Pratite nas

Analiza

Žalbena rasprava 4. dan – Milivoj Petković

Objavljeno

na

U ime obrane generala Petkovića izlagala je odvjetnica Vesna Alaburić. Ona je napravila jednu vrlo kvalitetnu power-point prezentaciju u kojoj je ne samo poljuljala, nego i u potpunosti srušila teze tužitelja kojima se priklonila većina u raspravnom vijeću po pitanjima.

1. Etničko čišćenje kao sredstvo i cilj provođenja UZP-a

2. Zapovjed Milivoja Petkovića od 30. lipnja 1993. o razoružavanju i izoliranju muškaraca- Muslimana u HVO-u nije u svrhu etničkog čišćenja nego iz sigurnosnih razloga

3. O glavnom cilju UZP-a s naglaskom na „promjeni granica“

4. O Gornjem Vakufu kao „ishodišnoj točki realizacije UZP-a“

5. O HVO-u kao nelegitimnoj vojsci i „okupacijskoj sili“

Bilo je tu još natuknica, ali da ne širimo priču previše, prijeći ćemo na stvar.

Alaburić je svoju prezentaciju počela statističkim podacima kojima vas sad nećemo previše zamarati, možda tek spomenuti da od ukupnih zločina nabrojanih u optužnici, na ubojstva spada 7% i da je ubojstvo utvrđeno na 3 lokacije po UZP-1 (direktna odgovornost) a na svim ostalim po UZP-3 (ekstentzivirana posredna odgovornost). Alaburić je navela kako je to sve u presudi u tolikoj mjeri razbacano da je gotovo nemoguće sve pohvatati. Na primjer, za ubojstva po UZP-u za prostor općina Prozor i Jablanica osuđen je samo Prlić, a za nehumano postupanje u detenacijskom centru Heliodrom samo Stojić i to po oba vida UZP-a i 1. i 3.

Alaburić je istakla činjenicu da tijekom cijelog muslimansko-hrvatskog sukoba HVO nikad nije napao niti jedno nebranjeno selo (ona se referira samo na prostor koji pokriva optužnica, a u kojem nema onog djela Lašvanske doline koji obuhvaća onu herojsku enklavu Vitez.Busovača, ali mi tvrdimo da isto vrijedi i za taj prostor,. Dakle za Ahmiće, Gaćice, Donju Večerisku itd. Sve su to bila branjena sela, dok primjerice Grabovica nije bila branjeno selo u vrijeme kad su Muslimani tamo počinili zločinački masakr nad Hrvatima, već je to selo bilo iza crta, dublje u području kojeg su kontrolirali Muslimani).

Etničko čišćenje

Alaburić se referirala na zaključke u vezi s etničkim čišćenjem koji stoje u paragrafima 41.-44. u svezku 4. Nepravomoćne presude. U paragrafu 41. navodi se kako „…Vijeće ocjenjuje da dokazi pokazuju da je postojao samo jedan jedinstveni i zajednički zločinački cilj: Cilj dominacije Hrvata u HR HB putem etničkog čišćenja muslimanskog stanovništva“ Alaburić precizno konstatira kakoza čitav paragraf 41. ne postoji niti jedna jedina referenca.

Ni u paragrafu 42. ne postoji niti jedna jedina referenca, a u njemu se najavljuje obrazloženje stavova većine u vijeću, naravno, uz suprotno mišljenje Antonettia o svim konstatacijama i zaključcima u vezi s postojanjem zajedničkog zločinačkog cilja. Tu dolazimo do paragrafa 43. koji je jedan od najvažnijih ako ne i najvažniji paragraf u cijeloj presudi, i na kojeg su se do sad referirale sve obrane naših političkih uznika. Teza o „promjeni strukture stanovništva“ koja se navodi u tom paragrafu laži na dvije reference pod brojem 120 a to su P00089 odnosno Tuđmanov transkipt od 27. prosinca 1991. i na P00021, a tu je riječ o 6 stranice knjige Ante Valente. Alaburić je s pravom zaključila kako se u cijelom transkriptu od 27. prosinca 1991. kao ni u cijeloj knjizi Ante Valente (a ne samo ovih 6 stranica koje se navode u fusnoti) nigdje ne spominje etničko čišćenje, bilo kao sredstvo, bilo kao cilj provedbe političke platforme.

Nakon toga, Alaburić na ekran stavlja sheme i skice koje pokazuju strukturu stanovništva po općinama. Prvo Gornji Vakuf, pa Jablanica, pa Prozor, pa Mostar, pa Vareš itd.

U svezi s Gornjim Vakufom, Alaburić je pokazala onaj dokument koji pokazuje da nije bilo etničkog čišćenja u selima Uzričje i Hrasnica, a mi smo to već obradili ovim statusom:

https://www.facebook.com/7444073989…

Dodala je kako je od 50 sela u općini G.Vakuf HVO napao tek 4 sela, kao da nakon siječanjskih borbi u ta 4 sela nije više bilo sukoba sve do travnja iste godine. Poentirala je na način da je pokazala da etnička struktura stanovništva u općini Gornji Vakuf/Uskoplje nije promjenjena nakon sječanjskih borbi odnosno nakon onog što tužiteljstvo naziva „početkom realizacije UZP-a“.

U vezi općine Jablanica, Alaburić ne negira da je ATG Kažnjeničke bojne HVO-a počinila zločine u selima Sovići i Doljani, ali da nije točno da je 450 muslimanskih civila iseljeno iz Sovića. Pokazuje dokument iz kojeg se vidi da su Pašalić i Halilović od HVO-a zatražili autobuse koji bi tih 450 civila prebacili u Jablanicu, HVO im izlazi u susret i daje im te autobuse, ali oni ne mogu do Jablanice zbog fizičkih zapreka na komunikaciji pa se privremeno odvoze u Gornji Vakuf, a nakon par tjedana, kad se situacija smirila, vraćaju ih u Jablanicu. Zaključila je kako u općini Jablanica nakon borbi u travnu 1993. nije promjenjena struktura stanovništva.

U vezi općine Prozor, Alaburić napominje kako čak ni vijeće nije utvrdilo da je bilo etničkog čišćenja prij kolovoza 1993. a to se, čak i da je točno (a nije) ne uklapa u tezu o UZP-u. Također, Alaburić tvrdi kako nije bilo iseljavanja na datum 26. Svibnja 1993. Godine, ali zbog vremenskog ograničenja nije htjela to elaborirati, tek je uputila žalbeno vijeće na žalbeni podnesak obrane generala Petkovića str. 63.-67. u kojem detaljno elaborira ovu tezu.

Ni u općini Prozor nema promjene strukture stanovništva na štetu Muslimana u periodu za koji se tvrdi da je realiziran zločinački plan etničkog čišćenja. Ista stvar je i za područje Mostara. Ista stvar i za područje Vareša, s tim da, ona nije dodala, ali mi bi dodali, tamo je bilo promjene strukture stanovništva, ali ne na štetu Muslimana nego na štetu Hrvata.

Zbog svega iznesenog, Alaburić je zaključila da reference koje se spominju u paragrafima 43. I 44. jednostavno ne drže vodu.

Zaključila je da nema osnove za tezu o etničkom čišćenju kao cilju UZP-a. Nakon toga, sudac Meron je za nju imao pitanje koje se zapravo sastojalo od dva pitanja: Odakle joj ti dokumenti i demografski podaci, i jesu li to iznijeli pred raspravnim vijećem. Alaburić je odgovorila da je dio toga iznijet pred raspravnim vijećem, ali nisu išli tako široko jer je po optužnici svih 26 zločina bilo u svrhu počinjenja UZP-a, a tek nakon presude kad se vidi da je to praktčki reducirano na etničko čišćenje znaju na čemu su, pa sad koriste priliku pojačati tu argumentaciju, a sve je u skladu sa statutom i pravilima, da su dokumenti o tome u spisu, , a da su demografski podaci iz popisa stanovništva 1991. godine a koji se također nalaze u spisu ovog predmeta.

Petkovićeva zapovjed od 30. 06. 1993.

Kao uvod u temu o Petkovićevoj zapovjedi od 30. lipnja 1993. godine kojom se zapovjeda razoružavanje i izolacija muslimanskih muškaraca u HVO-u, Alaburić je prvo rekla nešto o kontekstu u kojem se sve događa. Pa je prvo pokazala dokument Armije BiH od 17. travnja 1993. s područja Konjica, gdje podnositelj ovog izvješča Esad Ramić u ime 4. Korpusa ABiH kaže „što prije završiti posao u Konjicu pa krenuti u protivudar na dva pravca, Jablanica-Mostar i Konjic-Prozor-Rama.“ (refrenca 4D00599) Taj „protiv-udar“ nije ništa drugo nego napad, odnosno nastavak ofenzive ABiH na položaje HVO-a.

http://www.solidfiles.com/v/8N7Venv…

http://www.solidfiles.com/v/4ALwN4A…

Nakon ovoga, Alaburić pokazuje još jedan dokument, informaciju koju je sačinio glavni štab ABH u Sarajevu istog tog spornog 30. 6. 1993. A u kojem se može lijepo vidjeti koji su sve teritoriji osvojeni u napadu ABiH na HVO (referenca 2D01389). Također, ovdje se vidi namjera spajanja 4. i 6. Korpusa Armije BiH odnosno težnja za spajanjem snaga iz Mostara s onima iz Jablanice, a što bi u vojnom smislu značio kraj HVO-a u tim područjima.

http://icr.icty.org/LegalRef/CMSDocStore/Public/BCS/Exhibit/NotIndexable/IT-04-74/ACE106759R0000436599.pdf

Nakon toga. Alaburić sve to pokazuje na mapama, dakle koji su sve teritoriji osvojene u napadu Armije BiH na HVO za više područja, ali na žalost mi u toj brzini nismo uspjeli pohvatati sve reference, pa vam pokazujemo samo one u srednjoj Bosni koje smo uspjeli pohvatati (ostalo ćemo rješiti kad izađu transkripti). Dakle, referenca 4D00561 situacija u ožujku/travnju:

http://icr.icty.org/LegalRef/CMSDocStore/Public/BCS/Exhibit/Indexable/IT-04-74/ACE104365R0000432104.jpg

I referenca 4D00565, situacija u listopadu

http://icr.icty.org/LegalRef/CMSDocStore/Public/English/Exhibit/Indexable/IT-04-74/ACE104369R0000432108.jpg

Alaburić je navela i kako je u lipnju 1993. Armija BiH napala,. Osvojila i etnički očistila Travnik i Kakanj.

Navela je ona još puno toga, ali za ovu bilješku ovo će biti dovoljno.

Alaburić je zatim podsjetila kako je u svom izlaganju Jadranko Prlić rekao da je HVO bila jedina multi-etnička vojska u BiH. Ona se složila s tom konstatacijom dodajući kako je HVO formiran kao zajedničk vojska Hrvata i Muslimana na prostoru HZ HB. Prisnažila je ovu tvrdnju dokumentom iz lpnja 1993. kodine kojeg je sačinila personalna uprava odjela obrane HVO-a. (Referenca 2D00150) Iz tog dokumenta vidljivo je da u nekim formacijama HVO-a ima preko 50% Muslimana, a prije ovog datuma bilo ih je još više.

http://icr.icty.org/LegalRef/CMSDocStore/Public/BCS/Exhibit/NotIndexable/IT-04-74/ACE102916R0000429794.pdf

Alaburić je malom digresijom objasnila zašto koristi izraz „Muslimani“ a ne izraz „bošnjaci“, zato jer ovi drugi u vrijeme o kojem ona govori jednostavno nisu ni postojali.

Nakon toga. Vesna Alaburić pokazala je čitav niz dokumenata iz kojih je vdljivo kako je Armija BiH u planiranju ofenzive na HVO računala na te Muslimane u sastavu HVO-a. Pa tako imam dokaz pod referencom 4D00033 u kojem između ostalog stoji „Pozvati sve Muslimane, članove HVO-a da se stave na stranu svog naroda

http://www.solidfiles.com/v/DkLa2Vp…

Pa dokazni predmet broj 4D00034 gdje stoji: „Uspostaviti saradnju s našim vojnicima u HVO-u“

http://www.solidfiles.com/v/k3RAyZG…

Pa imamo dokazni predmet 4D00035 u kojem se spominje „poseban plan informisanja“

http://www.solidfiles.com/v/q6PZyDj…

http://www.solidfiles.com/v/WwLNmxK…

Pa imamo primjerice, dokazni predmet broj 4D00473 gdje izvjesni Bajro Pizović piše i prijeti zapovjedniku brigade HVO-a Knez Domagoj rječima „Pazi koliko Muslimana imaš u jedinici“

http://www.solidfiles.com/v/dmG26eB…

http://www.solidfiles.com/v/aW35Nzy…

Tu je naravno i majka svih zapovjedi o Muslimanima u HVO-u, u kojem se spominje „izvršeno je uvezivanje sa našim ljudima u HVO-u“ ili „ Ljudstvo iz HVO Čapljina ima zadatak da zauzme s. Tasovčiće i most u Čapljini s ciljem da ne dozvoli dovodjenje snaga iz Metković“ i još „- zauzimanje grada Stolac sa našim ljudima u HVO-u …“ Riječ je o zapovjedi Arifa Pašalića od 2. svibnja 1993. godine (referenca 4D00036)

http://www.slobodanpraljak.com/MATERIJALI/RATNI%20DOKUMENTI/Anex_genezi_sukoba_hvo_i_abih6/7029.pdf

I opet, bilo je tu još dokumenata koji pokazuju isto, ali opet nismo uspjeli sve pohvatati. Nu, mislimo da će ovo biti i više nego dovoljno.

Ovo je dakle najobičnija izdaja. A kako je rekla Vesna Alaburić, niti jedan razumni presuditelj o činjenicama ne može smatrati da su mjere da se ta izdaja zauzda pokrenute u svrhu etničkog čišćenja.

I sad pazite, ovo je vrlo bitno. Andrew Pringle je britanski časnik koji je u ovom predmetu svjedočio kao svjedok-ekspert tužiteljstva za vojna pitanja. Pringle nam je inače poznat jer je u istom svojstvu svjedočio i u procesu protiv Gotovine. S druge strane, Milan Gorjanc je svjedok-ekspert obrane za vojna pitanja. I Pringle i Gorjanc, suočivši se s ovim dokumentima, zaključili su da je postupak Muslimana u HVO-u ravan izdaji, i da su mjere koje su po tom pitanju poduzete od strane generala Petkovića bile razumne i u svojstvu poboljšanja sigurnosti HVO-a i zadržavanja povoljnijih izgleda u vojnom sukobu, dakle za stjecanje vojne prednosti, a ne u svrhu etničkog čišćenja. Ovo valja ponoviti: i svjedok-ekspert obrane i tužiteljstva složili su se tezom koja ide u prilog obrani. A to što se većina u vijeću s tim nije složila to je problem većine u vijeću. Sad kad smo to rješili red je pokazati i tu famoznu Petkovićevu zapovjed od 30. lipnja 1993.

Referenca na dokument je P3019. http://www.solidfiles.com/v/2Z74zLe…

http://www.solidfiles.com/v/rZK78Mg…

Kao što i sami vidite u točki 8. Ove zapovjedi stoji kako Muslimane u HVO-u valja razoružati i izolirati, a vojno sposobne muškarce u muslimanskim selima izolirati, a žene i djecu ostavljati na miru u kućama/stanovima. To nije zapovjed za etničko čišćenje niti je to svrha ove zapovjedi. Svrha ove zapovjedi je ono oko čega su se složili eksperti obrane i tužiteljstva.

Dakle, imamo kao prvo izdaju, kao drugo imamo gubitak teritorija na području Mostara kao posljedicu te izdaje, i kao treće imamo realnu mogućnost gubitka cijele općine Mostar. Logičan odgovor na te činjenice je upravo Petkovićev postupak. Tu nema eničkog čišćenja.

A nema ni stanja svijesti (mens rea) kod Petkovića za počinjenje zločina. Nema odija prema Muslimanima. Štoviše, kronološki poredani dokumenti koje je izdavao Petković pokazuju upravo suprotno, da je on cijelo vrijeme inzistirao na smirivanju situacije, da je slao zapovjedi i naputke nižim zapovjednicima HVO-a u kojima je od njih tražio smirivanje situacije, suradnju s Muslimanima, ustrojavanje zajedničkih zapovjedništava gdje god je to moguće, pa čak i zapovjedi za sankcioniranje onih pojedinaca i nižih zapovjednika u redovima HVO-a koji su ekstremni i koji s naše strane provociraju sukobe s Muslimanima. Također, pokazan je i dokument gdje Petković govori Haliloviću kako je Hrvatska protiv promjene granica BiH jer u Hrvatskoj ima tzv „sao krajinu“ koja se želi odcjepiti od Hrvatske i pripojiti RS-u i Srbiji, pa bi bilo kakav hrvatski zahtjev za promjenom granica BiH stvorio presedan kojim bi se pomoglo krajiškim Srbima. Alaburić je dodala: Časni sude, to je tako logično i tako očito da nema potrebe dalje elaborirati.

Pokažimo sad neke od Petkovićevih zapovjedi iz vremena onog što tužiteljstvo naziva „početkom realizacije UZP-a“

1. Zapovjed od 11. siječnja za Zrinka Tokića koji je zapovjednik brigade Ante Starčević iz Gornjeg Vakufa (referenca 4D00354) u kojem Petković Armiju BiH naziva „saveznicima“

http://www.solidfiles.com/v/m3MzGej…

2. Zapovjed od 13. siječnja zapovjednicima u Travniku, Vitezu, Busovači, Prozoru, Konjicu, Jablanici i Gornjem Vakufu (referenca P01115) gdje se traži uspotavljanje kontakta s muslimanskom stranom, spriječavanje pokušaja nižih zapovjedništava da silom pokušju rješiti probleme, gdje god je moguće s Muslimanima uspostaviti zajedničke timove itd

http://www.solidfiles.com/v/p3rPvKP…

3. Zapovjed od 18. siječnja (referenca P01190) u kojoj se traži izbjegavanje sukoba jer ne odgovaraju ni nama ni Muslimanima

http://www.solidfiles.com/v/gWvKzDa…

4. Zapovjed od 20. siječnja za zapovjednika Šagolja u Konjicu (referenca 4D00433) kojom se traži uspostava kontakta, i navodi kako mu je Pašalić obećao smirivanje situacije (što pak znači da je Petković to od njega tražio)

http://www.solidfiles.com/v/zdYkmRR…

5. Zapovjed od 27. Siječnja (referenca P01322) kojom se traži zabrana ofenzivnih djelovanja, uspostava kontakta, rješavanje problema pregovorima itd

http://www.solidfiles.com/v/QkL7N3P…

6. Pismo Seferu Haliloviću od 9. veljače (referenca 4D00075) gdje ne treba pojašnjavati ništa, dokument je čitak, unutra sve piše.

http://www.solidfiles.com/v/MgLqAQd…

http://www.solidfiles.com/v/VvLyn2y…

7. I jedna zapovjed od 1. lipnja kad je već u tijeku ljuta ofenziva ABiH, a Petković i dalje u točki 5. Traži da se, gdje god je to moguće, pregovorima s Muslimanima pokuša smiriti situacija, a u točki 4. Istog dokumenta traži postupanje s civilima i imovinom u duhu međunarodnih konvencija (referenca P02599)

http://www.solidfiles.com/v/GDL8a5y…

Osim ovog, pokazan je i jedan video isječak iz tog vremena u kojem general Petković kaže kako je bolje 10 godina pregovarati nego 1 dan ratovati, a to je potuno u duhu maksime miroljubive politike Predsjednika Tuđmana.

Mi smatramo da se na sve ove teške argumente koje potvrđuju tezu da Petković nije imao nikakvo stanje svijesti za počinjenje zločina po UZP-u, nego upravo suprotno, da je sustavno, i čak kad je bilo najteže, radio na smirivanju stanja, a da je njegova, po tužiteljstvu i većini u vijeću „sporna“ zapovjed u stvari bila samo potez opravdan krajnjom vojnom nuždom i ništa drugo!!

A ono što je najbolje u cijeloj toj priči, jest činjenica da su ti Muslimani iz HVO-a, za vrijeme dok su bili izolirani u detenacijskim centrima, imali i plaću, i radni staž, i sva ostala prava kao da su i dalje na prvoj crti. Em su bili na sigurnom, em su imali sva prava kao i HVO na prvoj crti. (referenca na dokument 4D01466)

http://icr.icty.org/LegalRef/CMSDocStore/Public/BCS/Exhibit/Indexable/IT-04-74/ACE107077R0000437006.jpg

Dakle, mjera koja je poduzeta, kako je rekla Alaburić, nije bila diskriminatorna, jer oni nisu bili presumpirani civili i predstavljali su realnu sigurnosnu opasnost i ugrozu.

Još malo o bitnom. HVO je bio legalna i legitimna sastavnica oružanih snaga BiH ma što god Ustavni sud BiH mislio o tome. To pokazuju i slijedeći dokumenti.

1. Sporazum Petković-Halilović od 20. travnja 1993. godine (referenca P02002), gdje u točki 1. ovog dokumenta jasno stoji „BiH Armija i HVO su legalne vojne snage Republike BiH s istim tretmanom“

http://www.solidfiles.com/v/RqLmWAX…

http://www.solidfiles.com/v/RqLmZK6…

2. Zajednička izjava Alije Izetbegovića i Mate Bobana uz svjedočenje dr. Franje Tuđmana od 25 travnja 1993 godine (referenca P02708)

http://www.solidfiles.com/v/X2NWgAj…

http://www.solidfiles.com/v/VvLyZpm…

3. Dodatak prethodnoj zajedničkoj izjavi o ustroju zajedničkog zapovjedništva Armije BiH i HVO-a (referenca P02901)

http://www.solidfiles.com/v/537yprz…

S obzirom da su sva ova tri dokumenta, a ima još cijela hrpa ovakvih dokumenata, nastale daleko nakon odluke Ustavnog suda BiH iz rujna 1992. godine kojom se poništavaju HZ HB i HVO, jednostavno ostaje ništetna. A ako već nekom nabijaju na nos te odluke, koja, da se ne lažemo, nije pravosudna već politička odluka, onda su to mogli nabijati i Izetbegoviću, Haliloviću i ostalima, koji se jednako tako ponašaju prema toj odluci Ustavnog suda, kao ništetnoj. Eto, čak i Sefer i Alija u nečemu mogu biti u pravu.

Nastavlja se..

HB Šestorka / Kamenjar

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Analiza

Prof. Ante Nazor o ulozi Budimira Lončara u procesu osamostaljenja RH

Objavljeno

na

Objavio

Potaknut intervjuom u kojem gospodin Budimir Lončar reagira na reakcije na Odluku o dodijeli medalja grada Zagreba („Tuđman mi je čestitao na obavljenom poslu kad je uveden embargo na uvoz oružja u Jugoslaviju“, Jutarnji list, srijeda, 13. veljače 2019., str. 13), navodim neke izvore kao prilog za raspravu o ulozi Budimira Lončara u procesu osamostaljenja i međunarodne afirmacije Republike Hrvatske, ali i za podsjećanje kako su na njegovo djelovanje te 1991. reagirali pojedini hrvatski političari. U tekstu se ne navodi izvor koji svjedoči o čestitki predsjednika Tuđmana Budimiru Lončaru „na obavljenom poslu kad je uveden embargo na uvoz oružja u Jugoslaviju“, jer na takav još nisam naišao. Ako ga netko posjeduje, molim da mi ga dostavi, kako bi moja spoznaja o tom događaju bila cjelovitija. Unaprijed zahvalan!

Dan prije proglašenja suverene i samostalne Republike Hrvatske, 24. lipnja 1991., u Zagrebu je na sjednici Hrvatskog sabora, na poziv predsjednika Tuđmana i u dogovoru s predsjednikom Sabora, tadašnji predsjednik Saveznog izvršnog vijeća (jugoslavenski „premijer“) Ante Marković (s potpredsjednicima i saveznim sekretarima iz Hrvatske) iznio stavove i prijedloge jugoslavenske vlade za rješavanje krize i za uređenje odnosa u jugoslavenskoj zajednici. Nakon njegova izlaganja, Vladimir Šeks je, sudjelujući u raspravi o prijedlozima SIV-a, iznesenim u izvješću saveznog premijera, ustvrdio da – „od premijera nismo čuli ništa novo“. U svojoj knjizi o tome je zapisao:

Bilo bi korektno i pošteno da se savezni premijer, ovdje pred Saborom, očituje i izjasni, odnosno da imenuje odgovornog (tu sam u prvom redu ciljao na Slobodana Miloševića). Isto tako Saboru je važan i odgovor koje garancije Vlada (savezna) može dati Republici Hrvatskoj, uz dobra rješenja u svojem prijedlogu za razrješenje državne i svekolike krize, da će se zaustaviti imperijalna politika Srbije? Očevidci smo već nekoliko godina unatrag da Republika Srbija jednostavno nasilno, agresivno ide prema svojem cilju – preustrojavanju Jugoslavije, njezinom razbijanju i pretvaranju u Veliku Srbiju. Kada bi za to savezna vlada imala neka jamstva, onda bi se i ovaj Sabor mogao drugačije odnositi prema prijedlogu i izvješću premijera Markovića.

Isto tako savezni premijer trebao bi se očitovati i na stajališta Budimira Lončara, saveznog ministra vanjskih poslova, kojima se izričito vrijeđa ono što vi, gospodine Markoviću, govorite. Vi kažete da savezna vlada priznaje legalitet i legitimitet vlasti u Republici Hrvatskoj. A vaš ministar Budimir Lončar kaže da bi Republika Hrvatska bila nesposobna, u slučaju osamostaljenja, funkcionirati kao demokratska država. A na berlinskom savjetu ministara KESS-a (Berlin, 19. i 20. lipnja 1991.) ministar Lončar stremljenje Hrvatske i Slovenije i njihovo oživotvorenje (za samostalnošću) naziva tempiranom bombom koja bi zapalila cijelu Europu. Time nas izravno denuncira pred cijelom međunarodnom javnošću i utječe na međunarodnu politiku suprotno legalitetu i legitimitetu vlasti u Hrvatskoj i Sloveniji.

Lončar govori na konferenciji za tisak da su prava Albanaca zaštićena i da nisu ugrožena; to je poruga cijeloj Europi, cijelom demokratskom svijetu. Govori o ubojstvima povampirenih bandi u Hrvatskoj, ubojstvima redarstvenika, teškom narušavanju ustavnog poretka, mira i sigurnosti svih građana Republike, ali ne imenuje tko je za to odgovoran. On je bio na čelu diplomacije koja je podržavala međunarodni terorizam, od grupe Baader-Meinhof do raznih terorističkih skupina. (…)

Zaključio sam svoju „tiradu“ o B. Lončaru zatraživši da premijer Marković iznese svoje stajalište prema istupima ministra Lončara i predložio Saboru da donese odluku prema kojoj izjave i postupci ministra Lončara, kao šefa savezne diplomacije, ničim više ne obvezuju Republiku Hrvatsku. Prethodno je uime kluba zastupnika HDZ-a, u još oštrijem tonu, govorio Ivan Vekić, koji je predložio da Sabor zaduži nadležna tijela da pokrenu postupak za utvrđivanje odgovornosti ministra Lončara “zbog neistinitog i zlonamjernog informiranja svjetske javnosti, zbog otvorenog unitarističkog i hegemonističkog stava u raspletu krize i konačno zbog stvarnog protivljenja interesima građana Hrvatske”.

Beogradska Politika iz pera svojeg zagrebačkog dopisnika Radoja Arsenića nije propustila u članku “Oštar napad na Lončara zbog govora u Berlinu” zabilježiti da su Šeks i Vekić napali Lončara i predložili da se donese odluka o pokretanju postupka utvrđivanja odgovornosti i irelevantnosti njegovih postupaka. Naravno, „Politika“ je u svojem promidžbenom, protuhrvatskom stilu propustila navesti razloge ovako oštrih reakcija na istupe B. Lončara u Berlinu. (Vladimir Šeks, 1991. – moja sjećanja na stvaranje Hrvatske i Domovinski rat, knjiga 1, Zagreb, 2015., 90-91)

O spomenutom Lončarovom nastupu u Berlinu, u svom govoru u Hrvatskom saboru 25. lipnja 1991., negativno se izjasnio i predsjednik Tuđman:

U svezi sa saveznom vladom potrebno je spomenuti da se u posljednje vrijeme iz redova savezne vlade, njenog ministra za inozemne poslove, pa i samog predsjednika, poduzimaju koraci koji doduše prihvaćaju ideju o rješavanju državno-političke krize na osnovama saveza suverenih republika, ali u praksi čine korake, osobito u informiranju inozemne javnosti, na način da stvaraju takvo raspoloženje koje je u biti protiv i onakvog saveza kakav naša Republika Hrvatska i Republika Slovenija predlažu, a pogotovo su protiv osamostaljenja i pune suverenosti republika. U tom pogledu bilo je znakovito izlaganje saveznog sekretara za inozemne poslove, Budimira Lončara, na konferenciji KESS-a u Berlinu 19. i 20. lipnja ove godine, pred neki dan. A, usput rečeno, veoma je zanimljivo da na toj konferenciji gdje se posebno raspravljalo o Jugoslaviji nije bilo predstavnika republika, dok su na prethodnoj konferenciji KESS-a u Parizu, gdje se nije raspravljalo o Jugoslaviji, bili uključeni i predstavnici republika.

A, način na koji je savezni sekretar (B. Lončar, op.a.) – koji je, kako nam to predstavnici drugih republika stalno spočitavaju u saveznoj vladi tobože predstavnik Republike Hrvatske – na toj konferenciji europskim i svjetskim čimbenicima iznio svoje viđenje državno-političke krize u Jugoslaviji, već je dobio ocjenu u ovome Saboru. Ja se na njemu zadržavam samo zato da bih ukazao s kakvih se pozicija potiče suprotstavljanje priznanju samostalnosti Hrvatske u Jugoslaviji i u svijetu. Po njemu Jugoslavija se danas nalazi, citiram, “između realne mogućnosti da pronađe mirno i demokratsko rješenje za izlazak iz krize i opasnosti da dođe do takvih unutrašnjih sukoba čije se različite posljedice mogu reflektovati i izvan njenog užeg geopolitičkog prostora”. Jer što bi se dogodilo u slučaju raspada Jugoslavije, pita se savezni ministar, a evo što odgovara: – Osnovna hipoteza je da bi nastale države koje bi bile u nesamostalnom međusobnom konfliktu, već bi svaka od njih bila iznutra etnički potrošena. Svaka bi bila onesposobljena da bude istinski demokratska i europski kvalificirana. Sve zajedno bile bi tempirana bomba u srcu Europe, ako već i prije toga ne bi pokrenule lančanu reakciju na kontinentu, na kojem već tinja 46 potencijalno opasnih etničkih sukoba. I, u nastavku zaključuje da “treba očuvati cjelovitost zemlje (Jugoslavije, op.a.), jer je to preduslov demokratskog razvoja u istoj mjeri u kojoj je demokracija imperativ cjelovitosti”. (Domovinski rat – pregled političke i diplomatske povijesti, ur. Ante Nazor i Tomislav Pušek, Nakladni zavod Globus – HMDCDR, Zagreb, 2018., str. 105)

U Šeksovoj knjizi je i odlomak o govoru Budimira Lončara na 123. sjednici Predsjedništva SFRJ, održanoj 4. srpnja 1991., koji Vladimir Šeks preuzima iz knjige Stjepana Mesića Kako smo srušili Jugoslaviju (str. 80-82), a čiji kontekst se može prepoznati u gore spomenutom Lončarovom intervjuu Jutarnjem listu (13. veljače 2019., str. 13):

Lončar je govorio o međunarodnom položaju zemlje, posebno o zalaganjima Europske zajednice i dijelu KESS-a. Bilo je i riječi o pokretanju jugoslavenskog pitanja na Vijeću sigurnosti, o čemu sam i ja razgovarao s nekim međunarodnim osobama 3. srpnja. Savezni sekretarijat se toj inicijativi suprotstavljao. Lončar nas je obavijestio da je upravo „poslana instrukcija stalnoj misiji SFRJ u New Yorku i Ženevi i ambasadorima SFRJ u 15 zemalja članica Vijeća sigurnosti da Jugoslavija nema namjeru pokretati ovo pitanje u Vijeću sigurnosti“, a to su uglavnom svi članovi Predsjedništva prihvatili. Jović je bio – i to je oštrim tonom rekao – krajnje nezadovoljan „Lončarovom diplomacijom“. Tvrdio je da predstavnici Hrvatske i Slovenije u diplomaciji ne zastupaju interese Jugoslavije, već samo interese svojih separatističkih republika. (Vladimir Šeks, 1991. – moja sjećanja na stvaranje Hrvatske i Domovinski rat, knjiga 1, Zagreb, 2015., 159)

Međutim, izvori nakon donošenja Rezolucije 713 (25. lipnja 1991.) uglavnom ne govore u prilog tezi da su predsjednik Tuđman i većina tadašnje hrvatske vlasti bili čestitarski raspoloženi prema Budimiru Lončaru, zbog njegova nastupa u raspravi o Jugoslaviji na sjednici VS UN-a, na kojoj je donesena spomenuta rezolucija. Primjerice, na donošenje Rezolucije 713 o uvođenju embarga i prigodni govor Budimira Lončara osvrnuo se predsjednik Hrvatske vlade dr. Franjo Gregurić, u govoru na zasjedanju Hrvatskog sabora 8. listopada 1991.:

U Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda održana je 25. rujna 1991. rasprava o Jugoslaviji i prihvaćena Rezolucija broj 713. Napori da se jugoslavenska politička kriza internacionalizira urodili su punim plodom, čime su napokon srušena nastojanja jugoslavenske diplomacije da se zapravo radi o unutrašnjim stvarima Jugoslavije i da svijet tu nema što da traži. Zasjedanje je, uz ostalo, zapamćeno i po skandaloznom istupu saveznog sekretara za vanjske poslove (Jugoslavije, op. a.) gospodina Budimira Lončara. Vlada je prihvatila Rezoluciju kao potporu naporima za mir i dijalog u Jugoslaviji. Tijek događaja ide protiv Srbije i armije pa su se oni odlučili za kombinirani državni prevrat, koji su udruženi izveli predstavnici Srbije, Crne Gore i Armije. (“Istekao moratorij, zbogom, Jugoslavijo”, Večernji list, srijeda, 9.10.1991.; Domovinski rat – pregled političke i diplomatske povijesti, ur. Ante Nazor i Tomislav Pušek, Nakladni zavod Globus – HMDCDR, Zagreb, 2018., str. 140)

U svojoj knjizi V. Šeks objašnjava da je Hrvatska vlada prihvatila Rezoluciju 713 kao potporu u naporima za mir i dijalog u Jugoslaviji „vjerojatno stoga što Hrvatska nije bila za ‘zelenim stolom’ u Vijeću sigurnosti UN-a, a SFRJ je predstavljao savezni ministar B. Lončar“, kao i „stoga što osporavanje ili odbacivanje te Rezolucije 713 ne bi donijelo nikakvu korist već samo štetu za RH jer je već bila na snazi“. Pritom navodi da britanska premijerka Margareth Thatcher ispravno zapaža da je „embargo proizveo obrnut učinak od onog koji se njime želio postići“ i citira njezinu izjavu:

Uvijek je opasno dopustiti bezočnu agresiju, čak i ako se njezine neposredne posljedice čine neznatnima zbog presedana koji se time postavlja. Zapad je intervenirao kako bi pokušao održati staru Jugoslaviju na okupu i izvršio je pritisak u javnosti na one koji su se drznuli iz nje izići. Zapadne su države, između ostaloga, nametnule embargo na oružje, čime je agresor stavljen u neusporedivo povoljniji položaj, a to je potaknulo agresiju … Nije to bio nikakav ‘veliki trenutak za Europu’, kako je ustvrdio luksemburški ministar vanjskih poslova Jacques Poos, bio je to trenutak europske sramote. (Vladimir Šeks, 1991. – moja sjećanja na stvaranje Hrvatske i Domovinski rat, knjiga 2, Zagreb, 2015., 112)

Rezoluciju 713 prokomentirao je i Francuz Paul Garde, profesor slavenskih jezika i književnosti na Sveučilištu u Aix-en-Provenceu, koji je u travnju 1992. objavio knjigu Život i smrt Jugoslavije. U njoj je jasno imenovao glavnoga krivca za rat u Hrvatskoj – “srpske vlasti koje su planirale politiku s ciljem postizanja potpunog preoblikovanja etničke karte” i naveo da je „srpski tabor planirao sukob (u Hrvatskoj) kao osvajački rat u kojem na osvojenome teritoriju mora nestati svaka hrvatska prisutnost, čak i civili“, te naglasio da se „ne radi, kao što krivo prenose francuski mediji o ‘građanskom ratu’”. Posljedice odluke o uvođenju embarga iz Rezolucije 713 razumio je na isti način kao i Margareth Thatcher:

Nestašica naoružanja bila je dramatična. Rijetko se u europskoj povijesti mogao vidjeti takav nesrazmjer snaga. … Što se tiče embarga na oružje koji je nametnut u početku sukoba, on uopće ne smeta agresoru, ali sprječava žrtve da se brane. (Žarko Domljan, Visoko podignimo zastavu, Zagreb, 2010., 357)

O ulozi Budimira Lončara raspravljalo se i na sjednici Hrvatskog sabora, 5. prosinca 1991., na kojoj je zatraženo da se – „sa stajališta Hrvatske“ – Hrvatski sabor odredi prema političkoj sudbini, Ante Markovića i Budimira Lončara. U raspravi je sudjelovao i Vladimir Šeks:

Hrvatska je u niz navrata tražila od njih da bar objektivno u svojim nastupima u svijetu prezentiraju političko stanje u Republici Hrvatskoj. Nikada to nisu učinili i s time su se, kao i stanoviti krugovi u svijetu, objektivno stavili na stranu neprijatelja Hrvatske i svojim djelovanjem su kočili i proces međunarodnog priznanja Hrvatske, proces jasnog označavanja tko je žrtva, a tko je agresor. (…) Stoga predlažem da se donese zaključak (što je Sabor i usvojio) da Marković i Lončar, koje Hrvatski sabor nije birao, niti delegirao, da Republika Hrvatska osporava njima pravo da bilo gdje predstavljaju i govore i zastupaju uime RH i da bilo kakav njihov politički i javni nastup ne proizvodi nikakve pravne i političke učinke za RH. Nisam za to da im se zabrani povratak na teritorij Hrvatske.

Potom se Saboru obratio i Stjepan Mesić, koji je između ostaloga rekao:

Ja mislim da je teži problem (od Markovića i Lončara, op. V.Š.) za nas general Kadijević, koji je također hrvatski kadar u Saveznom izvršnom vijeću. On je ratni zločinac i protiv njega treba pokrenuti postupak kao ratnog zločinca jer on planira i provodi rat protiv Hrvatske. I ako ikoga moramo goniti, onda Hrvatska mora goniti Kadijevića kao ratnog zločinca. (Vladimir Šeks, 1991. – moja sjećanja na stvaranje Hrvatske i Domovinski rat, knjiga 2, Zagreb, 2015., 417-418)

* Izv. prof. dr. sc. Ante Nazor ravnatelj je Hrvatskoga memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata. Godine 1991. odlazi kao dragovoljac na istočno-slavonsko bojište i bio je pripadnik 122. đakovačke “R” brigade. Napisao je više znanstvenih radova – većinom s problematikom iz hrvatske vojne povijesti. Urednik je više knjiga, autor izložbe o početcima suvremene hrvatske države, autor scenarija za dokumentarni film “Vukovar 1991.”.

prof. dr. sc. Ante Nazor/narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Analiza

Jan Ivanjek – U kojem smjeru ide europska obrambena politika

Objavljeno

na

Objavio

Njemačka je prije dva tjedna objavila da odbacuje F-35 Lightning II iz utrke za nasljednika oko 85 pouzdanih nadzvučnih jurišnik Tornado IDS/ECR. To je zasigurno bolan udarac za Lockheed Martin, a u natječaju je sada ostao samo Eurofighter Typhoon i Boeingov F/A-18 Super Hornet.

Njemačka je među najčešćim metama Trumpovih napada da parazitira na američkoj vojnoj moći, dok vlastita izdvajanja za obranu drži na minimumu.

Svakako je činjenica da su njemačke oružane snage već godinama u ozbiljnim problemima, od borbenih sposobnosti do operativne raspoloživosti tehnike i oružanih sustava, a posebno se nepouzdanim pokazao upravo Eurofighter, pa je sredinom prošle godine iscurio podatak da su tada samo 4 od 128 Eurofightera bila u potpunosti borbeno spremna.

Premda bi Eurofighter olakšao logističke i obučne potrebe, Super Hornet je daleko svestraniji višenamjenski borbeni avion, a nudi i EA-18G Growler verziju za elektroničko ratovanje, kakve Eurofighter nema.

To je također važno jer će zadaća 90 novih aviona biti udari na kopnene ciljeve i PZO, te elektroničko ratovanje, što znači i probijanje u branjeni zračni prostor. Još jedna ključna zadaća koja će se preuzeti od Tornada je nuklearni udar, u sklopu NATO dijeljenja taktičkog nuklearnog oružja.

Operativno se Super Hornet nameće kao bolji izbor za spomenute zadaće no zahtjevati će zasebnu logistiku, obuku i infrastrukturu, dok za Eurofighter sve to već postoji. K tome bi se njime nastavilo jačati europsku zrakoplovnu industriju, što je posebno važno kada se uzme u obzir francusko-njemački razvoj lovca 6. generacije.

Politička dimenzija će također biti izuzetno važna, jer Njemačka ne leti na ni jednom američkom borbenom avionu, a odabir Super Horneta bi zasigurno kupio mir od Trumpovih napada, barem na neko vrijeme.

U svakom će slučaju biti zanimljivo popratiti i ovaj postupak odabira borbenog aviona, iako je riječ o drugoj vrsti nabave od one hrvatske, ne samo zbog daleko većeg broja aviona, već zbog specifičnih zadaća za koje se nabavljaju.

Konačni odabir dati će i naznaku budućeg smjera europske obrambene politike, hoće li se ići na udobrovoljavanje SAD-a ili će se njihov utjecaj u najvećim europskim članicama NATO-a pokušati marginalizirati kao odgovor na učestale napade.

Jan Ivanjek

 

Španjolska ulazi u francusko-njemački projekt s borbenim zrakoplovima

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari