Pratite nas

Događaji

Žandarmerija na Paradi ponosa pretukla brata srpskog premijera Vučića

Objavljeno

na

Srpski mediji objavili su kako su pripadnici žandarmerije pretukli Andreja Vučića, brata srpskog premijera, uz njega i još tri pripadnika osiguranja. Osobno osiguranje Andrej Vučić dobio je na račun toga što je premijerov brat. Tanjug je dobio potvrdu ove informacije iz dva visoka izvora.

Navodno je do sukoba došla kad je Andrej Vučić zajedno sa svojim osiguranjem pokušao proći kroz policijski kordon.

Kako javlja Blic, prije sukoba su pripadnici žandarmerije htjeli legitimirati Vučića i njegovu pratnju, nakon čega je došlo do naguravanja. Isti izvor javlja da je nekoliko osoba nakon tučnjave završilo u bolnici.

Aleksandar Vučić nakon završetka Povorke ponosa održao je press konferenciju na kojoj je potvrdio da je njegov brat pretučen.

“Ja svog brata volim najviše na svijetu, a on je danas kod mene krvave glave. Došlo je do prekoračenja ovlasti, ti ljudi koji su to napravili su se ispričali. Nećemo nikoga privatno goniti. Ovo je težak dan za moju obitelj”, kazao je Vučić.

“Oni koji se protive Paradi su ostali kući”

Komentirajući Paradu, Vučić je kazao da je sve prošlo bez incidenata i da niti jedno staklo u Beogradu nije slomljeno.

“Mi ovo nismo radili zato što je to uvjet za pregovore s EU, nego zbog Ustava, zakona, zbog ove države i poštovanja prava svih ljudi”, kazao je Vučić, te se zahvalio snagama sigurnosti koje su očuvale javni red i mir.

Policiji se Vučić zahvalio na dobro obavljenom poslu, a građanima Beograda na toleranciji. “Pokazali smo da se Srbija može ponašati po Ustavu i zakonu”, rekao je Vučić.

“Srbija je slobodna država, jučer su se gradom šetali pripadnici desničarskih organizacija, a danas gay populacija i ništa se nije dogodilo. Posebno ističem da je ogromni broj ljudi među mladom generacijom koji se protive Paradi ostao kući, a i oni koji nisu su se suzdržavali od nemira i nereda”, rekao je Vučić. (agencije/index)

Vučić je potvrdio da su pripadnici Žandarmerije danas pretukli njegovog brata Andreja Vučića i dva pripadnika osiguranja.

Na pitanje novinara je li istina da je njegov brat napadnut, on je odgovorio da “svog brata voli najviše na svijetu”, a danas je došao krvav, piše Kurir.

Vučić je naveo da su teško ozlijeđena dva pripadnika njegovog osiguranja, kao i njegov brat, ali nije želio govoriti konkretno o kakvim je ozljedama riječ.

Rekao je da su njegovog brata napali pripadnici Žandarmerije, ali da su se zbog toga ispričali.

‘Došlo je do nekog prekoračenja ovlasti, ti ljudi koji su to učinili su se ispričali. Nećemo privatno goniti bilo koga. Ovo je težak dan za moju obitelj’, rekao je Vučić.

Premijer je dodao da je njegov brat “hrabar” i da je to dobro podnio.

Rekao je i kako razumije zašto su “momci iz Žandarmerije bili nervozni”, s obzirom da su taj dan radili nešto što im se nije radilo. Premijeru se osobno ispričao i komandant Žandarmerije Milenko Božović.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Događaji

Govor Igora Vukića na predstavljanju knjige ‘Razotkrivena jasenovačka laž’

Objavljeno

na

Objavio

SLIKE: Branko Hrkač

Predstavljanje knjige “Razotkrivena jasenovačka laž” akademika Josipa Pečarića i dr. Stjepana Razuma održano je u četvrtak, 17. siječnja u dvorani crkve Presvetog Srca Isusova u Palmotićevoj 31. U prethodnom tekstu smo donijeli izlaganja autora, a ovdje, u nastavku donosimo pozdravni govor Igora Vukića:

Dragi prijatelji, dame i gospodo, dobrodošli na predstavljanje knjige „Razotkrivena jasenovačka laž“, akademika Josipa Pečarića i dr. Stjepana Razuma!

Izuzetna mi je čast što vas mogu pozdraviti u ime svih članova Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac, koje je nakladnik ove knjige. Zahvaljujem i župi Presvetog Srca Isusova što su nam ljubazno ustupili ovu dvoranu za predstavljanje. Hvala i Hrvatskom društvu katoličkih prosvjetnih djelatnika koji su za danas također ovdje imali zakazanu jednu tribinu, ali su se složili da je održe u maloj dvorani. Stoga ako netko kasnije želi pogledati što oni rade, ulaz je također slobodan.

Knjiga koja je pred nama izazvala je svjetski odjek i pozornost i prije no što je ovdje prvi put predstavljena. Bila je dovoljna samo najava da se jave dežurni osporavatelji koji bi željeli da povijesna slika logora o Jasenovcu ostane onakva kakvu su oni projektirali. I da im služi za njihove interese pokoravanja i discipliniranja hrvatskog naroda, svih hrvatskih građana, a i naroda u susjednim državama.

Ali najave ovog događaja, objavljene na elektroničkim stranicama novina kao što su New York Times, Washington Post, slovački Teraz ili beogradski Telegraf, izazvale su kontraefekt.

Umjesto zabrana knjige, koja po hrvatskim zakonima gotovo i da nije moguća, ove su prijeteće najave samo pojačale zanimanje za knjigu i općenito za naš rad.

O tome se u ovoj knjizi i radi. Ona je poziv na javnu raspravu i ujedno jedan iscrpni izvještaj o tome kako se situacija u pogledu rastjerivanja propagandne magle mijenjala u posljednjih 20 godina.

Toliko je prošlo od objave knjige „Srpski mit o Jasenovcu“ koju je 1998. napisao naš akademik Pečarić. Bio je to njegov pokušaj da u tada još monolitni blok jasenovačkih laži zabije bar jedno dlijeto i napravi bar malu pukotinu.

U knjizi su obavijesti i o drugim njegovim radovima s ovom temom, a osobito o lobističkom pothvatu kojim je 2012. godine uspio spriječiti da historičar Ivo Goldstein postane član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Uživat ćete čitajući akademikove komentare i intervjue koje je davao tim povodom.

Uzgred, prije koji tjedan Ivo Goldstein uspio je postići da ga imenuju inozemnim članom Akademije nauka Bosne i Hercegovine. Dakle postao je ipak akademik. I pored svih javnih upozorenja na nedostatke Goldsteinova znanstvenog i stručnog rada. Ne želimo ništa loše reći o Akademiji nauka BiH, ali nam je ipak žao što se u Sarajevu nije našao neki Pečarić pa da i bosansku akademiju sačuva od tako drastičnog snižavanja kriterija.

Sve zajedno podsjeća na slučaj iz jednog slavonskog gradića u kojem je prije godinu-dvije gradonačelnik odlučio za vrijeme svojega mandata napokon diplomirati na fakultetu. I kad je to postigao, u lokalnom tjedniku, koji je naravno, pun gradonačelnikovih slika, izašla je vijest o tome. Novinar je u članku još i točno napisao da je gradonačelnik postao „akademski građanin“. Urednik je na taj članak stavio naslov: Gradonačelnik postao akademik!

No vratimo se knjizi – događaji koje opisuje ubrzali su se osnivanjem Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac 2014. godine. Pronaći ćete osvrte i odjeke na javne nastupe i objave prvih rezultata rada društva.

Ovdje je dr. Stjepan Razum, suautor ove knjige. Svećenik, ravnatelj arhiva Nadbiskupije zagrebačke, urednik književnog časopisa Marulić i obnašatelj niza drugih dužnosti. Unatoč zauzetosti, prihvatio se marljivo i predsjedničke dužnosti u Društvu za istraživanje Jasenovca.

Svojim iskustvom znatno je utjecao da društvo u svoje prve četiri godine postigne prepoznatljivost, koja, kao što vidimo, jamči spominjanje čak i u New York Timesu. Članovi društva mu na tomu zahvaljuju, a on će i dalje raditi s nama kao član Upravnoga odbora.

U knjizi ćete naći priloge o nizu autora koji su i ranije, uz mnoge teškoće pa i osobne žrtve, dali svoj doprinos istraživanju jasenovačkog logora. Primjerice, o našem pokojnom članu Vladimiru Mrkociju, zatim o Mladenu Iveziću pa tako i o autorima koji nisu članovi našeg društva poput Nikole Banića, Nikole Koića ili Romana Leljaka. Objavljeni su i tekstovi novinara i kritičara koji su analizirali rad društva i njegovih članova. Među ostalim u knjizi su tekstovi prof. Matka Marušića, Zlatka Pintera, Milana Ivkošića i Zvonimira Despota.

Opisane su peticije koje su organizirane za potporu slobodi istraživanju povijesti jasenovačkog logora i općenito, i drugih kontroverznih, nedovoljno istraženih tema. Kad čitate imena potpisnika peticija – a tu ima akademika, sveučilišnih profesora, bivših veleposlanika i konzula, biskupa, poduzetnika i brojnih drugih zainteresiranih građana – čudite se kako već rezultati novijih istraživanja Jasenovca nisu dobli dominantnu poziciju u hrvatskoj javnosti.

Ili bar kako glavne struje u toj javnosti nisu prihvatile ideju da je potrebno što prije provesti temeljito, sveobuhvatno pa i interdisciplinarno istraživanje Jasenovca.

Paradoksalno je da je takav prijedlog prije godinu dana iznio – nitko drugi – do Ivica Dačić, ministar vanjskih poslova Srbije. S nekim svojim predodžbama i zamislima, ali upravo s tim riječima.

S naše strane čuli smo pomalo sramežljiv prijedlog predsjednice Kolinda Grabar Kitarović o osnivanju međunarodne komisije. Predsjednica je zapravo prenijela ideju njezina savjetnika Ivana Zvonimira Čička. Uslijedile su većinom negativne kritike prijedloga, i kasnije se o njemu više nije mnogo čulo.

Moglo bi se čak reći, da se u Hrvatskoj u nekim stvarima nismo pomakli s mjesta na kojem smo bili prije 20 godina. Naša udruga i autori ove knjige učinili sve što je u našoj, relativno, skromnoj moći da se razotkrije jasenovačka laž. No još će se mnogo morati gaziti tim tek donekle utabanim prtinama u snijegu. Snijeg spominjem, naravno, zbog fotografije jasenovačkog logora objavljene u ovotjednom Nacionalu. Snimljena je u siječnju 1945. godine, kad je i Jasenovac bio zasut snijegom. Suprotno naslovima u Nacionalu, ta fotografija ne otkriva ništa posebno – a na kraju pridonijet će i našim rezultatima istraživanja logora. Ali da vas s tim ne zamaram – članak s analizom te fotografije i članaka u Nacionalu, bit će objavljen idući tjedan u Hrvatskom tjedniku.

Kad vidimo reakcije koje je izazvala ova knjiga i najava njezina predstavljanja, vidimo da i u svijetu, čak i onom koje pripada razvijenoj liberalnoj demokraciji 21. stoljeća, ima onih koji bi zabranjivali istraživanja i kažnjavali za napisane knjige. I onda vjerojatno spaljivali – i knjige i autore.

Stoga valja naglasiti rečenice koje je u predgovoru ove knjige „Razotkrivena jasenovačka laž“ napisao uvaženi povjesničar dr. Jure Krišto:

„Oni koji znaju što je ‘ispravno mišljenje’ posežu za argumentom da istraživanje o Jasenovcu predstavlja revidiranje povijesti i popravljanje slike o Nezavisnoj Državi Hrvatskoj te nijekanje njezina „zločinačkog karaktera“.

Naravno, historiografija živi od revizija! I naravno da će nova saznanja o Jasenovcu utjecati i na razumijevanje ND Hrvatske. No, ponovo treba naglasiti načelo: to ne smije biti razlog za zabranu istraživanja logora Jasenovac i propagiranja eventualnih novih saznanja.

Uostalom, zar se upravo o logoru Jasenovac i o ND Hrvatskoj nije izreklo i napisalo bezbroj paušalnih ocjena i najobičnijih laži! Zar ne bi bila odgovornost svih znanstvenika u svijetu da se takve laži razobliče ako i kad za to postoje čvrsti dokazi!“

A u pogovoru, koji je napisao naš član, vrsni povjesničar dr. Mato Artuković, naglašava se kako je mit o Jasenovcu „udario je Hrvatima pečat genocidnog naroda. Stjerao ga pola stoljeća u ispovjedaonicu za grijehe koje nije počinio, i grijehe koji nisu počinjeni ni izbliza kako se to i danas tvrdi. I zato se protiv toga mita treba boriti.

Znanstvenici koji se bave ovom problematikom na to su prvi pozvani. Kod nas ih je premalo. No, nakon što je u Hrvatskoj uglavnom odbačena brojna „700.000“, zadana je kao nova dogma broja ubijenih u logoru Jasenovac: „80.000 do 100.000“. Pri tome zagovornici ove brojke ne samo da odbijaju mogućnost drukčijeg rezultata, nego ne dopuštaju ni istraživanja koja bi tu novu brojku, koju sada pretvaraju u dogmu, doveli u pitanje.“

S velikim zadovoljstvom riječ sada prepuštam autorima, dr. Razumu i akademiku Pečariću.

Zagreb, 17. siječnja 2019.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Događaji

Predstavljena knjiga ‘Razotkrivena Jasenovačka laž’

Objavljeno

na

Objavio

SLIKE: Branko Hrkač

Predstavljanje knjige “Razotkrivena jasenovačka laž” akademika Josipa Pečarića i dr. Stjepana Razuma održano je u četvrtak, 17. siječnja  u dvorani crkve Presvetog Srca Isusova u Palmotićevoj 31. O knjizi su govorili novinar i publicist Igor Vukić te autori, akademik Josip Pečarić i dr. Stjepan Razum.

U nastavku donosimo izlaganje akademika Pečarića:

Dopustite mi da vas sve lijepo pozdravim i zahvalim što ste došli u ovoliko velikom broju na predstavljanje knjige „Razotkrivena Jasenovačka laž“.. Predstavljanje se održava u vrijeme kada se proziva vlast na spaljivanje ove knjige kako je to u Slobodnoj Dalmaciji definirao Vlaho Bogišić.

Zapravo radi se o vremenu kada i u RH i u BiH imamo hrvatsko-srpsku koaliciju.

O tome pogledajte najnovije tekstove naših sjajnih kolumnista Ivice Šole (Pupovac naprijed, Penava – stoj!) i Josipa Jovića (Zašto se, gospodo, čudite Čoviću?).

Zapravo pišu, kao i mnogi drugi, o onome što sam davno nazvao „pomirbom djece partizana iz svih stranaka“. S druge strane ponašanje Bošnjaka sam definirao pitalicom:

-Znate li kako će te od nekog naroda stvoriti neprijatelja?

-SPASI GA OD GENOCIDA!

Nedorasli hrvatski političari sprovode politiku svjetskih moćnika. Vjerojatno i ne znaju zašto je kardinal Franjo Kuharić svojevremeno rekao hrvatskim vlastima:

Razgovarajte s velikima s polazišta principa, nikada na koljenima. Principi su oružje. I zato kad Hrvatska čistih ruku i čiste savjesti nastupi pred svijetom, ona je jaka i pred jakima.

Vlast je na koljenima pa imamo i srpsko-hrvatska koaliciju i u Hrvatskoj i u BiH. Ali kada si na koljenima onda je takva politika malo složenija. Tako Ivica Marijačić u današnjem Hrvatskom tjedniku piše:

Nema opravdanja za bliskost s četnicima, ali nema ni izgovora Zagrebu za povlačenje i sramotno prepuštanje Hrvata iz BiH bošnjačkoj majorizaciji…

A uvjet za takovu politiku je nova detuđmanizacija! Ne izravna nego kroz obnavljanje, bolje reći pojačavanje Jasenovačkog mita. Jović konstatira:

I ove godine na domjenku SNV i Srpske pravoslavne crkve okupili su se premijer, pet ministara, vodeći oporbeni političari. Krešimr Beljak je prizivao novo bratstvo i jedinstvo i dobio nagradu „Svetozar Pribičević“, kao da je Pribičević obijao tuđe automobile. (u današnjem Hrvatskom tjedniku Ivica Marijačić nas podsjeća kako je Beljak nagradu primio u društvu Porfilija koji pjeva četničke pjesme, a Thompsona je proglasio  fašističkim smećem!, JP). Nagrađeni su i propagatori srpskog mita o Jasenovcu.

Logični su onda i pozivi vlastima za ‘spaljivanjem’ knjige koja više ne govori o mitu već o Jasaenovačkoj laži! S druge strane vlast će sve više i više biti izložena optužbi za sluganstvo tj. za veleizdaju. Uostalom vidjeli smo nervozno reagiranje jučer u Saboru na takve optužbe. A zapravo je tako očito sudjelovanje hrvatskih vlasti u velikosrpskom Memorandumu SANU 2. Vlastima je posebno neugodno što vjerojatno nema Hrvata koji ne zna čemu je služio Jasenovački mit, a vlast ga mora podržavati.

Meni je posebno bilo drago jer je ova knjiga na neki način obilježila i 20 godina od pojave moje knjige „Srpski mit o Jasenovcu“, a koja je bila polemički odgovor na knjigu Milana Bulajića „Tuđmanov Jasenovački mit“. Knjigu je izdao Hrvatski institut za povijest, a napisao sam je na poziv tadašnjeg ravnatelje dr. sc. Mirka Valentića. U ovoj knjizi imate i moj razgovor na Radiju Slobodna Europa s Bulajićem. Bulajić je poslije bulaznio o „ideologiji genocida hrvatskih autora“, proglasio moju knjigu uz Cohenovu najantisrpskijom knjigom u povijesti, Odgovorio sam drugim djelom svoje knjige. Slušajetelji snimke tog razgovora na Radiju Slobodna Europa u Australiji organizirali su tiskanje mojih knjiga zajedno i na engleskom („Serbian mith about Jasenovac“).

Ali poraz na radiju Slobodna Europa jasno je pokazao, a to sam i najavio, da će Bulajićevu ulogu morati preuzeti istomišljenici u Hrvatskoj. To su tada bili Goldsteini. U knjizi „Holokaust u Zagrebu“ jedno poglavlje su posvetili revizionistima u Hrvatskoj povijesti. Naravno glavni revizionist bio im je dr. Franjo Tuđman. Poslije HRVATSKOG predsjednika najviše prostora posvetili su meni i dr. sc. Juri Krištu koji je napisao predgovor ovoj knjizi Napomenut ću da je pogovor ovoj knjizi napisao drugi naš poznati povjesničar dr. sc. Mato Artuković. Odgovorio sam knjigom „Brani li Goldstein NDH?“.  Mladi Goldstein je dok je moja knjiga bila u tisku u intervjuu Slobodnoj Dalmaciji pozvao na moje krivično gonjenje zbog specijalnog antisemitizma, a to vam je bilo to da njega – „gadim“. Ponavljam, antisemitizam je ako napadate Iva Goldsteina.

Nisu tiskali moj odgovor, ali su napravili intervju samnom kada je moja knjiga tiskana.

Odgovorili su Goldsteini tekstom „Akademik Pečarić uporno laže“.

Pokazao sam da je veći dio njihova odgovora osnovana na njihovoj laži. Slažu da sam ja nešto napisao, pa tu „moju“ laž komentiraju. Uz prijetnju da će me onemogućiti u daljnjem laganju. Vjerovali ili ne?

Kada su to vidjeli u Slobodnoj Dalmaciji – nisu htjeli (ili smjeli) tiskati moj odgovor. Prijetnja o mom „laganju“ odmah se počela ostvarivati!

Zato će te u ovoj knjizi vidjeli niz mojih tekstova s „njihovim“ naslovom o tome kako neki od Goldsteina uporno laže.

Naravno treba naglasiti da su o Jasenovcu svoje knjige pisali i dr. sc. Josip Jurčević, mr.sc. Mladen Ivezić, Vladimr Mrkoci i dr. sc. Vladimir Horvat. Za knjigu Mrkocija i Horvata „Ogoljena laž logora Jasenovac“ iz 2008. napisao sam predgovor.

Ali u HAZU su htjeli 2012 Iva Goldsteina za akademika. Vjerovali ili ne!

S obzirom da je i Hrvatski predsjednik Franjo Tuđman bio akademik, vjerojatno se kolegama koji su ga predlagali bila draga Goldstenova konstatacija iz 2002.:

Po izmišljanju bi Tuđmanu u nekim aspektima eventualno mogao konkurirati njegov kolega, također akademik Josip Pečarić.

Poznato je da sam se suprostavio takvoj sramoti. O tome sam napisao knjigu „Zabranjeni akademik – Prijevarom u HAZU!?”, Zagreb, 2012.  

Veći dio knjige sastavljen je od tekstova hrvatskih povjesničara u kojima oni pokazuju koliko je Ivo Goldstein nesposoban kao povjesničar.

Na kraju je jedna sekcija posvećena dr. sc. Stjepanu Razumu i s njom je počela i ova knjiga.

Zašto?

Iako smatram da je neizbor Goldsteina u HAZU bio prvi neuspjeh tadašnjih srbo-komunističkih vlasti, ipak je za konačno razotkrivsanje Jasenovačke laži prijelomni trenutak tadašnji intervju dr. Razuma u Hrvatskom listu! To su dobro uočili i tadašnji srpski veleposlanik i tadašnji predsjednik Josipović pa su napali dr. Razuma.

Uskoro se s dr. Razumom povezao i Igor Vukić što je dovelo do osnivanja Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac.

U prvom poglavlju knjige dani su djelovi kasnijih mojih knjiga u kojima sam pisao o djelovanju članova Društva ili davao njihove tekstove.

U drugom poglavlju dani su oni tekstovi dr. Razuma koji nisu ušli u prvo poglavlje.

Tako kroz ta dva poglavlja možete pratiti djelovanje Društva, pa na ovom mjestu neću o tome govoriti.

Najznačajni trenutak ostvarenja zadaća Društva je za mene objavljivanje knjige Igora Vukića „Radni logor Jasenovac“. Poslije Vukićeva nastupa u emisiju HTV-a Hrvatska danas krenula je prava hajka na njega i njegovu knjigu. U trećem poglavlju sakupljeno je niz tekstova hrvatskih pisaca koji su stali u obranu i Vukića i njegove knjige. Mislili smo da je važno to imati sakupljeno na jednom mjestu.

Međutim promicateljima Jasenovačke laži najviše su krivili urednicu na HTV-u Karolinu Vidović Krišto. Ona je zamislila emisiju u kojoj će se čuti obje strane, pa je uz Vukića pozvan i povjesničar s Filozofskog fakulteta u Zagrebu prof. dr. sc. Hrvoje Klasić. Kad je čuo da će u emisiji biti Vukić Klasić je odbio nastupiti. Znao je da bi ispao smiješan u suprostavljanju istinskuom istraživaču logora u Jasenovcu. Pretpostavljam da je ljudima na HTV-u kriva Karolina Vidović Krišto jer je ona trebala znati da će se to dogoditi. Zapravo mislim da su pogriješili u tome jer je ona teško mogla znati da je Klasić dovoljno inteligentan da pobjegne od takvog sučeljavanja. Ili su i oni svjesni o nedovoljnoj Klasićevoj inteligenciji pa su je osudili zašto je tako nedovoljno inteligentnog povjesničara zvala u emisiju. sudjelovati istinski istraživač logora u Jasenovcu Zato je četvrto poglavlje na sličan način sastavljeno od tekstova hrvatskoh autora koji su komentirali sramotno ponašanje HTV-a prema njoj.

Posljedne poglavlje sastavljeno je od tekstova koji su se pojavili kada smo već završavali s radom na knjizi.

Na kraju podsjetit ću vas da je dr. Franjo Tuđman bio i u zatvoru zbog zalaganja za otkrivanje istine o Jasenovcu. U Domovinskom ratu su njegovu državu nazivali Tuđmanova ustaška država, a naše branitelje su proglašavali ustašamu. Jugo-komunističim povjesničarima je Tuđman bio revizionist – i to najveći u Hrvatskoj. Sve to vidimo i danas. Jedina je razlika što danas u tome sudjeluje vlast u Hrvatskoj i to vlast kojoj je na čelu stranka koju je stvorio taj najveći revizionist i stvoritelj Tuđmanove ustaške Hrvatske.

A zapravo danas jest revizionizam na djelu u Hrvatskoj – revizionizimam Domovinskog rata!

Zato je jasno zašto im ova knjiga nije draga. Čak im je pro-nacistička. Samo da bi mogli nastaviti reviziju Domovinskog rata!

Josip Pečarić

Borba za vjerodostojnu istinu

Te izlaganje dr. Stjepana Razuma:

Poštovani prijatelji, ljubitelji knjige i istine. Predstavljamo knjigu dvojnoga sročiteljstva, akademika Josipa Pečarića i mene, koja je pred nama i koju će mnogi od vas rado pročitati. Na početku se nalazi pregledno kazalo, pomoću kojega se može vrlo lako i brzo upoznati s njezinim sadržajem. Stoga ne ću trošiti ove naše trenutke zajedničtva za iznošenje ustroja, poglavlja i naslova pojedinih štiva u knjizi, već vas želim upoznati sa širim i daljim događajima koji su predhodili ovoj knjizi.

         Krajem lipnja 2012. sudjelovao sam na znanstvenom skupu na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu na okostnicu (temu) o događajima u Glini u ljetu 1941. Svojim sam predavanjem razočarao priprematelje i neke pozvane goste, tako da mi je, sada već pokojni, Đuro Zatezalo rekao: “Gospodine Razum, Vi ste me svojim predavanjem dotjerali korak do groba! Ali ništa zato! Mi smo svoju istinu proširili po svietu, i na englezkom jeziku, pa vi ne možete sada tu više ništa promieniti!” Neki supredavači su mi čestitali na hrabrosti suprotstavljanja nametnutim tvrdnjama, a čestitali su mi, također sada već pokojni Živko Juzbašić i Predrag Matvejević. No, priređivačima toga skupa nije se svidjelo moje predavanje, pa, predpostavljam, da upravo zbog njega, nije još uviek objavljen, premda najavljen, zbornik radova s toga skupa.

         Nakon toga razmišljao sam, kako je to moguće, da jedan Đuro Zatezalo, koji je bio dugogodišnji ravnatelj Državnog arhiva u Karlovcu, promiče u svojim djelima i po svietu neku “istinu”, za koju on kaže, da je “naša”, a istinu, koju sam ja na tom skupu iznio na temelju arhivskih izvora, nije s njegovoga stajališta bila “naša”, već “njihova”. Tko se krio iza tih “naših” i “njihovih” istina, nije nikakva tajna. Žalostno je bilo to, da je jedna narodnostna manjina, kojoj je Hrvatska vlastita domovina, imala potrebu promicati neku vlastitu istinu, koja je bila na štetu matičnoga hrvatskoga naroda. Svima nam je znano, da se tu nije radilo samo o nekoj abstraktnoj istini, već o politici te narodnostne manjine, koja je u povezanosti sa svojim matičnim narodom u Srbiji, dovela do napadačkoga rata. Ta “naša”, odnosno Zatezalina  istina bila je pokretač, gorivo agresivnoga ponašanja i agresivnoga rata.

         Temeljito iztraživši arhivsko gradivo o događajima u Glini u ljetu 1941., došao sam do spoznaje, da sve ono što je u službenoj hrvatskoj i jugoslavenskoj povjestnici pisalo o tim događajima, ne može izdržati povjestničko-znanstvenu provjeru, jer je bilo napisano s promičbenom svrhom, a samim time daleko od istine. Sročitelji radova i knjiga, u kojima su promicali neku “našu”, t.j. Zatezalinu istinu, trenutačno su postigli neki uspjeh, jer su s tim promičbenim štivima, odnosno lažima, skrenuli pozornost svjetske i hrvatske javnosti s vlastitih, odnosno partizansko-četničkih zločina, koje su učinili nad hrvatskim narodom na ozemlju Nezavisne Države Hrvatske u doba Drugoga svjetskoga rata, te su onemogućavali hrvatskomu narodu tiekom poratnih desetljeća, da gradi vlastiti politički, gospodarski i sveukupno narodnostni život u ravnopravnim odnosima s drugim narodima u tadašnjoj zajedničkoj državi. No, unatoč nanesenoj šteti, hrvatski je narod smogao snage, što nije bilo bez Božje pomoći, i tiekom Hrvatskog obranbeno-osloboditeljskoga rata stao na vlastite noge, odupro se i laži i agresiji, te je omogućio nama povjestničarima i svim drugim znanstvenicima i iztraživačima, proučavati izvore, kako bismo došli do pune spoznaje, do vjerodostojne istine o događajima iz doba Drugoga svjetskoga rata.

         Kako sam se ja kao bogoslov i crkveni povjestničar počeo baviti zbiljom i mitom logora u Jasenovcu? Moj prvi ozbiljan susret s tom okostnicom bio je na samom kraju godine 1989., kada sam kupio knjigu dr. Franje Tuđmana “Bespuća poviesne zbiljnosti”, koju je te godine objavio Nakladni zavod Matice Hrvatske zahvaljujući hrabroj Mariji Peakić-Mikuljan. Tada sam bio mladi svećenik i tek sam započeo studij crkvene poviesti, a Tuđmanovu sam knjigu pročitao na dah. U narednom razdoblju pratio sam što je o toj okstnici pronašla i objavila vrlo zaslužna Ljubica Štefan. A onda sam krajem godine 2008. pročitao neveliku, ali prevažnu knjigu Vladimira Mrkocija i dr. Vladimira Horvata “Ogoljela laž logora Jasenovac”, koju je iste godine objavila Naklada Emila Čića. Iz te se knjige nameću sljedeće tvrdnje, koje su daljnjim i svim dosadašnjim iztraživanjima potvrđene kao istinite: 1. sabirno polje ili logor Jasenovac bio je radni logor, a ne logor uništenja; 2. logor Jasenovac bio je prielazni logor, za logore i tvornice u Njemačkoj i Austriji; 3. za množtvena ubijanja u logoru Jasenovac u doba Drugoga svjetskoga rata nema nikakvih dokaza; 4. od svih nacionalnosti najbrojniji su logoraši bili sami Hrvati, protivnici ustaškoga režima; 5. u logor nije doveden nijedan Srbin samo zato što je bio Srbin, a kamo li da bi bio ubijen samo zato jer je bio Srbin (kao što je to više puta iztaknuo Igor Vukić); 6. točan broj žrtava logora Jasenovac niži je od najniže službene komunističke procjene.

         Kad je rieč o brojkama, što je sudobnom čovjeku najzanimljivije uslied dosadašnjega licitiranja napuhanim i ničim podkriepljenim brojkama, onda moramo biti zahvalni hrvatskom ustaši Iliji Barbariću, koji je kao očevidac (bio je član Prvog ustaškog obranbenog zdruga i logora Jasenovac) u svojoj knjizi “Nezavisna Država Hrvatska – bilo je pravo ime”, tiskanoj godine 2010., posvjedočio, da je u ratni logor Jasenovac ušlo 18.600 ljudi. Dobro je podsjetiti, da je ratni logor Jasenovac postojao manje od četiri godine, t.j. oko tri i pol godine, od kolovoza/studenoga 1941. do kraja travnja 1945. Osam godina kasnije Barbarićevu je brojku potvrdio iz sasvim drugog izvora Roman Leljak. On je u beogradskim arhivima također našao podatak, da je u ratni logoru Jasenovac ušlo sveukupno 18.600 logoraša. A našao je i drugi važan podatak, osobito stoga jer se u komunističkoj povjestnici stalno provlači tvrdnja, da svi koji su u logor ušli, u njemu su završili svoj život. Sada nam je Leljak objavio, da je od 18.600 logoraša, njih 1.360 završilo u tom logoru svoj zemaljski život, i to bilo prirodnom smrću, bolešću, zarazama i neizhranjenošću, ili pak ubojstvom i smaknućem nakon presude zbog kršenja propisa. Dakle, ako netko želi pamtiti brojke, u logoru Jasenovac životom je stradalo 1.360 ljudi. To je uistinu mnogo, no, nemojmo zaboraviti, da je to bilo u doba rata, kada život vriedi puno manje, nego li u doba mira. Kao što je odgovornost tadašnjih državnih vlasti za gubitak života tih 1.360 ljudi, istu takvu odgovornost imaju oni, koji tadašnjoj vlasti, a preko nje cielomu hrvatskomu narodu nameću teret navodnih preko 83.000 žrtava. Pitam se, po čemu su bolji ovi koji izmišljaju ljudske žrtve (njih oko 81.800), od onih koji su odgovorni za stvarnih 1.360 žrtava!?! Ovo je samo retoričko pitanje, jer odgovor je jasan; ovi koji izmišljaju ljudske žrtve u Jasenovcu, nisu ostali samo na izmišljanju, već su tim lažima pokrenuli novi rat, koji je iza sebe ostavio puno više od tadašnjih 1.360 žrtava. Dakle, odgovornost podržavatelja lažnih žrtava i jasenovačkoga mita, ne samo teoretski, već i u stvarnosti puno je veća, nego li odgovornost tadašnjih hrvatske vlasti, koje su odgovorne za stradanje 1.360 ljudi.

         Kratko nakon održanoga znanstvenoga skupa na Filozofskom fakultetu o Glini iz tiska je izišla knjiga Tomislava Vukovića “Drugačija povijest (o Srbu, Jasenovcu, Glini …)” u nakladi Glasa Koncila, u kojoj je Vuković izvrstnim svojim novinarskim iztraživačkim perom razobličio velikosrbske mitove povezane s tima trima mjestima: Srbom, Jasenovcem i Glinom. Imao sam čast predstaviti tu knjigu 27. srpnja 2012. pred novinarima u sjedištu nakladnika, a nazočni novinar “Slobodne Dalmacije” prenio je moje izlaganje na senzacionalistički način, što je izazvalo široko zanimanje hrvatske javnosti. To je bio povod subesjede novinarke tadašnjega “Hrvatskoga lista” Andreje Černivec sa mnom, objavljene 9. kolovoza 2012., što je izazvalo u hrvatskoj javnosti, s jedne strane veliko odobravanje, a s druge strane buru prosvjeda i prietnji. Ne mogu zaboraviti dirljivi dolazak jednoga starijega svećenika iz Staračkoga doma u Varaždinu k meni u Zagreb samo zato, da bi mi rekao hvala za objavljenu istinu u toj subesjedi, koju je čekao, kako je rekao, cieloga života. To je bio, vjerujem mnogima poznati, dr. Vjeko Božo Jarak, svećenik Mostarske biskupije. I mnogi drugi pojedinci izražavali su zadovoljstvo i čestitke zbog objavljenoga razgovora U svim tim susretima osjetio sam kod svojih sugovornika, kako je iz njih izišao neki zatomljeni teret osude i neke iracionalne krivnje, koju sada konačno možemo zbaciti sa sebe, jer možemo slobodno govoriti i slobodno pisati o svojoj vlastitoj hrvatskoj poviesti. U toj subesjedi objavljenoj u “Hrvatskom listu” nije ništa bolje ili više ili točnije ili znanstvenije rečeno, nego li u dotadašnjim izvrstnim knjigama Ljubice Štefan, Vladimira Mrkocija, akademika Josipa Pečarića, dr. Josipa Jurčevića, mr. Mladena Ivezića, Tomislava Vukovića, koji su o jasenovačkom mitu već napisali i objavili knjige. Novost je bila u tome, što je ova subesjeda bila objavljena u novinama, t.j. u tjedniku, koji ima puno veću nakladu od bilo koje knjige, pa je ta subesjeda došla do puno većega broja čitatelja. Kad se tome doda, da su subesjedu u cielosti preuzeli mnogi mrežni objavnici ili portali, tada joj je bio osiguran put, da ona dođe do krajeva kruga zemaljskoga, do svakoga Hrvata u domovini i izseljeničtvu.

         No, u isto doba digla se oluja prosvjeda. Gotovo da nije bilo novinara iz nenarodnoga postroja, koji me nije napao, obtužio, etiketirao i zahtievao kažnjavanje i progon. Pa i sam tadašnji predsjednik Republike Hrvatske dr. Ivo Josipović prosvjedovao je protiv objavljene subesjede, što je učinio, po svemu sudeći, po nalogu veleposlanika Republike Srbije. Neki Margelov institut zahtievao je kazneni progon. A tadašnje vodstvo Hrvatskoga državnog arhiva, u kojem sam zaposlen, poduzimalo je spletke oko razvrgnuća ugovora između Zagrebačke nadbiskupije i arhiva o pohrani arhivskoga gradiva. No, sve je to bila hajka u pokušaju zastrašivanja, koja im nije uspjela.

          Nije im uspjela, jer su u obranu istine, a samim time i u moju obranu, ustali mnogi hrvatski umnici, pisci i znanstvenici, kojima ovom prigodom javno zahvaljujem. To su: nazočni akademik Josip Pečarić, Mate Ćavar, Anđelko Kaćunko, Stipe Vuković, Vlado Čutura, Tomislav Vuković, dr. Mato Artuković, a nadasve Ivica Marijačić, urednik “Hrvatskoga lista”, t.j. današnjega “Hrvatskoga tjednika”, kojemu želim posebno zahvaliti, što je objavio tu subesjedu i što je spoznao, da je jasenovački mit mač nad našim hrvatskim glavama, kojega treba maknuti, pa je otvorio stranice svoga tjednika za svako štivo, kojim će se dodatno razobličiti taj mit i ta neizmjerna laž.

         Tu subesjedu Andreje Černivec sa mnom uvrstio je akademik Josip Pečarić u svoju knjigu “Zabranjeni akademik”, te se ona našla ponovno pretisnuta na početku ove knjige, koju večeras predstavljamo. S njome, dakle, započinje sadržaj ove knjige, koji je nastajao tiekom šest godina, od godine 2012. do 2018. U njoj su sabrani pisani radovi, t.j. novinski članci, subesjede, osvrti, prikazi knjiga i slično, koje smo napisali akademik Josip Pečarić i ja, a dodani su radovi i nekih drugih pisaca.

         Knjigu smo zamislili kao podporu knjizi Igora Vukića “Radni logor Jasenovac”, objavljenoj u svibnju prošle godine u Nakladi Pavičića, koja je također izazvala puno oduševljenja, ali i buru protivljenja. Bilo je zamišljeno da iz tiska iziđe već u ljetu 2018., ali zbog određenih okolnosti izišla je tek pred Božić. U međuvremenu je i Roman Leljak objavio svoju knjigu i svoj film o jasenovačkom mitu, pa je tako ciela prošla godina izprepletena koristnim štivom za upoznavanje naše povjestnice XX. stoljeća.

         Imajući izkustvo rada u civilnim udrugama, već sam godine 2012. shvatio da bi radi razobličavanja jasenovačkoga mita trebalo osnovati posebnu udrugu. Razgovarao sam o tome s pojedinim ljudima. Uz neka odobravanja za taj podhvat naišao sam na više neodobravanja i upozorbi na možebitne loše posljedice, na progone i slično. Stoga sam tu zamisao stavio postrance, ali ubrzo je došlo doba, da nas se je okupilo dovoljno odlučnih, da smo bez straha 6. lipnja 2014. održali osnivačku skupštinu Družtva za iztraživanje trostrukog logora Jasenovac u domu našega člana dr. Vladimira Horvata na Jordanovcu. Velika količina objavljenih članaka u ovoj knjizi nastala je u okviru toga Družtva, kao što je to Družtvo i nakladnik ove knjige. Imao sam čast u prvom četverogodišnjem razdoblju biti predsjednik toga Družtva. Na kraju prošle godine održana je izborna skupština, na kojoj smo za novoga predsjednika izabrali Igora Vukića, koji je najmarljiviji u radu našega Družtva i najtemeljitiji iztraživač jasenovačke zbilje i mita.

         Nadam se, da ne će trebati proći novih osam godina, kako bi naše Družtvo objavilo novu knjigu radova o jasenovačkoj zbilji i mitu.

         Toliko od mene ovom zgodom i zahvaljujem na pozornosti!

dr. Stjepan Razum

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari