim političarima, prije svega briselskom favoritu Plenkoviću, ponajprije poodmakli proces pacificiranja Hrvatske i mirno privođenje procesa anacionalizacije zemlje i naroda s globalnih stajališta, te pripremu šah mat pozicije za realizaciju nekakvih integracija, koje neće trpjeti slom bošnjačko-hrvatskih odnosa i takvu golemu neravnotežu u srcu planirane sfere političkog Balkana. Oprezu Europe pomogao je i Erdogan te njegov snažni i otvoreni utjecaj na Sarajevo.

Plenković je tjekom svoje prve posjete Sarajevu i Mostaru izgovorio riječi koje nakon Tuđmana nije izgovorio ni jedan hrvatski političar s pozicije predsjednika Vlade ili države. U Sarajevu je rekao da će Srbija kao i svatko morati preuzeti odgovornost za događaje tjekom devedesetih, a u Mostaru je  poručio da je Republika Hrvatska jamac suverenoga stausa Hrvata u Bosni i Hercegovini.

To je bilo dovoljno za specijalno-ratovsku diverziju u Orašju i udar na Hrvate. Posve sigurno, obavještajno dobro pripremljeni udar u srpsko-bošnjačkim kuhinjama, a tajming je odabran dan nakon tih njegovih izjava, kao upozorenje.

Je li Andrej Plenković s politikom prema Hrvatima u BiH neki novi Plenković?

Nema sumnje da će Plenković, ali točno prema obrascima Bruxellsa, dakle Njemačke, inzistirati na nekim političkim pravima Hrvata, prije svega na promjeni izbornoga zakona u Federaciji BiH.

Dalje i više od toga niti je voljan, niti spreman, niti vidi smisao u tome, pa sam siguran prema politikama koje vodi u Hrvatskoj u svim najvažnijim sferama da nema ni minimum senzibiliteta za strateške i političke interese hrvatskoga naroda izvan karijernog osluškivanja vjetrova iz Bruxellsa, a moguće je da se to promjeni samo ako se slomi ovakav mainstream poredak današnje političke Europe, pa se Plenković bude morao preformatirati zbog karijere. A lomi se svakodnevno i žestoko.

Usprkos svemu izrečenomo, bez obzira kakvi su Plenkovićevi motivi, koje smo pokušali definirati u kontekstu ukupnih politika koje se koliko god izgledale čak i vrijednosno suprotne,  apsolutno ne mogu apstrahirati iz njegovoga cjelovitoga političkog profila hladnoga administrativca a ne političara, ili pogotovo ne državnika, valja pošteno priznati da je njegova politika prema Hrvatima u BiH bolja od svih prethodnih nakon Tuđmana, te da ga valja poduprijeti u tome, uz svijest da i to što podupiremo nije ni blizu dovoljno za trajno i ozbiljno rješavanje nagomilanih problema, ali bar može usporiti negativne trendove.

I pogotovo uz svijest da nikada ovakva Hrvatska, s ovakvim neuvjerljivim i pretežito anacionalnim politikama koje upravo personalizira Plenković sa svojim inkluzivizmom i mainstreamizmom, te centrizmom, neće biti ozbiljan sugovornik o stvarnom i autoritativnom odnosu prema interesima hrvatskog naroda bilo gdje, pa tako i u BiH. Tu govorim o autoritetu među silama koje odlučuju o razvoju odnosa u BiH.

Ali, tko je žedan, neće odbiti ni kapljicu vode, zar ne?

Razvoj hrvatskih politika, ako se ništa dramatično ne promjeni u Hrvatskoj valja zato gledati, ne toliko analizirajući Plenkovićeve politike, nego kroz tri bitna pristupa, kroz tri govora u Saboru.

MOST sam već istaknuo ne zbog bitnosti ili mogućega utjecaja, jer je to ridikulozna incidentna opcija nastala na planiranoj proizvodnji invalidne alternative koju je poredak od prvoga dana svjesno poticao i kreirao čak u presudnom smislu, stvarajući na Radmanovoj i Josipovićevoj HRT, Božu Petrova, mladog, lijepog i pamentog gradonačelnika Metkovića kao uzdanicu nove Hrvatske, prema prastaroj kolokvijalnoj obavještajnoj uzrečici – najbolji su obavještajci ljudi koji ne znaju da su obavještajci. Ili, daj diletantu igračku, fingiraj mu moć i utjecaj, provozaj ga pod rotacijskim svjetlima i uz pratnju, da djeca viču – evo našeg Bože, i ne brini za ostvarivanje svojih ciljeva.

Temelj za razmišljanje o efektima Deklaracije su govori Vesne Pusić, Zlatka Hasanbegovića i Petra Škorića

Zato ćemo se u nastavku ovoga teksta usmjeriti na govore Vesne Pusić, Zlatka Hasanbegovića i Petra Škorića. Vesna Pusić simbolizira političke ciljeve i usmjerenja potpunoga uništenja temelja hrvatske državnosti u ukupnom smislu, udarajući prvo na stopala u BiH jer su najslabija, ali i najvažnija izvan Republike Hrvatske sa sigurnim domino efektom na Hrvatsku, i ona predstavlja izrazito vjerno – antifa strukturu u Hrvatskoj. To je navodna ljevica. Nitko među njima se neće ni milimetra odmaknuti od njezinih pozicija.

Zlatko Hasanbegović personalizira i dalje, usprkos vidljivim slabostima u razvoju političke ideje i programa, te neambicioznosti stranke u Hrvatskoj, svakako najvidljiviju alternativu Plenkovićevim i Pusićkinim politikama, a prema njemu su usmjereni pogledi većine hrvatskoga naroda željnoga bitnih promjena.

Petar Škorić je etablirani pripadnik HDZ-a, koji svojim porukama pogotovo u zadnjih pola godine ili nešto više, pokazuje da u HDZ-u i dalje tinja neka autentičnost i klica suverenizma i senzibiliteta prema autentičnim interesima hrvatskoga naroda. Njegova moć nije velika, snaga u državnim politikama gotovo i ne postoji, ne zauzima mjesto među aktualnom i potencijalnom liderskom strukturom na vrhu stranke, ali njegov utjecaj počiva na najboljim artikulacijama stavova o nekoliko pitanja zadnjih par mjeseci upravo onoga HDZ-a, koga i danas, usprkos golemim promašajima i posrnućima, emotivno slijedi čak do razvoja opasnih iluzija, većina hrvatskih nacionalnih birača u nedostatku boljeg izbora.

SDP ne spominjem, niti zaslužuju, a svojim zahtjevom da se u Deklaraciju ugradi amandman o pogrešnim politikama Republike Hrvatske prema BiH kako bi i oni stali iza nje, izrazito su vjerno stali uz govor Vesne Pusić.

Vesna Pusić

Ni kod jedne osobe u Hrvatskoj se toliko dramatično ne zrcali sva bijeda stvarnih, konkuretskih, intelektualnih i civilizacijskih standarda, u raskoraku s javnim dojmom, utjecajem, društvenim statusom, akademskom pozicioniranošću i nekom vrstom postkomunističkoga elitizma u novom ruhu, kao kod Vesne Pusić. I usprkos nevjerojatnim incidentima, prvenstveno intelektualno-akademskog, zatim komunikacijskoga tipa, te banalnoj isključivosti koju svako malo demonstrira u situacijama kad je suočena s propitkivanjem njene društvene pozicije i pogotvo njezinih interesa, gotovo uniformno se na antifa spektru i izrazitoj društvenoj pretežitosti u hrvatskoj javnosti, nitko ne usuđuje toj ženi dati ime koje zaslužuje. Jedini tko ju je stavljao na mjesto koje joj pripada s obzirom na realne kvalitete koje ima, prema legendi je bio Radimir Čačić, koji joj je svoj stav pokazivao drpoguzom pred masom obožavatelja, koja ju je slijedila.

U akademskoj zajednici naime postoje snažna, čak i brutalna vrlo kvalificirana osporavanja njezine znanstvene kvalitete, time i akademskog statusa, koja joj je uz naslijeđe akademika Eugena Pusića i uz njegov društveni utjecaj, omogućila svojevrsnu nedodirljivost u pripadajućim društvenim krugovima, kako za vrijeme komunizma, još i više za vrijeme samostalne Hrvatske do danas. Iako mu je bila namjera osporiti upravo njenu akademsku poziciju, toj nedodirljivosti je dobrano pridonosio primitivnim napadima i odvjetnik Željko Olujić, banalizirajući njezinu stvarnu nevjerojatnu prazninu i nepozvanost za bilo kakvu ozbiljnu intelektualnu raspravu pričom o nezavršenoj gimnaziji. Da je, i ukoliko je to istina, to joj je i najmanji grijeh, a njezinu destruktivnost i zloćudnost njezinoga djelovanja time se banalizira i svodi s vrlo važnih pitanja na banalnosti s prizvukom trača.

Intelektulano i znanstveno buvljaštvo Vesne Pusić

Vesna Pusić se od kada je sudionik političkih događaja tamo sredinom devedesetih pod plaštom te nedodirljivosti i samozvane, ali prihvaćene antifa zvijezde pod plaštom demokracije, u biti više ponašala kao banalni, pa i prostački buvljački trgovac cjenkajući se vrištećim i glasom, i stilom, ne dopuštajući sumnju u njenu zvijezdanost. Meni je više od bilo čega drugoga uvijek bilo fascinantna svojevrsna impresioniranost njome i na nacionalnom političkom, pa ako hoćete i intelektualnom spektru, što je ukazivalo na teške komplekse i nezrelost, pa čak i provincijalni sindrom kod velikoga broja po svemu namdoćnih joj ljudi, poniznih pred davnašnjim autoritetima crvene oligarhije. Manje više svatko joj se sklanjao s puta.

Nikada nitko u novijoj povijesti hrvatskog Sabora, ali ni pred tv ekranima nije demonstrirao toliku kvalificirajuću zapuštenost i nekompetenciju u svojoj struci i u svome zvanju, kao Vesna Pusić prilikom rasprave o Deklaraciji o položaju Hrvata u BiH.

Što je zajedničko Vesni Pusić i Ivi Goldsteinu?

Prvo, žena je pokazala urbi et orbi da blage veze nema o elementarnim politološkim kategorijama, o državi, o naciji, o društvenim uređenjima, o demokraciji i političkom poretku, a njezina primarna znanstvena oblast je – politologija. Ne znam je li profesorica Mirjana Kasapović slučajno gledala Pusićkino izlaganje, te ako jest, namjerava li se osvrnuti na taj skandalozni slijed neznanja kao prilikom ocjene Pusićkine knjige o tranziciji, koju je sahranila, kao i autoricu, javno joj osporavajući sve, od znanstvene etike do kompetencija i intelektualnih mogućnosti, prokazujući ju kao Budak i Brandt Ivu Goldsteina svojevremeno.

Znakovito je da su upravo Goldstein i Pusić svojevrsne perjanice društvenih i političkih nametnika na hrvatskom društvu, protagonisti neslobode, banalizacije misli, razuma i komunikacijsko-intelektualnih staandarda prema kojima se manje više univerzalno ravnaju sva civilizirana društva, a na kojima počiva znanost kao paradigma. Najdublja rana u hrvatskom društvu je to nasilje u interpretaciji, taj nedostatak minimuma standarda kod ključnih protagonista, koji imaju zastrašujuće nesrazmjeran, time i razoran utjecaj.

Rodonačelnica kvazipolitološke i kvaziznastvene teorije o poreznom obvezniku

Pusićkina poruka da je neprihvatljivo da se Sabor bavi bilo čime izvan interesa građana Republike Hrvatske koji plaćaju porez, javna je demonstracija tzv. poreznoga političkog prava, koje nigdje u svijetu, ni u praksi, ni u teroriji ne postoji, niti ga poznaje, niti priznaje politologija kojom se kao znanstveno bavi dr. sc. Vesna Pusić. Ta “teorija” u ozbiljnim krugovima izaziva podsmijeh i zgražanje. Za uvrštavanje poreznih obveza u temelje političkog poretka i definiranje saborskih zakodonavnih pozicija s toga stajališta u nacionalnoj demokratskoj državi, ali i u višenacionalnoj saveznoj i demokratskoj državi, daje se jedinica na prvoj godini politologije, uz ozbiljnu naznaku o golemoj podkapacitiranosti kandidata, pa čak i psihološkoj ekspertizi. To istovremeno jasno, javno i pred kompletnom zajednicom nije ništa drugo, nego javni poziv da se politička prava vrate i definiraju na srednjovjekovno razdoblje, u doba najranijega feudalizma, kada se prema imovinskom cenzusu odlučivalo o državama i narodima, dakle u vrijeme plemstva,feudalaca i kmetova.

Paradoksalnost pozicije samoproglašene crvene plemkinje

Zanimljivo je da to zastupa osoba, koja inače idejno i programski predvodi histerične nasrtaje na svaki pokušaj, ljude, organizacije i institucije koje uključivo s Katoličkom Crkvom u Hrvatskoj, nastoje održati i reafirmirati razumska, tradicionalna i simbolička načela i vrjednote pred nadirućim neprovjerenim ponudama globalističkih kuhara, i u njihovo ime počesto kao njihovi plaćenici, nazivajući ta nastojanja i protagoniste katolibanima, zadrtim, zaostalim, primitivnim, smještajući ih, pazite gdje, u –  Srednji vijek.

Taj paradoks nije slučajan, niti je nezakonit u ponašanju i političkom profilu VesnePusić, kao što je upravo poizvod toga paradoksa i te zakonitosti, ukupna njezina intelektualna i akademska vrijednost. Ona sebe naslijeđem i položajem koji je unijela u suvremenu Hrvatsku, te pozicijama koje je u njoj ostvarila i cementirala ih upravo zbog neprovedene stvarne tranzicije iz totalitarnoga u demokratsko nacionalno društvo, te zbog nikada ostvarenoga, čak ni pokušanoga na relevantna način, odbacivanja crvenoga ideološkog nepotizma i pravovjernosti koja je počivala na pripadnosti “poštenoj inteligenciji”, na kojemu se gradila i znanost, i kultura i cijeli društveni poredak, s dubokim prijezirom prema konkurentnosti, izvornosti i znanju u ravnopravnoj društvenoj utakmici, jednostavno drži – plemkinjom.

Po istom obrascu po kojem se tzv. antifašisti drže plemstvom u odnosu na “fašiste”, političkom, socijalnom, društvenom ali i posljedično, svakom drugom višom klasom, koja po prirodi stvari počiva na redefiniranoj paradigmi srednjovjekovnoga uređenja, samo u novim društvenim uvjetima. Nije to također nikakav incident, jer primjerice Plenkovićev mainstream i mainstream suvremene europske političke oligarhije počiva na tim stajalištima.

Pusićkina “plemenitost” i Plenkovićev mainstream

Pusić ne samo da je demonstrirala nevjerojatno politološko neznanje, pri čemu to nije slučajno, jer ju je na to brutalno upozorila Mirjana Kasapović, doduše u uskoj znanstvenoj javnosti, pa je to po svemu sudeći jednostavno Pusićkin najviši intelektualni domet, nego je demonstrirala politički prjezir prema temeljima ustavnog poretka Republike Hrvatske, posve ignorirajući odnos zakonodavnoga doma i hrvatskog naroda, koji je definiran kao jedini izvorni suveren u Republici Hrvatskoj.

Uz to je demonstrirala nevjerojatno neznanje, pri čemu se u političkom smislu to ima držati i prvorazrednim bezobrazlukom, jer kad zastupnici nešto ne znaju, imaju na raspolaganju i sredstva i svu infrastrukturu pitati pametnije i pozvanije od sebe, o prirodi odnosa između prava i politike, navodeći strasbourski pravorijek o slučaju Sejdić-Finci, kao polazišnu paradigmu u definiranju političkih prava suverenih naroda Bosne i Hercegovine, bez čije suverenosti de facto i de jure nikako ne bi bio moguć nikakav zahtjev nikoga, pa ni dvojca Sejdić – Finci. Nadalje, Pusić je demonstrirala nevjerojatno neznanje o načinu uspostavljanja federalnih višenacionalnih država, zatim zastrašujuće neznanje o odnosu temeljnih političkih prava naroda i načinu njihovoga uređivanja u višenacionalnim državama saveznoga tipa, čemu se pridružio i bošnjačko-muslimanski “teoretičar-civilnjak” Adil Kulenović trkeljanjem o državi i naciji, optužujući za zločinački pothvat s Pusićkinih stajališta Republiku Hrvatsku zbog konstatacije da je hrvatski narod nedjeljiv i jedinstven bez obzira na granice, te u konačnici  u odnosu na načine uređivanja nacionalnih političkih prava u unitarnim državama, što smo naglasili prispodobom o kategoriji poreznoga obveznika.

Pusić i njezini perverzni autoriteti Kljujić, Komšić i Kulenović

Da bi opravdala svoje banaliziranje politologije i elementarnih znanja o samoj esenciji suvremenih država, poslužila se navodima i riječima bivših BiH političara, kao što je Stjepan Kljujić, uzimajući njegove riječi s nekakve promocije u krilu monsinjora Franje Topića i njegovoga Napretka u Zagrebu, ističući njegovo mišljenje da je Hrvatima u BiH upravo Hrvatska bila krvnik. Pri tome osobi i intelektualki kao što je Vesna Pusić, naravno nimalo ne smeta što je upravo taj isti Stjepan Kljujić, kao član potpuno nelegitimnoga i nelegalnoga Predsjedništva Republike BiH, u ulozi vrhovnoga zapovjednika Armije BiH, tjekom rata s HVO-om, predlagao na sjednici Predsjedništva, da se izvuku goleme a paralizirane snage Armije iz Sarajeva, te da su umjesto  na područja uz Drinu, gdje su Srbi nad Bošnjacima završavali krvave orgije, usmjere na Srednju Bosnu i potpuno unište ili protjeraju –”Bobanovci”. To je Stjepan Kljujić  uz sve ostalo, dakle izravni sudionik u zločinu protiv hrvatskoga naroda. Da Vesna Pusić drži do sebe, kao i njezini poštovatelji i supromotori, pročitali bi to i čitav niz strašnih detalja u objavljenim stenogramima ratnoga Predsjedništva Alijine Republike, pri čemu bi se primjerice mogli uvjeriti i u stavove Ive Komišića, na koga se također danas pozivaju, a koji je tražio da se pripadnicima HVO-a više  ne govori u javnom diskursu i politici Bošnjaka “ustaše” zbog dobrih odnosa s nekakvim pravašima, te da se primjeni izraz na Hrvate u Srednjoj Bosni i Hercegovini –”Bobanovci”. Naravno, s istom porukom – eliminacijom. Kljujić je tada tražio proglašenje muslimanske države, a za sebe i skupinu oko sebe visoka manjinska prava.

Pusić zastupa uništenje Hrvata

Pokušavajući primjeniti tzv. građansku političku paradigmu na Bosnu i Hercegovinu, pozivajući se potpuno neopravdano i neutemeljeno na presudu suda u Strasbourgu u slučaju Sejdić – Finci, koju zanimljivo također promiču bošnjački akademski i pogotovo islamistički politički krugovi, kao temelj uređenja državnih odnosa u Bosni i Hercegovini, Vesna Pusić iskazuje uz temeljno neznanje postavljanjem prioriteta i stvaranja pretpostavki za ostvarivanje tzv. građanskih i ljudskih prava u cjelini u saveznim višenacionalnim državama, s nužnom posljedicom uništenja malobrojnijih naroda, čime pokazuje i besraman odnos prema elementarnoj odgovornosti – hrvatske nacionalne zastupnice. Jer, kako se god ona osobno vidjela i nazivala, ona to jest po ustavnoj definiciji, kao i Pupovac primjerice, za to prima poveliku plaću a proizvodi nered, destrukciju i štetu svome poslodavcu – hrvatskome narodu.

Takvima svugdje u svijetu slijedi trenutni otkaz.

Problem s Vesnom Pusić je to što je ona samo personalni promotor i zagovornik jedne nesrazmjerno relevante političke strukture u Hrvatskoj, koja potpuno nereprezentativno, zbog nevjerojatnih slabosti nacionalnih i suverenističkih politika, drži kao i do devedesete godine u potpunoj pokornosti ukupan hrvatski narod ne dajući mu disati. Zato Deklaracija u okolnostima kad Vesna Pusić i dalje preko Plenkovićeve ministrice vanjskih poslova ima golemo uporište u diplomaciji, da je ne znam što u njoj napisano, neće moći pred sugovornicima u svijetu, te pred Hrvatima i pogotovo Bošnjacima u BiH, biti preventivni element i uporište nove hrvatske politike. Jer ta politika stoji u Hrvatskoj na totalno klimavim nogama, ako već ne i u samome zraku nad provalijom. Zbog toga je jedini način pomoći Hrvatima u BiH, a time i samima sebi i svome narodu u cjelini, trajno marginaliziranje, do eliminiranja iz političkog i javnoga diskursa, osoba kao što je Vesna Pusić. To mora biti temelj svake hrvatske deklaracije i programa.

Autor: Marko Ljubić/ProjektVelebit

* Analiza govora Zlatka Hasanbegovića i Petra Škorića u srijedu.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Analiza

Ako Hrvatska ne može kupiti F-16 Barak, a ni novi F-16, što je dakle alternativa?

Objavljeno

na

Objavio

Rasplet oko nabave izraelskih F-16 pokazat će kakav je SAD partner Hrvatskoj

Hrvati vole američke filmove. A u mnogima postoje scene vjenčanja. A te scene postaju dramatične u trenutku kada svećenik, na kraju obreda vjenčanja upita sve prisutne: “Ako netko ima nešto protiv ovog braka, neka kaže sada ili neka zauvijek šuti.”

U, dakle, hollywoodskom filmu, scenaristi, pogotovo u komedijama, vole stvoriti situaciju da se netko od likova u zadnjim sekundama odluči sabotirati vjenčanje. No, to je Hollywood.

U filmu u kojem sudjeluju američki scenaristi iz Washingtona, u stvarnom životu, takvo se miniranje “braka” ne događa.

No, upravo se dogodilo Hrvatskoj kojoj se u zadnjem činu pred potpisivanje međudržavnog ugovora o nabavi ratne eskadrile izraelskih F-16 Barak dogodilo da je svjedok iz Washingtona uzviknuo da se protivi.

Izraelci će to nazvati “blokadom” iz SAD-a, a Amerikanci će Hrvatima poručiti da je to netočno te da, kao što stoji u poruci State Departmenta, SAD snažno podupire modernizaciju obrane Hrvatske i kupnju borbenih zrakoplova F-16 od Izraela, piše Davor Ivanković / Večernji list

Bilo da je riječ o blokadi ili o “snažnom podupiranju modernizacije obrane RH”, posljedice su te da posao oko F-16 sada “visi”. A time “visi” i dvogodišnji napor MORH-a i Vlade RH, koliko cijela ova priča već traje.

U te dvije godine Hrvatska se prvo odlučila na hrabar korak da krene u nabavu eskadrile vrhunskih višenamjenskih zrakoplova.

Potom je organizirala međunarodni natječaj na koji se javio i SAD, s ponudom eskadrile potpuno novih F-16 Block 70/72, za 1,6 milijardi dolara, te Izraelci koji su zatražili 500 milijuna dolara.

Na natječaju se Hrvatska odlučila za izraelske avione Barak jer ponuda nije uključivala samo goli avion nego i potpunu konfiguraciju, obuku i prijenos iskustava najvještijih pilota. Odluka o izboru izraelskih zrakoplova usvojena je prije skoro 14 mjeseci.

Recimo da je u filmskom žargonu to bio čin zaruka između Hrvatske i Izraela. Da je namjera bila da te zaruke završe i brakom, svima je bilo jasno i transparentno. I Amerikanci su na nizu pripremnih sastanaka i s Izraelcima i s Hrvatima dali suglasnost, kako za zaruke tako i za sklapanje braka.

Postavili su tada mladoženji iz Izraela i neke tehničke uvjete, no nisu se protivili. Naprotiv. Kako su mjeseci, pa i cijela godina prolazili, ženici su održali jedanaest sastanaka stručnjaka kojima je do u detalj dogovoren “sadržaj braka”, ugovor od 450 stranica.

Taj je posao dovršen ljetos. Nakon toga Hrvatska i Izrael poslali su pozivnice za vjenčanje koje se trebalo dogoditi do kraja ove godine. I kada je sve došlo do oltara, iz Washingtona su raspustili svitu.

U svemu, koliko možemo shvatiti, SAD se ne ljuti na Hrvatsku, ljuti se iz nekih razloga na Izrael. No, to nije nikakva utjeha Hrvatskoj. Ona je sada u ponižavajućoj situaciji. Jer SAD ne da Izraelu da preproda svoj F-16 u konfiguraciji koju je naručila Hrvatska.

Problem je u tome što se Hrvatska čvrsto odlučila za F-16 Barak, a ne za neki “siromašniji” F-16. Ono što želi nabaviti RH posjeduje samo Barak i najnoviji američki F-16 zadnje generacije.

No, takav iz SAD-a Hrvatska si ne može financijski priuštiti, i to je SAD-u od početka bilo jasno. Ako se SAD i Izrael ne dogovore i riješe “tehničke” probleme, to znači da Hrvatska ne može kupiti Barak, a kao što vidimo ne može kupiti ni novi F-16. Što nam je dakle alternativa?

Na to bi trebao odgovor dati onaj koji je odgodio vjenčanje. Iz SAD-a kažu da imaju problem s Izraelcima zbog zaštite sigurnosti osjetljive američke vojne tehnologije. Mi možemo samo nagađati na što se to konkretno odnosi.

Američki veleposlanik Robert Kohorst bio je brutalno jasan pa je poručio da “Izraelci moraju prihvatiti naše tehničke zahtjeve”.

SAD i Hrvatska već 30-ak godina dokazuju svoje savezništvo i SAD je puno puta Hrvatskoj dokazao da je strateški partner.

No, ni Hrvatska nije bila loš saveznik. Od vremena kada su vojne pobjede HV-a u 1990-ima osigurale “Pax americana”, do operacija NATO-a širom svijeta gdje se Hrvatska redovito dokazuje kao “zemlja iznad svojih mogućnosti”, kako je to primijetio aktualni ministar obrane SAD-a James Mattis na svojim brojnim sastancima s našim Damirom Krstičevićem.

A kad smo već kod intelektualnog vlasništva, sjetit će se i SAD i Izrael kakav im je poklon o kojem su mogli samo sanjati omogućila Hrvatska početkom 2000-ih, a koji su dobili i zato što Hrvatskoj “intelektualno vlasništvo” nije bilo važnije od strateškog savezništva sa SAD-om.

Drugim riječima, Hrvatska jest mala, no najviše voli biti u vrhu s najjačima, što je dokazala kako na bojnom polju tako i na sportskom primjerice.

Rasplet oko nabave izraelskih F-16 pokazat će kakav su doista SAD partner Hrvatskoj. Što će biti pouka i drugim malim državama koje vole misliti da su dio tima koji predvodi SAD.

Davor Ivanković / Večernji list

 

Krstičević: Nismo dobili službenu obavijest o stopiranju isporuke F – 16 Hrvatskoj

 

 

 

Američko veleposlanstvo o F-16: Surađujemo s RH i Izraelom u pronalasku prihvatljive opcije

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari