Pratite nas

Analiza

Žalbena rasprava 3. dan – Slobodan Praljak

Objavljeno

na

Danas je izlaganje u ime obrane generala Praljka počela njegova odvjetnica Nataša Faveau-Ivanović.

Odmah se bacila na pitanje međunardnog sukoba i okupacije.

Rekla je da uvjet za primjenu članka 2. Statuta MKSJ postojanje međunarodnog sukoba ili stanja okupcije. Stanje okupacije pak podrazumjeva ili međunarodni sukob ili invaziju. Invazije nije bilo. Da bi se donio zaključak o okupaciji potrebno je stoga ili stanje međunarodnog sukoba il njegov prestanak nakon kojeg bi srana sila postavila vlast koja bi smjenila onu prehodnu. Ništa od toga nije se dogodilo. Apsurd teza o okupaciji najbolje ilustrir primjer općine Prozor. Tamo je na izborima 1990. pobjedila HDZ BiH, i ta legalna vlast je nastavila obnašati vlast i nakon „okupacije“ pa ipak je to proglašeno „okupacijom“. Dodala je i kako HVO ne može biti okupacijska sila iz razloga koje smo jučer naveli, jer je riječ o domicilnoj vojsci, a ne stranoj sili.

U svezi međunarodnog sukoba, Faveau-Ivanović je ustvrdila kako, unatoč velikom trudu, raspravno vijeće nije utvrdilo nazočnost HV-a u sukobu. Riječ je o pojedinim pripadnicima HV-a, ali isto tako, pojedini pripadnici HV-a su bili i u Armiji BiH, a pojedini pripadnici HV-a bili su i pripadnici HVO-a i Armije BiH, pa i sam general Praljak. (dokument 3D3510). Dakle, direktna intervencija, kao jedan od dva uvjeta za proglašenje međunarodnog sukoba otpada.
Nakon toga, Faveau Ivanović se prebacila na drugi uvjet za proglašenje međunarodnog sukoba, a to je sveobuhvatna ili globalna kontrola. S tim u svezi, raspravno vijeće nije utvrdilo ni planiranje, pripremu, koordinaciju i provođenje vojnih operacija HVO-a od strane političkog ili vojnog vrha Republike Hrvatske.

RH nije sudjelovala u tom ratu, ali su predstavnici međunarodne zajednice stalno i uporno od predstavnika Rh-a, prije svih Predsjednika Tuđmana, tražili sudjelovanje u pregovorima, ne samo u međunarodnim pregovorima nego i u pregovorim s muslimanskom stranom s ciljem smirivanja sukoba. Ali, kad su hrvatske vlasti i Predsjenik Tuđman pristali sudjelovati u takvm pregovorima, nije se smjelo od strane vijeća dogoditi da se to tumači kao uplitanje u sukob i mehanizam sveobuhvatne kontrole.

Faveau-Ivanović na kraju ovog djela svog izlaganja dodala je kako stalni međunarodni kazneni sud (ICRC) uopće ne primjenjuje test sveobuhvatne kontrole, dok ga ovaj sud primjenjuje, a ta činjenica može imati vrlo loše posljedice po međunarodno pravo u cjelini.
U svezi s rušenjem starog mosta u Mostaru, Faveau-Ivanović navela je kako je došlo do povrede prava optuženika i kako je počinjena pravna greška jer nije uzeto u obzir svjedočenje Vinka Marića, koje je većina članova vijeća proglasilo nevjerodostojnim, a zato jer ruši teze tužiteljstva kojima se priklonila većina u vijeću. Ona je rekla kako vijeće, unatoč širokom diskrecijskom pravu prilikom vaganja dokaza, ne može dati prednost nedokazanoj teoriji tužiteljstva u odnosu na svjedočenje ovog svjedoka.

Što se tiče rušenja džamija u Mostaru, dokazano je da je 8 džamija djelomično ili potpuno uništeno od strane Srba još 1992. godine. kao i da je vijeće utvrdilo da su početkom siječnja 1993. svega dvije džamije ostale neoštećene, ali vijeće nije utvrdilo što se kasnije dogodilo s te dvije džamije. Pa ipak, vijeće je totalno krivo utvrdilo da je HVO kriv za djelomično ili potpuno uništenje svih 10 džamija.

Što se tiče zločina provođenja terora on nije utvrđen jer za takvu kvalifikaciju treba dokazati da je teror bio cilj provođenja takve strategije, ali vijeće to nije utvrdilo.
Faveau-Ivanović zatim je prešla na pitanje UZP-a.

UZP nije postojao, kao ni zajednički zločinački plan. Neutvrđivanje cilja UZP-a, odnosno krivo utvrđivanje, dakle zaključak glavna je greška raspravnog vijeća. S tim u svezi obrana generala Praljka u potpunosti podržava izlaganja obrana Prlića i Stojića o ovom pitanju.
Vijeće je iskonstruiralo teoriju o zajedničkom cilju koristeći se tezama optužbe, a to pak nisu dokazi.

Zaključci vijeća o UZP-u su konfuzni.

Vijeće nije utvrdilo od kojeg trenutka Praljak postaje članom navodnog UZP-a
Podjela BiH nije Tuđmanova izmišljotina već j podjelu kao koncept na stol stavila međunarodna zajednica.

Ma kakvi bili, motivi ili političke procjene Predsjednika Tuđmana jednostavno nisu bitni u kaznenom postupku. Ono što je jedino bitno su djela i namjere, a u slučaju Predsjednika Tuđmana one pokazuju upravo suprotno od onog što tvrdi većina u vijeću.
Tuđman odbio Alijinu ponudu o podjeli BiH na način da „uzme zapadnu Hercegovinu“. Sve teze vjeća u svezi s Banovinom potpuno krivo utvrđene.

Do travnja 1992. Godine BiH nije bila neovisna država, niti se moglo znati da će ona to biti, i s tim u svezi teze iz transkripta od 27. 12. kao i ostale teze valja promatrati u kontekstu te činjenice.

Vijeće proglašava Tuđmana kao vođu delegacije BiH-Hrvata a što on nije bio. Međunarodna zajednica sama je zvala Tuđmana na mirovne pregovore, i sama činjenica da je Tuđman u tim pregovorima sudjelovao ne implicira da je on bio vođa delegacije Hrvata iz BiH.
Sud ima mandat za gonjeje zločina, ali ne i za procjenu politika i političkih ciljeva
Tužiteljstvo i većina u vijeću tvrde da je Praljak sudjelovanjem na sastancima hrvatskog vodstva 1992. godine sudjelovao u kreiranju „zločinačkog plana“ kroz tezu da je sami sudjelovanjem na tim sastancima bio dio UZP-a. Međutim, u zadnje dvije rečenice paragrafa 44. svezak 4. presude stoji i ovo: „Dakle, po mišljenju vijeća, dokazi potvrđuju da je za potrebe ostvarivanja političkog cilja najkasnije sredinom siječnja 1993. uspostavljen UZP, kao što će biti izloženo u nastavku. Dokazi ne daju osnovu da se utvrdi da je prije tog datuma postojao bilo kakav dogovor o zajedničkom zločinačkom planu.“
S tim u svezi, kakve veze ima sudjelovanje Praljka na sastancima 1992. kad nema osnove u dokazima da je bilo kakav dogovor o zajedničkom zločinačkom planu postojao prije siječnja 1993.?

Isto tako, u paragrafu 525. svezak 4. navodi se kako je Praljak ostvarivao zajednički zločinački cilj kao predstavnik Hrvatske na mirovnim pregovorima, a to se potkrijepljuje izvadcima iz Mladićevih dnevnika. Datumi koji se navode u Mladićevim dnevnicima na koje se referira napisano u ovom paragrafu, a što i stoji u samom paragrafu su 5 listopada 1992. i 26. listopada 1992. S obzirom na činjenicu da u paragrafu 44. stoji da je realizacija zločinačkog cilja počela u siječnju 1993. kao i da nema osnove u dokazima da je prije tog datuma bilo dogovora o UZP-u, kako je onda Praljak mogao djelovati u smjeru zločinačkog cilja 1992. godine, „5. i 26. oktobra“ kako stoji u Mladićevim dnevnicima? Faveau-Ivanović ponovo je poentirala u korist svoje teze o konfuznosti zaključaka većine u raspravnom vijeću u svezi s UZP-om.

Na kraju dodala je i najvažnije u cijeloj priči, a riječ je o sad već famoznom i ključnom „ultimatumu“ od 15. siječnja. Naime, u paragrafu 475. svezak 4. vijeće je prihvatilo teze iz svjedočenja samog generala Praljka, a tamo stoji da taj dokument od 15. siječnja sastavljen 13. i 14. siječnja u hotelu Esplanade u Zagrebu uz nazočnost i suglasnost Alije Izetbegovića, Gojka Šuška, Mate Bobana, Cyrusa Vancea i Davida Owena.

Faveau-Ivanović završila je svoje izlaganje općim zaključkom da je vijeće odbacilo činjenice koje ne idu u prilog konstrukciji tužiteljstva na temelju koje je sazdana prvostupanjska presuda, da je pogrešno primjenjeno pravo, da je bilo puno činjeničnih greška i da je netočno utvrđeno činjenično stanje.

Nakon Faveau-Ivanović svoje izlaganje otpočela je druga Praljkova odvjetnica Nika Pinter.
Ona je na početku svog izlaganja ustvrdila da Praljak nije imao pošteno suđenje.
U svezi događaja u selu Duša, rekla je kako nije utvrđeno da su u spornoj Šljivnoj kući bili civili, odnosno da Praljak to nije mogao znati na temelju onih izvješća koja su mu tad bila dostupna. Štoviše, dokumenti HVO-a ih tog vremena ukazuju da je u blizini Šljivine kuće bila zemunica iz koje je „pucano po našim snagama“. Zaključak o tome da je i HV sudjelovala u napadu na selo Duša u općini Gornji Vakuf/Uskoplje, (a što nema veze s mozgom) vijeće je donijelo na temelju iskaza jednog svjedoka, Muslimana, koji je rekao da su ti vojnici govorili, pazite sad ovo – hrvatskim jezikom!!?? Nika Pinter je obrazlagala žalbenom vijeću zašto ova teza ne stoji, a mi mislimo da tu zaista nije potrebno ništa obrazlagati vama jer vam je sve jasno, jer ste odavde pa znate.

Nika Pinter ja odbacila tezu da je napad na to selo, kao i na djelove općine Gornji vakuf/Uskoplje bio početak realizacije UZP-a u vojnom smislu, iz nekoliko razloga: – HVO je tad mogao vojno zauzeti cjelu općinu a nije, jer je akcija bila ograničenog karaktera
. akcija je bila lokalnog karaktera i nije se tad širila dalje.

. nakon smirivanja stanja na području G. Vakufa/Uskoplja iza 20. siječnja nije bilo borbi, sve dok muslmanske snage mjesecima kasnije nisu krenule u ofenzivu i na tom području, niti su se borbe širle na druga područja, gdje su nastavljene tek u travnju. Praljkova obrana zapravo tvrdi da je pravi rat na području kojeg pokriva optužnica (dakle bez Lašvanske doline) s eskalacijom počeo u lipnju 1993. ofenzivom A BiH na Travnik, Bugojno i ostala mjesta u srednjoj Bosni, te u rujnu 1993. napadom ABiHu dolini Neretve.
-Da je nakon prestanka borbi na području G. Vakufa nakon 20. Siječnja formirana mješovita muslimansko-hrvatska komisija s ciljem smirivanja stanja i utvrđivanja činjenica
A sve to se ne uklapa o tezu o „početku realizacije UZP-a“

Praljkova obrana također odbacuje tezu kojom vijeće snage Armije BiH u Duši naziva „braniocima sela“. Da se radi o pripadnicima A BiH dokaz su 23 zarobljena pripadnika A BiH u selu. Praljkova obrana odbacuje i tezu da su muslimanske snage u Duši bile slabašne, jer da je tome tako ne bi HVO-u trebalo dva dana za osvajanje sela, nego bi ga osvojili isti dan, u par sati. Praljak ne može biti kriv za namjeru počinjenja ubojstva u selu Duša po UZP-u prvog vida, jer vijeće nikad nije utvrdilo da je Praljak znao da se u Šljivinoj kući nalaze civili, a budući da nije bilo saznanja ne može biti ni namjere.

Nika Pinter je dodala kako u jednom dokumentu HVO-a stoji da je po Šljivinoj kući pucano iz BST-a (bestrzajni top) te da se u istom dokumentu tvrdi kako „mi tamo nismo imali BST“.
Nakon toga Nika Pinter prešla je na pitanje Stupnog dola. Tu je zatražila zatvaranje sjednice jer je morala navoditi neke reference koje su „pod ključem“, dakle tajne. Time je i završilo njeno izlaganje.

Inače, ovaj termin „pod ključem“ pojavljuje se vezano uz čitavu masu referenci u presudi. I, mi sad možemo razumjeti da u konkretnoj priči o konkretnom zločinu kakav je bio onaj u Stupnom Dolu može biti zaštićenih svjedoka i dokumenata. Međutim, kad se radi poglavito o međunarodnom sukobu, a posljedično tome i UZP-u kojem je na čelu vodstvo druge države, onda takvim zaštitnim mjerama, po našem mišljenju, ne može biti mjesta. Ne može se tvrditi da su dvije države bile u ratu, i da je de facto jedna država izvršila agresiju na drugu državu na temelju iskaza tajnih svjedoka i na temelju dokumenata koje nitko nije vidio. To je jednostavno nečuveno!

Nakon pauze došlo je do jedne male zapetljancije, tipične za haški sud. Članovi žalbenog vijeća trebali su neko vrijeme dok se dogovore kome će dati riječ, Praljku ili pustiti Niku Pinter da nastavi izlaganje, da bi se na koncu odlučili dati riječ Praljku.
Praljak je govorio isključivo o „ultimatumu“ od 15. Siječnja. Ponovio je sve svoje teze koje stoje u paragrafu 475. svezka 4. a koje smo mi gore naveli.

Praljak je dodao da je smisao tog dokumenta bila u formiranju zajedničkog zapovjedništva.
Rekao je kako je HVO bila jedna od legitimnih sastavnica oružanih snaga BiH, jednako kao i Armija BiH i da shodno tome ne može jedna komponenta imati prednost nad drugom. I to je glavna teza u korist osnivanja zajedničkog zapovjedništva. Praljak je rekao kako je dugo izučavao rat kao pojavu, od Tukitida do Clauswitza, samu prirodu i narav rata, njegove zakonitosti i pojave itd. S tim u svezi rekao je da je postojanje zajedničkog zapovjedništva tamo gdje postoje dvije vojske nužnost a ne nečiji hir. Nepostojanje zajedničkog zapovjedništva dviju vojski vodi sukobu između tih vojski kao i do slabljenja u odnosu na zajedničkog neprijatelja, što su u ovom slučaju bili Srbi. Zajedničko zapovjedništvo, rekao je Praljak, je „sine qua non, aksiom, nužnost dviju savezničkih vojski“ (nakon čega nabraja cijeli niz činjenica zbog kojih je to tako. (rađanje nepovjeernja, koje rađa strah, a koji nije dobar saveznik itd) Kao negativan primjer, dakle nepostojanje zajedničkog zapovjedništva istakao je pad Jajca 1992. godine. Kao pozitivan primjer gdje je postojalo zajedničko zapovjedništvo (USA i GB) spomenuo je iskrcavanje u Normandiji 1944.

Kad je Praljak 15. siječnja donio u Mostar dokument o zajedničkom zapovjedništvu (a ne ultimatum) isti je trebao biti dostavljen i u Sarajevo, na postupanje po prethodnom dogovoru koji je imao suglasnost i Alije Izetbegovića. Ali, to je od strane Sarajeva odbijeno. Praljak zaključuje: Odbijanje zajedničkog zapovjedništva od strane Muslimana bio je najbolji znak da oni ne žele savezništvo s Hrvatima, i da se pro-futuro sspremaju za napad na Hrvate, dakle dojučerašnje saveznike, i na taj način, napadom na Hrvate, pokušati nadoknaditi teritorij koji su izgubili od Srba. Jednostavno, muslimansko vojno i političko vodstvo procjenilo je da se ne može suprotstaviti VRS-u pa su se odlučili za napad na HVO, a o toj činjenici svjedoči čitava hrpa dokumenata u sudskom spisu. Praljak je još dodao i toliko puta ponavljane priče o dostavi oružja, logističkoj pomoći, liječenju ranjenika, osnivanju, pripremanju, obučavanju, naoružavanju i opremanju čitavih postrojbi A BiH na području RH, itd. Time je i završio svojih 10 minuta izlaganja.

Nakon toga, predsjednik žalbenog vijeća Agius dao je riječ tužiteljstvo. Prvi je izlagao Stringer, a njegovo izlaganje možemo svesti na fusnotu, kao ono što tužiteljstvo stalno čini u ovoj žalbenoj raspravi. Stringer uopće ne polemizira sa stavovima Praljkove obrane nego se opet i ponovno poziva na navode iz optužnice, na one djelove nepravomoćne presude koje tužiteljstvo idu u prilog, te na svjedočenja Galbraitha i Okuna (pročitajte naše 4 bilješke o Okunovom svjedočenju kako bi shvatili o čemu je riječ), te na Mladićeve dnevnike. Danas se više ni na Ribičića ne pozivaju. Uzgred, još se nijednom nisu tijekom žalbene rasprave pozvali na Manolića, vjerojatno su i oni shvatili da se na tog sociopatskog lažljivca ne isplati pozivati.
Umjesto da odgovara na teze Praljkove obrane, Stringer je u jednom trenutku krenuo u polemiku s argumentima Stojićeve obrane, a na što je odvjetnik Kahn odmah poskočio iz sjedalice i uložio prigovor žalbenom vijeću, jer ako mu žalbeno vijeće dopusti da to nastavi, onda moraju dati Stojićevoj obrani pravo da odgovori na to. Agius je rekao da želi čuti što Stringer misli o tome. Stringer je rekao da je prigovor odvjetnika Kahna na mjestu, i da se on slaže da bi žalbeno vijeće njemu trebalo dati priliku za odgovor. Tad je Agius to presjekao rječima „Ne! Ja vama zabranjujem da o tome govorite dalje, prijeđite na iduću točku svog izlaganja!“

Nakon Stringera u ime tužiteljstva nastupila je Sarah Finnin, još jedna iz Soroseve galerije klonova. Prvo je drvila o Stupnom Dolu i Varešu, ali nije rekla ništa novo. Ona u svom izlaganju nije pobila niti teze koje smo mi naveli u ovoj bilješci:

A kamoli da je pobila iste ove teze, ali naravno, proširenije i potkrijepljenije, a koje se nalaze u Praljkovom žalbenom podnesku.
Nakon toga opet drvljenje o Dretelju i Gabeli i opet ništa novo. Praljku se stavlja na teret da nije poboljšao uvjete u tim detenacijskim centrima. Tu je i usporedba s Omarskom. Ali mi opet nismo čuli ništa, nikakav argument koji bi povezao Praljka s tim, neosporno nehumanim postupanjem u ta dva detenacijska centra.

Budući da je Agius svojim nesnalaženjem proizveo pravu konfuziju u rasporedu (a nama se čini da stalno krade vrijeme obrani, i na to ćemo idućih dana posebno obratiti pozornost) umjesto odgovora na izlaganje tužitelja, Nika Pinter je nastavila s prezentacijom. Za to joj je Agius dao 5 minuta, + još 20 za odgovor, iako je prije naznačeno da će se za odgovor dobivati 30 minuta.

Od tih 25 minuta Pinter je iskoristila po našem mjerenju 19 minuta za završetak prezentacije koja je prekinuta prvo puazom, a zatim i Praljkovim istupom, iako je zahtjev Praljkove obrane bi jasan, da mu se da 10 minuta ili po završetku Pinteričine prezentacije, ili u vremenu predviđenom za odgovor, ali svakako nakon završetka prezentacje Nike Pinter.
Bilo kako bilo, u tih 19 minuta Pinter je rekla među ostalim i ovo:

-Praljak je svoje odluke donosio u vremenu najveće ofenzive Armije BiH na HVO i stvari treba promatrati u tom kontekstu, a većina u raspravnom vijeću to nije učinila.
-Sudsko vijeće počinilo je čitav niz proceduralnh pogrešaka
-Narušeno pravo na obrazloženi stav vijeća, narušeno pravo na jednakost strana u postupku, narušeno pravo na presumpciju nevinosti itd. a sve to skupa je narušilo pravo generala Praljka na pošteno suđenje. (sve potkrijepljeno čitavim nizom referenci).
Reduciranje činjenica, to je ono što je učinila većina u vijeću, a redukcja činjenica nužno dovodi do pogrešnih zaključak i krivo utvrđenog činjeničnog stanja
Mladićevi dnevnici – uvedeni u spis nepropisno provedenom procedurom a na temelju njh vijeće izvodi zaključak o elementu namjere (mens rea) kod Slobodana Praljka za počinjenje UZP-a, a da se Praljku nije dopušteno o tome očitovati. I to je jedan vid povrede prava na pošteno suđenje.

Odbijanje znatnog dijela dokumenata obrane

Odbijanje uvrštenja pisanih podnesaka u spis po pravilu 92.bis (dakle isto ono pravilo po kojem je pisana izjava Kermala Šljive uvrštena u spis) u svezi mudžahedina, uz obrazloženje da oni nisu relevantni. Tako je većina u vijeću propustila dopustit uvrštenje u spis Ali-Ahmada, koji je o tome pisanu izjavu dao kao svjedok insider, koji je bio unutar mudžahedinske skupine. Nike Pinter je u svezi s tim navela kako je u optužnici optuženicima stavljano na teret da su poticali iseljavanje Hrvata između ostalog i na način da su ih „strašili mudžahedinima“ a da „ta opasnost nije bila postojeća i realna“.

U svezi s tim mi smo već odavno sačinili jednu bilješku, i o tome možete više pročitati ovdje:

Nika Pinter još je dodala kako u presudu nije uvršten iskaz Vlade Šakića, uz obrazloženje kako je on djelatnik instituta „Ivo Pilar“, a da je taj institut „direktno povezan s Vladom RH i obavještajnim službama RH“. A činjenica je da ni Vlada RH ni obavještajne službe RH nisu strane u ovom postupku. S druge strane, činjenica je da tužiteljstvo jest jedna od strana u ovom postupku, ali unatoč tome njihovom članu, Williamu Tomljanovichu priznato je svjedočenje i njegove teze su uvedene u nepravomoćnu presudu, i opet odlukom većine, a taj iskaz je utjecao na presudu. Podsjetimo, Prlićev odvjetnik Karnavas kao i neki drugi odvjetnici u ovom predmetu, protu-ispitali su Tomljanovicha i uzdrmali i oborili njegovo svjedočenje, ali ništa od toga se nije našlo u presudi.

Zbog svega navedenog, a i zbog još puno toga što mi ovdje jednostavno fizički nismo stigli navesti, a rečeno je u sudnici, Nika Pinter zatražila je oslobađajuću presudu za generala Praljka, ili alternativno, a to jedino Praljkova obrana od svih šest obrana traži, da se zbog ogromnog broja proceduralnh grešaka i krive primjene prava nepravomoćna presuda u potpunosti ukine i predmet vrati na ponovno suđenje!

Time je završeno izlaganje Nike Pinter i po našoj računici ostalo joj je još 6 minuta za odgovor, a onda opet konfuzija u sudnici. Pitala je Agiusa koliko joj je vremena ostalo, a on je rekao još 3 minute, a mi smo štopali, ostalo joj je 6 minuta osim ako ima neka nova matematika po kojoj 25-19 nije 6 nego 3. To je valjda haška matematika, nije ni čudo onda kakve se odluke tamo donose. Nika Pinter je krenula odgovoriti na neka od pitanja koje su spomenuli Stringer i Fannin, a u tom trenutku Stringer ustaje i kaže da je Pinter produžila izlaganje i da on traži kao odgovor svoje tri minute natrag jer je ranije završio i ostale su mu tri minute, ali to nije istina, jer ne postoji njegovo vrijeme nego vrijeme tužiteljstva i njega je Finnin iskoristila do zadnje sekunde. Međutim, Agius mu daje tri minute i kaže mu da počne govoriti, ali ustaje Pinter i počinje govoriti. Agius je pušta. Ona govori dvije minute. U te dvije minute je rekla kako je sudac Treschell u svom izdvojenom mišljenju u svezku 5. presude u točki 12. naveo:

„Ne može se nekom stavljati na teret da nije učinio ono što nije imao obvezu učiniti“
U svezi s tim, Pinter je navela kako Praljak nije imao ni ovlasti ni obveze poboljšavati uvjete boravka u detenacijskim centrima Dretelj i Gabela.

I to je trajalo dvije minute. A onda j Pinter rekla: Dajte sad te tri minute Stringeru pa ću ja njemu odgovoriti u ovoj još jednoj minuti koja mi je ostala. Agius daje Stringeru tri minute a ovaj laje bar 5 minuta i opet ne kaže ništa. Odnosno, sve što je rekao nema smisla, uključujući i niži argument u svezi Mladićevih dnevnika od onog što je prvi dan žalbene rasprave rekao Karnavas. Stringer je naime tvrdio da je Praljak imao prilike odgovoriti na optužbe vezane uz Mladićeve dnevnike u svojoj završnoj riječi, ali Karnavas je prvi dan razumno objasnio zašto taj argument ne pije vodu. Uostalom, Praljak je u svojoj završnoj riječi koja je trajala pola sata naveo da mu nje dopušteno svjedočiti o Mladićevim dnevnicima. A završna riječ nije svjedočenje. Vjerojatno je Karnavas ustao sa stolice i zatražio riječ kako bi to ponovio, ali ga je Agius srezao u startu. Nastala je kakofonija zvukova u sudnici, i samo se čulo Agiusa kad je rekao „nemate pravo, gotovi smo za danas, zaključujemo sjednicu, nastavljamo sutra u 9 i 30.“

Kompletno žalbeno vijeće uputilo se prema izlasku iz sudnice, a tonski prijenos je i dalje išao, i moglo se čuti prevoditeljicu koja kaže: „Nataša Faveau-Ivanović: Ali časni sude, imamo još minutu…“

HBŠestorka / Kamenjar

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Analiza

Trebamo li konačno donijeti Zakon o zaštiti prava većinskog naroda u Hrvatskoj?

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatsku mnogi pokušavaju predstaviti kao zemlju u kojoj „bujaju nasilje, mržnja i nesnošljivost prema manjinama“. Ona se od strane pojedinih političara iz lijevo-liberalnog spektra prokazuje čak kao „fašistička“ (što na dnevnoj razini slušamo i čitamo u medijima) i to se čini sa zadivljujućom lakoćom, uz tvrdnje kako „vlast potiče ekstremizam i ozračje mržnje i sukoba“, što je u najmanju ruku drska i ničim potkrijepljena laž.

I, naravno, kao i uvijek (od 2000. godine nadalje), dežurni krivci su „desničari“, odnosno hrvatski nacionalisti koji (vjerovali ili ne) „destabiliziraju“ vlastitu zemlju, dok je „antifašisti“ poput Davora Bernardića, Krešimira Beljaka, Anke Mrak-Taritaš, Nenada Stazića, Željka Jovanovića, Milorada Pupovca i njima sličnih „brane“ iz petnih žila.

Napuhavanje „hrvatskog ekstremizma“ i prešućivanje srpskog

Ne pada mi napamet amnestirati od odgovornosti nikoga – pa ni dio tzv. desničara, bili oni iz braniteljske populacije ili ne – koji šire mržnju, nesnošljivost ili se u javnoj komunikaciji služe neprimjerenim vokabularom (psovkama, uvredama i sl.), pogotovu ako je to usmjereno prema bilo kojem narodu, rasi, vjeri ili političkim neistomišljenicima. Isto vrijedi i za nasilnike. Ima ih u svakoj zemlji pod kapom nebeskom. Neka se time bave policija i sudovi.

No, za „utjehu“ svima onima koji zbog takvih primitivaca ili dva-tri incidenta na štetu srpske manjine generaliziraju te pojave i krivnju transponiraju na cijeli hrvatski narod, to su po svemu marginalci koji (na sreću) nemaju nikakvoga utjecaja na opće stanje u društvu. Oni dobivaju na značaju tek onda kad ih mainstream mediji podignu na razinu top-vijesti i kad se o njima danima, tjednima ili mjesecima raspravlja (nije isključeno da neki bolesnici i čine ove izgrede upravo zato što žele izazvati pozornost javnosti).

Međutim, kad su u pitanju incidenti na štetu srpske manjine (neovisno o možebitnim motivima koji ne moraju uvijek i obvezno biti vezani za nacionalnu ili vjersku mržnju i netrpeljivost), vodeći mediji i dobar dio političara iz oporbe po već ustaljenoj i uobičajenoj praksi od muhe prave slona i svaki, pa i najbenigniji takav slučaj dižu na „planetarnu“ razinu.

Kad su posrijedi događaji u kojima akteri mijenjaju uloge (dakle, oni u kojima su izgrednici Srbi a čine se na štetu Hrvata), situacija je posve drugačija. Ti se slučajevi jednostavno prešućuju, ignoriraju i potiskuju iz javnog prostora, tako da rijetko koja vijest takvoga sadržaja uopće i dođe u mainstream medije.

Ova politika dvostrukih kriterija toliko je očita da je ne vide samo oni koji to ne žele. Na kraju sve u bitnoj mjeri doprinosi tomu da se objektivno (i uvjeren sam ciljano) ta ostrašćena, marginalna skupina „desničara“ sustavno i uporno ističe i medijski potencira, ali i provocira kako bi se potvrdila teza o „opasnostima“ koje vrebaju od te vrste ekstremizma i u javnosti stvorio dojam da je riječ ne o perifernim pojavama, nego o deformacijama koje imaju bitan, ako ne i odlučujući utjecaj na stanje u našem društvu.

Dakako da to nije tako i velika većina građana Hrvatske jako dobro zna da su posrijedi marginalci. Iz kojih god pobuda činili to što čine na javnoj sceni, oni su dobro došli jedino branši koja vodi kampanju protiv ove zemlje i ponaša se u stilu što gore to bolje.

Ni jedan razuman čovjek, bio Hrvat ili ne, pod uvjetom da je pri zdravoj svijesti neće se uhvatiti u to kolo, niti će pravdati nasilje i širenje mržnje prema bilo komu.

Ali postoji tu i jedna dimenzija koja se ne rijetko zanemaruje, a to je da su upravo takvi marginalci i čudaci sa svime što poduzimaju u svojim javnim istupima i stupidnim performansima (koliko god malobrojni bili), hrana za propagandu što ju Bernardić, Beljak, Pupovac i društvo vode protiv ove vlasti – ali i države čiji ugled narušavaju pred svijetom usput stvarajući i ozračje netolerancije i mržnje.

I potom nas isti ti likovi optužuju za „spiralu mržnje“ koju sami pokreću!?

„Antifašistima“ su prijeko potrebni „fašisti“ – jer bez njih ne postoje

Oni ne mogu biti „demokrati“ ako nasuprot sebi nemaju protutežu u „nedemokratima“ (ili „ekstremistima“); oni ne mogu biti „antifašisti“ ako nema „fašista“ (pa i po cijenu toga da ih izmisle). Njihova se politika temelji na lažnoj slici o vlastitoj a priori pozitivnoj ulozi u društvu – pri čemu naši „ljevičari“ i „liberali“ imaju koncesiju na istinu, slobodu, demokraciju i ljudska prava, dok su svi drugi koji ne pripadaju njihovom taboru ne samo negativci, nego i neprijatelji. Narativ jako dobro poznat iz jednoumnih staljinističkih vremena koji su preslikali i dosljedno ga primjenjuju u svojoj političkoj praksi.

Kad se već toliko govori o „spirali mržnje“ (i za to se po pravilu optužuje „desnica“ – ili konzervativna politička struja), možemo li mi javno u Hrvatskoj postaviti sljedeća pitanja:

Što bi se dogodilo da bilo koja braniteljska udruga ili skup hrvatskih građana konzervativne orijentacije na javnom mjestu istakne transparent kojim se poziva na paljenje crkava (pravoslavnih, protestantskih, adventističkih ili bilo kojih drugih)?

Upravo je to učinilo stotinjak (ili nešto više) onih koji su svojedobno s Trga Bana Jelačića (u veljači 2015. godine) krenuli fizički se obračunati s braniteljima (stopostotnim invalidima Domovinskog rata) koji su prosvjedovali pod šatorom u Savskoj 66 (pred matičnim Ministarstvom branitelja). Prijetili su nasiljem („idemo ih izbaciti iz šatora“), psovali, iskazivali neskrivenu mržnju, vrijeđali. I sve je ostalo bez ikakvih reakcija pravne države iako su organizirana dva takva skupa na glavnom zagrebačkom trgu, pa se čak u „borbenom“ poretku došlo nadomak šatora ne bi li se izazvali neredi.

To je, naravno, bila „demokracija“ i „pravo na različito mišljenje“!? Mogu li pozivi na nasilje i mržnju, otvorene prijetnje silom i pokušaju javnih uličnih obračuna s neistomišljenicima biti ocijenjeni kao nešto pozitivno samo zato što dolaze iz određenog ideološkog ili svjetonazorskog miljea?

Svaki razuman čovjek dobro zna odgovor na ovo pitanje, ali ne i oni koji podržavaju ovakvu „javnu komunikaciju“ koja njima iz političkih ili kakvih drugih razloga ide u prilog.

I da ne bismo zaboravili: nije sve počelo sa „šatorašima“ iz Savske (kako se pogrdno od strane neokomunista i njihovih istomišljenika nazivalo invalide koji su prosvjedovali a – usput rečeno čak i od tadašnjeg premijera Zorana Milanovića i njegovih suradnika iz Vlade isti su okarakterizirani kao „teroristi“, „talibani“, „ekstremisti“, „paraziti“ koji „uživaju privilegije“ itd., itd.).

Hrvatska javnost uvjerila se u „demokratičnost“ tadašnje vlasti i lijevo-liberalne javnosti već u vrijeme prvog općenarodnog referenduma vezano za ustavnu zaštitu braka (2013. godine), kad su Građanska inicijativa ‘U ime obitelji’ i svi oni koji su joj dali potporu javno obilježeni kao „fašisti“, „nazadnjaci“, „talibani“, pa čak i sljedbenici Hitlera, Eichmanna i Mengelea. Protiv većine hrvatskih građana (a što su pokazali i rezultati referenduma) vođena je gebelsovska kampanja u čijim su prvim  redovima bili najistaknutiji ljudi iz vlasti (uključujući ministrice Vesnu Pusić i Milanku Opačić te Nenada Stazića, Željka Jovanovića i druge) uz prešutnu ali vrlo jasnu potporu premijera Zorana Milanovića i predsjednika Ive Josipovića i zaglušnu buku velikog dijela vodećih medija koji su ih podržavali.

Na samome početku, volonteri Građanske inicijative ‘U ime obitelji’ bili su suočeni s nasrtajima na mjestima gdje se prikupljalo potpise (od fizičkih napada do cijepanja i paljenja lista s potpisima, rušenja štandova itd.), dok je predsjednica ove udruge bez ikakvoga povoda i razloga teško vrijeđana na najprimitivniji način i stavljana u istu ravan s najistaknutijim nacistima – u čemu je svojim huškačkim tekstovima sudjelovao i dr. sc. Tvrtko Jakovina, te Nikša Spremić (savjetnik SDP-ovog europarlamentarca Olega Valjeva) koji je (u studenome te 2013. godine) usred EU parlamenta gospođu Markić (koja je došla na poziv jednog kruga parlamentaraca i sudjelovala u radu Međustranačke skupine za obitelj) javno usporedio s jednim od najgorih nacističkih zločinaca odgovornih za istrebljenje (Adolfom Eichmannom) – što je osudio samo eurozastupnik HDZ-a Davor Ivo Stier koji je (neuspješno) zatražio distanciranje SDP-a od ove izjave. Nenad Stazić je opet, istu gospođu Markić optužio kakao djecu samohranih roditelja planira strpati u Jasenovac, Milanka Opačić je ocijenila njezine nastupe „vrlo opasnim za društvo“ itd., itd.

I sve te bljuvotine i gadosti, to euforično huškanje protiv većine građana bili su izraz „demokracije“ i „kulture dijaloga“ – samo zato što je dolazilo iz lijevo-liberalnog političkog spektra.

Treba li podsjećati na sve ono što se događalo vezano za prljavu propagandnu kampanju protiv Katoličke crkve (koja se korak po korak zahuktavala od siječnja 2000. godine, kad su na vlast došli SDP i partneri)?

Započelo je napadima na vjeronauk u školama i raspela (za koja se tražilo da se uklone iz javnih prostora), a nastavilo „kritikom“ Vatikanskih ugovora, propagandom o „masovno raširenoj pedofiliji“ među katoličkim svećenicima, sve do izljeva sirove, bolesne i neobuzdane mržnje u odnosu na sve što je kršćansko i katoličko u ovoj zemlji. Tako se, primjerice, bez ikakvih ograda i posljedica (jer to po mjerilu naših sudova nije izražavanje mržnje i netrpeljivosti nego „sloboda govora“), vjerske procesije u čast jednome od naših najvećih svetaca, Leopoldu Bogdanu Mandiću (u kojima sudjeluju deseci tisuća vjernika) mogu nazivati „nekrofilskim orgijama“, njegovo neraspadnuto tijelo uspoređivati sa „smrznutom govedinom iz ‘Konzuma’“, a vjernici katolici vrijeđati najogavnijim i najprimitivnijim psovkama – i sve bez ikakvih posljedica!?

Jedan redikul i destruktivac (Oliver Frljić) može pod egidom „satiričnih predstava“ i „umjetničke slobode“ u kazalištu izvrgavati ruglu i ponižavanju javne osobe i bez ograničenja se grubo i primitivno iživljavati na državnim znamenjima (grbu, zastavi, himni) – i to opet ne predstavlja nikakav problem, dapače, poželjno je i „nadahnjujuće“!? To pokazuje „širinu“ našega duha i domete „umjetničkih sloboda“ – naravno, samo ako su ruglu izvrgnuti Hrvati i Katolička crkva i ni u jednom drugom slučaju!

A što bi bilo, recimo, kad bi se koji „desni“ novinar ili kazališni redatelj slično odnosio prema državnim znamenjima bilo kojega drugog naroda ili  tako vrijeđao svetinje drugih vjerskih konfesija? Bi li to i onda spadalo u „satiru“, „slobodu govora“ i „umjetničke slobode“?

Odgovor svi znamo.

Za Hrvate i katolike u njihovoj matičnoj zemlji vrijede jedna mjerila, za sve ostale druga. To je ta „sloboda“, „demokracija“, to je lijevo-liberalna „ravnopravnost“ i „tolerancija“, to su te „vrijednost“ kojih su im puna usta i o kojima dan i noć trube preko medija ispirući jadnim i neobaviještenim građanima mozgove.

Pitanjima nije ni izdaleka kraj.

Kako bi se reagiralo i koje bi dimenzije slučaj dobio, da se (ne daj Bože) dogodi da naš policajac teško ozlijedi neku protuhu koja lunja Zagrebom s bočicom spreja u džepu i šara po spomenicima braniteljima i prvom hrvatskom predsjedniku – kao što je Saša Ostojićev policajac Saša Sabadoš ozlijedio branitelja Darka Pajčića kad je ovaj pokušao oštetiti ćiriličnu ploču u Vukovaru? Ne samo da ga je krvnički lupio o zid (tako da je nesretni čovjek ostao bez trećine lubanje), nego je ministar policije Ranko Ostojić drsko i bezobrazno u kameru izjavio kako je „za sve kriva rakija“. I, recimo, da je ta protuha (koja šara po spomenicima) možda član mladeži SDP-a, pripada nekoj lijevo-liberalnoj skupini ili udruzi ili je Srbin po nacionalnosti. Što bi se tek tada dogodilo?

Ima li koga da možda ne zna odgovor na ovo pitanje (a živi u Hrvatskoj)?

Što tek reći na sve one gadosti, primitivnu mržnju i šovinizam što ih godinama unazad šire ‘Novosti’ (glasilo SNV-a čiji je nakladnik Milorad Pupovac) i to za naš novac i na sramotu svih nas!?

Zar se boljitak srpske manjine u Hrvatskoj postiže tako što će se Hrvate nazivati „šupcima“ a Hrvatsku „slijepim crijevom“, ili tvrditi kako ne postoji nikakav hrvatski identitet i suverenitet, izrugivanjem hrvatskoj himni ili pogrdama na račun prvog hrvatskog predsjednika? Je li to put ka boljim i harmoničnijim odnosima s većinskim narodom i utječe li sve skupa na stvaranje „spirale mržnje“ o kojoj se u zadnje vrijeme govori?

Tvrditi da ovakav odnos prema većinskom (hrvatskom i katoličkom) narodu od strane pojedinih političara i medija ne utječe na povećanje stupnja nesnošljivosti je ravno apsurdu i to je logički i zdravorazumski neodrživa teza.

Na sreću, nismo svi u Hrvatskoj nojevi s glavama u pijesku i jako dobro vidimo što se sve događa s nama i oko nas.

Je li četništvo u Hrvatskoj legitimno?

Na kraju, mora se postaviti i pitanje: imaju li srpski ekstremizam i četništvo u Hrvatskoj ikakvoga udjela u stvaranju ozračja mržnje i nesnošljivosti – ili su te pojave (možda) čimbenik stabilnosti i sigurnosti?

Četništvo kao izraz najekstremnije velikosrpske ideologije koja se u svojim temeljnim značajkama može usporediti jedino s nacizmom i fašizmom, u Hrvatskoj je, nažalost, i danas živo. Ne potvrđuje to samo naša Sigurnosno-obavještajna agencija (SOA) u svojim izvješćima posljednjih godina, nego je ova zloćudna pojava itekako vidljiva, pogotovu spustimo li se na lokalne razine i pogledamo li što se događa u dijelu nekad okupiranog područja.

To što ove pojave (još uvijek) nemaju masovni karakter i (za sada) ne ugrožavaju pravni poredak i sigurnost države i nije baš neka utjeha. Sjetimo se razdoblja od prije 30-ako godina kad je također (u početku) marginalna skupina sastavljena od pripadnika jedne „ugrožene“ manjine pokrenula kotač zla i nasilja koje nas je uvuklo u krvavi rat u kojemu su nam razarani sela i gradovi, hrvatski građani masovno ubijani, a „ugroženi“ pljačkali, palili, silovali i uništavali sve što su stigli.

S obzirom na sve što se danas događa pred našim očima i na propagandu koja nam stiže od samih političkih lidera te jedne jedine, vječito „ugrožene“ manjine, nije zgoreg podsjetiti barem na neke slučajeve ispada srpskih ekstremista, kako se za koju godinu ne bismo opet pitali što nam se to događa.

Evo teksta s jednoga bloga, od prije gotovo 8 godina:

10.01.2013., četvrtak

ČETNICI S KOKARDAMA PONOVO DIGLI GLAVU U HRVATSKOM VUKOVARU

Policija NIJE oduzimala srbijanske zastave, kape s dvoglavim orlom…

Slavili su pravoslavni Badnjak pjevajući četničke pjesme u vožnji po Vukovaru

NOVE ČETNIČKE PROVOKACIJE

Što se to dogodilo u Borovom selu tijekom proslave Badnjaka po Julijanskom kalendaru?

Proslava je izazvala zgražanje Hrvata, ali, nažalost, ne i pozornost većeg dijela hrvatskih medija.

Navodno se u Borovom selu, mjestu pored Vukovara, zapravo to je to, koje je tijekom JNA agresije na Hrvatsku bilo sravnjeno sa zemljom, moglo svjedočiti četničkom derneku, ratnim, velikosrpskim, pjesmama i srbijanskim mlataranjem sa tri prsta.

Ponovimo, hrvatski mediji još nisu reagirali, ali bi reagirali da je kojim slučajem u Niš otišlo nekoliko Hrvata u ustaškim odorama, zapravo, ne trebaju biti ustaške, dovoljno je da ponesu sa sobom hrvatsku zastavu svejedno kako bili obučeni.


– Dobrodošli u Hrvatsku. U zemlju u kojoj svi imaju prava, samo Hrvati i Hrvatice ne!

VRAČANJE KOKARDE I ČETNIŠTVA U HRVATSKOJ

U zemlji u kojoj četnici hodaju, a do prije 20-tak godina su nas klali, u zemlji u kojoj predstavlja vlast i predsjednika Stjepan Mesić, a 1991., napadao je Vukovar na čelu s JNA i četnicima.

Mesić sada glumi velikog poglavara, u Hrvatskoj u kojoj se heroji zaboravljaju kako bi se domogli novca izdajnici, u zemlju u kojoj je sramota biti Hrvat i domoljub!

Nema od toga vajde, ovaj (bivše-komunistički) režim ne poznaje osjećaje za ovakve provokacije.

(Izvor: https://blog.dnevnik.hr/crostojkovic1958/2013/01/1631417443/cetnici-s-kokardama-ponovo-digli-glavu-u-hrvatskom-vukovaru.html)

Jedan je portal prije više od 5 godina objavio tekst u kojemu daje zanimljiv prikaz sadržaja Facebook stranice Borova Sela (poznatom po masakru nad 12 hrvatskih redarstvenika 2. svibnja 1991. godine koji je najavio agresiju i masovne srpske zločine).

Evo citata iz članka:

„…Ne znamo kako se osjeća osoba koja nije pripadnik srpske nacionalne manjine, a živi u Borovom Selu. Zasigurno, ne baš najbolje jer Facebook stranica ovog mjesta vrlo je uznemirujuća. Evo samo nekih objava:

‘Molimo naše članove da budu malo aktivniji! Izvinjavamo se na latinici!’

‘Nisu Hrvati napadnuti u Borovom Selu, oni su napadali! Njih 16 pobedilo sto i nešto policajaca jer su junaci i MI SMO PONOSNI NA NJIH!’

‘Oj, Borovo, selo kraj Dunava, u tebi je Srbadija prava’

‘Dunav ga umiva, košava ga bije, na granici stoji kraj majke Srbije!’

‘Borovo čeka vojvodu’

‘Haški tribunal tražio od Vlade Srbije i Holandije garancije za puštanje Šešelja na slobodu! Širi dalje!’

‘Nadam se da niste zaboravili našeg komandanta! Vukašine Vule Šoškoćanin nek ti je večna slava i hvala za sve što si uradio za nas!“

‘VOJISLAV ŠEŠELJ UŽIVO PRIČA NA KOPERNIKUSU O BOROVU SELU!

Na pitanje admina: ‘Šta kažete na neke ukrase povodom božićnih i novogodišnjih praznika u našoj opštini’, jedan od članova odgovara: ‘Može, ali poslije 25-og’.

Svi statusi Facebook stranice Borovo Selo su pisani na ćirilici, izuzev jednog koji je na latinici i zbog kojeg se admin ispričao.

Ova stranica ne čudi pretjerano, obzirom na službenu stranicu Općine Borovo o kojoj smo već pisali. Šokantno je to što je novi web Općine Borovo u potpunosti pisan na ekavici, bez mogućnosti pregleda na ijekavici!

Za pretpostaviti je da se šaka Hrvata koja tamo živi, točnije oko njih 300-tinjak (popis stanovništva, 2011.) jako uzruja kada posjeti stranice svoje općine i novosti čita na ekavici koja im u glavi zvoni još od ’91. Još od masakra dvanaestorice hrvatskih policajaca koji je na najgori mogući način najavio Domovinski rat, a čije ubojice administratori skandalozne Facebook stranice slave i nazivaju herojima.

Borovo Selo djeluje neometano i mirno, a popularni postaju jedino u vrijeme proslavljanja Badnjaka koje je javnost odavno prozvala ‘četničkim dernecima’. Tada se selom kreće dugačka kolona automobila okićena srpskim zastavama, a pozdravljaju ih prolaznici s dizanjem tri prsta, okićeni kokardama. Cijelu kolonu osigurava hrvatska policija, a za ovogodišnji ‘dernek’, alo je suditi po stranici, već počinju priopreme.

Objavljeno: 14.12.2014. 09:20

(Izvor: http://www.portaloko.hr/clanak/sramotno-facebook-stranica-borovog-sela-oj-borovo-selo-kraj-dunava-u-tebi-je-srbadija-prava/0/68105/; dijelove teksta istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 10.9.2019.)

Danas ovaj FB profil nije aktivan. Ne znam jesu li time ugrožena prava Srba ili je Srpski četnički pokret u Borovu Selu prešao u ilegalu, ali sudeći po dernecima koje redovito i raznim povodima upriličuju, srpski su ekstremisti težište svojih aktivnosti prebacili na ulice.

Ova dva slučaja kap su u moru incidenata s četničkim predznakom i samo paradigma jedne zloćudne pojave koju nikako ne smijemo ignorirati iz već poznatih razloga.

Znamo jako dobro za oskvrnuća spomenika našim poginulim braniteljima diljem Hrvatske, znamo za skidanje i cijepanje hrvatskih zastava, za incidente na utakmicama gdje srpska mladež slavi zločin uzvikujući „Ovčara!“, „Ovčara!“, svojata Vukovar kao „srpski“, uzvikuje „Nož, žica, Srebrenica“ itd., pa čak i fizički nasrće na naše policajce koji pokušavaju uvesti red, znamo za spomenike koljačima i ratnim zločincima koji se podižu na grobljima u Hrvatskoj, za četničke derneke u vrijeme pravoslavnih božića, slava i novogodišnjih blagdana ili na proslavama vezano za sportske uspjehe klubova iz susjedne Srbije…itd., itd.; znamo mi građani, ali, znaju li oni kojih se to tiče?

Ovako četnici i danas slave pravoslavne božiće i „krsne slave“ – od Vardara pa do Triglava (fotograf Goran Cvijanov iz Subotice – sjever Bačke)

(Izvor za fotografiju: http://www.e-novine.com/files.php?file=fotogalerija/drustvo/bozicijada/Bozic_not_44_g_272814529.jpg)

Srpski ekstremizam u Hrvatskoj – čas ga ima, čas ga nema

 U posljednjih nekoliko godina, Sigurnosno-obavještajna agencija (SOA) objavljuje svoja Javna izvješća (dostupna i na Internetu) u kojima obrađuje sigurnosne aspekte važne za Republiku Hrvatsku, pa i ekstremizam kao pojavu koja narušava odnose u društvu i predstavlja potencijalnu ugrozu po državu.

Tako se, primjerice, u izvješću objavljenom 2017. godine (koje obuhvaća razdoblje lipanj 2016/lipanj 2017., s godišnjim podacima za 2016. godinu), na str. 10 u poglavlju „Ekstremizam“, među ostalim kaže:

Nastavljena je pojava da ekstremni pojedinci iskorištavaju nezadovoljstvo dijela navijačkih skupina stanjem u hrvatskom sportu za izazivanje incidenata i nereda tijekom i izvan sportskih natjecanja. Nastavljena je i pojava da pojedine navijačke skupine srbijanskih nogometnih klubova ističu protuhrvatska, četnička i velikosrpska obilježja na sportskim natjecanjima, pri čemu u tome sudjeluju i pojedinci koji su hrvatski državljani.

U malom dijelu populacije mlađih pripadnika srpske nacionalnosti zamijećeno je simpatiziranje velikosrpske i četničke ideologije i simbolike, osobito na društvenim mrežama, koje za sada ne predstavlja prijetnju nacionalnoj sigurnosti, ali dovodi do narušavanja sigurnosne situacije na lokalnom nivou.

Na str. 12. istog izvješća stoji sljedeće:

„Strano obavještajno djelovanje usmjereno je i na procese donošenja odluka u Republici Hrvatskoj, što ponekad uključuje i elemente hibridnog djelovanja uz plasiranje tzv. „lažnih vijesti“ u javni prostor i pokušaje narušavanja međunarodnog ugleda Republike Hrvatske.

Pojedina strana obavještajna djelovanja za svoje interese nastoje iskoristiti unutarnje političke procese koji se tiču zaštite manjinskih prava u Republici Hrvatskoj.

U sklopu hibridnog djelovanja, u hrvatski medijski i informativni prostor nastoje se ubaciti lažne ili iskrivljene vijesti u kojima se Republiku Hrvatsku, EU i NATO prikazuje u negativnom svjetlu, te se želi utjecati na stabilnost hrvatskih institucija, regionalnog okruženja i euroatlantskog i europskog zajedništva.

U jednoj medijski eksponiranoj operaciji nastojalo se spriječiti procese istraživanja i procesuiranja ratnih zločina počinjenih za vrijeme okupacije dijelova hrvatskog teritorija tijekom Domovinskog rata, uhićenjem svjedoka i posljedičnim zastrašivanjem drugih mogućih svjedoka.“

(Vidi: https://www.soa.hr/files/file/Javno-izvjesce-2017.pdf; dijelove teksta istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 10.9.2019.)

U izvješću objavljenom 2018. godine (razdoblje od lipnja 2017. do lipnja 2018., sa sumarnim podacima za 2017. godinu, u poglavlju „Ekstremizam“, među ostalim stoji:

Ni jedna vrsta ekstremizma, neovisno o njegovoj ideološkoj, vjerskoj ili nacionalnoj osnovi, u Republici Hrvatskoj nema širu potporu javnosti, značajan broj sljedbenika, niti veliki pokretački potencijal. Pripadnici ekstremističkih skupina imaju vrlo mali potencijal izazivanja nasilja, incidenata ili sukoba većih razmjera, a njihove aktivnosti ne predstavljaju značajniju prijetnju nacionalnoj sigurnosti. Slijedom toga, prijetnja od ekstremizma i narušavanja demokratskog ustavnog poretka te s ekstremizmom povezanog nasilja u Republici Hrvatskoj je trenutno niska.

Ekstremistički nastrojeni pojedinci i skupine nastojat će se povezati s ideološki bliskim skupinama/pokretima u inozemstvu.

U Republici Hrvatskoj ne postoji ozbiljniji antiimigracijski ekstremizam, iako bi trend jačanja antiimigracijskih pokreta u Europi srednjoročno mogao voditi jačanju istovjetnih skupina i u Republici Hrvatskoj.“

(Vidi: https://www.soa.hr/files/file/Javno-izvjesce-2018.pdf; str. 12-13.; dijelove teksta istaknuo:  Z.P.)

Dakle, u javnom izvješću SOA-e za 2018. godinu (objavljeno 5. rujna 2019.), nije apostrofiran nikakav velikosrpski ekstremizam, ali ni hrvatski („desničarski“), nego se u cjelini govori o ekstremizmu kao marginalnoj pojavi koja ne ugrožava sigurnost zemlje.

Nije li to u potpunoj opreci s onim u što nas uvjeravaju Bernardić, Pupovac i ostali?

Želim vjerovati državi i njezinoj Sigurnosno-obavještajnoj agenciji, mada čisto sumnjam da takve društvene anomalije kao što je četnički ekstremizam nestaju preko noći.

Hoće li Hrvati na kraju u vlastitoj zemlji morati na referendum kako bi se zaštitili od te jedne jedine i vječito „ugrožene“ manjine?

Jesu li Milorad Pupovac i njegovi suradnici iz SDSS-a svojim nedavnim izjavama i odnosom prema hrvatskoj državi ugrozili državnu sigurnost udarajući na temelje ove zemlje i njezin ustavni poredak – pogotovu uzimajući u obzir implikacije takvih istupa vezano za vanjsko-politički aspekt i narušavanje njezina međunarodnog ugleda? I hoće li se taj slučaj naći u SOA-inom izvješću za ovu (2019. godinu), ili se i tu radi o „marginalnim pojavama koje nemaju utjecaja na sigurnost Republike Hrvatske“?

Jesu li Milorad Pupovac i njegovi suradnici „svete krave“ kojima se mi ostali građani (poglavito Hrvati) trebamo klanjati ili ih se možda plašiti?

Nakon nedavnih izjava dotičnog, koji je kao predsjednik SDSS-a i koalicijski partner vladajućeg HDZ – a Republiku Hrvatsku izjednačio s NDH predviđajući joj isti kraj, u njegovom su se rodnom mjestu (Ceranje Donje) navodno pojavili uvredljivi grafiti. I odmah se krenulo u akciju. Naša policija (koliko se može saznati iz lokalnih medija) neselektivno privodi građane hrvatske nacionalnosti, upada u kuće i pretresa ih, kao da je u najmanju ruku riječ o ubačenoj („ustaškoj“) terorističkoj skupini a ne o žvrljotinama – tko zna čijim, na što tako burno ne reagira ni jedna država i policija na svijetu.

Nastavi li se ovako, većinski narod u Republici Hrvatskoj će po svoj prilici morati zatražiti poseban zakon kojim bi zaštitio svoja prava od „ugrožene“ manjine kojoj čak ni „pozitivna diskriminacija“ i zajamčena saborska mjesta nisu dovoljna.

Ne bi bilo loše razmisliti i o prikupljanju potpisa za referendum s pitanjem:

Jeste li za to da se posebnim zakonom propiše obveza poštivanja ustava Republike Hrvatske i temeljnih vrednota propisanih ovim aktom, a oni koji to grubo krše i narušavaju sankcioniraju?

Naravno, ako naš Ustavni sud ne ocijeni kako je pitanje u suprotnosti s Ustavom i krši prava manjina – jer, kod nas je sve moguće, pod uvjetom da je na štetu većinskog naroda.

Da se razumijemo: U Hrvatskoj nikomu ne smetaju manjine. Dapače, one su bile i ostale bogatstvo naše zemlje. Nas Hrvate nitko ne mora učiti snošljivosti i toleranciji prema drugima i drugačijima (a pogotovu to ne bi smjeli pokušavati sljedbenici propale komunističke ideologije u okviru čijih se režima ubijalo i osuđivalo na teške robije zbog delikta mišljenja i gazilo temeljna ljudska i nacionalna prava). U Hrvatskoj nikakve diskriminacije prema bilo komu (pa i manjinama) nema niti će je biti. To neće dopustiti većinski, kršćanski, hrvatski narod. U nju su dobrodošli svi koji je prihvaćaju kao svoju domovinu i lojalni su građani, što je sasvim prirodna stvar – jer biti državljanin neke zemlje ne znači samo koristiti prava, nego preuzeti i obveze lojalnosti i poštivanja ustavnog poretka. Možda to nekima zvuči čudno, no, tako je svugdje u svijetu.

Ali, kuda vodi politika stalnog konflikta s većinskim (hrvatskim) narodom što ga (po nalozima iz Beograda) produciraju i potiču politički lideri jedne jedine „ugrožene“ manjine (od ukupno 21 koliko ih ima u Republici Hrvatskoj – po popisu iz 2011.)?

U kojoj to slobodnoj i demokratskoj zemlji svijeta postoje privilegirane manjine kojima je dopušteno diktirati državnu politiku? Koja to država dopušta političkim liderima bilo koje opcije (pa i manjinskim) podrivanje ustavnog poretka i udar na vlastite temelje?

Zna li tko možda neku takvu – osim Hrvatske?

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Analiza

Uljanik Grupa opet ‘popapala’ višak

Objavljeno

na

Objavio

Današnja 178. sjednica Vlade Republike Hrvatske ( Točka 1. ) otkrila nam je još jedan udarac Uljanik Grupe na Proračun RH u prvoj polovici 2019. i otkinula pozamašan iznos tj. 1 958 977 387,60 „malenih krznenih životinjica“ ili u prijevodu HRK!

Kad se sjetimo da je RH platila po Jamstvenim obvezama 31.12.2018. cca 2,5 milijarde kuna, i opet završila u suficitu opće i konsolidirane države ( ESA 2010. ), i pribrojimo to današnjem Izvješću dolazimo do pozamašne brojke od koje se zavrti u glavi. Socijalistički mastodont i socijalističko samoupravljanje   jednostavno nemaju cijenu, tj. imaju, ali kako za koga.

Moramo se zapitati:

Je li Uljanik Grupa izvršila i vrši agresiju na RH?

Stvarno zanimljivo ili za rubriku: „Vjerovali ili ne“, Uljanik d.d., Pula u samo 181 dan „popapala“ cca 4,5 milijardi kuna!

Koliko smo mogli za ovaj isti novac kupiti najnovijih borbenih zrakoplova ili pak rabljenih, odgovor ipak ostavljam stručnijim osobama.?!

Tako baciti „novac u vjetar“ jednostavno nije pojmljivo za ni jednu državu i pri tom i dalje završiti prvo polugodište u plusu u iznosu od 1,074 milijarde kuna, e to je stvarno „čudo“. Stvarno čudo i bez navodnika je uspjeh 14. Vlade RH ma tko što mislio, pričao, pitao, ….. jer razboritim upravljanjem državnim financijama možemo i trebamo zahvaliti jedino i isključivo 14. Vladi RH!

14. Vlada RH kojoj je na čelu g. Andrej Plenković, htjeli mi to priznati ili ne, svakodnevno vadi „užareno kamenje iz vatre“ i bori se za RH, a s druge strane toliko napadana od „ljevice“ i tzv. „Velikih Hrvata“ da je to nepojmljivo te se čovjek mora upitati: Je li to odraz niske inteligencije koja je na razini sobne temperature ili broja postola ili je u pitanju čista zloba, izopačenost, mržnja, …?

Koliko pojedincima treba vremena da shvate najjednostavniju, ovaj put prostim  narodnim rječnikom, stvar i situaciju da 14. Vlada RH vadi Hrvatsku iz go*ana i svih kostura iz ormara i kojekakvih regala koji su poispadali i dan danas ispadaju?!

Dobro jutro, Margareta!
__________

Umjesto da ovaj dan međusobno podijelimo s radošću da je RH završila prvo polugodište 2019. u višku cca 3 milijarde kuna, moramo se zadovoljiti samo s čudom od 1,074 milijarde HRK!

Što bi za ovaj suficit kojekakvi „stručnjaci“ s diplomama doktora ekonomskih „nauka“ mogli reći? Je li u pitanju slučajnost, nesposobnost ili dokaz da Vlada RH svojim sustavnim radom čini sve za dobrobit RH!?

Hrvatska ide dalje, unatoč i usprkos!

Milivoj Lokas

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari