Pratite nas

Razgovor

Započelo je mijenjanje svijeta kakav smo poznavali!

Objavljeno

na

Idemo li dakle prema “multipolarnom” svijetu i raspadu “svjetskog poretka”? Nedvojbeno, idemo. No kako će taj nastajući svijet doista izgledati, koji će se blokovi formirati odnosno raspasti, kuda će prolaziti granice među novonastajućim blokovima i zonama utjecaja, koliko će trebati vremena da se nove “demarkacijske linije” uspostave i ustale, koliko će to izazvati kompeticije, trgovinskih ratova, sukobljavanja, unutarnjih lomova i ideoloških sukobljavanja, koji će narodi i države biti veliki dobitnici, a koji gubitnici, hoće li doći do osvajačkih ratova i masovnih migracija odnosno invazija u svrhu širenja vlastitog Lebensrauma itd. – to je još više no otvoreno polje…

Razgovor s književnikom, publicistom, diplomatom i vanjskopolitičkim stručnjakom Zdravkom Gavranom

Zdravko Gavran intervju za hkv slika 5Iako po zvanju profesor hrvatskog jezika i književnosti i komparativne književnosti, Zdravko Gavran čovjek je kojemu je razmišljanje o politici i bavljenje politikom životna strast i jedan od nekoliko glavnih interesa, a već blizu tri desetljeća i sastavni dio profesionalnog zanimanja. Njome se bavio kao publicist i književnik (autor devet knjiga i priređivač više njih), kao novinar i urednik, početkom 1990-ih i kao savjetnik predsjednika Tuđmana za političku analitiku medija, a tijekom posljednje 23 godine bavi se primarno hrvatskom vanjskom politikom i međunarodnim odnosima kao visokorangirani diplomat (opunomoćeni ministar) u našoj službi vanjskih poslova. U njoj posljednjih šest godina radi na mjestu analitičara međunarodnih odnosa, na kojem je dosad, uz ostalo, načinio desetke analiza o zbivanjima u raznim dijelovima svijeta i o raznim aspektima, promjenama, procesima i trendovima u Europi, na Bliskom istoku i drugdje po svijetu.

U ovom intervjuu sve što je rekao iznio je kao svoje mišljenje, a ne kao službena stajališta MVEP-a, te se dani odgovori, kako mi reče u šali, mogu „(zlo)upotrijebiti“ jedino protiv njega.

Svjedoci smo raznih političkih potresa, oružanih sukoba i novih savezništava, pri čemu se sve više pokazuje da nema više nijednoga jakog centra, a ni saveza koji bi globalno uređivao zbivanja po svojoj volji. Radije, na svim stranama vidimo suprotstavljanja podjednako ili nejednako moćnih sila i saveza. Svijet kao da je izgubio i ono minimalno jedinstvo, kojemu su jamac bili i trebali biti Ujedinjeni narodi, napose Vijeće sigurnosti, uz prešutni pristanak na dominantnu ulogu SAD-a i njegovih saveznika. Idemo li prema multipolarnom svijetu, odnosno prema raspadu dosadašnjega „svjetskog poretka“?

„Multipolarni“ svijet termin je iz najnovije ruske vanjskopolitičke i sigurnosne doktrine, kojim se hoće reći da svijet 21. stoljeća više nije i ne može biti ni „bipolarni“ (Zapad ili NATO nasuprot komunističkom bloku, koji se raspao), ali ni „unipolarni“, u smislu da bi SAD sam ili skupa sa svojim europskim i drugim saveznicima imao dominaciju, hegemoniju i slično. Hoće se reći: u međuvremenu su gospodarski, politički i vojno ojačale ili obnovile izgubljenu snagu i neke druge velike sile, primarno se misli na Kinu i Rusiju kao super-sile, ali i na niz regionalnih sila, kao što su Indija, Pakistan, Japan, Iran ili Turska, odnosno na postojeće ili moguće regionalne saveze (europski, arapski, pacifički, afričke, latinoameričke i sl.). Ideja „multipolarnosti“, ma koliko izgledala novom, neki misle i originalnom, u svojoj se srži uvelike nastavlja na dva desetljeća stariju tezu konzervativnog američkog političkog teoretičara S. Huntingtona. On je naime ideju o nužnosti raspada globalnoga poretka kojem su temelji udareni nakon II. svjetskog rata te nadolaska „sukoba/sudara civilizacija/kultura/uljudaba“ i o „preuređenju svjetskog poretka“ iznio g. 1996. u sada već glasovitoj knjizi The Clash of Civilizations and the Remaking of World Order. Njegove zamisli predviđaju da će se ratovi u budućnosti voditi među tako grupiranim skupinama država.

S druge strane, svijet se od 1945. naovamo, a osobito tijekom posljednjih triju desetljeća, gospodarski, demografski i u drugim aspektima bitno promijenio, niz nacija iz onog većinskog broja država koje se prethodno nazivalo „Treći svijet“ ili „zemlje u razvoju“, među kojima prednjači Kina, zatim Indija te Indonezija, Brazil, Meksiko, Nigerija…, ojačao je u svakom pogledu. U međunarodnom žargonu te sve jače zemlje naziva se emerging nations – što bi se imalo razumjeti u smislu gospodarski naglo rastućih država koje polažu pravo na mnogo veće značenje u međunarodnim odnosima nego što im je ono pripadalo u drugoj polovini XX. stoljeća. Prva faza bila je simbolizirana okupljanjem najrazvijenijih u OECD i G7, a druga u G20, Brics ( kojem je više od 40 posto svjetske populacije) i slično.

S treće strane, još donedavno od SAD-a i Zapadnjaka agresivno i nekritički propagirane ideje multikulturalizma, demokratizacije, „izvoza demokracije“ odnosno preuređivanja cijeloga svijeta u skladu sa zapadnim standardima pokazuju se posljednjih godina sve više kao utopijske. Sve je više onih koji takvim nastojanjima pružaju otvoren otpor s pozicija suverenizma i legitimnosti različitih modela vladavine, kao što je, recimo, kineski model kombinacija tržišnog kapitalizma, etatizma i ograničene demokracije u okviru jednopartijskog („komunističkog“) sustava.

Idemo li dakle prema „multipolarnom“ svijetu i raspadu „svjetskog poretka“? Nedvojbeno, idemo. No kako će taj nastajući svijet doista izgledati, koji će se blokovi formirati odnosno raspasti, kuda će prolaziti granice među novonastajućim blokovima i zonama utjecaja, koliko će trebati vremena da se nove „demarkacijske linije“ uspostave i ustale, koliko će to izazvati kompeticije, trgovinskih ratova, sukobljavanja, unutarnjih lomova i ideoloških sukobljavanja, koji će narodi i države biti veliki dobitnici, a koji gubitnici, hoće li doći do osvajačkih ratova i masovnih migracija odnosno invazija u svrhu širenja vlastitog Lebensrauma itd. – to je još više no otvoreno polje…

Treba upozoriti da je mnogo čimbenika i aspekata u igri: od geopolitičkih i geoekonomskih, preko populacijskih i kulturološko-religijskih, energetičkih pa sve do ekoloških, klimatskih i zdravstvenih (suše, manjkovi hrane i pitke vode i time izazvane migracije, moguće i „ratovi za vodu“ te za plodnu zemlju, zatim prirodne katastrofe, epidemije i pandemije i sl.) i znanstveno-tehničkih (treća tehnološka – informatička – revolucija i cyber-ratovi, naglo nadiruća umjetna inteligencija, robotizacija, učinci svega toga na ljudsku vrstu i njezino psihofizičko zdravlje, na habitat, na biljni i životinjski svijet itd.).

Na europskom kontinentu najveće su političke napetosti, osim sve jačih unutarnjih, one između zapadnih sila i Rusije, a sve više i Turske. Zašto je i kako do takvih napetosti došlo?

Nerazumijevanja i zatezanja užeta koje se događa između glavnih sila Zapada odnosno EU-a i NATO-a s jedne i Rusije već dugi niz godina nešto je što ima duboke i uvelike nerazvidne uzroke i što je prilično zloslutno, iako još ne mora biti kobno. A kako je do sadašnjeg stanja odnosa došlo, najbolje je promotriti na nekim konkretnim primjerima, jer ćemo se inače izgubiti u nagađanjima i spekulacijama.

U godinama predsjednikovanja Borisa Jeljcina (1991. – 2000.) dogodile su se velike promjene, obračun sa sovjetskim reakcionarno-komunističkim snagama, demokratizacija i okretanje Rusije Zapadu. No u tom razdoblju izrazite „divlje“ privatizacije i kapitalizacije ojačali su oligarsi, koji su crpili iz zemlje i sklanjali u inozemstvo velike zarade ostvarene na ruskim prirodnim izvorima, a koje je Putin (predsjednik, pa predsjednik vlade, pa opet predsjednik Ruske Federacije od 2000. do danas), uz potporu struktura iz svojega bivšeg KGB-a i KP-a, odlučio ili „staviti pod kontrolu“ svoje vlasti ili ih „eliminirati“. Tako je započela „sječa knezova“ (oligarha), u kojoj su se jedni „predali“, a drugi bili osuđeni na zatvorske kazne i pozatvarani.

Najpoznatiji od ovih drugih bio je M. Hodorskovski, koji je od 2005. do 2013. odležao u ruskim uzama, a tada bio pod zapadnim pritiscima pušten te se preselio u Englesku. Istodobno, drugi ruski tajkun, Berezovski, prešao je 2000. u oporbu Putinu (kojeg prethodno bijaše podupro u izborima za Dumu), umaknuo na vrijeme u Englesku da ne bude suđen, ali je suđeno njegovoj imovini, te je sudskim putem bio razvlašten svoga poslovnog imperija što ga je stekao ili stvorio u privatizaciji. I on je umro u okolnostima koje nisu dokraja razjašnjene (open verdict), 2013. (izgledalo je kao da se objesio).

Još krajem 2006. smrt bivšeg ruskog agenta/prebjega Litvinjenka u Londonu uzburkala je svjetsku medijsku i diplomatsku javnost. Utvrđeno je da je vjerojatno otrovan radioaktivnim izotopom polonijem 210, koji mu je ubačen u čaj. Nakon što je Moskva odbila prilično drske zahtjeve Londona u smislu pravne pomoći s ciljem odmotavanja klupka i dolaženja do počinitelja istragama u samoj Rusiji, diplomatsko-politički rat između Londona i Moskve pojačao se je. Londonu su stranu, razumije se, držali Washington te članice NATO-a i Europske unije…

Hoćete reći da su događaji na tom planu bitno utjecali na sve ostale?

Da, na pojavnoj razini to je bilo tako. Diplomatsko-obavještajni rat bio je samo uvod u šire pogoršanje odnosa Zapada i Moskve. Prekinuti su primjerice uobičajeni redovni oblici sastajanja na visokoj razini EU – Rusija, pojačao se propagandni rat, zapadne sile i Soros pojačali su financijsku i drugu potporu ruskoj oporbi, pokušavajući pomoći da neke druge stranke preuzmu vlast u Moskvi, no Putin ih je uspio neutralizirati i pobijediti. Sve to višegodišnje natezanje kulminiralo je masovnim prosvjedima u Kijevu, sa snajperistima i skrivenom umiješanošću raznih tajnih službi i specijalaca. Njima je prethodilo odustajanje predsjednika Ukrajine Janukoviča od već usuglašenog sporazuma o posebnim odnosima EU-a i Ukrajine (Deep and Comprehensive Free Trade Area – DCFTA), kakav je EU nastojao ili uspio sklopiti s nekoliko zemalja tzv. Istočnog partnerstva, a kojim se derogiralo velik dio dotadašnjih odnosa slobodne trgovine i gospodarske suradnje između Ukrajine i Rusije.

Na Janukovičevo otkazivanje, točnije: odgodu, potpisivanja toga sporazuma reagirali su odmah zatim, u prosincu 2014., organizatori sve masovnijih prosvjeda, koji su kulminirali svrgavanjem predsjednika Janukoviča u veljači 2015. To je pak izazvalo odcjepljenje Krima i oružanu pobunu u Donbasu, koja je rezultirala stvaranjem dviju odmetnutih „krajina“ na području Donečke i Luhanske oblasti, na kojem je živjelo svega 55% (etničkih) Ukrajinaca i na kojem su i bila jaka proruska politička raspoloženja i tomu odgovarajuća svijest.

Kosovo kao opravdanje za aneksiju Krima

Tvrdite, dakle, da su zapadne sile bitno utjecale na razvoj događaja u Ukrajini?

Da, što manjim dijelom svjesno, a većim dijelom nesvjesno mogućih opasnih posljedica i neželjenih reperkusija. Zapadni mediji iznijeli su podatke po kojima su EU i SAD i aktivnosti s ciljem svrgavanja proruskog predsjednika uložile pet milijarda dolara. Isto tako, iznijeli su s druge strane procjene pokojima je on sa svojim političko-poslovnim ortacima iz ukrajinskog proračuna otuđio više od 70 milijarda dolara. U ožujku 2015. na Krim su ušle (doduše bez oznaka) ruske trupe, u travnju je proveden ad hoc referendum te je Krim, koji je od 1954. pripadao („administrativno“) Ukrajini, navodno većinskom voljom birača (?) pripojen Ruskoj Federaciji.

A kako sve što se u međunarodnim odnosima „lomi preko koljena“ dolazi na naplatu, pokazalo se je i u toj situaciji. Prethodno, jednostrano odcjepljenje Kosova od Srbije, pod pokroviteljstvom SAD-a, a mimo UN-a i međunarodnoga prava Moskvi je poslužilo kao presedan na koji se uporno pozivala da bi opravdala aneksiju Krima. Zatim je došlo do pobune u Donbasu i krvavog što građanskog, što zamjenskog (proxy) rata, okončanog nakon brojnih nastojanja krhkim primirjem i sporazumom iz Minska. Taj sporazum omogućio je krhki i nepostojani mir, poput onih „primirja“ kakva smo imali u Hrvatskoj 1991.-1995., ali ne više od toga. Ukrajinski čvor daleko je od razrješenja i trajno je žarište te mogući povod novih lokalnih, regionalnih i kontinentalnih reperkusija, sukobljavanja, pa i re-pozicioniranja. OESS je taj koji na terenu posreduje i nadgleda primirje, ali nije u stanju fizički ga jamčiti.

SAD, EU i mnoge druge zemlje otad su na Rusiju pritiskali diplomatskim sredstvima i sankcijama, no Moskva nije ustuknula. U Ukrajini je stanje ostalo iznimno teško i polukaotično. Nakon određenih ruskih popuštanja, došlo je do stagnacije sankcija, no Trumpov SAD sada je sankcije opet pojačao.

Dodamo li svemu tomu i ovogodišnji slučaj narazjašnjenog (navodnog) trovanja kemijskim otrovima u Engleskoj, za koje je London optužio Putinove obavještajne službe i čak ispostavio kao počinitelje dvojicu njihovih agenata s imenom i prezimenom, potvrđuje se da nekim silama i dalje i nipošto ne odgovara poboljšavanja odnosa Rusije sa Zapadom. Riječ je o navodnom trovanju bivšeg ruskog vojnog obavještajca koji je kao dvostruki agent britanskoj obavještajnog službi MI6 odao imena više ruskih agenata u Britaniji, zbog čega je 2006. u Rusiji osuđen na dugogodišnju kaznu za izdaju, ali je već 2010. razmijenjen u najvećoj razmjeni otkrivenih špijuna između Rusije i Zapada od kraja Hladnog rata. Obavještajne, dakle, igre u funkciji određenih politika, a i politike kao posljedice obavještajnih nadigravanja sastavni su dijelovi priče u kojoj smo skloni više vjerovati da se takvim događajima zapravo manipulira nego da bi oni sami po sebi bili uzročnici pogoršavanja ukupnih odnosa.

Iznijeli ste neke primjere koji pokazuju kako su odnosi pogoršavali, a dali ste naslutiti i dublje, mutnije ili posve nevidljive slojeve na kojima su se događali neki prijelomni događaji. Sigurno biste mogli iznijeti još mnogo primjera. No što nam možete reći o dubljim namjerama i geopolitičkim ciljevima svih tih događanja?

Ja i inače, a posebice s obzirom na hrvatsku diplomatsku službu u kojoj radim, pa ni kada kao u ovom intervjuu iznosim samo svoja osobna mišljenja i ocjene, nisam sklon olakom i paušalnom davanju objašnjenja o najdubljim razlozima ili o (ne)razvidnim ciljevima iniciranja određenih procesa. A mnogi ljudi, pa i oni s oskudnim znanjima i uvidima, žele upravo to: žele si „sve“ razjasniti odnosno da im se to što ih zanima razjasni. Naravno, neke temeljne činjenice i njihovi razlozi vidljivi su svima i „iz aviona“. No svaka ozbiljna nacionalna politika, a posebice politike velikih sila i nedržavnih čimbenika u kompleksnim suvremenim konstelacijama nisu tako jednostavne ni jednoznačne, a još manje razvidne „običnim smrtnicima“ kao što si mnogi umišljaju da jesu i da ih dokraja razumiju.

Tomu bih dodao napomenu: Najdublji, „strateški“ ciljevi najviše se skrivaju, a javnostima se i manipulira. „Hibridni rat“, koji se prije nazivao „propagandni rat“, a koji je sada proširen na područje kibernetskog rata i raznih drugih sredstava što ih izumljuju suvremeni znanstvenici, inženjeri i informatičari, najviše u vojnom sektoru, služi upravo tomu: da se najdublje razloge određenih postupanja prikrije onim što nam se gura u prvi plan, kao „prašina u oči“. Ponekad su glavni razlozi politički, ponekad ekonomski, vojni, sigurnosni, ponekad osobno-interesni (korupcija, potkupljivanje, osobno bogaćenje ili očuvanje bogatstva), ponekad države i drugi međunarodni subjekti i čimbenici obavljaju usluge korporacijama ili nevidljivim centrima moći, svakako je važan i rat za kontrolu nad energentima i prirodnim bogatstvima…

Ponekad su vidljivi fenomeni podređeni nekim sasvim drugim razlozima, čak razlozima koji se uopće izravno ne tiču dotičnoga područja na kojemu se vode diplomatski ili fizički bojevi, nego se tiču stavljanja tih područja ili prijepora u funkciju nekih sasvim drugih (egzogenih) ciljeva. Sve ovisi o prioritetima, a mi obično ne znamo, bar ne pouzdano, što su čiji skriveni prioriteti…

Moguća nova migracijska bomba

Dobro, to razumijem, ali ipak, to što se tiče odnosa s Rusijom nije toliko misteriozno da se ne bi moglo dati bar osnovna objašnjenja i moguće projekcije…

U pravu ste, neka objašnjenja mogu se dati i ja ih mogu izreći. Da ne idemo predaleko, držimo se onoga konkretnoga što znamo i onoga što do nas dođe iz prašnjavih ili ’procurjelih’ arhiva. U nedavno otkrivenim razgovorima tadašnjih predsjednika Jeljcina i Clintona, o čemu je nedavno pisao izvrstan geopolitičar Zoran Meter na portalu geopolitika.news, a kojeg ste i Vi nedavno intervjuirali, Jeljcin je uvjeravao Clintona da će njegov nasljednik Putin (tada tek imenovan za predsjednika vlade, a uskoro za privremenog predsjednika Ruske Federacije) biti kvalitetan državnik koji će jačati demokraciju i dobre odnose sa Zapadom. U to doba, i tijekom sljedećih godina, Zapad je inzistirao na tomu da Rusija, a i mnogi drugi, prihvate i ostvare u što većoj mjeri zapadne demokratske standarde i vrjednote i kriterije, uljučujući i one na planu izjednačavanja pripadnih prava homoseksualnih osoba s pravima heteroseksualnih. Sjećamo se da je i Hrvatska bila pod silnim pritiscima upravo na takvim postavkama na kojima je inzistirao Zapad, na kojima inzistira i danas, ali svjestan da su se neke države, pa i neke članice EU-a i NATO-a, otele ili se otimaju onomu što doktrina i službena politika, da ne kaže nova „dogmatika“ liberalnodemokratskog Zapada – od njih zahtijevaju.

Pokazalo se je, dakle, da Putin, iako je pokazivao dobru volju, ne želi ili ne može „plesati“, bar ne u onomu što je za njega odnosno za Rusiju bitno, onako kako Amerika i Britanija i ostali „sviraju“. Zapadne su sile (iako ne sve, a dio njih nevoljko) na razne načine pokušavale oslabiti njegovu vlast ili pomoći u njegovu „svrgavanju“, ali u tomu nisu dosad uspjele. Posljednji ozbiljni pokušaj bio je sa sankcijama, koje su trebale Rusiju financijski slomiti, što bi izazvalo gospodarski slom, socijalni kaos i, kao posljedicu, svrgavanje Putina. No to se nije dogodilo. Putin je samo učvršćivao svoju vlast, unatoč objektivno pogoršanim okolnostima. Bilo je za nj najkritične razdoblje jeftine nafte, no i ona je sada prošlost.

Istodobno, bitno se je promijenila, nekako ispod vidnog polja zapadnih obavještajnih radara, operativna sposobnost ruske vojske, za koju se nakon propasti Sovjetskog saveza dugo smatralo da velikog hrpom zastarjelog željeza i birokratizirano-korumpiranog zapovjednog kadra. Ruska je vojska raspolagala razmjerno skromnim proračunskim sredstvima, bila devastirana tehnički i organizacijski, te nesposobna vojno se suprotstaviti Zapadu. U prvim godinama sirijskoga sukoba Moskva je ustuknula pred zapadnom samouvjerenošću i odlučnošću prema Siriji.

Takvi su bili vojni odnosi snaga ako, dakako, ne unesemo u jednadžbu snagu nuklearno naoružanja. No prešutna je pretpostavka da bi samo luđak za njim posegnuo. Dakle, nuklearni rat općenito se isključuje kao opcija. Iako se, razumljivo, pazi i na to da se „vraga“ koji raspolaže nuklearnim oružjem ne „povlači previše za rep“ (primjer Sjeverne Koreje, pa Izraela, Pakistana-Indije i dr.) kako ga ne bi u krajnjoj nuždi bio prisiljen upotrijebiti.

Potiho, dakle, nekako ispod zapadnih obavještajnih rada, obnovljena i modernizirana ruska vojska demonstrirala je u posljednje dvije godine u Siriji svoju novodosegnutu razinu osposobljenost i vrhunske tehničke opremljenosti i koordiniranosti. Moskva se pokazala i diplomatski spretnom (a istodobno je bila konstruktivna prema Zapadu prema nekim drugim dijelovima svijeta, recimo prema Afganistanu, ili u borbi protiv terorizma). Rezultat je bio taj da je Asad, koji se našao na rubu poraza i odlaska s vlasti (sve su ga zapadne sile još 2011. bile „prekrižile“ i osporile mu legitimitet), primarno uz pomoć vojne pomoći i intervencije Rusije te Irana i Hezbolaha, totalno preokrenuo stanje na bojištima. Osvojio je mnoga izgubljena područja, osim Idliba i područja na sjeveroistoku pod kurdskom kontrolom, koja tek čekaju razrješenje, i pokazao se kao pobjednik. SAD ondje nije više bio dominantna sila. To je na Bliskom istoku nešto sasvim novo od dosad viđenoga.

Najnovije gomilanje sirijskih snaga s ciljem zauzimanja opkrajine Idlib na sjeverozapadu, uz Tursku granicu, te američkog, ruskog i ostalog raketnog i drugog naoružanja i vojnih snaga oko Sirije i na Mediteranu – pred početak najavljene velike vojne akcije – ispunja nas zebnjom. Na to razmjerno malo područje zbilo se čak oko tri i pol milijuna ljudi, većinom izbjeglica iz drugih dijelova Sirije. Njima prijeti masovna ljudska katastrofa, i to je moguća nova migracijska bomba. I ruske vojne vježbe od 1. do 8. rujna u istočnom dijelu Sredozemlja ispunjavaju nas veoma ozbiljnim strepnjama. U njima sudjeluje 26 brodova Sjeverne, Baltičke i Crnomorske flote te Kaspijske flotile, a naoružani su uz ostalo i krstarećim raketama „Kalibr“. Prvoga pak dana rujna u Sredozemlje je kod Gibraltara uplovila američka podmornica na atomski pogon „Newport News“, naoružana krstarećim raketama „Tomahawk“. A pritom u sjeni čekaju svoj rasplet iznova opasno zaoštreni izraelsko-iranski, izraelsko-sirijski, američko-iranski i arapsko-iranski odnosi…

Vidim da smo se s područja Europe preselili na Bliski istok…

Da, upravo zato što je sve jedno s drugim i s trećim (Pacifik) i četvrtim (Afrika) povezano, i što demonstracija moći, (re)pozicioniranja i odnosi snaga na Bliskom istoku utječu i na europske i ukupne svjetske odnose.

Moramo se zato prisjetiti i onoga što je prethodilo građanskom, a uskoro i regionalnom i zamjenskom ratu u Siriji: prethodilo mu je tzv. Arapsko proljeće. Ono je kao gotovo jedan i istovjetan val u kretanju započelo u Tunisu u prosincu 2010. (dakle četiri godine prije „narančaste revolucije“ u Ukrajini), a zatim se „selilo“ prema (Bliskom) istoku, preko Libije i Egipta. Sve oči Zapadnjaka i ljudi demokratske orijentacije bile su uprte u ta događanja s velikim (i naivnim) očekivanjima: da će pasti islamsko-autokratski režimi, i da će se po sjevernoj Africi i Bliskom istoku, dakle poglavito u arapsko-islamskomu svijetu, sada uspostaviti demokratski sustavi po zapadnoj mjeri i ukusu, a i sukladno (slabo prikrivenima) zapadnim interesima.

Sjetimo se samo tih dana euforije, koje su u međuvremenu svi mediji bacili u sustavni zaborav – zato što je uglavnom ispalo sve suprotno tomu čemu smo se (su se) nadali… Ojačao je ekstremni islamizam, autokrati stari ili novi preuzeli su opet poluge vlasti, Libija se je pretvorila u kaotičnu državu u kojoj se više frakcija bori za prevlast, samoproglašenja „Islamska država Sirije i Levanta“ (ISIL) izazvala je veliku gužvu u Iraku i Siriji te prouzročila silne ljudske žrtve, migracije i opustošenja, a dragovoljci sa svih strana svijeta gdje ima muslimana mobilizirali su se i pohrlili onamo boriti se za novoproglašeni „kalifat“ (u međuvremenu su se mnogi džihadisti, često s obiteljima, vratili u svoje zemlje ili se premjestili na neka druga područja)… Stihijski i masovan priljev migranata iz Azije i Afrike, a u novije vrijeme i iz Latinske Amerike, izazvao je među građanima i Europske uniji takvu dramatizaciju i takve političke pomake da ju je suočio s „provjerom (unutarnje i vanjske) izdržljivosti“ kakvu dosad nije doživjela..

Tri dubinski povezana događaja

Vratili smo se u Europu… U njoj su se doista mnoge stvari na političkom planu zakomplicirale, osobito nakon masovnog priljeva ilegalnih migranata i izbjeglica u Europu posljednjih godina?

Sve prethodno morao sam iznijeti da bismo zatvorili krug koji je počeo s prvom godinom ovog tisućljeća. Šok s terorističkim rušenjem Twin towersa pretočio se je u „borbu protiv međunarodnog terorizma“. Ona je najprije dovela do vojne intervencije u Afganistanu i Iraku, a krug se nastavio s Arapskim proljećem i ratom u Siriji i Iraku. Slijed se destabilizirajućih događaja vratio na EU-ovo Istočno partnerstvo i na prevratna zbivanja u Ukrajini, nastavio se migracijskom najezdom na Europu i uzdrmao EU… Ona je pak izazvala i ono što etablirani (mainstream) mediji i etablirane stranke ljevice, centra i liberalne desnice podrugljivo nazivaju jačanjem populizma i desnog radikalizma odnosno ekstremizma, a izazvao je i velike nesporazume i prijepore među državama članicama EU-a, za koje još nije izvjesno kako će i hoće li uopće biti prevladani.

Činjenično gledano, stvari su unatrag tri godine tekle ovako: Svega nekoliko mjeseci nakon što se Europa krajem 2015. i početkom 2016. suočila s onim što nazivam „invazija (ilegalnih) migranata“ – a koja protivno svim dotadašnjim pravilima za prelaženje granica, osobito schengenske granice, nije bila ničim fizički sprječavana sve dok mađarski premijer Orban nije počeo postavljati žilet-žicu –, svega dakle nekoliko mjeseci nakon vrhunca migrantske invazije održan je referendum o brexitu, s rezultatom suprotnim očekivanjima i procjeni onoga koji ga je odlučio raspisati – proeuropski orijentiranog konzervativca Camerona.

Da nije tih mjeseci raspiren strah od tolikih migracija (u kombinaciji s nezadovoljstvom brojnih Britanaca prevelikim priljevom migranata-državljana drugih članica EU-a, a i onih prijašnjih iz Indije itd.), zacijelo bi referendumska volja bila obrnuta od one koja je očitovana. Iste te jeseni na izborima u SAD-u izabran je za predsjednika nepredvidivi i impulzivni „tvrdolinijaš“ Trump, na užas liberalnodemokratskog establishmenta kako u Sjevernoj Americi, tako i u Europi i drugdje po svijetu.

Ta tri događaja – migracijska najezda na Europu, brexit i izbor „konzervativca“ i tvrdo kuhanog pragmatista za predsjednika najmoćnije sile svijeta – naoko nisu u međusobnoj svezi. No ne treba imati nekih velikih analitičkih sposobnosti da se zaključi kako oni nužno jesu dubinski povezani, možda čak i od određenih moćnih centara koordinirani, iako s takvom ocjenom ulazimo u onu sferu koja nam je „zabranjena“ – u „teorije zavjere“. Ništa stoga u tom smislu ne tvrdim, jer nemam opipljivih potkrjepa, no razvidno je da sve te tri pojave, a i mnogo drugoga, jesu u najmanju ruku simptomi „tektonskog“ i globalnog potresa, dakle pokazatelji mijenjanja odnosa snaga u svijetu i donedavno dominantne pozicije „demokratskog Zapada“. Na Zapadu – nešto novo! i te kako novo!

Na što bi to upućivalo? Što bi to imalo značiti?

To bi imalo značiti da je započelo mijenjanje svijeta kakav smo poznavali, i to u njegovim temeljima. Globalizacija je dosegnula svoje domete dok su njome upravljali SAD i moćni zapadni saveznici i dok je globalizacija u kombinaciji s liberalizmom, s doktrinom otvorenog društva i idealom uklanjanja „graničnih barijera“ pred očima pogodovala SAD-u i zapadnoj supremaciji. Sada se pak Zapad podijelio na one koji smatraju da takvu globalizaciju treba napustiti te da je nužno prihvatiti novu paradigmu, takvu sukladno kojoj će se države ili savezi zatvarati u svoje granice, braneći „blokovske“ interese od globalne kompeticije, i na one koji i dalje ustraju na dosadašnjem konceptu (uz minimalne korekcije) odnosno na ideji jačanja svih oblika multilateralizma, slobodne trgovine, liberalne demokracije i multi-kulti doktrine kao glavnim postulatima.

Predsjednik Trump postao je – suprotno predviđanjima i anketama – američkim predsjednikom te se nameće kao „kolovođa“ toga novog koncepta međunarodnih odnosa. Braniteljima pak i stupovi onoga starog koncepta spominju se sadašnja kancelarka Merkel i sadašnji predsjednik Macron. Osim toga, tu je još jedan problem: na raznim stranama jačaju „autokrati“, strongmen, dakle vladari koji se nipošto ne uklapaju u dosadašnje demokratske obrasce, nego ih ugrožavaju. Njima pak, makar se međusobno i sukobljavali zbog različitih nacionalnih interesa, „intimno“ je bliži Trump, nego oni koji snuju kako bi ih zamijenili njihovim „demokratskim“ antipodima.

Kako će to hrvanje u SAD-u, Europi i po svijetu među najmoćnijima završiti, i dalje ne neizvjesno… Osobno bih, i to uvjetno (ovisi mnogo o ovogodišnjim među-izborima za Kongres) rekao da „Trumpov koncept“ ima veće izglede. No ne bih isključio ni mogućnost obrata u SAD-u ili u Europi, u smislu da se združi i ljevica i liberalna desnica u otporu „desnom populizmu“, ili da svi skupa sklepaju svojevrsni i privremeni kompromis, ili kakvu „sintezu“ (po logici teza-antiteza-sinteza) kako produbljivanje unutarnjih polarizacija ne bi dovelo do kaotičnih situacija, kakve smo ovih dana promatrali na ulicama saskoga grada Chemnitza…

Otpor „establishmentu“

Što mislite, kako to da je s predsjednikom Trumpom uopće došlo do tako nevjerojatnih obrata, koji su doveli i do toga dovođenja u pitanje transatlantskih odnosa, i budućnost NATO-a koji je desetljećima bio glavni jamac fizičke sigurnosti Europe?

Očito je da su s jedne strane jačala u američkom društvu socijalna nezadovoljstva, kao posljedice izloženosti i nazadovanja SAD-a u utakmici s glavnim gospodarskim rivalom, Kinom, a i s ostalima. S druge strane, politika Clinton-Obama-Clinton pokazala je velike slabosti kako na socijalnom, tako i na moralnom i drugim planovima. Američki proračunski deficit uporno je rastao, ta država sjedi odavno na bombi sve većih dugova, i nepovoljnih kretanja u trgovini sa svijetom, koja ima za posljedicu smanjivanje broja radnih mjesta.

Nadalje, već u dvama mandatima predsjednika Obamom, SAD nije bio u stanju potvrditi svoju vodeći ulogu u svijetu, posebice u ratu u Siriji. Na Bliskom istoku ojačala je prisutnost i uloga Rusije, Turske, Irana, a i Kine. Ni u Ukrajini SAD nije uspio nametnuti svoju volju.

I na moralnom planu dogodili su se preokreti, rasplamsao se je i ideološki rat i podijelio društvo. Silno je ojačao otpor „establishmentu“, personificiranom u bračnom paru Clinton, u korporacijama, medijima i mnogim institucijama. Ojačao je radikalni konzervativizam, kao reakcija na dominantni individualistički i ateistički i konzumistički liberalizam što ga je promicao establishment. Nezadovoljstva su jačala i zbog prešutjnog toleriranja, pa i nekontroliranog „integriranja“, milijuna hispanskih (ilegalnih) useljenika. Obično se stanovništvo uznemirilo.

Ukratko, ojačale su snage koje smatraju da američku političku filozofiju i praksu treba temeljito revidirati. I da treba Ameriku i njezine interese pokušati staviti na prvo mjesto (America first!), onako kako je to realno moguće, pa i zatvaranjem prema drugima (deglobalizacijom). A ne da na prvom mjestu budu neke druge stvari. Mnogi smatraju da treba štititi tradicionalne vrijednosti i vrjednote: život, obitelj, moralne zasade, nasuprot nemoralu, laksizmu i svakovrsnoj dekadenciji. Za gospodarski pak preokret i novi uzlet nema dovoljno drugih instrumenata na raspolaganju, pa zato Trump dovodi u pitanje dosadašnjih trgovinskih sporazuma i pravila te promjena odnosa prema UN-u, NATO-u, EU-u, Meksiku, Kanadi i drugima tako da SAD iz toga izvuče što više koristi. Istodobno, prijeti trgovinskim sankcijama Kini i EU-u, ili podiže carine, itd.

No razlozi Trumpova dolaska na vlast zapravo su, po mojem mišljenju, dublji i kompleksniji, i nije ih lako ni jednostavno in extenso elaborirati.

Što bi se moglo dalje događati? Kakve bi mogle biti posljedice?

Nadajmo se da se ništa odviše dramatično ili destruktivno ne će događati, zato što bi to dovodilo svijet ili dijelove svijeta u opasne situacije. No nastavak svojevrsne zapadne „perestrojke“ jest neminovan, s Trumpom ili bez njega, s Merkel ili bez nje. Ona uključuje i ideološka pitanja, koja za predsjednika Trumpa imaju veliku važnost. Njegov bivši savjetnik i „ideolog“ Steve Bannon, koji je iz Bijele kuće „izletio“ pod ne baš razvidnim okolnostima, prebacio se na Europu, u kojoj želi pomoći vladama i strankama odnosno pokretima koje zastupaju otprilike one ideje koje zastupaju Orban, Salvini, Le Pen, Wilders i drugi…

On se dakle otvoreno „miješa“ u unutareuropske odnose?

BannonDa, miješa se, i to nije ništa novo ni nepoznato, pa dakle ni nelegitimno. No dok se u europske odnose i u mnoge države – pa tako i u Hrvatsku tijekom Domovinskoga oslobodilačkog rata i poslije njega – s milijardama dolara i služeći se diplomatskim, obavještajnim i drugim polugama miješao i G. Soros i čitava plejada službenih i neslužbenih moćnika, s jakim osloncima i u američkoj administraciji, to se smatralo „normalnim“. Zato što je služilo jačanju „demokracije“, „otvorenoga društva“, „vladavine prava“, „zaštite ljudskih i manjinskih prava“, „otpora nacionalizmu, ksenofobiji, isključivosti…“ i sličnim, sve samim „uzvišenim“ ciljevima. Sada u osnovi to isto, samo s tomu suprotnih konceptualnih i vrijednosnih polazišta, iako s neusporedivo manje novca i poluga moći, pokušava činiti Bannon.

Činjenica da je jedan netipični („desno-ekstremni“) engleski političar, Farage, uspio bitno utjecati na to da se V. Britanija odluči na izlazak iz EU-a, koji će se vjerojatno dogoditi bez bilateralnog sporazuma, pa dakle biti „nekontroliran“ (nešto kao izlazak Hrvatske i Slovenije iz dotadašnje federacije 1991.), ta činjenica zacijelo ohrabruje i Bannona, i mnoge koji i njega i Trumpa simpatiziraju kao primjere konzervativnog otpora liberalnomu, nacionalnoga nadnacionalnomu, pučkoga etabliranomu, otpora premoći korporacija, „pokvarenih političara“ i jakih birokratskih, od naroda otuđenih struktura.

Znači li to, povezano s prijeporima o mnogim pitanjima unutarnjih odnosa, da će se Europska unija raspasti, da se na tomu radi?

Neki zasigurno na tomu i rade. Hoće li se ona raspasti, to ne znam, ali ne vjerujem da će se to dogoditi u dogledno vrijeme. Izaći iz EU-a ne želi čak ni ozloglašeni „disident“ EU-a i EU-establishmenta Orban, a ni talijanski „populisti“ nisu u tom pogledu ni složni ni odlučni; prije će biti da žele za Italiju iskamčiti neke dodatne pogodnosti i povlastice. A Poljak Jaroslaw Kaszynski, šef vladajuće konzervativne stranke „Pravo i pravda“, izjavio je u nedjelju na velikom stranačkom skupu uoči lokalnih izbora: „Poljaci žele biti u Europskoj uniji budući da je to najkraći put da dosegnu europsku razinu plaća i da podignu životni standard.“ Za to je predvidio i rok od 15-20 godina. Otkako je g. 2004. ušla u EU, njegova se zemlja uistinu gospodarski i socijalno preporodila, i osnažila svoju političku ulogu na širem planu.

Otpori „buntovnika“ nisu dakle primarno usmjereni protiv EU-a kao oblika europskog integriranja, nego je uglavnom riječ o određenim aspektima međusobnih odnosa, sadržajima zajedničkih politika i ovlasti što ih institucije EU-a imaju spram država članica. U tom smislu treba razumjeti i sve glasnije zahtjeve za korigiranjem EU-a, odnosno protivljenja konceptima koje upravo pokušava usuglasiti osovina Berlin-Pariz i „nametnuti“ ih drugima.

Razlozi nezadovoljstva

Možete li izdvojiti ono što bi u ustroju i funkcioniranju EU-a bio razlog najkrupnijeg nezadovoljstva?

Mogu, i to s lakoćom, iako time nipošto ne ću iscrpiti sav opseg te teme. Sve je više nezadovoljstva zbog slabljenja nacionalno-državnog suvereniteta spram ustanova i struktura te dominantnih struktura i „ideologije“ EU-a, a i protiv toga što Njemačka, Francuska i nordijske zemlje nerijetko nameću svoje modele ostalima, s čime su nerijetko povezani i njihovi opipljivi, pa i sebični interesi. Četvrti razlog zbog kojega se većina Britanaca odlučila za brexit bio je taj što nije udovoljeno zahtjevu Cameronove vlade da se razmotri vraćanje dijela ovlasti (repatriation of powers) s institucija EU-a na države članice, sukladno načelu supsidijarnosti. Cameron je takvo zahtijevanje počeo iznositi još 2011., a ono je poslije uobličeno u posebni materijal, a uskoro je slične zahtjeve, u blažoj formi, službeno iznijela i Nizozemska. No i kancelarka Merkel i predsjednik Hollande i ostali nisu htjeli za to ni čuti. Ponijeli su se tipično arogantno.

Upravo odnos između nacionalnih ovlasti i ovlasti Bruxellesa odnosno nekih jakih država članica u međuvremenu je postajao sve veći problem i za mnoge druge. Čak i za samu Njemačku, koja je zbog migracijskoga problema već više puta suspendirala schengenski režim, tj. ponovno je uvela graničnu kontrolu prema Austriji nekoliko puta po šest mjeseci. A kako takvo što nije dopustivo pretvoriti u trajno stanje, čak je zaprijetila da će bude li nužno jednostrano uvesti trajnu kontrolu, pa makar time morala izaći iz Schengena.

EU nije SAD i nikada se ne može ujediniti poput SAD-a

Rješenje bi dakle bilo u jačanju nacionalnog suvereniteta spram Bruxellesa?

U određenom smislu svakako da. To je uostalom temeljna poruka i prošlogodišnje Pariške izjave (povelje) desetak europskih kršćanskih intelektualaca, i brojnih drugih iskaza. Europski narodi/nacije imaju svoj povijesni identitet, tradicije i kulturološke posebnosti. EU nije SAD i nikada se ne može ujediniti poput SAD-a u nekakav melting pot na štetu nacionalnih i drugih identiteta.

EU bi se osim toga, za što se uglavnom bez uspjeha pokušao izboriti sveti papa Ivana Pavao II., morao vratiti „svojim kršćanskim korijenima“ – kao ishodištu i jedinom pouzdanom uporištu europskog identiteta spram onih koji imaju i njeguju neke druge identitete, neke bitno druge i drukčije sustave uređivanja međuljudskih odnosa. A kršćanstvo, napose katolicizam, ima u svoj nauku ljubav prema obitelji, prema vlastitom narodu i prema svim ljudima; ima ravnopravnost svih ljudi i dostojanstvo ljudske osobe, zajamčeno pred Bogom kao vrhovnim moralnim autoritetom; ima dakle i humanizam, i „nacionalizam“ i univerzalizam, a i njegovih njedara izrasle su i znanosti. Ono u najvećoj mjeri zna i može uskladiti temeljne ljudske dimenzije: vjeru i razum, pravdu i ljubav, duhovno i materijalno, personalno i kolektivno, slobodu savjesti i moralnu stegu. Na tim postavkama, uostalom, i razvila se je moderna Europa. No mnoge hipertrofirane stvari i odnose u praksi promijeniti nije tako jednostavno…

Na što konkretno mislite?

Kao prvo, mnoge države, počevši od Njemačke, jako dobro prosperiraju i unatoč odreknuću od dijela nacionalnih ovlasti; one nacionalne ovlasti znaju ostvarivati u „celofanu“ zajedničkoga dobra. Interese sviju ionako je gotovo nemoguće svesti u mnogočem na zajedničke nazivnike. S druge strane, EU je zapravo nedovršen projekt, projekt in progressu, ali i u opasnom raskoraku između željenoga i stvarnoga, posebice što se tiče eurozone.

Europska zajednica veoma je dobro funkcionirala i polagano se širila te prosperirala desetljećima. Ugovorom iz Maastrichta, koji je stupio na snagu 1993., odlučila se je iz interesne prerasti u političku zajednicu, te stvoriti ekonomsko-monetarnu uniju. Ona je pak implicirala viši stupanj unifikacije, uvođenje zajedničke valute, što je poslije i ostvareno i što je obuhvatilo većinu država članica. No monetarna unija pokazala je i svoje loše posljedice, osobito u mediteranskim zemljama, svima odreda zahvaćenima financijskim krizama, krizama dugova i gospodarskim „neravnotežama“, proračunskim deficitima itd. Tada se shvatilo da bez fiskalne (porezne) unije i bez drugih regulacija – koje vode u smjeru „više Europe“, a manje nacionalne suverenosti – euro nije dugoročno održiv. A raspadne li se eurozona, izjavila je prije nekoliko godina kancelarka Merkel, „raspast će se i EU“. Ili-ili!

Drugi problem s time u svezi jest taj što je Europska unija u međuvremenu proširena na 28 (uskoro 27) članica, i što nije više jednostavno postizati suglasnost, mobilnost i efikasnost u brojnim pitanjima, osobito na planu vanjske i sigurnosne politike te reagiranja na izvanredne situacije i novonastale potrebe.

Treći je problem hiperbirokratiziranost, skupo plaćeni i od naroda odvojeni, nerijetko i otuđeni slojevi tehnokrata i političara, posrednika, diplomata, lobista, stručnjaka, agencija, instituta, udruga i ostalih koji žive od EU-ova i nacionalnih proračuna.

Četvrti problem jesu rascijepi između uspješnijega sjevera i prezaduženoga juga (taj problem sada eskalira u Italiji, u kombinaciji sa socijalnim nazadovanjem i otporom migracijama), te između „stare“ i „nove“, tj. srednje i srednjoistočne Europe.

Peti problem odnosi se na ideološka pitanja, šesti na pogodovanje određenim korporacijama, sedmi na zloporabe ili izigravanja zajedničkih pravila (sjetimo se samo Junckerova Luksemburga kao porezne oaze koja se bogatila spretno prikrivajući sustavna kršenja pravila EU-a). Nije mali problem ni to da dominantne snage, koje promiču liberalnu demokraciju, nazore i „vrjednote“ manjine nameću većini vrijednosne sustave derivirane iz svoga svjetonazora. Oštra razilaženja u pogledu zajedničkih politika eklatantno su se pojačala pri usuglašavanju zajedničkih politika prema migrantima, zatim u pitanjima definiranja braka, izjednačavanja prava LGBT osoba s pravima bračnih partnera te na primjeru forsiranja tzv. Istanbulske konvencije, najprije u okviru jedne druge organizacije, Vijeća Europe, a neizravno i neformalno i u okviru EU-a.

Ne bi li zbog pobrojenih i drugih krupnih razloga, osobito zbog usisavanja nacionalnih ovlasti u korist nadnacionalnih struktura, bilo najbolje da se EU raspadne?

Trebalo bi biti vidovit da se zna što bi bilo najbolje. U ovom trenutku nacionalni suverenitet poštuje se i u velikoj mjeri na razini najvažnijih političkih institucija: Europskog vijeća i Vijeća ministara. Europska unija još je uvijek neusporedivo više u rukama nacionalnih vlada negoli središnjih joj nadnacionalnih tijela, osim kad je riječ o Europskoj središnjoj banci, no središnje su banke i u nacionalnim državama neovisne o političkoj vlasti.

Imam jake argumente tvrditi da nije prevelik problem u samoj Uniji, nego u (sluganskim i diletantskim) politikama onih nacionalnih vlada koje ne znaju što je njihov strateški interes, nego od „Bruxellesa“, ili od Berlina na primjer, očekuje da im on to kaže, ili mu se same „umiljavaju“, uliznički kako se to učilo u komunizmu i autokraciji.

Kako dakle nemamo uvida u budućnost, treba se boriti za svoje nazore i interese unutar sadašnjih i danih okvira. EU nije jedini oblik supremacije nadnacionalnoga nadnacionalnim, a ni glavni uzrok nezadovoljstva time mnogih građana, pa ni jedini problem koji može postojati. Osim toga, težnje za gospodstvom jednih nad drugima, jačih nad slabijima, konstanta su svjetske povijesti.

Nadalje, propast europskih integracija generalno bio bi zacijelo uvod u nove unutareuropske obračune, pa vjerojatno i ratove, tako je to bilo dvaput u prošlom stoljeću (da se opet ne bi ponovilo, i stvorene su Europske zajednice, a u tom su prednjačili uvjereni kršćani i katolici, kojima je doduše EU poslije „preotet“ od onih koje u žargonu zovemo „masonima“, „crvenima“, „žutima“ i sl.) i mnogo puta prije toga.

Povrh rečenoga, drugi (i to kolektivistički profilirani) dijelovi svijeta, posebice Kina, toliko su ekonomski ojačali da bi europske zemlje pojedinačno bile mnogo izloženije i teže bi se svaka za sebe branile od njihove konkurencije te vlasničke, a zatim i političke penetracije, od migracijskih valova, od sigurnosnih izazova, pa i od mogućih invazija. Stanovništvo Afrike, na primjer, za dva-tri desetljeća bit će nekoliko puta brojnije od Europskoga. Afrika je neizmjerna demografska bomba, i nitko ne zna kako će s sama Afrika, a onda i Europa, s time uspjeti nositi. Još 1950. današnje zemlje EU28 i Afrika imale su podjednako broj stanovnika. A po ozbiljnim demografskim projekcijama, udio stanovništva EU27 spast će do 2050. na pet posto, dok će se udio Afrike povećati na 25 posto svjetskog stanovništva.

Seobe naroda u prvom tisućljeću poslije Krista preplavljivale su Europu. Kada su se doseljeni narodi nastanili u Europi i postali „starosjediocima“ skupa s domicilnima, počele su nove najezde. Unutarnji obračuni slabili su ionako slabo zaštićene bokove Europe prema istoku i jugu. Sjetimo se stanja razjedinjenosti i raskoljenosti u Europi kakvo je vladalo prije tursko-osmanskih osvajanja, pada Carigrada, pada Srbije, Bosne, dijelova Hrvatske i Mađarske, sve do turske opsade Beča 1583. Mi Hrvati tu smo najezdu i okupaciju iznimno skupo platili, a malo je nedostajalo da čitava Europa padne pod otomansku vlast.

Današnji odnosi i trendovi, gledano demografski, a i moralno, za Europu su neusporedivo nepovoljniji nego što su bili onda… Ako se Europa i politički uruši, pitanje je kakve će to imati posljedice. Unatoč svim opravdanim nezadovoljstvima, treba mnogo činiti na zajedničkoj zaštiti i učvršćivanju pax europeana. No izgledi za to slabjet će ako se Europa duhovno i moralno ne preporodi. Laksističko-individualističko-hedonistički koncept po kojem ju sada uređuju i usmjeruju vodi prema rastakanju Europljana iznutra, posebice u smislu pospješenog razaranja tradicionalnog braka i stabilne, zaštićene obitelji i života te redukcije prokreacije, o krizama smisla i ovisnostima da i ne govorimo; to nije moralistička ocjena, nego sociološka izvjesnost.

No, ruku na srce, takav plimni val došao je do nas i prije i mimo EU-a, i došao bi, možda u ponečemu sporije, da u EU nismo ni primirisali. Dekadencija se tiče čitavog Zapada, iako on – unatoč njezinim ozbiljnim simptomima i učincima – još uvijek u svojoj jezgri jest vitalan, općenito najrazvijeniji i najuređeniji po ljudskoj mjeri, najrazvijeniji, ekonomski, financijski, politički, vojno, znanstveno i u drugim smislovima najjači dio svijeta. Za sada.

Ne možemo i ne želimo zaobići pitanje našega određenja unutar EU-a, spram srednje Europe i balkanskog susjedstva te pitanje što se može očekivati u doglednoj budućnosti.

Sada ste prešli na novu i jako široku temu, koja i jest bila za Vas, a i za mene, onaj pravi cilj i svrha prethodnih pitanja i mojih razglabanja. No ta tema iziskuje još mnogo prostora za elaboraciju. A kako je ovaj razgovor već jako, jako dug, predlažem da tu stanemo – neka čitatelji vašeg cijenjenog portala najprije „prožvaču“ i „progruntaju“ izneseno na širem planu – a razgovor o hrvatskoj vanjskoj politici i s njom nužno povezanoj unutarnjoj politici mogli bismo nastaviti prvom sljedećom prigodom, kada procijenite da je za to pogodan trenutak.

Ono na što ipak odmah moram skrenuti pozornost jest aktualno nastojanje (usuglašeno među nekim važnim međunarodnim čimbenicima i regionalnim silama) da se postigne sporazum između Srbije i Kosova, u sklopu kojega se ozbiljno razmatra i prijedlog korekcije granice (zapravo teritorijalne „trampe“). Teško je očekivati da će se takvo što moći ostvariti lako, možda čak ne mirnim putem, pa je utoliko moguć i fingirani (kontrolirani) oružani sukob… s rizicima koje svaka „igra s vatrom“ pritom nosi.

Ne mislim da će se od ideje poduprte jakim pritiscima da se postigne srbijansko-kosovarska nagodba, pa i pod cijenu većih „lomova“ i provociranja „ruskog medvjeda“ te neželjenih regionalnih reperkusija, odustati. Ishod eventualno postignutog deala (bude li postignut uz prešutnu suglasnost Washingtona, Moskve, Ankare i Bruxellesa) imat će učinke i na druge zemlje u našem istočnom i jugoistočnom susjedstvu, napose BiH, ša i na samu Hrvatsku. Ona stoga mora jako pozorno pratiti zbivanja i pripremati se za izmijenjenu geopolitičku konstelaciju (jer o tomu je riječ), u kojoj bismo se mogli naći suočeni sa za nas nepovoljnim „preslagivanjima“. – Da u ovom trenutku kažem bar toliko…

Davor Dijanović/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Razgovor

Mladen Pavković: Podravka je slala humanitarnu pomoć u Vukovar mjesec dana nakon okupacije

Objavljeno

na

Objavio

U PODCASTU VELEBIT je gostovao novinar i publicist Mladen Pavković.

♦ Kako je došlo do inicijative da se čitaju imena palih branitelja na komemoracijama?
♦ Zašto se noć kazališta održava na Dan sjećanja na Vukovar?

♦ Što je s dezerterima u Domovinskom ratu?
♦ Koliko od 1300 braniteljskih udruga dobiva pomoć od države?

♦ Gdje je danas Veljko Marić?
♦ Koliko su branitelji izloženi bolestima?

♦ Kako izgleda sudbina branitelja kada se razboli?
♦ Kako je podignut spomenik branitelju koji je učinio suicid?

♦ Koliko su izloženi suicidu članovi braniteljskih obitelji?
♦ Je li sustav dovoljno osjetljiv za branitelje koji su na rubu?

♦ Tko je uzeo nagradu koju je hrvatska policija raspisala za Gotovinom?
♦ Zašto generali šute?

♦ Koliko je zaista ljudi ubijeno u logoru Danica u vrijeme NDH-a u Koprivnici?
♦ Zašto je Koprivnica ‘crveni grad’?

♦ Koja je uloga Zvonimira Mršića u Koprivnici i Podravci?

Odgovore na ova pitanja pogledajte na PODCASTU VELEBIT.

 

Mladen Pavković: Sad je vrijeme da se opet prisjetimo i srpskih logora smrti

 

 

Mladen Pavković: Kako to da se u Hrvatskoj ne spominju, a kamoli gone visoko rangirani ratni zločinci?

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Razgovor

Penava: Svi su dobrodošli, svi koji imaju osjećaj pijeteta prema Vukovaru i Domovinskom ratu

Objavljeno

na

Objavio

Uoči obljetnice vukovarske tragedije i Kolone sjećanja, o tome kako Vukovar živi od obljetnice do obljetnice, u “RTL-u Danas” u petak je govorio gradonačelnik Vukovara, HDZ-ovac Ivan Penava.

Vukovar je prije rata imao 15 posto veći BDP od hrvatskoga prosjeka, zaposleno je bilo 28.000 ljudi, a danas ih toliko, prema posljednjem popisu stanovnika, živi u gradu, a realna brojka još je i manja – ona iznosi oko 14 tisuća. Izravna ratna šteta procijenjena je na oko 9,5 milijardi kuna, a još uvijek je neriješenih 386 slučajeva nestalih osoba.

Dani koji su pred nama i koji su iza nas, počevši od kolovoza i rujna, dani su na koje smo iznimno ponosni. S ponosom ističemo činjenicu da smo Vukovarci i da živimo u Vukovaru, ali kako se bliži obljetnica pada grada, sve je jači taj osjećaj tuge i sjete.

Pogotovo zbog činjenice da je nakon pada grada brutalno ubijen i zatučen velik broj civila i branitelja bez oružja u rukama, a i neki sasvim nemoćni i ranjeni i to je ono što otvara jednu drugu stranu priče. Nepravda je to koja nas sve tišti i zbog koje zapravo imamo duboke ožiljke u sebi – izjavio je Penava.

S obzirom da je Vlada Republike Hrvatske tri puta zasjedala u Vukovaru, i to posljednji put prije dvije godine, a utemeljen je i Savjet za Slavoniju i Baranju i Srijem, gradonačelnik je upitan je li to dovoljno.

Brojke nam govore jesmo li ili nismo dovoljno dobri. Brojke govore dovoljno same za sebe. Valjalo bi im možda još dodati brojku stanovnika grada Vukovara, prije rata bilo je 45.000, a danas nas ima, pitanje je ima li nas i 20.000, i to govori dovoljno za sebe. Nismo dovoljno dobri. Ne trebamo si ni tepati ni lagati ni bojati se nikoga, sami sebi odgovaramo.

Dojmovno, možemo reći da smo dobri i da grad lijepo izgleda. Trudimo se iz petnih žila, ne molimo milostinju i ne molimo nikoga, možda smo već dosadili i Bogu i vragu, ali borimo se za ono što mislimo da nam pripada.

Mislim da je težiti i imati kao konačan cilj Vukovar s 20.000 stanovnika duboko nepravedno. Vukovar ispod 40.000 stanovnika, nakon svega što je dao, je minimum koji hrvatska država treba vratiti ovome gradu. I ja, kao i većina sugrađana, neću biti miran dok to tako ne bude – iskreno je rekao Ivan Penava.

Na pitanje je li Kolona sjećanja 18. studenoga za sve žrtve Vukovara, odgovorio je:

Naravno da je. Svi ti koji politiziraju, uputio bih ih da se zapitaju i razmisle što su učinili za Vukovar i što su dobro učinili da pomognu Vukovaru. Sve drugo 18. studenoga samo je jedna misao, a to su poginuli i stradali u bitci za Vukovar i to mora dominirati. Tko će biti i na kojemu mjestu u Koloni, hoće li biti prvi ili zadnji… Svi su dobrodošli, svi koji imaju osjećaj pijeteta prema Vukovaru i Domovinskom ratu i prema temeljima na kojima je nastala moderna država Hrvatska – zaključio je vukovarski gradonačelnik.

 

Hrvati iz BiH organizirano stižu u Vukovar, iz Orašja već krenula kolona

 

 

MEMENTO

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari