Pratite nas

U potrazi za Istinom

Zašto Džakula i Pupovac i dalje šute o dr. Ivanu Šreteru?

Objavljeno

na

U svojoj knjizi Nije bilo uzalud (Zagreb, 2009.), na str. 165-168., Slavko Degoricija (početkom 90-ih visoki dužnosnik HDZ-a i državni funkcionar), opisuje stanje u Pakracu i okolici u vrijeme eskalacije krize i srpske terorističke pobune (1990/1991.)

Evo nekih citata:

“(…) Osnivanjem HDZ-a i SDS-a, odnosi su se pogoršali na relaciji srpskog i hrvatskog stanovništva. Srbe vodi radikalni Veljko Džakula, a HDZ dr. Ivo Šreter. Džakula je samouvjeren, prepotentan, radikalan, povezan s Goranom Hadžićem i Nikicom Šašićem (Zapadna Slavonija). Često je u Kninu kod Babića i Raškovića. Zastupa ideju da Pakrac postane središte svih Srba u Hrvatskoj. (…) Nikako ne prihvaćaju da su nacionalna manjina. Govori su im radikalni, puni prijetnje. Čuvena Džakulina izjava da će on osobno objesiti predsjednika općine Pakrac, ako ijedna puška od rezervnog sastava policije bude otuđena iz Pakraca.

Druga strana, na čelu s dr. Šreterom, drži pomirujuće govore. Traže zajedništvo, razgovore i pregovore. Srbi sve to odbijaju i dovode do već spomenute pobune Srba u Pakracu (razoružavanje policajaca Hrvata u policijskoj postaji)…” (str. 165.)

Opisujući daljnji razvoj situacije u Pakracu, Degoricija zaključuje kako je antagonizam između HDZ-a i SDS-a jačao, te da su Srbi predvođeni Veljkom Džakulom postajali sve agresivniji,  pa je osobno, u više navrata upozoravao dr. Šretera na moguću opasnost koja mu prijeti, na što je on odgovarao kako se ne boji, te da “Srbi njemu neće nauditi, jer ih je previše zadužio i kao liječnik i kao čovjek”. (isto-)

Autor potom nastavlja:

“Međutim, dana 18. kolovoza 1991. godine dogodilo se njegovo presretanje i zarobljavanje. Odveden je u prostor Bučja ili Kusonja, gdje su ga utamničili, premlaćivali i na kraju likvidirali. Pokušali smo na sve načine da ga oslobodimo, pa i preko međunarodnih čimbenika. Svi su oni nijekali da znaju njegovo prebivalište…” (isto -)

“(…) Stječe se dojam da su se pakrački Srbi zavjetovali da ne odaju tajnu zarobljavanja i likvidacije dr. Ive Šretera…

(…) Međutim, jednoga dana, ukazala se neka nada u njegov spas. Meni se u kabinet najavio Milorad Pupovac, mada do tada nismo imali nekih većih kontakata. Primio sam ga gotovo odmah, da vidim što mi to ima reći Pupovac. Došao je, kako on to zna, snužden, silno zabrinut, da su dva liječnika Srbina u Sisku uhapšena i zatvorena, doktor Špiro Kostić iz Siska, ministar zdravstva Republike Srpske Krajine i doktor Branko Krivokuća. Povod  privođenja obojice liječnika bio je pronalazak njihovih liječničkih torbi punih lijekova i drugog sanitetskog materijala namijenjen pobunjenim Srbima, odnosno četnicima. Pupovac je tražio od mene da interveniram kod Đure Brodarca u Sisku i da ih se pusti jer da oni nisu imali zle namjere. Kada sam ga saslušao do kraja, dao sam mu prijedlog: ‘Dobro, pokušajmo nešto učiniti nas dvojica. Ti ćeš otići u Pakrac kod pobunjenih Srba i neka oni oslobode dr. Ivana Šretera, a ja ću pokušati kod Brodarca dogovoriti puštanje uhapšenih liječnika u Sisku’. Iznenadio sam se i obradovao njegovoj brzoj reakciji. ‘Dobro, idemo u akciju i to odmah’- odgovorio je. Nije imao nikakvih dodatnih pitanja. Ne pita on: ‘Kako ću ja do pobunjenih Srba u Pakracu?’ Znao sam da mu to ne predstavlja nikakav problem…

Nazvao sam Đuru Brodarca u Sisak. Potvrdio mi je da su ti liječnici zaista uhapšeni s prilično velikom količinom lijekova… Đuri sam objasnio moj razgovor pa i dogovor s Pupovcem. Kad je u pitanju spašavanje dr. Šretera idemo u akciju odmah. (…) Negdje u popodnevnim satima Đuro mi se javlja. Dogovorili smo da ih odvezemo u Karlovac i pustimo jer je jedan od njih (Branko Krivokuća) tamo negdje rodom…

Sad više nisam siguran jesu li prošla jedan ili dva dana, dolazi Pupovac, navodno iz Pakraca. Njegove su prve riječi bile: ‘Ti si obavio posao, a ja za sada nisam.’ Pitam: ‘Zašto?’ ‘Ne daju ga jer im treba kao liječnik, znaš kako je, oni nemaju doktora. Čim dobiju doktora puštaju Šretera.’ Nije od toga prošlo nekoliko dana doznajem od predstavnika UNPROFOR-a, da je Šreter mrtav, likvidiran, već više od mjesec dana. Doznajem i to da ga Srbi nisu koristili niti jednoga trenutka kao liječnika, već su ga od prvog dana uhićenja, premlaćivali i to tako žestoko da su mu, među ostalim, polomili ruke.

Pupovac nikad nije našao za potrebno ispričati mi se za ovakvu notornu prijevaru i sve laži koje je izrekao, navodno, po povratku iz Pakraca.” (str.166/167.)

Početkom lipnja ove (2018.) godine, tijekom jedne rasprave u Saboru, zastupnik Stevo Culej upitao je Milorada Pupovca: “A što je sa Šreterom?”

Pupovac je ignorirao pitanje, kao da ga nije čuo. Upravo je tada držao jednu od svojih tirada vezano za Drugi svjetski rat, NDH i Jasenovac – što mu je omiljena tema koju poteže uvijek kad treba raščistiti bilo koje pitanje vezano za velikosrpsku agresiju i četnički terorizam iz 90-ih godina. Ravnodušnost s kojom se on odnosi prema hrvatskim žrtvama, istini o ratu, masovnim zločinima što su ih počinili srpski teroristi i drskost i bahatost s kojom nastupa kako bi te zločine relativizirao naprosto užasava.

Zato ne treba nikoga čuditi prešućivanje dr. Ivana Šretera, kao i preostale dvadeset i jedne žrtve četničkog logora Bučje.  Za Džakulu i Pupovca one ne postoje.

Domoljub, mirotvorac i hrvatski mučenik dr Ivan Šreter

 Na obilježavanju prve obljetnice državnosti Republike Hrvatske, 30. svibnja 1991. godine, u Pakracu je održan svečani skup na kojemu je govorio i ravnatelj bolnice u Lipiku i predsjednik lokalne organizacije HDZ-a dr. Ivan Šreter. Već na samome početku izlaganja istaknuo je nužnost suživota u miru i slozi svih Pakračana, neovisno o vjeri i naciji kojoj pripadaju:

“Mi smo se danas pred zgradom Skupštine općine Pakrac okupili da se vidi i u ovom našem mjestu, u ovoj našoj Hrvatskoj, da Pakrac nikada ne može biti jednouman, da ne pripada nikome posebno. Da se vidi da i mi Hrvati, Česi, Talijani, Mađari, braća Srbi, svi ljudi dobre volje, jednako želimo mir, ravnopravnost i sreću u pakračkoj općini…”

Govornik je, dakle, posebno naglasio želju za normalizaciju odnosa sa Srbima, izdvajajući ih i oslovljavajući braćom, iako su oni već započeli s terorističkim napadima na crkve i kuće Hrvata.

No, nisu ga čuli.

Mržnja je bila jača od svega, a “Velika Srbija” cilj kojemu je većina Srba u pobunom zahvaćenim hrvatskim područjima, pod uplivom Beograda težila. Mnogi Hrvati, pa i dr. Šreter nisu bili svjesni toga i naivno su vjerovali da im od susjeda i sugrađana ne prijeti opasnost.  Računajući s time da će većina Srba postupati razumno, jer nikakvog objektivnog razloga za međunacionalne sukobe nije bilo, naš je narod bio zatečen i iznenađen onim što je uslijedilo i uglavnom nespreman za obranu. A “ugroženi” su već započeli svoj rat protiv Hrvatske, podmuklo, zločinački i ne birajući sredstva – uz oslonac na “JNA”, Srbiju i njezine četnike i dobrovoljce.

Tog kobnog 18. kolovoza 1991., na barikadi u selu Kukunjevac, Dr. Šreter je uhićen od naoružanih četnika i odveden na nepoznato mjesto. Prema svjedočenju preživjelog zarobljenika dr. Vladimira Solara, najprije su ga smjestili u jednu kuću blizu logora Bučje (poznatog po mučenju zatočenika i zločinima koje su tamo činili četnici). Kasnije je svjedočio kako je tamo vidio dr. Šretera, te da “nije bilo ni jednog djelića kože na njegovom tijelu koji nije bio plav od udaraca”, dok su mu udovi bili slomljeni. Također je ispričao da su mu 6. listopada (1991.) rekli kako su ga ubili, a da će on biti pušten.

Hrvatska strana, naravno, nije znala što se događa u redovima terorista koji su odbijali svaki kontakt s hrvatskim vlastima i nisu bili voljni dati bilo kakve podatke o zatočenicima niti pregovarati o njihovom oslobađanju.

Tako se ponašao “ugroženi srpski narod” u Hrvatskoj tih 90-ih godina XX stoljeća.

Okrutno mučenje i ubojstvo dr. Ivana Šretera sramotni je, kukavički čin koji svjedoči o stupnju bolesne mržnje koja je kod njih vladala prema Hrvatskoj, njezinoj samostalnosti, ali i prema hrvatskome narodu u cjelini.

Učinjen je zločin prema čovjeku koji u životu nije mrava zgazio niti izrekao ružnu riječ bilo komu. Naprotiv, kao liječnik i čovjek bio je uvijek bez ostatka na raspolaganju svojim sugrađanima. Nije mogao vjerovati da među njima postoje oni kojima je mržnja do te mjere pomutila mozak da su izgubili svaku mjeru ljudskosti. Iako nizašto nije bio kriv, danima su ga okrutno mučili i prebijali prije nego su mu oduzeli život. Ubili su ga u četrdesetoj godini života, u naponu životne snage i zavili u crno obitelj, ali i sve Hrvate u pakračko-lipičkom kraju.

O životu i sudbini najpoznatijeg pakračkog mučenika, Dražen Bušić je 2009. godine snimio dokumentarni film. Da se ne zaboravi. (Vidi: https://www.youtube.com/watch?v=U3gYz4bVjyA)

Teče  već dvadeset i osma godina od kad se ne zna za grob ovog hrvatskog mučenika, mirotvorca, liječnika koji je svojom dobrotom i humanošću zadužio mnoge. Dr Ivan Šreter vodi se kao jedna od 22 “nestale” žrtve iz logora Bučje za čije se kosti još uvijek ne zna gdje su.

Džakulu smo imali prigodu posljednjih godina bezbroj puta gledati kako se cinično smiješka s TV ekrana i glumi mirotvorca i demokrata koji se “ne sjeća” ničega vezano za ekstremizam i terorizam koji je predvodio u zapadnoj Slavoniji, niti za zločine što su ih počinili on i njegovi četnici. I naravno, nitko od njih ni danas “ne zna” gdje su 22 hrvatska mučenika iz logora Bučje.

Sramotno je da Hrvatska kao “pravna država” nije u stanju procesuirati niti 20% srpskih zločina za koje su podnesene kaznene prijave, ali kad su hrvatski branitelji u pitanju, sve ide vrlo glatko, kao po loju. Njima mediji presuđuju prije nego i izađu pred sudsko vijeće.

Ni današnji lider Srba u Hrvatskoj , etnobiznismen Milorad Pupovac koji cijelu strategiju SDSS-a gradi na konfliktu s većinskim narodom, nije se zacrvenio zbog dr. Ivana Šretera. Niti hrvatskoj javnosti objasnio ono što bi svaki čovjek s mrvom morala i savjesti morao, bio političar ili ne.

Po ljudskim i Božjim zakonima.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

ŽIVJELI SU I UMIRALI ZA HRVATSKU

Objavljeno

na

Objavio

Zvonko, Julienne i Bruno Bušić

Prošlo je više od 43 godine od poznate akcije otmice američkog zrakoplova što su je (10. rujna 1976. godine) izveli hrvatski emigranti, revolucionari i borci za slobodu predvođeni Zvonkom Bušićem, samo s jednim ciljem: upoznati svjetsku javnost s teškim položajem Hrvata i Hrvatske u tadašnjoj SFRJ i velikosrpskom hegemonijom koja na štetu vitalnih interesa hrvatskoga naroda i pod krinkom „socijalizma“, „bratstva-jedinstva“ i „nacionalne ravnopravnosti“ u okrilju komunističkog režima ostvaruje svoje ciljeve – nasiljem i propagandom kao glavnim sredstvima, sprječavajući terorom i silom njegovo prirodno i legitimno pravo na samostalnost i slobodu u svjetskoj zajednici ravnopravnih naroda.

Mada su mišljenja i danas podijeljena – pogotovu vezano za primijenjene metode – ne može se opovrgnuti činjenica da je javnost vodećih država na zapadu (SAD-a, Kanade, Velike Britanije, Francuske), pa u stanovitom smislu i cijelog demokratskog svijeta tek nakon ove operacije upoznata sa stvarnim stanjem u tadašnjoj Jugoslaviji i položajem Hrvatske u njoj. Da nije bilo nesretnog spleta okolnosti i pogibije američkog policajca, ova akcija otmice Boeinga 727 (koja se i inače po mnogo čemu razlikovala od svih dotadašnjih), ostala bi zabilježena kao maestralno i savršeno izvedena operacija skupine idealista čija se žarka želja za nacionalnom slobodom pretvorila u krik koji je odjeknuo diljem Zemljine kugle.
Tadašnje hrvatske revolucionare možemo razumjeti samo promatramo li njihovo djelovanje u kontekstu vremena i prilika koje su tada vladale i znamo li kako je u vrijeme komunističke Jugoslavije bilo strogo zabranjeno izražavanje svakog oporbenog mišljenja, posebice onoga što se odnosilo na nedostatke i devijacije režima i poratne masovne zločine što su ih počinili partizani i komunisti nakon svršetka rata, poglavito nad Hrvatima. Ni u zapadnom svijetu koji je bio naklonjen tadašnjoj Jugoslaviji (radi svojih interesa i odnosa prema SSSR-u u hladnoratovskom ozračju kakvo je vladalo), nije bilo moguće objaviti ništa protivno službenim stavovima Tita i njegove državne vrhuške. Jedini način bili su komercijalni (plaćeni) sadržaji – nalik reklamama – za što se moralo imati novca, a uz sve to čitanost takvih štiva bila je vrlo skromna, takve je sadržaje trebalo periodično ponavljati itd. (što je nadalje iziskivalo velika financijska ulaganja i bilo potpuno nedostupno našim emigrantima okupljenim oko Brune i Zvonka Bušića). Emigrantski hrvatski tisak koji je ove teme protežirao bio je ograničen na hrvatsku populaciju koja je u većini ionako znala o čemu je riječ, ali ta se istina vrlo teško probijala do stranaca i njihovog javnog mnijenja. I dok su Hrvati silom natjerani na šutnju, komunistička i velikosrpska propaganda agresivno je i sustavno širila svoje otrovne laži o „ustaškoj“ emigraciji i cinično tvrdila kako su Jugoslaviji svi narodi ravnopravni i slobodni, a u zemlji vlada „bratstvo-jedinstvo“.

Tekst Deklaracije Vrhovnog zapovjedništva Hrvatskih nacionalnih oslobodilačkih snaga koji je u obliku letaka bacan iznad Montreala, Londona i Pariza, a objavili su ga u integralnoj verziji i najznačajniji tiskani mediji u SAD-u dokument je jednog vremena i on sam najbolje govori o stvarnim ciljevima, nakanama i težnjama onih koji su za istinu o Hrvatskoj i svome narodu bili u svako vrijeme pripravni položiti svoje živote.

Autor teksta je Bruno Bušić, a na engleski ga je prevela Julienne Eden Bušić (Amerikanka, djevojačko prezime Schultz), supruga Zvonka Bušića koja je također sudjelovala u otmici s njime, Franom Pešutom, Petrom Matanićem i Slobodanom Vlašićem.

Otmica zrakoplova izvršena je 10. rujna, a nakon što su njihovi zahtjevi ispunjeni (tekst Deklaracije objavljen u američkom i međunarodnom tisku, a letci bačeni iznad spomenutih gradova), naši su se emigranti predali u Parizu dva dana poslije (12. rujna).

Ovaj je slučaj po mnogo čemu različit od svih drugih dotadašnjih otmica zrakoplova, među ostalim i po tomu što su Zvonko i njegovi prijatelji već prigodom samog preuzimanja kontrole nad letjelicom objasnili putnicima i osoblju što im je cilj i među njima je od tada pa do okončanja akcije vladalo međusobno povjerenje. Iako su mnogi ovaj čin skloni okarakterizirati kao „terorizam“, činjenica je da tu nisu bili posrijedi nikakvi konkretni politički zahtjevi; oni nisu tražili novac niti ispunjenje bilo kojih drugih uvjeta osim jednog jedinog: izreći svoju istinu. Bio je to očajnički krik idealista koji više nisu mogli šutke podnositi ponižavajući položaj svoga naroda u tadašnjoj Jugoslaviji i otrovnu propagandu koja je iz Beograda zasipala medije na Zapadu.

Bez ikakvoga oružja, opasani lažni eksplozivom, tražili samo jedno: da se njihov glas čuje – i ništa drugo.

Na nesreću, niz nesretnih okolnosti je doveo do tragičnog raspleta i teških posljedica.

Naime, kako bi uvjerio američke vlasti da misle ozbiljno, Zvonko je postavio pravu bombu u jednom pretincu njujorške podzemne željeznice (uz nju se nalazio i originalni primjerak Deklaracije koju su trebali objaviti mediji) i potom je o svim bitnim detaljima obavijestio američke vlasti preko pilota. Policija je bombu uklonila i prenijela je na poligon za neutraliziranje, pri čemu su je postavili na platformu i pokušali aktivirati daljinskim detonatorom. Nakon što to nije uspjelo, prišli su bombi koja je iznenada eksplodirala i ubila 27-godišnjeg policajca Briana Murraya a trojicu ranila. Dogodilo se to četiri i pol sata nakon odnošenja bombe s mjesta na koje je bila postavljena i poslije detaljnih uputa što ih je policiji dao sam Zvonko Bušić vezano za njezinu demontažu.

Točno prije 43 godine, 10.9.1976, pitanje Hrvatske slobode osvanulo je na naslovnicama svih svjetskih medija

Važno je napomenuti da su američki stručnjaci za eksplozivne naprave u ovom slučaju prekršili sva sigurnosna pravila, što je naprosto neshvatljiva i neobjašnjiva okolnost na koju se pozvala i udovica poginuloga koja je zbog tog grubog nemara i neprofesionalnosti policije podnijela tužbu protiv države.1

Zvonko i Julienne Bušić osuđeni su na doživotni zatvor (Julienne je puštena nakon 13 godina, a Zvonko je u najstrožim zatvorima SAD-a proveo 32 godine), dok su ostali sudionici akcije (Matanić, Pešut, Vlašić) dobili po 30 godina robije.
Prije izricanja osuđujuće presude hrvatskim emigrantima za ovo djelo, američki sudac John Bartels izjavio je u zapisnik kako Zvonko Bušić „nije ni terorist ni kriminalac“, te da je njegov čin bio potaknut plemenitim idealima borbe za slobodu, ali da je pri tomu pribjegao pogrešnim sredstvima za ostvarenje tog cilja. Jednako tako, sudac je predložio i puštanje na uvjetnu slobodu (za Zvonka nakon 10, a za Julienne poslije 8 godina zatvora – što nikad nije ispunjeno). Proces će ostati upamćen i po tomu što su mnogi putnici iz zrakoplova svjedočili u korist svojih otmičara, što je nezabilježeno u povijesti takvih događanja.

U dijelu hrvatske emigracije, nažalost, javili su se i neki koji su o Zvonku, Bruni Bušiću i njihovim suradnicima imali daleko gore mišljenje nego spomenuti sudac, pa je, primjerice, u listu Nova Hrvatska (čiji je glavni urednik bio Jakša Kušan), protiv njih pokrenuta kampanja uz osude kako je posrijedi „nepromišljen i štetan čin“, a oni koji su vodili tu kampanju potrudili su se pronaći i manjkavosti u samome tekstu Deklaracije proglašavajući ga „nečitljivim“, a prijevod na engleski manjkavim i netočnim. Nitko u SAD-u nije imao takvih primjedbi, a urednik New York Timesa izjavio je čak kako je Deklaracija vrijedna objave. Treba napomenuti i to da je dokument na engleski prevela Julienne Bušić, tada profesorica engleskog jezika i magistrica lingvistike u germanistici.
Jedan od najpoznatijih poratnih hrvatskih emigranata i intelektualaca građanske orijentacije (nije spadao u revolucionarnu struju), publicist koji se aktivno bavio novinarstvom i nakladništvom od tridesetih godina, Bogdan Radica, o samome događaju otmice zrakoplova i Deklaraciji pisao je:
„Bušićev plan dizanja aviona i prisiljavanja četiri vodeća lista američke publicistike, imalo je svojeg uspjeha, ukoliko je ipak omogućilo tiskanje deklaracije hrvatskog prava na dostojanstvo i ponos zapostavljenog naroda, u tisku koji to ne bi normalno bio učinio. Kako mene nije tada bilo u New Yorku, sjećam se i danas, kakav je sve pozitivan dojam taj podvig bio postigao. Sam urednik ‘The New York Timesa’, A.M.Rosenthal, priznao mi je, da je on u prvom redu tiskao hrvatski manifest, da bi izbjegao tešku nesreću, koju bi pad ugrabljenog aviona mogao izazvati stradanjem tolikih života, ali i zato, što je tekst memoranduma bio vrijedan da ga ‘Times’ donese.“
(Hrvatska revija, god. XXXI., sv. 2 (122), München – Barcelona, lipanj 1981., str. 355.)
Što se propagande usmjerene protiv Brune i Zvonka Bušića i kruga njihovih najbližih suradnika u samoj Hrvatskoj tiče, tu je prednjačio zagrebački Vjesnik čije je izvještavanje bilo na razini onoga što su pisali beogradski mediji (NIN i drugi).

Drakonske kazne hrvatskim emigrantima teže su nego one izrečene brojnim masovnim ubojicama, silovateljima, teroristima i pljačkašima banaka. Zvonku nije odobreno puštanje na slobodu niti nakon izdržanih maksimalnih 30 godina zatvora čime su grubo prekršena njegova ljudska prava.
Na drugoj strani, primjerice, Nelson Mandela za mnoge je i danas „ikona“ borbe za slobodu i jednakost, iako je odgovoran za smrt tisuća nevinih ljudi, a u svojoj borbi koristio se tipičnim terorističkim sredstvima. U preko 220 terorističkih akcija u kojima su vršene sabotaže i bombaški napadi čak i na vjerske objekte (uz rušenje čitavih zgrada i pogibije stotina civila, pa i žene i djeca, ne rijetko i crnačke populacije), ali sve je to bilo pravdano borbom za oslobođenje od bjelačke tiranije. Njegovih 27 godina robije ljevičarsko-liberalna javnost i danas slavi kao „mučeništvo“ i u Mandeli gleda „pravednika“, pa je 1993. godine dobio i Nobelovu nagradu za mir. Sve mu je oprošteno i zaboravljeno u ime prava na slobodu vlastitog naroda – pa i nevino pobijeni civili.

Nije li to očiti dokaz dvostrukih kriterija i cinizma današnjeg svijeta, a pogotovu cinizma onih koji u Hrvatskoj još uvijek uporno kroz medije proturaju tezu o našim revolucionarima kao „teroristima“?

Kako su se i kojim sredstvima Hrvati koji nisu imali čak ni pravo i mogućnost prosvjeda u vlastitoj zemlji – pa niti slobode mišljenja i izražavanja – i koje se progonilo diljem svijeta i ubijalo zbog pisane ili izgovorene riječi mogli oduprijeti tom i takvom zločinačkom režimu i državnom teroru Titove Jugoslavije ako ne otporom uz ograničenu primjenu sile?

Jesu li Hrvati kao narod imali pravo na borbu za svoju nacionalnu slobodu jednako kao i crnačko stanovništvo u tadašnjoj Južnoafričkoj Republici? Mandela je tvrdio da on i njegov narod nisu imali izbora – jesu li Hrvati imali izbora? Kako to da su Mandelina opravdanja2 teških i masovnih ubojstava prihvatljiva za svijet, a djelovanja naše emigracije koja ni izdaleka nisu imala tako radikalna obilježja nasilja i danas se od mnogih (čak i u samoj Hrvatskoj) nazivaju terorizmom?
I sam Zvonko Bušić jasno se odredio prema događaju koji je obilježio živote i njega i njegovih bližnjih i rekao da nikad ne bi poduzeo takvu akciju da je i u primisli mogao pretpostaviti kako će netko smrtno stradati ili biti ozlijeđen, nego bi se pomirio s time da završi svoj život kao anonimni emigrant, poput desetaka naših boraca za slobodnu Hrvatsku koji su tih sedamdesetih godina likvidirani od Udbinih plaćenih ubojica diljem zapadne Europe i ostatka svijeta. Ne govore li i činjenice da je on preuzeo glavnu odgovornost za sve što se dogodilo i ne samo da nije teretio svoje suradnike u otmici nego se svim silama trudio olakšati njihov položaj, o kakvom se čovjeku i karakteru radilo kad je u pitanju Zvonko Bušić?

Povijest naše (hrvatske) poratne emigracije (1945-1990.) jeste složena i zamršena, ali ako se držimo činjenica i primarnih izvora, do mnogih istina je moguće doprijeti i bez žestokih riječi i javnih obračuna s bilo kime.

No, treba podsjetiti kako se svaki povijesni događaj ili proces neizostavno mora promatrati u kontekstu vremena i prilika koje su vladale u vrijeme dok se odvijao. Sedamdesete godine u Hrvatskoj su bile obilježene novim valom terora – progonima, uhićenjima i osudama u prvom redu „proljećara“ a potom i svih drugih građana i intelektualaca koji su promišljali hrvatski. Vrijeme je to i organiziranih ubojstava hrvatskih emigranata koje je jugoslavenski komunistički režim uz pomoć Udbe i plaćenika iz kriminalnog podzemlja progonio i likvidirao diljem Zapadne hemisfere. Na državni teror Jugoslavije, naši su revolucionari okupljeni oko Brune Bušića pokušali odgovoriti na način koji su smatrali primjerenim – jer druge mogućnosti nisu imali.
Ne mali je broj onih koji ih danas iz raznih razloga nastoje prikazati u iskrivljenom svijetlu, pa i nabaciti se blatom na njih i omalovažiti ono što su za života činili.
„Mi imamo samo moralna načela – ništa drugo“, govorio je pokojni Bruno, podsjećajući sve koji su mu bili bliski kako su im istina i čast jedini oslonac i da ta načela nikad i ni pod koju cijenu ne smiju iznevjeriti.

On i Zvonko su živjeli za ideal slobodne Hrvatske. Prvoga je kao „državnog neprijatelja“ ubila Udba u Parizu (16. listopada 1978.), drugi je sebi oduzeo život u Rovanjskoj (1. rujna 2013.) jer nije više mogao podnijeti život u „Platonovoj špilji“.
Brunu i Zvonka Bušića nitko ne mora braniti. Oni su svojim životima jasno pokazali tko su i što su.
Ali, istinu moramo predočiti javnosti. To je naša ljudska i moralna obveza – utoliko prije što su se u borbi za vlastitu bolju prošlost mnogi dohvatili prekrajanja iste, u uvjerenju kako će oni biti veći i važniji ako unize i okleveću one koji su se istinski i bez kalkulacija borili i žrtvovali za hrvatsku slobodu i samostalnost davno prije nego smo je bili primorani izboriti s oružjem u rukama protiv istog neprijatelja.
Ovom prigodom objavljujem prijepis već pomalo zaboravljenog (cjelovitog) teksta Deklaracije vrhovnog zapovjedništva Hrvatskih nacionalnih oslobodilačkih snaga, pa neka o njoj svaki čitatelj donese svoj vlastiti sud.

„DEKLARACIJA VRHOVNOG ZAPOVJEDNIŠTVA HRVATSKIH NACIONALNIH OSLOBODILAČKIH SNAGA

Nacionalno samoodređenje temeljno je ljudsko pravo, sveopće i fundamentalno, koje priznaju sve članice Ujedinjenih naroda; pravo koje se ne može zanijekati ni uskratiti bilo kojoj naciji, bez obzira na njezinu teritorijalnu veličinu ili broj stanovništva. Samo stanovnici povijesno određenog i omeđenog teritorija mogu objektivno i kompetentno odlučivati o svojim budućim tijekovima i sudbini. Bilo koja sila koja nameće svoju volju protiv volje jedne nacije mora biti označena nikako drugačije nego kao okupaciona, a kao što se to općenito priznaje, okupacija se može održati isključivo golom silom.

Ovo opće, prirodno i ljudsko pravo uskraćeno je mnogim nacijama, čak i od Ujedinjenih naroda, ili bolje rečeno od Ujedinjenih zemalja koje su se svojim potpisima obvezale podupirati i poštivati načelo nacionalnog samoodređenja. Hrvatska se nalazi među nacijama kojima se niječe pravo samoodređenja.

U današnjoj geopolitičkoj terminologiji, i u stvarnosti koju ta terminologija predstavlja, ime Hrvatska zvuči čudno, čak i tjeskobno. Spleteno mitovima, strahovima, lažima i neshvaćanjima iz prošlosti, ovo je ime ili gurnuto u namjernu zaborav, ili je prisilno nijekano. Stoga, unatoč do nedavno neprekinutog trinaeststoljetnog postojanja i pravnog kontinuiteta kao države, čovjeku se danas hrvatska država pričinja kao neka legenda, fikcija ili fantazija. Uposredno s tim zastrašujućim svjetskim neznanjem ili šutnjom, na pozornici suvremene povijesti pojavili su se novi narodi i uspostavljene su nove države. Iz dalekih krajeva, odakle su nam novinari i učenjaci pisali o čudnim, divljim plemenima, rodile su se nove nacije, proklijale su urođeničke kulture iz gotovo ničega. Nezavisnost tih novostvorenih nacija silom je iznuđena i uspostavljena oslobodilačkom borbom. Buđenje nacionalne svijesti postaje općenito dubok i duševni proces, a borba za slobodu, koja je prirodni nastavak tog procesa, temelji se na dubokom moralnom načelu i temelju.
Male nacije znaju da su malene, ali se dižu protiv nepravednih posljedica ove stvarnosti: ignoriranja njihove vrijednosti i sile kojom se diktira njihovom sudbinom. Male nacije posvjedočuju svoju nacionalnu nezavisnost borbom za slobodu, pa čak i kidnapiranjima, bombama i umorstvima. Nužda da se postigne sloboda veća je i jača od legaliteta koji velesile propovijedaju braneći svoje argumente u prilog bezobzirne sile i ubojitog oružja.

Napose poslije Drugog svjetskog rata, važnost nacionalnog oslobođenja očituje se kroz primjerenu aktivnost, na svim stranama. Hrvatska nacija, koja je jedna od najstarijih u Europi, ne može niti hoće više zatomljivati svoje postojanje niti izbjegavati svoju odgovornost u suvremenom svijetu, samo zato da bi sačuvala neki imperijalistički ‘mir’. Stoga, odbacujući sve predrasude i svaki ekskluzivizam, obračunavajući s pogreškama i nesporazumima prošlosti, svjestan činjenice da nema svetije vrijednosti od slobode i vjere u vlastitu zemlju, hrvatski narod započinje iznova borbu za slobodu, i naglašava slijedeće razloge za ponovnu obnovu te borbe:

-Hrvatska državna suverenost ukinuta je nakon punih trinaest stoljeća neprekinutog postojanja kao legitimne države. Hrvatska je nacija podvrgnuta fašističko-monarhističkoj diktaturi srpskih kraljeva kroz umjetnu i prisilnu jugoslavensku državu. Nakon svršetka Drugog svjetskog rata, izvršen je nad hrvatskim narodom besprimjeran i nečuven genocid, pod geslom ‘bratstva i jedinstva’, u ime integracionističkog jugoslavizma i mračnog, neljudskog internacionalizma hitlerovsko-staljinističkog tipa. Teror hrvatske okupacije stišao se 1966., da bi se 1971. obnovio u još brutalnijem izgledu.

Tekst DeklaracijeVrhovnog zapovjedništva Hrvatskih nacionalnih oslobodilačkih snaga

-Hrvati su ugnjetavani, ponižavani i vrijeđani zbog svoga ponosa i nacionalnog dostojanstva. Ni u svojim kućama, kao ni u svojoj domovini, oni nemaju nikakvih prava, nego su opterećeni teškim, besprimjernim obvezama. Hrvatsko moralno i materijalno vlasništvo Beograd raspodjeljuje po svojoj volji. Putem poreza i bogatstvom zemlje Hrvati su prisiljeni uzdržavati onaj isti sistem koji ih uništava.

-Bez obzira na nametnute moralne i povijesne obveze, ni jedna bogata, jaka država ne poštuje preporuku Generalne skupštine Ujedinjenih nacija da odvoji 0,5% svoga nacionalnog dohotka u korist nerazvijenih zemalja. Od 1945. do danas Hrvatskoj se oduzima 8% od njezinog nacionalnog dohotka. Prema procjeni Ujedinjenih nacija, ozbiljno se ugrožava biološki i kulturni rast neke nacije ako joj se sistematski otkida već i 4% njezina nacionalnog dohotka.

-Golom silom unutar granica, i pomoću materijalne, vojne i špijunske potpore koju Jugoslaviji pružaju Istok i Zapad, držane su skupa u proturječju nezdružive nacije, nasilno držane u jedinstvu pod srpskom dominacijom, u jedinstvu u kojem se mentaliteti, kulture i sistemi nikako ne trpe. Pošto su prije toga stoljećima živjele svaka svoj posebni život unutar potpuno različitih država i kulturnih sredina, te su nacije stvorile svaka zasebno vlastiti pogled na svijet. I mada se služe istim rječnikom, izvor i temelj njihovih intelektualnih izražaja naprosto je neshvatljiv drugim nacijama s kojima žive.

-Sveukupno komandno osoblje Jugoslavenske armije, koje služi unutar hrvatskog nacionalnog teritorija, sastoji se od članova srpske narodnosti. Srbi sačinjavaju ogroman postotak policije u Hrvatskoj. Ključne položaje u sudskim institucijama, administraciji, pravu, partiji i u ekonomiji također zauzimaju Srbi. Hrvati koji služe u tim ustanovama obične su brojke bez moći, bez snage ili utjecaja. Ta neprirodna i neljudska stvarnost održava se silom i prikriva jednim geslom: narodnim jedinstvom. U to geslo, neprestano ponavljano, nitko više ne vjeruje, ni okupatori ni malobrojni kvislinzi, bez obzira koliko su nisko pali u svojim zločinima i izdajstvu.
-Hrvati su isključeni kod svih odluka; njima se odluke naprosto saopćavaju ‘post-factum’.

-Danas, kad se dijalekti donedavna primitivnih plemena razvijaju u nove, moderne jezike, Hrvatska gramatika i pravopis, koji su sačuvani na spomeniku iz godine 1100, pisanom hrvatskim pismom i jezikom, zabranjuju se i spaljuju. Vodi se mahniti napad, bez presedana bilo kada i bilo gdje, na hrvatski jezik, i to zbog toga što je on središte, između ostalih vrednota, i moralne nauke koja propovijeda dostojanstvo i slobodu; snaga koja se opire manipuliranju nečijom sudbinom i postignućima.
-Nošenje hrvatskog grba, uklesanog na hrvatskom kamenom spomeniku iz 9. stoljeća, izjednačava se sa zlom.

-Pjevanje starih, rodoljubnih, pa čak i sentimentalnih hrvatskih pjesama označuje se kao urotnički, čak teroristički čin, uperen protiv jugoslavenskog bratstva naroda.
-Na lukav se način sustavno smanjuje prirodni rast hrvatskog pučanstva. Istovremeno, pomoću ekonomskog izrabljivanja, političkog pritiska i policijskog terora, najvitalniji dio hrvatskog stanovništva prisiljava se na emigriranje. Kroz taj se novi oblik genocida vrši sustavno i namjerno istrebljenje hrvatskog naroda.
-Udžbenici u svim jugoslavenskim školama savršen su primjer srpske vještine u povijesno-političkoj reportaži, najizvorniji izraz srpskog duha, onako kako se izražava u djelu Petra Petrovića Njegoša, u kojem on pjeva i slavi genocid nad muslimanskim življem koje je uvijek bilo sastavni dio hrvatskog naroda.

-U ime ‘bratstva, jedinstva i socijalizma’ šiba se po glavi izmučene Hrvatske. Nasilno se provodi, kroz provjerene fašističko-staljinističke metode, sustavna kolonizacija hrvatskog nacionalnog bića. Prema statistikama Amnesty Internationala, najpoznatije svjetske organizacije koja se brine za političke zatvorenike, u Jugoslaviji, ili točnije rečeno, u Hrvatskoj i na Albanskom Kosmetu, ima više političkih zatvorenika negoli u bilo kojoj istočnoeuropskoj državi, isključivši Sovjetski Savez, koji ima stanovništvo od 250 milijuna. Tu je činjenicu otvoreno priznao u jednom intervjuu jugoslavenski diktator Tito prigodom posjeta Švedskoj ove godine. Osude na prisilan rad dostižu do dvadeset godina i često se kasnije pretvaraju čak u smrtne kazne. Rafinirani, različiti i krvavi oblici torture redovito su sredstvo kojim se teroriziraju zatvorenici i izvlače njihova „priznanja“. Kad je potrebno, zatvorenike jednostavno ubijaju.
-Skučivanje slobode u ime propagiranih ‘društvenih ciljeva’ svakodnevni je događaj i stvarnost. Neslaganje i kritika jesu privilegij koji okupatorske sile pridržavaju isključivo za sebe. To se neprirodno stanje održava i nastavlja kroz sudske osude, zločinstva, samokritiku, likvidacije, i, prečesto, pomoću vojne i političke potpore zapadnih demokratskih zemalja.

-Treba također naglasiti da su sve od 1918., kad je u Versaillesu stvorena imperijalistička Jugoslavija, Hrvati bili i ostali nepoželjan elemenat u jugoslavenskoj diplomaciji. Za ilustraciju, neka posluži kao primjer sastav jugoslavenske ambasade u Washingtonu D.C., gdje je smještena najbrojnija jugoslavenska diplomatska delegacija na svijetu: Od 12 akreditiranih diplomatskih jugoslavenskih ambasadora u Washingtonu od 1970. osam ih je srpske nacionalnosti, dva su Slovenca, jedan Židov, jedan Makedonac, nijedan Hrvat. Od 19 namještenika u ambasadi u Washingtonu 1970., petnaestorica su Srbi, jedan je Crnogorac, jedan bez nacionalnosti i dva su Hrvati (gospodin Ivan Perich i gđica Mila Blažević, sobarica jedne od ambasadorskih žena. Izabiranje sobarice za ambasadorske žene iz okupirane Hrvatske nije slučajno: ono dosta toga osvjetljava).
Sve što želimo postići za sebe jest stvar dužnosti, stvar aktivne odgovornosti, stvar obraćanja za pomoć Ujedinjenim nacijama i ustrajnosti naše borbe za slobodu i nacionalnu nezavisnost. Mi postavljamo pitanje Hrvatske kao pitanje slobode. Svijet ne može biti miran ako se hrvatskoj naciji niječu prava koja su priznata od svih naroda i svih država (? – svim narodima i državama, Op. prev.). Hrvatska je svijetu danas nužno potrebna, dok Jugoslavija, kao država, nema pravo na postojanje, i to iz slijedećih razloga:
-Svi veliki imperiji i multinacionalne državne tvorevine doživjele su prije ili kasnije neuspjeh u svojim integracionističkim pokušajima, bez obzira koju nacionalnu ideologiju ili svjetovni nazor propovijedale ili željele ovjekovječiti, iz jednostavnog razloga: jer nisu uspjele ponuditi ni kulturnu ni bilo koju drugu vrst hipoteze za skladni razvitak onih naroda koje su okupirale i koje drže podjarmljene snagom oružja. Do danas povijest nikad nije zabilježila ni jedan jedini primjer da bi jedna mnogonacionalna državna tvorevina uspješno i trajno riješila gorući povijesni problem – pitanje priznanja neovisnosti i individualnog suvereniteta svih svojih naroda.
-Povijesna pouka svih multinacionalnih imperija do danas glasi:

despotizam ne uspieva, ali se nikada ne popravlja. Nisu moguće nikakve demokratske primjene unutar Jugoslavije, niti bi se takve eventualne promjene mogle održati. Jugoslavija se može održati kroz stanovito vrijeme samo kao policijska država, utemeljena na srpskoj dominaciji i fašističko-staljinističkoj prisili.
-Jugoslaviju je nemoguće braniti s bilo kojega općenito priznatog suvremenog, pravnog ili socio-filozofskog stanovišta. Unutar Jugoslavije, uz sustavnu genocidnu politiku protiv hrvatskoga naroda, isto je tako biološki ugrožavan i albanski narod. Beograd drži pod svojom okupacijom velik dio albanskog nacionalnog teritorija na kojemu živi gotovo polovica albanskog naroda. Beogradske okupacione sile upravljaju također dijelom bugarskog i mađarskog nacionalnog teritorija.

-U usporedbi s brojem stanovništva, odgojne i tehnološke mogućnosti srpskog naroda nisu dovoljne da podjarme druge narode unutar Jugoslavije. I sam srpski narod postupno postaje nezadovoljan i opire se imperijalističkoj politici svoje vladajuće klike. Nije čast služiti kao policajac u tuđoj zemlji. Većina srpskog naroda svjesna je da će onaj tko ne poštuje prava drugih konačno izgubiti i svoja vlastita; jer nema slobode za onoga koji je ne da drugome. Dosljedno tome, hrvatski narod nije protiv srpskog naroda, ili srpske slobode, nego protiv totalitarne, imperijalističke brutalnosti ‘velikosrpstva’ koje, zaodjenuto stijegom prividne slobode i varavog imperijalizma, niječe Hrvatskoj pravo na neovisno postojanje i slobodu koja joj pripada.

-Svi Albanci, bez obzira na njihova osobna politička uvjerenja, žele i podupiru konsolidaciju svoje domovine Albanije. Oni su u Jugoslaviji ne samo politički, nego i biološki ugroženi. U multinacionalnoj Jugoslaviji Albanci su brojčano četvrti i, zahvaljujući svome visokom natalitetu ubrzo će postati treći najbrojniji narod.
-U slučaju strane agresije na Jugoslaviju, neće se moći naći ni stotinu Hrvata koji bi bili voljni boriti se i dragovoljno umrijeti za Jugoslaviju.
-Kao što jugoslavenska povijest do danas jasno pokazuje, i kao što to potvrđuje i broj političkih zatvorenika u koncentracionim logorima, Jugoslavija je materijalno i duhovno velik izvor terorizma u Europi.
-Za razliku od svojih pljačkačkih susjeda na Istoku i Zapadu, hrvatski narod nije nikada pokazao nijednu vrst imperijalističkih naklonosti, čak i tada kad je, na početku desetog stoljeća, broj stanovnika i vojna snaga hrvatske države bila jednaka Engleskoj iz istoga doba. Međutim, Hrvatska je tada, kao i u časovima najgorih narodnih tragedija, kroz kulturu dokazala postojanje. Hrvati su značajno pridonijeli stvaranju suvremene civilizacije. Već u osamnaestom stoljeću, tri su Hrvata bila imenovana članovima Francuske Akademije: Anzelmo Banduri, bizantolog, istraživač starina i numizmatičar; Lujo Nikolić, astronom; i Ruđer Bošković, matematičar, astronom i filozof. Od sredine 15. stoljeća do sredine sedamnaestog, deset hrvatskih muslimana zauzimalo je najodgovornije položaje u turskoj državi, u vladi, vojnoj i vanjskopolitičkoj službi, tako da su ostavili snažan pečat u oblikovanju islamske kulture i njezine univerzalnosti. Hrvatska je jedina nacija u Europi koja ima velik broj islamskih vjernika među svojim građanima i na taj način služi kao prirodni i potrebni most između istočno-bizantskog svijeta i ne-islamskih europskih država.

-Unatoč stotinama bitaka s tuđinskim okupatorom i besprimjernoj propagandi genocidnog jugoslavenstva, hrvatski je narod uspio zadržati 80% od svoga sveukupnog stanovništva na svome povijesnom teritoriju, a kad se vrate milijuni hrvatskih emigranata, taj će postotak biti još veći. Hrvatski narod nije velik, ali je zaslužio, svojim sudjelovanjem u oblikovanju i stvaranju suvremene civilizacije, brojem stanovništva i zemljopisnim strateškim položajem, da zauzme vrijedno mjesto među drugim slobodnim, suvremenim i ujedinjenim narodima svijeta. Od 33 postojeće europske države, 16 njih jesu po broju stanovništva manje od Hrvatske, a 18 njih zauzima manji geografski prostor. U Aziji 22 države imaju manje stanovnika, u Africi 35, u Južnoj Americi 7, u Srednjoj Americi 11, u Sjevernoj Americi dvije, čak i u Oceaniji su dvije s manje stanovnika od Hrvatske.
-Postoji samo jedna Hrvatska – ali su milijuni Hrvata. Rastjerani po kontinentima (…) s prebivalištima u gotovo svim državama i zemljama Hrvati emigranti, bez obzira na dio svijeta u kojem se nalaze i na položaj koji zauzimaju u društvu, ne mogu uspostaviti odnos sa zemljom koja im je pružila utočište sve do onog dana kad Hrvatska postane slobodna i suverena. Kao posljedica toga, i protiv svoje volje, oni unose nemir u cijeli svijet. Nužda da se borimo za Hrvatsku proizlazi iz obveze i dužnosti prema svijetu i odgovornosti prema svojoj domovini. Hrvatski se narod opire prisilnom internacionalizmu i državnom teroru, a podupire međunarodna ljudska prava, slobodu i odgovornosti.
-Ne može se sprovesti sustavna i radikalna kolonizacija hrvatskog nacionalnog teritorija bez pogubnih posljedica za gospodarski razvitak, duhovni život i stvaralaštvo drugih naroda u Jugoslaviji. Srpski intelektualci na vlasti shvaćaju i posvjedočuju to gledište:
‘Duhovni život naroda manipulira se oko najbanalnijih pitanja vlasti, nacionalni dohodak potrošen je čim je proizveden, i povijesna stvarnost ove zemlje ne određuje se nikakvom drugom perspektivom doli akumulacijama kriza, tako prikladnih za one na vlasti, ali tako opasnih za kulturu, bez koje ne možemo preživjeti. Posjedujemo zaostalo ratarstvo, industriju koja se ne može natjecati s drugima, nisku produktivnost koja pada sve niže i niže, bijedno i dezorganizirano zdravstvo, školstvo koje pripada devetnaestom stoljeću, masovnu nepismenost, nezaposlenost, izvoz radne snage i uvoz kapitala, naglo sve veće obogaćivanje malog broja pojedinaca, osiromašivanje širokih narodnih masa, hiperprodukciju kapitala, delinkvencije, prostitucije i korupcije, laž kao sredstvo komunikacije, krivotvoreni sistem informacija. Ovo nije kapitalizam, ovo nije socijalizam, ovo je lažno vegetiranje na dnu polubarbarskih oblika europske civilizacije, s tendencijom prema najdivljijim posljedicama.’

Ocrtali smo temeljne razloge za naše nezadovoljstvo na to nametnuto državno jedinstvo i gubitak slobode, a sada ćemo dati glavne poteze naše borbe, u kojoj ćemo ustrajati do zadnjeg daha i konačne pobjede, dijeleći strahove i nade svijeta i prihvaćajući naš dio odgovornosti u njegovoj sudbini.

Mi se borimo za jedinstvenu nacionalnu hrvatsku državu, u kojoj će hrvatska suverenost biti nedjeljiva, neotudjiva i na trajnoj snazi. Za nacionalne manjine koje žive skupa s hrvatskim narodom u jednom jedinstvu, u jednoj istoj domovini, jedinstven, nedjeljiv, neotuđiv suverenitet hrvatskog naroda jest prvotni i nepovrediv temelj za njihovu zajedničku povijest, politički i pravni sustav, koji, razumljivo, prihvaća ispravno i neumitno priznanje i garanciju jednakosti za sve, u pravima i dužnostima, bez obzira na nacionalnost, vjeru, rasu ili političko uvjerenje.
Iznosimo hrvatsko pitanje kao pitanje slobode, kao novi oblik suradnje. Hrvatska, prema našem poimanju, jest država slobodnog naroda i pravednog društva, izvan svih ideoloških, političkih, gospodarskih i vojnih blokova, dobrovoljno sastajalište Istoka i Zapada. Hrvatska nije na ponudi na međunarodnoj dražbi, nego naprotiv, ona igra svoju integralnu ulogu u sudbini svijeta i dosljedno, mi se borimo za Hrvatsku koja će za sve narode biti ili draga prisutnost ili voljena domovina.

GLAVNI STAN NACIONALNIH OSLOBODILAČKIH SNAGA“

(Izvor: Zvonko Bušić, Zdravo oko sjećanja, Zagreb, 2014.; str. 301-302.; istaknuo: Z.P.)

BILJEŠKE:

1. Prijepis tužbe koju je u ime udovice Briana Murreya (Kathleen Murrey) podnio njezin odvjetnik Thomas Stickel, 1. lipnja 1983. godine:

„Tužba:

IZJAVA POD PRISEGOM THOMASA STICKELA

Okrug Dutchess

Savezna država New York

Ja, Thomas Stickel, propisno zaprisegnut, ovime izjavljujem:

1. Ja sam odvjetnik koji zastupa Kathleen Murray, udovicu Brian J. Murraya, u postupku protiv Grada New Yorka. Vidi tuž¬bu Kathleen Murray kao izvršiteljicu oporuke Briana Murraya, protiv Grada New Yorka, priloženu kao dokazni materijal br. 1 ovoj izjavi.

2. Sudski postupak u vezi s predmetom Murray protiv Grada New Yorka održan je u lipnju i srpnju 1982.: ja sam bio zastupnik u tom postupku.
Odluka je bila protiv moje stranke, gđe Murray, i protiv nje je uložen priziv, pa se sada razmatra na prizivnom sudu.
Sudski postupak u slučaju Murray protiv Grada New Yorka trajao je više od četiri i pol tjedna.
Tijekom postupka glavna je tvrdnja gđe Murray bila, i ostaje, da je Policijska uprava New York Cityja – izravnim postupcima narednika McTiguea – bila neoprostivo nemarna što se tiče načina kojim se pokušalo onesposobiti bombu, te da je nemar narednika McTiguea da se primijeni metoda za onesposobljavanje bombe izazvao smrt narednika Murraya.

6. Prije bavljenja ovim slučajem imao sam osobna znanja o praksi onesposobljavanja bombi. Služio sam u vojnim snagama SAD od 1966. do 1979. i bavio sam se pitanjima onesposobljavanja bombi.

7. Nadalje, tijekom pripreme za parnicu Murray protiv Grada New Yorka konzultirao sam se s mnogim stručnjacima za onesposobljavanje bombi.

8. Uvjeren sam da je bomba koju su Bušići postavili u zračnoj luci La Guardia bila konstruirana da ne eksplodira i da nikada ne bi bila explodirala da nije bilo nemara.

9. Uvjeren sam da je narednik McTigue osoba koja je počinila najveću pogrešku u prosudbi glede onesposobljavanja bombe.

10. Tijekom parnice Murray protiv Grada New Yorka McTigue je svjedočio četiri i pol dana.

11. U pripremi za sudski postupak Policijska uprava New York Cityja izradila je nekoliko tjedana nakon eksplozije bombe izvještaj o istrazi Policijske uprave.

12. Taj izvještaj, kojega se kopija prilaže kao dokazni materijal br. 2 ovoj izjavi, pokazuje da je McTigue ispričao dvije različite verzije o događajima koji su doveli do eksplozije. McTigue je dao jednu verziju događaja u doba policijske istrage. Nakon toga, kada je McTigue postao svjestan svoje moguće odgovornosti, njegov se iskaz promijenio, kako pokazuje njegovo svjedočenje i u kaznenom i u građanskom postupku.

13. Po mom mišljenju revnost McTigue da okrivi Bušiće potječe od njegova straha – stvarno utemeljenog – da je on, McTigue, bio nemaran i da je njegov nemar doveo do smrti Briana Murraya.

14. Nadalje, uvjeren sam, s obzirom na Mctigueovu navodnu stručnost u onesposobljavanju bombi, da McTigue ima jak osobni razlog za izbjegavanje svoje uloge u smrti policajca Murraya. Umjesto toga McTigue nastoji nepravilno okriviti Bušiće.

Thomas Stickel

Odvjetnik Kathleen Murray

Potpisano i zaprisegnuto 1. lipnja 1983.

(potvrda javnog bilježnika Carol Portnoj, Savezna dražava New York, Okrug Kinga, br. 24-472114)“

2. Mandela je na kraju suđenja (20.4.1964.) primjenu nasilja u borbi za slobodu svoga naroda opravdavao time što su on i njegovi aktivisti iscrpili sve mogućnosti mirnih prosvjeda i potom je donesena odluka da se formira Afrički nacionalni kongres (ANC) i krene s nasilnim oblicima borbe, govoreći kako im tadašnja vlast “nije dala drugoga izbora”.

Ostaje zabilježena i njegova izjava s početka revolucionarne borbe u kojoj kaže:

“Dolazi vrijeme u životu bilo koje nacije kad ostanu samo dva izbora – podnijeti ili boriti se. To je vrijeme stiglo u Južnu Afriku. Nećemo se podrediti i nemamo drugog izbora nego da uzvratimo svim sredstvima u našoj moći u obrani našeg naroda, naše budućnosti i naše slobode. “

(Izvor: https://omalley.nelsonmandela.org/omalley/index.php/site/q/03lv01538/04lv01600/05lv01630/06lv01631.htm; prevedeno s engleskog; istaknuo: Z.P.)

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Kakva je veza BiH i newyorških ‘blizanaca’?

Objavljeno

na

Objavio

foto EPA

U travnju 2008., Richard Holbrooke je tvrdio “da nije bilo Daytonskog mirovnog sporazuma, vjerojatno bi 11. rujan bio planiran u Bosni, a ne u Afganistanu.”

Brojne bosanske veze s oba napada na Svjetski trgovinski centar sugeriraju da je situacija bila vjerojatno čak i ozbiljnija nego što je Holbrooke shvaćao. Prema svjedočenju bivšeg operativca Al Qaede Ali Hamada, tijekom Izetbegovića, operativci Al Qaede u Bosnu su dolazili s “državnom zaštitom” , a i američka i saudijska vlada optužile su njegovu vladu  za davanje putnih isprava poznatim teroristima, objavljeno je 2014. na stranicama American centar for democracy., piše bljesak.info

Kako i zašto je Bosna postala ono što je vjerojatno glavno sigurno utočište i operativna baza Al-Qaede u Europi, komplicirana je priča, o kojoj rat u Bosni devedesetih godina sigurno igra veliku ulogu.

Bosanske veze s najvećim masovnim ubojstvom u američkoj povijesti jednako su izravne.  Prema Izvješću  zajedničke Komisije američkog Senata i Kongresa neposredno nakon terorističkih napada 11. rujna čak šestorica napadača na Svjetski trgovinski centar u New Yorku bili su pripadnici odreda El Mudžahid, ili su nakon rata bili obučavani u kampovima na teritoriji BiH.

Khalid Sheikh Muhammed, vođa napada 11. rujna, borio se u bosanskom džihadu i dobio je bosansko državljanstvo. Dva druga bombaša iz 11. rujna, Khalid al Mindhar i Nawaf al Hamzi, također su se borili u Izetbegovićevoj vojsci.

Halid Al Midhar, pilot koji se zrakoplovom zabio u WTC u New Yorku i Muhamed Ata, koji poginuo tijekom terorističkog napada, bili su pripadnici Odreda El Mudžahid i imali su putovnicu BiH, navedeno je u Izvještaju zajedničke Komisije američkog Senata i Kongresa neposredno nakon terorističkih napada 11. rujna, tvrdi za “Glas Srpske” Dževad Galijašević, ekspert za borbu protiv terorizma.

On je naglasio da je ovaj izvještaj završen praktično tek u ožujku 2004, i da je utvrđeno da je i drugi pilot, Navak Elhamzi, također sudjelovao u ratu u BiH kao pripadnik Odreda El Mudžahedin.

I Zijad Jarah, jedan od 19 napadača na SAD, također je bio pripadnik Odreda El Mudžahedin – tvrdi Galijašević. Nakon što je 2002. u Pakistanu uhićen Halid Šeik Muhamed, „mozak” terorističkih napada i Remzi Bin Elsibiha, zaokružen je popis terorista koji su imali izravne ili posredne veze s BiH.

“Dakle šest osoba, odnosno trećina svih napadača na SAD 11. rujna, bilo je izravno povezano sa BiH jer su bili pripadnici Odreda El Mudžahedin ili su imali bh putovnice koji su tek u trećoj reviziji oduzeti”, tvrdi Galijašević.

Osnovna skupina koja je stajala iza napada 11. rujna bila je takozvana “Hamburška ćelija” , koju je vodio bosanski veteran džihada Mohammed Haydar Zammar, navodno čovjek koji je regrutirao Mohammeda Attu, vođu napada 11. rujna prenosi ACD.

Zammar je različito opisan kao “zaštitnik” Hamburške ćelije, čovjek “pod čijom je skrbništvom” djelovao  i “vrsta surogat oca pilotima koji okružuju Mohammeda Attu.”

Ramzi Bin al- Shibh, “koordinator” napada 11. rujna, viđen je u Bosni u ljeto 1996. Izvještava se da su ostali sudionici 11. rujna imali i bosanske veze.

U prosincu 2013., Apelacijski sud SAD-a za drugi distrikt obnavljao je tužbu 9/11 obitelji i žrtava koji su Saudijsku visoku komisiju za pomoć Bosni i Hercegovini imenovali okrivljenikom u predmetu koji su pokrenuli američki savezni sud.

Prema nedavnom austrijskom obavještajnom izvješću, pokret u kojem raste militantni islamizam u jugoistočnoj Europi, vehabijski pokret, nastavlja rasti u Bosni i gradi nove zajednice a jedna procjena sugerira da je Bosna pridonijela više volontera za sirijski džihad (po glavi stanovnika) od bilo koje druge zemlje u Europi, objavlio je American centar for democracy, prenosi bljesak.info

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari