Pratite nas

Reagiranja

Zaposlili su se oni koji su podobni, odnosno slijepo poslušni

Objavljeno

na

Zašto je nestao duh zajedništva? To je pitanje koje zahtijeva znanstveno multidisciplinarno istraživanje i iscrpnu analizu i jezgrovito jasnu  sintezu, da bi se s potpunom sigurnošću eksplicitno i točno na njega moglo odgovoriti. Činjenica je da je duh zajedništva u našoj domovini (državi), onaj duh s kojim smo se obranili u ratu i s kojim smo udarili temelje suverene, samostalne i nezavisne  države  malo-pomalo, sukcesivno godinama bivao sve manji, da bi konačno nestao, što je vidljivo u svim područjima života i rada i u svim njihovim  segmentima.

https://i0.wp.com/www.braniteljski-portal.hr/var/ezflow_site/storage/images/novosti/svijet/papa-franjo-zeli-osnaziti-duh-zajednistva/14799-1-cro-HR/Papa-Franjo-zeli-osnaziti-duh-zajednistva_article.jpg?resize=595%2C286

Od borbenosti, entuzijazma, naglašenog domoljublja, iskrenog rodoljublja, dotad neviđenog elana,svestranog entuzijazma, spremnosti na patnju i odricanje, s dostojanstvom i ponosom išli smo naprijed i vjerovali u konačnu pobjedu, sretni i zadovoljni, unatoč ogromnim gubicima u ljudstvu, zarobljavanju, porobljavanju, ekonomskim teškoćama, socijalnim previranjima, raseljavanju i iseljavanju svi zajedno, svaki na svoj najbolji način, prema mogućnostima doprinosili smo  svakodnevno, na razne načine,ostvarenju jedinstvenog svetog  cilja – stvaranja svoje neovisne države  Hrvatske, vjekovima sanjane, dušom hranjene, srcem željene, pjesnicima opjevane, stoljećima porobljavane, zatirane i pustošene.

Puno je vremena proteklo od tada. Puno se toga promijenilo, izmijenilo i dovelo nas u stanje potpune  rezignacije, teške  apatije, opće depresije, „baš me briga“ filozofije, međusobno nas podijelilo, posvađalo i otuđilo.

Sad više nema srpskog terora, milicije i jugo-armije, koje bi okrivljavali za sve naše nedaće. Sad smo svoji na svome, ne sanjamo više o “hrvatskoj pušci na hrvatskom ramenu i hrvatskoj lisnici u hrvatskom džepu”, a siromašniji smo i jadniji nego što smo ikada bili. Ne pripisujte mi odmah nikakav žal za prošlom državom i prošlim vremenima, jer toga u meni, kao i u mnogih Hrvata i ostalih žitelja lijepe naše nema, niti u natruhama. Treba biti realan i realno sagledati cijelu situaciju. Većina građana teško živi, jedva spaja kraj s krajem, čak i oni koji rade po cijele dane. Što je tek s onima koji su ostali bez posla ili se unatoč, visokoj stručnoj spremi, dokazanoj stručnosti, respektabilnom  znanju, različitim sposobnostima i zavidnim vještinama,  nisu nigdje  mogli zaposliti, pa ih uzdržavaju roditelji ili djedovi i bake, sa svojom mizernom mirovinom.

S druge pak strane evidentno je i svakim danom sve više prikazivano i dokazivano kako su se u isto vrijeme zaposlili  neki drugi, s manjim kompetencijama i kompeticijama, drugim riječima rečeno: Zaposlili su se oni koji su podobni, odnosno slijepo poslušni. Apsolutno nema veze kad se to dogodilo. To se događalo i događa se stalno, bez obzira koja  politička opcija, odnosno koalicija je na vlasti, pogotovo kad su to neprincipijelne koalicije, kojima su prioritetni zadaci doći na vlast i zadržati je što dulje. Pri tom je najmanje važna politička ideologija. Većini ljudi je sasvim svejedno, kao i u naprednim, suvremenim državama, tko je na vlasti, glavno da se dobro živi, da svi imaju jednaka prava pred zakonom, da se poštuje dostojanstvo svakog čovjeka, da se cijeni znanje i da se teži izvrsnosti.

Možda to nekome izgleda kao utopija, ali to je realna mogućnost ukoliko to hoćemo, tome težimo i tako smo se opredijelili. Nije bitno ni važno tko se kako zove, tko su mu roditelji, gdje je kada bio, kako izgleda, kojoj političkoj stranci pripada, ako taj pojedinac svojim radom doprinosi na bilo koji način boljitku ove države, ako je čuva i brani, ako poštuje njenu materijalnu i nematerijalnu baštinu, ako ne dira u njezin integritet, čuva nacionalni identitet, ako je ne dovodi u bilo kakvu ovisnost onih „velikih i moćnih“, ako poznaje i poštuje  njenu povijest, ako se njome ponosi i ako mu je domovina u srcu.

https://i2.wp.com/www.grreporter.info/en/sites/default/files/Taxes.png?resize=598%2C283

Domovina se ne brani i nije se branila samo na prvoj crti bojišnice i u rovovima, već uvijek i svuda. Ljubav prema domovini se ne iskazuje kroz mahanje zastavama, isticanjem raznih simbola, izvikivanjem parola, mržnjom prema unutarnjim i vanjskim „neprijateljima“ i svima onima koji drugačije misle, prebrojavanjem krvnih zrnaca, predbacivanjem djedovskih grijeha na unuke, naglašavanjem djedovskih zasluga za unuke, već osobnim radom, poštenjem, pravednošću, istinom, pravdom i jednakosti i jednakopravnosti za sve građane.

To nam je nužno potrebno. To će ponovno uspostaviti prijeko potreban duh zajedništva. Ne može se stvarati i razvijati  takav duh, ni u kojem društvu, dok u istoj državi jedni nemaju što jesti, a drugi se besprizorno bogate. Nema duha zajedništva dok sve veći broj kopa po kontenjerima, a oni koji su prvi milijun stekli za vrijeme rata i poraća, na ne baš čist i pošten način, što se zna, se i dalje besramno bogate, postaju silni i moćni i stvaraju društvenu elitu, koja proizvodi sirotinju, njome upravlja i vlada.

Nitko više nikome ne vjeruje. Svi oni gore, bilo gdje za većinu, postaju jednaki i isti, što naravno nije točno. Običan čovjek ima osjećaj da je nemoćan, suvišan, nepotreban i kao takav se isključuje iz svega, jer ima osjećaj da unatoč proklamiranoj i verbalnoj demokraciji, koje su svima puna usta, ni o čemu, nikada i nigdje ne može uistinu sudjelovati, a kamoli odlučivati. To se posebno odnosi na umirovljenike, koji su svedeni na čisti broj i gole brojeve, ali to je jedna druga priča, koju bi trebalo početi pričati. Ljudima bi što prije trebalo vratiti vjeru, nadu, samopouzdanje, vjerodostojnost, pokazati odgovornost i ono najvažnije zorno predočiti kako je svakome na vlasti u ovoj državi stalo do svakog pojedinog  čovjeka, bez obzira gdje se taj čovjek nalazi, što radi, koliko doprinosi zajednici i kome politički ili vjerski pripada.

Taj običan, „mali čovjek“ je iznevjeren, prevaren, podcijenjen, svjesno i nesvjesno, mnogo puta i od mnogih, pa i onih „njegovih“ tko god oni kada i gdje bili. Dosta je bilo „naših i vaših“, „mojih i tvojih“ ustaša i partizana, fašista i antifašista, vjernika, ateista, agnostika,…, kralja Tomislava, bana Jelačića, Pavelića, Tite, Tuđmana, Mesića, Sanadera, Jadranke, Josipovića, Zorana, Kolinde, i ikoga drugoga, čime i s kim bi se zamagljivala utilitarna dnevna politika, svađao i dijelio puk, raslojavalo društvo, stvarale određene tenzije, stjecali politički poeni, obmanjivalo građanstvo, zatomljivalo domoljublje, otvarale još nezacijeljene rane, stvarao nekontrolirani kaos, opći nered,totalna pomutnja koji će do kraja zatrti još onaj minimalni duh zajedništva nužno potreban za opstanak.

Bilo bi  za sve nas dobro, poželjno, učinkovito, pošteno i pravedno, da našu dalju i bližu povijest, jednom za svagda prepustimo znalcima, znanstvenicima – povjesničarima, kao i da odgoj i obrazovanje djece i mladeži prepustimo stručnjacima, koji će donijeti opće i posebne kurikulume tako da vrijede  barem četiri godine, na osnovi kojih bi se radili nastavni planovi i programi i pisali novi udžbenici ili napravili digitalni udžbenici, za stvarne potrebe, a ne za profit podobnih autora i „državnih“ izdavača.

Ankica Benček

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

Luka Mišetić: Ono što je Ivi Josipoviću legitimno, u biti je klasičan primjer ratnog zločina

Objavljeno

na

Objavio

Kad bi pravni argumenti profesora Josipovića o “napadu na legitimne ciljeve vojnih djelovanja” bili valjani, optuženi u predmetima Srebrenica i Ovčara bili bi oslobođeni jer su i oni ubijali one koji su “vojnim angažmanom preuzeli rizik stradanja i izgubili”, istaknuo je odvjetnik Luka Mišetić komentirajući skandalozne Josipovićeve izjave o širokobriješkim fratrima kao “legitimnom vojnom cilju”

Osvrnuo se i na različitost Josipovićevih teza iznesenih ranije u Novom listu, i ovih iznesenih danas u Jutarnjem listu.

-U razgovoru za Novi List, Ivo Josipović je tvrdio da su sirokobrijeski fratri bili ” legitiman cilj vojnih djelovanja.” “Legitiman cilj vojnih djelovanja” je pravni pojam koji u suštini znači da ih se legitmno moze napadati, u ovom slucaju da su ih Partizani likvidirali u skladu sa zakonom. U danasnjoj kolumni u Jutarnjem Listu, u odgovoru Nenadu Sesardicu, professor Josipovic izbjegava pravni termin koji je koristio u Novom Listu (“legitiman cilj vojnih djelovanja”), i umjesto toga iznosi tvrdnju da su fratri “vojnim angažmanom preuzeli rizik stradanja i izgubili” – istaknuo je Mišetić.

Navodeći primjer 80-godišnjeg fra Marka Barbarića, osporio je Josipovićevu tezu da su fratri aktivno sudjelovala u vojnim operacijama.

-Npr., teško je zamisliti da su Partizani upucali metak u potiljak glave 80-godišnjeg fra Marka Barbarica u borbama, dok se fra Marko aktivno suprotstavljao njima – navodi Mišetić.

Način pokapanja ubijenih fratara, odnosno ubacivanja njihovih posmrtnih tijela u jame, vidi kao dokaz koji upućuje na sumnju kako ni Partizani nisu smatrali da su “legitimno” likvidirali fratre.

-Stovise, cinjenica da su Partizani bacali tijela fratara u neobilježenim masovnim grobnicama, te da su neke od fratara odveli u Dalmaciju prije nego što su ih ubili u neobilježenim masovnim grobnicama, te da u “vojnim izvjescima” nakon rata nisu izvjescivali gdje su zakopali tijela, upucuje sumnju da sami Partizani nisu smatrali da su “legitimno” (tj, u borbama) likvidirali fratre. Ipak, jesu li fratri sudjelovala u borbama izmedju 1941-1945 je nebitno, osim ako su ubijeni dok su aktivno sudjelovali u borbama, što profesor Josipović kao profesor međunarodnog prava sigurno zna – upozorava Mišetić.

Podsjećajući na odrednice Medjunarodnog prava, koje su i tada bile na snazi, upozorava da su kojim slučajem Josipovićeve tvrdnje točne onda bi optuženi u predmetima Srebrenica i Ovčara bili bi oslobođeni.

-Medjunarodno pravo zahtijeva da osobe koje ne sudjeluju aktivno u neprijateljstvima, uključujući pripadnike oružanih snaga koji su položili oružje i one koji su stavljeni izvan borbe zbog bolešću, rana,lišenja slobode ili bilo kojeg drugog razloga, u svim okolnostima će se tretirati na human način. Kad bi pravni argumenti profesora Josipovića bili valjani, optuženi u predmetima Srebrenica i Ovčara bili bi oslobođeni jer su i oni ubijali one koji su “vojnim angažmanom preuzeli rizik stradanja i izgubili” – upozorava Mišetić.

Od Ive Josipovića očekuje dokaze da su fratri ubijeni dok su sudjelovali u neprijateljstvima ili prestane izazivati zabune u javnosti.

-Prof. Josipović može dokazati svoju tvrdnju u Novom listu da su fratri bili “legitiman cilj vojnih djelovanja” ako može dokazati da su fratri ubijeni dok su sudjelovali u neprijateljstvima. Takve dokaze jos nije dostavio. Dok to ne dokaže, tvrdnja da su fratri “legitiman cilj vojnih djelovanja” opasna je jer moze izazvati zabunu u javnosti o sadrzaju međunarodnog humanitarnog prava – istaknuo je.

Na koncu decidno upozorava kako je ono što je Ivi Josipoviću legitimno, u biti klasičan primjer ratnog zločina.

-Civili i osobe koje više ne sudjeluju u neprijateljstvima nikada ne mogu biti “legitiman cilj vojnih djelovanja” i nikada se ne mogu likvidirati metkom u zatiljak. Nadalje, bacanje tijela u neoznačene masovne grobnice (kao što su to činili Partizani s tijelima fratara) je ratni zločin samo po sebi, bez obzira jesu li osobe ubijene na zakonit ili nezakonit način – zaključio je Luka Mišetić. D. Šimić/Hrsvijet

Matchday: Sesardić vs. Josipović

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

Kamo nas to vodiš, poštovani doktore znanosti Ivo Josipoviću?

Objavljeno

na

Objavio

U najmanju ruku, nevjerojatno mi je čitati kako se, u izjavama bivšega hrvatskog predsjednika Ive Josipovića, širokobriješki franjevački samostan iz ”kolijevke kulture i vjere”, kako ga je osobno nazvao u prosincu 2014. godine kada ga je i obišao, premetnuo u zvjerinji brlog, kako se dade iščitati iz njegovih ovodobnih istupa u javnost.

U travnju 2010. godine, unutar samo tri dana, bio sam šefom protokola posjeta tadanjega predsjednika Republike Srbije Borisa Tadića (13. travnja) i tadanjega predsjednika Republike Hrvatske Ive Josipovića (15. travnja) tvornici u kojoj radim, a u čijim su raskošnim vrtovima obojica objedovali. Iskreno, imponiralo je stisnuti ruku predsjedniku, i jednomu i drugomu, napose jer me radovala staložena politika dijaloga koju su vodili, dijaloga u kojemu je blagopokojni papa Pavao VI. vidio spas i obnovu civilizacije i svijeta, piše Darko Juka.

No, iz današnjega je rakursa sve razvidniji izraziti raskorak između onoga što je poštovani doktor znanosti Ivo Josipović u Hercegovini govorio tada i onoga što zbori / piše danas. Na mene, i na sve nas, prije tih devet godina ostavio je dojam srdačna, otvorena i prijemljiva čovjeka, predsjednika sa stavom blagonaklonoga, ali odlučnoga profesora i sa duhovnom širinom glazbenika.

Onda su osvanuli njegovi sudovi o širokobriješkoj nesreću s kraja Drugoga svjetskoga rata, o lomači i mučeništvu hercegovačkih fratara koji su bolnom ranom u grudima našega puka, ranom o kojoj se desetljećima starijoj djeci kazivalo uz ognjište, u tmini noći, kako ta lomača ne bi usahla u pepeo zaborava i smrti, jer je iz nje morao proklijati novi život… Znali su to naši (neobrazovani) stari!

Iznio je poštovani doktor znanosti Ivo Josipović sudove, znanstveno ravne onodobnim komesarskim izvješćima, pa je spomenuo i mitraljeska gnijezda u crkvenim zvonicima… Podsjetilo me to kako su subnorovci Jure Galić i Alija Bijavica po bošnjačkim medijima lamentirali o širokobriješkim zvijerima u franjevačkim habitima koji su po partizanskim borcima sa zvonika prosipali vrelo ulje?! Da, vrelo ulje u onim godinama neimaštine, gladi i sveopćega stradanja… Galića i Bijavicu valjda su nadahnula holivudska uprizorenja srednjovjekovnih viteških nasrtaja na snažno utvrđene zidine dvoraca, samo ne znam koja su uprizorenja ili koje su depeše nadahnuli bivšega prvog čovjeka Hrvatske…

Nemam nakanu ovime ulaziti u ideološke prijepore, ali želim čovjeku koji mi je 2010. srdačno stisnuo ruku približiti samo dva imena među čak 66 imena ubijenih ili nestalih hercegovačkih franjevaca u završnim vojnim operacijama Drugoga svjetskog rata, a napose u ovdje dobro upamćenomu vremenu poraća koje je ostavilo trajan biljeg na duši i tijelu našega naroda. Želim mu približiti dva imena čija nasilna smrt nije bila samo osobnom, samo trenutačnom u malenomu trenutku tijeka povijesti i vremena… I čija smrt nipošto nije bila ”legitimnom”.

Dana 14. veljače 1945. godine, pripadnici 8. dalmatinskog korpusa iz mostarskoga su franjevačkog samostana odveli provincijala dr. fra Leona Petrovića i još šestoro njegove subraće fratara. Žicama su im povezali ruke, pješice ih odveli do Čekrka, nadomak južnomu mostarskom prigradskom naselju Rodoč, strijeljali ih ili usmrtili sječivima, i tijela im bacili u neretvanske vode.

Fra Leon je bio prvim doktorom znanosti među hercegovačkim franjevcima, omiljen među gradskim pukom, pastirska duša svojega vjerničkog stada. Prije više od stoljeća, davne 1908. godine, taj rođeni Klobučanin na švicarskomu je sveučilištu u Fribourgu promaknut u doktora znanosti, postavši tako prvi hercegovački fratar s tim naslovom. Njegov je doktorski rad prije nekoliko godina objavljen u nakladi Recipe Hercegovačke franjevačke provincije UBDM, zajedno s njegovim životopisom, bibliografijom, te monodramom o njegovim posljednjim trenucima. Partizani su ga ubili kao franjevačkoga provincijala, dugogodišnjega glavnog vikara mostarsko-duvanjskoga biskupa i kao osobu koja je u Mostaru i Hercegovini uživala visok ugled (ne samo među katolicima) i koja je od ustaškoga progona, dokumentirano je, spašavala pripadnike svojega i drugih naroda (napose Židove i Srbe).

Drugo ime koje mu želim približiti, ime je još jednoga plodnog stvaratelja i društvenoga djelatnika, Mostarca fra Brune Adamčika, umjetničkoga fotografa i profesora glazbe širokobriješke gimnazije. One gimnazije za koju je Josipović 2014. kazao kako je ”odškolovala mnogobrojne znamenite osobe koje su zauzele važna mjesta u BiH i Hrvatskoj”. Fra Bruno nije mogao zauzeti mjesto u društvu koje mu je pripadalo. Posljednji je put viđen u svibnju 1945. u slovenskomu Celju.

Iza sebe je ostavio neprocjenjivo dokumentarno blago, umjetničke fotografije iz kojih je trebalo izroditi prvu monografiju Hercegovačke provincije. Dugo se mislilo kako je cjelokupno njegovo stvaralaštvo nastradalo tijekom partizanskoga uništavanja franjevačke građe u širokobriješkoj bazilici, kada su spaljene i gotovo sve hercegovačke crkvene matice, sva dotadanja memorija hrvatskoga naroda (inače, doktore Josipoviću, pisana memorija našega naroda na Širokomu je Brijegu spaljena nakon svršetka rata). Međutim, slučajnost je dio fra Brunina opusa, potkraj 2008. godine, vratila zajedničkoj nam baštini. Negativi, nagrizeni zubom vremena, pronađeni su tijekom obnove Franjevačke knjižnice mostarskoga samostana, iza svežnja prastarih knjiga.

Riječ je o fotografijama koje je fra Bruno, po naputku upravo provincijala fra Leona, snimao u razdoblju između 1942. i 1944. godine. Imao je, naime, zadaću zabilježiti sve članove provincijalne zajednice, kao i sva provincijska zdanja, sa svrhom pripreme obilježavanja stote obljetnice Provincije (1844.–1944.). Zamisao o monografiji ostala je, pak, u prahu tegobnih vremena. Provincijala su ubili u Mostaru, a fra Bruno nestaje na Križnomu putu, zajedno s tisućama njegovih sunarodnjaka.

Na tim slučajno otkrivenim negativima prevladavaju motivi sakralnih zdanja, portreti i zasvjedočenja pučke svakodnevice. Mostarski su ih fratri obnovili i digitalizirali, a potom čak i identificirali mnoštvo osoba sa snimaka, te je njihova dokumentacijska vrijednost neprocjenjivom, a i ona umjetnička ostavlja bez daha.

Ako se prisjetimo podatka kako su vlasti, vojne i redarstvene strukture tadanje FNRJ ubili 511 osoba iz struktura Katoličke crkve u Hrvata (184 ubijene osobe su iz BiH, od čega na Hercegovinu otpada njih 66), zapitam se koliko je među njima priča sličnih fra Leonovoj i fra Brunovoj… Nisu, dakle, ubijani tek pojedinci u trenutku vremena, nego je sustavno čupana duša iz zdravoga tijela jednoga naroda…

Poštovani doktore znanosti Josipoviću, Vašemu zvanju i ugledu ne priliči tako prizemno i ostrašćeno uopćavanje koje ste ovih dana učinili i ponovili. Evo, ja ću prvi ostaviti prostor mogućnosti da među tih 511, ili među tih 184, ili među tih 66 nisu ama baš svi bili bezgrješni (makar se i grješnima valjda treba propisno i pravično suditi). Izreci, doktore znanosti, javnu ispriku i u njoj ostavi prostor da Katolička crkva u Hrvata nije imala 511, ili 184 ili 66 bezumnika u svećeničkim haljama, sve odreda zvjerskih koljača, kako nam ih, nepojmljivo razumu, predočavaš.

Uopćavanje / generaliziranje naroda i skupina odvelo nas je i u 1939. i u 1941. i u 1991. godinu. Kamo nas to vodiš, poštovani doktore znanosti Ivo Josipoviću?

Darko Juka.

Ivo Josipović odgovario poznatom filozofu: Njemu, a i svim ustašofilskim revizionistima šaljem pozdrav…

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari