Pratite nas

Kolumne

Zašto država financira (srpsko) krivotvorenje novije hrvatske povijesti

Objavljeno

na

Centar za napredne studije djeluje na Sveučilištu u Rijeci. Na otvaranju tog centra, uz tadašnjeg ministra znanosti i obrazovanja Željka Jovanovića, bili su još Vesna Pusić, Stipe Mesić, Rade Šerbedžija, Dejan Jović, Vojko Obersnel, rektor Sveučilišta u Rijeci Pero Lučin, te još nekoliko znanstvenika iz Francuske, Italije, Slovenije, Srbije…

[ad id=”93788″]

Ništa to ne bi bilo čudno da jedan od ravnatelja Centra za napredne studije nije dr. Petar Bojanić, čovjek koji je zajedno s Radovanom Karadžićem objavljivao u publikacijama u kojima su autori opravdavali srbijansku agresiju i ratne zločine počinjene na prostoru BiH i Hrvatske i to u vrijeme kad je psihijatar s Pala već bio lice s međunarodnih potjernica.

Posebnu težinu Centru za napredne studije daje prvo ime Savjetodavnog odbora. Riječ je o dr. Jovanu Babiću iz Beograda, čovjeku koji je u jednoj svojoj studiji doveo u pitanje mogućnost da postoje ratni zločini. U najmanju ruku doveo je pod veliki znak pitanja pravo da se stranu koja je ratu poražena optužuje za ratni zločin. Zbornik radova u kojem su uz Milovana Milutinovića, jednog od najbližih suradnika Ratka Mladića, objavljivali Karadžić, Bojanić i Babić, nosi vrlo zanimljiv naziv. „Jagnje Božije i Zvijer iz bezdana“ je publikacija koja je objedinila radove s teološko-filozofskog skupa održanog na Cetinju 24. svibnja 1996. godine. Urednik tog zbornika radova je tadašnji jeromonah, a današnji episkop pakrački Jovan Ćulibrk.

Cijeli taj skup održan je kako bi se opravdala uloga Srpske pravoslavne crkve u agresiji Srbije na Hrvatsku i BiH. Tako se kaže u predgovoru „mitropolita crnogorsko-primorskog, zetsko-brdskog i skenderijskog i čuvara sveštenog trona pećkog“ Amfilohija Radovića, da primjer svetog Petra Cetinjskog opravdava to da episkop postane ratnik.

Zašto sam se ovoga dohvatio?

Centar za napredne studije koji djeluje pri Sveučilištu u Rijeci treba obrazovati i kroz život usmjeravati mlade ljude. Možda bih bio tolerantan prema njihovom radu, jer neka svatko daje svoj doprinos, pa mladi neka izaberu jače argumente i ono što im se više sviđa, da nije nekih događaja koji svjedoče o militantom pokušaju sprječavanja drugačijeg pogleda od onoga koji nam nude Babić, Bojanić i njihovi istomišljenici s Centra za napredne studije.

U Hrvatskoj djeluje cijeli niz medija, uglavnom portala čiji rad je obilno financiran iz državnog proračuna. Autori okupljeni oko njih s pravom su se svojevremeno obračunavali s hrvatskim političarima koji su tvrdili da u obrambenom ratu nije bilo moguće počiniti ratni zločin. Međutim, kad je prije dvije godine svečanim skupom svoj rad započeo Centar za napredne studije, nitko od tih autora se nije oglasio i primjetio da je prvo ime savjetodavnog odbora dr. Jovan Babić, suradnik Radovana Karadžića i čovjek koji tvrdi da ratni zločin praktično nije moguć, a posebno nije moguće da su ga počinili pripadnici poražene strane.

Međutim, jedan od tih portala, onaj koji, reklo bi se na prvi pogled, prednjači u pokušajima zataškavanja ratnih zločina, čak do te mjere da otvoreno i danas iskazuje svoje neslaganje s oslobađajućom presudom hrvatskim generalima Gotovini i Markaču, pokrenuo je pravi javni linč na osobu koju niti jedno tužiteljstvo nije optužilo, i niti jedan sud je nije osudio za bilo kakvo kršenje zakona, a kamoli za ratne zločine. Ta osoba ima samo dva grijeha. Njezin prvi grijeh je što je, kao braniteljica Vukovara i umirovljena časnica Hrvatske vojske napisala nagrađivani (anti)ratni roman o okupaciji Vukovara i zločinima koji su tamo počinjeni pod nazivom Crni kaput.

Počinila ih je ona na koncu poražena strana za koju čelnici Centra za napredne studije tvrde kako nije moguće da ih poraženi počine. Ovčara, Velepromet, Borovo-commerce i brojna druga stratišta svjedoče da je ipak moguće, pa što god pisali i filozofirali čelnici Centra za napredne studije na Sveučilištu u Rijeci. Drugi grijeh nagrađivane književnice Tanje Belobrajdić je u tome što je dan uoči Dana sjećanja na žrtvu Vukovara javno iskritizirala čovjeka koji je na društvenim mrežama počeo pozivati posjetitelje grada mučenika da ne odlaze u lokale kojima su vlasnici navodno Srbi. Tanja Belobrajdić je glasno ustala protiv takvog izljeva mržnje. Sutradan se našla razapeta na portalu H-alter, optužena za nešto što nije počinila, ali uz nju su optuženi i ravnatelji škola u kojima je ona predstavljala svoj roman.

Očito je da u ovoj državi postoji dobro organizirana mreža osoba i institucija kojima je cilj mladim ljudima davati lažne informacije o našoj bližoj prošlosti i bez imalo ustezanja sprječavati u njihovom radu sve one koji žele pisati i govoriti istinu. Na vlastitoj koži sam se uvjerio u spregu političkog obavještajnog podzemlja, sumnjivih branitelja i kriminalnih pojedinaca nakon što mi je u izdanju Večernjeg lista objavljena uspješnica, knjiga „Oluja koju nismo mogli izbjeći“. Čestitam na maštovitosti i upornosti onima koji me pokušavaju diskreditirati sve ovo vrijeme. Moj grijeh je također u tome što mi na predstavljanja knjige dolazi puno učenika i studenata i što razgovaramo o pravim razlozima raspada bivše Jugoslavije i agresije na Hrvatsku.

Da, ja sad opet govorim o agresiji na Hrvatsku. Tanja Belobrajdić je također u svom romanu pisala o agresorima koji su razorili Vukovar. A Centar za mirovne studije svečano su otvarali ljudi koji nikad nisu prestali žaliti za Jugoslavijom i koji su čak tvrdili da nije bilo agresije nego da je sve to bio građanski rat. Stipe Mesić je u prvim godinama svog mandata odbijao doći u Knin na proslavu Oluje tvrdeći da se tamo slave zločini. Vesna Pusić kao ministrica vanjskih poslova nikad nije primjereno odgovorila beogradskim kolegama na njihove optužbe o navodno 250.000 protjerani Srba i na usporedbe Republike Hrvatske s NDH. Vojko Obersnel se kao gradonačelnik Rijeke nikad nije očitovao o tome što je na Dan pobjede i domovinske zahvalnosti zastava na riječkom HNK bila spuštena na pola koplja.

Kakvu budućnost ima ova država kad na jednoj sveučilišnoj ustanovi djeluje Centar za napredne studije čiji čelni ljudi dokazano krivotvore povijest? Kakvu budućnost ima Hrvatska kad evidento u državi djeluje mreža pojedinaca i institucija koji se ne susprežu niti od vrlo militantnog ponašanja samo kako bi spriječili neistomišljenike u njihovom pravu da pišu i govore istinu o nastanku države?

„Članak je objavljen u sklopu projekta “Vladavina prava” koji sufinancira Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).“ Ovo je napomena koja stoji ispod teksta u kojem je ni kriva ni dužna razapeta nagrađivana hrvatska književnica, žena koju se naziva ratnim zločincem, samo zato da bi se zaplašili svi ravnatelji škola koji su je htjeli pustiti u svoje prostorije da djeci ispriča istinitu priču o zločinima koji su se događali. Žalosno, ali istinito. Republika Hrvatska financira očitu netoleranciju, očiti govor mržnje i očitu spregu djelatnosti kojima je cilj spriječiti istinu o našoj bližoj prošlosti. Na jednoj strani Milanovićeva Vlada je davala novac iz proračuna za ovakvo grubo kršenje ljudskih prava kakvo provodi portal H-alter, a na drugoj se daje novac za rad Centra za napredne studije kojeg vode ljudi koji su relativizirali ratne zločine počinjene u srpskoj agresiji na BiH i Hrvatsku. Može li gore?

Ante Gugo/Politikaplus

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Hrvatska

Ante Gugo: Pod svjetlom slobode zaliven ponosom proklijao je na obali Dunava novi život

Objavljeno

na

Objavio

Dva događaja ponukala su me da napišem ovaj tekst. Prvi je Facebook status jedne prijateljice u kojem je zamolila da u dvije tri riječi kažemo prve asocijacije na spomen Vukovara.

Bez puno razmišljanja napisao sam – smrt i bol. Možda mi je to bila prva asocijacija i zato što sam pisao samo dan prije obljetnice okupacije grada heroja, možda i stoga što sam prije dva dana bio u Rijeci na 11. danima Vukovara u Rijeci i slušao priče vukovarskih branitelja dok su gimnazijalcima na Sušaku pričali što su sve prošli i doživjeli, a možda i zato što je vukovarska tragedija postala dio kolektivnog sjećanja hrvatskog naroda.

Razmišljao sam o tome i kad sam napisao svoj komentar ispod prijateljičine objave, kad mi je kao poruka mobitelom stigla fotografija letka ispisanog ćiriličnim pismom kojim se poziva na „Koncert narodnih igara i pesama“ u Bršadinu i to 19. studenog, dan nakon obljetnice pada Vukovara, na dan kad su zarobljenici i ranjenici odvezeni na masovna stratišta i likvidirani, na dan kad još tugujemo, sjećamo se i suosjećamo s onima koji su izgubili svoje bližnje. Za trenutak sam se zapitao kakav čovjek može to napraviti, a onda sam shvatio da ne može. Čovjek to ne može napraviti isto kao što ljudi nisu mogli onako razarati Vukovar i ubijati njegove stanovnike.

Razarali su grad dugo i brutalno. Na kraju su zauzeli prostor bez kuća i ulica. Ubijali su ljude bez milosti. One koje nisu ubili nisu poštedjeli zato da bi im udijelili milost. Poštedjeli su ih zato da bi ih odveli u logore u kojima su ih mučili i iživljavali se nad njima na najgore moguće načine. Nisu to bili ljudi. Te zvijeri čak nisu bili ni plemeniti predatori. Bila su to bića s dna evolucijskog lanca, lešinari i hijene, bez imalo časti. Razarali su grad i ubijali su ljude, ali ga nisu razorili i nisu pobili Vukovarce.

Odvozili su ih kamionima na stratišta, pucali su u bespomoćne i zarobljene i kosti im zatrpali hladom i vlažnom slavonskom zemljom nad kojom se tih dana vukla gusta magla. Oluja je rastjerala i tu maglu iznad grobova hrabrih Vukovaraca. Pod svjetlom slobode zaliven ponosom proklijao je na obali Dunava novi život, prkosan i postojan.

Svojim „Koncertom narodnih igara i pesama“ pokušavaju pljunuti na grobove naših junaka, ali ne mogu. Oni nas mogu ugristi, kao što zvijer potajice ugrize podvijena repa, ali svi naši ožiljci od njihovih ranijih ugriza toliko su tvrdi na našoj koži da će baš na njima slomiti zube. Njihova je kazna baš to što jesu, jadnici bez časti i ponosa. Njihova je kazna što svakog jutra, kad pogledaju je li se pojavilo sunce na obzoru moraju pogledati vukovarski vodotoranj na kojem naše se barjak vije. Njihova je bol to što svaki put kad pogledaju prema Srbiji, zemlji koju su sanjali onako velikom kakva nikad neće biti, što im pogled do tamo zaklanja taj naš barjak rođen na stratištima naših junaka. Zato nek im bude. Neka uživaju u vlastitoj patnji ako ih to veseli, piše Ante Gugo/vecernji.hr

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Što sam novo naučio o Vukovaru?

Objavljeno

na

Objavio

Knjiga povjesničara Ive Lučića “Vukovarska bolnica, svjetionik u povijesnim olujama hrvatskoga istoka” vrijedan je prilog novijoj hrvatskoj povijesti i povijesti zdravstva u Hrvatskoj. Pokazuje se kako Vukovar nije samo grad na kojem se materijalno nasukala sila jugoslavenske vojske već i mjesto definitivnog moralnog kraha jugoslavenštine

Je li došlo vrijeme da se, nakon gotovo trideset godina od samostalnosti hrvatske države, konačno počne razlučivati žito od kukolja u njenim temeljima?

Ovih dana, u vrijeme kada obilježavamo obljetnicu pada Vukovara, traje ispitivanje visokih dužnosnika iz ‘90-ih pred saborskim istražnim povjerenstvom.

Kao neku vrstu alternative emisiji Dobro jutro Hrvatska na četvrtom programu HRT-a, od deset ujutro možemo gledati kako se neki sjećaju, neki ne sjećaju, a neki kažu kako su u to ratno vrijeme bili zabavljeni važnijim poslovima pa nisu obraćali pozornost na dubiozne privatizacije, ali ne objašnjavaju zašto se u takvom vremenu nije moglo odgoditi te procese za vrijeme poslije rata.

Koliko god sve to bilo mučno gledati, radi se o zdravom procesu, koji ni po čemu ne može uzdrmati temelje države, kako bi neki htjeli, već ih samo eventualno očistiti i ojačati, piše Nino Raspudić / Večernji list

U tim temeljima leži i herojska obrana i stradanje Vukovara, velika priča čije brojne segmente još treba obraditi. Ovog tjedna javnosti je predstavljena knjiga “Vukovarska bolnica: svjetionik u povijesnim olujama hrvatskoga istoka” povjesničara Ive Lučića, čiji su izdavači Hrvatska liječnička komora i Hrvatski institut za povijest.

Na temelju svih raspoloživih dokumenata i razgovora s još živim akterima, od liječnika vukovarske bolnice, do zapovjednika obrane grada, knjiga govori o vukovarskoj bolnici, ali daje i širi povijesni i politički kontekst bez kojeg nije moguće u potpunosti shvatiti što se i zašto u jesen 1991. dogodilo u Vukovaru. 
Primjerice, iako se smatram barem prosječno upućenim u hrvatsku povijest, veliku su mi novost predstavljala događanja u Srijemu u revolucionarnoj 1848., prezentirana u novoj knjizi o vukovarskoj ratnoj bolnici, a koja se frapantno podudaraju s nekim stvarima koje će se dogoditi stoljeće i pol kasnije.

U svibnju 1848. pobunjeni Srbi su proglasili “srpsku Vojvodinu” koja je obuhvaćala Srijem, Banat i Bačku, tražeći “političku slobodu i nezavisnost srpskog naroda pod carskim austrijskim domom i ugarskom krunom”. Lokalni srpski pobunjenici potpomognuti “dobrovoljcima” iz Kneževine Srbije koje je organizirao i poslao Aleksandar Karađorđević, sukobljavali se s Vukovarcima koji su organizirali obranu, u sklopu koje je bila i “narodna garda” koja je štitila gradske ulice. Pobunjenici su tijekom te revolucionarne godine počinili brojne pljačke i teže zločine, poput mučkog ubojstva mladog grofa Huge Karla Eltza ispred njegova dvorca. Nakon što su im srpski pobunjenici opljačkali vino, Iločani početkom kolovoza 1848. pišu Glavnom odboru da se protive “dopisima pisanim ćirilicom”. Ponavljam 1848. godine! Zlikovci će kasnije postati “pobunjenici kojima je oprošteno”, radi mirne reintegracije u, tada, “austrougarskoj kući”.

Knjiga daje i presjek povijesti zdravstva u Vukovaru i okolici, između ostalog i podatak da je u Prvom svjetskom ratu u Bršadinu pokraj Vukovara otvorena najveća vojna bolnica u Austro-Ugarskoj monarhiji, bolje reći cijeli bolnički grad kapaciteta 7000 ležajeva. U vukovarskim i okolnim bolnicama već do ožujka 1915. liječen je 142.971 bolesnik i ranjenik. Zasjenjen Drugim svjetskim ratom, kojeg još raščišćavamo, Prvi svjetski rat je u svijesti naših ljudi odavno pao u drugi plan, iako je i on donio golema ljudska stradanja o čemu svjedoče i navedene brojke iz vukovarskih bolnica. Uslijedila je prva Jugoslavija pod snažnom srpskom dominacijom, koja se u vukovarskom kraju iskazala i naseljavanjem tzv. solunaša, srpskih dragovoljaca iz Prvog svjetskog rata kojih je bilo 30 tisuća, da bi nakon rata broj osoba kojima je priznat taj povlašteni status narastao na 200 tisuća, od kojih je dobar dio korišten za etnički inženjering doseljavanjem u nacionalno miješane sredine poput Srijema.
 Drugi svjetski rat donio je velike zločine nad Srbima u Srijemu – samo su u Dudiku kraj Vukovara ustaše strijeljale 455 ljudi.

Uslijedili su zločini pobjednika, protjerivanje Nijemaca i novo koloniziranje.
 Jugoslavija i bratstvo i jedinstvo u Vukovaru su izgledali tako da je od 13 sudaca općinskog suda 12 bilo srpske nacionalnosti, iako su po popisu iz 1991. Hrvati bili brojniji. To je samo jedan od primjera nerazmjerne zastupljenosti Srba u vlasti u Hrvatskoj u odnosu na udio u stanovništvu za vrijeme Jugoslavije, što dijelom baca i novo svjetlo na srpsku pobunu nakon pada komunizma.

Uz medijskom manipulacijom utjeran strah od hrvatske države kao nove NDH, otpor prema samostalnoj Hrvatskoj djelom je zasigurno bio i otpor prema gubitku privilegija, jer u situaciji slobodnih, višestranačkih izbora, i bez tutorstva Beograda bilo je očekivano da će participiranje u vlasti ići prema barem približnoj razmjernosti u odnosu na udio u stanovništvu.
Toliko o mitu o bratstvu i jedinstvu. Nacionalna borba u Vukovaru i Srijemu neprekinuto traje već od 1848., a pred rat se “bratstvo” iskazivalo golemim nerazmjerom na rukovodećim pozicijama .
Ne čudi stoga da je srpski interes na prvim izborima isprva inkorporiran u SKH-SDP, koja je dobila više od 50% na prvim izborima u Vukovaru 1990. Gradonačelnik postaje njihov kandidat Slavko Dokmanović.

SDS nije sudjelovala na tim izborima pa su Srbi mahom glasovali za SKH-SDP, kao i dio Hrvata. No kad dolazi do definitivnog pucanja, vukovarski SKH-SDP-ovci listom prelaze u SDS, a naročito će se “proslaviti” Dokmanović i Goran Hadžić.
Među onima koji su razorili Vukovar “četnici” su bili malobrojniji od ideoloških i ikonografskih sljednika “partizana”. Agresiju na Vukovar u srpskoj propagandi pokušavalo se legitimirati pričom o antifašizmu i borbi protiv ustaša. Osiguranje operacije i sprečavanje deblokade grada bio je zadatak Prve proleterske gardijske mehanizirane divizije, koja je bila sljednik Prve proleterske, najpoznatije partizanske postrojbe iz Drugog svjetskog rata.

Veliku ulogu u razaranju i zauzimanju grada imala je i Gardijska motorizirana brigada SSNO-a sljednica Pratećega bataljona Vrhovnoga štaba Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Jugoslavije. Zapovijedao joj je pukovnik Mile Mrkšić. Izaslanstvo te brigade je 4.11. 1991. posjetilo grob Josipa Broza Tita u Beogradu i u spomen knjigu upisalo sljedeću prisegu: “Pripadnici gardijske motorizovane brigade se obavezuju da će nesebičnim i maksimalnim zalaganjem i herojskim držanjem, po ugledu na proslavljene borce pratećeg bataljona, pobedonosno završiti povereni nam zadatak u oslobađanju Vukovara.”
 “Oslobodili” su ga, između ostalog, kršeći ne samo tzv. Zagrebački sporazum već i brojne međunarodne konvencije. Odveli su zarobljenike iz bolnice i skloništa, uključujući i ranjenike i – strijeljali ih na Ovčari.

Najmlađa žrtva na Ovčari bio je 16-godišnji Igor Kačić, a najstarija Dragutin Bosanac, koji je imao 72. Ubijena je u visokoj trudnoći Ružica Markobašić, a nije bilo milosti ni za 60-godišnju Janju Podhorski.
Ono što upada u oči je da je takav model egzekucije zarobljenika i ranjenika već viđen. Jugoslavenska vojska i komunističke tajne službe ranjenike su izvlačili i ubijali bez suda i 1945., koristeći isti model prethodnog dehumaniziranja, stavljanja žrtava u kategoriju ne-ljudi, ustaša, za koje ih onda ne obvezuju konvencije, pravo na suđenje, ljudskost i drugi obziri.

Knjiga o vukovarskoj bolnici u objašnjavanju političkog konteksta podsjeća i koliko su dugo kadrovi iz Hrvatske poput predsjednika Saveznog izvršnog vijeća Ante Markovića i njegovog sekretara za inozemne poslove Budimira Lončara ostali u Beogradu u vrhu vlasti Jugoslavije. Marković je tek mjesec i dva dana nakon pada Vukovara, 20. prosinca 1991. podnio ostavku, i to ne radi agresije JNA na Hrvatsku, već zato što se nije slagao s proračunom za iduću godinu, valjda jer nije bio dovoljno razvojni. Lončar se povukao tjedan dana prije. Nasuprot njima, treba spomenuti hrvatske građane ljude srpske i crnogorske nacionalnosti koji su sudjelovali u obrani Vukovara i demokratske Hrvatske, a koje bilježi i knjiga o vukovarskoj bolnici.

Pokazuje se kako Vukovar nije samo grad na kojem se materijalno nasukala sila jugoslavenske vojske već i mjesto definitivnog moralnog kraha jugoslavenštine. Knjiga “Vukovarska bolnica, svjetionik u povijesnim olujama hrvatskoga istoka” vrijedan je prilog novijoj hrvatskoj povijesti i povijesti zdravstva u Hrvatskoj. Ona je i podsjetnik i poticaj drugim povjesničarima, piscima, dokumentaristima da iskoriste ovaj pogodan trenutak, jer nakon 26 godina povijesni odmak od ključnih događaja ugrađenih u temelje hrvatske države je dovoljno veliki, a, istovremeno, dobar dio protagonista još je živ i može biti dragocjen izvor i korektiv autorima.

Nino Raspudić / Večernji list

Škabrnja Vukovar ljubi, Vukovar Škabrnju voli!

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari