Pratite nas

Kolumne

Zamislite da netko Labroviću kaže: ‘Kakav krkan!’

Objavljeno

na

Oni koji čitaju moje tekstove već su mogli uočiti da nemam baš visoko mišljenje o konceptualnoj umjetnosti, osobito prema suvremenim hrvatskim performerima. No, nema ljudske djelatnosti s umjetničkom nakanom ili čak bez nje koja ne bi mogla rezultirati ostvarenjem od iznimne umjetničke vrijednosti, pa takvo što moguće je, naravno, i u konceptualnoj umjetnosti.

Sjećam se jedne zgode iz studentskih osamdesetih. Vraća se djevojka moga tadašnjeg cimera iz grada i s vrata naše sobe uzbuđeno govori: Zamislite što sam vidjela iz tramvaja, nasred Trga skinuo se čovjek do gola! A cimer će, pomalo mrko: Koliki mu je? I da nikakvu drugu reakciju nije izazvao, tadašnji performans Toma Gotovca zaslužio je da samo na temelju te prostodušne muške reakcije bude proglašen umjetničkim činom. Naravno, pod uvjetom da se ne držimo strogo tradicionalnog poimanja umjetnosti.

Ovih mi je dana pozornost privukao performans jednog anonimnog konceptualnog umjetnika u Sarajevu. Video snimka performansa prikazuje mladog muškarca u naponu snage kako blago raskrečenih nogu leđima okrenut onome koji snima mokri po Vječnoj vatri u Sarajevu. Vatra se migolji i povija pod nemilosrdnim mlazom. Da bi na kraju popustila i ugasila se. Ostao je samo besmisleni natpis: HRABROŠĆU I ZAJEDNIČKOM PROLIVENOM KRVLJU BORACA BOSANSKO-HERCEGOVAČKIH, HRVATSKIH, CRNOGORSKIH I SRPSKIH BRIGADA SLAVNE JUGOSLAVENSKE NARODNE ARMIJE, ZAJEDNIČKIM NAPORIMA I ŽRTVAMA SARAJEVSKI RODOLJUBA SRBA, MUSLIMANA I HRVATA 6. APRILA 1945. OSLOBOĐENO JE SARAJEVO… I tako dalje. Besmisao tog natpisa i te ”vječne” vatrice zorno su svjedočila događanja početkom devedesetih kada je Sarajevo uz velike žrtve oslobađano od te iste JNA.

Performans je kao osviješteni umjetnički čin nastao šezdesetih godina prošlog stoljeća i uvijek sadrži određene scenske elemente. S vremenom performans sve više gubi obilježja pojedinačnosti i neponovljivosti te postaje”utrživ produkt”, često nerazlučiv od drugih kazališnih praksi. Možda je u okvirima hrvatske umjetnosti najpoznatija u tom smislu djelatnost Vlaste Delimar, čiji sam provokativni nastup također imao prilike pratiti osamdeset i neke u SKUC-u na Savi. Dvorana je bila tako puna da šibica više nije mogla stati. Na žalost, opravdano je bilo sumnjati da je studensku masu privukao više glas da se umjetnica skida do kraja negoli sklonost umjetnosti.

Sarajevski performans ima nešto od one čistoće, neponovljivosti i istraživačke provokativnosti izvornog performansa. U njemu se prepliću i spajaju u jedno umjetnost, antropologija i filozofija te zrcali politička, kulturna i društvena kompleksnost suvremenog Sarajeva i svijeta. Anonimno je stvaralac sjajno pogodio bosanski smisao za humor s jedne strane te dobro podcrtao bremenitost, težinu, pa i svojevrsnu unutarnju kontradiktornost povijesti ovih prostora s druge strane. Pojedinačno i opće, lokalno i univerzalno sretno se sreću u umjetničkom činu anonimnog sarajevskog konceptualnog umjetnika. Poslije filma Nemanje Kusturice Sjećaš li se Dolly Bell ovo možda prvo interesantno umjetničko djelo s tog prostora.

Naoko sličan performans svojedobno je izveo sinjski performer Siniša Labrović koji se pomokrio na Trgu svetoga Marka u Zagrebu. Međutim, to je izveo dosta aljkavo i na brzinu poput kakva egzibicionista. Zato je osjećao potrebu da svoj umjetnički čin podupre naknadnim objašnjavanjem što je htio reći, a taj postupak nikada u umjetnosti nije potreban djelima koja vrijede sama po sebi. Suvereni sarajevski umjetnik nije osjećao potrebu ni da otkrije vlastiti identitet kamoli da objašnjava što je htio reći. U svakom slučaju, anonimni konceptualni umjetnik pravo je osvježenje u odnosu na sve one teške i pretenciozne replike, geste i grimase bošnjačkih političkih performera na koje smo navikli da nam dolaze iz te zemlje u posljednje vrijeme.

Zato me još više ražalošćuje činjenica da autentični umjetnički čin nije prepoznat kao takav, nego smo iz sve plićih tiskovina i portala zasuti komentarima tipa: ”Skandal u Sarajevu”, ”Nesavjesni muškarac urinirao po Vječnoj vatri…”, ”Kakav krkan…” i sl. Zamislite da netko Labroviću kaže: ”Kakav krkan!” Digla bi se cijela domaća kulturna i umjetnička javnost na, kako oni to vole reći, stražnje noge.

Damir Pešorda /Hrvatski tjednik/Hrvatsko nebo

Urinirao po ‘Vječnoj vatri’ u Sarajevu i ugasio je

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivica Šola: Kako je baš Emmanuel Macron postao ‘kuga Europe’

Objavljeno

na

Objavio

Opće je mjesto kako je Francuska bila, uz nobelovca za mir Obamu, glavni akter u aktiviranju arapskog proljeća koje je dovelo do kaosa, migrantske krize, zapravo invazije na Europu, ljudi iz islamskog svijeta bez dokumenata.

Kada je Gaddafi, koji je obilno financirao francuske političare, tražio da mu se plati dug za isporučenu naftu, počeli su rogoboriti. A onda je taj isti Gaddafi skupio mnoštvo zlata i srebra kako bi na temelju libijskog dinara maknuo iz bivših francuskih kolonija francuski franak kao valutu neokolonijalne kontrole. Budući da su u središnjim bankama tih “bivših” francuskih kolonija sjedili predstavnici francuskih vlasti, Gaddafiju nije bilo spasa. Krenuli su borbeni zrakoplovi. Priču dalje znate…

Upravo (i) francuska odgovornost za migracijski kaos proizvela je otpor zemalja koje u tom krimenu nisu ni luk jele ni mirisale, pa su nastali tzv. populisti i suverenisti, od Orbana do Salvinija. Njih je Macron častio raznim pogrdnim imenima, među inim da su “groznica, ili kuga Europe”.

Dakako, zamjena teza, jer problem nisu proizveli “populisti”, nego elitisti, poput Macrona, Merkelice i Obame, svatko na svoj način. Populisti i suverenisti su samo odgovor na krimene odnarođenih elita, anacionalnih globalista, kako su taj fenomen opisali teoretičari od Pareta do Lasha.

Macronu se njegov elitizam vrlo brzo razbio o glavu u samoj Francuskoj. Logikom Superhika smanjio je poreze bogatima, koji su postali još bogatiji, nadajući se da će sukladno glupoj neoliberalnoj “teoriji prelijevanja” dio toga pasti u ruke sirotinje u dubokoj, bijeloj Francuskoj, gdje umirovljenici i radnici jedva spajaju kraj s krajem.

Kao globalist i “ekološki osviješten”, Macron je toj istoj sirotinji – koja do prve pošte, ambulante ili trgovačkog centra mora s “izraubanim” dizelašem, koji si jedino mogu priuštiti, putovati mnoštvo kilometara – lupio ekološke poreze. I dobio je žute prsluke prema kojima je pokazao neviđenu brutalnost, brutalnost prema svome narodu.

Blještavilo Pariza

Kao elitist koji ne voli populiste, ksenofobe, islamofobe, ipak je pod pritiskom naroda morao povući ručnu. Nakon toga popularnost mu je počela strmoglavo padati jer radi protiv svoga naroda, protiv Francuza koji sve teže spajaju kraj s krajem, jer Francuska nije tek blještavilo Pariza.

No elitist i antipopulist Macron nije posustajao, krenuo je silom nametati zakone, od svjetonazorskih do gospodarskih. Tako, nakon što je heterolognu oplodnju htio proširiti i na žene koje žive same, dobio je stotine tisuća prosvjednika. Još više gnjeva naroda dobio je kada je odlučio podići dob za umirovljenje.

Totalno pogubljen, zatvoren od stvarnog života u svoju elitističku kulu bjelokosnu, s daljnjim padom popularnosti, ovih dana okreće ploču. Postaje brutalan prema migrantima. Tako je rasturio izbjegličke kampove između Saint-Denisa i La Chapelle.

Poziva se na “suverenitet” i “nužnost da se preuzme kontrolu nad migracijskim procesima”. Smanjuje broj viza. Potom brutalno, “sukladno” Marakeškom sporazumu, oduzima pravo na besplatnu zdravstvenu skrb migrantima bez papira, među kojima su žene i djeca.

To ni Salvini, po kojem je pljuvao, nije radio, naprotiv. Ali nitko ga u ovoj populističkoj promjeni kursa ne proziva, kao mađarske, poljske ili (bivše) talijanske lidere, za ksenofobiju, islamofobiju, populizam… i sve te etikete skrojene u elitističkom orvelovskom laboratoriju za preodgajanje europskih naroda i europske kulture.

Pa onda u Economistu napada Europsku uniju riječima koje ni Orban ne rabi, udara po NATO-u. Eto, postao je čak i euroskeptik, apokaliptični sekularni prorok sveopće propasti Zapada kojem Nigel Farage nije ni do koljena. Pa onda napada i politiku štednje i ustaje protiv norme o tri posto dozvoljenog deficita.

Macron ima potpuno pravo okrenuti ploču i postati od globalista suverenist, Attali presvučen u Orbana, ima pravo postati najednom od elitista fingirani populist (populizam shvaćen u pozitivnom smislu, kao osluškivanje bila naroda), ima pravo raditi brutalno, uskraćujući ljudima zdravstvenu skrb, protiv Marakeškog sporazuma koji je hvalio i promicao, ali nema pravo dijeliti lekcije drugima iz humanosti i europejstva. Jer Macron, i sve ono što simboliziraju on i njegov životopis, je “kuga Europe”.

Uplašen zbog strmoglavog pada popularnosti, maltretira cijelu Europu svojom shizofrenom politikom, koja postaje talac svih promašaja njegove, ali i politike njegovih prethodnika, koja je – zasoljena Merkeličinom politikom “otvorenih vrata” i “Willkomenskultur” – upravo odgovorna za situaciju Europske unije o kojoj u Economistu govori isti taj Macron.

On zapravo napada sebe, ali mu to netko treba reći. U tom smislu, uza sve mane, Europi nisu problem ni orbani ni salviniji, već macroni, jer bez njih ne bi bilo ni potonjih.

Zato, dok se ne odredi tko je stvarno “kuga Europe”, europski projekt nema budućnosti. Ili, kako je pokojni Šuvar govorio, mora se naći netko tko će reći popu pop, bobu bob. No postoji li uopće više taj netko?

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Hitrec: Ne postoje više dvije kolone, i to je dobro, ali postoji sveprisutna peta kolona

Objavljeno

na

Objavio

Nabujalo more, valovi od deset metara, pijavice i slomljene brodice, rijeke se ugledale na more pa i one podivljale, bujice od Zagorja do Like. U Rijeci je izostala očekivana kataklizma, tek je jače kišilo u drugom poluvremenu utakmice Hrvatska-Slovačka, a padali i golovi. Hrvatska ide na nogometni Euro, hrvatske vlasti idu na euro ne pitajući narod hoće li radije zadržati svoju nacionalnu valutu, što je još jedan izraz arogancije i bahatosti.

Ove je godine Kolona sjećanja imala vruću političku predigru u obliku istupa gradonačelnika Penave kojemu je, kao i Vukovarcima u cjelini, dosta prenemaganja „države“ i tijela koja bi trebala privesti pravdi srpske zločince. Država je kontrirala uvođenjem neradnoga dana 18. studenoga, što bi valjda trebalo smiriti Vukovar i mirno ga integrirati u zagrebački ustavno-pravni poredak. Četiri tisuće ubijenih u Vukovaru, sedam tisuća odvedenih u srbijanske logore, stradanja civila, ubojstva djece, silovane žene – sve se to 355 dana u godini uspješno stavlja pod tepih, kao i Škabrnja. Kao i Kostrići i još stotine i stotine mjesta u Hrvatskoj. Posao hrvatske državne vlasti nije (samo) stavljanje vijenaca i cvijeća, svijeća i lampiona, njezin je posao privesti krvnike pravdi.

Ne postoje više rečenoga dana dvije kolone i to je dobro. U stvari postoji još jedna, sveprisutna peta kolona, nevještom oku nevidljiva i nepregledna, zbog snažne disperziranosti, kapilarne rasprostranjenosti od vrha do dna. Ta kolona u studenom tiho i skrovito odaje počast srpskim zločinima i počiniteljima, iza zatvorenih prozora i spuštenih rebrenica, a čim prođe jednodnevna jednom godišnje obavljena hodanja, peta izlazi na svjež zrak i duboko udiše takozvanu hrvatsku demokraciju, te u ostalim danima i mjesecima radi svoj posao.

Koliko sam uspio vidjeti vijesti, na Ovčari se dan prije Kolone pojavio Pupovac. Njemu ondje nije mjesto, njegov je čin licemjeran. Zašto? Ako tko, kao što on čini, slavi pokolj nad Hrvatima u Srbu i okolici 1941., onda mu ne treba vjerovati da iskreno odaje počast Hrvatima masakriranim 1991. U izvedbi jedne te iste zločinačke ideje. Izjava da žrtve (ne kaže kojem narodu pripadaju) ne mogu biti motiv za novu (ili tako nešto) bezumnu mržnju, također je dvosmislena, odnosno dio je njegovih poznatih insinuacija da se u Hrvatskoj pojačava govor mržnje, koja bi, po njemu, mogla prerasti u bezumnu mržnju. Spominjući žrtve (bez bližih oznaka), a ne spominjući krvnike (s bližim oznakama), Pupovac se još jednom otvoreno ruga hrvatskoj tragediji. Vukovarci su njegov dolazak popratili prijezirom. Usput, sve tužbe protiv Pupovca su odbačene, kao što se moglo pretpostaviti.

Jakov za sada vodi

Glede predsjedničkih izbora: sudeći po popularnosti, najveće šanse ima Jakov Kitarović. Odmah zatim Kolinda Grabar Kitarović, pa Miroslav Škoro, te ubogi Milanović. Kolakušić bi očito precrtao Bijelu kuću i smjestio ju na Pantovčak, uselio obitelj i samostalno, suvereno i nezavisno vladao podanicima. To (još) ne prolazi. Milanoviću je sve nenormalno, sramotno i grozno, a takvo će stanje, veli promijeniti u normalno, plemenito i lijepo, što također ne prolazi kod birača jer nisu izgubili pamćenje. Škoro ne bježi od teških tema, zahtijeva međunarodnu komisiju za Jasenovac i prekopavanja arhiva sve dok istina ne izađe na površinu, što je u skladu sa zahtjevima više puta ponavljanim u ovoj rubrici. Ne znam, doista, zašto se panično bježi i od prekopavanja terena, na kraju krajeva tomu se bilo pristupilo i u vrijeme komunističke Jugoslavije, a zašto se brzo odustalo, poznata je priča. Histerična reakcija razbajrušenog agitpropa govori sve.

Kolindin program (zaboravite operetnu prezentaciju) je u biti dobar, pokriva sve što se pokriti može, a jedina je od kandidata spomenula hrvatski jezik, ako se ne varam. Kada bude izabrana, a vjerojatno hoće, trebat će malo razraditi tu prologomenu i – barem u okviru ne baš posve slabašnih ovlasti – ozbiljnije se pozabaviti suvremenim položajem hrvatskoga jezika. Eto, Putin je, primjerice, osobno stao na čelo nove bitke za ruski jezik, njegovu dostojnost i rasprostranjenost. Shvatio je. Doduše, ta briga ima i druge dimenzije, ali ne ćemo sada o tome.

Nego ćemo o hrvatskom i nadalje. Povijest hrvatskoga jezika nerazdvojna je, naravno, od povijesti hrvatske književnosti. Hrvatska književna povijest nerazdvojna je od političke i društvene, ne samo umjetničkim djelima nego i izravnim angažmanom književnika koji su od najstarijega doba do danas djelovali na političkoj sceni. Bilo je tako i devedesetih, oko Tuđmana cijeli niz književnika, a i on se među njih ubrajao. Koliko književnika danas vidite u tzv. zakonodavnoj, tzv. izvršnoj ili ne daj Bože pravosudnoj vlasti, također tzv. Vrlo, vrlo malo, samo jednog se mogu sjetiti ovako na prvu, to jest Reinera. Ali zato ima osuđenih kriminalaca, potkapacitiranih unterpolitičara, cirkusanata i sivih figura koje nastoje ostati nezapaženim i rade u sjeni.

Među književnicima je nastala (gotovo) prirodna podjela koja je, naravno, ideološke naravi. Oni tzv. lijeve provenijencije, više-manje orjunaških sklonosti, osjetili su trenutak kada se moraju oštro odvojiti od onih koji naginju hrvatstvu, i dobro su učinili. Naime, razumjeli da će u novoj konstelaciji snaga nakon dvije tisućite godine biti protežirani, da je nastupilo njihovo vrijeme i da će ih svaka vlast tetošiti: lijeva jer joj pripadaju, desna jer je samo naoko desna. Tako je i danas. Da je živ, Matoš ne bi dobro prošao.

Ostavimo na čas po strani tu dimenziju, zaboravimo na podjele, i upitajmo se kakav je položaj književnika u ovim vremenima. Ili još bolje, u skladu s mitskom Deklaracijom, kakav je naziv i položaj hrvatskoga književnika. Koliko mi kažu, birokracija u popisu „zanimanja“ vodi književnike kao – spisatelje. One koji imaju spise i po njima nešto spiskaju. Izvan birokratskog rječnika imamo pisce i književnike. Pisci pišu, valjda, i to svašta, a književnicima se objavljuju knjige. Postoje tu i neki jezični problemi koji kompliciraju stvari, ali ponešto i objašnjavaju – riječ pisac teško je prevesti u ženski rod, iako ne i nemoguće, birokratski spisatelj ima ženski pandan u spisateljici (ženi koja premeće spise), a književnica i književnik naoko su jedini prihvatljivi i ravnopravni oblici, riječi koje točno govore kojim se to „zanimanjem“ dotična ili dotični bave. Ali ne, postoji i još jedan novi pojam: gledam i slušam onu kratku emisiju nakon Dnevnika HTV-a, mladoliki nakladnik očito u milosti izvršne države, govori o „proizvođačima teksta“. Eh, napokon je proizveden pravi izraz za bijednike koji se bave književnim poslom, književnosti više nema, nema književnika, postali smo proizvođači teksta. Usput, miljenik izvršne kulturne vlasti je, čini mi se, izdavač anarhističke diverzije tiskane pod nazivom „Jeziku je svejedno“. Još jedna potvrda tzv. kulturne politike.

S tim besmislenim mislima hodam po Interliberu iliti Međuknjižju svršetkom prošloga tjedna. Čujem da su prije mene bili ondje mnogi političari jer su blizu svakojaki izbori. Visoki predstavnik izvršne vlasti pohvalio se da je kultura navučena na jedan posto brutalnog državnog proračuna. Između ostalog i da su isplaćeni zaostatci nastali tko zna kada a u svezi s naknadom za pravo javne posudbe (iz javnih knjižnica). To me je razveselilo, pa sam nazvao ZAMP koji se sada bavi tim poslom i upitao ljubaznu gospođu gdje je moj novac od posudbe u 2017. i 2018., budući da se 2019. već bliži sretnom kraju. Ljubazno mi je priopćeno da se na tome radi i da novac za 2017. mogu očekivati 2020. Hoću reći, spomenuti zaostatci nisu plaćeni, a da je do sve te zavrzlame došlo najmanje je kriv ZAMP koji se zadnji umiješao u tu priču, nakon što su i inače vrlo efikasne „institucije“ toliko zamrsile konce da ih je teško otpetljati.

Hajde, velim, i to će biti jednoga dana, koji neki stariji književnici možda i ne dožive. Uostalom, koga vraga čekaju novac od posudbe iz knjižnica, kao da im je o glavu, pa dobivaju od nakladnika sjajne honorare za svoje knjige, između nula i deset ili u najbolju ruku dvadeset tisuća kuna za opsežan roman. Dobivaju i potpore ako im se posreći i ako su komu osobno simpatični, a obično nisu. Tako je uspostavljen suvremeni žrvanj: književnika, to jest proizvođača tekstova, melje se između privatnog nakladnika i državnoga tijela, s tim da najveći dio privatnih izdavača ovisi o državnom novcu pa se mora i on prilagoditi vremenu.

O svemu rečenom bilo je govora i na marginama Svjetskog festivala hrvatske književnosti, održanog pod pokroviteljstvom predsjednice države. Naziv na prvi pogled pretenciozan, ali u biti točan: namjera je bila okupiti književnike koji pišu hrvatskim jezikom na svim stranama svijeta, no kako visoko predstavništvo kulturne izvršne vlasti nije pokazalo volju da posegne u kesu, moralo se posegnuti za redukcijom i pozvati samo hrvatske književnike iz Hrvatskoj zemljopisno bližih zemalja, Austrije, Italije, Bosne i Hercegovine, Mađarske, Vojvodine, Crne Gore itd. Trebalo je biti ondje, uvodnoga dana, trebalo je čuti te ljude koji čuvaju i stvaraju hrvatsku književnu riječ, bore se do zadnjega daha u nepovoljnim okolnostima ili se nekako snalaze u povoljnijim, iz Hrvatske ne dobivaju potporu koju priželjkuju, ali dobivaju obećanja na dugom štapu. Sva su izlaganja bila na vrhunskoj razini, a zajednički bi nazivnik mogao biti: dajte vi u Hrvatskoj napokon shvatite da smo i svi mi dionici jedne i jedinstvene hrvatske književnosti, nemojte nas držati rubnim pojavama. Barem biste mogli otkupljivati naše knjige, ako ništa drugo. U govoru Tomislava Žigmanova, rječitog kulturnog i političkog vođe Hrvata u Vojvodini, prvi put sam osjetio stanovitu rezignaciju, ne još i malodušnost.

Jest. A u razgovorima štošta čovjek nauči, ili barem dopuni što već zna. Eto recimo: Boka kotorska kojoj se Crna Gora približila poslije I. svjetskog rata, a komunisti joj posve izručili zaljev hrvatskih svetaca poslije II. rata. Ondje je, u sadašnjoj Crnoj Gori (nalazi se imenom i u Deklaraciji o Domovinskom ratu, ne zaboravimo) jedan posto Hrvata, to jest manje od jedan posto. Hrvatski književni poslenici (proizvođači), antologičari, književni povjesničari u Boki doista su odlučili boriti se do zadnjega daha, do zadnjega Hrvata, organizirani su, djeluju, podsjećaju na velika imena starije i bliže hrvatske književnosti, izvukli su iz tame zaborava velikoga pjesnika Viktora Vidu koji je morao u iseljeništvo a nostalgija ga gurnula pod kotače vlaka. I još nešto: Crna Gora koja inače ima velikih problema sa srpskim življem unutar sebe, prema ostatcima Hrvata vodi delikatnu politiku – razjedinjenja. Kao da nema drugog posla. Da, kao što se u Srbiji (Vojvodini) zabija klin u hrvatsko biće, pa ih se dijeli na Hrvate i Bunjevce koji nisu Hrvati nego tko zna što su, tako je politička misao suvremene Crne Gore došla na ideju da Hrvate podijeli na Bokelje i Hrvate. S tim da onda, naravno, ni Bokeljska mornarica nije hrvatska. Pa će i prebogata sakralna baština Boke vjerojatno biti proglašena bokeljskom, samo da nije hrvatska i katolička.

Hrvatski studiji

Studentski kampus u zagrebačkom Borongaju nalazi se na površini koju je u onim lijepim komunističkim vremenima zauzimala golema kasarna. Nisam ondje „služio“ nego u Makedoniji, ali su me poslije odsluženja počeli svake nedjelje pozivati na nekakve vježbe. Dok mi nije dojadilo, pa sam od poznanika liječnika dobio listinu s toliko poznatih i nepoznatih bolesti da su se srpski oficiri u Borongaju odmaknuli od mene u strahu i skinuli me sa „spiska“ (proizvedenog od spisatelja). S jugoslavenskom vojskom susreo sam se opet tek početkom devedesetih, u odori hrvatske vojske.

No, zaboravite taj uvod, jednostavno su mi se vratile slike kada sam se automobilom vozio do zgrada u kojima uče studenti Hrvatskih studija. U jednoj od njih održana je prošloga tjedna svečanost dostojna da se zabilježi, dvadeset i sedma godina od osnutka studija koji je izazvao veliki gnjev orjunaške klateži, proglašavan nelojalnom konkurencijom Filozofskom fakultetu na kojemu su predavali i predaju mnogi crveni kadrovi. Bilo je lutanja i unutar Sveučilišta oko statusa Hrvatskih studija, no sada je s tim gotovo: do Božića će, reče dekan dr. Mario Grčević, Hrvatski studiji postati i formalno fakultet, a potvrdio je to i rektor Boras.

O hrvatskom jeziku još i vazda

Lijevi tisak propagira objavljivanje Školske gramatike u produkciji notornog Instituta za jezik i jezikoslovlje. Slučajno (ili ne) do mene je internetom doplovila analiza te gramatike, analiza pisana profesionalno, na visokoj znanstvenoj razini. Ukratko, dokazuje brojnim primjerima da je Školska gramatika žalosni promašaj (urednik Jozić), nesustavan uradak, k tomu još i protkan prikrivenim vukovskim ljepotama. Ilustracija: osobna zamjenica u zagradi ima i naziv lična zamjenica, baš kao da je iz knjige „Jeziku je svejedno“. Druga ilustracija: govori se o ništičnom nastavku. Ja ne znam što je ništični nastavak, možda vi znate, poštovani čitatelji, ako ne znate objasnit će vam djeca kojima je namijenjena Školska gramatika. Nema veze s ništarijama. Ili ima.

Institut je, inače, pod kapom Ministarstva znanosti i obrazovanja, pa se valjda svojim proizvodima uklapa u Školu za život, koja je doista učinila preokret na obrazovno-odgojnoj sceni: u školama nema ni đaka ni učitelja. Beskrajno ferije, oh da sam barem učenik.

Još nešto: ipak mislim da je školska reforma uspjela. Uspjela je izbaciti iz lektire „Smogovce“, a to je velik uspjeh, nakon što četrdeset godina takav pothvat nije pošao za rukom nikomu, pa ni Šuvaru.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari