Pratite nas

Pregled

Zapadni Balkan u Dubrovniku

Objavljeno

na

Polovica srpnja

Zar već polovica srpnja? Nije moguće. Ljeto samo što nije počelo… i samo što nije završilo. Ako po tradiciji druga polovica kolovoza bude ponešto kišovita, ostaje znači samomjesec dana za punu turističku sezonu.

Turizam je i dalje bez strategije: hoćemo li juvenalni s “elektronskom” glazbom, masovni ili starijedobni, za dubok ili za plitki džep, eksluzivan ili inkluzivan, hotelski, motelski, hostelski, goli (ne otok), oskudno odjeveni, bučni ili tiši, decibelni ili na druge načine imbecilni, tjelesni ili duhovni, privatni ili javni, kulturni ili nekulturni, kruzerski ili jahtanski, jednomjesečni ili durchgodišnji…e pa kvaka je i dalje u potonjoj dvojbi: ili ćemo se rastegnuti na cijelu godinu ili ostati sezonci.

Ako se dobro rastegnemo i zagrijemo hotele u kasnu jesen i zimu, s bazenima punjenim morskom vodom, ako jedna dobna skupina ne bude skakala po glavi i ušima druge, ako svatko može doći na svoje (s tim da mi ostanemo svoji na svome), onda nas čeka dobra turistička budućnost.

Zagreb pun turista

Dva su aktualna fenomenalna turistička fenomena, a da nitko ne može sa sigurnošću reći kako se to dogodilo – valjda je išlo od uha do uha, što je i nadalje najbolja promidžba.

Gricki top Zagreb

Prvo je turistički eksplodirao Split, što je toliko uplašilo Splićane da su izbjegli iz svojih stanova i prepustili ih turistima. Zatim je eksplodirao Zagreb koji je do sada čamio u kontinentalnoj osami i nije ni sam sebe uspio otkriti, a nekmoli da to prepusti turistima. No stvari se mijenjaju.

Neki sam se dan popeo na Grič ili Gradec iliti Gornji grad negdje oko pet popodne, kadli se iz pravca Trga sv. Marka prema meni dolazećem s Katarinskog trga (na kojemu su dvojezične ploče) stuštilo nekoliko stotina Japanaca i Japanka, od kojih ni jedna nije imala japanke. Budući da sam po prirodi plašljiv, stisnuo sam se uza zid i panično zvao Ministarstvo obrane, saborski odbor za sigurnost i neke telefonske brojeve pod nadzorom, ali mi se nitko nije javljao. Jedan me Japanac koso pogledao, što me je potpuno paraliziralo. Banzai! Od sada se pouzdajem samo u grički top.

Hoće Grič, ali hoće i Kaptol

Da kazalište u Zagrebu ne zamre – nakon što u sezoni (kazališnoj) umire u novim čitanjima klasika, fizikalnom, naprednom isvakom drugom teatru – pobrinuli su se Histrioni koji tvrdoglavo ostaju na Opatovini tijekom ljeta, glume, zafrkavaju se, pjevaju i prostare na onaj pučki, kajkavski, baš zagrebečeki način na koji se svašta erotično može priopćiti pa i glagoli povezani s općenjem, a da ne bude štokavski vulgarno nego šarmantno sklisko.

histrioni-opatovina

Opatovinski histrionski festival otvoren je u subotu, komadom “Gospodin doktor vinski opatovinski” koji se oslanja na Molierea. Vrlo dobro. Reći ćete da sada sam sebi skačem u usta jer se i tu radi o “novom čitanju klasika”, ali ne, radi se tradiciji frančezarija i Gerićevoj zagrebačkoj interpretaciji komedije na rubu farse i farse na rubu kabareta gdje se ekstemporira na zabavan način. Vrlo lijepe i vrlo dobre glumice, a u muškom dijelu ansambla otac i sin Kerekeš naravno blistaju, s tim da je sin pokupio (u najboljem smislu) one neponovljive kretnje tijela (dakle ipak ponovljive). Redatelj: Ferenčina. Producent: Vitez. Na otvaranju se svirala hrvatska himna. Samo desetak nas držalo je ruku na srcu. E, moji Zagrepčanci…

A hoće i Dubrovnik

Kazališno natjecanje u Dubrovniku: Dolenčić kontra Vesne Pusić. Potonja otvorila Croatia forum “EU integracija Zapadnoga Balkana: trenutna situacija”, a Dolenčić Dubrovačke ljetne igre.

Na zapadnobalkanski idiotski festival nije stigao nitko značajan za eurointegracije, a ni inače, skupilo se tu sablasno društvo kojemu su u mislima jugoslavenske integracije, a na riječima floskule, uz žaljenje V. Pusić što “stara Europa” nema sluha za daljnja proširenja jer se opekla na nedavnima i ne tako davnima. No, “Hrvatska” u likovima nehrvatskim i dalje zdušno navija za Srbiju, kao i uvijek, osim što se Milanović više zainteresirao za BiH i to mu je (svojedobni odlazak u Mostar u vrijeme velike gužve koju su raščistili dečki sa Širokog Brijega), jedini plus u grozno neuspješnoj i užasno infantilnoj karijeri predsjednika Vlade.

No, da vidimo tko je ipak došao na zapadnobalkanski kabaret u Dubrovniku? Tko je bio moderator panela? Tim Judah (“The Economist”) autor jugosfere, a doletio je i lešinar Carl Bildt, nesuđena persona non grata, onaj koji je već otvarao šampanjac u društvu Miloševića kada su zajedno čekali da padne Bihać i proglase konačnu srbijansku pobjedu nad Bosnom.

Premda su mediji riječima ublažavali karakter sastanka te govorilo o jugoistočnoj Europi, u Dubrovniku se kočio transparent na kojemu je pisalo Zapadni Balkan, velikim zapadnim slovom. To je za Europu i svijet naziv za regiju u kojoj je i Hrvatska. Pa, prvi potez nove hrvatske vlasti na međunarodnom planu bio bi uvjeravanje da mi tu regiju ne želimo ni pod tim ni pod bilo kojim drugim nazivom, da Hrvatska pripada srednjoeuropskom i jadranskom krugu i da se više ne damo zajebavati prozirnim tendencijama.

U suptilnijem stilu Ljetni zapadnobalkanski festival nastavlja se sastankom pokreta Brdo-Brijuni, pa tek treba vidjeli što se iza brda valja. A po Brijunima se valja Šerbedžija, kojega Profirije nije spomenuo pa je sada tužan i posvetio se svojim tužnim kazališnim proizvodima, garniranim zagrebačkim novcem i SDP-ovim trabantima.

Što je rekao Dačić

Kako se hrvatsku javnost pokušava napraviti blesavom, svjedoče interpretacije navodne Dačićeve isprike za razaranje Dubrovnika.

Ta izjava je po V. Pusić znak “dramatičnih promjena”, a medije “značajan iskorak”. Pa što je to rekao Dačić? Usporedio sam napise o tome u dva dnevna lista i vidio da se ni u čemu ne razlikuju. On je, naime, rekao da je “Dubrovnik bio metom bombardiranja i uništavanja, što Srbija naravno osuđuje.” Nigdje u toj izjavi nema ni Beograda ni Srbije ni Srba ni Crnogoraca, ne zna se tko je to uništavao Dubrovnik. Samo se zna da razaranje osuđuje Srbija, naravno. Kao neutralni promatrač 1991., valjda.

Ali, V. Pusić i V. mediji u Hrvatskoj projiciraju svoje ljubavne žudnje, pa im u tome ni krivotvorenje nije strano.Ona druga Dačićeva izjava dana u Zagrebu za vrijeme ustoličenja Porfirija, bliža je istini. Pojavio se pred kamerom vrlo ozlojeđen što stalno mora nazočiti razgovorima u kojima se poteže pitanje tko je koga prvi napao i slično, od čega je jako umoran i već mu sve gadi. Okrenimo se budućnosti!, veli on. A budućnost je u integraciji koja se zove “zapadni Balkan”, bila to EU-integracija ili bez nje. Glavno da se nekako integriramo, a onda…

Slično ili isto

Budućnosti se okreće i zagrebačko-ljubljanski Profirije u crkvi na Cvjetnom trgu, koju su ustaše do temelja srušili, a zatim i Zagrepčani u vrijeme Domovinskog rata (naći će se i takvih povjesničara, zašto ne?). Ustoličio ga je Irinej koji je u zadnjih nekoliko mjeseci dao niz protuhrvatskih izjava, to jest velikosrpskih – ali se u Zagrebu u nedjelju suzdržavao do sljedeće prilike. Porfirije je govorio ekumenski, ali se zapleo u nekoliko detalja posve pjesničkih, kako bi u svojoj prozirnoj mostogradnji na kraju i on ispao krivotvoriteljem.

Porfirije

Prvo: jedan veliki hrvatski pjesnik, Petar Preradović (a i lijepo, to jest liepo piše na spomeniku ispred spomenute crkve – hrvatski piesnik) proglašen je i hrvatskim i srpskim, što je skandalozno jer sin vlaškoga graničara i zapadne Slavonije nikada ni o kakvom srpstvu nije govorio, to jest svojem, priklonio se katolicizmu, postao pobočnikom bana Jelačića i tako dalje.

Ako jest pripadnik (po književnom radu) dvaju kultura, one nisu hrvatska i srpska nego hrvatska i njemačka (austrijska) jerbo je pjesme svoje pisati počeo na njemačkom prije negoli je postao hrvatskim pjesnikom i kodifikatorom hrvatskoga jezika. Tako je to, moj Profirije. Drugi pjesnik i “hrvatski i srpski” po njemu je Arsen Dedić, no o tome neka se izjasni sam Arsen, budući da je živ.

Treća kvaka koju ushićeni hrvatski novinski komentatori nisu razumjeli, a ja jesam jer sam jako zloban, jest igrica s “belim Zagrebom gradom”. Za tim je stihovima posegnuo Porfirije da dade do znanja kako i Zagrepčani, eto, govore maltene srpski, a svakako ekavski, te je hrvatsku kajkavsku ekavicu zlorabio na način vrlo neugodan. Toliko o pesništvu.

O SPC-u i dalje treba razmišljati u dimenzijama čvrstoga zagrljaja srbijanske države i njezine crkve, te o smislu njezina postojanja u Hrvatskoj, jer se tu ne radi o vjeri nego o vrlo prizemnim stvarima. A da smo i mi i oni kršćani, pa to znamo, ne moraju nam tumačiti. Jedino što me pomalo zaustavlja da ne kažem što bih rekao, jest svjedočanstvo biskupa Košića da je Porfirije čovjek u redu. Možda, ali sada i on mora puhati u Irinejev rog.

Sisak

U vrijeme ustoličenja Profirija, ja sam bio baš u Sisku i izmolio toliko Očenaša koliko inače u mjesec dana. Povod je bila obljetnica smrti Đure Bordarca te bijasmo na njegovu grobu na Viktorovcu, ali i na grobu Janka Bobetka i na grobu prvoga poginulog sisačkog branitelja Dubravka Pukšeca, molili se kod velikog križa za sve branitelje, molili se u crkvi, na misi za Brodarca.

A zatim govorili na okruglom stolu o Đuri. Bilo je puno generala na čelu s Markačem i jedan admiral (naravno Lošo), gradski i županijski HDZ, a meni je – ne znam zašto – pripala čast da budem maltene glavni govornik. To jest, na kraju sam saznao da je u Sisku dobro primljen moj svojedobni opis televizijskog nastupa Đure Brodarca u vrijeme najtežih srpskih napada. A što sam u nedjelju rekao u Sisku, možete naći na drugom mjestu Portala HKV-a.

U razgovoru s braniteljima Siska, netko od gostiju pita od čega sada ljudi žive u Sisku, kad proizvodnje uglavnom nema. “To nitko ne zna”, odgovaraju tmurno.

Materinski jezik

Ministar Varga uspio je izjaviti, premda ga nitko nije pitao, da slabije poznaje “materinji jezik”. Prvo: ne kaže se materinji, nego materinski, i drugo: taj jezik ima svoje ime i zove se hrvatski.

Ministar Varga

Treće:nitko ne može postati ministrom niti biti na bilo kojoj javnoj dužnosti, ako ne zna hrvatski. S Vargom to i nije slučaj, hrvatski govori posve dobro, možda slabije piše. No otkud mu ideja o takvom istrčavanju s neba u rebra? U Zagreb se vratio 1983. godine, i imao je dosta vremena naučiti hrvatski, perfektno. Što bi rekla mala dječica rođena 1983. koja sada imaju tridesetak godina – da ne znaju hrvatski jer su došla u Hrvatsku (došla na svijet) tek 1983.?

No otvara se drugo pitanje: trebaju li javni dužnosnici prije nastupa položiti ispit iz hrvatskoga? Da, morali bi. U sadašnjoj Vladi više od polovice ministara ne bi znalo navesti hrvatska imena mjeseci u godini, primjerice. Položiti, da, makar na nižoj razini. Ovi iz aktualne Vlade su ionako na niskoj razini.

Bitka za Trešnju

Netko je sebi utuvio u glavu, pa sada pokušava i drugima, da za ravnatelja Gradskoga kazališta Trešnja mora doći sadašnji suvlasnik (ili što već) privatnoga kazališta Mala scena.

Kazaliste Tresnja

Ansambl Trešnje je listom protiv te zamisli. I Kazališno vijeće Trešnje izjasnilo se protiv te ideje. Ali! Odbor za imenovanje Gradske skupštine Grada Zagreba pod uplivom dekreta iz Vukovarske ne daje zeleno svjetlo sadašnjoj v.d. ravnateljici Trešnje, koja se natječe za mjesto ravnateljice – nasilni potez koji do sada nije viđen jer su se odluke kazališnog vijeća uvijek poštovale. Odlučit će na kraju Gradska skupština koja se sastaje u četvrtak. Pa je na vijećnicima sada hoće li postati pijuni strahovlade ili slobodni ljudi, izabrani da glasuju po savjesti i poštuju proceduru.

Nije to prvi put da privatna Mala scena koja se obilno koristi i gradskim novcem, pokušava ofenzivu na Trešnju. Pokušala je to i prije kojih dvanaest godina u atmosferi kulturne revolucije, ali je naišla na žestok otpor ansambla pa je stvar pala u vodu. Sada je u tijeku druga neprijateljska ofenziva. Povijest se ponavlja.

Nego, da budem izravan: nisam ja gradio novu zgradu Kazališta Trešnja za privatne kazališne nepodopštine nekih ljudi, nego za zagrebačku i ne samo zagrebačku djecu. Gradio sam ga da bude javno kazalište u vlasništvu Grada Zagreba, da bude HNK za djecu – što je u najsretnijem razdoblju i postalo. Čije se to privatne interese sada gura na račun javnih?

Ivan Bakmaz

Koliko sam pratio, smrt hrvatskoga dramatičara Ivana Bakmaza nije bila neka vijest za Dnevnik HTV-a. Priopćena je javnosti samo u Vijestima o kulturi, što je lijepo, ali ne i dovoljno.

Ivan Bakmaz

Ivan Bakmaz je od svršetka šezdesetih do kraja devedesetih napisao dvadestak drama, od kojih se mnoge temelje na biblijskim motivima. Je li to razlog da ga se prešućuje? Ili možda njegova drama “Stepinac – glas u pustinji”?

Što o njemu kaže “Leksikon hrvatskih pisaca”? Da je “njegova dramaturgija ukorijenjena u hrvatsku povijest, stvarnost i umjetničku tradiciju”, da je njegovo dramsko pismo minimalističko, a dijalog često biblijski metaforičan. Točno piše. Drame Ivana Bakmaza koje raskrinkavaju totalitarne sustave, spadaju u sam vrh hrvatske dramske produkcije i zato je životu i smrti Ivana Bakmaza trebalo posvetiti dostojnu pozornost.

Hrvoje Hitrec/hkv

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Pregled

Davor Ivo Stier: I 2017. postoje pokušaji da se Hrvatsku denuncira kao fašističku…

Objavljeno

na

Objavio

Knjiga “Hrvatska pod KOS-ovim krilom: Završni račun Haaškoga suda”, autorice novinarke i publicistkinje Višnje Starešine, predstavljana je u ponedjeljak u Zagrebu, u izdanju AvidMedie i Hrvatskog katoličkog sveučilišta.

Autorica u knjizi nastoji, kako i sam naslov kaže, dati završni račun i prikazati rezultate rada Haaškog suda te je knjiga svojevrsni vodič kroz politički motivirane optužnice, montirane procese i nepravedne presude Haaškog suda, istaknuto je na predstavljanju knjige u prepunoj dvorani Hrvatskog katoličkog sveučilišta.

Također, kroz analizu suđenja s kojih je kao novinarka izvještavala, te presuda kao i sjećanja sudionika, publicistkinja Starešina prikazuje Haaški sud kao arenu za djelovanje obavještajnih službi koje su preko njega vodile ‘rat poslije rata’, ocijenjeno je. “To je knjiga o Haaškom sudu i rezultatima toga suda za hrvatski narod u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, ali ona istodobno otvara i dublju dimenziju vezanu za način funkcioniranja bivše Jugoslavije i struktura koje su nastavile djelovati i nakon raspada SFRJ, koje su bile vrlo aktivne i na haaškim procesima i koje očito i dalje imaju jasne političke ciljeve”, rekao je govoreći o knjizi HDZ-ov saborski zastupnik Davor Ivo Stier.

“Svjedoci smo kako i 2017. godine postoje pokušaji da se Hrvatsku denuncira kao fašističku, a Domovinski rat prikaže kao građanski rat. To redovito čine čelnici Republike Srbije, ali su ti glasovi postali javni i vrlo glasni i u Hrvatskoj, pogotovo nakon posljednje presude Haaškog suda. Štoviše, bilo kakvo javno protivljenje takvim kvalifikacijama o ‘fašizaciji Hrvatske’ i ‘građanskog rata’ snažno se medijski osuđuje kao retrogradno, nacionalističko, a u tim se optužbama sve češće koristi i optužba za klerofašizam, omiljena sintagma iz prošlog sustava koja je očito ponovno u trendu”, istaknuo je Stier.

Dodaje kako, gledajući formalno, KOS (Kontraobavještajna služba bivše JNA) više ne postoji, no zato je njegov posljednji šef general Aleksandar Vasiljević, jedan od ključnih protagonista ove knjige koji je, među ostalim, 1991. potpisao odluku o osnivanju logora u Srbiji za ratne zarobljenike te imao jednu od ključnih uloga tijekom suđenja Slobodanu Miloševiću. “U prikazu rada Haaškog suda Starešina ide u srž stvari, izbjegavajući klišee koji su prisutni kako kod onih koji opravdavaju rad suda tako i kod onih koji ga osporavaju. Ako bih u jednoj rečenici morao sažeti smisao ove knjige rekao bih da ona rasvjetljuje što ti klišei zamagljuju.

Autorica tako demantira kliše o učinkovitom sudu koji je podigao optužnice protiv 161 osobe s različitih strana, jer dokazuje kako nisu suđeni, a čak ni procesuirani oni najodgovorniji za rat i ratne zločine u Hrvatskoj i BiH”, zaključio je Stier. Ocijenio je također da nakon posljednje presude šestorici bosansko-hercegovačkih Hrvata “ponovno na vidjelo dolazi i pitanje djelovanja ili nedjelovanja Hrvatske kao države”.

Knjiga, ističe Stier, “pokazuje nedostatak sustava u odnosu Republike Hrvatske prema Haaškom sudu, nedostatak državne politike nakon predsjednika Franje Tuđmana i na razne blokade na koje su naišli oni koji su pokušali vratiti takvu politiku, barem u nekoj formi”.

Rektor Hrvatskog katoličkog sveučilišta Željko Tanjić naglasio je kako je knjiga napisana iz pera novinarke, publicistkinje te scenaristice i redateljice dokumentarnih filmova, koja je puno više od toga i koja već godinama traga za istinom o događanjima u novijoj hrvatskoj povijesti, posebice u Domovinskom ratu. “U tome je hrabra, neumorna, jasna, argumentirana i rekao bih iznimno oštroumna”, ocijenio je. “Višnji Starešini, koja nije povjesničar po zvanju, ne mogu promaknuti bitni elementi koji omogućavaju pronalazak ključa koji otvara prava vrata razumijevanja naše stvarnosti. … Sve podatke koje znamo i koji su nam dostupni, autorica slaže u mozaik.

Ne radi se tu o nikakvoj teoriji zavjere i jeftinom publicističkom triku, nego o ozbiljnom istraživanju koje pred nas stavlja mnoge očite činjenice koje mnogi nisu htjeli, a i danas ne žele vidjeti ili još gore, koje mnogi žele zataškati i učiniti da ih prekrije prašina””, rekao je Tanjić.

Autorica Višnja Starešina kazala je na predstavljanju kako joj se prilikom pisanja knjige stalno “ukazivala ‘ptica KOS’ koju nikako nije mogla izbjeći”- kada je, među ostalim, pokušavala pronaći odgovore na pitanja “kako je ‘ptica KOS’ upravljala procesima pred Haaškim sudom i koliko je bila presudna, zašto su optužnice pisane kao da ih je pisao vojni tužitelj JNA, ili zašto je posljednja presuda suda izgledala kao da ju je donio vojni sud bivše JNA po boljševičkom pravu kolektivizirane krivnje”.

Naglasila je kako je posljednjih 3000 znakova uvršteno u knjigu nakon posljednje presude Haaškog suda, 29. studenoga, koja je obilježila rad tog suda kao i samoubojstvo generala Praljka prilikom izricanja osuđujuće presude u haškoj sudnici. “Sve se to ne bi moglo dogoditi da su hrvatske institucije funkcionirale kao institucije jedne suvremene države, da ova ‘ptica’ u njih nije ugrađivana od početka i da u njima ne blokira procese do današnjeg dana, te tim procesima gura Hrvatsku u jugoslavenske okvire ili dopušta drugima da je ondje odvuku, pa i preko suđenja za ratne zločine.

Ne ukloni li se ta ‘ptica’ iz sustava i ne počne li hrvatsko državno vodstvo pitanje suđenja za ratne zločine – čija se arena sada seli u BiH – tretirati kao prvorazredno političko i sigurnosno pitanje, neugodna će iznenađenja tek uslijediti”, zaključno je istaknula Višnja Starešina.

O knjizi je govorio i britanski povjesničar Robin Harris, a na predstavljanju je, uz veliko broj predstavnika hrvatskoga javnog života, bio i potpredsjednik Vlade i ministar obrane Damir Krstičević. (Hina)

Višnja Starešina: Mnogi su sudjelovali u pravosudnom udruženom zločinačkom pothvatu

 

facebook komentari

Nastavi čitati

Pregled

Mijo Jelić: U BiH se Hrvatima sudi po jednom, a Muslimanima po drugom zakonu

Objavljeno

na

Objavio

Koje su poruke poslane s komemoracije za generala Praljka? Mogu li se očekivati nove optužnice iz Bosne i Hercegovine? Analizirali su gosti Otvorenog:
Marinko Krešić, glavni tajnik Hrvatskog generalskog zbora, Željka Antunović, bivša ministrica obrane, Višnja Starešina, novinarka i publicistica, Drago Pilsel, novinar i publicist
Zlatan Mijo Jelić, general HV i HVO-a

Emisiju u cijelosti pogledajte:

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari