Pratite nas

Kolumne

ŽARIŠTE SUKOBA U HRVATSKOJ: Umjesto srpskih topova, hrvatske ‘topuzine’

Objavljeno

na

Medijske «topuzine» u Hrvatskoj nastavljaju svoj pohod. Jelena Veljača se grozi fašizma na svakome ćošku, Ante Tomić moli za razum i sumnju, Jelena Lovrić dokazuje zašto nam ne treba predsjednička lenta i upozorava kako se Tuđmanu smijala tadašnja Europa. Europa se smije gubitnicima, a Tuđman je bio pobjednik, Europa se smije aktualnoj vladi koja proizvodi svojim namjerama i neznanjem sirotinju pa joj onda kao psima baca otpatke za preživljavanje. Europa se smije tome što Jelena Lovrić može javno djelovati, kao pripadnik totalitarne oligarhije i danas, Europa se smije vladi koja ne zna i neće iskoristiti milijarde kuna za razvoj svoje zemlje.

Kako smo i naglasili u zadnjem tekstu, srž svih sukoba i trajne napetosti u Hrvatskoj danas, jest posve suprotstavljen odnos prema hrvatskoj suverenosti.

U tom kontekstu treba gledati ideje i inicijative koje su nastajale tijekom samoga rata, tada ne toliko javno vidljive zbog nužne i tihe izgradnje infrastrukture u novim okolnostima, a potom eksplodirale uz silnu pomoć inozemnih političkih i navodnih «civilnih» centara, nakon 2000. godine, da bi danas te ideje i politike postale – službene državne politike u Hrvatskoj.

Kako je to moguće?

Ako hoćeš sravniti Hrvatsku, proizvedeš ili kupiš – topove. Ako i usprkos topovima ne uspiješ – proizvedeš ili kupiš EPH, preuzmeš HTV, «profesionalce» s dubokim repom u komunističkom sustavu postaviš na sva važnije mjesta u institucijama, osnuješ stotinjak građanskih udruga i igre mogu početi.

Stvari su puno jednostavnije nego izgledaju. Naime, samo treba javno pratiti «trag» buke koju prave vrlo glasni nositelji cijeloga spektra krinki počevši od «razuma» do «ljubavi». A stancaju se dnevnom dinamikom, pa Jelenu Lovrić svojim umotvorinama zamjenjuje Jelena Veljača, Butkovića novolistni Mijić, tvornica SDSS-a «Novosti» radi u tri smjene na proizvodnji «srpske kulture» sa prekaljenim sorosovcima, a država – plaća.

Kako, dakle, zadržati moć upravljanja društvenim procesima, poluge države i svih relevantnih institucija, u situaciji kada ne smiješ ozakoniti klasičan teror iz komunističkoga razdoblja, kada moraš zbog legitimacije ići svake četiri godine na izbore i kada više ne smiješ koristiti srpske topove za održanje ili uvođenje poželjnoga stanja. Za to postoji više povjesno provjerenih modela, a jedan od najsigurnijih je – proizvodnja svojih «topuzina».

Kako proizvesti i koristiti medijske topuzine?

Hrvatski novinar (Dežulović) u jeku krvoprolića u Vukvaru ulazi s postrojbama srpskoga okupatora u taj grad. Do tada su te postrojbe ubile nekoliko hrvatskih i inozemnih novinara. Da bi stvari bile jasnije onima koji su medijskom proizvodnjom zaborava pogubili slike tih događaja, posve relevantno je usporediti te slike sa slikama kojima svjedočimo na svim svjetskim televizijama iz Iraka i Sirije. To je usporedivo s današnjim ulaskom bilo kojeg neutralnog novinara sa zapada u središte islamističkog Kalifata i praćenje njihovih vojnih pohoda. Zar ima razlike u zvijerstvu tadašnjih osloboditelja Vukovara i ovoga čemu svjedočimo prema dostupnim informacijama iz Kalifata?

Yugoslavian Federal Army Destroys Croatian City of Vukovar
Tko je mogao jamčiti i zašto, jednom hrvatskome novinaru sigurnost, a istovremeno ubiti Sinišu Glavaševića?

Pada li nekome na pamet iskušati takvu «hrabrost» ili «predanost» novinarstvu i objektivnosti među današnjim novinarima? Nemojmo se zafrkavati, jel tako!
Ovo je posve tipičan model stvaranja autoriteta za modeliranje društvenih odnosa. Na kojoj se točki društva vodila presudna bitka za nesmetano održavanje optimalnoga vladajućega poretka, moći i utjecaja za razdoblje nakon Domovinskoga rata, kad se vidjelo da Srbija neće uspjeti topovima?

Ključni mehanizam nakon vješto izvedene privatizacije bio je potpuno preuzimanje najvažnjijih medija u Hrvatskoj. To je majka svakoga preuzimanja, a posebno otvoreno neprijateljskog kakvo se događa već godinama u Hrvatskoj nad – Hrvatskom.

Svjedočili smo prethodnih dana (pogledati Dnevno.hr) dijelu saznanja o stanju u EPH nakon još jednog preodjevanja tog proizvođača istine i javnog nadzornika državnoga sustava. Ako medijska kompanija svojim proizvodom na slobodnom tržištu ne može pokriti ni minimalne troškove i godinama gomila gubitke, onda je tržišnim kriterijima gledano jedino objašnjenje za to da proizvod koji prodaju ne valja. Ako uprava takve kompanije istovremeno isplaćuje honorare i plaće ključnim kreatorima lošeg proizvoda, usporedive s najefikasnijim europskim medijskim grupama na tržištu, nešto tu smrdi. To je posve siguran znak da EPH nije na tržištu, a ljudi koji stvaraju njegov medijski proizvod nisu novinari – već obični plaćenici.

Zbog čega?

Tvrtka koja godinama proizvodi strahovite gubitke, koja nema tržišni proizvod, koja nije u stanju platiti državi svoje obveze, a posluje, isplaćuje takve plaće i honorare, zapravo je obična batina naručitelja, djelovanje iste je totalna zloupotreba medijskih i tržišnih sloboda, njeni ciljevi su po definiciji sporni i destruktivni, njeni vlasnici – obični tekliči, a medij – alatka. To su činjenice, to je tržišna logika, to je temelj suvremene socijalne logike u uređenim i razvijenim europskim državama, to je istina na kojoj počiva slobodni svijet koga, gle čuda, upravo takvi propovjedaju s militatnom isključivošću. I imaju potporu svih nevladinih, «cehovskih», «kulturnih», «intelektualnih», a prije svega inozemnih prosvjetitelja, usprkos potpuno suprotnim standardima koje njihove države štite doma.

Ukratko, svaki rad mora imati neku svrhu, neku vrijednost, a ovdje je, a to nije slučaj samo u EPH, umjesto tržišta kao univerzalnog arbitra – netko drugi bio i ostao arbitar, evaluator, naručitelj.

Nije li posve razumno postaviti si pitanje – je li taj čovjek (Pavić) normalan, ili ima neke skrivene namjere i ciljeve koji se ne mjere na tršištu?
Netko tko zagovara svemoć razuma trebao bi to pitati i sebe i druge.
Upravo takvi, na prvim crtama «vjerovanja u razum» kako bi rekao Ante Tomić, topnički spriječavaju svakome razumu, istinskoj kritici, analitičnosti i u konačnici običnom intelektu svaku sumnju, da ne ukazujemo na više od toga. A «vjeruju u sumnju»!? Čiju?

Kao i uvijek, postavlja se pitanje, ne tko ima pravo sumnjati, kritizirati, misliti, jer to pravo je na apstraktan način dostupno svima, već tko može ostvarivati to pravo.
Model djelovanja je posjedovanje potpune kontrole nad javnom scenom, na sve načine spriječiti prodor drugačijega mišljenja u najširu javnost, selektivno plasirati činjenice i od njih stvarati poželjnu poruku, dakle zadržavati ekskluzivno pravo na ostvarivanje prava na slobodu mišljenja, ocjenu slobode, razuma, ljubav, mržnju, definicije uljudnosti, prosperiteta, domoljublja, građanskih prava, a istovremeno histerično zagovarati ta prava i eksluzivitet za – svakoga.

Otprilike kao jednako izborno pravo za sve, ali jedni moraju putovati tisuću kilometara za ostvarivanje tog prava što ga čini apstrakcijom, kao pravo na slobodan let u svemir čovjeku kojemu ne dopuštaš minimalne uvjete za održavanje gologa života.

Kako sam već naglasio u zadnjem tekstu, klasična pila naopako. Kada ne platite porez državi, napadajte Thompsona zbog toga, nema veze što je izmišljeno, kada ste u privatizaciji drpili sve što vrijedi, nađite zgodan profil kako bi na njega svalili svu lopovštinu i povežite to sa sumnjom u opravdanost postojanja države. Ako ste «znanstveno» promovirali skladnost kontroliranoga uvođenja tržišnih kriterija kao Vesna Pusić s autentičnom idejom o 200 obitelji u osvit epohalnih promjena, onda optužite Tuđmana za to, ako trebate nagaziti branitelje, platite žrtvu srpske agresije ili logoraše. Tako se to radi.

Postavlja se pitanje, jesu li milijuni ljudi toliko blesavi da je moguće tako njima manipulirati, kako ispada u ovom tekstu?

Ne radi se tu o nečijoj blesavosti jer ljudi znaju ono što im je dostupno i na temelju toga zauzimaju osobna stajališta. Stvari se postižu relativizacijom, selekcijom informacija, ismijavanjem i sustavnom proizvodnjom sumnje u sve potencijalno drugačije i što je najvažnije, još uvijek van potpune kontrole, od institucija, medija, autora, intelektualaca i – političara. A nakon toga prozvodnjom trendova za generacije koje nemaju jasan – identitet. Takvima ne treba lagati. Dovoljno im je ostaviti prostor za bijeg od istine pa će sami krivotvoriti realnost.
To je model proizvodnje poželjne političke i medijske oporbe, kakav je u zadnjim godinama bio Sanaderov i Kosoričin HDZ, ili recimo na medijskoj sceni zagrebački Večernji list.

Teško je zaboraviti na kojim se kriterijima stvarala poželjnost Ive Sanadera. Uz naravno golema interesna pogodovanja vlasniku EPH, koja, vidi čuda, nitko danas ne stavlja u gomilu njegovih zločestoća. Jurica Pavičić, Pavićev autorski stup, gnjevno je nakon otkrivanja laži koju su zapravo sami proizveli, zavapio – «Sve nas je zaje*ao svojim Hristos se rodi»!?
Zamislite molim vas, čovjek na čelu države šest godina radi što god hoće pred otvorenim očima takvih novinarskih veličina, samo jer je rekao – Hristos se rodi!?

Kakav je to ključni krteriji prhvatljivosti jednog hrvatskog državnika? Govori li taj nesretni uzvik zapravo kako je jedini i isključivi kriterij državničke i opće prhvatljivosti u Hrvatskoj – odnos prema Srbima? Što to govori o stanju hrvatske suverenosti?
Upravo nasilno naguravanje odnosa prema Srbima, Srbiji i hrvatskim Srbima kao presudnog kriterija opravdanosti hrvatske države danas je jedan od ključnih modela zadržavanja hrvatskoga naroda u polukolonijalnom odnosu prema Beogradu ili figurativno – držanje Milorada Pupovca guvernerom Hrvatske.
Vrijednosni model kojim se to radi i kojim se odjevaju sve namjere u formu prihvatljivosti je autentičan politički, sociološko – politološki zombi, antifašizam. U potrazi za nastavkom svoga praktičnog postojanja zapravo je samo preodjenuo totalitarni komunizam i velikosrpsku ideju.

To je uporišna točka koja ne dopušta aktiviranje svih nacionalnih potencijala hrvatskoga društva, na kojoj se eliminira medijsko političkim, zakonskim i financijsko gospodarskim inženjeringom mogućnost goleme većine hrvatskoga naroda, a zadržavaju sve poluge kontrole u rukama destruktivne manjne. To je nužan pravac urušavanja hrvatske državnosti i stvaranje fikusa čije se upravljanje izuzima iz autentičnog političkog tijela nacije, u centre koji ne smiju dopustiti nikakvu konkurentnost utjecaja i moći.
Upravo zbog toga su političke poruke o investicijskom bumu, ulagačkoj i poduzetničkoj klimi, blagostanju, najobičnije papazjanije, jer nikada Zoran Milanović ne bi upravljao Hrvatskom s Marasima, Pusićkama i sličnim likovima, nikada ne bismo imali ovakav sastav Sabora, društvene «veličine» u svim strukturama, kada bi u Hrvatskoj stvarno postojala konkurencija, klima aktiviranja inventivnosti, poduzetništva, kada bi postojali okviri za slobodnu utakmicu kompetencija i ideja na svim područjima. Tada bi se društvena moć posve drugačije rasporedila, teško bi je bilo kontrolirati, a izostanak presudne količine društvene moći značio bi današnjm vladarima Hrvatske – gubljenje svih pozicija, a nerijetko i slobode.

Više sam puta već isticao, kako ni stotine nobelovaca na svim područjima ljudskoga djelovanja ništa bitnije ne može promjeniti u Hrvatskoj uz ovakve političke realnosti.

Nije moguće razvijati ništa ako se sukob ključnih faktora vodi o smislu postojanja toga nečega. A u Hrvatskoj je od prvih koraka stvaranja samostalne države ispod površine bjesnio žestoki sukob vrlo moćne i malobrojne društvene strukture, koja je protiv svake hrvatske suverenosti i goleme većine hrvatskoga naroda koji ju je stoljećima želio.

Model kontrolirane opozicije.

Potpuna kontrola nad procesima, a kao garancija nastavka destrukcije nacionalne suverenosti, postiže se izravnim djelovanjem na političkom i institucionalnom planu, potporom nositeljima, ali, možda i važnije od toga, stvaranjem privida kritičnosti, opozicije i alternative u javnosti. Kontrolirane alternative. Zbog toga je moguće mirno vladati zemljom u neprekinutoj recesiji šest godina, a petnaest godina posve otvoreno i sve bjesomučnije s najviših državnih pozicija osporavati same temelje hrvatske državnosti.

Mnogi se pitaju, zašto danas u Hrvatskoj nema moćnog dnevnog lista neupitne konzervativne provenijencije ili takve nacionalne televizije?

Tko će financirati moćan konzervativni medij?

Kako je moguće da «desničarski, konzervativni, ognjištarski i profašistički» privatizacijski lopovi nemaju minimum mozga, ako su već uspjeli drpiti, kako trubaduri navodne ljevice viču, stotine milijardi nacionalnoga bogatstva, proizvesti moćne medijske poluge kojima bi, prvo branili svoj «lopovluk», drugo, pokazali logične pretenzije preuzimanja kontrole nad državom. To je posve logična, posve normalna svrha svake moći, svake, pa i tržišne utakmice, svugdje u svijetu. Ne postoji moćna korporacija koja nema logične pretenzije na upravljanje cijelim društvenim tokovima, a to se radi utjecajem na državne vlasti, svugdje u svijetu.
Nije li tako prozirno i posve kontradiktorno, da vrhunski magovi navodne nacionalne pljačke, nemaju zrno soli u glavi?

Naravno da imaju. Samo što su ti magovi upravo oni koji ukazuju i dnevno zabavljaju naciju «lopovima», «profiterima», držeći monopolne pozicije na istinu, istovremeno provodeći politike i ciljeve svojih inozemnih i tuzemnih kolonijalnih gospodara. Ili, u prijevodu, neka Jutarnji, Slobodna ili Večernji list, neka HTV, Nova TV ili RTL pošalju novinara istraživača provjeriti s koliko je novaca Todorić na samome početku počeo graditi svoje današnje carstvo? Neka provjere koje su ga banke financirale, kako je dobivao kredite, kako ih je otplaćivao?

Iza dreke o desničarskim lopovima u privatizacji, rodijacima i pajdašima koji su pokrali «samoupravljače» i društveno vlasništvo, krije se gola činjenica da konzervativci, ognjištari i rodjaci imaju za janjetinu, otići vani na utakmicu hrvatske repke, dobru pijaču, eventualno bogovski auto i – gotovo. Gdje je novac, tko su veliki meštri privatizacijske ceremonije – zorno se vidi u prevlasti nad medijma u Hrvatskoj.

A ni taj novac, ni moć nije u funkciji razvoja hrvatske državnosti, već njen mlinski kamen.

Autor: Marko Ljubić

[ad id=”40551″]

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

KAKO SE “ISTRAŽUJE” – Mladićev Žurnal info

Objavljeno

na

Objavio

Mladićev Žurnal.info

Doživotna presuda Ratku Mladiću je samo uvertira. Medijski pokus za ono što će se dogoditi 29. studenog. Niti jedno izvješće o presudi Mladiću nije prošlo bez da se spomene kako je „Mladić dobio što je zaslužio, ali ono pravo tek dolazi“. Ponajbolji dokaz tome je analiza Mladićevih dnevnika koju je uradio portal Žurnal.info.

Analizira Žurnal Mladićeve memoare, plaćeno ga reklamira na društvenim mrežama, a brojni mediji prenose. Prenosi Žurnal „zvanični stenogram Mladićevih dnevnika“. Uzima kao nepobitno da su u jeku najžešćih sukoba trajali sastanci između vodstva HZHB, gdje se dogovarala trgovina i licitiralo ljudskim životima. Tako „analiza“ iznosi izjavu Milivoja Petkovića „neka ginu Hrvati Travnika, svakako nisu ratovali“, datiranu 8. srpnja 1993., i niz drugih koji navodno „bacaju novo svjetlo na cijelu priču“ o ratu u BiH.

Red je zato o istoj potrošiti par redaka. Što Žurnal ne spominje.

Filmsko pronalaženje dnevnika

Krajem veljače 2010. Ratko Mladić je još uvijek bio bjegunac. Srbiji se sa svih strana žestoko prijeti sankcijama, jer ne poštuje odluku o izručenju ratnih zločinaca haškom sudu. Obitelj Ratka Mladića službeno pokreće proces proglašavanja njega mrtvim (zakon dopušta ukoliko je osoba od 70 godina i više nestala dulje od 5 godina, da ju se proglasi mrtvom). Serge Brammertz najavljuje strogo izvješće Vijeću sigurnosti UN-a koje će vrlo vjerojatno biti okidač za spomenute sankcije. Kao u filmovima Michaela Baya, kad se mislilo da je sve izgubljeno događa se veliki obrat za „dobre momke“: pronalazi se 30-ak svezaka Mladićevih memoara, na preko 5000 stranica. Gdje se pronalaze? Na tavanu bezbroj puta pretražene kuće Ratka Mladića, samo su ovaj put koristili „specijalne mašine“, pa je 30 svezaka sa oko 5000 stranica pronađeno.

Zanimljiva je dinamika nakon pronalaženja stranica. Nisu ni prelistane, a srpski mediji poput „Politike“ objavljuju dijelove dnevnika, proglašavaju ih autentičnim i donose analizu svih 5000 stranica. Samo skeniranje stranica je trajalo nekoliko mjeseci. Dana 11. svibnja 2010. dolaze u Haag. Brammerz ih već u lipnju iste godine prezentira Vijeću sigurnosti kao „fenomenalan dokument“, a u kolovozu Sudsko vijeće 18 svezaka sa preko 3400 stranica memoara prihvaća kao relevantan dokazni materijal na suđenju Radovanu Karadžiću, koji je s radošću primio vijest o pronalasku istih, budući da je njegov odvjetnik Peter Robinson rekao kako sadrže „oslobađajuće dokaze“. Sve u nepunih pola godine. Od pronalaska na tavanu, analize, do radosti Radovana Karadžića što ih je Haag priznao.

Analiza Mladićeve poezije i proze

„Potvrdu“ autentičnosti memoara dao je u Haagu pukovnik JNA Manojlo Milovanović u poništenom procesu Stanišiću i Simatoviću. Na pitanje tužiteljstva, Milovanović je izjavio kako se „u globalu“ radi o rukopisu Ratka Mladića. No, da se uistinu radi o njegovom rukopisu nikada nije ni bilo sporno. Sporna je bila autentičnost. Hrvatski tjednik Globus je angažirao skupinu grafologa sudskih vještaka iz Hrvatske i Srbije koji su se složili u jednome: autentičnost dnevnika je više nego upitna.

Prepoznavanje rukopisa je jedno, sudsko vještačenje je nešto sasvim drugo, jer u to ulazi i pojam autentičnosti rukopisa“, pojasnio je tada Marijan Krajina, angažirani vještak, čovjek koji je sudski vještačio na tisuće i tisuće predmeta, a što su potvrdili i sudski vještaci u Srbiji. Došlo se do zaključka kako je moguće da se radi o rukopisu Ratka Mladića, ali grafološki nalaz pokazuje kako ne postoji nijedna indicija da su autentični.

Prvo iz razloga što rukopis pokazuje kako je pisan „kao da je netko diktirao piscu“ i drugo pokazuje da je pisan odjednom, odnosno, da nije pisan periodično, ili „dan za dan“, kako sam pojam dnevnika nalaže.

Drugim riječima, Ratko Mladić je sjeo i pisao 5000 stranica dok ih nije napisao. Ovo zadnje nalaže i sami zdrav razum. Naime, teško je zamisliti kako Ratko Mladić koordinira masakrima od Škabrnje, preko Srebrenice, pa do logora i sabirnih centara, između jedne i druge naredbe piše poeziju na više stranica, i to savršeno urednim rukopisom. Sudeći po sadržaju ispisanih stranica, u jeku najžešćih sukoba, masakriranja, zločina protiv čovječnosti i genocida, Ratku Mladiću su prioriteti bili trgovina gorivom u Tesliću, obračuni u beogradskom podzemlju i nabavka bidona za gorivo. No vratimo se Žurnalu.

Razgovori sa zapovjedništvom HZHB

Mladićevi memoari dobivaju na snazi tek kada na površinu isplivaju navodni dijalozi sa sastanaka sa vodstvom HZHB. Mladić memoare piše poput dijaloga u filmu. Sjeća se svih upadica, tko je što rekao u danom trenutku, kao da je njegova uloga na sastanku bila vođenje stenograma, a ne sama rasprava. Tako navodi kako je 8. srpnja 1993. Milivoj Petković izjavio: „Neka ginu Hrvati Travnika, svakako nisu ratovali“.

Dakle, to je izjavio Petković, točno mjesec dana nakon najvećeg stradanja hrvatskog naroda Travnika. Naime, 8. lipnja 1993. postrojbe Armije BiH započele su žestoko protjerivanje hrvatskog stanovništva iz Travnika, uništavajući im imovinu. Žene i djecu su odvodili kao taoce u Mehuriće, gdje su bili stacionirani i mudžahedini. U selu Bikošama, u zaseoku Maljine, strijeljano je i ritualno ubijeno 30 hrvatskih civila. Do 10. lipnja 1993. Armija BiH je iz Travnika protjerala 19.000 ljudi. Mjesec dana nakon protjerivanja Hrvata da Petković izjavljuje „neka ginu“?

Ono što je još zanimljivije jeste činjenica da baš u srpnju 1993., po svjedočenju komandanta 8. motorizirane nevesinjske brigade Novice Gušića dolazi do razgovora između VRS-a i Armije BiH, uz suglasnost Arifa Pašalića.

O tome je javno svjedočio i tadašnji pomoćnik za bezbjednost komandanta 4. korpusa ARBiH Šefkija Džiho koji je sudjelovao u razgovorima. Zanimljivo, Žurnalova analiza ovo ne spominje, kao ni, makar u javnosti, objavljeni listovi Mladićevog dnevnika, iako je on sam 16. srpnja 1993. za Tanjug izjavio “Bespoštedni muslimansko-hrvatski obračuni, koji na prostorima bivše BiH traju više od dva mjeseca, nastavljaju se svom žestinom, a muslimanske snage su zamolile srpsku vojsku za pomoć“.

„Rupe“ u Mladićevom i Žurnalovom sjećanju

Zanimljivo kako „memoari Ratka Mladića“ ovo ne spominju, iako je suradnja trajala skoro dvije godine, tijekom kojih je VRS-a granatirala položaje HVO-a po narudžbi zapovjednika ABiH. Nema ih u „dnevnicima“, ali ima u brojnim intervjuima koje je Ratko Mladić dao kasnije, poput onog kojeg je dao srpskom časopisu „Princip“ gdje je prepričao kako je tekao sastanak sa delegacijom ABiH na čelu koje je bio Safet Oručević:

„Odjeven u maskirnu uniformu, Oručević je iskoračio i pružio ruku govorećiČast mi je upoznati se s Vama, gospodine generale. Znam mnogo o Vama i žao mi je što nismo na istim stranama. na što sam ja rekao: Znam i ja o tebi mladiću mnogo više nego što misliš. Čak više od Silajdžićeve supruge!“ na što je ovaj zanijemio, a dalje razgovore je preuzela Fatima Leho“ objavio je početkom 2004. časopis za srpska pitanja „Princip“.

Žurnalova analiza, kao i Mladićeva poezija ne spominje ove razgovore, iako ih je sami Mladić potvrdio i posvjedočio o njima. Ono što, s druge strane, Haški sud nije osigurao kada su u pitanju listovi koje su prihvatili kao dokaz tužiteljstva. Samo je on mogao posvjedočiti o autentičnosti, što je tražio i general Praljak. On je tražio također da svjedoči o tvrdnjama koje njega spominju kao aktera u dnevnicima. Naime, u dnevnicima se navodi kako je on odlučivao o cijelom nizu više političkih pitanja, nego vojnih. U trenutku objave ovog dijela Mladićevih memoara je svojevremeno govorio jedan od najbližih suradnika Franje Tuđmana Andrija Hebrang:

Strateški planovi su se dogovarali u Vrhovnom zapovjedništvu, a nijedan general nije imao ovlasti na terenu mijenjati političke zapovijedi“.

Sudeći po poeziji Ratka Mladića, „odmetnuo“ se general koji je od prvog dana rata u Hrvatskoj dragovoljno pristupio obrani, koji je kada je u Uskoplju počela popuštati crta obrane, u Prozoru se popeo na tenk i rekao vojnicima da krenu za njim u pomoć Uskoplju, koji je isto je napravio u Čitluku kada se nije htjelo propustiti humanitarnu pomoć koja je išla bošnjačkom narodu, koji je nakon što je dragovoljno sišao sa zapovjedne funkcije, uzeo pušku i otišao na prvu crtu.

Žurnalova objektivnost

Srbija je ovih dana proglasila državnom tajnom proces protiv zaštitnika Ratka Mladića dok je bio na slobodi. S jedne strane, dakle, imamo ustupanje javnosti 5000 listova „intimnih ispovijesti Ratka Mladića“, od kojih preko 3400 ulazi kao „dokaz“, a s druge strane se proglašava tajnom tko mu je i kako pomagao.

Isto tako ne smije se zanemariti činjenica kako autentičnost memoara nikada nije potvrdio Ratko Mladić, nego uvijek neki drugi ljudi poput pukovnika Milovanovića  ili odvjetnika Radovana Karadžića.

Zašto je ovo što je „srpska policija“ filmski pronašla memoare čija se autentičnost dokazala, gle slučaja, na suđenju Simatoviću i Stanišiću? Kada se vidi presuda Ratku Mladiću, sve je jasno: nitko ne spominje više agresiju i ulogu Srbije u ratu, nego se sva krivica prebacila na srpski narod u BiH. Postoji nevjerojatna mogućnost da će 29.11. jedinim agresorom biti proglašen onaj koji je agresora i zaustavio: Republika Hrvatska!

Prema tome, za objektivne i istinoljubive medije, pogotovo one koji sebe zovu „istraživačkim“ postoji više nego jedna indicija kako bi se prije „neoborivog“ zaključka da su zapovjednici HZHB trgovali da „ginu Hrvati iz Travnika, svakako nisu ratovali“ i plaćanja oglasa s tim naslovom, ipak valjalo priupitati o vjerodostojnosti istih.

Slaven Raguž/Dnevnik.ba

facebook komentari

Nastavi čitati

Analiza

Od 3. siječnja 2000., Hrvatsku drže u psihozi latentnog “građanskog rata”

Objavljeno

na

Objavio

Kad je agresija, a kad građanski rat?

Nasuprot rasprostranjenom mišljenju kako je Srbija zadnja od bivših jugoslavenskih republika postala samostalnom državom, i to pomalo nevoljko i pokislo, napuštena od svih, stoji jedna zanemarena činjenica – Srbija se zapravo prva osamostalila od zajedničke savezne države.

Učinila je to, doduše, bez pompe i narodnog slavlja pa i nije tako neobično što je to mnogima promaklo. Išuljala se onako zaplotnjački, u tišini, samo kako bi osigurala pogodan položaj za ostvarenje pomno planiranog nacionalnog cilja – što veće Srbije!

Naime, poslovično najglasnija jugo-republika je dana 28.9.1990., dakle gotovo tri mjeseca prije Hrvatske, donijela Ustav kojim se odredila suverenom i neovisnom državom koja prema federaciji nema nikakve dužnosti. Štoviše, taj je Ustav omogućio Srbiji da poštuje savezne zakone samo ako su u njezinom interesu. A u interesu joj je bilo sudjelovati u radu Predsjedništva države čije zakone više nije priznavala i preko njega zadržati nadzor nad vojskom. Ali i kriti se iza imena Jugoslavije, koristiti njezin još uvijek postojeći međunarodni subjektivitet i pred svijetom se, koji je strepio od njezinog raspada, himbeno zalagati za teritorijalni integritet Jugoslavije, a u konačnici i polagati pravo na savezna proračunska sredstva. Time što je Srbija u slučaju spora davala prednost republičkoj vlasti u odnosu na saveznu, federativna Jugoslavija postaje ne samo ustavno-pravno nego i elementarno logičko proturječje, bez obzira što će preko saveznih aparatčika bez izbornog legitimiteta još neko vrijeme figurirati na međunarodnoj sceni.

Da su temeljni funkcionalni elementi jugoslavenske federacije bile republike, potvrđuju i prvi višestranački izbori, održani upravo na republičkoj razini. Vodstva republika su tada po prvi put izabrana voljom naroda a ne u ime njega, dok predstavnici u saveznim tijelima nisu izravno birani na slobodnim izborima, već su ih posredno delegirale republike i pokrajine. Značaj republika pokazuju i pregovori o raspletu jugoslavenske krize (preustroju ili razdruživanju) koje su vodili predsjednici (predsjedništava) republika. S druge strane, nitko ispred Jugoslavije, savezne razine, ne pregovara o njezinoj sudbini, čak ni premijer Ante Marković. Navedeno pokazuje da su jedino republike, iako međunarodno nepriznate kao države, bile subjekti s pravom suverenog odlučivanja o ključnim političkim pitanjima.

Do mirnog raspleta nije došlo uslijed nepomirljivih gledišta između zapadnih republika (Slovenija i Hrvatska), koje su smatrale da su nositelji suvereniteta republike, i Srbije i Crne Gore, koje su držale da su to narodi (Makedonija i BiH su bile nesklone izrijekom se izjasniti). Potonje, u praksi teško provedivo stajalište nije priznavalo granice republika, tek ih je trebalo odrediti ili, kako se još spominjalo, platiti cijenu izlaska iz Jugoslavije. S obzirom da su im postojeće granice bile pretijesne, princip kojeg su zagovarale Srbija i Crna Gora nije se mogao nametnuti i provesti drukčije nego ratom. U tome ih je ohrabrivala spoznaja kako u ratu prednost ima onaj koji može računati na vojsku na svojoj strani, još i veću ako je to jedina raspoloživa vojska.

Povlačenjem iz Slovenije nakon upadljivo kratkotrajnog oružanog sukoba i Jugoslavenska narodna armija priznaje nestanak Jugoslavije. Povukavši se praktično bez borbe iz dijela države čijih je granica prema Ustavu SFRJ bila čuvarica, JNA pokazuje kako je svjesna da je izgubila državu (tj. da Jugoslavije više nema). No, nije joj trebalo dugo da pronađe novu, budući da povlačenjem na pričuvni položaj jugo-vojska pristaje uz politiku vodstva Srbije. Dojučerašnja zaštitnica Jugoslavije postaje zaštitnicom samo jednog naroda – srpskog! Naoružava samo jedan narod (druge razoružava), povlači se na teritorij naseljen pretežno ili u znatnoj mjeri tim narodom, borbeno djeluje koordinirano s paravojnim postrojbama samo tog naroda, žmiri na zločine tog naroda, štoviše katkad ih i organizira i prikriva im tragove. Primijetit će to i Međunarodni sud pravde u Haagu koji u presudi u predmetu tužbe Hrvatske protiv Srbije za genocid utvrđuje da su JNA i srpske postrojbe odgovorne za obrazac genocidnih čina počinjenih diljem Hrvatske s ciljem stvaranja etnički homogene srpske države, što ne ostavlja dvojbe oko napadačkog karaktera rata kojeg su vodile. Osim JNA u tom će udruženom zločinačkom pothvatu aktivno sudjelovati i MUP suverene i neovisne države Srbije (takvom se Ustavom proglasila) osiguravajući logističku, materijalnu i organizacijsku potporu srpskim paravojnim postrojbama na području Hrvatske, o čemu se u Haagu još uvijek vodi iznimno važan sudski proces Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću.

Kako u vrijeme rata u Hrvatskoj Jugoslavija više ne postoji – što su već prije, svaka na svoj način, utvrdile i Srbija i JNA – nije ga nikako moguće okvalificirati građanskim ratom u Jugoslaviji. No, kako bi se stvari izbjeglo nazvati pravim imenom, tomu se pokušalo doskočiti nakaradnom kovanicom o “građanskom ratu u bivšoj Jugoslaviji”, dakle građanskom ratu u nečem čega više nema. Time se zamagljivala činjenica da se rat u to vrijeme odvijao isključivo na teritoriju Hrvatske što uz karakter djelovanja JNA i srpskih snaga, kojeg je utvrdio Međunarodni sud pravde u Haagu, nedvojbeno upućuje na zaključak da je Hrvatska napadnuta, dok smjer kretanja i područje novačenja postrojbi JNA zorno pokazuju i odakle je napadnuta. Arhitekti rata nisu taj rat poveli kako bi izgradili drukčiju Hrvatsku, niti su svoju viziju ponudili na slobodnim izborima u Hrvatskoj, nego su ga pokrenuli protiv narodnom voljom izabranog vodstva kako bi Hrvatskoj oteli dio teritorija. Stoga ga se nipošto ne može smatrati niti građanskim ratom u Hrvatskoj. Javno deklarirani ratni cilj prisvajanja dijela teritorija Hrvatske (upakiranog u ostajanje u već nepostojećoj Jugoslaviji), te narav djelovanja njegovih provoditelja nedvojbeno ukazuju kako je riječ o agresiji. Pri tom je važno primijetiti kako opće pojmove poput agresije i građanskog rata određuje postupanje organiziranih struktura i zakonitih predstavnika uključenih skupina, a ne držanje pojedinaca. To nije stvar nečijeg mišljenja, nego jednostavno pitanje zdravog razuma.

Rjeđe se spominje da je osim Srbije, i uz njezinu politiku pristalih Crne Gore i JNA, u agresiji na Hrvatsku aktivno sudjelovala još jedna republika – Bosna i Hercegovina. Ne samo kao logistička baza, ne samo zato što su postrojbe JNA u Hrvatsku ulazile uglavnom iz te republike, niti samo zbog borbenog djelovanja agresora s njezinog teritorija, nego i zato što su naknade za pripadnike Teritorijalne obrane BiH, angažirane na zapadnoslavonskom i dubrovačkom ratištu, isplaćivane iz proračuna BiH. Bilo je to vrijeme kad to još nije bio rat Alije Izetbegovića, iako su i u BiH već ginuli ljudi i gorjela sela. Ali nisu to bili Alijini ljudi, niti su to bila njegova sela.

Taj izabrani predstavnik tek jednog od tri konstitutivna naroda u BiH uočio je znatne poteškoće s kojima se Hrvatska suočavala kako bi međunarodna zajednica, po naravi podložna inerciji, ali i izložena višegodišnjoj ustrajnoj promidžbi prosrpske jugo-diplomacije, jasno i glasno prepoznala školski primjer agresije kao agresiju, a ne kao građanski rat u bivšoj Jugoslaviji. Stoga zaključuje kako najprije treba ishoditi međunarodno priznanje BiH ili kako se izrazio – prvo treba staviti obruče oko Bosne, jer poslije priznanja je agresija, a prije priznanja je građanski rat. Poslužio se pritom i klasičnom prijevarom orijentalnog tipa na osebujan način koristeći pojmove taktike i strategije. Prijetvorno prihvaćanje plana Europske Unije poznatog kao Cutileirov plan – koji je predviđao unutarnji preustroj BiH na tri područja temeljem etničkog načela, a što je ujedno predstavljalo i preduvjet za priznanje BiH – naziva taktikom, a kasnije povlačenje pristanka – strategijom.

Dogovor je minirao samo kako bi stavio “obruče oko Bosne” i tako stvorio preduvjete da uzurpira položaj jedinog legitimnog predstavnika BiH. To, međutim, rat nije spriječilo, nego je i ono malo izgleda da ga se izbjegne svelo na nulu. Srbi u BiH su, baš kao i sunarodnjaci im u Hrvatskoj, počinili agresiju već zbog ratnog cilja – izdvajanja iz BiH i rušenja njezinog teritorijalnog integriteta (dakle njih nije zanimala drukčija BiH) – ali i zbog genocidnih čina provedenih s ciljem stvaranja etnički homogene srpske države. Karakterizaciji građanskog rata najbliži je rat između Hrvata i Bošnjaka, budući je prijepor nastao po pitanju unutarnjeg ustroja države. Hrvati su težili (kon)federalnoj BiH, uspostavljenoj na unutarnjoj teritorijalnoj podjeli temeljenoj na etničkim načelima, što su njihovi predstavnici u tri navrata potvrdili prihvaćanjem upravo takvih prijedloga međunarodne zajednice, dok su Bošnjaci inzistirali na unitarnoj ili građanskoj BiH, koja ne bi uvažavala interese konstitutivnih naroda nego samo građana-pojedinaca. Ipak, nije zgoreg primijetiti kako je i u ovom ratu uočljivo znatno više napadačkih elemenata s bošnjačke strane i obrambenih s hrvatske, nego obrnuto – toliko više da to, posebice uzme li se u obzir i način provedbe, ostavlja prostor i za drukčiju karakterizaciju tog rata.

U nedostatku ozbiljnih argumenata, a lako moguće i po onoj “drž’te lopova”, bošnjačka strana optužuje Republiku Hrvatsku za agresiju zbog angažmana Hrvatske vojske u ratu između Hrvata i Bošnjaka u BiH. No, brojnost tih postrojbi koje ni u jednom trenutku nisu prelazile snagu lake pješačke brigade (manje od dvije tisuće ljudi), kao i njihov prostorni raspored (raspršenost na dugačkoj bojišnici) jasno upućuju na taktički (i to obrambeni) karakter te intervencije, a ne na strateški (napadački, agresivni) s ciljem zauzimanja teritorija.

Drugi krak prikaza Hrvatske i Hrvata u BiH kao agresora od strane bošnjačke vrhuške temelji se na telepatskim sposobnostima čitanja tuđih misli i intimnih želja, a ne na vrednovanju djela. Prema takvom viđenju Hrvatska je kriva jer je željela pripojiti dio BiH, a Hrvati iz BiH zato jer su čeznuli priključiti joj se. Ako je to i bila prirodna želja, kako predsjednika Tuđmana, tako i ogromne većine Hrvata u BiH, u realnom vođenju politike izraženom kroz odigrane političke poteze nema naznaka koje bi ukazivale da se takvo što provodilo u djelo. Tome svjedoče uređenje i definicija Herceg Bosne, prvo zajednice a potom i republike, bezuvjetno prihvaćanje mirovnih planova međunarodne zajednice, sudjelovanje na referendumu o neovisnosti BiH, ali i njezino brzo priznanje od strane Hrvatske (Srbija ju je priznala tek 1995.). Slično bi se, primjerice, moglo optužiti Aliju Izetbegovića kako je stvarao, a ne samo sanjao islamističku BiH. Iako se to iz konkretnih političkih poteza bošnjačkog ratnog lidera ne vidi, iz autorskog mu spisa “Islamska deklaracija” očito je kako mu je srce kucalo. Jako ga je žuljala odvojenost vjerskih i svjetovnih zakona, toliko da se ne bi odveć protivio primjeni šerijata. Kad bismo tjerali mak na konac, nije li i postrojavanje odreda mudžahedina El Mudžahid u sastavu Armije BiH predstavljalo puno ozbiljniji znak potpore takvim stremljenjima od bilo kojeg dokumentiranog poteza Hrvatske i BiH Hrvata u smjeru odvajanja dijela teritorija BiH?

No, ni u Hrvatskoj ne manjka onih koji rado čube na glavi pa vide sve naopako. Ukotvljeni u toj pozi rat u Hrvatskoj nazivaju građanskim, dok građanski rat između Hrvata i Bošnjaka vide agresijom Hrvatske na susjednu zemlju. Još je više naopako što mnoge od njih zauzvrat izdržava država spram koje su spremni učiniti sve kako bi joj napakostili. Nađe se među njima nositelja istaknutih političkih funkcija (ipak sve manje) i u politiku zalutalih diletanata (sve više), odvjetnika, sudaca i tužitelja, sveučilišnih profesora i političkih analitičara…, a tu su i neizbježne pomoćne postrojbe – buljuk novinara, horde tzv. kulturnjaka, konačno, kao srp i čekić na petokraku, i nevladini a zapravo vladini aktivisti, naravno u službi stranih vlada… To su oni koji ne podnose pobjedničku Hrvatsku i Hrvate u BiH kao kamen joj zaglavni pa, posebno intenzivno i invazivno od 3. siječnja 2000., Hrvatsku drže u psihozi latentnog “građanskog rata”, boreći se za neku drugu Hrvatsku ili njihovim rječnikom rečeno – “ovu zemlju”. Hrvatska je to koja će biti sve samo ne hrvatska, zemlja bez okusa, boje i mirisa, bez narodnog pozdrava i ponosa, sa zastavom vazda na pola koplja i naposljetku bez ljudi,…, hrvatskih ljudi koje tako zdušno potiču na odlazak iz domovine uvjeravajući ih kako je ovdje sve loše i ništa nema smisla (samo nikako da to pokažu i vlastitim primjerom iz čega bi se moglo zaključiti kako njima izgleda i nije tako loše, a to je posebno porazno, jer ako njima nije loše, Hrvatskoj mora biti loše). Ukratko, bore se za Hrvatsku upravo po mjeri agresora iz devedesetih. Dijeleći s njim istinu o prošlosti i danas provode ciljeve agresije iz devedesetih, samo sada drugim sredstvima. I zato je za taj podmukli “građanski rat” u ovoj, po toj pojavi endemičnoj državi, “unutarnja agresija” sasvim prikladan izraz. No, ako je već vanjski agresor izbjegao sudu za svoja zlodjela, može li si Hrvatska priuštiti luksuz da takav epilog mimoiđe i ove unutarnje mu pobratime? Toliko ih je, doduše, da bi procesuiranje iz posve praktičnih razloga zahtijevalo ubrzani, da ne kažemo kratki postupak. Jer ne pomažu tu ni ograđivanja, ni suspenzije, pa čak ni otkazi… Najmanje što Hrvatska može učiniti za njih je uskratiti im državljanstvo države koja im toliko ide na jetra.

Grgur S./Kamenjar.com

 

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari