Pratite nas

Povijesnice

Zastava i grb RH koji su danas u upotrebi, uvedeni su na današnji dan 1990. godine.

Objavljeno

na

Na današnji je dan 21. prosinca 1990. Sabor Republike Hrvatske donio je Zakon o grbu, zastavi i himni Republike Hrvatske te zastavi i lenti predsjednika Republike Hrvatske. Novost u grbu bila je kruna s pet štitova, kakva se do tada nije koristila.

Da bi hrvatski čovjek mogao slobodno i javno pokazati svoj grb i zastavu, mnoge generacije hrvatskih muškaraca i žena položili su svoje živote ili proveli godine po mračnim zatvorima Jugoslavije i prethodnih država u kojima su Hrvati živjeli.

Na današnji je dan 21. prosinca 1990. Sabor Republike Hrvatske donio je Zakon o grbu, zastavi i himni Republike Hrvatske te zastavi i lenti predsjednika Republike Hrvatske. Novost u grbu bila je kruna s pet štitova s povijesnim hrvatskim grbovima, i to s najstarijim poznatim grbom Hrvatske te s grbovima Dubrovačke Republike, Dalmacije, Istre i Slavonije.

Likovni prikaz novog grba izradio je akademik Miroslav Šutej, a prihvatila ga je komisija kojoj je bio na čelu prof. dr. sc. Nikša Stančić, predstojnik katedre za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

Upotreba povijesnog hrvatskog grba i zastave bila je zabranjena od 1945-1990., a nošenje ili samo čuvanje istih značilo je doći pod udar državnog represivnog aparata koji je završavao teškim robijama i progonima. Zbog toga su Hrvati s čežnjom čekali trenutak kada će moći slobodno pokazati svoj grb i zastavu.

I konačno, 1990. došao je trenutak kada su iz ladica i škrinji, sa starih tavana i prašnjavih kuteva nakon 45 godina izvučene voljene zastave za koje su toliko hrabrošću stoljećima ginuli naši stari.

Podizanje hrvatske zastave i grba bio je trenutak ponosa s jedne strane i odlučnosti s druge strane. Poruka je bila više nego jasna: sada je čas i nećemo odstupiti!

I doista, nakon 45 godina zatiranja i progona hrvatskog grba i zastave, a time i hrvatskog čovjeka, te nakon četiri godine Domovinskog rata i želje da se „ustaška šahovnica“ uništi i zauvijek zatre danas hrvatski čovjek s ponosom i radošću nosi slobodno taj ljubljeni „crven-bijeli-plavi“.

I ne namjerava ga nikada nikome olako dati.

Izvor: narod.hr 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

‘Stepinac i tito sastali su se u četiri oka ’45.’!?

Objavljeno

na

Objavio

Isječak naslovnice

O Stepincu se u Hrvata – kao o političkoj figuri i političkom mučeniku – vrlo malo zna. On je, u tom pogledu, i dalje velika nepoznanica. U ovome tekstu pišem upravo o takvome, nepoznatom Stepincu, Stepincu koji je – iz meni nedokučivih razloga – ostao nepoznat čak i samim Hrvatima, piše Darko Hudelist u tiskanome izdanju novoga broja Globusa.

Samo devet dana nakon ulaska partizana u Zagreb, 17. svibnja 1945., Josip Broz Tito stavio je nadbiskupa Stepinca u preventivni pritvor, gdje ga je držao sve do 3. lipnja 1945. Stepinac je najprije bio interniran u privatnoj kući na Goljaku 23, odakle je, 25. svibnja, premješten u Jurjevsku 14.

Tijekom ta dva tjedna dok se nalazio u izolaciji sa Stepincem je vođeno ukupno šest razgovora/saslušanja, o kojima su napravljeni detaljni zapisnici (svaki od njih Stepinac je osobno potpisao). Stepinca je najprije posjetio i s njim razgovarao mons. Svetozar Rittig (bivši župnik župe sv. Marka u Gornjem gradu, koji je u ratu pristupio partizanima), a zatim su ga saslušavali visoki dužnosnik Ozne za Hrvatsku Veljko Drakulić, predsjednik Vojnog suda Komande grada Zagreba Vladimir Ranogajec, tajnik Oblasnog komiteta KPH za Zagrebačku oblast Antun Biber Tehek, isljednik Ozne Nedo Milunović, oznaš Berislav Žulj, stanoviti major Sekulić…

Važno je reći: to nisu bila klasična saslušanja nego više neka vrsta političkog uvjeravanja i raščišćavanja nekih bitnih spornih momenata, sa svrhom da se, eventualno, nađe nekakav modalitet suradnje (na relaciji Stepinac – nova, komunistička vlast).

Svih tih šest zapisnika nalazi se u “Dosjeu Stepinac”, u Hrvatskom državnom arhivu, i povjesničari koji se bave Stepincem uglavnom ih ne spominju. Nadbiskupa su u tim razgovorima/saslušanjima pripremali za njegov predstojeći susret i razgovor s maršalom Josipom Brozom Titom, do kojega će doći 4. lipnja 1945. u Lovačkom domu na Tuškancu 63, u privremenoj Titovoj rezidenciji.

A po onome što znamo – taj je razgovor bio sve samo ne kamilica. Počeo je, možda, blago, ali kako se dalje razvijao, postajao je sve ofenzivniji i žešći. Imamo i svjedoka: javnog tužioca FNRJ Josipa Hrnčevića koji je svojim očima vidio Stepinca kako izlazi iz Titova kabineta neposredno po završetku njihova razgovora. To je detaljnije opisao u svojim “Svjedočanstvima”. Stepinac je iz Titova kabineta izišao – napisao je – “vidno uzbuđen”, dok “Tito, vidjelo se, nije bio zadovoljan tim razgovorom”. A zašto nije bio? Hrnčević piše da “je Stepinac bio krut pa tako ni do kakva dogovora nije došlo”.

Sa svoje strane, nekadašnji vođa hrvatskih Križara Lav Znidarčić u svojoj knjizi “Alojzije Stepinac” piše da mu je nadbiskup Stepinac osobno posvjedočio: “Muški smo razgovarali.”

Nakon sastanka Stepinac je sastavio iscrpnu bilješku na približno 17 stranica, na temelju koje je napisao svoj izvještaj papi Piju XII. i poslao ga u Vatikan.

No i Crkva i država zatajili su javnosti o čemu su Stepinac i Tito razgovarali, a nadbiskupova bilješka nestala je iz arhiva, piše Darko Hudelist/Globus

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

Na današnji dan 1991. – Referendum o samostalnosti

Objavljeno

na

Objavio

U povijesti moderne, neovisne hrvatske države 19. svibnja 1991. jedan je od najvažnijih datuma. Toga dana Hrvatska je izašla na referendum na kojemu je odlučivala o svojoj budućnosti.

Glasačkim listićima trebalo je odgovoriti na dva pitanja:

– jesu li građani za to da Republika Hrvatska kao suverena država može stupiti u Savez suverenih država s drugim republikama
– ili pak da ostane u sastavu Jugoslavije koja bi bila federativna država.

Glasovanju je pristupilo 83,56 posto građana od kojih je više od 94 posto prihvatilo prvo rješenje, što je zapravo značilo opredjeljenje za samostalnu Hrvatsku. Protiv je glasovalo 4,18 posto, a 1,2 posto listića proglašeno je nevaljanima!

Referendum je održan u dramatičnim okolnostima četničke pobune koju su pomagali velikosrpski Miloševićev režim i JNA, kao posljednji zagovornik preživjele komunističke Jugoslavije.

Bila je javna tajna da Milošević pristaje na samostalnost Slovenije riječima – Idite, bre što pre! – kako bi što lakše prigrabio hrvatske krajeve istočno od crte Karlobag – Karlovac – Virovitica. U tome je tijekom vremena dobio punu potporu jugovojske kojoj je bila draža bilokakva nego nikakva Jugoslavija.

U međuvremenu je vojni vrh ustrojio i svoju stranku – “Savez komunista, pokret za Jugoslaviju” koji je demokraciju u Hrvatskoj i Sloveniji ocjenjivao “privremenom pobjedom kontrarevolucije”. I Milošević i jugovojska Hrvatskoj su namijenili sudbinu državice koja se vidi sa Sljemena i to pod vodstvom njihovih istomišljenika!

Na te prijetnje moglo se odgovoriti samo pripremama za oružanu obranu i plebiscitarnom voljom naroda za samostalnom državom.

Pozivajući se na hrvatski Ustav Sabor je već 21. veljače 1991. prihvatio Rezoluciju o “postupku razdruživanja od SFRJ” i mogućem udruživanju u savez suverenih republika. Tu namjeru na plebiscitu je potvrdila slobodno izražena volja naroda, koju nije mogla zanemariti ni međunarodna zajednica, inače nesklona hrvatskoj samostalnosti.

Ishod plebiscita hrvatski je Sabor 25. lipnja 1991. oblikovao u Ustavnu odluku o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske. No do međunarodnog će priznanja doći tek sljedeće godine poslije uspješnog otpora velikosrpskoj agresiji. (HRT)

 

Davor Marijan: Pet mitova i kontroverzi koje se u BiH i Hrvatskoj vežu uz Franju Tuđmana

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari