Connect with us

Komentar

Zašto Centar za mirovne studije ne voli Matana i Šunju?

Published

on

Nakon što su njeni politički mentori i nalogodavci iz cirkuskog šatora s bruxelleskom adresom došli u opasnost da u bližoj budućnosti budu primorani pred biračkim tijelom polizati ono što su imigracijskom politikom kontaminirali, hrvatska se politička elita, dovedena pred gotov čin, nakon tisuća bezimenih hordi propuštenih preko srijemskih kukuruzišta, sjetila da i hrvatski narod ima granice. Granice strpljenja. Ali i države. Doduše avnojevske, no ipak nekakve, međunarodno priznate.

Kada je u skladu s tom spoznajom da Hrvatska ima granice nevoljnoj hrvatskoj policiji, lišenoj pomoći vojske, naposljetku dopušteno provoditi ono što je zakonom i dužna provoditi, otpočeo je rat drugim sredstvima. Ni manje, ni više nego sredstvima iz državnog proračuna. Kako je to moguće? Jednostavno, ako uzmemo u obzir sljedeće: deveti krug pakla Dante je u svojoj Božanstvenoj komediji predodredio za izdajice Judu, Kasija i Bruta, a da ga je punio onima koji u Hrvatskoj obnašaju vlast, ili se vlasti kriju pod suknjom, trebalo bi mu najmanje još devet krugova, i opet bi nedostajalo.

Na temelju snimke snimljene skrivenom kamerom negdje u pograničnom šumskom području između Hrvatske i BiH (od 1:50-2:21) plaćenici iz nevladinih udruga uspentrali su se na sve četiri dajući bjesomučne izjave o grubom kršenju ljudskih prava u mikrofone i kamere gladne takvog otrovnog streljiva, toliko gladne da se laž iz usta predstavnice Centra za mirovne studije u trenu proširila svim mainstream medijima prerušivši se u obličje činjenice, koje joj dakako, ne pripada. Jer pregledavanjem snimke odmah je uočljivo da nikakvog nasilja od strane policije nema, a što se tiče uskraćivanja prava na azil, ako ga i ima, ne može se dokazati da ga ima jer se temeljem snimke ne može razlučiti gdje se točno odvija imigrantski pokušaj prelaska, na graničnoj crti ili u dubini hrvatskog teritorija. No ta dilema dotičnoj predstavnici Centra za mirovne studije Sari Kekuš uopće nije važna. Njen je prioritet osmišljavanje verbalnog moralističkog pamfleta po principu što dramatičnije to bolje, pa je uz velik napor uspjela složiti otprilike ovo (3:25-3:45):

„Vrlo je jasno da način na koji postupaju prema njima je uz mahanje oružjem, uz ili guranje ili zamahivanje nogom i da je vrlo jasno da se pod prijetnjom te osobe udaljavaju dalje od hrvatskog teritorija. Mi to ne vidimo kao odvraćanje, mi to vidimo kao protjerivanje.“

Otvoreno: Ugrožavaju li migranti sigurnost u Hrvatskoj?

U prijevodu, gospođica Kekuš implicira da nije bitno kako propisi reguliraju institut odvraćanja, odnosno protjerivanja, ni koje su pravne razlike između ta dva pojma, već je bitno kako oni iz Centra za mirovne studije i njima srodnih smiješnih organizacija to vide. Isto tako zamjera što policajci koriste guranje i imaju pištolj. Vjerojatno ona smatra kako bi ilegalne imigrante granični policajci trebali uvjeriti da ne mogu ilegalno prijeći granicu uz kavu i kolače, eventualno partiju briškule. Stoga bi bilo zanimljivo vidjeti kako bi se proveli obični građani poput Matana i Šunje iz Prosjaka i sinova, kad bi pokušali ilegalno prijeći granicu, oglušujući se na zakone i policijsku zabranu. Vjerojatno onako kako je to propisano Zakonom o nadzoru državne granice:

Članak 42.

Kaznom zatvora do 30 dana ili novčanom kaznom u iznosu od 2.000,00 do 10.000,00 kuna kaznit će se za prekršaj fizička osoba, ako:

  1. prijeđe ili pokuša prijeći državnu granicu izvan graničnog prijelaza ili preko graničnog prijelaza izvan radnog vremena graničnog prijelaza (članak 4. Zakonika o schengenskim granicama),
  2. izbjegne graničnu kontrolu ili napusti područje graničnog prijelaza dok granična kontrola još nije obavljena (članak 26. stavak 1. ovoga Zakona).

Članak 43.

Novčanom kaznom u iznosu od 1.000,00 do 5.000,00 kuna kaznit će se za prekršaj fizička osoba, ako:

  1. na području graničnog prijelaza ne postupa po upozorenjima i naredbama službenika koji obavljaju graničnu kontrolu (članak 15. stavak 3. ovoga Zakona)

Opravdano se postavlja pitanje zašto zakon ne vrijedi jednako za sve? Zašto se imigrante iz bliskoistočnih i afričkih zemalja tretira bolje od ilegalnih prelazaka počinjenih od Matana i Šunje? Je li predstavnica Centra za mirovne studije rasist? Ksenofob? Mrzi li ona Matana i Šunju, kao i sve ostale koji nisu iz Pakistana i Afganistana?

Usprkos tome što ih iz Centra ne vole, siguran sam da bi Matan i Šunje, dobronamjerni kakvi jesu, poželjeli Centru za mirovne studije daljnje uspjehe u borbi za ljudska prava ilegalnih imigranata koji su ilegalno prešli nekoliko državnih granica, zloupotrebljavajući pravo na azil i zaobilaznim rješenjima ostajali u sigurnosti svoje anonimnosti iz koje povremeno ispliva neko ime, ali prekasno, kada je teroristički napad već počinjen. A ako se za par desetljeća kojim slučajem u Europi pravda bude krojila po šerijatu, valjda će se imigranti sa snimke sjetiti svojih dobrotvora iz Centra za mirovne studije. S druge strane, suverenistima se ne piše dobro. Jer da su Ahejci pod Trojom imali Centar za mirovne studije, ne bi im trebalo deset godina ni Trojanski konj. Troja bi pala za jedan dan.

Jure Trutanić

Otvoreno: Ugrožavaju li migranti sigurnost u Hrvatskoj?

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari