Pratite nas

Komentar

Zar ćemo opet u zatvor zbog pjesme, ovaj put zbog ratne budnice Bojna Čavoglave!?

Objavljeno

na

Ne tako davno za jedan ljudski vijek,  išlo se u zatvor zbog pjevanja pjesme Vile Velebita i  Ustani Bane!…

Ne tako davno, živo se sjećam kako je Vice Vukov  bio  proganjan  nakon što je 1967. na Krapinskom festivalu otpjevao pobjedničku pjesmu “Vužgi” i pri preuzimanju nagrade rekao da mu je “bila posebna čast odjenuti tu krasnu hrvatsku narodnu nošnju”!

“To je tvoja zemlja, tu sagradi dom,
tu je stari temelj, tu na kršu tvom.
Tuđin i oluje kidali su nju,
al’ još uvijek tu je sve dok mi smo tu…”

Volio je Hrvatsku, a to mu nije bilo dozvoljeno!

Kažnjavanje, razapinjanje, prokazivanje i stigmatiziranje Vice Vukova zbog ljubavi prema Hrvatskoj  trajalo je više od 20 godina, od 1968. godine pa sve do raspada Jugoslavije uoči Domovinskog rata 1991. godine.

Nije prošlo ni 25 godina od završetka Domovinskog rata i opet se proganjaju branitelji, proganjaju se pjevači,  proganja se zbog pisane riječi!

Marko Perković Thompson proganja se kao i Vice Vukov!

Kažnjavanje, razapinjanje, stigmatiziranje i zabrane zbog ljubavi prema Hrvatskoj! Jedini je pjevač kojemu je IDS-ova vlast zabranila nastup u pulskoj Areni i Puli. Četnici  ala Boro Drljača i  Bajaga  mogu uz pokroviteljstvo Istarske županije i Grada Pule nastupati po Puli , ali jedan hrvatski branitelj i pjevač ne!

Jesmo li odbacili komunistički sustav? 

Nažalost izgleda da nismo!

Proganja se zbog pjesme, zbog ljubavi prema Hrvatskoj zbog hrvatskih znakovlja,  iako smo  po Ustavu RH odbacili komunistički sustav; “Na povijesnoj prekretnici odbacivanja komunističkoga sustava i promjena medunarodnog poretka u Europi,”

Da u Europi, ali ne u Hrvatskoj! Rezolucijom Vijeća EU 1481/2006 osuđeni su zločini komunističkih totalitarnih režima, koju je napominjem potvrdio i Hrvatski Sabor NN 76/2006, ali su je saborski zastupnici i yugokomunistički ostaci u vlasti,  brže zaboravili nego što su je potvrdili.

Hrvatski Ustav je odbacio komunistički sustav, a netko ipak traži da ostanu komunistički simboli? Pa po čemu je onda taj sustav odbačen?

Kako se onda mogu  zadržati  komunistički  simboli ? Odbačen politički ,ekonomski, društveni i svaki drugi komunistički sustav, a simboli ostaju. Zbog čega ? Kojom logikom? Budući da je komunistički sustav osuđen u Europi i u Hrvatskoj, simboli toga sustava ne mogu se upotrebljavati u demokratskom društvu. Jesmo li uopće demokratsko društvo pored ovih yugokomunista koji su se pretvorili u antifašiste, kao lijepa Princeza u žabu krastaču?

Tko nas to neprestano vraća nazad?

Zar nismo kao narod dovoljno žrtava podnijeli?

Zar  treba još ?

Jesu li svijesni ti yugokomunistički ostaci u vladajućim i državnim strukturama da se jedan narod ne može vječno gaziti?

Jesu li vidjeli kako jedan razoružani goloruk narod pobjedi četvrtu po snazi Armiju u Europi? Jesu, jesu bili su svjedoci propasti njima  neprežaljene Jugoslavije i ništa nisu naučili?

Imali su vlast, imali su oružje, imali su medije, imali su UDBU, KOS i petu kolonu i nisu uspjeli pobjediti!

Vladajući imate i danas vlast, imate medije, imate nevladine udruge, imate Faktograf i manjine,  protiv vlastitog naroda, ali nemate ljubav, nemate vjeru, nemate obraza ni časti koju hrvatski narod ima za svoju domovinu Hrvatsku!

Shvatite već jednom da je ovo država Hrvatska i da koliko god  vi yugokomunistički ostaci od Pučke Pravobraniteljice, Sudaca, Pupovca i Radina do Miletića, Beljaka i Mraka,  udarate po hrvatskom čovjeku to ćete izazvati samo kontra efekt, jer povratka na staro jednostavno nema, povijest se ne vraća.

U svojoj yugokomunističkoj indoktrinaciji ne možete  razlikovati što je pozdrav značio u doba NDH i u doba Domovinskog rata. Od 1991. ZDS označava borbu za slobodu, borbu protiv tih vaših znakovlja, crvene zvezde petokrake na kapama JNA, koji su pod tom kapom klali, silovali i mučili hrvatske branitelje i civile, a HOS sa svojim znakovljem i usklikom ih je branio, iz tog razloga “hrvatski se dragovoljci ne mogu odreći svog pozdrava”.

Pogon hrvatskih branitelja pripadnika HOS-a zbog njihova znakovlja( grb sa prvim bijelim poljem) zbog njihova pokliča (Za dom spremn) , je izravno negiranje Domovinskog rata, temelja Republike Hrvatske koji je u preambuli Ustava RH.

Za dom spremni nije  zabranjen zakonom. Ne samo da nije zabranjen već je reguliran zakonom kao i sva obilježja i odore iz Domovinskog rata.

Naime, Zakonom o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji od 12. veljače 2013. u članku 2. stavak 1. precizirano je tko su to hrvatski branitelji iz Domovinskog rata.

Članak 2. → Pročitaj Zakon

(1) Hrvatski branitelj iz Domovinskog rata je osoba koja je kao dragovoljac i pripadnik Oružanih snaga Republike Hrvatske (ZNG, Hrvatske vojske, Ministarstva obrane, Policije, Ministarstva unutarnjih poslova, Hrvatskih obrambenih snaga (HOS-a) te pripadnik naoružanih odreda Narodne zaštite koji je u njima proveo najmanje 5 mjeseci do 24. prosinca 1991. godine), organizirano sudjelovala u obrani neovisnosti, teritorijalne cjelovitosti, odnosno suvereniteta Republike Hrvatske u bilo kojem razdoblju Domovinskog rata.

Dakle, zakonom je regulirano da su pripadnici Hrvatskih obrambenih snaga (HOS) hrvatski branitelji iz Domovinskog rata, a budući da su sve postrojbe imale svoja obilježja na odorama, tako je i HOS imao znak s natpisom “Za dom spremni” koji je bio i uzvik na postrojavanjima.

Pravilnik Ministarstva obrane o vojnim odorama → Pročitaj Pravilnik, članak 18.

Nadalje, člankom 18. Pravilnika o vojnim odorama (NN broj 58/11 i 113/11) propisano je da hrvatski branitelji iz Domovinskog rata mogu u svečanim prigodama u OS RH i u prigodama službenog obilježavanja obljetnica vezanih uz događaje u kojima su sudjelovali u Domovinskom ratu ili na obljetnicama zbivanja iz Domovinskog rata nositi službene vojne odore, ako ih posjeduju, a mogu nositi i vojne odore iz Domovinskog rata.

Ako sagledamo ovaj Zakon o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji i pravilnik Ministarstva obrane o nošenju vojnih odora, a znajući kako izgleda odora i dijelovi odore HOS-a u Domovinskom ratu te da se na njima nalazi “Za dom spremni”, dolazimo do zaključka da su sva dosadašnja postupanja hrvatske policije i pravosuđa o oduzimanju predmeta, kažnjavanju na javnim skupovima zbog riječi “Za dom spremni” protuzakonita, a izjave naših političara ukazuju da ne poznaju zakone koje bi oni u najvećoj mjeri trebali štititi.

Temeljem spomenutog zakona dolazimo do zaključka da je i presuda suda u slučaju Josipa Šimunića nezakonita jer tvrdnja suda da je pozdrav “Za dom spremni” ustaški, a ne osvrćući se na Domovinski rat, upravo je politička presuda koja se ne temelji na zakonima Republike Hrvatske!

Međutim što tim yugokomunističkim ostacima i njihovim nasljednicima znači Domovinski rat? Podsjeća ih na poraz, na gubitak njihove sjajne i bajne Yuge u kojoj su uživali sve moguće privilegije koje je hrvatski narod plaćao!

I danas ih plaća i to neka imaju na umu. Plaća ih hrvatskim kunama, koje nitko od njih nije odbio kao podsjećanje na NDH, već uživaju u svim beneficijama koje im one nude za lagodan život. A taj lagodan život omogućili su im upravo hrvatski branitelji koji mnogi od njih o njihovim beneficijama mogu samo sanjati!

Kao na primjer Rade Šerbedžija na Brijunima! Hrvatskim braniteljima nitko ne poklanja ni besplatan jednodnevni izlet na Brijune, a Šerbedžiji se samo iz proračuna IŽ ove godine isplatilo 200 000 kuna, a on stoluje na Brijunima 18 godina! E pa što je previše, je ipak previše!

Zapitajmo se čemu silne žrtve, čemu strašno razaranje, čemu srpski logori, čemu još 1892 nestalih, čemu sve to kada nas  ti yugokomunistički ostaci ponovno progone. ponovno tjeraju u emigraciju, ponovno guše slobodu mišljenja i izražavanja, , slobodu pjevanja i slobodu korištenja hrvatskih znakovlja? Čemu?

Hoćemo li i dalje sve to trpjeti i pružati drugi obraz za pljuskanje, ili ćemo se izboriti za život u  istinskoj demokraciji koja podrazumijeva ista prava većinskog naroda i manjina, mir, slobodu i blagostanje  bez obzira na stranačka, vjerska i manjinska opredjeljenja?

Autor / Lili Benčik

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Marko Ljubić: Tko ne proslavi Muku, ne dočeka Uskrsnuće

Objavljeno

na

Objavio

Cvjetnica je. Isus ulazi u Jeruzalem. Gotovo dvije tisuće godina poslije Isusova ulaska u Jeruzalem, iz godine u godinu mijenjalo se puno toga, mijenjao se i Jeruzalem, a Isus je uvijek imao kamo i kome doći.

Uvijek bi dolazio ovjenčan slavom i nadom, nekada židovske mase od oko pola milijuna ljudi okupljenih radi proslave izlaska židovskog naroda s Mojsijem iz egipatskog ropstva, kasnije, kroz stoljeća, s nadom i klicanjem milijarde ljudi, naroda koji su u Njemu tražili svijetlo. Danas je Jeruzalem svatko od nas koji vjerujemo.

U tom našem Jeruzalemu, u meni, tebi, stanuju i Isusa čekaju i Kajfa, i Pilat, i mase ljudi čije ime i uspomene baštinimo, čak i kada ih ne vidimo u daljini, u našem Jeruzalemu je i palmina grančica, i ljubičica koju smo stavljali u lavore pri jutarnjem umivanju, i snažan glas Ive Pancirova što pjeva Muku Isusovu, u našem Jeruzalemu je stalna žestoka borba između odanosti i izdaje, vjere i defetizma.

Nazad trideset godina hrvatskom je narodu Zagreb bio mitski Jeruzalem, neotkud je Isus poslao i hrvatskog Mojsija, a nakon proslave Muke Kristove, nahrlile su stotine tisuća ljudi na ulice Zagreba i stali pred Kajfe i Pilate.

Poruka stotina tisuća ljudi gdje kliču svojoj hrvatskoj slobodi ohrabrila je milijune, kukavice i slabašni postali su vukovi i lavovi, proljeće je zapjevalo pobjedničku himnu ususret smrti, koja je stolovala i u Zagrebu i u cijeloj Hrvatskoj, smrti koja se nadvijala nad narodom. Te stotine tisuća sa svojim darovanim Mojsijem prognale su smrt.

Prognale su je spremnošću davanja života. Zvonila su pobjednička zvona pjesmu slave nakon pjevanja Muke. I došao je Veliki tjedan, došla je i Posljednja večera, došla je i izdaja, došlo je i nijekanje, došla je i smrt. A došlo je i Uskrsnuće. Ljudi su, ti ljudi u nama, izašli i otrgnuli se našim unutarnjim Kajfama i Pilatima.

Nazad trideset godina izišli smo van, izišli smo iz sebe, iz straha svojih okova, iz svoga kukavičluka. I putovali smo, što stazama slave, što kao svjedoci bespuća posrnuća, što kao ponizni sudionici posrtanja. Danas smo opet u našem Jeruzalemu.

No, naš Jeruzalem se promijenio. Uzdrmalo ga je puno toga tijekom ovih trideset godina, svakakve nevolje smjenjivale su se sa slavom i uzdizanjem, godinama su uspomene Cvjetnice 1990., postajale udaljenije. Ne vidimo više Mojsija iako ga svi prizivamo. Ne možemo ga ni vidjeti jer je puno ljudi sa štapom na brdima iznad Zagreba i na stazama prema nama, s bradama i svi viču da oni dolaze i svjedoče. Nisu. Nisu zato što strahom i sljepoćom koju nam je strah darovao ne razaznajemo jesu li to štapovi oslonci koju rastvaraju mora ili su to ispružene zmije u rukama samozvanaca.

Nisu zato što mi odavno ne izlazimo, odustali smo i povukli se vraćajući prognane Kajfe i Pilate u svoj um i život, nisu zato što se Mojsija može vidjeti, čuti i prigrliti Onoga tko ga je poslao samo u golemoj masi. Vani, ne unutra. Srce i um su slobodni kada izlaze, a ne kada se zatvaraju. To bi bilo svjedočanstvo, a bez svjedočanstva nema Mojsija, nema slobode.

Danas, trideset godina kasnije, hrvatski narod Cvjetnicu slavi i prisjeća se slave i muke, uspona i padova u svojim domovima, s obiteljima. Samozatvoreni smo i kličemo takvom zajedništvu. Još samo zvona zvone. Slijedi li nam Veliki Tjedan, bez kojega nema Uskrsa?

Vrijedi danas na Cvjetnicu razmisliti o tome i prepoznati put i Mojsija. Samo je jedan put, znamo svi duboko u srcu i umu koji je to, samo je pitanje imamo li ga hrabrosti zavrijediti, odbaciti laž i prihvatiti istinu razumom, mudrošću i znanjem. Zato su nam darivani, to je Isus u nama, nasuprot Kajfe i Pilata.

Marko Ljubić / facebook

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Gdje su sada one muške i ženske sponzoruše i posvuduše?

Objavljeno

na

Objavio

Shutterstock

Gotovo je nevjerojatno da se samo prije pola godine bivši ministar zdravstva natezao s liječnicima i medicinskim sestrama oko jednog postotka povećanja njihovih plaća. Stari svijet je nestao tako brzo i tako potpuno da smo ga zaboravili, piše Boris Beck u kolumni za Večernji list koju djelomično prenosimo.

Sjeća li se netko da su nekad postojali influenceri? To su vam oni besposleni dečki i cure koji se slikaju uz šampone, sokovnike i mobitele dobivene od proizvođača, i lažu na internetu da ih koriste već dugo, i da su im baš super.

(…)

Nevjerojatno, nekad su postojale premijere na kojima su se po crvenom tepihu prešetavale starlete bez gaćica, a tabloidi su nas obavješćivali o ljubavnim avanturama i bračnim nevjerama zvijezda iz tih filmova. Nezamislivo, nekad su postojali nogometaši koji su potpisivali milijunske ugovore, ženili se manekenkama i onda ih prevarili na hotelskim orgijama iza kojih bi se još dugo vukle tužbe, umirivane izvansudskim nagodbama. Gdje su sada one muške i ženske sponzoruše i posvuduše? Ne znam kako ću preživjeti bez njihove proljetne detoksikacije i prostrtog uskrsnog stola, sa zečevima od slame i gnijezdima s mucastim pilićima proizvedenima u Hong Kongu, dok oko obilne trpeze sjede bogatunska dječica u bijelim haljinicama i s leptir-kravatama.

Svijet se izvrnuo naopako, kao krepana životinja što se izvalila na leđa, ili pretovareni brod što pluta tako da mu je dno u zraku. Tko bi gori, eto je doli, rekao bi Gundulić. Nestali su modni savjetnici, srednji menadžment, prodavači magle, plesači na štangi, treneri i selektori, organizatori “evenata”, čitači tarota, “brand manageri”, DJ-evi, aranžeri cvijeća, saborski i gradski zastupnici, vlasnici kafića, modni dizajneri, župani i sommelieri za vodu.

Zato sa strahopoštovanjem gledamo u prodavače koji nas puštaju jednog po jednog u svoj dućan, i sa zahvalnošću vadimo ono čega još ima na policama i u vitrinama i stavljamo to u svoje košarice i kolica. Ona najniža kapitalistička kasta, prezreni nekvalificirani radnici, uzeti na određeno, držani na minimalcu, bez bonusa i dividendi, bez dionica i božićnica, sada hrane naciju, s beskorisnim platnenim maskama na licu, i dalje iskorištavani i tjerani da rintaju preko snage.

A oni su barem vidljivi pa im možemo iskazati zahvalnost. A što je sa skladištarima, u hladnjacima i na propuhu, s viličarima i rodlama, tim nižima od najnižih? Ili sa šoferima, koji se mrznu na odmorištima i granicama, koji ginu na poledici i na zavojima, koji za slabe novce provode život na autocestama? Odjednom se život ocrtao u realnosti, u kojoj se više veselimo statičaru pred vratima nego da nam je došla najbolje plaćena trendseterica u najizazovnijem donjem rublju. Naći dimnjačara da nam da atest za dimnjak – pa gdje ćete veće sreće! Sve one glamurozne televizijske emisije, što su ugošćavale parazite, prestale su se emitirati, ali zato svi hrlimo na vijesti i vapimo za informacijama koje nam donose, gle ironije, prezreni novinari.

(…)

Da, taman sam povjerovao da je ovaj naopaki svijet – a zapravo ispravan – zamijenio onaj stari svijet privida i prenemaganja, u kojem su fasade važnije od temelja, šok-sobe od pečenjarnica, a nogometaši od poljoprivrednika. Ali onda sam pročitao u aktima gradonačelnika da će se ovog proljeća, u organizaciji društva S2 d.o.o, održati na Trgu Nikole Šubića Zrinskog “Gastro Music Fest 2020.” kao manifestacija “od posebnog interesa za Grad Zagreb zbog svog gospodarsko-turističkog značaja”. A da će se 25. i 26. travnja 2020. u Zagrebu održati “Međunarodni kongres i sajam zdravlja i ljepote”, u organizaciji društva LOLA PR d.o.o. za usluge, što će Grad poduprijeti s 30.000 kuna.

Već zamišljam: kupci hamburgera što koštaju sto kuna, s kacigama na glavi, guraju se na Zrinjevcu, a kraj njih stoji sve duži red njihovih sugrađana za pučke kuhinje; babe s maskama na licu isprobavaju nove kreme za bore. Uzalud sam se zabrinuo za visažiste, PR-ovce, pečenjare, organizatore vjenčanja, gastronome, enologe, seratore, vračare, rašljare, estradu, golgetere, opsjenare, kozmetičare, orošivače vagina, političke i ekonomske savjetnike i aranžere uskrsnih zečeva. Budućnost je ipak njihova. Jedino je šteta da u njoj neće dugo uživati, ali preglupi su da to uvide.

Kolumnu u cijelosti pročitajte na stranicama Večernjeg lista.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari