Pratite nas

Reagiranja

Zaposlili su se oni koji su podobni, odnosno slijepo poslušni

Objavljeno

na

Zašto je nestao duh zajedništva? To je pitanje koje zahtijeva znanstveno multidisciplinarno istraživanje i iscrpnu analizu i jezgrovito jasnu  sintezu, da bi se s potpunom sigurnošću eksplicitno i točno na njega moglo odgovoriti. Činjenica je da je duh zajedništva u našoj domovini (državi), onaj duh s kojim smo se obranili u ratu i s kojim smo udarili temelje suverene, samostalne i nezavisne  države  malo-pomalo, sukcesivno godinama bivao sve manji, da bi konačno nestao, što je vidljivo u svim područjima života i rada i u svim njihovim  segmentima.

https://i0.wp.com/www.braniteljski-portal.hr/var/ezflow_site/storage/images/novosti/svijet/papa-franjo-zeli-osnaziti-duh-zajednistva/14799-1-cro-HR/Papa-Franjo-zeli-osnaziti-duh-zajednistva_article.jpg?resize=595%2C286

Od borbenosti, entuzijazma, naglašenog domoljublja, iskrenog rodoljublja, dotad neviđenog elana,svestranog entuzijazma, spremnosti na patnju i odricanje, s dostojanstvom i ponosom išli smo naprijed i vjerovali u konačnu pobjedu, sretni i zadovoljni, unatoč ogromnim gubicima u ljudstvu, zarobljavanju, porobljavanju, ekonomskim teškoćama, socijalnim previranjima, raseljavanju i iseljavanju svi zajedno, svaki na svoj najbolji način, prema mogućnostima doprinosili smo  svakodnevno, na razne načine,ostvarenju jedinstvenog svetog  cilja – stvaranja svoje neovisne države  Hrvatske, vjekovima sanjane, dušom hranjene, srcem željene, pjesnicima opjevane, stoljećima porobljavane, zatirane i pustošene.

Puno je vremena proteklo od tada. Puno se toga promijenilo, izmijenilo i dovelo nas u stanje potpune  rezignacije, teške  apatije, opće depresije, „baš me briga“ filozofije, međusobno nas podijelilo, posvađalo i otuđilo.

Sad više nema srpskog terora, milicije i jugo-armije, koje bi okrivljavali za sve naše nedaće. Sad smo svoji na svome, ne sanjamo više o “hrvatskoj pušci na hrvatskom ramenu i hrvatskoj lisnici u hrvatskom džepu”, a siromašniji smo i jadniji nego što smo ikada bili. Ne pripisujte mi odmah nikakav žal za prošlom državom i prošlim vremenima, jer toga u meni, kao i u mnogih Hrvata i ostalih žitelja lijepe naše nema, niti u natruhama. Treba biti realan i realno sagledati cijelu situaciju. Većina građana teško živi, jedva spaja kraj s krajem, čak i oni koji rade po cijele dane. Što je tek s onima koji su ostali bez posla ili se unatoč, visokoj stručnoj spremi, dokazanoj stručnosti, respektabilnom  znanju, različitim sposobnostima i zavidnim vještinama,  nisu nigdje  mogli zaposliti, pa ih uzdržavaju roditelji ili djedovi i bake, sa svojom mizernom mirovinom.

S druge pak strane evidentno je i svakim danom sve više prikazivano i dokazivano kako su se u isto vrijeme zaposlili  neki drugi, s manjim kompetencijama i kompeticijama, drugim riječima rečeno: Zaposlili su se oni koji su podobni, odnosno slijepo poslušni. Apsolutno nema veze kad se to dogodilo. To se događalo i događa se stalno, bez obzira koja  politička opcija, odnosno koalicija je na vlasti, pogotovo kad su to neprincipijelne koalicije, kojima su prioritetni zadaci doći na vlast i zadržati je što dulje. Pri tom je najmanje važna politička ideologija. Većini ljudi je sasvim svejedno, kao i u naprednim, suvremenim državama, tko je na vlasti, glavno da se dobro živi, da svi imaju jednaka prava pred zakonom, da se poštuje dostojanstvo svakog čovjeka, da se cijeni znanje i da se teži izvrsnosti.

Možda to nekome izgleda kao utopija, ali to je realna mogućnost ukoliko to hoćemo, tome težimo i tako smo se opredijelili. Nije bitno ni važno tko se kako zove, tko su mu roditelji, gdje je kada bio, kako izgleda, kojoj političkoj stranci pripada, ako taj pojedinac svojim radom doprinosi na bilo koji način boljitku ove države, ako je čuva i brani, ako poštuje njenu materijalnu i nematerijalnu baštinu, ako ne dira u njezin integritet, čuva nacionalni identitet, ako je ne dovodi u bilo kakvu ovisnost onih „velikih i moćnih“, ako poznaje i poštuje  njenu povijest, ako se njome ponosi i ako mu je domovina u srcu.

https://i2.wp.com/www.grreporter.info/en/sites/default/files/Taxes.png?resize=598%2C283

Domovina se ne brani i nije se branila samo na prvoj crti bojišnice i u rovovima, već uvijek i svuda. Ljubav prema domovini se ne iskazuje kroz mahanje zastavama, isticanjem raznih simbola, izvikivanjem parola, mržnjom prema unutarnjim i vanjskim „neprijateljima“ i svima onima koji drugačije misle, prebrojavanjem krvnih zrnaca, predbacivanjem djedovskih grijeha na unuke, naglašavanjem djedovskih zasluga za unuke, već osobnim radom, poštenjem, pravednošću, istinom, pravdom i jednakosti i jednakopravnosti za sve građane.

To nam je nužno potrebno. To će ponovno uspostaviti prijeko potreban duh zajedništva. Ne može se stvarati i razvijati  takav duh, ni u kojem društvu, dok u istoj državi jedni nemaju što jesti, a drugi se besprizorno bogate. Nema duha zajedništva dok sve veći broj kopa po kontenjerima, a oni koji su prvi milijun stekli za vrijeme rata i poraća, na ne baš čist i pošten način, što se zna, se i dalje besramno bogate, postaju silni i moćni i stvaraju društvenu elitu, koja proizvodi sirotinju, njome upravlja i vlada.

Nitko više nikome ne vjeruje. Svi oni gore, bilo gdje za većinu, postaju jednaki i isti, što naravno nije točno. Običan čovjek ima osjećaj da je nemoćan, suvišan, nepotreban i kao takav se isključuje iz svega, jer ima osjećaj da unatoč proklamiranoj i verbalnoj demokraciji, koje su svima puna usta, ni o čemu, nikada i nigdje ne može uistinu sudjelovati, a kamoli odlučivati. To se posebno odnosi na umirovljenike, koji su svedeni na čisti broj i gole brojeve, ali to je jedna druga priča, koju bi trebalo početi pričati. Ljudima bi što prije trebalo vratiti vjeru, nadu, samopouzdanje, vjerodostojnost, pokazati odgovornost i ono najvažnije zorno predočiti kako je svakome na vlasti u ovoj državi stalo do svakog pojedinog  čovjeka, bez obzira gdje se taj čovjek nalazi, što radi, koliko doprinosi zajednici i kome politički ili vjerski pripada.

Taj običan, „mali čovjek“ je iznevjeren, prevaren, podcijenjen, svjesno i nesvjesno, mnogo puta i od mnogih, pa i onih „njegovih“ tko god oni kada i gdje bili. Dosta je bilo „naših i vaših“, „mojih i tvojih“ ustaša i partizana, fašista i antifašista, vjernika, ateista, agnostika,…, kralja Tomislava, bana Jelačića, Pavelića, Tite, Tuđmana, Mesića, Sanadera, Jadranke, Josipovića, Zorana, Kolinde, i ikoga drugoga, čime i s kim bi se zamagljivala utilitarna dnevna politika, svađao i dijelio puk, raslojavalo društvo, stvarale određene tenzije, stjecali politički poeni, obmanjivalo građanstvo, zatomljivalo domoljublje, otvarale još nezacijeljene rane, stvarao nekontrolirani kaos, opći nered,totalna pomutnja koji će do kraja zatrti još onaj minimalni duh zajedništva nužno potreban za opstanak.

Bilo bi  za sve nas dobro, poželjno, učinkovito, pošteno i pravedno, da našu dalju i bližu povijest, jednom za svagda prepustimo znalcima, znanstvenicima – povjesničarima, kao i da odgoj i obrazovanje djece i mladeži prepustimo stručnjacima, koji će donijeti opće i posebne kurikulume tako da vrijede  barem četiri godine, na osnovi kojih bi se radili nastavni planovi i programi i pisali novi udžbenici ili napravili digitalni udžbenici, za stvarne potrebe, a ne za profit podobnih autora i „državnih“ izdavača.

Ankica Benček

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

Bruxelleski vuk je sit, a hrvatska ovca (za sada) cijela

Objavljeno

na

Objavio

Niti 24 sata nakon što sam na Večernjakovom webu u četvrtak objavio otvoreno pismo predsjedniku vlade pod naslovom “Kako može Marakeški sporazum biti neobvezujući kad u njemu 46 puta piše ‘Obvezujemo se’?“, stigao je odgovor predsjednika vlade. Prvo sam u petak ujutro u izravnom televizijskom prijenosu dobio priliku to isto pitanje izravno postaviti Andreju Plenkoviću, koji je odgovorio da je jedini ispravan prijevod Globalnog kompakta onaj koji će vlada objaviti na svojim stranicama, da bi tijekom dana na vladinom webu osvanuo ne samo prijevod nego i prava – interpretativna izjava! Piše Ivan Hrstić/vecernji.hr.

Dakle, koji je Plenkovićev odgovor? Ukratko, službeni prijevod koji smo ovih dana koristili je pogrešan, engleska fraza “we commit to”, koja se u njemu navodi 46 puta ne bi se trebala prevoditi sa “obvezujemo se”, već bi umjesto toga 46 puta trebalo pisati – “predani smo” ili “iskazujemo opredjeljenje”! 

Nema dvojbe, razmišlja li se u duhu engleskog jezika, Plenkovićevo “objašnjenje” svakako ima smisla, no na koncu kao da smo se ponovno našli u onom trenutku kad smo pokušali prevesti famozni “junction” iz sporazuma o arbitraži sa Slovencima. Naime, svakome je jasno da je odabrana višeznačna riječ koja se može prevesti na različite načine te da ni službeni prijevod “obvezujemo se” nipošto nije pogrešan. Dapače, budući da u preambuli sporazuma jasno stoji da on nije pravno(!) obvezujući, jasno je da se fraza “obvezujemo se” ne odnosi na pravnu već na neformalnu obvezu “potpisnika” (ne potpisuje se stvarnim potpisom nego prisustvom na konferenciji u Marakešu), ali i dalje predstavlja – obvezu.

Ukucate li riječ “commitment” u neki od online rječnika ili prevoditelja (naprimjer https://hr.glosbe.com/en/hr/commitment), prva ponuđena riječ, naravno, jest – “obveza”! Bit će vam ponuđena i “obaveza”, “obvezivanje”, pa tek zatim i “opredijeljenost”, a k tome i riječi poput “privrženost”, “angažiranje”, “vezanje”, “obećanje”, pa čak i – “zavjet”!

Dakle, u svojoj “interpretativnoj izjavi” Plenković je izabrao riječ najmanje bolnu za sebe, ali i za RH. Bruxelleski vuk je sit, a hrvatska ovca – za sada – cijela.

Ipak, i nakon te kreativne promjene i interpretativne izjave ostaje ono isto pitanje iz mojeg otvorenog pisma premijeru: Bez obzira što se neka država ne može suočiti s izravnim pravnim posljedicama zbog neprovođenja neke od tih “obveza”, posve je nejasno kako bi to neki šef Republike Hrvatske koji bi se pojavio u Marakešu, po svojem povratku u Zagreb mogao tvrditi da taj sporazum njega osobno niti državu Hrvatsku ne obvezuje, te da se zapravo radi samo o običnom meniju, jelovniku s kojega on može odabrati ono što on hoće?

Marakeški sporazum nije pravno obvezujući, ali svakako itekako osobno obvezuje onog lidera koji se tamo pojavi i svojim prisustvom ga osnaži. Za onog lidera koji se u Marakešu pojavi posve je svejedno kako se prevodi riječ “commitment”. Ako je pravno neobvezujuće, posve je svejedno pisalo 46 puta “obvezujemo se” ili 46 puta “opredijeljeni smo”– i dalje je obvezujuće za onoga koji se tamo pojavi.

U tom smislu, odluka da umjesto hrvatske predsjednice, koja je od toga neočekivano demonstrativno javno odustala, Tuđmanovim Challengerom u Marakeš leti ministar unutarnjih poslova – pobjeda je protivnika Globalnog kompakta! Neću reći da to shvaćam osobnom pobjedom, ali svakako pobjedom zdravog razuma. Činjenica da predsjednicu RH neće na približno istoj razini zamijeniti predsjednik Vlade RH, pa čak niti ministrica vanjskih poslova, te objava svojevrsne interpretativne izjave u kojoj se 46 puta napisana fraza “obvezujemo se” sad prevodi kao “opredjeljujemo se”, pokazuje da je Plenkovićeva vlada shvatila da ne može na najvišoj razini prihvatiti tu obvezu čak ako bi ona imala neformalni karakter, odnosno da slanjem samo ministra unutarnjih poslova mora na takav način sniziti razinu diplomatskog angažmana te time naglasiti da rješavanje imigracijskih problema ostaje unutarnje hrvatsko pitanje.

Dakle, nipošto se ne radi o slučajnom odabiru, već o jasnoj poruci osmišljenoj za smirivanje hrvatske javnosti. U suprotnom, u Marakeš bi letio osobno Andrej Plenković, te bi za sobom poveo još nekolicinu ministara, kao što su letjeli na kongres EPP-a u Helsinki. Odluku da u Marakeš na čelu hrvatske delegacije leti ministar unutarnjih poslova Davor Božinović treba u tom smislu pozdraviti kao racionalni kompromis. Ako već hrvatska vlada nema toliki integritet i samopoštovanje da bi solirala unutar europskih centara moći i aktivno se suprotstavljala dominantnom smjeru, ako se ne želi usamljena naći između čekića i nakovnja, ako već Plenković ne želi vidjeti sebe u društvu “neposlušnih” čelnika Višegradske skupine, onda se barem ne mora gurati u prve redove baš svake bjelosvjetske inicijative samo kako bi dokazao da zaslužuje svoje mjesto u Europi prve brzine. Za to mjesto se neće izboriti pukom servilnošću: aktualna hrvatska politika čvrste kontrole granica i odnosa prema ilegalnim migrantima ionako je u suprotnosti s nekim od deklariranih ciljeva Marakeškog sporazuma.

Ivan Hrstić/vecernji.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

Mladen Pavković: Kako to da se u Hrvatskoj ne spominju, a kamoli gone visoko rangirani ratni zločinci?

Objavljeno

na

Učenicima osnovnih i srednjih škola, ali i studentima,  pa i svima drugima, poput političarima,  trebalo  bi postaviti pitanje kao u kvizu: “Tko pogodi”, ili, bolje rečeno, tko zna, “dobit će milijun eura!”, a sve u sklopu povijesti hrvatskog obrambenog  Domovinskoga rata. Naime, poglavito na HRT-u često se prikazuju takve i slične emisije, ali u njima ima iznimno malo pitanja vezanih uz srpsku agresiju, odnosno stvaranje slobodne, samostalne i nezavisne hrvatske države. Neka od tih pitanja morale  bi čuti  i određene  institucije, ali i udruge, poput Documente, Srpskog narodnog vijeća… kojih se to tiče.

Dakle, dragi učenici i učitelji, profesori i povjesničari, gospodo i gospođe, drugovi i drugarice, pa i hrvatski branitelji: je li vam poznato tko su slijedeće osobe i kakve su dužnosti obavljale tijekom hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata: Zoran Lilić,  Dragoljub Ojdanić, Blagoje Kovačević, Božidar Babić, Dušan Samardžić, Ljubiša Veličković, Milan Zec, Nedeljko Čopić, Mihajlo Vučinić, Vlade Nonković, Ratomir Milovanović, Risto Matović, Aleksandar Dimitrijević, Branko Krga, Slavko Krivošija, Mihajlo Žugić, dr. Slaboljub  Šušić…

Ne znate? Zar se u školama na satu povijesti ne uči, odnosno ne spominju ratni zločinci? Pa, svi su oni, zajedno sa tadašnjim predsjednikom Srbije Slobodanom  Miloševićem,  predsjednikom Crne Gore  Momirom Bulatovićem, članovima Vrhovnog savjeta odbrane Savezne Republike Jugoslavije dr. Radoje Kontićem, predsjednikom  Savezne vlade Pavlom Bulatovićem, saveznim ministrom  za odbranu, general pukovnikom Momčilom Perišićem, ali i mnogi drugima za koje ste vjerojatno čuli (Kadijević, Adžić, Šešelj, Arkan, Šljivančanin, Mladić, Karadžić i slični)  bili  arhitekti agresije na Republiku Hrvatsku, odnosno sudionici čuvenog sastanka Vrhovnog savjeta odbrane SRJ (sazvao ga je Zoran Lilić) održanog 14. kolovoza 1995. na kojem su uz ostalo raspravljali o pobjedama i porazima, prijedlogu mjera za daljnje rušenje Republike Hrvatske te o financiranju Vojske Jugoslavije!

Dakle, Zoran Lilić bio je predsjednik SR Jugoslavije- predsjednik Vrhovnog savjeta odbrane, general potpukovnik Dragoljub Ojdanić, komandir 1. armije,  general  pukovnik Blagoje Kovačević, zamjenik načelnika GŠ VJ, general potpukovnik Božidar Babić, komandant 2. armije, general potpukovnik Dušan Samardžić, komandant 3. armije, general potpukovnik Ljubiša Veličković, komandant RV i PVO, kontraadmiral Milan Zec, komandant RM, general potpukovnik  Nedeljko  Čopić,  pomoćnik načelnika GŠ VJ za KOV, general major  Mihajlo Vučinić, pomoćnik  NGŠ za RV i PVO, kontraadmiral Vlade Nonković, pomoćnik NGŠ za RM, general potpukovnik Ratomir Milovanović, pomoćnik NGŠ za pozadinu, general potpukovnik Risto Matović, pomoćnik NGŠ za popunu, mobilizaciju i sistemska pitanja, general potpukovnik Aleksandar  Dimitrijević, načelnik Uprave bezbednosti  GŠ VJ, pukovnik Branko Krga, načelnik  II. uprave GŠ VJ, general major Slavko Krivošija, načelnik Uprave za informiranje i PPD, general major Mihajlo Žugić, načelnik Uprave VOJ, general major dr Slaboljub Šušić, načelnik Vojnog kabineta Predsjednika SRJ!

Svi su oni, svaki na svoj način, vodili  agresiju na Republiku Hrvatsku te su odgovorni  za brojna razaranja, zločine nad desetinama tisuća civila, protjerivanja hrvatskog pučanstva i niz drugih ratnih nevolja, od Vukovara, Škabrnje pa do Dubrovnika.

Kao prvo, više se gotovo nitko i ne sjeća njihovih imena (osim možebitno  Miloševića, Bulatovića, Perišića, Kontića i sličnih), a ono ipak što je najvažnije većinu  tih i takvih nitko i ne goni, (pa kako da onda primjerice učenici znaju tko su ratni zločinci?) a kamoli da je netko od njih osuđen na 12 godina robije, kao primjerice nevini hrvatski branitelj Veljko Marić i to usred Beograda, gdje dobar dio ovih ratnih zločinaca i danas živi i radi mirnim životom. Tamo su  “narodni heroji”, a u Srbiji je  “narodni heroj” – zanimanje!

Bilo i ostalo!

Kao drugo, u Hrvatskoj se i dalje progone hrvatski branitelji. Relativno ih je veliki broj pod istragama, osuđen, marginaliziran i popljuvan (za razliku od ovih i sličnih srpskih zlotvora.)

U zadnje vrijeme ih se navodno na veliko prisluškuje, (o tome je govorio i general Željko Sačić u tv Bujici!), pa čak određene i prati.

Ali tko će to dokazati, kad je to “normalna” aktivnost?!

Kao treće, zbog čega se i u školama ne uče imena srpskih i inih ratnih zločinaca, već učenici, ali i ne samo oni moraju znati i dobar dio onih koji su u vrijeme II. svjetskog rata bili protiv Broza, odnosno na strani Njemačke, NDH i ostalih poraženih sila.

Nadalje, u Hrvatskoj se svako malo (uz izravan tv prijenos) obilježavaju obljetnice vezane uz II. svjetski rat i čitaju  imena čak i onih koji su u nekakvoj šumi navodno “prvi opalili  “pušku”, odnosno metak”, dok im se i dan danas svečano uručuju i odličja za ono što je bilo prije 70 i više godina. A ne gone se oni koji i danas na javnim skupovima mašu s jugoslavenskim zastavama, blate Hrvate i Hrvatsku,  ili na čelu nose zvijezdu petokraku, kakvu su nosili i zločinački vojnici koji su bili pod zapovjedništvom sudionika navedene sjednice, od Vukovara, Škabrnje do Dubrovnika.

Peto, na raznim obljetnicima, ali i drugdje malo tko ili gotovo nitko više i ne spominje protiv koga smo se borili u hrvatskom obrambenom Domovinskome ratu. I kad se u sredstvima javnog priopćavanja objavljuju sjećanja na ljude koji su dali živote za obranu hrvatske Domovine također nitko ne spominje – tko je pobio sve te hrvatske domoljube?

Dakle, kako bilo da bilo, još jedno pitanje za milijun eura: Zbog čega do danas nitko, ali baš nitko niti se ne osvrne na povijesnu  41. sjednicu Vrhovnog savjeta odbrane SRJ, održanu 14. kolovoza 1995.( nekoliko dana nakon završetka Vojno-redarstvena operacije Oluja95)?

Da, rat je gotov, ali su srpski i ini ratni zločinci još uvijek na slobodi, (koliko ih je recimo osuđeno za razaranja Vukovara i Škabrnje?), dok hrvatski branitelji i domoljubi (“naći ćemo mi vama bar nešto!”) sve više pune hrvatske zatvore, kao da su oni počeli agresiju.

Sva sreća što ima još uvijek na desetine tisuća hrvatskih branitelja koje se još  može optužiti i zatvoriti, a ako za ništa drugo a ono što nose ratnu zastavu HOS-a, viču “Za dom”, pjevaju pjesme iz Domovinskoga rata, ili zbog toga što su naručili, a nisu na vrijeme platili vijence i svijeće za svoje poginule, umrle i one koji su izvršili suicid.

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari