Pratite nas

Kolumne

Zašto Drago Prgomet nije u pravu: sukob tuđmanista i titoista je ključan

Objavljeno

na

Glavna teza brojnih optužbi bivšeg zamjenika predsjednika HDZ-a Drage Prgometa koju on svakodnevno ponavlja na brojnim televizijskim emisijama i intervjuima glasi: “retorika Tomislav Karamarko može osigurati još jedan mandat Zorana Milanovića iako je njegova Vlada ne samo neuspješna nego i prava katastrofa.” Drago Prgomet je ustvari preuzeo lažne optužbe i retoriku lijevih političara i posebno lijevih komentatora koji cijelo vrijeme svako izražavanje domoljublja u HDZ-u proglašavaju ekstremizmom, desničarenjem pa i ustaštvom, piše Zdravko Tomac u kolumni za Direktno.hr

Drago Prgomet je intelektualac i iskusan političar, branitelj koji je imao značajno ulogu u stvaranju i obrani Hrvatske i provođenju Tuđmanove politike. Imao je i veliku podršku, ne samo u dijelu HDZ-a, nego i u javnosti. Napisao je sjajnu knjigu “Sakupljači gelera” i slovio je kao častan i moralan čovjek.

tomacI osobno sam ga izuzetno cijenio i bio sam uvjeren da će eventualne nepravde prebroditi, da neće izaći iz HDZ-a, a bio sam skoro siguran ako izađe da neće krenuti u prljavu kampanju protiv svoje dosadašnje stranke upravo uoči parlamentarnih izbora u kojima se odlučuje budućnost Hrvatske. Pravo je Drage Prgometa da objasni svoje neslaganje i da javno izloži svoja politička načela te da kaže zašto nije mogao ostati u HDZ-u jer po njegovom mišljenu HDZ vodi politiku suprotno njegovim načelima. Ono što me razočaralo i što si ne mogu objasniti razlog zbog kojih da je Drago Prgomet krenuo u žestoku prljavu kampanju protiv svoje bivše stranke. Zašto prihvaća brojne ponude lijevih medija koji ga guraju u žestoku obračun protiv vlastite stranke i Tomislava Karamarka, zašto on tu priliku koristi i optužuje HDZ i Tomislava Karamarka za ono za što nisu krivi. Drago Prgomet je intelektualac i iskusan političar, i njemu se zato ne može oprostiti takva pogreška u temeljnoj koncepciji da napravi inverziju te da HDZ optuži za ono za što je kriv SDP. Zna dobro i Drago Prgomet da je Zoran Milanović već proglasio i nametnuo strategiju kaosa. Da je ne samo javno rekao nego da i provodi takvu politiku da ima pravo i nedemokratskim sredstvima spriječiti HDZ da preuzme vlast ako pobijedi na izborima. Zoran Milanović optužuje HDZ da je podzemlje da je kriminalna organizacija, da je kriminalna zadruga, da je tmina i zlo a sebe proglašava nebom, svjetlom i dobrim. Sebi uzima pravo da destruira HDZ ali ne samo HDZ nego i branitelje, on je glavni krivac za krizu u Vukovaru i za “šator”.

Dakle, Karamarko i HDZ se samo brane. Karamarko ustvari isto govori što i Kolinda Grabar Kitarović. To je njihov zajednički program s kojim je ona pobijedila uz veliku pomoć Tomislava Karamarka i HDZ-a. Bez njihove podrške ne bi bilo pobjede. Drago Prgomet je previše inteligentan i dobar političar da ne bi vidio da Milanović ne želi pomirbu. Da on opstruira Kolindu Grabar Kitarović i da želi izazvati politički kaos jer nema šanse na demokratskim izborima. Ne vidjeti tu istinu ne može biti pogreška, ne može biti omaška. Upravo zato što sam uvjeren da sve to vidi i zna Drago Prgomet moram reći da ne mogu shvatiti koji su njegovi motivi da je krenuo u tako brutalan obračun sa svojom bivšom strankom, da ju optužuje za ono za što nije kriva i da neposredno radi u korist Zorana Milanovića i njegove politike, da daje lažne argumente za njegove optužbe protiv HDZ-a a posebno protiv Tomislava Karamarka. Upravo zato što sam izuzetno cijenio Dragu Prgometa kao čovjeka, kao liječnika i kao političara i branitelja morao sam ovo napisati. Nadam se da će Drago Prgomet shvatiti da je krenuo krivim putem, da mora prestati raditi to što sada radi jer će izgubiti veliki kredibilitet koji je uživao. Volio bih da ima snage obrazložiti zašto je krenuo ovim putem, zašto optužuje Tomislav Karamarko i HDZ za ono za što nisu krivi. Zašto je napravio inverziju pa politiku SDP-a i Zorana Milanovića amnestirao i njihovu krivnju prebacio na Tomislava Karamarka i HDZ.

Drugo što želim reći je za mene nevjerojatna naivnost Drage Prgometa koji ne vidi da postoje i dalje u hrvatskom društvu duboke svjetonazorske, društvene i druge podjele i da se one preko noći ne mogu prevladati i da će one i dalje postojati. Čudi me da ne vidi da nije moguće postići zajedništvo hrvatskog naroda na način, kako to želi Kolinda Grabar Kitarović, bez suočavanja sa istinom. Prije nego što se uspostavi mogućnost za zajedništvo potrebna je još jedna pobjeda nad titoističkim snagama koje ne žele zajedništvo. Koje pod svaku cijenu, ako treba, na nedemokratski način žele sačuvati svoje privilegije.

Pokazat ću to na jednom primjeru. Kolinda Grabar Kitarović u svom prvom radnom mjesecu pokrenula je niz inicijativa i najavila velike promjene. I to u uvjetima kada ju Zoran Milanović i Vlada potpuno blokiraju i kada su tražili razloge da ne priznaju njenu pobjedu, kada su je pokušali deložirati, kada su činili sve da ju diskreditiraju i onemoguće. U njenim najavama promjena, vjerovali ili ne, najviše histerije, otpora, kuke i motike izazvala je njena izjava da razmatra mogućnost da Titovu bistu izmjesti s Pantovčaka. Titoisti su stali na zadnje noge i poduzimaju neviđene pritiske, čak najavljuju ako to učini da će pokrenuti njen opoziv u Hrvatskom saboru. Postavlja se pitanje zašto je ta Titova bista toliko važna. Ona je simbol i micanje toga simbola bio bi početak detitoizacije koju ćemo prije ili kasnije morati provesti. A koliko je ta bista važna kao simbol pokazuje rezultat predsjedničkih izbora. Tvrdim da je Stožer Ive Josipovića u prošlim izborima ispravno procijenio da veličanjem Tita i obećanjem da će Titova bista ostati na Pantovčaku može dobiti veliki broj glasova pa možda čak i pobijediti. Suprotno Josipoviću, Kolinda Grabar Kitarović se okrenula rehabilitaciji državničke politike Franje Tuđmana te je, htjeli to priznati ili ne, došlo do otvorenog sudara titoista i tuđmanista, tako da je odnos prema Titu i Tuđmanu postalo presudno pitanje koje je u znatnoj mjeri odlučivalo o tome za koga će glasovati građani. Očekivanje Ive Josipovića da će mu Titova bista i veličanje Tita možda donijeti veliki broj glasova u znatnoj mjeri su se i ostvarila. Za Josipovića su glasali dijelovi Hrvatske koji nisu bili izravno u Domovinskom ratu, koji nisu doživjeli razaranja i sve strahote velikosrpske agresije, agresije Crne Gore i JNA, čak je s malom većinom za Josipovića glasovalo i Tuđmanovo Hrvatsko zagorje. Za Kolindu Grabar Kitarović glasovali su u velikoj većini branitelji i dijelovi hrvatske koji su neposredno doživjeli velikosrpsku, crnogorsku i agresiju JNA, koji su se suočili sa genocidnom politikom agresora. Dakle, s malom većinom tuđmanovci su pobijedili titoiste. Međutim, činjenica je da je Hrvatska i dalje ostala politički podijeljena i zato treba biti realan i očekivati da će i na narednim parlamentarnim izborima bitnu ulogu imati sukob između titoista i tuđmanista, između titoista Milanovića i tuđmanista Karamarka. Pobjeda Kolinde Grabar Kitarović i posebno njen sjajan domoljubni govor i prvi potezi koje je povukla titoisti su shvatili kao početak svoga kraja i zato su odlučili svim sredstvima, ne samo demokratskim nego i nedemokratskim, čuvati svoje pozicije te kriminalizirati HDZ, a posebno Tomislava Karamarka. Ta strategija se provodi i zato Drago Prgomet, kao i Jadranka Kosor, ne mogu se praviti naivni, tobože ne znaju o čemu se radi pa onda udarati po svojoj bivšoj stranci na isti način kako po njoj udaraju titoisti na čelu s Zoranom Milanovićem i brojne medijske crvene brigade koje još uvijek vladaju glavnim medijima.

U takvoj atmosferi Tomislav Karamarko i HDZ ne smiju odustati od svoje retorike i svoje politike s kojim su pobjeđivali na izborima i s kojom jedino mogu pobijediti i na idućim izborima. Međutim, jednako je važno da prva hrvatska predsjednica odbaci napade koji ju žele spriječiti da provodi politiku na kojoj je dobila izbore.

Za nju su glasali tuđmanisti a ne titoisti i zato ona mora provoditi politiku kojom je dobila izbore a ne davati ustupke pod pritiscima titoista. Dobro je što je krenula u detitoizaciju na miran način, što je rekla da će to napraviti civilizirano, daće Titovu bistu prebaciti u neki muzej i da će poštovati mišljenje mnogih, za koje je Tito bez obzira što je veliki zločina velika ličnost. Međutim, nije dobro, barem po mom mišljenju, što se pokolebala u provođenju svoje odluke da izmjesti Titovi bistu s Pantovčaka.

To potvrđuju slijedeće njene izjave: “Kako joj izmještanje Titove biste nije najvažnije pitanje i da su od toga pitanja daleko važnija pitanja lošeg gospodarstva, siromaštva, gladi djece i tako dalje”. Zatim je objasnila da u Hrvatskoj ima puno ljudi koji poštuju Josipa Broza te da će to pitanje riješiti na dostojanstvene način kako bi njegova bista bila dostupna na ovaj ili onaj način, onima koji ju budu željeli vidjeti i posjećivati. Takvim svojim izjava ona na neki način dolazi u sukob s HDZ-om, bez čije pomoći ne bi postala predsjednica, jer HDZ traži vrlo argumentirano detitoizaciju hrvatskog društva i tretira Tita kao zločinca, bez obzira na sve zasluge. Te izjave došle su kao svojevrsna kapitulacija nakon strašnih pritisaka titoista koji su od toga napravili najveći politički problem.

U Hrvatskoj i dalje ostaje ključna podjela na titoiste i tuđmaniste. Milanović, Josipović, Holy i drugi na ljevici i dalje su tvrdi titoisti i spremni su Tita braniti do “posljednje kapi krvi”. Suprotno tome HDZ i njegova koalicija inzistiraju da predsjednica Kolinda Grabar Kitarović provodi politiku na kojoj je dobila izbore, te će s druge strane vršiti pritisak na nju da ne smije odustati od detitoizacije te da ne smije tražiti neke razloge zašto bi to odgodila ili čak odustala. Doduše i u predizbornoj kampanji Kolinda Grabar Kitarović nikada nije rekla da je Tito zločinac, najveći stupanj njezine osude Tita je bio da je diktator. Iz njenog kolebanja može se vidjeti da je ona spremna Tita maknuti kao diktatora ali da ne želi Tita optužiti da je zločinac.

Zbog svih tih razloga uvjeren sam da će sukob titosta i tuđmanista biti i na predstojećim parlamentarnim izborima bitno pitanje koje može odlučiti rezultat izbora. Zbog svega toga HDZ mora odlučno odbaciti kritike Drage Prgometa koji traži promjenu HDZ-ove politike. HDZ mora imati istu politiku s kojom su Kolinda Grabar Kitarović i Tomislav Karamarko do sad pobjeđivali na izborima. Odustajanje od te politike moglo bi ugroziti pobjedu HDZ-a. A bez nove pobjede HDZ-a Kolinda Grabar Kitarović bi u cijelom svom mandatu bila blokirana i ne bi mogla napraviti ništa od onoga što je u svom sjajnom govoru prilikom svečane prisege obećala hrvatskom narodu. Pri svemu tome ne treba zaboraviti da će se na različite načine pokušati otvarati sukob između HDZ-a i Kolinde Grabar Kitarović. Da će se i dalje napadati hrvatski branitelji kao navodno produžena ruka HDZ-a, da će se čak nastaviti i stvaranje crvenih brigada koje trebaju izazvati ulične sukobe, uključujući i fizičke napade, kako pogrdno govore, na “šatoraše”.

U takvim stvarnim političkim odnosima snaga bivši čelni ljudi HDZ-a Drago Prgomet i Jadranka Kosor moraju razmisliti za koga rade i za koju se objektivnu politiku zalažu kada dnevno napadaju svoju bivšu stranku, kada ju sotoniziraju i kada ju pokušavaju oslabiti uoči možda najvažnijih izbora od izbora 90-te. Pobjeda Kolinde Grabar Kitarović neće puno značiti ako se ne postigne još jedna pobjeda. Tek zajedno Kolinda Grabar Kitarović i Tomislav Karamarko mogu relativno brzo od titoističke Hrvatske stvoriti modernu, demokratsku Hrvatsku.

[ad id=”40551″]

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Stjepan Štimac: VUKOVAR

Objavljeno

na

Objavio

foto: Croatia.hr

Otvorio sam oči… Slika se polako izoštravala, nebo prepuno treperavih zvijezda kao da je postojalo samo za mene, razmišljao sam…

Nešto nije bilo u redu, ali nisam znao što?

Pokušavao sam na silu, ništa, a onda sam se vratio zvijezdama, Bože, kako su lijepe…

A onda, kao bujica, sjećanja me preplaviše, ote mi se krik…

Ili je to sjećanje na trenutak prije gubitka svijesti?

Sve se pomiješalo, ali sjetio sam se. Zadnje što sam osjetio je da me je nešto pogodilo takvom snagom da sam odmah znao da je za mene gotovo.

A sad sam ležao svjestan i gledao u zvijezde, one su me podsjetile, njihova ljepota podsjetila me na strašno zlo s kojim smo se suočili ovih strašnih i slavnih dana. Koliko god da su zvijezde simbol ljepote i života u beskrajnom svemiru toliko su na Zemlji simbol zla, one su me podsjetile na moj prošli život i kao da su me pokušale ohrabriti da se sjetim, kao da su mi htjele nadoknaditi ono što sam izgubio od onih koji su u svom zlu uzeli takvu ljepotu i od nje napravili simbol čistog i nepatvorenog zla, ruglo na sramotu ljudskog roda.

Sjetio sam se, prije nego me nešto pogodilo vratio sam se po prijatelja koji je krio da je ranjen i nije nas htio usporavati, a onda je odjednom pao i ja sam se vratio pomoći mu da nastavi, ali nisam stigao do njega jer me nešto zaustavilo i evo me, gledam zvijezde. Ne znam koliko je prošlo od kad su me pogodili, a nije ni bitno, ali nisam se mogao micati, ništa nisam mogao pomakuti, ostale su mi samo oči i um, dobro u svemu tomu je što me ništa ne boli, nije mi čak ni hladno, a trebalo bi biti?

Nije dobro! Jesam li uopće živ? Očigledno jesam kad mogu razmišljati, a mogu i zatvoriti i otvoriti oči, dakle živ sam, ali od tijela izgleda ništa, a sigurno me nitko neće ovdje pronaći na vrijeme da spasi bar ovo što je ostalo, znači to je to.

Um je začujuđujuće lijepo radio, kao da je stvarnost postala stvarnija, kao da sam umom mogao ono što prije nisam, dotaknuti prošlost, emocije, osjećao sam sve kao nikad prije, osjetio sam čitav život, mirise i okuse djetinjstva, strahove, sigurnost majčinog krila i njenu beskrajnu ljubav, a sad sam bio sam i polako umirao.

Prije nego sam završio ovdje borio sam se dva mjeseca za Vukovar, hrvatski sam vojnik, jedan od mnogih koji je bio spreman umrijeti braneći svoj narod, svoju zemlju – svoj dom, od čistog zla udruženog u zvezda-kokarda horde, ni manje, ni više.

Ne žalim, ako nešto i žalim to je da nismo imali snage zaustaviti ovo zlo i da je ova prva bitka pripala njima.

Gledam zvijezde i razmišljam što kad bih se nekako mogao oprostiti od mojih najmilijih, od moje Hrvatske? Što kad bi lahor mogao prenijeti moje misli i moju ljubav prema mojim najmilijima, mojoj domovini? Što kad bi neka buduća oluja mogla prenijeti moju bol i otjerati zlo zauvijek? Što kad bismo u snovima mogli jedni drugima dotaknuti dušu?

Moj lahore, moja olujo i moji snovi, vama ostavljam sve svoje misli, pravdu i ljubav, letite kao ptice nebeske i neka vam desetljeća, stoljeća, eoni i granice između svjetova ne budu nikakva prepreka, donesite mir, pravdu i ljubav onima koji zaslužuju.

Jednoga dana pojavit će se oni koji će govoriti: “Pa prošlo je dvadeset godina, ostavimo to”. Dvadeset godina? Dvadeset godina u životu bez ljubavi doista je dug period za zaborav. Ali kažite to ocu koji se boji zaspati jer sanja svog sina ili kćer, a onda se budi i svaki put izgubi dio duše, svaku noć do kraja života bojati se zaspati jer znaš da ćeš se morati probuditi, sa krikom….. i smrt je nekad bolja od života. Dvadeset, trideset ili pedeset godina bez sina ili kćeri je samo tren… i užasna vječnost, jer ljubav ne poznaje vrijeme, vrijeme ne može poništiti ljubav, niti umanjiti.

Probajte majci reći da je prošlo već dvadeset godina od rata. Dvadeset šest godina na koljenima je svaki dan, dvadeset šest godina gleda vrata hoće li zlato napokon doći, majka ne poznaje koncept smrti, vrijeme majci mrtvog sina nikad ne donosi mir.

Pitajte sestricu koja je po svom ljubljenom bratu sina nazvala, pitajte je kako u snovima trči i pokušava ga uhvatiti da je zagrli i podigne, jer će on za nju zauvijek ostati onaj veliki braco kojeg je beskrajno voljela i koji je beskrajno voli, zove ga… čuje je.. vrijeme i prostor ne mogu zaustaviti  ljubav, duša dušu dotiče i plaču obadvije.

Pao sam, ali ne žalim. Ja sam rođen kao hrvatski ratnik, moja je sudbina od početka bila umrijeti da bi moja obitelj, moj narod, moja nacija i moja domovina Hrvatska živjela po načelima kršćanstva, na strani Boga. Sjetite me se, nemojte me izdati, nemojte izdati sebe, jer kad sebe izgubite više ništa nemate.

Čuo sam glasove, kažu: “Napokon smo očistili poljednje ustaško uporište”.

Bio sam mlad, nisam ni znao što je to ustaša, jedino sam znao da nas tako zovu neprijatelji koji su nam beskrupulozno uništavali domovinu, razarali gradove i sela te ubijali čitave obitelji. Nisam sebe zvao ustašom, ali ako neprijateljima voljeti svoju obitelj, svoju domovinu, svoj narod, bez obzira na vjeru, nacionalnost ili bilo koju drugu razliku, znači da jesam ustaša, onda ja ne mogu i ne želim sporiti njihov izraz za domoljuba i časnog čovjeka koji samo brani svoje, kako god da me zovu.

Ono što znam o sebi je da sam prvenstveno hrvatski ratnik iz tisućljetne tradicije ratnika, znam da ne žalim za svoju obitelj, domovinu i narod dati svoj život, ako me neki zbog toga zovu raznim imenima to je njihov problem i njihov najužasniji strah. Ali da, za ubojice i pljačkaše koji nasrnu na moj narod biće sam iz njihove najstrašnije more, mogu mi dati ime kakvo hoće, ali me zaustaviti ne mogu i svoje poslanje ostavljam mladima u koje potpuno vjerujem, jer taj duh i pobjeda dolazi od Gospodina, ja sam samo jedan u nizu.

Tuđe ne tražim, svoje ne dam, u Gospodina se uzdam i križ svoj nosim ne žaleći život.

Govore nam o oprostu i potrebi da se oprosti, tražit će čak i da se zaboravi? Oprostiti se može i mora, radi sebe i svoga mira, ali samo onomu tko oprost traži, a tražit će ga samo nevina duša uhvaćena u žrvanj i ratni vrtlog ne svojom voljom, no bez obzira na to nosi teret krivnje i traži oprost, a zločinac nikad neće tražiti oprost, zločinac će tražiti prava, dokazivati da je bio u pravu kad je razarao i ubijao, zločinac nikad neće tražiti oprost budite u to uvjereni. Ako vas netko traži oprost u zamjenu za nešto, nemate mu ga pravo dati i svatko tko sa takvom zvijeri surađuje osuđen je na vječnu propast.

Gledam zvijezde, tako su blizu, možda i one gledaju mene, možda razmišljaju vrijedim li, jesam li shvatio zašto sam došao i zašto sam prerano otišao?

Preispitujem se, jesam li bio dobar? Sudjelovao sam u ratu možda ipak nisam dobar? Što osjećam?

Ne znam jesam li dobar, Bog će odlučiti.

Sudjelovao sam u ratu, ali razlog je ljubav prema narodu koji je strahovito patio i umirao pod bjesomučnim iživljavanjem ogromne i potpuno pomahnitale vojne sile. Razlog je ljubav prema domovini, ljubav me je dovukla pred strahovitu silu naoružanog samo malenom puškom i srcem velikim kao Velebit, nisam htio rat, nisam htio umrijeti, nisam htio nikomu nauditi i nisam nikoga napadao, samo sam se odupirao čistoj sili i užasnom nasilju braneći grad i ljude koje nisam ni poznavao, branio sam ih ne mareći za svoj život, jesam li dobar ili zao?

Ne osjećam mržnju, doista nikoga ne mrzim iako sam doživio sve što jedno biće, ne samo ljudsko, nikad ne bi smjelo doživjeti. Osjećam tugu zbog onih koji me vole i koje ja volim. Prekasno je razmišljati o tom da je moglo biti drukčije i da nitko nije trebao umrijeti, ali se nadam da će netko nešto naučiti iz ovoga i da se nikad više neće ponoviti. A znam da hoće, jer zlo ne umire i ne može se ubiti u drugome. Zlo se može iskorijeniti samo tako da svatko svoje u sebi sam ubije. Da ga se riješio znat će onaj tren kad više ne preostane ni trun mržnje, tek onda svijet će biti bolje mjesto u kojem neće ljudi morati umirati na pragu svoga doma i domovine.

Ne treba se bojati odbaciti mržnju, mržnja je zlo, mržnja dovodi do rata, mržnjom se hrane jadnici i kukavice, mržnjom se hrane agresori. Istinski ljudi, heroji, poznaju samo ljubav i samo ljubav i shvaćanje da si u pravu može čovjeka natjerati da stane pred cijev tenka ili stotinu drogiranih i pijanih zvijeri, mržnja nikad, mržnja je hrana kukavica koji napadaju samo kad su tisuću puta jači oružjem i brojem, ali se zaustavljaju pred duhom ljubavi, sa užasom shvaćaju da ne mogu pobijediti u ratu koji su započeli jer mrze. Zato ćemo mi pobijediti, jer smo pobijedili mržnju, a konačna pobjeda je uvijek pravda!

Zvijezde su bile sve tamnije, svjetlo se pojačavalo, a vrijeme prestalo teći. Odjednom sam osjetio toplinu od koje je duša počela gorjeti, osjetio sam zagrljaj i ruku koja mi je brisala suze, sa suzama uzeo mi je svu tugu i bol i blago mi govorio: “Sine moj…”

Stjepan Štimac/ProjektVelebit

facebook komentari

Nastavi čitati

Hrvatska

Ante Gugo: Pod svjetlom slobode zaliven ponosom proklijao je na obali Dunava novi život

Objavljeno

na

Objavio

Dva događaja ponukala su me da napišem ovaj tekst. Prvi je Facebook status jedne prijateljice u kojem je zamolila da u dvije tri riječi kažemo prve asocijacije na spomen Vukovara.

Bez puno razmišljanja napisao sam – smrt i bol. Možda mi je to bila prva asocijacija i zato što sam pisao samo dan prije obljetnice okupacije grada heroja, možda i stoga što sam prije dva dana bio u Rijeci na 11. danima Vukovara u Rijeci i slušao priče vukovarskih branitelja dok su gimnazijalcima na Sušaku pričali što su sve prošli i doživjeli, a možda i zato što je vukovarska tragedija postala dio kolektivnog sjećanja hrvatskog naroda.

Razmišljao sam o tome i kad sam napisao svoj komentar ispod prijateljičine objave, kad mi je kao poruka mobitelom stigla fotografija letka ispisanog ćiriličnim pismom kojim se poziva na „Koncert narodnih igara i pesama“ u Bršadinu i to 19. studenog, dan nakon obljetnice pada Vukovara, na dan kad su zarobljenici i ranjenici odvezeni na masovna stratišta i likvidirani, na dan kad još tugujemo, sjećamo se i suosjećamo s onima koji su izgubili svoje bližnje. Za trenutak sam se zapitao kakav čovjek može to napraviti, a onda sam shvatio da ne može. Čovjek to ne može napraviti isto kao što ljudi nisu mogli onako razarati Vukovar i ubijati njegove stanovnike.

Razarali su grad dugo i brutalno. Na kraju su zauzeli prostor bez kuća i ulica. Ubijali su ljude bez milosti. One koje nisu ubili nisu poštedjeli zato da bi im udijelili milost. Poštedjeli su ih zato da bi ih odveli u logore u kojima su ih mučili i iživljavali se nad njima na najgore moguće načine. Nisu to bili ljudi. Te zvijeri čak nisu bili ni plemeniti predatori. Bila su to bića s dna evolucijskog lanca, lešinari i hijene, bez imalo časti. Razarali su grad i ubijali su ljude, ali ga nisu razorili i nisu pobili Vukovarce.

Odvozili su ih kamionima na stratišta, pucali su u bespomoćne i zarobljene i kosti im zatrpali hladom i vlažnom slavonskom zemljom nad kojom se tih dana vukla gusta magla. Oluja je rastjerala i tu maglu iznad grobova hrabrih Vukovaraca. Pod svjetlom slobode zaliven ponosom proklijao je na obali Dunava novi život, prkosan i postojan.

Svojim „Koncertom narodnih igara i pesama“ pokušavaju pljunuti na grobove naših junaka, ali ne mogu. Oni nas mogu ugristi, kao što zvijer potajice ugrize podvijena repa, ali svi naši ožiljci od njihovih ranijih ugriza toliko su tvrdi na našoj koži da će baš na njima slomiti zube. Njihova je kazna baš to što jesu, jadnici bez časti i ponosa. Njihova je kazna što svakog jutra, kad pogledaju je li se pojavilo sunce na obzoru moraju pogledati vukovarski vodotoranj na kojem naše se barjak vije. Njihova je bol to što svaki put kad pogledaju prema Srbiji, zemlji koju su sanjali onako velikom kakva nikad neće biti, što im pogled do tamo zaklanja taj naš barjak rođen na stratištima naših junaka. Zato nek im bude. Neka uživaju u vlastitoj patnji ako ih to veseli, piše Ante Gugo/vecernji.hr

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari