Pratite nas

Kolumne

Zašto ateist ne bi smio biti predsjednik

Objavljeno

na

Hrvati u najmanju ruku zaslužuju predsjednika koji će u svakom trenu uvažavati podatak da 92,96 posto njih sebe doživljava kao vjernike

Mnogo reakcija izazvala je moja kolumna u kojoj sam zaključio da bi bilo stvarno ridikulozno na prisegu “Tako mi Bog pomogao” tjerati nekog ateista, ako se – ne dao Bog i hrvatski građani – jednom ipak dogodi da takav bude izabran za predsjednika, piše Ivan Hrstić/Vecernji.hr

Od pljeska oduševljenih što je to netko “napokon izgovorio” do negodovanja zbog takve javne diskriminacije s moje strane.
Napisao sam to napola u šali, svjestan, pa i pomalo željan reakcije na tu provokaciju. Veli se da u svakoj šali ima pola istine, a ova potvrđuje to maglovito pravilo.

Što bi se to, dakle, kobno dogodilo da Hrvati za predsjednika izaberu, da prostiš, ateista? Ako ništa drugo, trebali bismo napisati alternativnu prisegu bez prijetvornog izgovaranja imena Božjeg. Dakle, nitko ne bi išao s motikama pod prozore predsjednika-ateista, ako ga Hrvatići na demokratskim izborima izaberu. Jer, ako (možda) i nije volja Božja, jest ljudska. A ljudi imaju demokratsko pravo – i navadu – pogriješiti.

Što će i koga će naša djeca u nekoj (ne)doglednoj budućnosti birati i kako će politički ter na ine načine bludjeti, možemo samo nagađati. U talogu najcrnje turske kave možda neka gatalica već sad vidi da će jednog dana milošću božjom predsjednik svih Hrvatića i Hrvatina biti gej Srbin. A možda nam ipak nešto prije toga predsjednica bude crnkinja ateistica, ili vudu svećenica, tko zna.

Progres nikoga ne čeka. 
No, možda bismo umjesto u dalekozor mogli pogledati u retrovizor? Nije li nam se neki sličan “crni scenarij” možda – već zapravo i zbio? U nizu hrvatskih narodnih i nenarodnih vladara od stoljeća sedmog bijaše mnogo njih koje se ne bi moglo nazvati jaganjcima Božjim, a sad se sigurno vrte na mnogo toplijem mjestu, na kojem ne pomaže ni najjači UV faktor. No samo jedan je javno ratovao protiv Boga – antiteist Josip Broz, iako kruži predaja da se i on na samrtnoj postelji pokušao s njime pomiriti.

Posljednja pomast za svaki slučaj! Da u paklu prebrzo ne izgori.
 Sljedeći nam je bio Titov odmetnuti najmlađi general Franjo Tuđman, baš onaj koji je u prisegu ubacio ljevičarima svetogrdno “Tako mi Bog pomogao”. Za njim još jedan bivši komunist, Veliki Detuđmanizator, koji se na Boga kleo i oltare ljubio. No, ako nije sam u kadru, za Stipicu Mesića nikad nisi siguran govori li on to stvarno – ili samo otvara usta.

Nema u visokoj politici čovjeka koji je izveo više U-zaokreta nego on. A Hrvatići ga, eto, izabraše čak dva puta! I kao da nije bilo dosta bivših komunista koji se i dalje zaklinju u ubojicu s osmijehom, nakon njega izabraše čovjeka koji iz SKH nikad nije ni izišao. Ivo Josipović sebe je predstavljao kao agnostika, čovjeka koji pomirljivo dopušta da Boga ima, samo što se u to osobno još uvijek nije uvjerio. Pristojno i tolerantno, civilizacijski minimum u društvu u kojem njih 92,96 posto sebe vidi kao vjernike.

Oni u najmanju ruku zaslužuju predsjednika koji će baš u svakom trenu uvažavati taj podatak!
No, evo, sad se baš taj Josipović pridružuje zahuktaloj kampanji protiv navodne klerikalizacije te javno diže glas protiv religijskog programa na HRT-u, na sam dan Velike Gospe, uz mrzovoljnu primjedbu da Hrvatska “nije katolička džamahirija”! Na stranu to što iz te izjave probija neznanje, jer džamahirija je tek arapski naziv za sekularnu res publicu, suprotno nekom talibanskom kalifatu, sad očito imamo pravo pitati – je li agnosticizam zapravo samo krinka za još jednog ateista-antiteista koji se prošvercao na Pantovčak.

Josipoviću očito teško pada medijska tamna strana Mjeseca na kojoj se zatekao nakon vlastite deložacije s Pantovčaka pa, ironizirajući deložaciju Tita s Kazališnog trga, veli da bi “punokrvna domoljubna bratija” sada trebala sa “svakog poštenog hrvatskog stola” deložirati i “sumnjivi” Badelov pelinkovac i Kraševu Domaćicu.

Dakle, Josipović, onaj koji je u kampanju drsko krenuo ispod ploče s imenom maršala Tita! Ovo je još djetinjastije od onih koji vikali: “Uzet ćeš Titu trg, vrati onda društveni stan” ili “Vratimo Istru Italiji”. Usput, Badel je osnovan 1862. , a Kraš 1911., kao što je i većina soc-giganata izrasla na temelju otetog.

No, sve da je Tito i osobno pekao rakiju i birao trave za pelinkovac te mijesio tijesto za Domaćicu, kakvo to veze ima sa slavljenjem čovjeka izravno odgovornog za masovne zločine i 45 godina totalitarizma?
U momentu kad na Bernardića više nitko ozbiljno ne računa, Josipović bi se uskoro mogao naći u ringu s Milanovićem u borbi za šampionski pojas novog-starog lidera “socijaldemokracije”, a utrka za osvajanje Pantovčaka čini se kao dobra platforma za rekonkvistu takve pozicije. Kolinda Orleanska bi tako mogla biti izložena unakrsnoj vatri ateističkog dvojca, a sama neće smjeti jednakom mjerom uzvratiti. Neće nam biti dosadno.

Ivan Hrstić/Vecernji.hr

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina: Zašto je Vukovar nestao iz europskoga kolektivnog sjećanja

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatima ne nedostaje emocija prema državi. Bilo da slave pobjedu, kao 5. kolovoza u Kninu. Bilo da komemoriraju poraz, zločin i bol, kao 18. listopada u Vukovaru i Škabrnji. Uostalom upravo zahvaljujući toj emociji uspjeli su suprotstaviti se zlu i opstati 1991., pobijediti zlo 1995., vratiti se iz progonstva 1995. ili u Podunavlje 1998.

Ali im nakon toga, danas više nego prije dvadesetak godina, nedostaje država. Država, koja bi znala i željela tu emociju pretvoriti u kreativnost i pozitivnu snagu, koja bi, primjerice, znala od Vukovara napraviti suvremeni i živi spomenik pobjede nad zlom.

Uvjerljive slike zla

Nema uvjerljivije slike zla u Europi potkraj 20. stoljeća od slika i videosnimki razorenog Vukovara i kolone izmučenih ljudi koja izlazi iz ruševina, prepuštena na milost i nemilost JNA i srpskim paravojskama i traži spas u progonstvu.

Ili posljednjih snimki ranjenika iz Vukovarske bolnice, koje je dan nakon pada grada i dan prije evakuacije, u bolnici snimila ekipa francuskih reportera Hervé Ghesquière – Agnes Vahremian – Michel Anglade, i snimke s ekshumacije masovne grobnice Ovčara u kojoj su skončali.

Provodeći istraživanja za svoj dokumentarac “Zaustavljeni glas” o posljednjim danima Vukovara, još 2010. godine sam prvi put u tim njihovim snimkama naišla na nezaboravni razgovor s francuskim dragovoljcem Jean-Michel Nicollierom, koji u plavom bolničkom ogrtaču, gledajući smrti u oči, potpuno mirno govori francuskom reporteru: „Ja sam mogao izići iz Vukovara. Ali odlučio sam ostati s njima. I u dobru i u zlu. I u dobru i u zlu.“ A potom na pitanje H. Ghesquièrea: što je za vas Vukovar, s gotovo dječačkim osmijehom odgovara: Klaonica, klaonica, klaonica….

A. Vahremian je svoju novinarsku karijeru i započela uputivši se ljeti 1991 sa nekoliko godina starijim kolegom H. Ghesquièrom, u starom peugeotu 204, u rat u Hrvatskoj, a potom kroz kukuruzišta na najopasniju destinaciju – u Vukovar. Ostali su u vukovarskim podrumima sve do desetak dana prije pada grada, da bi se nakon pada ponovno vraćali preko Beograda.

Devetnaest godina kasnije, kao poznata reporterka francuske državne televizije, A. Vahremian me je uvjeravala da je Jean Michel znao da će ga ubiti, da mu se to vidjelo u očima, pričala kako su ga tjednima poslije pokušavali pronaći u srpskim logorima…

Vukovar je i prije 1991. godine bio (stari barokni) grad europskog duha i europskog razvojnog potencijala. Ujesen 1991. Vukovar je svojim odolijevanjem opsadi JNA i srpskih snaga postao simbol hrvatskog otpora i prkosa.

Svojim je padom razotkrio lice trenutačnih pobjednika, a to je ono lice majora Šljivančanina s petokrakom na kapi, koji kod mosta na Vuki viče na predstavnika Međunarodnog crvenog križa Nicolasa Borsingera, poručujući mu da je „u svojoj zemlji on komandant“, a sve to kako bi skrenuo pozornost od autobusa koji prolaze preko drugog mosta „evakuirajući“ ranjenike iz vukovarske bolnice na egzekuciju na Ovčaru.

Vasiljevićevi ‘momci’

U Vukovaru JNA nije slomila kralježnicu, kako se to često govori. Kralježnica je još izdržala, presvukle su se i predizajnirale duboke strukture JNA za sljedeći rat u BiH. No JNA je u Vukovaru najotvorenije pokazala svoje pravo lice, lice posljednje komunističke vojske u Europi, koja je dosljedno provodila njihove modele likvidacija, tortura, „nestajanja“ ljudi koje su doživljavali kao svoje političke protivnike. Vukovar ima potencijal postati – europska priča.

U Hrvatskoj se često ljutimo na nespremnost zapadnih zemalja, poglavito EU da vojnom prijetnjom zaustave ratni pohod JNA na Hrvatsku. Ali da nije bilo kakve-takve međunarodne prisutnosti, da Međunarodni crveni križ nije popisao zatočenike u srpskim logorima, da Hrvatska nije međunarodno priznata – Vukovar bi postao novi Bleiburg, a „nestali“ bi se brojili u desecima tisuća.

Tadašnja JNA i njezine obavještajne strukture, kolokvijalno KOS, bile su spremne za takav rasplet. Zato se danas imamo mnogo više razloga ljutiti na hrvatsku državu, na hrvatske institucije koje nisu učinile ništa da to veliko zlo bude prepoznato i spoznato i da ono uđe ne samo u hrvatsko, već i u europsko i svjetsko kolektivno pamćenje.

Kad danas kažete Srebrenica – to znači srpski genocid. Kad kažete Vukovar – to nikoga ne asocira na divljački zločin posljednje komunističke vojske u Europi i njezine kontraobavještajne službe nad jednim gradom i njegovim stanovništvom.

Danas kad već više od četvrt stoljeća postoji država, Vukovar uopće ne postoji u europskom, a kamoli u svjetskom kolektivnom sjećanju. Ni kao sjećanje, niti kao opomena.

A kako će i postojati, kada su institucije hrvatske države u svome praktičnom djelovanju u međuvremenu prihvatile KOS-ovu propagandu kao svoju istinu: da su za rat krivi nacionalizmi i nacionalisti na svim stranama, da su za zločine krivi srpski teritorijalci i četnici, da su Arkan i Šešelj zapovijedali Veljku Kadijeviću, a Goran Hadžić Aci Vasiljeviću. A ne da je Aca Vasiljević izmislio svu trojicu i još mnogo njih.

Za koju godinu možda će biti nepristojno posumnjati u priču da je Veselin Šljivančanin zaista želio spasiti ranjenike iz Vukovarske bolnice kada ih je poslao na Ovčaru, kako su to zaključili suci Haaškog suda. Uz hrvatsku državu kao neprimjetnog i nijemog promatrača.

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

DR. TONČI MATULIĆ – Raskrinkavanje misterija zla u vukovarskoj i škabrnjskoj tragediji

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Josip Jović: Povratak Ivana Vrdoljaka

Objavljeno

na

Objavio

Nekada su HNS i HSS nagovještavali autentičnu, centrističku alternativu dvjema vodećim i najvećim strankama.

U međuvremenu su postali tek njihov privjesak bez političkog identiteta, moneta za potkusurivanje i trgovanje, od čega koristi ima samo nekolicina vodećih ljudi u njima.

HNS je prošao put od prvakinje i zvijezde hrvatskog proljeća Savke Dabčević Kučar, preko tehnomenadžera Radomira Čačića i anacionalne građanke svijeta i okolice Vesne Pusić do Predraga Štromara, koji će, međutim, na poziciji predsjednika ostati zakratko.

Na mala vrata i na velika zvona vraća se Ivan Vrdoljak, paradigmatski primjerak političkog švercera, koji će ponovno preuzeti predsjedničku poziciju, piše: Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Nakon što je sto dana trubio da s HDZ-om ni za živu glavu ne bi u koaliciju, odlučio se ipak na savez s Plenkovićem, izazvavši time rascijep u stranci, a on zbog toga podnosi ostavku. Pričekao je manje od sto dana dok se prašina slegne i evo ga opet na čelu stranke i vjerojatno na mjestu potpredsjednika Vlade.

Najavljujući povratak, uz potporu Glavnog odbora, ispalio je u jednom dahu cijeli rafal razloga i opravdanja svojih vratolomija. Nije znao da će se HDZ i Most razići niti da će se povezati SDP i HSS.

Na srcu su mu gospodarstvo i obrazovanje, jer sve bi bez njega otišlo dovraga, spašava zemlju od novih izbora i sretan je (o kako li je lagan put do sreće) što nije s Grmojom, Pernarom, Marasom i Bernardićem, iako bez SDP-a vjerojatno nikada ne bi ni došao u poziciju biti nekakav čimbenik u političkim preslagivanjima.

HSS je prošao slično putovanje, od Drage Stipca, koji je još bio u tradiciji radićevštine, preko Račanova partnera, pragmatičnog Zlatka Tomčića, blijedih Josipa Friščića i Branka Hrga, koji su se odali HDZ-u, do današnjeg obijača automobila Krešimira Beljaka, koji je napravio snažan zaokret od demokršćanstva prema ljevici i liberalima, od HDZ-a prema SDP-u.

Ali evo, stigao je već iznevjeriti i svoje nove saveznike. Na glasovanju o povjerenju Vladi zastupnici iz njegova kluba su jednostavno isparili iz saborskih klupa. Veli Beljak kako se nisu snašli, nisu znali o čemu se tu radi, bili su umorni, znali su da će Vlada ionako dobiti potreban broj glasova itd.

Bit će ipak kako se HSS, još jednom u svojoj povijesti, raspolovio na one koji bi radije s Plenkovićem, a takvih je više, i na one koji su skloniji Bernardiću. Baš kao i 1941., tada u daleko okrutnijim okolnostima. Jedni su otišli s Titom, drugi s Pavelićem, najviše ih je ostalo neodlučno.

Krešo Beljak je na mukama. Sjedi na dvije stolice i ne zna kojemu bi se carstvu priklonio. SDP s njim više neće računati, HDZ bi otvorio vrata “sestrinskoj stranci”, ako mu bude potrebna, s Beljakom ili bez njega.

Dvije stranke zadnjih godina igraju ulogu jezičca na vagi, ali sa sve manjom težinom, koja tendira prema ništici. Veliki saveznici će ih odbaciti čim im ne budu trebali. Birači su ih već zaboravili, piše: Josip Jović / Slobodna Dalmacija

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari