Pratite nas

U potrazi za Istinom

Zašto Džakula i Pupovac i dalje šute o dr. Ivanu Šreteru?

Objavljeno

na

U svojoj knjizi Nije bilo uzalud (Zagreb, 2009.), na str. 165-168., Slavko Degoricija (početkom 90-ih visoki dužnosnik HDZ-a i državni funkcionar), opisuje stanje u Pakracu i okolici u vrijeme eskalacije krize i srpske terorističke pobune (1990/1991.)

Evo nekih citata:

“(…) Osnivanjem HDZ-a i SDS-a, odnosi su se pogoršali na relaciji srpskog i hrvatskog stanovništva. Srbe vodi radikalni Veljko Džakula, a HDZ dr. Ivo Šreter. Džakula je samouvjeren, prepotentan, radikalan, povezan s Goranom Hadžićem i Nikicom Šašićem (Zapadna Slavonija). Često je u Kninu kod Babića i Raškovića. Zastupa ideju da Pakrac postane središte svih Srba u Hrvatskoj. (…) Nikako ne prihvaćaju da su nacionalna manjina. Govori su im radikalni, puni prijetnje. Čuvena Džakulina izjava da će on osobno objesiti predsjednika općine Pakrac, ako ijedna puška od rezervnog sastava policije bude otuđena iz Pakraca.

Druga strana, na čelu s dr. Šreterom, drži pomirujuće govore. Traže zajedništvo, razgovore i pregovore. Srbi sve to odbijaju i dovode do već spomenute pobune Srba u Pakracu (razoružavanje policajaca Hrvata u policijskoj postaji)…” (str. 165.)

Opisujući daljnji razvoj situacije u Pakracu, Degoricija zaključuje kako je antagonizam između HDZ-a i SDS-a jačao, te da su Srbi predvođeni Veljkom Džakulom postajali sve agresivniji,  pa je osobno, u više navrata upozoravao dr. Šretera na moguću opasnost koja mu prijeti, na što je on odgovarao kako se ne boji, te da “Srbi njemu neće nauditi, jer ih je previše zadužio i kao liječnik i kao čovjek”. (isto-)

Autor potom nastavlja:

“Međutim, dana 18. kolovoza 1991. godine dogodilo se njegovo presretanje i zarobljavanje. Odveden je u prostor Bučja ili Kusonja, gdje su ga utamničili, premlaćivali i na kraju likvidirali. Pokušali smo na sve načine da ga oslobodimo, pa i preko međunarodnih čimbenika. Svi su oni nijekali da znaju njegovo prebivalište…” (isto -)

“(…) Stječe se dojam da su se pakrački Srbi zavjetovali da ne odaju tajnu zarobljavanja i likvidacije dr. Ive Šretera…

(…) Međutim, jednoga dana, ukazala se neka nada u njegov spas. Meni se u kabinet najavio Milorad Pupovac, mada do tada nismo imali nekih većih kontakata. Primio sam ga gotovo odmah, da vidim što mi to ima reći Pupovac. Došao je, kako on to zna, snužden, silno zabrinut, da su dva liječnika Srbina u Sisku uhapšena i zatvorena, doktor Špiro Kostić iz Siska, ministar zdravstva Republike Srpske Krajine i doktor Branko Krivokuća. Povod  privođenja obojice liječnika bio je pronalazak njihovih liječničkih torbi punih lijekova i drugog sanitetskog materijala namijenjen pobunjenim Srbima, odnosno četnicima. Pupovac je tražio od mene da interveniram kod Đure Brodarca u Sisku i da ih se pusti jer da oni nisu imali zle namjere. Kada sam ga saslušao do kraja, dao sam mu prijedlog: ‘Dobro, pokušajmo nešto učiniti nas dvojica. Ti ćeš otići u Pakrac kod pobunjenih Srba i neka oni oslobode dr. Ivana Šretera, a ja ću pokušati kod Brodarca dogovoriti puštanje uhapšenih liječnika u Sisku’. Iznenadio sam se i obradovao njegovoj brzoj reakciji. ‘Dobro, idemo u akciju i to odmah’- odgovorio je. Nije imao nikakvih dodatnih pitanja. Ne pita on: ‘Kako ću ja do pobunjenih Srba u Pakracu?’ Znao sam da mu to ne predstavlja nikakav problem…

Nazvao sam Đuru Brodarca u Sisak. Potvrdio mi je da su ti liječnici zaista uhapšeni s prilično velikom količinom lijekova… Đuri sam objasnio moj razgovor pa i dogovor s Pupovcem. Kad je u pitanju spašavanje dr. Šretera idemo u akciju odmah. (…) Negdje u popodnevnim satima Đuro mi se javlja. Dogovorili smo da ih odvezemo u Karlovac i pustimo jer je jedan od njih (Branko Krivokuća) tamo negdje rodom…

Sad više nisam siguran jesu li prošla jedan ili dva dana, dolazi Pupovac, navodno iz Pakraca. Njegove su prve riječi bile: ‘Ti si obavio posao, a ja za sada nisam.’ Pitam: ‘Zašto?’ ‘Ne daju ga jer im treba kao liječnik, znaš kako je, oni nemaju doktora. Čim dobiju doktora puštaju Šretera.’ Nije od toga prošlo nekoliko dana doznajem od predstavnika UNPROFOR-a, da je Šreter mrtav, likvidiran, već više od mjesec dana. Doznajem i to da ga Srbi nisu koristili niti jednoga trenutka kao liječnika, već su ga od prvog dana uhićenja, premlaćivali i to tako žestoko da su mu, među ostalim, polomili ruke.

Pupovac nikad nije našao za potrebno ispričati mi se za ovakvu notornu prijevaru i sve laži koje je izrekao, navodno, po povratku iz Pakraca.” (str.166/167.)

Početkom lipnja ove (2018.) godine, tijekom jedne rasprave u Saboru, zastupnik Stevo Culej upitao je Milorada Pupovca: “A što je sa Šreterom?”

Pupovac je ignorirao pitanje, kao da ga nije čuo. Upravo je tada držao jednu od svojih tirada vezano za Drugi svjetski rat, NDH i Jasenovac – što mu je omiljena tema koju poteže uvijek kad treba raščistiti bilo koje pitanje vezano za velikosrpsku agresiju i četnički terorizam iz 90-ih godina. Ravnodušnost s kojom se on odnosi prema hrvatskim žrtvama, istini o ratu, masovnim zločinima što su ih počinili srpski teroristi i drskost i bahatost s kojom nastupa kako bi te zločine relativizirao naprosto užasava.

Zato ne treba nikoga čuditi prešućivanje dr. Ivana Šretera, kao i preostale dvadeset i jedne žrtve četničkog logora Bučje.  Za Džakulu i Pupovca one ne postoje.

Domoljub, mirotvorac i hrvatski mučenik dr Ivan Šreter

 Na obilježavanju prve obljetnice državnosti Republike Hrvatske, 30. svibnja 1991. godine, u Pakracu je održan svečani skup na kojemu je govorio i ravnatelj bolnice u Lipiku i predsjednik lokalne organizacije HDZ-a dr. Ivan Šreter. Već na samome početku izlaganja istaknuo je nužnost suživota u miru i slozi svih Pakračana, neovisno o vjeri i naciji kojoj pripadaju:

“Mi smo se danas pred zgradom Skupštine općine Pakrac okupili da se vidi i u ovom našem mjestu, u ovoj našoj Hrvatskoj, da Pakrac nikada ne može biti jednouman, da ne pripada nikome posebno. Da se vidi da i mi Hrvati, Česi, Talijani, Mađari, braća Srbi, svi ljudi dobre volje, jednako želimo mir, ravnopravnost i sreću u pakračkoj općini…”

Govornik je, dakle, posebno naglasio želju za normalizaciju odnosa sa Srbima, izdvajajući ih i oslovljavajući braćom, iako su oni već započeli s terorističkim napadima na crkve i kuće Hrvata.

No, nisu ga čuli.

Mržnja je bila jača od svega, a “Velika Srbija” cilj kojemu je većina Srba u pobunom zahvaćenim hrvatskim područjima, pod uplivom Beograda težila. Mnogi Hrvati, pa i dr. Šreter nisu bili svjesni toga i naivno su vjerovali da im od susjeda i sugrađana ne prijeti opasnost.  Računajući s time da će većina Srba postupati razumno, jer nikakvog objektivnog razloga za međunacionalne sukobe nije bilo, naš je narod bio zatečen i iznenađen onim što je uslijedilo i uglavnom nespreman za obranu. A “ugroženi” su već započeli svoj rat protiv Hrvatske, podmuklo, zločinački i ne birajući sredstva – uz oslonac na “JNA”, Srbiju i njezine četnike i dobrovoljce.

Tog kobnog 18. kolovoza 1991., na barikadi u selu Kukunjevac, Dr. Šreter je uhićen od naoružanih četnika i odveden na nepoznato mjesto. Prema svjedočenju preživjelog zarobljenika dr. Vladimira Solara, najprije su ga smjestili u jednu kuću blizu logora Bučje (poznatog po mučenju zatočenika i zločinima koje su tamo činili četnici). Kasnije je svjedočio kako je tamo vidio dr. Šretera, te da “nije bilo ni jednog djelića kože na njegovom tijelu koji nije bio plav od udaraca”, dok su mu udovi bili slomljeni. Također je ispričao da su mu 6. listopada (1991.) rekli kako su ga ubili, a da će on biti pušten.

Hrvatska strana, naravno, nije znala što se događa u redovima terorista koji su odbijali svaki kontakt s hrvatskim vlastima i nisu bili voljni dati bilo kakve podatke o zatočenicima niti pregovarati o njihovom oslobađanju.

Tako se ponašao “ugroženi srpski narod” u Hrvatskoj tih 90-ih godina XX stoljeća.

Okrutno mučenje i ubojstvo dr. Ivana Šretera sramotni je, kukavički čin koji svjedoči o stupnju bolesne mržnje koja je kod njih vladala prema Hrvatskoj, njezinoj samostalnosti, ali i prema hrvatskome narodu u cjelini.

Učinjen je zločin prema čovjeku koji u životu nije mrava zgazio niti izrekao ružnu riječ bilo komu. Naprotiv, kao liječnik i čovjek bio je uvijek bez ostatka na raspolaganju svojim sugrađanima. Nije mogao vjerovati da među njima postoje oni kojima je mržnja do te mjere pomutila mozak da su izgubili svaku mjeru ljudskosti. Iako nizašto nije bio kriv, danima su ga okrutno mučili i prebijali prije nego su mu oduzeli život. Ubili su ga u četrdesetoj godini života, u naponu životne snage i zavili u crno obitelj, ali i sve Hrvate u pakračko-lipičkom kraju.

O životu i sudbini najpoznatijeg pakračkog mučenika, Dražen Bušić je 2009. godine snimio dokumentarni film. Da se ne zaboravi. (Vidi: https://www.youtube.com/watch?v=U3gYz4bVjyA)

Teče  već dvadeset i osma godina od kad se ne zna za grob ovog hrvatskog mučenika, mirotvorca, liječnika koji je svojom dobrotom i humanošću zadužio mnoge. Dr Ivan Šreter vodi se kao jedna od 22 “nestale” žrtve iz logora Bučje za čije se kosti još uvijek ne zna gdje su.

Džakulu smo imali prigodu posljednjih godina bezbroj puta gledati kako se cinično smiješka s TV ekrana i glumi mirotvorca i demokrata koji se “ne sjeća” ničega vezano za ekstremizam i terorizam koji je predvodio u zapadnoj Slavoniji, niti za zločine što su ih počinili on i njegovi četnici. I naravno, nitko od njih ni danas “ne zna” gdje su 22 hrvatska mučenika iz logora Bučje.

Sramotno je da Hrvatska kao “pravna država” nije u stanju procesuirati niti 20% srpskih zločina za koje su podnesene kaznene prijave, ali kad su hrvatski branitelji u pitanju, sve ide vrlo glatko, kao po loju. Njima mediji presuđuju prije nego i izađu pred sudsko vijeće.

Ni današnji lider Srba u Hrvatskoj , etnobiznismen Milorad Pupovac koji cijelu strategiju SDSS-a gradi na konfliktu s većinskim narodom, nije se zacrvenio zbog dr. Ivana Šretera. Niti hrvatskoj javnosti objasnio ono što bi svaki čovjek s mrvom morala i savjesti morao, bio političar ili ne.

Po ljudskim i Božjim zakonima.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Pričuvni oficir JNA: ‘Ne branimo Srbe, već uništavamo hrvatska sela i gradove…’

Objavljeno

na

Objavio

Pričuvni oficir tzv JNA Ljubiša Marković, nakon odmora, odbio se vratiti u Vukovar, objašnjavajući: ‘Ne branimo Srbe, već uništavamo hrvatska sela i gradove. Oficiri organiziraju pljačke. U ratu gine srpska sirotinja’

Na vukovarskom bojištu vojska se suočila i s masovnim dezertiranjem s prvih crta bojišnice. Tisuće rezervista JNA po povratku kući širilo je glas o ‘nemogućim uvjetima na bojištu, slaboj logistici, zapovjednicima koji eskiviraju borbu, izdaji nesrba i slično’.

– U strahu da u ovakvim uvjetima ne izgube rat, želeći spriječiti dezerterstvo s bojišta pod svaku cijenu, general Blagoje Adžić zapovjedio je ratnom zrakoplovstvu da raketira kolonu dezertera koja se masovno povlačila sa vukovarskog bojišta i blizini Bačke Palanke. Malo je tko vjerovao da će 25. rujna 1991. dva zrakoplova MIG-21 istresti smrtonosan teret na pripadnike vlastite vojske koji su odbili boriti se u ‘prljavom ratu’. Poginulo je stotinjak pripadnika rezervnih snaga JNA. Vojska je službeno izjavila da se ‘radilo o grešci pilota’ čija imena nikad nisu objavljena, a nije poznato niti da je protiv njih proveden kazneni postupak – piše Dušan Viro u svojoj knjizi Slobodan Milošević-anatomija zločina, prenose 24sata.hr

Naime, navodi dalje autor Viro, oficiri su izvještavali nadređena zapovjedništva da vojnici odbijaju poslušnost, samovoljno napuštaju položaje te da kompletne tenkovske posade bježe iz tenkova za vrijeme bitke.

No, s druge strane oficiri su optuženi da ne izlaze iz svojih bunkera, daleko iza crta bojišnice, da sudjeluju u pljački i švercu zaplijenjene robe. U redovima agresora vladao je potpuni kaos.

– Pričuvni vojnik iz Gornjeg Milanovca Miroslav Milenković ne mogavši se odlučiti bi li se priključio skupini dezertera ili grupici koja se odlučila na odlazak u napad, izvadio je pištolj i ustrijelio se.

Tenkist Vladimir Živković otuđio je tenk uz Vukovara, prošao sve kontrolne točke, prešao više od dvjesto kilometara, te je u znak prosvjeda, dezertirajući iz vojske, ostavio tenk pred zgradom Savezne skupštine u Beogradu.

– Pričuvni oficir JNA, diplomirani inženjer Ljubiša Marković, nakon odmora, odbio se vratiti u Vukovar, objašnjavajući: ‘Ama kakva vojska. Ovi samo kradu i pljačkaju. Nemamo motiva za borbu jer ne branimo Srbe, već uništavamo hrvatska sela i gradove. Oficiri organiziraju pljačke, naručuju kamione i odvoze plijen na prodaju u Srbiji. U ratu gine srpska sirotinja’ – tvrdi Viro u svojoj knjizi.

Masovna dezerterstva, bijeg od mobilizacije te pad borbenog morala svojih pripadnika vojska je pokušala, objašnjava autor u knjizi, između ostalog, riješiti propagandom u čijem je središtu bilo širenje patološke mržnje prema hrvatskom narodu.

Miloševićev propagandni stroj nije prezao od publiciranja krajnje morbidnih tekstova poput članka Svetla za novu budučnost u kojem se između ostalog kaže:

‘Zar uopšte živeti s onima(Hrvatima) koji kolju cela dečja odelenja i vade ljudima oči, a onda ih teraju da vlastite oči pojedu, prave nizove od dečjih prstića, vešaju cele srpske četvrti kao u Vukovaru tako i u Gospiću, na ražnju peku decu, i žive i mrtve ljude čereče na komade. U ovo vreme kad se Jasenovac preselio u Vukovar, Zagreb, Gospić, kada su srpske zemlje po Hrvatskoj prepoznaju po masovnim grobnicama i stratištima u zavičaju zla, nekadašnjoj i sadašnjoj NDH.’

Pranje mozga: Srbi postali – žrtve

– Ispirući svakodnevno mozak svojim sugrađanima, srpski propagandisti zasipali su medijski prostor insceniranim slikama pokolja Srba u Hrvatskoj, izvrčući do te mjere stvarnost da su Srbi postali žrtvom čija se sudbina smišljeno uspoređivala sa sudbinom Židova u Drugom svjetskom ratu. Većina srpskog naroda zdušno je podržavala zločinački pokret stvaranja Velike Srbije nastao na agresiji, masovnim zločinima i etničkim čišćenjem nesrpskih naroda koji je u djelo provodio Slobodan Milošević.

– Kolektivnom ludilu hipnotiziranog naroda koji se na mitovima prošlosti uživio u rituale uništenja susjednih naroda, iskazavši neviđen autizam i sadizam, najveći prilog dala je srpska intelektalna elita, predvođena Dobricom Ćosićem čiji se bojni poklič daleko čuo: ‘Bez borbe srpski narod neće preživeti, bez smrti nema vaskrsenja… Neutralnost danas, kad se protiv srpskog naroda vodi rat, smatram lažju i moralnim kukavičlukom’ – opisuje Viro u svom djelu ludilo koje je krajem 1991. godine vladalo u Srbiji.  (24sata.hr)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Gdje je nestala velikosrpska agresija u hrvatskim zakonima, medijskom i javnom prostoru?

Objavljeno

na

Objavio

Simboli velikosrpske agresivne,  osvajačke i  zločinačke politike Vukovar i Škabrnja, ovih dana otvaraju nezacjeljene rane rodbini  i  hrvatskom narodu, koji sa ogromnom tugom i boli ponovno proživljavaju sve nanesene im strahote i patnje!

U ime čega ?  Zbog čega? U ime koga i zbog koga?

Tko je bio spreman tako zvjerski mučiti, ubijati i razarati hrvatski narod !

U ime Velike Srbije, mitomanske, zločinačke velikosrpske ideologije!

Ideologije začete 1844.godine sa Načertanijem Ilije Garašanina, ministra unutarnjih, a kasnije vanjskih poslova u  vrijeme kada je Srbija bila mala poljoprivredna zemlja u kojoj nije još postojao niti jedan jedini fakultet. Načertanije je  dokument  koji sadržava osnovne razloge i načine na koji će tadašnja mala Srbija postati višestruko veća država, iskorištavajući međusobna trvenja i  raspad susjednih velikih imperija – Austrijskog, Turskog i Ruskog, te oslanjajući se na rivalstvo  Francuske i Engleske prema tim trima imperijima.

Pet godina kasnije  1849.  godine objavljen je drugi temeljni spis velikosrpske ideologije, napis «Srbi svi i svuda» srpskoga jezikoslovca i nacionalnoga ideologa Vuka Karadžića.

Pa preko Stojanovićeva Srbi i Hrvati (‘do istrage naše ili vaše’) 1902. godine,  Homogene Srbije Stevana Moljevića 1941.godine  do Memoranduma SANU 1986.godine  kontinuitet i niz velikosrpske ideologije ostao je neprekinut. Unatoč porazima u ratovima 1991-1995. godine  velikosrpska ideologija, duhovno poticana od strane Srpske pravoslavne crkve (SPC), i dalje živi,  proizvodi nove Memorandume SANU 2 i 3 i sve opasnije mitove.

I da bi sa sebe skinula odgovornost i  sramotu, Srbija je napravila plan kako umanjiti štetu,  zamagliti svoju  agresorsku i zločinačku politiku i popravili ugled u svijetu, nakon agresije na BIH i  Hrvatsku  Srpska akademija nauke i umetnosti- SANU donosi novi Memorandum 2 u kojem su karakteristični članci.

Memorandum SANU 2

  • Umanjiti odgovornost Srbije za počinjene zločine i razaranja, i optužnicama, potjernicama i montiranim sudskim procesima protiv državljana BiH, Hrvatske i Kosova staviti je u ravnopravan položaj sa državama u okruženju
  •  Odvratiti pažnju regionalnih i međunarodnih medija sa završnih procesa bivšim pripadnicima srbijanskog političkog, obavještajnog i vojnog vrha i političkog vrha Republike Srpske kojem se sudi u Haškom tribunal
  • Susjedne države BiH, Hrvatsku i Kosovo dovesti u položaj da odustanu od tužbi najavljenih pred međunarodnim sudovima
  •  Pokajničkim akcijama dovesti Srbiju u jednak položaj sa stradalim i oštećenim državama iz okruženja
  • Insistirati na zatvaranju Haškog tribunala i na suđenju generalu Ratko Mladić pred domaćim pravosuđem
  • Destabilizovati vlade susjednih država, provocirati unutrašnje nezadovoljstvo i nemire i slabiti oštricu optužbi protiv Srbije
  • Pomagati otcjepljenje Republike Srpske
  • Insistirati na konstitutivnosti Srba u Hrvatskoj, Crnoj Gori i Kosovu i izvršiti tranziciji srpskih zajednica u državama regiona u unitarnu, svesrpsku zajednicu
  •  Zaustaviti odvajanje Vojvodine, spriječiti dalju regionalizaciju Srbije i oslabiti djelovanje Islamske zajednice u Sandžaku”

A hrvatski narod im je bio jedina prepreka na putu ka realizaciji tog  ekspanzionističkog i  agresivnog pohoda na tuđi teritorij i tuđe domove.

I ne samo to da  su na cjelom tom stoljetnom osvajačkom putu vođeni svojim političkim i crkvenim vođama počinili nebrojena zvjerstva, mučenja i razaranja, nego su prisvajali i pljačkali kulturna i sakralna dobra, palili i rušili bolnice, škole, vrtiće i Crkve ne  bi li time uništili dokaze o postojanju hrvatskog naroda na njegovoj zemlji.

Prvi nestanak velikosrpske agresije iz javnog prostora dogodio se promjenama Ustava RH- U  preambuli stoji da je Republika Hrvatska mastala ;

-pobjedom  hrvatskog naroda i hrvatskih branitelja u pravednom, legitimnom, obrambenom i oslobodilačkom Domovinskom ratu (1991. – 1995.) kojima je hrvatski narod iskazao svoju odlučnost i spremnost za uspostavu i očuvanje Republike Hrvatske kao samostalne i nezavisne, suverene i demokratske države.

Znači taj pravedni, legitimni, obrambeni i oslobodilački Domovinski rat se protiv nekoga vodio, ali protiv koga?

Nema ni riječi, ni slova od koga smo se oslobodili, tko je bio agresor  u tom pravednom i legitimnom Domovinskom ratu.

14. studenog 2019. godine, Hrvatski Sabor je izglasao novi kalendar blagdana izmijenivši Zakon o blagdanima, spomendanima i neradnim danima, za što je glasovala većina zastupnika (ZA  77, šest suzdržanih, 27 PROTIV ).

Isto kao i kod Ustava,  nigdje nije navedeno koga smo pobjedili na Dan pobjede i domovinske zahvalnosti, kojih se to žrtava sjećamo za Dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata, tko je kriv za te žrtve? Tko je napao Vukovar i Škabrnju?  Tko ih je razorio? Nije valjda  Domovinski rat sam sebe proizveo???

Po hrvatskim vlastima i hrvatskom Saboru Domovinski rat je sam sebe proizveo i prouzročio razaranja, patnju, ubijanje. nestale i doživotne invalide ???

Srbija nikada neće priznati agresiju, a povezano sa tim priznanjem i plaćanje odštete za razaranja i uništavanja po Hrvatskoj i toje vidljivo baš po Memorandumu SANU 2.

Izgleda da smo imali nekog fantomskog , bezličnog  i bezimenog neprijatelja koji nas je napao, ne znamo mu  ni ime ni naziv  a hrvatske vlasti ne čine ništa da ga imenuju, već mu zdušno pomažu da takav i ostane !

Lili Benčik

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari