Pratite nas

Kronika

Zašto danas slavimo čovjeka kojeg je njemački list “Bild” stavio kao desetog na listu zločinaca u prošlom stoljeću

Objavljeno

na

Prvi, prema tim podacima, bio je Mao-Ce tung s 50 milijuna pobijenih ljudi. Iza njega plasirao se Staljin. On je smaknuo tek deset milijuna manje. Nacistički zločinac Adolf Hitler odgovoran je za ubijanje više od 20 milijuna ljudi, a četvrti Čang Kaj – šek za „tek“ deset milijuna. Lenjin je pobio četiri, Tujo Hideki tri, Pol Pot, Crveni Kmeri, Kambodža dva, etiopski marksist Mengitsu, ubojica cara Haile Selassieja dva, a Yahya Khan iz Pakistana milijun ljudi. Na desetom mjestu najvećih masovnih ubojica prošlog stoljeća je bivši doživotni predsjednik Jugoslavije, trostruki narodni heroj, maršal Josip Broz Tito s milijun žrtava nakon II. svjetskog rata.
[dropcap]K[/dropcap]akvo je ovo vrijeme došlo da se ama baš svatko i o bilo čemu usuđuje izreći svoje mišljenje, pa čak i o stručnim pitanjima o kojima prema stanju vlastita obrazovanja nema nikakve nadležnosti – pita se danas Igor Mandić, koji godinama piše o pripremanju jela, književnosti, seksu, pa i o aparatima za gašenje požara.
Tako se neki šmokljan na jednom zidu usudio napisati i ovo: „Sveti Ante, ako si u stanju/ Uzmi Stipu, a vrati nam Franju“. No nije prošlo dugo, a netko na sve to nadoda: „Sveti Ante, da se mene pita/ Uzmi oba, a vrati nam Tita“.
A baš oko Tita u Hrvatskoj se još uvijek lome koplja. Jedni viču da je heroj, a drugi ga svrstavaju u zločince. Međutim, u njegovo vrijeme (od 1945.-1980.) nije bilo rata, živjelo se u blagostanju i slozi, nosile su se štafete i pisalo voljenom vođi. Samo, na tisuće onih koji su ležali po zatvorima od Stare Gradiše do Golog otoka i Lepoglave imali su nešto drugačija razmišljanja, ali u odnosu na broj stanovnika, uvijek su bili u manjini, pa se njihov glas uopće nije uzimao u obzir, baš kao ni glas onih koji su se spasili Titovih logora odlaskom u inozemstvo.
A komunizam, željeli mi to priznati ili ne, bio je pravo čudo. Zapravo, jedan reče da je imao čak osam čuda! Vrijedno se na njih i podsjetiti:

  • 1. Svatko je bio zaposlen.
  • 2. Iako je svatko bio zaposlen, nitko ništa nije radio
  • 3. Iako nitko ništa nije radio, sve planove smo ispunili najmanje 100 %
  • 4. Iako je plan ispunjen i preko 100 %, radnje su bile prazne
  • 5. Iako su radnje bile prazne, svi su sve imali
  • 6.Iako su svi imali sve, svi su krali
  • 7. Iako su svi krali, nikada ništa nije nedostajalo
  • 8. Iako ništa nije nedostajalo, svi su se pobunili i srušili komunizam.

I eto ti ga sad! Ulje na vatru nadodao je njemački list „Bild“, negde oko 2003. godine. Objavio je popis najvećih ubojica 20. stoljeća. Drug Tito i tu je bio na vrlo dobrom – desetom mjestu. Prvi, prema tim podacima, bio je Mao-Ce Tung s 50 milijuna pobijenih ljudi. Iza njega plasirao se Staljin. On je smaknuo tek deset milijuna manje. Nacistički zločinac Adolf Hitler odgovoran je za ubijanje više od 20 milijuna ljudi, a četvrti Čang Kaj – Šek za „tek“ deset milijuna. Lenjin je pobio četiri, Tujo Hideki tri, Pol Pot, Crveni Kmeri, Kambodža dva, etiopski marksist Mengitsu, ubojica cara Haile Selassieja dva, a Yahya Khan iz Pakistana milijun ljudi. Na desetom mjestu najvećih masovnih ubojica prošlog stoljeća je bivši doživotni predsjednik Jugoslavije, trostruki narodni heroj, maršal Josip Broz Tito s milijun žrtava nakon II. svjetskog rata. Tu su mu valjda pribrojili ona u Bleiburgu, Jazovkama, Golom otoku…
A da je Tito zaslužan za slamanje nacizma nitko ne osporava. Međutim, o komunističkoj diktaturi koju je uveo čim je došao na vlast, kao i za kontinuirane progone političkih neistomišljenika, gušenje i zatiranje bilo kakvog oblika višestranačja i demokracije u Jugoslaviji nije se smjelo govoriti, jer bi svatko takav vrlo brzo završio gdje mu je i mjesto – iza zatvorskih zidina, a njih je hvala Bogu bilo i na pretek.

– …“Velika je sreća kada je čovjek koji se nalazi na čelu, čovjek harmoničan i uzvišen nad sitnim ljudskim slabostima, kada je čovjek, koji upravlja sudbinama ljudskim, nadaren i sklon da njeguje najdragocjenija ljudska svojstva (a to su osjećaji za pravednost i ljepotu), a upravo to su oni elementi koji Tvoju ličnost čine za sve nas toliko dragom“, pisao je uz ostalo drugu Titu veliki Miroslav Krleža tijekom listopada 1954., dakle nakon što su tisuće Hrvata okončale život u Bleiburgu, na Križnim putovima, po tamnicama i logorima.
Neki smatraju kako ni današnje Hrvatske ne bi bilo da nije bilo Tita i njegove borbe u II. svjetskom ratu. O tome svjedoče i riječi akademika Dušana Bilandžića: „Da nismo mi krenuli u borbu protiv fašizma i nacizma, da je Hrvatska, dakle, ostala uglavnom onakva kakva je bila – proustaška, danas Hrvatske ne bi ni bilo. Jer bi bila osuđena gore od Njemačke. Drugo, što je važnije, obnovila bi se Kraljevina Jugoslavija. Ta Kraljevina Jugoslavija, dakle četnici Draže Mihajlovića, bi Hrvatsku okupirali i ta bi okupacija, po njihovim dokumentima, trajala najmanje 2o godina. Hrvatski komunizam je zaslužan zato što je izveo industrijsku revoluciju, doveo Hrvatsku u rang srednje razvijenih industrijskih zemalja Europe, osigurao konfederalni Ustav 1974. godine, na osnovu kojega je Hrvatska dobila samostalnost. Prema tome, Tito i komunizam spasili su Hrvatsku“ – tvrdi ovaj povjesničar, zaboravljajući gdje su danas i kako su, u odnosu na Hrvatsku i Jugoslaviju,  nakon II. svjetskog rata prošle Njemačka, Italija, Japan i druge zemlje.
No dok je nacizam istražen, međunarodno osuđen, a počinitelji izvedeni pred sud, slični zločini počinjeni u ime komunizma nisu ni istraženi, niti su doživjeli bilo kakvu međunarodnu osudu. Hrvatski i jugoslavenski povjesničari naprosto su se natjecali tko će više podilaziti Titu i partiji, tko će više lagati, marginalizirati i krivotvoriti, sve s ciljem da se zataškaju tamne strane ideologije koja je počivala na proširenom teroru, masovnom kršenju ljudskih prava, smrti milijuna ljudi i bijedi cijelih nacija.

Stoga, i dalje moramo voditi rasprave o onome što se događalo poslije II. svjetskog rata, nakon što su pobjednici, na čeli s maršalom Titom, preuzeli vlast na prostorima bivše Jugoslavije, jer se za to ne zna, jer je to zataškavano, prije svega iz razloga što je komunistička vlast, ogrezla u zločinu, sve do 1990. godine zabranjivala o tome govoriti. Tito i njegovi sljedbenici to su radili sistematski, namjerno, jer je u njihovu biću i toj komunističkoj ideologiji svojstveno uništavati, uklanjati, ubijati i eleminirati svoje ideološke protivnike, ljude koji drugačije misle(sjetite se samo Andrije Hebranga za kojega se još uvijek ne zna ni gdje mu je grob).
Smiješno je uz ostalo danas slušati i čitati kako Tito nije znao za ove ili one zločine, pa da zbog toga ne treba odgovarati. Pa, ni general Ante Gotovina nije znao za neke navodno počinjene zločine, pa je morao odgovarati, po zapovjednoj odgovornosti i to na Međunarodnom sudu u Haagu! No, za razliku od Gotovine i ostalih optuženih hrvatskih generala, Broz je i i te kako sve dobro znao i sve je zapravo i odobravao. Ustavom iz travnja 1963. taj čovjek, za razliku od drugih, nije imao vremenskih ograničenja za izbor na položaj Predsjednika Republike – to je i ostao do svoje smrti. Na taj način postao je ustavna kategorija i osigurao ovlaštenje monarha.
U tom režimu, u kojem smo živjeli pedeset godina, osobito sramnu ulogu odigrali su i brojni hrvatski povjesničari i akademici (od kojih većina i danas govori i piše kao da se nitko više i ne sjeća njihovih ranijih tekstova). Često su pretjerano hvalili i Titove knjige. A on je i po tome morao biti prvi. Jednom je list Borba objavila da su Titove knjige doživjele 900 izdanja i prodane u toliko primjeraka koliko Hrvatska ima stanovnika! A kad su pitali Tita što on čita, obično nije čitao ništa (pa čak ni crtane romane). No, sve te knjižurine odmah nakon njegove smrti počele su se kamionima odvoziti na otpad. Tko danas od tih silnih naših povjesničara uopće citira Tita, iako nekada nisu ni jedan svoj ozbiljniji tekst ili knjigu započinjali njegovim riječima? Književnici su se natjecali tko će o njemu ljepše napisati, a glumci tko će prirediti bolji recital, od kojih su mnogi uz burano odobravanje izgovarali stihove:
„Tito, zemlje naše čedo milo,
Da te nije ne bi ni nas bilo“.

Već i po tim stihovima, jasno je da ga se moralo štovati kao Boga! I dok Hrvatska danas nema (službeno) junaka Domovinskog rata, Tito je uzeo čak tri Ordena narodnog heroja, kao i sva znana i ne znana priznanja, od kojih su se mnoga izmišljala samo radi njega. Tako mu je svojedobno dodjeljena i Povelja naroda i narodnosti Jugoslavije u kojoj je neki „stihoklepac“ napisao i ovo:
– „… Dragi druže Tito, nitko nije svijesniji od nas nemogućnosti da u ovoj povelji divljenja i ljubavi, zahvalnosti i ponosa nabrojimo glavne makar Tvoje pobjede, niti da ukažemo na najbitnije vrline Tvoje revolucionarne ličnosti,dosljednog i neustrašivog komuniste revolucionara i borca – komuniste, niti da iznesemo primjere kojima si i po tisuću puta, urezao svoje ime u povijesna zbivanja čija je pokretljivost isto što i Tvoje nezaustavljivo kretanje napred ka slobodi…, a neumoran, bez počinka, nikad zadržan postignutim, siguran da iza svakog ostvarenja i najboljeg, pod izgledom nemogućeg blistaju Tebi već sve šanse za još ljudskije, plemenitije i slobodnije moguće koje Ti svojim bićem i radom ovaploćuješ…“

I nakon svih tih silnih pjesmuljaka, priznanja i ordena, jugoslavenski diktator jedino nije dobio ono koje je najviše želio: Nobelovu nagradu za mir! (Ipak nisu svi bili glupi i zatupljeni!)
No, kako bilo da bilo, od komunizma i Tita ostala je samo sapunica, a i riječi mnogih  hrvatskih književnika i povjesničara na koje se povremeno moramo prisjetiti, tek iz razloga da ne kažu kako Hrvati baš sve (kao primjerice stvaranje hrvatske države i uloge njezina prvog predsjednika dr. Franje Tuđmana) vrlo brzo zaboravljaju!

dnevno.hr

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kronika

Kapetan Dragan pobjesnio u sudnici: ‘Ovo je fašistički progon, pa mene je i JNA mrzila’

Objavljeno

na

Objavio

Dragan Vasiljković, poznatiji kao kapetan Dragan, kojega optužnica Županijskog državnog odvjetništva tereti za ratne zločine nad hrvatskim vojnicima i civilima u četvrtak je iznoseći svoju obranu na splitskom Županijskom sudu odbacio krivnju za sve što mu se optužnicom stavlja na teret

Vasiljković je iznio obranu, ali nije želio odgovarati na pitanja sudskog vijeća, optužbe i obrane. Kazao je da je cijeli sudski proces ‘opsesivno fašistički progon‘, a nakon što ga je sudac Damir Romac upozorio da ne vrijeđa nastavio je da od procesa ne bi ostalo ništa ‘kada bi isključili fašizaciju Hrvatske‘.

Odbacio je tvrdnje da je ikada imao veze sa zatvorom na kninskoj tvrđavi upitavši kako netko može biti ratni zarobljenik prije rata s obzirom da je rat u Knin došao 1995.

‘Ja sam dao prijedlog da se zatvor izmjesti i napravi mokri čvor. Ne znam kome je palo napamet da me predstavi kao čuvara zatvora kada je tamo bilo toliko puno policije. Želim reći kako sam 12 godina zatvoren od čega 11 godina bez optužnice. Oduzeli su mi 12 godina života. Čak su i Alojzija Stepinca držali u kućnom pritvoru, a ja sam 12 godina u zatvoru’, kazao je Vasiljković.

U svojoj je obrani kazao i da je Glinu napustio 27. srpnja u 14 sati, a u optužnici ga se tereti da je djela počinio 30. srpnja. Istaknuo je kako je ‘komično’ sve ono što o tom slučaju pišu novine.

‘Veće su šanse da sam zapovijedao Anti Gotovini nego JNA. Pa oni su mene mrzili. Ne samo da nisam počinio ratni zločin nego se zapitajte zašto sam postao to što jesam’, rekao je Vasiljković na kraju svoje obrane.

Vasiljković je optužen da je kao zapovjednik Jedinice za posebne namjene u sastavu paravojnih srpskih postrojbi, odnosno zapovjednik Nastavnog centra za obuku pripadnika specijalnih postrojbi Alfa, postupao protivno odredbama Ženevske konvencije.

Na teret mu se stavlja da je tijekom lipnja i srpnja 1991. u zatvoru na kninskoj tvrđavi te tijekom veljače 1993. u Bruškoj kod Benkovca mučio, zlostavljao i usmrćivao zarobljene pripadnike hrvatske vojske i policije.

Uz to je optužen i da je tijekom srpnja 1991. u Glini, u dogovoru sa zapovjednikom tenkovske jedinice JNA, izradio plan napada na tamošnju policijsku postaju te prigradsko naselje Jukinac, sela Gornji i Donji Viduševac, a potom i njihovo zauzimanje.

Tijekom napada su oštećeni i uništeni civilni objekti, stanovništvo natjerano na bijeg, opljačkana je imovina, a ubijeni su i ranjeni civili od kojih i jedan strani novinar.

facebook komentari

Nastavi čitati

Kronika

Žepče (Kiseljak) – zločin Armije BiH nad Hrvatima i kako se hrvatski grad junački obranio u okruženju?

Objavljeno

na

Objavio

Dana 16. kolovoza 1993., prije točno 24 godine, u malom bosanskom selu Kiseljaku pored Žepča počinjen je javnosti gotovo nepoznat ratni zločin nad Hrvatima. Zločin su počinili pripadnici Armije BiH, točnije diverzanti 303. i 304. brigade 3. korpusa Armije BiH.

Vojnici Armije BiH, među kojima je prema tvrdnjama žepačkih Hrvata bilo i mudžahedina, upali su preodjeveni u vojnim odorama HVO-a u Kiseljak. Za vrijeme dok su se vojnici HVO-a i stanovnici Kiseljaka snašli i konsolidirali već je vatrenim i hladnim oružjem život izgubilo 43 vojnika i civila.

Sliku užasa toga dana u selu Kiseljak opisala je jedna svjedokinja, rođena 1958. godine ovako:

“Kad smo došli možda deset metara od ceste, zapucali su vojnici Armije BiH po nama. Svi smo popadali po tom putu. Moj se sin bacio malo u stranu i nije niti ranjen. Kad je došao sebi podigao je malu Ivanu i pitao me; ‘Majko, što je ovo?’ A mala Ivana govorila je: ‘Joj, što ću…’ to su bile njene zadnje riječi. Ja sam samo govorila: ‘Dijete, ne daj se!’ Florijan nije progovorio nijednu riječ kao ni majka mu Kata. Mala Ivana Širić je rođena 11. ožujka 1980., Kata Krezić 12. rujna 1933., Franjo Krezić 2. veljače 1934., a Florijan Krezić 27. veljače 1963. Svi su oni u jednom trenu ubijeni. Janja Bulajić je teško ranjena i poslije je ostala u bolnici u Banja Luci. To se sve dogodilo pored mene. Ležala sam medu njima mrtvima. Onda sam se, u toj svojoj panici, sjetila Boga i to mi je jedinu snagu dalo. Tad sam izmolila ‘Pokajanje’, za mrtve. Franjo Krezić je nakon pucnjave još davao znakove života i sin mi je rekao: ‘Mama, odoh ga ja pokušati spasiti, samo ako ga uspijem dolje prenijeti’. Pitao me jesam li ja ranjena, ja sam rekla da jesam, ali da ne krvarim puno… 

Tad sam se morala nasloniti na mrtvog Florijana Krezića. Pazila sam da ne ugazim u njegovu krv i tad sam vidjela njegov mozak u toj krvi. Onda sam dopuzila natrag do svoje kuće i kad sam došla do zida, naslonila sam se na njega. Tada sam ranjena i u drugu nogu te sam pala. To je bila samo prostrjelna rana. Ostala sam ležati ispod terase. Sin je odnekud došao do mene i rekao. ‘Mama, od Franje nema više ništa. Mrtav je.’ 

Nije bilo nikakvih nagovještaja da će nas Muslimani napasti. Mi smo odmah uz rijeku Bosnu. Spremali smo zimnicu, ništa nismo znali. Baš sam spremala paradajz za zimnicu, pilili smo i drva. E, da smo znali što će nas snaći. Florijan Krezić je pogođen u glavu, točno iza uha. Vidjela sam kako mu je mozak iscurio iz glave. Mala Ivana Šarić je pogođena u lijevu stranu tijela. Od naprijed je rana izgledala kao crvena ruža na njenoj majici. Lice i tijelo su joj dobili plavu boju, a na prsima se ‘otvorila’, baš kao rascvjetana ruža. Kata Krezić je svukud pogođena, krv joj je curila iz usta, iz prsa, iz ruku i nogu. Franjo Krezić je pogođen u trbuh i u leđa. Ja sam pogođena u noge. Kad sam došla u Teslić, vidjela sam još naših ljudi koji su tog dana stradali. Rekli su mi da su Zovko i Božo Širić ubijeni. Jedna moja susjeda leži u bolnici, ostala je bez ruke i noge”. 

Ratni zločin pripadnika Armije BiH nad hrvatskim pučanstvom u selu Kiseljaku, općina Žepče, u svjetskoj javnosti nije bio zapažen.

Žepče – hrvatski grad koji su prvo napali Srbi, a onda i Muslimani

Srednjobosanski gradić Žepče leži na rijeci Bosni, na cestovnoj i željezničkoj prometnici Sarajevo-Doboj. Sjedište je istoimene općine. Prema popisu stanovništva iz 1991. godine općina Žepče imala je 22.966 žitelja, od toga Muslimana-Bošnjaka 10.820 ili 47,11 posto, Hrvata 9.100 ili 39,62 posto, Srba 2.278 ili 9,91 posto, a ostalih 768 ili 3,34 posto. U odnosu na popis stanovništva iz 1971. godine udio Hrvata u ukupnom broju žitelja spao je se 42,4 na 39,6 posto, a Srba čak sa 16,9 na 9,9 posto. Samo je rastao udio Muslimana-Bošnjaka. Njih je 1971. godine u ukupnom broju stanovništva bilo 44,5.

S početkom srpske agresije na Bosnu i Hercegovinu žepački kraj zajednički brane žepački Hrvati i Muslimani-Bošnjaci organizirani i politički i vojno kroz HVO. Muslimani-Bošnjaci i Hrvati su imali zajedničku ratnu bolnicu, zajedničke ratne medicinske ekipe, borili se skupa na bojišnicama. S prvim ratnim okršajima između Muslimana-Bošnjaka i Hrvata i u Žepču rastu međusobne napetosti. Muslimani-Bošnjaci napuštaju bojišnice, čak bježe iz rovova pa zbog toga neke linije “pucaju” i ginu hrvatski vojnici, a mnogi su ranjeni. Kada je formirana Armija BiH i u Žepču, napetosti su još veće. Na katolički blagdan Sv. Ivana Krstitelja, 24. lipnja 1993. godine, dok se služila sveta misa, počeo je napad muslimansko-bošnjačkih snaga na Žepče. Napadnut je grad Žepče, ali i sela Papratnica, Bistrica, Ljeskovica i Novi Šeher.

Žepče u okruženju Srba i Muslimana

Žepački kraj je od toga sukoba u potpunom okruženju srpskih snaga s jedne i Armije BiH s druge strane. Borbe su žestoke, s mnogo ranjenih i poginulih vojnika je na sve tri strane.

Dan sv. Ivana, 24. lipnja 1993., hrvatski je praznik, pa se i te godine većina žepčanskih Hrvata spremala na misu kad je bez ikakva upozorenja uslijedio udarac što ga je svojedobno najavio Ivo Lozančić. Zapravo, prva provala sukoba zabilježena je još 23. lipnja uvečer, kad su mudžahedini iz Željeznog Polja napali hrvatsko selo Golubinja. Sutradan ujutro dijelovi pet muslimanskih brigada – oko 12.500 ljudi – napredujući u dvije kolone s jugozapada (Zenica) i jugoistoka (Kakanj), krenuli su u glavni napad sjeverno od Željeznog Polja i ubrzo opkolili Žepče. Muslimanske su snage zauzele uzvisine zapadno, južno i istočno od Žepča, a u sljedećih nekoliko dana hrvatski živalj iz područja na južnoj obali rijeke Bosne kojima su dominirali Muslimani, izbjegao je u većinska hrvatska područja. U samom Žepču vatra se začula oko 9:15, kad su paljbu na grad otvorili topništvo i minobacači ABiH-a, a muslimanske „Zelene beretke” opkolile stožer vojne policije HVO-a u hotelu Balkan.

Za bitke obje su strane nemilosrdno bombardirale grad. Postrojbe ABiH-a izvan Žepča držale su uzvisine zapadno, istočno i južno od grada, ali nisu ulazile u sam grad, prepuštajući oštre ulične borbe lokalnim muslimanskim snagama. Jedan je svjedok tvrdio kako je grad bombardiran sedam dana uzastopno. Razaranja grada uzrokovana borbama bila su zapravo strahovita; vjerojatno je svaka druga zgrada izgorjela u borbama. Ljudske žrtve na obje strane također su bile goleme, među civilima i vojnim osobljem.

Velika pobjeda HVO-a i predaja dvije brigade Armije BiH!

Naposljetku, HVO je nadvladao i uspio potisnuti Muslimane do južne obale rijeke, odnosno do mjesta poznatog pod imenom Papratnica. Do 30. lipnja HVO je uspio očistiti od muslimanskih napadača najveći dio zapadne obale rijeke Bosne i zapadni dio Žepča. Bitka je završila 30. lipnja uvečer predajom 305. i 319. brigade Armije BiH. Zapovjedniku ABiH-a Galibu Derviševiću poziv na predaju upućen je još 25. lipnja, ali ga je on odbio. Dok se bombardiranje pojačavalo 26. lipnja, HVO je polako uspostavljao kontrolu nad gradom, a Muslimanima je počelo nedostajati streljiva. Dervišević je predaju dogovorio s Božidarom Tomićem 30. lipnja, pristavši na predaju glavnine svojih snaga u gradu u 17 sati.

Prema knjizi „Muslimansko-hrvatski građanski rat u Srednjoj Bosni“ Charlesa Shradera herojska 111. Xp žepačka brigada imala je čak 450 poginulih od 1992. do 1994. godine.

Kao rijetko gdje, ovdje u ovom hrvatskom gradu su poginula i šestorica mladih zapovjednika HVO-a.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari