Pratite nas

Pregled

Zapadni Balkan u Berlinu

Objavljeno

na

Hrvoje Hitrec, Hrvatske Kronike: Svršetkom kolovoza 2014.

Vodena godina traje, Vlada vodenih konja opstaje, voda do koljena na sve strane, voda do grla. Ako se ovako nastavi samo još koji mjesec, Hrvatska će biti dana u koncesiju najboljem ponuđaču.

Autocesta A 1

Hrvatski ponos, najljepša autocesta u Europi za koju bi strancima trebalo naplaćivati ne samo cestarinu nego i razgledavanje fascinantnih krajolika. U povojima zvana Autocesta kralja Tomislava, zatim Croatica, pa Dalmatina. Sjećam se prvoga zemljovida s ucrtanom trasom u drugoj polovici devedesetih – jednoga amaterski nacrtanoga pravca koji je bačen na stol zastupnicima Hrvatskog sabora. Sjećam se i prilično ozbiljnog zagovaranja trase dolinom Une, preko Bihaća, znači preko teritorija BiH. Na kraju je nacrtana karta i trasa kojom se danas vozimo od Karlovca do Ploča, u cijelosti na teritoriju RH, a ucrtana je 1999. i futuristička trasa od Opuzena do Dubrovnika s jednom jedinom sustavnom grješkom – da iznad Neuma prolazi kroz taj nesretni koridor u vlasništvu BiH.

Autocesta A 1, uz tu službenu oznaku, nosi još ime (uz sva navedena) – autocesta Zagreb-Dubrovnik, što znači da mora stići do Dubrovnika, to jest u blizinu Dubrovnika, i da treba biti izgrađena na hrvatskome tlu. Da bi se to moglo učiniti, prvo treba izgraditi Pelješki most i autocestu A1 nastaviti tlom Pelješca te nakon trećine duljine poluotoka krenuti prema Dubrovniku, ali ne ući na Stradun nego prije skrenuti prema Osojniku te se podići uz samu granicu i potom izaći u Konavle, nastaviti do Cavtata.

Govorim o autocesti A 1. Ona naravno ima i te kakve veze s Jadransko-jonskom autocestom, ali samo do Neretve. To jest, A1 je po prirodi stvari hrvatska dionica Jadransko-jonske autoceste do visine Ploča, a potom isključivo i samo hrvatska A 1 koja preko Pelješkog mosta spaja hrvatski teritorij. I treba ju izgraditi do kraja, makar kao suvremenu poluatocestu, ali treba, a svi prigovori o težini terena i uskom hrvatskom teritoriju na jugu samo su floskule i hajdašenje.

Nadam se da jasno govorim: A 1 je hrvatska autocesta, a Jadransko-jonska međunarodna cesta s vrlo dugom, vrlo lijepom i u skoroj budućnosti vrlo profitabilnom hrvatskom dionicom koja dominira u cijelom projektu i za kojom su se pomamili koncesionari ne samo iz Europe, a kako znaju da u Hrvatskoj trenutačno vladaju idioti, već se zadovoljno smješkaju.

Nastavak Jadransko-jonske autoceste preko BiH, Crne Gore i Albanije do Grčke – ukoliko sagradimo A1 do Dubrovnika i Cavtata preko Pelješkog mosta – uopće ne treba nikoga zabrinjavati, to više što je iz objektivnoga kuta predložena trasa najbolja, ne ugrožava primorje od Neretve do Cavtata, donosi korist (i) Hrvatima u Hercegovini, a moglo bi biti sjajnih građevinskih poslova za naše tvrtke, znači i zapošljavanja.

Jedna bizarnost: o autocesti se izvolio izjasniti i Josipović, a zašto i ne bi: on se o svemu mora izjasniti, tako da sve ostaje nejasno. Vrlo je simptomatično njegovo priopćenje – u terminološkom smislu. Ne govori se u njemu o autocesti nego o autoputu. Gdje je taj autoput? Bio je doduše onaj bratstva i jedinstva u vrijeme kada je Josipovićev otac progonio proljećare, bio i više ga nema. O tome je sve svima poznato, osim Josipoviću koji broji zadnje dane na Pantovčaku.

Berlinski kongres

Tresla su se brda, rodio se miš. U jednom sam trenutku pomislio da se ojačana Angela Merkel koja je u ovom trenutku doista gazdarica Europe – odlučila napraviti reda u BiH, osmisliti i provesti plan o novom unutarnjem ustrojstvu i pokazati zube ofucanom, nesretnom Daytonu…ali to se nije dogodilo. Koja je onda bila svrha toga nepostojećeg Berlinskog kongresa? Nije teško pretpostaviti da je Njemačka dobila zadaću blagoga poticanja zagonetne “regije” u trenutku kada istočno od nje bukti nekoliko ratova, pa bure baruta na Balkanu treba polijevati hladnom vodom i toplim izgledima.

Na kraju se sve svelo na uglavnom prometne projekte, valjda u okviru romantične pretpostavke da ceste spajaju narode. Milanović je ondje visio kao luster i po običaju bljezgario, a jedina slika prenesena hrvatskoj javnosti bila je ona s Angelom Merkel i srbijanskim po(četnikom) koji je gospođi Merkel nešto pokazivao na nekoj karti, a Milanović stručno asistirao. Na pitanje što je to bilo, Milanović je rekao da su razgovarali o Jadransko-jonskoj autocesti, što nije istina jer srbijanski početnik nema što razgovarati o toj cesti, a karta koju je pokazivao njemačkoj kancelarki bila je srbijanska karta s nekoliko prometnih projekata u samoj Srbiji (te spoj na Prištinu koja nije u Srbiji, kako znamo).

Zapadni Balkan BerlinI to je sve što se dogodilo u Berlinu, koji je poslije imao potrebu reći da nije bankomat. Jedan vrlo prometni Berlinski kongres, pomalo besmislen i ponešto okrenut prema Srbiji s tezom – bolje da su u Berlinu nego u Moskvi. Za to vrijeme je Putin potpisivao darovnicu Srbiji u obliku opreme za migove. Tako Srbiju sada tapšu po ramenu iz Berlina i iz Moskve (s tim da je Moskva konkretna) – u Berlinu ju proglašavaju liderom balkanskih zemalja kojima tek predstoji europski unijski raj, u Moskvi cijene njezinu odanost Putinu i stamenu nevoljkost da sudjeluje u sankcijama.

Hrvatskoj pak tepaju iz Berlina da je liderica cijeloga projekta uvlačenja Balkana u Uniju, kao njezina članica, to jest liderica širenja Unije na cijeli jugoistok Europe. Tako je Hrvatska opet jednom sudbinski povezana sa Srbijom – devedesetih je uz krvave žrtve spriječila širenje Srbije na teritorij Hrvatske, a sada treba zdušno pomagati širenje Unije na Srbiju (i ostale koji su nam ostali u lijepom sjećanju, kao što je Crna Gora).

I uoči i za vrijeme propaloga Berlinskog kongresa, igralo se skrivača s hrvatskom publikom koja dobiva osip od naziva “Zapadni Balkan”. Neki su mediji pisali i govorili da su se ondje sastali premijeri (ili tko već) Hrvatske, Slovenije i – zapadnog Balkana. Drugi su sve strpali pod zapadni Balkan, pa i Hrvatsku. Čini mi se da je tako postupio i Informativni biro Hrvatske televizije pod nadzorom dvojca JJ s Pantovčaka, koji plaču za još jednim (jednom) državom koja je počimala istim slovom.

Nekako usporedo je u samoj Srbiji na način kojemu su Srbijanci vični, počeo mahniti medijski obračun sa svima u Hrvatskoj koji se usude izjaviti da Hrvatska ne će baš tako, bez ikakvih uvjeta, zdušno pomagati ulazak Srbije u Uniju, štoviše da nije u pitanju samo pitanje nestalih Hrvata u koncentracijskim logorima u Srbiji, nije samo pitanje povratka kulturnoga blaga, nego i pitanje srbijanskoga genocida u hrvatskom Podunavlju (o čemu se razmatra tužba na mjerodavnom međunarodnom sudu), nije samo pitanje ratne odštete, nego i pitanje hrvatskoga teritorija s onu stranu Dunava. Beogradski su se mediji, potaknuti četničkom politikom a i sami od sebe – digli na stražnje noge, o čemu u Zagrebu ljudi malo znaju.

A kada smo kod nestalih hrvatskih branitelja i civila – nisu oni “nestali” samo u srbijanskim logorima kroz koje je prošlo trideset tisuća njih, a mnogi ondje i ostavili kosti, ne, velik broj njih je “nestao” na hrvatskom području koje je okupirala Srbija i njezina JNA. Pa kada Predrag Matić veli da bi nam trebali reći gdje su Hrvati pokopani i jesu li uopće pokopani, očito je da misli samo na srbijanski dio Srba, a ne kaže (barem ne jasno) da pitati treba i amnestirane Srbe koji su ostali živjeti u Hrvatskoj i šeću se Vukovarom. I ne samo Vukovarom, i ne samo Zagrebom, i ne samo Saborom. U ovoj je rubrici tko zna koliko puta postavljeno pitanje: gdje su posmrtni ostatci dr. Šretera. Gdje su gospodo Đakula, Pupovac, Stanimirović? Barem dvojica od vas znaju gdje su.

Azimutska Hrvatska

Čitatelji koji prate ovu rubriku, znaju da se godinama i godinama u okviru svojih mogućnosti, štono riječ, borim protiv buke i dokazujem da nema razlike između te i drugih vrsta zagađivanja. Ne može se reći da Hrvatska nema Zakon o buci, ali se može reći da ga se nitko ne pridržava i da ni za kojega zagađivača nema ozbiljnih sankcija. To jest nikakvih.

Ovoga ljeta koje je na izmaku, o buci se napokon bučno progovorilo. Azimutski slučaj u Šibeniku skenuo je pozornost na mnoge srdite vapaje onih koji godinama trpe maltretiranje bukom iz kavana i noćnih terasa, a država ih ne štiti, što više – lokalna uprava se u dobrom dijelu slučajeva slizala s bukačima, sanitarni inspektori valjda dobivaju proviziju da šute i ne larmaju, Ministarstvo zdravlja ne vidi u buci problem… A jest problem koji ljudima ne samo da zagorčava život, nego i izravno prijeti njihovu životu i zdravlju.

Mnogi naši mediji pokazali su u šibenskom slučaju na čijoj su strani, na strani zagađivača bukom (i ne samo bukom) koji zbog profita teroriziraju građane. A kako je slučaj povezan s veličanstvenom Katedralom sv. Jakova i biskupom Ivasom, naši (“naši”!) mediji su se vođeni komunističkim Pavlovljevim refleksom odmah okrenuli protiv biskupa i Crkve u cjelini, pa buku stavili u drugi, nevažan, plan a počeli udarati po Ivasu, to više što se navodno biskup potužio u korist građana ne samo s oltara nego i Karamarku. Nisu pitali Ministarstvo zdravstva, nisu pitali sanitarne inspektore, pitali su za navodno nedopuštene radove u katedrali. Za taj građevinski slučaj znalo se mjesecima, ali je izvučen baš u vrijeme slučaja “Azimut”.

O azimutu smo učili u školi, to je onaj kut između sjevera i predmeta, a služi kao orijentir kada nema drugih načina da se čovjek orijentira. Toliko sam zapamtio, možda je čak i točno. Tako i ti bučni lokalni mafijaši po obali i otocima nemaju prave orijentire, njihovo je ponašanje duboko asocijalno, amoralno i naravno protuzakonito, ali kao što bi i lopovi krali sve i svašta u svako doba dana kada bi znali da država na to blagonaklono gleda, tako i oni nastavljaju s terorom jer su shvatili da državu vodi slična klatež, toli primtiivna da joj se buka može prodati pod buđenje zaspalih turističkih odredišta, i slično.

Buka2No, vrč ide na vodu dok se ne razbije. Pa i mediji pomalo shvaćaju o čemu se tu zapravo radi. Čitam naslov u “Večernjem”: Umjetnost na udaru vike pijanih hordi”, a riječ je o Dubrovniku gdje znamenite Igre dobivaju po ušima od buke s razglasa restorana i kavana, pa Grad doista sve dublje tone u provincijalizam. Televizija ili tko već, govori o slučaju zagađivanja bukom u nekom mjestu na Jadranu, o juvenalnoj invaziji pijanih i drogiranih turista. Govori se o tome već bez cinizma, pomalo raste svijest da buka nije glazba, da tu nešto gadno ne štima i da je višak decibela manjak obične pristojnosti i obzira prema “drugima i drukčijima” (da i ja upotrijebim te riječi iz druge sfere).

Ili, kako bi rekli biskupi koji su ustali u obranu Ivasa, to jest ne Ivasa nego Šibenika, to jest ne Šibenika nego svih žrtava, hrvatskih i stranih, zločinačkoga terora decibelima, naime da “se ne radi o općem dobru, nego o privatnim interesima.” A tko se treba brinuti za opće dobro? Pa, država. A zašto se ne brine? Pa zato što je nesposobna (to jest vlast) u svemu, pa i u tomu. Zato što, između ostalog, nema strategije turističkoga razvitka Hrvatske, zato što glavinja i prepušta ugostiteljskim sadistima (uz časne iznimke) da zagađivanje bukom proglašuju razbuđivanjem turizma. Sve dok turisti ne pobjegnu glavom bez obzira.

LikvaTako je ljeti svugdje, na Hvaru, na Braču…Ne pjevaju na noćnim terasama dalmatinske klape, tek tu i tamo čuje se jazz, ugostitelji se nadmeću po načelu tko ima većega, naime tko ima jači razglas, a s razglasa se čuje gotovo isključivo techno i razlijeva smrtonosna buka morem i kopnom. I disco glazba koja je odavno prekinula vezu s glazbom, pa pravi glazbenici i sami bježe, zajedno s turistima.

Događa se to i u pitomom Sutivanu, u čuvenoj uvali Likva gdje vlasnik noćne terase bez dozvole sam produljuje “radno vrijeme” do sitnih sati i nepodnošljivom bukom godinama uništava život u naseljenoj uvali. Upravo tako. Sanitarni inspektor koji se preziva kao jedan veliki naš pokojni književnik, stoluje u Supetru i godinama nema vremena pogledati što se to događa u Sutivanu. Nakon radnog vremena ipak dolazi u Sutivan, jer ondje živi! Tu ne radi posao, jer tu, velim, živi. Pa ne će se valjda zamjerati svojima…

Baš dok pišem, vidim otvorene novine i članak o bizarnom slučaju koji je povezan i s Reljom Bašićem, kao što je sutivanski povezan sa mnom, na neki način. Naime, Relja ima nesreću da mu je ljetna utvrda baš u turističkom gradiću (ili selu) gdje neka gospođa drži pijetlove, a pijetlovi nisu obični nego vrište dan i noć, te su već uspjeli rastjerati mnoge turiste. Slučaj na granici komičnog, ali ne za one kojima ta glazba pokvari odmor. No, što je taj pijetlovski teror prema sutivanskom, ljudskom. To jest, neljudskom.

Hrvoje Hitrec/Hkv.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Pregled

Igor Vukić objavio popis Ustaša-Dalmatinaca u Jasenovcu

Objavljeno

na

Objavio

Ovdje je popis ustaša 4. (dalmatinske) satnije 1. bojne Ustaškog obranbenog zdruga iz Jasenovca, sastavljen 16. kolovoza 1942. godine.

Vojnici su se potpisali pod peticiju kojom su tražili da im se vrati zapovjednik, satnik Josip Duvančić, koji je došao u sukob s Vjekoslavom Luburićem i drugim časnicima iz UOZ-a. Sukob je izbio zbog navodnog zapostavljanja Dalmatinca, odbijanja da im se priznaju zasluge u borbama protiv partizana i četnika, slabijem opremanju od ostalih, osobito hercegovačkih satnija, itd.

Pozivam sve da pregledaju popis i možda pronađu nekoga koga poznaju: djeda, oca, prastrica ili ujaka. Javite nam ako vas neko ime potakne da potražite njegovu sliku, memoarski zapis ili da nam prepričate što vam je govorio, ispod glasa, na nekom obiteljskom okupljanju. Nažalost na dokumentu osim imena i prezimena vojnika i njihovih potpisa, nema drugih podataka

Ovi ljudi su u Jasenovcu držali vanjsku stražu oko logora, a sa zatočenicima su imali dodir tek ako bi pratili neke skupine zatočenika na radove izvan logora a uvečer bi ih vraćali natrag na počinak u logor.

Ustaše 4. satnije 1. bojne UOZ

1. Marko Slipčević
2. Josip Mujan
3. Ivan Markić
4. Paško Karaga
5. Ante Validžić
6. Mile Andabaka
7. Nikola Bilić
8. Krste Minga
9. Mate Sikavica
10. Josip Grčić
11. Marko Burnać
12. Mile Konforta
13. Slavko Čulina
14. Paško Perica
15. Josip Ikica
16. Ivan Topić
17. Josip Tarabarić
18. Stipan Čulina
19. Frane Mihaljević
20. Ivan Jakić
21. Ivan Vukšić
22. Stipe Leko
23. Ante Tomić
24. Ivan Klepo
25. Ivan Odak
26. Jakov Mujan
27. Pavao Pučić
28. Petar Pučić
29. Ante Andabaka
30. Ante Tošić
31. Frane Tomić
32. Ivan Borzić
33. Josip Andabaka
34. Mate Goreta
35. Joso Ivić
36. Jakov Tomić
37. Mate Lojić
38. Niko Begonja
39. Josip Vukušić
40. Marko Pendelj
41. Niko Vukušić
42. Josip Škeljo
43. Ante Berać
44. Nikola Marić
45. Ivan Juričić
46. Stipe Marić
47. Andrija Požar
48. Ante Dokoza
49. Mijo Dodig
50. Josip Bilić
51. Stipan Pučić
52. Ivan Grčić
53. Petar Pađen
54. Marko Buljević
55. David Ujaković
56. Ivan Šimić
57. Luka Matoš
58. Mate Rakić
59. Ivan Tomić
60. Frane Vujević
61. Drago Ercegovac
62. Petar Biloš
63. Ante Šućur
64. Mirko Stanković
65. Pajo Konforta
66. Niko Grgić
67. Ivan Ramljak
68. Mate Validžić
69. Tomo Ponoš
70. Adem Duran
71. Stipan Milaković
72. Mijo Štrkalj
73. Josip Dujić
74. Mijo Radeljić
75. Joso Buljan
76. Mile Mujan
77. Joso Šperanda
78. Ante Grgić
79. Josip Kardum
80. Paško Grgić
81. Ivan Marijanović
82. Petar Bunardžija
83. Petar Malenica
84. Marko Prdić
85. Jerko Šarić
86. Mile Grcić
87. Petar Lasić
88. Pilip Madžar
89. Ivan Dujić
90. Marko Bačić
91. Marko Dujić
92. Stipe Ćurko
93. Ivan Validžić
94. Ante Prgeša
95. Ivan Križanović
96. Mirko Zeljko
97. Ante Ujević
98. Ivan Andabaka
99. Niko Andabaka
100. Joso Sočo
101. Milim Škiljo
102. Miroslav Bradašić
103. Stjepan Kulušić
104. Josip Dučić
105. Ante Jurković
106. Jakov Martinović
107. Josip Škiljo
108. Josip Kardum
109. Ante Klisović
110. Ivo Hrstić
111. Petar Matić
112. Milan Bronić
113. Jandre Belić
114. Luka Gudelj
115. Ilija Kulić
116. Božo Grcić
117. Mile Ćevid
118. Ivan Vukušić
119. Marko Kardum
120. Mile Atlija
121. Ivan Vidović
122. Stjepan Dodig
123. Stipe Bilopavlović
124. Josip Odak
125. Roko Grcić
126. Joso Matić
127. Ilija Ledenko
128. Joso Lovrić
129. Ivan Tošić
130. Ante Lovrić
131. Joso Ćevid
132. Mate Lojić
133. Ilija Martinović
134. Božo Jurić
135. Ivan Sarić
136. Jerko Tošić
137. Josip Vukušić
138. Joso Ćaćić
139. Luka Zdero
140. Grgo Andabaka
141. Ivan Bubalo
142. Josip Goreta
143. Ivan Pučić
144. Marko Klepo
145. Krste Kulušić
146. Mate Pendelj
147. Ivan Lojić
148. Josip Šarić
149. Marko Mujan
150. Mate Cigić
151. Mate Tomić
152. Filip Parat
153. Ante Perišić
154. Ivan Mucavac
155. Ivan Klepić
156. Marko Traljić
157. Ante Validžić
158. Drago Radas
159. Nikica Konforta
160. Mile Konforta
161. Vladimir Kasalo
162. Dane Kasalo
163. Ivan Petrović
164. Nikola Atlija
165. Petar Knez
166. Josip Banovac
167. Drago Šimić
168. Ante Bračić
169. Ivan Ljubičić
170. Božo Brajković
171. Vlade Kujundžić
172. Ante Ravlić
173. Niko Bilić
174. Vinko Erak
175. Krste Andabaka
176. Mijo Špiranović
177. Ivan Špiranović
178. Petar Špiranović
179. Stipe Špiranović
180. Ante Kardum
181. Stipan Bodrožić
182. Stipan Bodružić
183. Andrija Anić
184. Ivan Vujić
185. Ante Ivić /Ivanov/
186. Tomo Mihaljević
187. Ante Škiljo
188. Ante Bačić
189. Ante Ivić /Filipa/
190. Ante Sočo
191. Petar Džaja
192. Krste Šuljak
193. Frane Đidara
194. Jakov Kulušić /Šimunov/
195. Jakov Kulušić /Jakovljev/
196. Nikola Kulušić
197. Jakov Bašić
198. Pajo Škiljo
199. Jure Zelić
200. Paško Gambiroža
201. Petar Jelavina

(originalni dokument može se razgledati u Hrvatskom državnom arhivu, u fondu Hrvatski državni sabor Nezavisne države Hrvatske)

Foto: Igor Vukić/fb

Foto: Igor Vukić/fb

Foto: Igor Vukić/fb

Foto: Igor Vukić/fb

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Pregled

Nino Raspudić: Macron želi pretvoriti EU u nad – paradržavu

Objavljeno

na

Objavio

Macronov manifest i prosvjedi bile su teme ovog Petog dana HRT televizije. Komentirali su: Aleksandar Musić, Nino Raspudić, Marijana Bijelić, Petar Tomev Mitrikeski.

Macron je u problemima pred EU izbore. Njegova popularnost je drastično pala. U svom manifestu on se obraća ‘europskim građanima’. Kaže da Europa nikad nije bila u većoj opasnosti. Od čega? Valjda, od njegovog gubljenja vlasti i gubljenja vlasti njemu sličnima. Govori o nekakvim prijetnjama i opasnostima, mi stariji se sjećamo takvih prijetnji iz nekih totalitarnih režima”.

“No što je Trump činio prema Kini, to bi Macron sad činio prema Americi. On govori protiv nacionalista, populista i demagoga, a sam je populist. Želi pretvoriti Europsku uniju u nad – paradržavu u kojoj manje zemlje ne bi mogle sudjelovati u donošenju odluka”, kazao je Nino Raspudić

 

Nino Raspudić: Diktatorica Veljača i dr. Bandić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari