Pratite nas

Povijesnice

ZAŠTO BEOGRAD SKRIVA TAJNI DNEVNIK NIKOLE TESLE?

Objavljeno

na

“Drago mi je što me i Hrvati smatraju svojim jer su moji preci hrvatski koljenovići Draganići iz Zadra. Kao hrvatski plemići u 16. stoljeću došli su u Liku i tu ostali. U Liku su moji prapreci došli preko Novog Vinodolskog. Preci moje majke, Kalinići,također su hrvatski plemići iz Novog Vinodolskog. Moj pradjed, stjecajem okolnosti, morao je otići u Bosansku Krajinu (Turska Hrvatska). Tamo je oženio pravoslavku i prešao na pravoslavlje. On je imao isturene prednje zube pa ga je narod prozvao “Tesla” prema alatki kojom se obrađuje drvo i otud dolazi i moje sadašnje prezime Tesla, što je zapravo nadimak. Moj djed je bio časnik u ličkoj regimenti, a moj otac pravoslavni prota!”  Ove su rečenice iz neobjavljenog dnevnika Nikole Tesle. Citirani dio navodno je jedan od razloga zašto taj dnevnik slavnog znanstvenika nikad nije objavljen, već se u strogoj tajnosti skriva od javnosti u Beogradu, zajedno s mnogim tajnama koje su u njemu zapisane. Ove Tesline riječi, iz njegovog neobjavljenog dnevnika, prvi put u javnosti isplivale su 1977. u središnjoj informativnoj emisiji nekadašnje TV Zagreb. Te tvrdnje tada nisu izazvale nikakve reakcije, ni potvrdne ni oprečne. Na veliku tajnu iz tajnog dnevnika Nikole Tesle ponovno je podsjetio dr. Petar Vučić, autor brojnih stručnih i znanstvenih članaka iz područja politologije i gospodarstva te ustavnoga, financijskoga i autorskoga prava. U svojoj knjizi “Govor Hrvatima o ispravnom putu” uz mnoge zanimljivosti podsjetio nas je i na priču o dnevniku Nikole Tesle koji spletom okolnosti nikad nije ugledao svjetlo dana.”Senzacionalno je kako hrvatska javnost ne zna za podatke iz Teslinog dnevnika premda se profesorica Ljubica Štefan, autorica brojnih knjiga, pobrinula da mnogi zanimljivi podaci dospiju u Hrvatsku. Ona je, ipak, dok je živjela u Beogradu, imala priliku vidjeti Teslin dnevnik i još neke tajne podatke. Mislili su da je ona Srpkinja i tako su joj pokazali neke strogo čuvane tajne” rekao je dr. Petar Vučić, poznati hrvatski inetelektualac čija je specijalnost geopolitika. Zapis iz tajnog dnevnika Nikole Tesle, koji se krije u državnom arhivu u Beogradu, objavljen je na 55. stranici knjige dr. Vučića.Njegova obitelj nije iz Smiljana niti postoji u tom selu prezime Tesla

O genijalnom pronalazaču i znanstveniku iz Like napisane su brojne biografske knjige i u većini njih navodi se kako je priča o podrijetlu obitelji Nikole Tesla dosta mutna i neistražena. Primjerice, u knjizi “Nikola Tesla istraživač, izumitelj, genij” potpisanoj od grupe autora: Rudež, Muljević, Petković, Paar, Androić (Školska Knjiga, 2006) u predgovoru Vladimira Muljevića stoji:”Kada se o Nikoli Tesli govori i piše, uvijek se počinje sa selom Smiljanom. Njegova obitelj međutim nije iz Smiljana, nego iz drugog dijela Like pa i dalje. U podacima o svim obiteljima koje su prije više od stotinu godina živjele u svim dijelovima Like nigdje nije pronađeno prezime Tesla. Bio je to nadimak jednog od Teslinih predaka, koji se zapravo prezivao Draganić, a bio je doseljenik vjerojatno iz Ledenica. Priženio se u obitelj prote Mandića, pa je tako nastala lička obitelj Tesla.”Prof.dr. Vladimir Njegovan, jedan od Teslinih hrvatskih biografa starije generacije, također se posvetio proučavanju povijesti Tesline obitelji, te u knjizi “Nikola Tesla: 1856-1956” (Zagreb, 1956) također navodi prezime Draganić. Prema predaji, u obitelji Tesla jedan od predaka te obitelji imao je istaknute prednje zube slične tesli, alatu za obradu drveta po čemu je ta grana Draganića dobila nadimak, a poslije i prezime Tesla. Draganići su u Liku na područje Divosela došli vjerojatno u 17. stoljeću iz sela Ledenica pokraj Novog Vinodolskog, kamo su se naselili iz Dalmacije. Iz rodoslovlja obitelji vidi se da je 1485. sedam muškaraca nosilo ime Nikola. Djed Nikole Tesle, otac njegovog oca Milutina, također se zvao Nikola i služio je kao narednik u Napoleonovoj vojsci – tvrdi prof.dr. Vladimir Njegovan.Priča o tome da bi veliki znanstvenik mogao biti genetski i etnički Hrvat mogla se nazrijeti u nekolicini njegovih biografija, ali uglavnom onih pisanih od hrvatskih autora. O Nikoli Tesli do sada je napisano dvjestotinjak knjiga i postoje američki, ruski, njemački i naravno hrvatski i srpski biografi.Hrvatski biografi su najprecizniji kada je u pitanju podrijetlo obitelji Tesla, i svi do jednoga se slažu da obitelj Tesla bez obzira na nesumnjivu pravoslavnu vjeroispovijest Teslinog oca i djeda potječe iz Hrvatske, i svi do jednoga negiraju tvrdnje nekih Teslinih srpskih biografa koji pišu da su preci Tesline majke rođene Mandić došli u Liku iz Šumadije. Koliko su se hrvatski biografi trudili podrijetlo Tesline obitelji što više vezati uz granice današnje Hrvatske, toliko su se srpski biografi trudili priču što više posrbiti.

 

Na koju zemlju je mislio kad je

govorio o prebacivanju ostavštine

Po nekim pitanjima Teslini biografi, domaći i strani, su gotovo jedinstveni. Nakon smrti velikog izumitelja u New Yorku 1943. u njegov su apartman upali agenti FBI-a i dugo kopali po negovim papirima. Pretpostavka je da su se najviše zanimali za Tesline pokuse s oružjem sa smrtonosnim razarajućim zrakama, odnosno tragali su za izumima primjenjivim u vojne svrhe. U knjizi “Tesla – čovjek izvan vremena” jednoj od najpoznatijih Teslinih biografija objavljenoj u SAD-u, Margaret Cheney je pisala da je veliki dio Teslinih rukopisa i prijavljenih i neprijavljenih patenata pod velom državne tajne smješten u Washingtonu. Drugi dio Tesline rukopisne ostavštine, koji nije bio toliko zanimljiv agentima FBI-a, a odnosi se na njegove zabilješke vezane za njegov život i podrijetlo, prebacio je u Beograd Teslin nječak i kraljevski diplomat Sava Kosanović. Poslužio se Teslinom željom da njegova rukopisna ostavština završi u zemlji u kojoj je rođen i Amerikanci su, pošto su dobro pročešljali po Teslinim patentima, udovoljili želji velikoga znanstvenika da ostatak njegovih rukopisa završi u starom kraju. Međutim, Teslin stari kraj nije Srbija, on je rođen u nekadašnjoj Austro-Ugarskoj Monarhiji, točnije u Hrvatskoj, i umjesto u Beogradu njegovi su rukopisi trebali završiti u Zagrebu.Nigdje nije precizirano što je veliki pronalazač točno mislio kada je želio da njegovi rukopisi završe u zemlji gdje je rođen, ali iz današnje perspektive gledano to bi trebala biti Hrvatska.Nikola Tesla u Beogradu je boravio samo jednom, bio je srdačno dočekan i premda je poznato da se nije rukovao s ljudima, poljubio je ruku svog omiljenog pjesnika Jovana Jovanovića – Zmaja, koji je u čast Teslinog dolaska napisao i prigodnu poemu. Međutim po svjedočenju Ivana Meštrovića, u knjizi “Prisjećanja na ljude i događaje” za vrijeme boravka u Beogradu Tesla je doživio još nešto, zbog čega se više nikad nije vratio u Beograd. Kasnije u Americi je rekao velikom hrvatskom kiparu kako ne bi želio da Meštrovićevo kiparsko portretiranje Nikole Tesle završi u Beogradu. Stoga je originalni odljevak slavnoga Meštrovićeva portreta velikoga znanstvenika izložen u Institutu Ruđer Bošković u Zagrebu, a kopija se nalazi u Muzeju Nikole Tesle u Beogradu.

 

Tesla nije autor izjave “Ponosim se

srpskim rodom i hrvatskom domovinom”

Svi se danas pozivaju na ovu Teslinu izjavu. Međutim malo se zna kako ta rečenica ne pripada svjetskom poznatom izumitelju. Izreka sa statusom parole, za Hrvate idealnoga stava za Srbe iz Hrvatske, parafraza je čestitke koju je povodom Teslinog 80. rođendana velikom pronalazaču 1936. uputio dr. Vlatko Maček, tadašnji predsjednik HSS-a. U čestitki je dr. Vlatko Maček napisao: “Obraćam vam se kao sinu srpskoga roda i hrvatske domovine” na što je Tesla ljubazno uzvratio da se ponosi i jednim i drugim, i to se kasnije pogrešno uzelo kao glavni dokaz osobnoga nacionalnoga izjašnjavanja najpoznatijeg znanstvenika s ovih područja. Sam Tesla Hrvate i Srbe podjednako je volio, često je recitirao narodne pjesme. Listajući brojne Tesline biografije, može se zaključiti da je bio rojalistički Jugoslaven naklonjen kralju Petru II. Karađorđeviću, s kojim se sastao 1942. u hotelu “New Yorker”. Proveo je zadnjih 10 godina svog života u tom hotelu.Kad je 1930. otvoren “New Yorker” bio je najveći hotel na svijetu, raspolagao je s 2500 soba na 40 katova. Kad je stanoviti Joseph Kinney u izlogu hotela napravio “Hall of the Fame” (kuća slavnih), jedna pored druge našle su se fotografije Nikole Tesle, snimljene 1942. upravo u vrijeme posjeta tadašnjega jugoslavenskog kralja Petra Karađorđevića. S velikim znanstvenikom i kraljem na fotografiji je i Teslin nječak Sava Kosanović, tada još kraljevski diplomat. Odmah do te fotografije bila je izložena fotografija Muhammada Alija snimljena u sobi New Yorkera nakon njegovog poraza u Ožujku 1973. u meču protiv Joea Fraziera. U svojim dnevnicima objavljenim pod nazivom “Kraljevo naslijeđe” pod datumom 8. Srpnja 1942 mladi Petar II. je napisao: “Posjetio sam dr. Nikolu Teslu slavnoga američko-jugoslavenskog znanstvenika. Kad sam ga pozdravio, stari znanstvenik mi je rekao: “Izuzetno sam počašćen. Drago mi je što ste još tako mladi i radujem se što ćete jednom postati veliki vladar. Vjerujem da ću poživjeti do Vašeg povratka u oslobođenu Jugoslaviju. Od svoga oca ste naslijedili njegove posljednje riječi “Čuvajte mi Jugoslaviju”. Ponosan sam što sam Srbin i Jugoslaven. Naš narod ne može izumrijeti. Čuvajte zato jedinstvo svih Jugoslavena – Srba, Hrvata i Slovenaca”. Posljednji monarh iz srpske dinastije Karađorđevića uz to je opisao koliko su ga ganule starčeve riječi i da su nakon toga obojica zaplakali.Nije suvišno spomenuti da su Amerikanci i Englezi te 1942. Kralja Petra još smatrali saveznikom, i on je u SAD došao tražiti od Franklina D. Roosevelta zrakoplove za četnike. Dakle, premda su se kralj i veliki znanstvenik pozivali na jugoslavenstvo i pozdravljali ga, pri tom nisu mislili na isto. Dok je Tesla bio iskren Jugoslaven zaista začuđen kako se to Hrvati i Srbi ne mogu dogovoriti, kralj je bio šovinist kojem je jugoslavenstvo bilo samo najbolji način za provedbu velikosrpskih pretenzija. Profesor Bogdan Radiša, tadašnji voditelj informativne službe, u kraljevskom veleposlanstvu u Washingtonu često se susretao s genijem iz Like i svjedočio da su Tesla i njegov nječak Sava Kosanović predvodili bitku za razvijanje bratstva među Srbima i Hrvatima u Americi. Bogdan Radiša tvrdi da, premda je bio veliki znanstvenik, jedan od najvećih umova s ovih područja, zapravo nije uopće bio svjestan velikoga sukoba između Srba i Hrvata.U vrijeme najveće klaonice čak se u New Yorku uglavnom družio s Hrvatima kao što su Zlatko Baloković, violinist svjetskog glasa; pa braća Živčić; tada vrlo popularni boksači; te već spomenuti Ivan Meštrović.Kada je zbog jasnih antisrpskih stavova Teslin nječak Sava Kosanović 1943. dobio otkaz iz kraljevske diplomatske službe, slavni pronalazač tome se nije mogao načuditi i po riječima njegovog nječaka Kosanovića, to je dosta doprinijelo skoroj Teslinoj smrti.

 

Hrvati i Tesla voljeli su se javno

U knjizi “Tesla – čovjek izvan vremena” Margaret Cheney, poznata američka Teslina biografkinja, citira profesora Bogdana Radišu na još nekoliko mjesta. Tako navodi i slijedeći zaključak: “Nema sumnje da je cjelokupna krvava tragedija Jugoslavije od 1941. do 1943. morala utjecati na Teslu i da je zbog toga bio utučen. On bi me često znao upitati mogu li mu objasniti što se događa među nama i zbog čega se ne možemo složiti…”Zapisala je da je Teslu 8. Siječnja 1942. zanemarujući poruku na vratima “Ne smetaj” pronašla spremačica Alice Monaghan. Mrtvozornik je kao vrijeme smrti upisao 7. Siječnja u 22:30, a kao uzrok smrti je naveo srčanu trombozu. Louis Adamic (Alojz Adamič) napisao je ganutljivi posmrtni govor koji je 10. Siječnja na radijskoj postaji pročitao tadašnji gradonačelnik New Yorka Fiorello H. La Guardia. Velikoga znanstvenika na posljednjem ispraćaju uoči kremiranja ispratilo je samo 12 osoba, od kojih je bilo nekoliko novinara. Zbog velikih napetosti između Hrvata i Srba, Amerikanci su ga procijenili da je tako najbolje. Ipak, kad se 12. Siječnja u katedrali svetog Ivana održalo pravoslavno opjelo, u nju je nagrnulo oko 2000 ljudi, podjednako Hrvata i Srba. Smjestili su se na suprotne strane katedrale, a biskup William T. Manning prije službe tražio je obećanje da ne će biti političkih govorancija i međusobnih provokacija. Biskup je počeo misu na engleskom, a na srpskom ju je okončao prota Dušan Šukletović. Od balkanskih političara uz Teslinog nječaka Savu Kosanovića bili su nazočni veleposlanik Konstantin Fotić, hrvatski ban Ivan Šubašić, bivši premijer Kraljevine Jugoslavije, te ministar poljoprivrede i obnove. Spomenute biografske činjenice pokazuju koliko su se Hrvati i Tesla voljeli javno.Nema mnogo poznatih Srba koji su prema Hrvatima iskazivali toliko ljubavi i obratno. Teslini životni postupci pokazuju kako bi rečenice iz navodnog Teslinog tajnog dnevnika mogle doista biti napisane rukom velikog znanstvenika.Nesumnjivo da je Teslin otac Milutin Tesla bio pravoslavni svećenik, djed Nikola također je bio pravoslavac, ali što je bilo prije toga? Začuđuje kako nitko od brojnih hrvatskih biografa i brojnih drugih hrvatskih znanstvenih i kulturnih radnika nije službeno upitao za postojanje Teslinog dnevnika. Bio Hrvat ili Srbin, Teslin znanstveni rad nije ništa manje impresivan, ali nije li sramotno od javnosti kriti nečiji dnevnik zato što tamo piše da su preci najvećeg “srpskoga” uma bili Hrvati?

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Zločini tkz. Armije BiH: 25. godišnjica strijeljanja fojničkih fratara

Objavljeno

na

Objavio

Svake godine sredinu studenog u Fojnici obilježi sjećanje na dvojicu fratara koje su strijeljali pripadnici Armije RBiH. Tužna godišnjica protekne u znaku mise zadušnice i prigodnog programa, a u sjećanju subraće i vjernika fra Nikica Miličević i fra Leon Migić žive svakodnevno jer vrijeme ne može izbrisati ni tragičan događaj ni plemenitost dvojice ubijenih fratara.

Ono što se toga dana tragično dogodilo najbolje je opisao ondašnji samostanski kroničar fra Miroslav Krajinović Carko, koji je zapisao slijedeće:

„U subotu, 13. 11. 1993., u 12.55 sati čuo sam neku galamu. Pogledao sam kroz prozor. Vidim četvoricu, trojica u vojničkoj uniformi, četvrti u crnom kaputu. Jedan tjera pred sobom fra Leona i reče mu: ‘Stoj tude na stepenicama!’, koje vode u samostan. Fra Leon je sišao sa stepenica i stao. Uto se pojavi fra Nikica. K njemu pristupi vojnik. Udari ga šakom u lice, nogom u mošnje, opsuje mu ustašku majku i potjera ga u samostan. Ubrzo, čuo se pucanj rafala od kojeg je ubijen fra Nikica, a fra Leon ranjen, i pao pred vratima blagovaonice.

Ubojica je pristupio fra Leonu, udario ga nogom uz riječi: ‘Diži se!’ Kad se podigao, sasuo mu je rafal u zatiljak. Zadnje riječi fra Leona bile su: ‘Nisam ništa kriv’, a fra Nikice, kad mu je ubojica govorio da će ga ubiti: ‘Ubij!’ Zločinac je izvršio svoj naum. Fra Nikica je pao među dva krila vrata na hodniku. Nakon zlodjela, povukli su se. Sve je ovo promatrao časni brat fra Tomislav Tomičić, kojega je držao jedan od razbojnika na stepenicama koje vode na prvi sprat. U kući, tuga, žalost i strah. Dvije djevojke, Ivona Skoković i Snježana Bošnjak skočile su sa verande i otišle obavijestiti SUP.

Stipo Tuka i Ivo Debeljak skočili sa verande. Stipo se sakrio među drva, a Ivo na štalu. Ubrzo je stigla vojna policija. Ja sam bio pred muzejom, i otvorio im vrata. Drugi dio vojne policije uletio je u razgovornicu i naredio da svi poliježu i stave ruke za vrat. Tako ih je zatekla civilna policija i naredila da ustanu. Vojna policija, a i civilna, počeli su pregled po sestarskim prostorijama. Ja sam pošao za vojnom policijom i došao do vrata, i vidim gvardijana mrtva. Rekao sam: ‘Moj gvardijan ubijen; ovo se nije dogodilo ni za vrijeme Turske.’

Ugledah sestru Krunoslavu, reče mi: ‘Ubili su fra Leona!’. Na dan pogibije braća su slavila svetu misu, pripremili se za propovijed na nedjeljnoj misi, a i za svoje imendane, sv. Nikola Tavelić – fra Nikica slavio, a fra Leon brata Leona, ovčicu Božju. Fra Leon je bio miran. Ovčica Božja. Ljubio je Boga i sva stvorenja Božja. Najdraže mu je bilo, poslije obavljenih dužnosti, otići u prirodu, često uz pratnju životinja. Obradovao bi braću donoseći gljiva, voća i čajeva koje bi našao na šetnji. U grad nije zalazio i tako rijetko i svoje posjećivao.

Fra Nikica je bio razgovorljiv. Dobra srca i svakom je pomagao govoreći: „Daju nama, dajmo i mi drugima“. Za kuću se izvanredno brinuo. Kad bi pošao na duži put, pitao bi: „Šta komu treba, nek napiše“. I zaista bi donio, pa ponešto i tko nije ništa tražio. Braća su ležala mrtva. Počela saslušanja. Kad su policije otišle, počelo je spremanje braće. Sestre su pripravile potrebno, a Ivo Mijatović i Alojzije Skoković braću su oprali od krvi, obukli i stavili u mrtvačke sanduke. Oko 22.00 sata braću smo prenijeli u crkvu, pomolili se u tišini, izišli i povukli se u svoje sobe. Kako nam je bilo, teško je izreći. Sama Božja milost krijepila nas.“

(iz Samostanske kronike 1993.).

Fratri Samostana u Fojnici u povodu 20. godišnjice ubojstva fratara, pripremali su materijale za izdavanje knjige Pucnji u fratre (autor Zoran Oroz) i dokumentarnog filma Nepogubljena dobrota (autor Branka Jukić, TV KISS). Budući da o samom sudskom procesu neposrednim izvršiteljima ubojstva fratara nije bilo gotovo nikakve dokumentacije, fratri su zatražili dokumente od nadležnih pravnih institucija države BiH (Kantonalni sud Sarajevo). Nakon što su dobili tražene dokumente i nakon detaljnog čitanja, bilo im je jasno da tadašnje sudstvo nije odradilo svoj posao.

Naime, Vrhovni vojni sud u Sarajevu u kaznenom predmetu (Broj: K-248/94) i Vrhovni sud Bosne i Hercegovine (Kž. 10/95) za ovo su kaznano djelo procesuirali Miralema Čengića i osudili ga na 11, odnosno na 15 godina zatvora, te sudionike Nedima Zerdu, Samina Mušinbegovića i Vahida Begića na po šest mjeseci zatvora. Detaljnim uvidom u ovaj kazneni predmet jasno je, međutim, da gore spomenuti sudovi nisu utvrdili pravu istinu.

Nisu utvrdili niti prave razloge, motive i pobude zbog kojih je ubojica na tako svirep, surov i nedoličan način u prostorijama našega samostana strijeljao gvardijana fra Nikicu Miličevića i vikara fra Leona Migića, koji su tada obnašali službu Uprave Samostana u Fojnici. Jasno je također da je u procesuiranju vojni tužitelj ubojicu i ratnog zločinca Miralema Čengića stavio u najbolji mogući kazneno-pravni položaj i tako vješto izbjegao jedino moguću pravnu kvalifikaciju za ovaj zločinački čin, a to je: kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava.

Niti jednom riječju tužitelj ne donosi mogućnost da je netko ovaj ratni zločin planirao i naredio. Nadalje, u presudi ne stoji napisana niti jedna riječ koja bi upućivala na mogućnost da se ovo dvostruko ubojstvo dovede u kontekst zločina vojnika protiv civila, zločina iz mržnje prema drugom narodu – dakle: organiziranog ratnog zločina.

Zbog toga fojnički fratri postavljaju pitanje: Kako to da su ubijeni baš fratri koji su tada obnašali službu Uprave Samostana (gvardijan i vikar), a pošteđeni su ostali fratri, od kojih je jedan bio neposredni očevidac, kojeg je jedan od vojnika držao dok je drugi ubijao? Zar se može vjerovati da je Uprava Samostana slučajno likvidirana?

Jasno je da se u procesuiranju na gore spomenutim sudovima moralo dati mogućnost da postoji nalogodavac ubojstva fratara našega Samostana, što je u konkretnom slučaju izostalo. Nije jasno zašto su ubojica Miralem Čengić i ostali privedeni tek četiri mjeseca nakon počinjenja teškog zločina? Zašto se toliko čekalo? Zašto je tadašnji predsjednik BiH Alija Izetbegović, samo nekoliko mjeseci nakon presude, ubojici dao čak tri pomilovanja, i nakon četvrtog pomilovanja od strane ondašnjeg predsjednika F BiH Ejupa Ganića, ubojica je već bio na slobodi.

Sve ovo upućuje na opravdanu sumnju da je procesuiranje ubojice i ostalih sudionika bila samo dobro izrežirana predstava kako bi se zapravo javnosti skrenula pozornost s prave istine i kako bi se prikrili pravi zločinci, tj. oni koji su ovaj zločin planirali i naredili.

Svjedok toga zločina prof. dr. fra Vitomir Slugić izjavio je da se okrutno ubojstvo, koje je bilo smišljeno, svelo na sudu na ubojstvo u krčmi. Dakle, ne radi se o običnom ubojstvu, nego o strijeljanju, a ta riječ uključuje prethodno planiranje i naredbu. Ovo je klasični organizirani ratni zločin.

Fojnica samostan/Hrvatsko nebo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

10. studenog 1991. – Pad Bogdanovaca (VIDEO)

Objavljeno

na

Objavio

Na današnji dan 1991. godine okupirani su Bogdanovci koji su se nakon pada Marinaca, još početkom listopada, našli u okruženju. Povlačenje hrvatskih branitelja iz Bogdanovaca poznato pod nazivom “Štafeta smrti” jedna je od najherojskijih priča iz Domovinskog rata.

Tijekom opsade Vukovara jedina veza s vanjskim svijetom bio je takozvani „kukuruzni put“. Bio je to poljski put skriven kukuruzom koji je išao preko Bogdanovaca, Marinaca i Nuštra. Padom Marinaca potkraj listopada ta je veza pukla.

Na prostoru duljine 6 kilometara, a širine oko 150 metara Bogdanovci su doživjeli sudbinu Vukovara. Ostali su u okruženju punih 40 dana. Za to su vrijeme branitelji trpjeli svakodnevne pješačke i tenkovske napade od mnogostruko jače naoružanijeg neprijatelja, piše HRT

Bogdanovce je branilo oko dvjesto pripadnika Zbora narodne garde, Hrvatskih obrambenih snaga, policije i sami mještani. Kada su ostali bez streljiva, donesena je odluka o povlačenju. Zajedno s ranjenicima i civilima 10. studenog krenuli su u više skupina u proboj. U jednoj od njih bila je i trudnica.

Iako je do slobodnog ali žestoko granatiranog Nuštra samo 6 kilometara, proboj je za neke od njih trajao više dana i noći. Povlačili su se preko minskih polja i okupiranog hrvatskog područja.

Pripadnici Hrvatskih obrambenih snaga formirali su takozvanu štafetu smrti. Idući kroz minsko polje hrabro su hodali na čelu kolone kako bi drugima omogućili prolaz. Kada bi prvi stao na minu, na njegovo je mjesto, svjestan da mu svaki korak može donijeti smrt, dobrovoljno stao drugi HOS-ovac. Do danas nije utvrđeno koliko ih je točno poginulo u smrtonosnoj štafeti.

Za to su vrijeme agresorska JNA i četničke parapostrojbe ušle u Bogdanovce s preko tisuću i pol do zuba naoružanih ljudi.

Poubijali su i masakrirali 130 branitelja, civila, žena i djece te stare i nepokretne mještane koji su ostali u selu. Potpuno su uništili sve obiteljske, kulturne i sakralne objekte pa je nekad lijepo pitomo slavonsko selo poprimilo jeziv izgled.

Sve muke i patnje koje su prošli nisu obeshrabrile mještane Bogdanovaca da se od prvog dana progonstva počnu pripremati za povratak. Bogdanovčani su najvećim djelom bili smješteni u Prognaničkom naselju Rokovci gdje su samo tri kilometra zračne linije od sela sedam godina čekali povratak kućama.

 

Dokumentarni film ”Štafeta smrti” – heroji se nikad ne zaboravljaju

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari