Connect with us

Kolumne

Zaštita totalitarizma pod krinkom suverenizma

Objavljeno

-

Foto: Hina

I dok je bio ovlašten i odgovoran činiti nešto više od blebetanja, dijeljenja priznanja i pomilovanja, Zoran Milanović nije ostao upamćen po nekim velebnim djelima. Nažalost, nije ni po nedjelima, iako je u toj kategoriji ostavio daleko više štofa za pamćenje, satkanog u ne tek metaforičkoj sintagmi – Hrvatska u smeću!

Ipak, ma koliko Milanović bio posvećen toj misiji, medijski ga i ini pripuzi nastoje prikazati neokaljanom poštenjačinom i prvoklasnim suverenistom, neviđenim još od predsjednika Tuđmana. Valjda ih je netko uvjerio kako štiteći besramlje štite dostojanstvo države i nominalno vodeće joj institucije, ne videći pritom sebe kolaboracionistima u njezinu rastakanju.

Biser do bisera – ogrlica!

Stoga je možda baš sad, kad se Milanović, uživajući u udobnosti busije, nabusito busa u junačka mu prsa, pravi trenutak pokušati sačuvati od zaborava neke od njegovih najdojmljivijih suverenističkih pothvata. I dok je glavnina njih, ponajviše nehajem samozvanih glasova javnosti, već izblijedjela iz njezina kolektivnog sjećanja, to je, uslijed aktualnih zbivanja, tek djelomično slučaj s tzv. Lex Perković. Naime, neposredno uoči ulaska Hrvatske u EU Milanovićeva je parlamentarna većina donijela zakon kojim se onemogućilo izručenje Josipa Perkovića i Zdravka Mustača Njemačkoj, odvrativši tako Angelu Merkel od nazočnosti prigodnoj svečanosti povodom prijema Hrvatske u Uniju.

No, nije sve stalo samo na toj zvonkoj diplomatskoj pljuski i jasnoj poruci kako balkansko kršenje europskih normi ne će proći. Uslijedili su neugodni nasrtaji povampirenih „briselskih bezveznjaka“, kojima se Milanović uspijevao othrvati oko pola godine, da bi se potom pokorio i porekao što je prethodno zakonom rekao. Poslušnički je izbrisao srž Lex Perković – datumsko ograničenje za zločine podložne izručenju temeljem Europskog uhidbenog naloga. No, sukladno svom karakteru, i to je učinio s figom u džepu, pouzdavši se da će štafetu u spašavanju vojnika Perkovića i Mustača preuzeti sudbena grana vlasti. Nakon zavrzlame prepune upravo grotesknih peripetija, njegova nadanja su se u konačnici ipak izjalovila. Krijući se iza visokog izvora bliskog samome sebi, vidno razočarani Milanović je neželjeni mu epilog (odluku o izručenju) proglasio državnim udarom s pištoljem na vodu. To, međutim, nije spriječilo hrvatske birače da mu pruže priliku ublažiti posljedice počinjene „nepravde“. A kakva bi to on bio poštenjačina kad bi ju propustio?

Nova suverenistička farsa uslijedila je nakon što se ukazala poslovna prigoda za učvršćivanje ovisnosti Hrvatske o ruskom plinu priključenjem na Južni tok. No, kako to obično bude – čovjek snuje, Bog odlučuje! Netom što je Milanović na tu temu primio Alekseja Milera, predsjednika Upravnog odbora Gazproma, u Zagreb je žurno doletio Amos Hochstein, zamjenik pomoćnika tamo nekog u State Departmentu. Argumenti mlađahnog američkog činovnika su, čini se, bili znatno uvjerljiviji od onih eurobirokrata u slučaju Lex Perković, tako da je Milanović podvio rep u svega nekoliko dana. I to mu sad dobro dođe kako bi se u gorućoj potrebi, usta punih ruske ćirilice, prikazivao američkim igračem.

Kad zabijaš autogolove, tko pobjeđuje?

Već tad se s popriličnom sigurnošću dalo naslutiti kako rok trajanja Milanovićevih suverenističkih seansi teži k nuli. Potvrdit će to slavna epizoda, u kojoj se junački borio za svoju zemlju i pod cijenu ozbiljne financijske, reputacijske i političke štete po nju, u jeku migrantske krize zatvorivši granicu za tranzitni promet sa Srbijom, kako bi prisilio tamošnje vlasti da počnu usmjeravati migrante i prema Mađarskoj. Milanović je puštao vozače kamiona da se znoje na granici nekih tjedan dana, a tada je zazvonio telefon… Odakle nego iz Beograda? Za Milanovićeve suverenističke ambicije kobnim se pokazao poziv europskog povjerenika za negdje nešto, Johannesa Hahna. Iscrpivši druge mogućnosti, suočen s flagrantnim kršenjem temeljne europske vrijednosti, slobode protoka roba, otvoreno je stao na stranu nečlanice nasuprot članice EU, naloživši jogunastom junoši da u roku od 24 sata opozove blokadu.

Poziv upućen negdje oko 2 sata Milanović je uporno ignorirao sve do 3, još u 4 se na brvnu čvrsto držao, da bi tek u 5 sati, uvidjevši kako nema smisla izaći i boriti se, opozvao blokadu. Aleksandar Vučić nije časio časa kako bi iskoristio pruženu mu prigodu narugati se Milanoviću, ali i Hrvatskoj koja ga je izabrala. Ne samo što nije „šarao“ migrante (izraz kojeg je tada Milanović rabio aludirajući na rasistički vic) prema Mađarskoj, nego je to činio šaljući ih na još jedan prijelaz prema Hrvatskoj (uz Tovarnik, i na Strošince). Sve to, međutim, nije spriječilo prevladavajuće medije u Hrvatskoj da Milanovićev predizborni performans proglase velikom hrvatskom pobjedom, otprilike u rangu Oluje. A što im je drugo sirotima preostalo nego uoči izbornog derbija isluženoj ragi tepati da je najsjajnije trkaće grlo, sve kako bi narodu opet prodali najomiljeniju igračku – rog za svijeću? Uostalom, je li i danas drukčije? Bez obzira što izbori nisu na vidiku.

Najzorniji prikaz ostavštine Milanovićeve vladavine daje usporedba s onom Aleksandra Vučića u susjednoj Srbiji. Dok se Milanović suverenističkim bravurama iz petnih žila trsio odvratiti njemački kapital od ulaganja u Hrvatsku, Vučić je uspio steći povjerenje njemačke politike i otvoriti vrata tamošnjim ulagačima. Posljedično, Hrvati su za poslom odlazili u Njemačku, dok su poslovi iz Njemačke odlazili u Srbiju, što se jasno odrazilo na migracijsku bilancu te dvije države s inozemstvom. Imajući u vidu samo ovaj krajnje otužni rezultat, doduše, tek vrh ledenog brijega, objektivni bi promatrač u Milanovićevu suverenizmu prepoznao servilnost prema postudbaškim strukturama i protuzapadnjačkim krugovima, u konačnici i izdaju temeljnih hrvatskih interesa. Unatoč tome, ili možda baš zbog toga, Milanović je nailazio na nepodijeljeno oduševljenje kako sedme sile, tako i sve sile trabanata, kojima se danas servilnost i izdaja hrvatskih vlasti priviđaju posvuda. Među njima i onih koji su već tada virili Milanoviću iz nogavice, lakejski mu služeći u viđenijim medijima, da bi u međuvremenu za nagradu bili prekomandirani u saborske klupe. Sve u svemu, nema tog kukavičjeg jajeta koje bi tako temeljito i učinkovito ispunjavalo interese beogradske čaršije u Hrvatskoj, kao što je to činio (i još uvijek čini) Zoran Milanović. I to je jedini, ali doista jak argument u prilog tezi da Milanović Hrvatima nije podmetnut. Jer kad se podmeće, ipak se pazi da to ne bude odveć uočljivo.

Čemu odustati od dobitne formule?

Naglavačke izvrnuta stvarnost u epizodi oko blokade granice sa Srbijom, kad su viđeniji mediji Milanovićevo uzmicanje jednodušno proglasili veličanstvenom pobjedom, prometnula se u pokaznu vježbu dokle je medijski komplot spreman ići u zaštiti lika i zlodjela Zorana Milanovića. Njome je, naime, potvrđeno kako otvoreno pravljenje budalama sebe i svih oko sebe, spremnih na to pristati, očito prolazi. Otada savršeno uštimani medijski agitprop može biti siguran da kritičan dio javnosti više vjeruje njemu nego vlastitim očima, pa čemu onda tu dobitnu formulu ne ponavljati do besvijesti? Poslije toga projekt izjednačavanja Milanovića i Plenkovića, tih po svemu – od djela, preko riječi do stila – antipoda, postaje stvar rutine.

Vrhunac ritualnog poricanja stvarnosti zacijelo je urnebesna tvrdnja kako nema ni trunke dokaza da bi Milanović bio ruski igrač. Pa ako žvakaća guma zalijepljena za potplat potpetice Marije Zaharove, koja se natječe sama sa sobom hoće li jače ogaditi Ukrajince ili jasnije afirmativno artikulirati ruske ratne ciljeve, nije ruski igrač, tko je? Na koncu konca, za posve pouzdan zaključak na tu temu dovoljno je već primijetiti što se dotični brani optužujući svoje protivnike da su proukrajinski nastrojeni, kao i čitav svijet kojem Hrvatska i formalno pripada. Naposljetku, ako Milanović nije ruski igrač, onda to ni u primisli ne mogu biti ni daleko suzdržaniji, očito bezrazložno ozloglašeni Orban i Vučić. Štoviše, onda ruski igrači, baš poput vraga u znamenitoj izreci, uopće ni ne postoje. I dok prononsirani ljevičarski trolovi licemjerno optužuju desničarske im kolege za bliskost Orbanu i Putinu, a sami istodobno drže štangu, tom dvojcu itekako bliskom Milanoviću – koji u Orbanu ne vidi nikakvu prijetnju, nego samo borca za svoju državu (a nekom čudnovatom podudarnošću usput i za Putinovu) – samoprozvani desničari podupiru Milanovića vodeći se svojim, stjecajem nepovoljnih okolnosti prinudno potisnutim simpatijama za Orbana i Putina. Budući da Milanović govori ono što se čak ni oni ne usude izreći, kako onda ti sljedbenici suverenističke internacionale, opet sa sjedištem u Moskvi, u njemu ne će vidjeti novog Tuđmana?

Mlakonja u Kijevu, manga u svom dnevnom boravku

Sveprisutno medijsko izjednačavanje Plenkovića i Milanovića (tvrdnja kako se međusobno vrijeđaju preslik je one kako su se HV i JNA u Vukovaru ’91 međusobno bombardirale) tek je blaži oblik sad već konvencionalno prihvaćene ordinarne laži kao dominantnog profesionalnog standarda u javnom prostoru. Naime, inzistiranje na izjednačavanju suprotnosti uopće ne znači da izostaje i posvemašnje izokretanje stvarnosti. Primjer toga je građenje percepcije da je Plenković nekakav neodlučni mlakonja i strašljivac, dok je Milanović hrabar i odlučan državnik, premda živi dokazi govore posve obrnuto.

Dok Plenković i ovih dana posjećuje ratni Kijev (gdje je odlazio i ranije, dosljedno svjedočeći savezništvo i kad su nerijetki proračunato okolišali), Milanović, čim mu guza proradi k’o meduza, naprasno, bez valjana razloga, odustaje od posjeta Hrvatima srednje Bosne, i to skoro 30 godina poslije rata.

Eto, koliko je spreman žrtvovati se za tamošnje Hrvate! I dok se Plenković u Kijevu nacrtao na licu mjesta, Milanović srednju Bosnu može gledati tek putem malih ekrana, kao i daleko mu srcu bližu, nesuđenu tihu patnju, legendarnu moskovsku paradu povodom Dana pobjede. Ta, nije li poziv na nju, upućen mu kao netom izabranom Predsjedniku, dočekao kao ustreptali dječarac objeručke ga prihvativši? Toliko je čeznuo biti tamo da mu se svojedobno morao pokvariti službeni avion kako bi ga se spriječilo u tom naumu, da bi sad, dan poslije Plenkovićeva posjeta Kijevu, s naznakom suze u oku nalazio utjehu diveći se svjetlom ruskom oružju u toplini dnevnog boravka.

Ipak, nije Milanović taj koji je srozao sve kriterije, norme i uzuse ponašanja u javnosti, a još manje je on najzaslužniji za duboki poremećaj svekolikih društvenih vrijednosti. Stvarni zatornici tih nosivih greda civilizacije su oni koji prostaka s Pantovčaka, kao neku vrstu hrvatskog Mr. Hydea, činjenicama unatoč, nastoje prikazati čas jednakim, čas čak i nadmoćnim hrvatskom Dr. Jekyllu. Ključni simptom tog moralnog sunovrata najjasnije se očituje u neprestanom čuđenju – A po čemu je to Milanović lud?… Po čemu je on to narkoman?… Po čemu je nacist?… Po čemu je komunist?… Po čemu je udbaški poslušnik?… Po čemu je relativizator genocida?… Po čemu je to Milanović ruska pudlica na baterije?… I, naposljetku – po čemu je to on izdajnik?… Ma koliko ona „kad nešto izgleda kao patka, gače kao patka i gega se kao patka, onda je to po svoj prilici patka“ posve jasno kazivala što je i tko je Zoran Milanović.

Račanovski odlučna imitacija Tuđmana

I dok se ohrabren talambasanjem navijačkih medijskih bubnjeva ne libi druge češkati, pa i pikati penkalom, tamo gdje njega svrbi, Milanović na djelima ipak nije toliko odlučan koliko je riječju drzovit. Štoviše, doimlje se spremnim učiniti sve samo kako bi sa sebe skinuo breme odgovornosti za svoje ekstremističke zamisli i natovario ga drugima. Čak i kad je možebitna odluka samo na njemu, najsretniji bi bio da je provedu ili barem amenuju drugi – od sudbene vlasti u slučaju izručenja Perkovića i Mustača, preko potpisa generala i admirala na molbu za njihovim pomilovanjem, sve do veta na prijem Švedske i Finske u NATO.

Korijeni zaplotnjačkog skrivanja iza drugih moguće se kriju u činjenici što Milanovića od samih početaka političke karijere, poput svojevrsne životne suputnice, prati hamletovska dilema – bi li piškio ili kakio? Praksa pokazuje da se on u pravilu opredjeljuje za topliju varijantu. I u tomu je, valja priznati, dosljedan, na znanje i ravnanje svima koji s njim liježu, čisto da se ne začude kao pura dreku kad se jednom probude iz duboka sna. Mada, dvojbeno je haju li uopće ti spavači što to ne miriše na dobro. Bit će da im je bitno tek da im bude toplo, dok god ih budu grijali ruski plinovi.

Nema sumnje da će Milanović tu vrstu topline isijavati i glede željno iščekivanog pomilovanja, te krune njegova poslanja, u biti svojevrsnog opisivanja kruga. Time bi, napokon, na radost nekoć dežurnih detuđmanizatora, a sada certificiranih vračeva pogađača koji najbolje znaju što bi Tuđman i Šušak danas činili, ali i čega bi se stidjeli, nepobitno dokazao da s Tuđmanom ima točno onoliko veze koliko i Nino Raspudić, vehementni recitator odavno najavljenog Milanovićevog Pakla, s Gojkom Šuškom. Ni crno pod noktom!

Stoga je naoko apsurdna operacija tuđmanizacije Milanovića zacijelo najveća uvreda Franji Tuđmanu ikad upućena, nemjerljivo veća od toga da je bio barjaktar pretvorbenog kriminala, pasionirani djelitelj Bosne, nesmiljeni autokrat i nesuđeni haški osuđenik. Pritom, između trenutnog i prvog predsjednika Republike Hrvatske ne stoji samo nepremostiv bezdan što dijeli razdor i rasap od okupljanja i zajedništva, nego i to što je Tuđman ispunjavao dana obećanja, dok ih Milanović posve pragmatično nije ni davao. Osim jednog jedinog. Ne što će učiniti, nego što ne će – da ne će nikoga pomilovati. A i to će jedno, jedincato, ma koliko se prenemagao glumatajući račanovsko odlučno možda, bez pardona prekršiti. Jer nije mu badava sve tako lijepo namješteno na volej – od potpisa generala i admirala do znakovite potpore iz šešira izvučenog predsjednika Vrhovnog suda.

Ipak, bit nespojivosti između Milanovića i Tuđmana ne čuči u njihovoj (ne)dosljednosti nego u posve drugoj kvaki. Tuđman je ispunjavajući obećanja težio zapadu jasno se odmičući od komunističkog totalitarizma i njegova nasljeđa, dok se Milanović, kršeći jedino svoje obećanje, definitivno učvršćuje kao najveći zaštitnik stečevina spomenutog totalitarizma, kojega je i sâm proizvod. Kao, uostalom, i trenutni kremaljski vladar. A gdje će ptica, nego svome jatu?

Grgur S.

Što vi mislite o ovoj temi?

Advertisement
Komentiraj
Advertisement

Komentari