Pratite nas

Razno

Zašto ga je narod prozvao ‘ratnim profiterom’? Životna priča nevjenčanog Viktora Ivančića!

Objavljeno

na

Šteta što je propao Nacional, naravno, daleko veća šteta je to što je stradao Ivo Pukanić, nekoć glavni gazda i otac Nacionala, nisu to bile bog zna kakve novine, uglavnom se radilo o Mesićevom kućnom biltenu, međutim, tu i tamo znali su napisati poneku istinu koja je na najbolji mogući način razotkrivala pojedine hrvatske medije i novinare, posebno Sorosevu uvijek gladnu mladunčad.

Svojedobno je Nacional bio na dobrom tragu, raspisao se tako o nevjenčanom, naravno, konzumiranom, novinarskom tandemu, Heni Erceg – Viktor Ivančić, koji, za početak recimo, prije devedesetih godina nisu imali skoro ništa, međutim, tijekom devedesetih puno su stekli, Viktor Ivančić je zaradio titulu, koju mu je puk dao, ratnog profitera, koji je zajedno s nevjenčanom pokušao prevesti žednog preko vode čak i dobrotvora, koji ih je stvorio, Georgea Sorosa, međutim, Soros je bio brži, iako, nažalost, ne i dovoljno brz, te je zatvorio pipu, ekstremni Feral Tribune, koji je spomenuti tandem osnivao, je, srećom, propao, što bi se Feralu dogodilo već na samom početku ( da nije bilo dobrotvora ) budući da ga gotovo nitko nije kupovao, osim možda obitelj nevjenčanog para.

Dakle, Nacional je pisao o dogodovštinama Zorana Ercega, Heni Erceg i Viktora Ivančića, kao i o njihovim vještinama, milijune su ubirali od stranih donatora, državi ostali dužni PDV,  tvrdio je Nacional, ni sata nisu proveli u Remetincu, na kraju su se zaljubili u stanove. Vrlo umješno za čovjeka, a sada govorimo o Ivančiću, koji prije devedesetih nije imao ništa osim trošnih traperica, zar ne? Nažalost, mnogi nisu bili te sreće, iako su od Ivančića daleko bolje stajali, mislimo, pritom na opću kulturu, inteligenciju i obrazovanje.

Zoran, Heni i Viktor sve su bratski podijelili, doslovno sve, inače Zoran Erceg i Heni Erceg bivši su supružnici koji su u Feral, koji je postao obiteljski, unosni, biznis, dovukli kćer Tenu. Tako da je do propasti Feral bio na neki način glasilo obitelji Erceg, koja je pojavom Ivančića u svoje okrilje, hoćeš-nećeš, dobila još jednu prinovu. Nacional je za propast Ferala okrivio nevjenčane supružnike ‘zbog mutnih financijskih poslovanja’.

Glavni ljudi Ferala u vrijeme najvećih kriza u tim novinama na svoje su ime kupovali vrijedne nekretnine u Zagrebu i Splitu. Riječ je o poslovima vrijednim možda i više od milijun eura, za koja sredstva se ne zna kako su ih dosadašnji šefovi Ferala stekli. Dok su svoje zaposlenike držali na minimalcu i strane donatore moljakali za ogromne donacije, varali državu na porezu i odbijali plaćati tiskanje svog lista hrvatskim štamparijama, bogatili su se izvlačeći novac iz Ferala te su stekli vlasništvo nad stanovima u užem i širem centru Zagreba i Splita – pisao je Nacional u epohalnom članku iz 2008. godine. Inače, Heni Erceg je 1989. godine bila praktički socijalni slučaj,  tada je radila  kao dopisnica Zagrebačke televizije iz Splita, što ni blizu nije bio unosan biznis kao što je onaj u Feralu. Za samo nekoliko godina Zoranova i Viktorova Heni izvukla se iz neimaštine i postala hrvatskom barunicom, isti slučaj je i s Viktorom, iako Viki, kako su ga neki posprdno nazivali, nikada nije dobio titulu baruna.  Recimo kako su Zoran i Heni Erceg 1989. živjeli kao podstanari, krenulo im je tri godina kasnije, ratne 1992.

Negdje tih godina Viktor Ivančić na nekoliko sati je mobiliziran je te se prisilno našao u IV. Gardijskoj brigadi, zbog čega je doslovno podivljao, ali ono baš puknuo, kako bi rekli Splićani. Naime, taman mu je krenulo, počeo se bogatiti, kad je došao poziv da se uključi i obranu Hrvatske od neprijatelja kojeg ovaj neprozvani barun nikada nije smatrao neprijateljem.

1992. Heni Erceg prijavljena je na adresi Miroslava Krleže 8 u Splitu, a 1999. živjela je u susjednoj Kukuljevićevoj ulici na broju 3 i bila vlasnica toga stana koji je poslije prodala. Prije četiri godine bila je vlasnica stana u Omiškoj ulici 31, a poznato je da su ljudi od kojih je stan kupila kao početnu cijenu tražili 180.000 eura. Nakon što ga je kupila, stan je prodala za samo nekoliko mjeseci, a na listi dužnika obješenoj u zgradi vidljivo je da je za to razdoblje ostala čak dužna za pričuvu. Nakon toga ona i njezin izvanbračni suprug Viktor Ivančić kupili su stan na Bačvicama, na adresi Viška ulica 15. Kako se Viktor Ivančić zbog Heni Erceg rastao od prve supruge s kojom ima sina, njima je navodno također ostavio jedan stan. Pričalo se da su prije godinu dana Heni Erceg i Viktor Ivančić tražili još jedan stan za kupnju na Bačvicama. Da je to točno, potvrđuje i podatak da su se raspitivali za jedan stan u Pojišanskoj ulici na Bačvicama, petstotinjak metara od njihova stana u Viškoj. Za taj stan bili su spremni iskeširati oko 200.000 eura, a bio im je zanimljiv jer su raspolagali podatkom da je zgrada u kojoj se nalazi taj stan predviđena za rušenje, čime bi si osigurali naknadu od Grada Splita. Očito su bili jako dobro upućeni u stanje na tržištu nekretnina.
U Zagrebu je Heni Erceg prvi stan kupila 1999. Riječ je o jednosobnom stanu od 43,34 kvadrata na adresi Alage Gaje 5 na Vrbiku, petstotinjak metara od poslovnog tornja Zagrepčanka. Godinu dana poslije, u svibnju 2000. godine, kupuju stan u istoj ulici, na adresi Alage Gaje 2. Taj stan od 47,66 kvadrata kupljen je na ime Tene Erceg, njezine kćeri koja je u tom trenutku imala 25 godina. Prije toga, u svibnju 2002., Heni Erceg prodala je stan u Alage Gaje 5. U listopadu 2002. Heni Erceg i Viktor Ivančić zajedno su kupili stan od 98 kvadrata u Vojnovićevoj 19, blizu Petrove crkve u Zagrebu. Godinu dana poslije, u listopadu 2003., tada 28-godišnja Tena Erceg kupila je stan od 59,26 kvadrata u susjednoj ulici, na adresi Brešćenskog 3. Prema ugovoru, stan je platila 64 tisuće eura, što bi značilo da je kvadrat toga stana u centru grada platila 1080 eura.
U to vrijeme cijene stana na toj lokaciji bile su najmanje 50 posto više pa se postavlja pitanje jesu li manjom ugovornom cijenom na papiru htjeli smanjiti iznos poreza na promet nekretninama. Manipulirati su mogli jer su plaćali isključivo gotovinom. Zanimljivo, taj stan Tena Erceg prodala je samo četiri mjeseca poslije, u veljači 2004.  
Svoj stan u Vojnovićevoj Heni Erceg i Viktor Ivančić prodali su u ožujku 2008. godine. Gotovo istovremeno kupili su stan od 56,22 kvadrata na adresi Fausta Vrančića 2 na Vrbiku, dvije ulice dalje od stana u kojem živi njezina kći Tena. U tom dvoipolsobnom stanu borave posljednjih mjeseci kad dolaze u Zagreb, ali traže još jedan stan u užem centru koji bi htjeli kupiti. Za jedan stan u centru grada u Ulici Brešćenskog, istoj u kojoj su već imali stan pa su ga prodali, interesirali su se nedavno, doznajemo iz povjerljivih izvora. Bili su spremni platiti 300 tisuća eura u gotovini, no vlasnica je tražila 350 tisuća eura. Heni Erceg nije odmah prihvatila njezinu cijenu, ali nakon nekog vremena vratila se i bila spremna platiti svih 350 tisuća eura. Vlasnica joj je rekla da je već našla drugog kupca, na što je Heni Erceg inzistirala da poništi taj dogovor jer da ona želi kupiti taj stan. Bila je jako ljuta kad joj je vlasnica rekla da ne može to učiniti jer je drugi kupac već dao polog.
Treba napomenuti da su u gotovo svaki od kupljenih stanova Heni Erceg i Viktor Ivančić uložili dodatna sredstva za preuređenje, no koliki su iznosi bili u pitanju, teško je utvrditi. Nije poznato ni koliko su novca uložili u kompletnu obnovu kuće u Nečujmu na Šolti, koju je Heni Erceg naslijedila od oca. No cijela je redakcija znala da dolaze pločice iz Italije. A na Šolti, u Grohotama, kupila je i kuću s dvorištem od 500 kvadrata i voćnjak od 379 kvadrata.
Osim navedenih, postojala su i dva stana, jedan u Splitu i jedan u Zagrebu, koje su Feralu ostavila dva vjerna čitatelja. Za te stanove znala je cijela redakcija, ali detalje o tim stanovima držali su se u strogoj tajnosti. Nacional je uspio doznati da je jedan od tih stanova najvjerojatnije onaj u Požeškoj ulici 1 u Splitu, jer su kao njegovi vlasnici bili upisani svi glavni ljudi Ferala – Heni Erceg, Viktor Ivančić, Zoran Erceg i Predrag Lucić. Stanu u Zagrebu još nismo uspjeli ući u trag. Osim toga, postoji stan na splitskim Mejama čiji je vlasnik Zoran Erceg.
Drugim riječima, dok su javno uređivali Feral Tribune, urednici toga lista potajno su se bavili kupovinama i špekulacijama s nekretninama vrteći stotine tisuća eura. Naravno, svaki građanin Republike Hrvatske ima pravo raspolagati svojim novcem kako želi, pa tako može i ulagati u nekretnine. Ali pitanje je čijim su novcem raspolagali Heni Erceg i Viktor Ivančić, očito uz blagoslov Zorana Ercega i Predraga Lucića. Da to utvrdimo, potrebno je vratiti se u vrijeme osnivanja Feral Tribunea.
Feral su kao satirički podlistak tjednika Nedjeljna Dalmacija još 1984. pokrenula trojica dobrih prijatelja i mladih intelektualaca, Viktor Ivančić, Predrag Lucić i Boris Dežulović, koji su djelovali pod imenom Studio Viva Ludež. Nakon što je Miroslav Kutle početkom 90-ih kupio Slobodnu Dalmaciju, a na račun feralovaca počele stizati razne optužbe o “protuhrvatstvu”, odbili su dalje pisati za taj list i 1993. pokrenuli Feral Tribune kao neovisne novine. Kao jedna od utemeljiteljica pridružila im se i novinarka Jelena Lovrić, koja je također u taj posao uložila vlastiti novac – pisao je Nacional prije šest godina.

Kao što vidimo ne spominju se, kao novopečeni bogataši, samo Ivančić, Erceg, bivši muž i Erceg – bivša supruga, spominju se tu mnogi danas najveći ekstremisti, poput Predraga Lucića Trafke ili Borisa Dežulovića, koji je nepravomoćno osuđen zbog govora mržnje i to sa oko 350 000 kuna. Naravno, kakvo bi to društvo bilo bez skandalozne Jelene Lovrić, ne tako davno ‘omađijane’ Ivom Sanaderom, početkom devedesetih je pozivala na terorizam i prizivala državni udar. Riječ o rigidnoj komunističkoj sljedbenici koja do danas nije ni ‘I’ od isprike izrekla hrvatskim građanima, a pogotovo ne hrvatskim braniteljima, iako je pozivom na državni udar zapravo zvala ubojice na njih.

Ne tako davno, jedna mala digresija, Viktor Ivančić bio je ‘gost predavač’ na jednom fakultetu u Zagrebu te je postao predmet sprdnje većine studenata na tom fakultetu, mnogi studenti su u prvi mah pomislili da je riječ o ‘komandantu’ Belih orlova, drugi su mislili kako se čovjek direktno uz šume dovukao do faksa, treći nisu mogli vjerovati, s obzirom na raščupanu i neuglednu kosu, da je riječ o čovjeku koji je u narodu dobio nadimak ratni profiter.  Inače, Viktor Ivančić oduvijek je bio, kao što je i danas, bez obzira što je danas dobro situiran, na grbači hrvatskih građana. Pišući za velikosrpske Novosti, koje se ne libe objavljivati fašističke ilustracije na kojima se kolju hrvatski branitelji, Viktor Ivančić zapravo piše za niskotiražnu bedastoću radikalniju čak i od Ferala, a financiran novcem hrvatske sirotinje.

Viktor Ivančić se, navodno, nikada nije oženio, a je li varao nevjenčanu ne zna se, samo se nagađa.  (Ivana/Tinolovka-news)

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Razno

Traktorijada 95 nikad se više ne smije ponoviti!

Objavljeno

na

Objavio

U pismu naslovljenom “Traktorijada ´95 nikad se više ne smije ponoviti!” dr. Josip Stjepandić obratio se hrvatskim Europarlamentarcima, u kojem ih je podsjetio na svoju prijavu UEFI te ih zamolio za potporu:

Štovani drugarice, drugovi i rodno neutralne osobe, S velikim zanimanjem sam registrirao Vašu gromoglasnu šutnju na spomendan žrtvama Vukovara i Škabrnje. Vrlo je lako zaključiti na kojoj ste strani bili 18.11.1991. te joj ostali vjerni do današnjeg dana. Ako se dobro sjećam, osloboditelji Vukovara bili su ispraćeni u tenkovima okićenima cvijećem, a vratili se na traktorčetu probušenih guma.

Prema mrežnim tragovima, traktorijada je već bila planirana osamdesetih godina prošlog stoljeća. Stoga Vam preporučam da se u stankama Vašeg neumornog zauzimanja za regiyun malo pozabavite najavama ponovnog „oslobođenja“ Vukovara, jer Delijama prijeti nova traktorijada. U privitku je moje večerašnje pismo gosp. McAllister-u, te moja prijava UEFA-i. Svaka je potpora, pogotovo u EP, dobro došla. Traktorijada ´95 nikad se više ne smije ponoviti! Da parafraziram akademika Pečarića: nitko više od Srba ne smije praviti zečeve! Sa štovanjem, Dr. Josip Stjepandić

Nedugo potom, stigao je odgovor od gospodina Jakovčića:

Inače ne odgovaram na ovakve stupidne (hrvatski “budalaste”) emailove, ali kako bi autor mogao biti znanstvenik nagrađivan u Njemačkoj savjest mi nalaže da reagiram!

U katedrali u Strasbourgu 15.11 popodne sam upalio svijeću za nevino stradale žrtve rata i kasnije posvetio svoje misli njima.
Meni ne trebaju nacionalistička iživljavanja, patetično domoljublje i vrijeđanje drugih po bilo kojoj osnovi kao iskaz domoljublja. U svom radu doprinio sam boljem životu u Hrvatskoj mnogo mnogo više od teatralno tragičnih izvikača “Za Dom Spremni” ….
Stoga vam želim poručiti da moje poštovanje ide i prema transrodnim osobama jer sam to naučio iz Isusovog nauka: Ljubi bližnjega svoga!
To što do mnogih u Hrvatskoj ili Srbiji ili BiH Isusov nauk još uvijek ne dopire to je razlog zašto i dalje uporno molim za Stjepane, Slobodane, Fikrete i slične njima…

Na što mu je dr. Stjepandić odgovorio pismom koje prenosimo u cijelosti:

Štovani druže (ili pak rodno neutralna osobo) Jakovčiću,

Velika Vam hvala na neočekivanome odgovoru, koji me zbilja zatekao jer (a) Vas nikad ne bih očekivao u jednoj (katoličkoj) crkvi, (b) priznajete da imate savjest, (c) priznajete poneku činjenicu, koju skojevci u pravilu osporavaju te (d) pokušavate (pokazujući svoju pravu narav?) obraniti neobranjivo.

S obzirom da sam svoje pismo javno objavio, ono podliježe sudu čitatelja. U svoju obranu zbog stupidnog (budalastog) maila priznat ću skrušeno da se ja to pomalo rugam. Moja je poruga pak rezervirana za skojevce, te izrode i otpadnike hrvatskog naroda te njima slične osobe. Što su više u hijerarhiji, trudim se da moja žaoka bude tim oštrija. Mea culpa!

Iako je sigurno pozitivno (a) da ste našli makar fizički put do kuće Božje, pitam se što/koga Vi tamo tražite? Iako ja sigurno nisam nikakav vjeroučitelj, bojim se da bi Vas se teško na temelju testa o deset Božjih zapovijedi moglo uvrstiti među kršćane. Dapače, na temelju Vaše političke aktivnosti prije bi Vas se moglo svrstati u antikriste: promičući rodnu ideologiju Vi npr. niječete kršćansku antropologiju, čelnik ste stranke koja ne samo poriče progon kršćana od strane jugokomunista nego ima u svojim redovima ponosne potomke ubojica mučenika Miroslava Bulešića itd.

Zanimljivo bi bilo doznati tko su sve “nevino stradale žrtve rata”, kojima Vi posvećujete svoje svete misli? Da nije među njima pok. Stanko Nick, kojeg su navodno osobno poznavali svi aktualni hrvatski vanjskopolitičari, iako njegovo ime resi popis žrtava Jasenovca?

S obzirom da se u Hrvatskoj još uvijek traži oko 1500 osoba ili njihovih posmrtnih ostataka iz Domovinskog rata (da o onima ranije ne govorimo), bilo bi lijepo kad biste se na temelju Vaše funkcije založili da se oni pronađu. Ključ je, kao što se zna, u Srbiji, za koju se Vi tako strasno zalažete.

Iako je habitus skojevca (b) načelno u proturječju sa savješću (npr. slučajevi mučenika Bulešića, bl. Alojzija Stepinca), pomalo vjerujem da Vam je proradila savjest čim ste se upustili u raspravu s predstavnikom omraženog hrvatskog iseljeništva, pače najpodmuklije neprijateljske emigracije, za koju je Vaš drug Nobilo rekao da ih se moralo preventivno ukloniti, da ne bi postavili bombe pod luftmadrace njemačkih turista.

Što pak kaže Vaša savjest na objave (po sjećanju: Brune Langera, Nine Mogorovića) da je Istra postala El Dorado za krijumčare droge? Da je Vas i stranačke kolege Vaš bivši kolega i saborski zastupnik pozvao da dragovoljno pristupite testiranju na droge?

Slobodno pitam Vašu savjest jeste li im odgovorili? Je li Vaša savjest ikada procijenila koliko je života uništeno uz pomoć droge prokrijumčarene preko Istre tijekom Vaše duge političke karijere?

Vrlo ste neoprezno i vjerojatno nehotično (c) ispravno pretpostavili da sam “znanstvenik nagrađivan u Njemačkoj”. To u biti ne bi bio problem da kovanica “znanstvenik nagrađivan u Njemačkoj“ nije sinonim za „bivši teško diskriminirani te (pomalo) progonjeni student“ u Šugoslaviji. Time ste skrivečki priznali da su u bivšoj državi talentirani Hrvati bili izloženi zlostavljanju ili progonu kao ustaše, ako nisu htjeli biti srpske sluge (da opet malo parafraziram pridragog akademika Pečarića), pa su morali odlaziti ili čak bježati. Etogac.
Ja sam s nepune 22 godine otišao u Austriju. Ne samo da sam prodisao punim plućima, nego sam prvi put u životu shvatio što su to zapravo ljudska prava, kojih u u Šugoslaviji nije bilo.

Ako je točno da u Vašim žilama teče i austrijska krv, onda Vam se zapravo ne mogu načuditi, da Vi izgleda uopće ništa niste preuzeli od baštine Vaše majke, niti to kanite učiniti. Pa Vi biste morali biti prvi zagovornik da se ukine onaj bestijalni stavak 2 članka 45 Ustava Republike Hrvatske, koji Hrvatima izvan Hrvatske de facto oduzima politička prava!
Zar niste nikad pomislili da u drugim zanimanjima vrijede slična pravila kao u nogometu: da oni koji igraju u prvoj postavi u Real-u ili Barceloni, mogu bez problema igrati u svakoj reprezentaciji Hrvatske, pa makar to bilo samo nekoliko puta u godini?

Stvarnost je, na žalost, dijametralno suprotna, o čemu svjedočimo svaki dan, pa će u sljedećim desetljećima nagrade u inozemstvu dobijati oni, kojih se Hrvatska danas olako odriče, da bi lakše podmirila crveno plemstvo, zar ne?

Do mene nije doprlo da biste se Vi protiv toga stanja makar verbalno pobunili.

Na koncu, braneći neobranjivo (d) Vi bjelodano pokazujete da ste ipak samo jedan našmrkani skojevac, iako u poznijim godinama.
Kad ponestanu argumenti, onda tražite „nacionalistička iživljavanja, patetično domoljublje i vrijeđanje drugih po bilo kojoj osnovi kao iskaz domoljublja“. Ako ste pritom mislili na navijače Crvene Zvezde, onda biste ih smjesta morali prijaviti Europskoj Komisiji, a meni zahvaliti da sam Vas podsjetio na to. Bojim se da niste mislili na njih, nego na mene.
U sedam sati izmedu Vašeg maila i ovog odgovora komunicirao sam s ljudima desetak različitih nacionalnosti, a nijedan drugi ne bi niti pomislio na takve objede, kakve Vi, kao polu-Hrvat, polu-Austrijanac (a u duši ipak zadrti Jugoslaven?) imate za mene. Kako ono pjeva Thompson: „…po metodi jugokomunista – triput slaži, istina ne važi…“

Da ste Vi doista u „Vašem radu doprinjeli boljem životu u Hrvatskoj“, onda biste jamačno bili za Dom spremni. Tada biste se bili malo raspitali među svojim kolegama u Europskome Parlamentu, (kao što sam se ja raspitao među kolegama u mojoj struci), pa bi Vam svi potvrdili da su za Dom spremni. Kao što se meni već dogodilo, poneki bi Vas sigurno bio prekorio, zašto postavljate tako glupo pitanje, kad je samo po sebi razumljivo, da je svaki pristojan čovjek za Dom spreman!

Bilo kako bilo: Vaš prijatelj i sličnomisljenik Plenković priprema zabranu pozdrava „Za Dom spremni“. Skupina mojih prijatelja reagirat će na to tužbom pred Europskom sudu za ljudska prava, pa ćemo nakon Vašeg današnjeg istupa i Vas uzeti u obzir kao kvalificiranog svjedoka za kršenje slobode mišljenja i izražavanja u današnjoj Hrvatskoj.
Nadam se da pritom ne ćemo biti prisiljeni tražiti da Vas se podvrgne testu na droge.

Sa štovanjem
Dr. Josip Stjepandić

facebook komentari

Nastavi čitati

Razno

Međunarodni dan mira: Tri minute predivne istine – najmotivirajući govor ikada (VIDEO)

Objavljeno

na

Objavio

Diljem svijeta se 21. rujna obilježava kao Međunarodni dan mira.

Rezolucijom Ujedinjenih naroda (UN) iz 2001. godine, taj je datum određen za dan nenasilja i prekida neprijateljstava na globalnom nivou.

Međunarodni dan mira utemeljila je Opća skupština UN 1981. godine u cilju obilježavanja i jačanja ideala mira među svim narodima i državama, namijenivši za njegovo obilježavanje treći utorak u rujnu: 20 godina poslije novom je rezolucijom za fiksni datum obilježavanja bio proglašen 21. rujan.

Charlie Chaplin, zvijezda nijemog filma, na kraju svojeg prvog zvučnog filma “Veliki diktator”, drži govor o ljubavi i istini o ljudskom životu i stvarnosti u koju smo zarobljeni putem iluzije i laži. Ne možemo zamisliti bolju posvetu na današnji, međunarodni Dan mira, piše dnevnik.hr

“Veliki diktator” je kontroverzni film, spoj satire na nacizam i tragikomedije. U svojem prvom zvučnom filmu Charlie Chaplin glumi dvije uloge – skitnicu i diktatora Adenoida Hynkela, koji je parodija na Adolfa Hitlera.

Film je stekao velik ugled te se na IMDb.com siteu nalazi i na listi 250 najboljih filmova svih vremena, a Američki filmski institut (AFI) stavio je 2001. godine film “Veliki diktator” na 37. mjesto na listi najboljih komedija 20. stoljeća.

Završni govor skitnice o ljubavi je navodno bio potpuno spontan. Navodno je Chaplin odustao od prvotnog kraja i odlučio se za govor mira kada je čuo da su nacisti započeli rat u Europi.

“Žao mi je, ali ja ne želim biti car. To nije moja stvar. Ne želim vladati niti nekoga pokoriti. Želio bih pomoći svima ako je to moguće – židovima, krivovjernicima, crncima, bijelcima. Svi želimo pomoći jedni drugima. Ljudska bića su takva. Želimo živjeti jedni s drugima u sreći, a ne jedni s drugima u bijedi. Ne želimo mrziti i prezirati jedni druge. Na ovom svijetu ima mjesta za sve, zemlja je bogata i može pružiti svima. Način života može biti slobodan i lijep, ali izgubili smo put.

Pohlepa je otrovala ljudske duše, svijet je ograđen u mržnji, kao guske u magli kročili smo u bijedu i krvoproliće. Razvili smo brzinu, ali smo se zatvorili u sebe. Strojevi koji daju obilje ostavili su nas željne. Znanje nas je učinilo ciničnima, a pamet tvrdima i neljubaznima. Mislimo previše i osjećamo premalo. Više od strojeva trebamo čovječnost. Više od pameti trebamo dobrotu i nježnost. Bez tih kvaliteta život će biti nasilan i sve će biti izgubljeno…

Zrakoplovi i radio su nas približili jedne drugima. Sama priroda tih izuma vapi za dobrotom u ljudima, vapi za univerzalnim bratstvom, za jedinstvom svih nas. Čak i sada moj glas doseže do milijuna ljudi diljem svijeta, milijuna očajnih muškaraca, žena i male djece – žrtava sustava koji tjera ljude da muče i zatvaraju nedužne ljude.

Onima koji me mogu čuti kažem – nemojte očajavati. Bijeda koja je sad nad nama je samo prolazna pohlepa – gorčina ljudi koji se boje ljudskog napretka. Mržnja ljudi će proći, diktatori će umrijeti i moć koju su uzeli od ljudi će se ljudima vrratiti. I dokle god ljudi umiru sloboda nikada neće umrijeti…

Vojnici! Nemojte se prepustiti brutalnima – ljudima koji vas preziru – koji su vas zarobili – koji upravljaju vašim životima – govore vam što da radite – što da mislite i što da osjećate! Koji vas drilaju – hrane – tretiraju kao stoku, koriste vas kao topovsko meso. Nemojte se dati tim neprirodnim ljudima – ljudima strojevima sa strojnim umovima i strojnim srcima! Vi niste strojevi! Vi niste stoka! Vi se ljudi! Vi imate ljubav prema čovječanstvu u vašim srcima! Vi ne mrzite! Mrze samo nevoljeni – nevoljeni i neprirodni! Vojnici! Nemojte se boriti za ropstvo! Borite se za slobodu!

U Evanđelju po Luki u 17. poglavlju piše: “Kraljevstvo Božje je unutar čovjeka” – ne u jednom čovjeku niti u skupini ljudi, već u svim ljudima! U tebi! Vi ljudi imate moć – moć stvaranja strojeva. Imate snagu stvoriti sreću! Vi, ljudi, imate moć da ovaj život učinite slobodnim i lijepim, da ga učinite divnom avanturom.

Zatim, u ime demokracije, iskoristimo tu moć, ujedinimo se svi. Borimo se za novi svijet – pristojan svijet koji će ljudima pružiti priliku za rad – koji će mladima dati budućnost i starima sigurnost. Obećanjima su brutalni došli na vlast. Ali oni lažu! Ne ispunjavaju to obećanje. I nikada neće!

Diktatori oslobađaju sebe, ali porobljavaju ljude! Sada se borimo za ispunjenje tog obećanja, za oslobađanje svijeta, uklanjanje nacionalnih barijera, uklanjanje pohlepe, mržnje i netrpeljivosti. Borimo se za svijet razuma, svijet u kojem će znanost i napredak dovesti do svih sreće svih ljudi. Vojnici! U ime demokracije, ujedinimo se!”.

Chaplinove su riječi i danas jednako snažne kao i te davne 1940. godine.

Misli koje je za svoj 70. rođendan Charlie Chaplin poklonio čovječanstvu

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari