Connect with us

U potrazi za Istinom

Zašto gori samo na prostoru gdje se distribuira tjednik “Novosti”? (VIDEO)

Published

on

Ova reportaža o požarima u Hrvatskoj govori o onome što se dogodilo. Ne onako kako su o tome izvještavali glavni mediji, nego o tome što se zaista događalo na jugu Hrvatske ovoga ljeta.

U Hrvatskoj se ove godine dogodio enorman rast broja požara. Naime, do polovine ljeta ove godine u tri dalmatinske županije bilo ih je tri puta više nego cijele prošle godine.

Toliki rast, toliki enormno veliki broj požara nije moguće objasniti pričama o suši ili visokim temperaturama jer su se s istim klimatskim nepogodama susreli i naši susjedi u Srbiji i Bosni i Hercegovini, ali kod njih nije zamijećen porast u broju požara.

Činjenica da su požari izbijali na prostoru gdje je prije dvadesetak godina izbila srpska pobuna, odnosno na prostoru tzv. Republike srpske krajine, dakle u Splitskoj, Šibenskoj i Zadarskoj  a ne u susjednim županijama, Primorsko-goranskoj, Istarskoj ili Ličko-senjskoj gdje su identični klimatski uvjeti i vegetacija, upućuje na više nego opravdanu sumnju kako su ovoljetni požari bili podmetnuti, a po mnogim indicijama upravo od strane Srba.

Međutim, nakon što je hrvatsku javnost u jeku tih požara uzbunila vijest kako je u okolici Kistanja uhićena skupina Srba pod sumnjom da su izazvali niz vrlo velikih požara, dva dana nakon toga, tu je vijest zasjenila priča o dvije djevojke Hrvatice, koje su na istom prostoru uhićene zbog podmetanja požara. Ono što je hrvatsku javnost dodatno zapanjilo bila je navodna izjava jedne od tih djevojaka koja je policiji navodno priznala da je zapalila selo Brgud zbog mržnje prema Srbima. Vijest je eksplodirala, osobito u Srbiji i BiH-a, koje su svoju javnost izvijestile kako Hrvati, ‘ponovo kao i 1995. godine pale srpske kuće‘. Takav iznenadni obrat je potpuno relativizirao odgovornost desetak do tada uhićenih a uglavnom puštenih Srba podmetača požara, koji su nakon toga odjednom postali ljudi s posebnim potrebama, smanjene ubrojivosti, bolesnici, piromani kojima zapravo treba pomoći, koje se nikako ne smije suditi za nešto što bi u svakoj normalnoj državi dobilo jasnu kvalifikaciju terorizma.

Cijela je priča dobila i drugu konotaciju nakon što je hrvatska pjevačica Meri Cetinić na svoj facebook stavila objavu Šime Ušljebrka, mještanina susjednog sela Lisičići, koji poznaje uhićene djevojke i koji je prvi javno rasvijetlio detalje podle medijske manipulacije s uhićenim djevojkama, kojima se na teret stavlja podmetanje požara u selu Brgud.

Zanimljivo je da su jedino iz istrage uhićene Josipe Ž. u javnost iscurile informacije. Hrvatska je javnost samo za ovaj slučaj saznala što je sve uhićena izjavljivala, koji su njeni motivi i to, ni više ni manje, nego mržnja i osveta prema Srbima. U svim drugim slučajevima tzv. piromana, policija i Državno odvjetništvo su bili toliko zatvoreni da se ni danas ne zna baš ništa o identitetima i motivima srpskih piromana. Mediji su potom, brzo odradili kampanju kako ‘eto piromani nemaju nacionalnost, niti ju smiju imati‘.

Uhićena Josipa Ž dolazi iz vrlo siromašne obitelji koja živi od socijalne pomoći i povremenih sezonskih poslova. Osoba takve obiteljske anamneze je sasvim sigurno pogodna za manipulacije i ucjene. Samo po sebi je sumnjivo da Josipa priznaje kako je podmetnula požar, a to obrazlaže osvetom prema Srbima koji su joj zapalili kuću i imanje, samo po sebi znatno otežava kazneno pravnu situaciju, jer tako može biti optužena za zločin iz mržnje i dobiti višegodišnju zatvorsku kaznu.

U zadnjem broju Hrvatskoga tjednika Ivica Marijačić rasvjetljuje ovu enigmu i objašnjava kako je Josipa djevojka s ograničenom moći odgovornoga promišljanja, te da ona tijekom razgovora u policiji nije dala eksplicitno priznanje, nego je potvrdno odgovorila na sugestiju policijskoga istražitelja, odnosno na njegovu provokaciju „vidi što nam Srbi rade, majku im…“, ona je kimnula glavom. Navodno je upravo to uzeto kao njezino priznanje i kao razlog pritvaranja. Isti tjednik donosi podatak da je navodni požar u Brgudu izazvao mještanin srpske nacionalnosti Milan G. koji ga je i prijavio. Zanimljivost požara u Brgudu jest da je on izbio na južnoj strani sela kada je puhala bura, dakle vjetar sa sjevera te se odmah po izbijanju, taj požar udaljio od sela Brgud zahvaćajući nešto malo šikare i raslinja uz zanemarivu štetu. Obilaskom tog požarišta kod sela Brgud lako je vidljivo kako su uz neke ograde požari izbijali, a uz susjednu ogradu je sve ostalo netaknuto.

Stanovnici Kistanja, Hrvati koji su tamo doseljeni iz sela Janjevo, vrlo su ogorčeni zbog požara, ali i zbog cijele situacije u kojoj se nalaze u svojem novom zavičaju. Iako je njih u Kistanjama više od Srba povratnika, vlast u Kistanjama drže Srbi i to zbog 2 tisuće lažno prijavljenih Srba koji žive u Srbiji, a u Kistanje dolaze samo na glasanje ili po mirovine. Tko ima vlast, taj onda i vodi kadrovsku politiku pa tako i politiku zapošljavanja. Za Janjevce, odnosno Hrvate u Kistanjama to znači da o zapošljavanju mogu samo sanjati.

Ovih je dana aktualna tema o ploči HOS-a u Jasenovcu. Traži se uklanjanje te ploče zbog navodnog fašizma koji ona simbolizira. Međutim, zanimljivo je, ako vas put nanese na mjesno groblje u Kistanjama kako se tamo bez imalo stida koćoperi raskošni spomenik palome knindži Milanu Krneti na kojemu je napisano: ‘Za Krajinu Mišo pade i svoj život mladi dade‘. A  u potpisu stoji “Tvoje Knindže“. Da podsjetimo zaboravne: tzv. Krajina je bila zločinačka okupatorska paradržavna tvorba, a potpisane knindže su prednjačile u zločinima nad hrvatskim življem, primjerice obližnje Škabrnje. Je li ovakvo slavljenje pripadnika hrvatskih krvnika na teritoriju Hrvatske fašizam, procijenite sami.

Stari ljudi koji žive na tim opožarenim područjima pamte kako su požari nekada bili rijetkost. A danas, točnije ove godine čak 5000 požara. To je strašna brojka koja upućuje na punu mobilizaciju svih sigurnosnih službi u Hrvatskoj. Priče o tome kako požari izbijaju slučajno iz nehata, odbačenim opuškom, krhotinama razbijene boce, udarom groma ili iskrenjem dalekovoda su, blago rečeno, priče za malu djecu. Jeste li ikada pokušali zapaliti suhu travu opuškom ili krhotinama stakla razbijene boce? Iznenaditi ćete se kad vidite kako je to gotovo nemoguće. Kad ste čuli da je udario grom i izazvao požar? A legende o dalekovodima koji bacaju iskre su jednako idiotska objašnjenja.

Požari u Hrvatskoj su podmetnuti i to treba jasno reći i prema tome postupati. Radi se o jednoj golemoj pojavi širokih razmjera koja se događa isključivo na prostorima gdje je izbila srpska pobuna devedesetih. Radi se o djelima surovog terorizma i kao takve hrvatsko bi ih pravosuđe moralo sankcionirati dugogodišnjim zatvorskim kaznama, a ne kao što je praksa takve prikazivati kao bolesnike i upućivati ih u ustanove za liječenje ili socijalnu skrb. Upravo je takav odgovor, takva reakcija nadležnih jednako opasna baš kao i piromanski terorizam onih koji se ne mire s propašću svoje paradržave u Hrvatskoj, nego u svojim glavama sanjaju nove ratne pohode.

Autori:
Damir Ljubiččić
Domagoj Pintarić
Marko Jurić

Projektvelebit.hr

Psihijatrijski karton kao idealno sredstvo u borbi protiv terorizma

facebook komentari

Advertisement
Comments

U potrazi za Istinom

Pogibija Tihomira Mišića – tko je kriv

Published

on

ilustracija - HVO u Mostaru

Tiho je bio rođeni vođa, znamen obrane Mostara, hrvatskoga prkosa i hercegovačke neslomljivosti, još otkako je goloruk stao pred tenkove JNA

‘Vojvoda’ prodornih očiju i izrazito valovite, duge crne kose, Tihomir Tiho Mišić, rođeni vođa, znamen obrane Mostara, hrvatskoga prkosa i hercegovačke neslomljivosti, još otkako je goloruk stao pred tenkove JNA i postao zapovjednikom Četvrte bojne Hrvatskoga vijeća obrane Mostara, dobio je neobičan nadimak s početka ove priče i, jednostavno, zakoračio u legendu. Nagađanja u svezi s Tihinom pogibijom nisu prestala ni 19 godina poslije, a činjenice zna živi svjedok, general-bojnik Slavko Puljić koji je toga 16. svibnja 1992. vidio pogibiju koja je iz tame razorenoga mostarskoga Starog grada eksplodirala u hercegbosansku vječnost, piše vecernji.hr.

– S ovoga su prozora pucali, a Tiho je ovdje pao – progovorio je general oživljenim sjećanjima, pokazujući gdje se što i kako odigralo. Osjetilo se kako mu naviru sjećanja, ali sve je sada drukčije, sjajno, obnovljeno, naprotiv ratnoj 1992., paljevini, ruševinama i jarkoj mjesečini koju nikada neće zaboraviti. Inače, general je Puljić zamjenikom načelnika Zajedničkoga stožera Oružanih snaga BiH, a u ono je vrijeme, kao prebjeg iz JNA s činom satnika izrastao u načelnika pješaštva HVO-a Općinskoga stožera Mostar.

Što i kako se odigralo

– U poslagivanju obrane Grada, ključnoj u pripremi udarnoga vala oslobođenja koji će uslijediti nepuni mjesec dana poslije, mučile su nas trzavice na prvoj crti bojišnice između Treće i Četvrte bojne s jedne te Samostalne mostarske bojne/bataljuna s druge strane – prisjetio se Puljić kako su mu toga dana, u sumrak, u Glavni stožer na današnjemu sveučilišnom kampusu, došli Tiho Mišić, zapovjednik Četvrte, i Ilija Vrljić, zapovjednik Treće bojne HVO-a Mostara. Pojašnjenja radi, Samostalna je mostarska bojna/bataljun, uza blagoslov Sarajeva koje je službeno (29. travnja 1992.) prepustilo obranu Mostara HVOu, osnovana kao jedina mostarska bojna u sastavu HVO-a kojoj su većinski pripadali Muslimani, što je bilo prvim znakom cijepanja jedinstva mostarskih branitelja i, pokazalo se, uvodom u hrvatsko-muslimanski rat na ulicama Mostara. Toga je svibnja 1992., u ratu protivu srpsko-crnogorskih agresora, Treća bojna nadzirala Cernicu, Četvrta se nastavljala na nju do Staroga mosta, a Samostalna je mostarska bojna/bataljun, pod zapovjedništvom HVO-a, i s bivšim potpukovnikom JNA Arifom Pašalićem na čelu, bila raspoređena od Staroga mosta do Stotine.

– Vrljić je bio posebno žučan, a njihovo je nepovjerenje u bataljun najvećma došlo do izražaja na njegovu spoju s Četvrtom bojnom kojega praktično nije niti bilo. Inače, na spojevima različnih postrojbi uvijek su zajednički položaji, a ovdje ih nije bilo. Da stvar bude gora, taj je spoj bio na samomu pristupu Staromu mostu, dakle imali smo gotovo nepokriven prostor prema mostu koji je bio jedina preživjela spona s istočnom stranom grada, gdje su bile jake četničke snage. Dakle, držiš odstupnicu od neprijatelja koji je odmah preko mosta, a nemaš sigurnu svezu sa susjednom postrojbom. Četvrta je bojna zadnje oružje imala odmah pokraj mosta, ‘garonju’ odnosno strojnicu 7,9 mm, s posadom. Tiho je, svjestan postojanja problema i u strahu od eskalacije koju bi četnici nedvojbeno iskoristili, zatražio obilazak bojišnice, poglavito toga spoja, pa smo krenuli po Pašalića, u zapovjedništvo bataljuna, u zgradu Vranice – prisjeća se general, podsjećajući kako je Arif dosta tajnovito došao u Mostar i naglo postao zapovjednikom postrojbe, što je već tada izazvalo sumnje čak i u Glavnomu stožeru.

– Pašalića smo čekali gotovo jednu uru jer se otišao okupati. No kada je stigao, ponašao se profesionalno, vidjelo se da je vojni kadar. Premda nam je na zemljovidu pokazao položaje, Tiho je ustrajao u traženju obilaska. Taj je čovjek bio nevjerojatno temperamentan, ponosit, privržen ljudima, prirodni vođa kojega su vojnici poštovali i slijedili. Tako smo Tiho, Ilija, Drago Mišić, Arif, još neki ljudi, i ja otišli do Škole za nezbrinutu djecu, gdje je bila pričuva zapovjednika satnije Četvrte bojne koja je držala crtu. Zatekli smo pozamašan broj ljudi i zapovjednika te satnije Milenka Leventića, a sjećam se kako je momke oduševio dolazak zapovjednika, napose Tihino pojavljivanje – govori Puljić, pojašnjavajući kako su otud, zajedno s Leventićem, gazeći po staklu, prošli kroz hotel Ružu, pretrčali brisani prostor do Tabhane i obišli momke iz Četvrte bojne na položajima.

Pogibija Tihomira Mišića

– Netom poslije ponoći, prošli smo odvojak za Stari most i prešli mostić na Jusovini, pretrčavajući pognuti, podijeljeni u dvije skupine. Ne dvojeći u to kako smo najavljeni na položajima bataljuna, prema kojima smo krenuli iz njihova zapovjedništva, izbili smo na maleno proširenje, poput trga. Sjećam se izrazito jake mjesečine koja se odbijala o kamen kaldrme. Najednom, odjeknuo je pucanj, zapravo čitav niz, rafal. Zrna su se odbijala od kamenje, bacali smo se kuda je tko stigao. Ja sam zalegao desno, iza jednoga zida, i otpuzao još nekih pet metara u zaklon. Uslijedila je galama, vriska… – opisuje general kako su ih napali s njihovih položaja, otkuda je strojnica Pašalićevih ljudi gledala na položaje Četvrte bojne, umjesto na srpske linije, preko Neretve.

– Ne pucajte, naši smo! Poginu nam Tiho! – prošla je jeza generalovim licem. Vojvoda je, svjedoči Puljić, pogođen kuglom iz lovačke puške u nogu, potom ga je sačmarica ozlijedila po cijelomu tijelu, a onda je uslijedio rafal iz kalašnjikova. Doslovce je izrešetan. Mrtvoj se straži, pak, zaglavila teška strojnica, inače bi pokosili čitav zapovjedni kadar mostarskoga HVO-a.

– Tiho je odmah izdahnuo, negdje 15 minuta iza ponoći. Pripadnici bataljuna počeli su izlaziti iz tih zlokobnih kuća, odnekud se stvorila i liječnica koja je ustanovila smrt, a tijelo smo na nosilima odnijeli prema Franjevačkoj crkvi, spaljenoj srpskim fosfornim granatama s Huma 9. svibnja, do kuće gdje je bila postrojba Četvrte bojne, i prevezli ga do Stožera. Dragu je zapala nezavidna zadaća javiti Tihinu ocu Mladenu, poznatomu kao Dedo Mišić, i njegovim vojnicima. Srećom, uspjeli smo spriječiti očekivane tenzije koje bi zasigurno ugrozile obranu Grada da smo dopustili eskalaciju emocija koje su nastale s viješću o Tihinoj pogibiji, i to od zrna s položaja Arifovih ljudi – kazuje Puljić, priznajući kako je i on čuo brojna nagađanja, ali i kako nikada nije dobio dokaz za pretpostavke kako Tihina smrt nije bila slučajna.

Priča o naručenomu ubojstvu

Tihomir Mišić zvani Vojvoda, (Ljuti Dolac, 25. lipnja 1958. – Mostar, 16. svibnja 1992.), odlikovani je legendarni zapovjednik HVO-a.

– Nagađanja uvijek prate pogibiju prirodnoga vođe. Budući da se nekim zapovjednicima nije sviđala tolika odanost vojske Tihi, bilo je priča o naručenomu ubojstvu, u izravnomu dogovoru s Pašalićem, ali je činjenica kako je i on te noći bio s nama, jednako izložen riziku. I sam je nakon rata misteriozno poginuo, a ‘odrađeni’ su i brojni drugi generali Armije BiH, za što se odgovornost pripisivala AID-u. No činjenica je kako je Arif među prvima djelovao protiv Hrvata u Mostaru, još prije rata iz 1993. godine. Jedno je sigurno, da su ljudi poput Ludviga Pavlovića, Tvrtka Miloša, Božana Šimovića i Tihomira Mišića ostali živi, daljnji tijek Domovinskoga rata bio bi znatno drukčiji, a do nekih kasnijih nemilih događaja ne bi nikada došlo – zaključuje Puljić. Arif Pašalić u izvješću Općinskomu stožeru HVO-a Mostar, od 17. svibnja 1992., piše kako ih je crtom vodio vodič Hamo Husković, zvani Moha, koji se kretao prvi, te kako je pucano s položaja 3. satnije Samostalne bojne/bataljuna. Iza Mohe, išao je zapovjednik Mišić, a treći se kretao dozapovjednik Samostalne bojne/bataljuna Šemso Hasić.

– Po opaljenju rafala čuo se jauk. Hasić je, podižući mu gornji dio tijela, posvjedočio posmrtnomu Tihinu hropcu i, nažalost, samo smo mogli ustanoviti kako je zapovjednik Mišić mrtav. Na položaju s kojega je pucano bila su četiri pripadnika 3. satnije, iz sastava 2. odjeljenja 1. voda. Muharem Dugalić, Šerif Ćušić, Mirza Kazaz i Đemil Berberović. Na ispitivanju su sva četvorica kazali kako su imali zadatak promatrati i sprječiti prodor neprijatelja iz smjera Stari most, preko Jusovine, a od skupine su mislili kako je riječ o kretanju neprijateljskih vojnika – zapisao je Pašalić, a zapovjednik satnije, Muharem Dugalić, također je pismeno potvrdio zaglavljenje strojnice te kao krivicu za Tihinu pogibiju naveo neobavještavanje bojovnika o dolasku zapovjednika i loš rad vodiča. Zanimljivo je kako preživjeli mostarski ratnici, tada pripadnici HVO-a, i danas svjedoče kako je taj Moha (koji je, pod nerazjašnjenim okolnostima, poginuo nekih mjesec dana nakon Tihine smrti), tijekom oslobađanja Podveležja u lipnju 1992., također u ulozi vodiča, odgovoran i za to što je skupina branitelja zaglavila čak četiri kilometra iza neprijateljskih položaja jer im nije javio kako je krenuo srpski protuudar, prije nego se sam sklonio s bojišnice. Kasnije su te momke, koji su preživjeli samo zahvaljujući Božjoj providnosti, zamalo pobili njihovi suborci, budući da su ih zamijetili na “ničijoj zemlji“.

Dekret

Zapovjednik Općinskoga stožera HVO-a Mostara, Petar Zelenika, 18. svibnja 1992., zapovijeda provođenje istrage protiv Mirze Kozora, Šerifa Ćušića, Džekila Berberovića i Hame Huskovića u svezi s okolnostima Tihine pogibije. Ovdje su zamjetna neslaganja u imenima koje navodi Pašalić i onima koje navodi Zelenika, premda je očito riječ o istim ljudima, što je dodatnim dokazom loše komunikacije Zapovjedništva Samostalne mostarske bojne/bataljuna s ostatkom postrojbi i sa samim Glavnim stožerom HVO-a. Bojnik Jasmin Jaganjac, koji u međuvremenu nasljeđuje Zeleniku na mjestu prvoga čovjeka obrane Grada, 20. je svibnja 1992. zapovjedio ustrojavanje četveročlanoga povjerenstva za rasvjetljavanje Tihine pogibije (Tijelo sigurnosti HVO-a Samostalne bojne/bataljuna Zdravko Zorić, načelnik sigurnosti HVO-a Dragan Nikolić, zapovjednik Vojne policije HVOa Željko Džidić, predstavnik Glavnoga stožera HVO-a Omica Đukić) koje će, uvidom u sve raspoložive činjenice, koje će prihvatiti struč- na skupina (Dražan Pažin, Salko Žuljević, Srećko Bošnjak, Željko Knezović i Dragan Barbarić), utvrditi stvarne okolnosti pod kojima je nastupila nasilna smrt bojnika Tihomira Mišića. Jaganjac je 25. toga mjeseca izdao i „Dekret“ kojim je Četvrtu bojnu HVO-a u Mostaru preimenovao u „Četvrta bojna Tihomir Mišić“. Vojvodino je ime nosila i vojarna u Sjevernomu logoru sve do izbijanja hrvatsko-muslimanskoga rata u Mostaru.

U Spomenici poginulim i nestalim pripadnicima Hrvatskoga vijeća obrane stoji da je Tiho rođen 25. lipnja 1958. u Ljutomu Docu, gdje je pokopan 17. veljače 1992. godine. Završio je srednju školu, radio kao ugostitelj, oženio se i stekao obitelj. Pristupio je HVOu 18. rujna 1991., zapovijedao Četvrtom bojnom s činom bojnika, posthumno je promaknut u čin brigadira. Odlikovan je Spomenicom Domovinskoga rata i Redom Petra Zrinskoga i Frana Krste Frankopana s pozlaćenim pleterom. Hrabrošću je ušao u legendu, opjevan je u pjesmama „Art forces banda“, a danas mostarski gradski trg na Balinovcu nosi njegovo ime.

vecernji.hr

facebook komentari

Continue Reading

Komentar

Hrvatski aglomerat zbunjenih uhljeba (HAZU) održao je nekakvu tribinu o radu haškog suda.

Published

on

By

Hrvatski aglomerat zbunjenih uhljeba (HAZU) održao je nekakvu tribinu o radu haškog suda. Mene nisu zvali jer ja o tome nemam pojma. Čičak će im objasniti o čemu je riječ.

Budući da mi je otelo stranicu koja je pala prva nakon presude, sad ne mogu dokazati da sam godinu dana prije, mjesec dana prije, sedam dana prije i dan prije presude Šešelju tvrdio da će ta presuda biti oslobađajuća, kao ni da se dva dana nakon te presude u ime HAZU-a pred kamerama pojavio neki lik nepočešljanih obrva koji se zove Zvonko Kusić i koji je izjavio kako je “Akademija zatečena i iznenađena presudom Šešelju”.

Vesna Alaburić rekla je da kad je vidjela optužnicu protiv Petkovića 2004.- godine shvatila da sve što je do tad studirala i naučila o pravu može zataknuti za šešir. U toj, najpametnijoj rečenici koja je izrečena na tom skupu krije se tajna zašto neki laik na području prava poput mene može o predmetnoj temi imati više znanja nego kompletna hrvatska odvjetnička komora zajedno. Naime, ja sam se tih iluzija rješio još prije Alaburićke, a u tu zabludu vjeruju valjda samo još Anto Nobilo i Luka Mišetić.

Doktor Dereničnović koji me ubrzanim ritmom pokušava stići je na dobrom putu, ali ja sam odavno shvatio da za shvatiti rad tog suda, prvo se mora pročitati Statut, pa pravila, i da je to temelj, a nakon toga se do detalja treba proučiti predmete za koje sam uvjeren da većina sudionika ove tribine uopće nije čula, a to su Tadić, Aleksovski, Čelebić, Kunarac, Krnojelac, Brđanin i Blaškić. Ako ti te predmete nisi proučio do u detalje ti nemaš što raspravljati o haškom, sudu. Ja sam osim ovih 7 do u detalje proučio i Gotovina, Naletilić-Martinović, Kordić, Šestorka, Hadžihasanović-Kubura, Delić, Halilović dobro poznam slučaj Šešelj, a bolje od ostalih sam upoznat i s Plavšić, Krajišnik, Kaadžić, Mladić, Stanišić-Simatović i Orić.

Višnja Starešina rekla je kako se Nobilo nije žalio presude Blaškiću o međunarodnom oružanom sukobu, ali taj podatak sam ja iskopao i uklopio ga u priču koja od početka do kraja argumentirano drži vodu. Uglavnom, ono što je pametno izrečeno na tom skupu prepisano je od mene.
Na kraju, javlja se besramni Čičak i kaže:

“Upitao je što su hrvatski ministri pravosuđa u 18 godina, nakon prvostupanjske presude Tihomiru Blaškiću, učinili da se umanji teza o međunarodnoj upletenosti Hrvatske u ratni sukob u BiH.”

Uzevši u obzir neoborivu činjenicu da je upravo Ivan Zvonimir Čičak 11. kolovoza 1997. godine u Feralu, a sinkronizirano s Dobroslavom Paragom koji istu stvar ponavlja dan kasnije u Novom listu, najavio “tonske zapise iz Karađorđeva kao konačni i krunski dokaz da su Tuđman i Milošević djeliti BiH” te da su on i Paraga izjavili da su “te trake već na putu za Haag”, i da “postoji jedan hrvatski general koji će ptvrditi autentičnost tih traka”, a isto tako uzevši u obzir neoborivu činjenicu da se te trake kao ni taj fantomski general nikad nisu pojavili pred haškim sudom, nameće se zaključak kako su Ministri pravosuđa ne samo od prvostupanjske presude Blaškiću 2000. godine, nego od 11. koovoza 1997. vršili pritisak na Hrvatsku poštu da prolongira slanje “inkriminirajućih vrpci” u Haag, a iste do samog kraja rada hašklog tribunala u isti nikad nisu stigle.
I takav netko drži govore pred nečim što se sebe usudi nazvati akademijom?

Nisam slučajno nakon presude i hrabrog i moralnog čina najvećeg hrvatskog generala Slobodana Praljka stavio onu pjesmu od Doris Dragović u kojoj je ključni stih “Bog neka čuva moju Hrvatsku”.

Jer, nama samo Bog može pomoći, mi više vlastiti snagama ne možemo ništa osim utapati se sve dublje i dublje..

Predrag Nebihi

facebook komentari

Continue Reading