Connect with us

Kolumne

Zašto Hrvati ne vole uspješnu Hrvatsku?

Objavljeno

-

Tek što su u muci stvorili svoju državu, Hrvati su se našli pred tri velika izazova. Žele li opstati, moraju proći kroz tri ne manje mukotrpne tranzicije. I ne radi se tu tek o blagim korekcijama smjera, nego o posvemašnjim suprotnostima zatečenom stanju.

U tranziciji oblika političke vlasti iz komunističkog totalitarizma u demokraciju zapadnog tipa, te prijelazu iz dogovornog, socijalističkog u kapitalističko tržišno gospodarstvo, donekle se i odmiče, za neke prebrzo, za druge presporo. Ipak, u trećoj, možda i najbitnijoj reformi za opstanak Hrvata pomaka kao da i nema. Riječ je o preobrazbi svijesti naroda, koji je gotovo tisuću godina bio podređen u zajednicama što ih je dijelio i tvorio s drugim narodima, u samog svoga gospodara u vlastitoj državi. Ona je usporediva s procesom stasanja dječaka u odraslog, zrelog muškarca kako tijelom, tako i u glavi. I dok se hrvatski dom, premda nipošto ne idealan, ipak nadograđuje, sve bolje grije i sve manje prokišnjava, mnogi je Hrvat nažalost u glavi ostao na razini djeteta kojem je moguće podvaliti najjeftiniju lizalicu. Zašto?

 

Gubec ili Alapić?

Prije svega, logika cjelokupne nacionalne memorije ostala je nepromijenjena, okamenjena u okolnostima dok su Hrvati tek sanjarili o samostalnoj državi. Možda je u okolnostima asimilacijskog pritiska brojčano većih naroda i imalo smisla veličati kojekakve romantične avanturiste, buntovnike protiv često nepravedne, ali ipak zajedničke vlasti, te jadikovati zbog toga što bi bili izdani ili iz drugog razloga u svojim stremljenjima neuspješni. Pa i kad su takvi pothvati objektivno štetili hrvatskim interesima, sve samo kako bi se očuvala nacionalna posebnost i svijest. Najtragičniji primjer je zacijelo znamenita seljačka buna pod vodstvom Matije Gupca, legendarnog narodnog junaka slavljenog i u doba komunizma, koji ju je vješto upakirao u stoljetnu težnju za socijalnom pravdom, navodno ispunjenom njegovim dolaskom na povijesnu pozornicu. Premda već sama činjenica da je slavljen u doba zločinačkog totalitarizma izaziva prirodni poriv za propitkivanjem, Gubec ostaje neupitnim junakom i za naših dana.

Ipak, kad se priča potanje promotri, nemoguće je izbjeći pitanje što bi bilo da je kojim slučajem ta pobuna uspjela i da je narodna seljačka vojska pobijedila feudalnu, tada službenu hrvatsku. Kako bi se tada „ostatci ostataka“ opustošene Hrvatske oduprli Turcima u tom vrlo osjetljivom razdoblju hrvatske povijesti, na pola puta između opsada junačkih Sigeta i Gvozdanskog? Sva je prilika da bi u slučaju pobjede naroda protiv elite Zagorje i dalje bilo zeleno u smislu prevladavajuće boje krajolika, ali lako moguće da bi takvo postalo i u onom smislu u kojemu je to dandanas nedaleka Cazinska krajina. Ovako je pobjedom podbana Gašpara Alapića, po kojemu, za razliku od Matije Gupca, niti jedna hrvatska ulica ne nosi ime, širom otvoren put prema prijelomnoj bitki kod Siska 1593. godine, kojom je napokon zaustavljeno nadiranje Osmanlija. Pa tko je onda radio sukladno općem hrvatskom interesu? I tko bi trebao biti uzor današnjem naraštaju?

Zadržavanje svijesti koja u Gupcu vidi uzora i junaka, a u Alapiću tek mrskog odnarođenog zločinca, strukturama naslijeđenima iz komunističkom totalitarizma s neupitnim monopolom na stvaranje slike Hrvata o hrvatskoj državi dolazi upravo kao naručeno. Preostalo im je tek uvriježene negativne misli i energiju prema vlasti rutinski preusmjeriti sa stranih središta moći prema novima, domaćima, još gorima. Posve na tragu misli pripisane Bruni Bušiću, koja među neukim Hrvatima uživa kultni status. Zorna manifestacija takva stanja duha je svojedobno otkucavanje javnosti salda životne ušteđevine prvog hrvatskog predsjednika pohranjene na ženinom računu, pri čemu je ulogu doušnika odigrala bankovna službenica. Ona, čijem je nedavnom ispraćaju sa životne pozornice nazočilo ugledno društvance, danas zacijelo imovinom višestruko bogatije od stvaratelja hrvatske države, pri čemu se u njihovu slučaju moralnost bogaćenja ne propitkuje, kao ni njihova uloga u ako već ne rušenju, onda slabljenju hrvatske države.

 

Ima li ičega osim korupcije?

Stoljećima podgrijavan duh neposluha i bunta spram vlasti sad se usmjerava protiv institucija hrvatske države, sve kako bi ju se prikazalo uzaludnom i nepotrebnom, jednom riječju – povijesnim promašajem. Naime, upravo institucije i državne službe operativno i sadržajno čine državu, a ne zastava, grb i ucrtane granice ozemlja na političkoj karti. Ne može se voljeti potonje, a prezirati prvo i misliti kako se tako voli Hrvatska. Prvo je po naravi idealno, a drugo nije, treba ga stalno unaprjeđivati i popravljati. Ipak, hrvatske institucije, kakve su, takve su, hvatajući korak s Europom, u tom okviru primorane težiti za višim standardima, postaju sve učinkovitije i svrsishodnije. U najmanju ruku bolje su nego što su bile. Bez obzira što se sustavno stvara privid kao da je suprotno – da su sve gore!

Malodušju sklonim Hrvatima, nabrušenima protiv svoje skupo plaćene države, je lako prodati rog za svijeću. Jer kad nešto silno želiš kupiti, bile to i droge koje ne dovode u ekstazu, nego pojačavaju defetizam, lako ćeš naći prodavača. Zanimljivo, dok korupciju, s kojom se velika većina, napose mladih koji odlaze, ni u putu nije srela, halapljivo gutaju kao samorazumljivu činjenicu, koronu od istih prodavača ne kupuju, unatoč posvuda vidljivim simptomima i tragičnim posljedicama. Kako to vidjeti, nego upravo djetinje inaćenje vlasti, utjelovljenoj kroz institucije i službe sustava? Stoga i sad, kad u vrlo izazovnim, izvanrednim općim okolnostima Hrvatskoj ide dobro kao nikad u povijesti, kad su svi ključni negativni politički, gospodarski i demografski procesi i trendovi ili znatno usporeni, ili zaustavljeni, ili preokrenuti, Hrvati jeftino kupuju ponuđene im kerefeke – navodno endemične korupciju i klijentelizam kao uzrok svih zala.

Pod nos im se serviraju višedesetljetna negativna kretanja, kako bi se onima koji su ih napokon preokrenuli pripisalo svako zlo, a ne uspoređuje ih se s postignućima prethodne vlasti u jednako dugom vremenskom razdoblju, između 2011 i 2015. godine. Osim kad je posrijedi percepcija korupcije. Tada se slavodobitno maše činjenicom kako je Hrvatska znatno pala na ljestvici percepcije korupcije od 2015. godine. Budući da istodobno i Slovenija za Janšine vlade oštro, štoviše rekordno, pada na toj ljestvici, sva je prilika kako to više svjedoči o tome tko percepciju korupcije stvara, nego o stvarnom stanju stvari. Poglavito, ima li se u vidu kako je njezine stvaratelje u obje spomenute države izlegla ista kvočka.

Odveć uvjerenima u vlastitu moralnu nedodirljivost, stvarateljima percepcija o korupciji potkrala se jedna ozbiljna logička greška. Naime, ako sa posve subjektivnim porastom percepcije korupcije ruku pod ruku idu objektivno mjerljivi pokazatelji poput snažnog gospodarskog rasta, oporavka od globalne krize u rekordnom roku, porasta vjerodostojnosti u očima mjerodavnih međunarodnih procjenitelja, porasta zaposlenosti uz rješavanje naslijeđenih kostura iz ormara, izgradnje političke prepoznatljivosti na međunarodnoj pozornici, uz zapaženo mjesto za zajedničkim europskim i NATO stolom, kao i posredničkoj ulozi u otklanjanju globalne napetosti (jer danas je hrvatska diplomacija aktivna i u Kijevu i u Moskvi), onda nema druge nego zaključiti kako ta silna korupcija ne samo što ne koči, nego čak i blagotvorno utječe na svekoliki razvoj Hrvatske. Osim ako predodžba o njoj nije namjerno iskrivljena.

 

Što gore, to bolje!

A da ta slutnja itekako jest utemeljena, pokazuje sljedeći primjer. Koliko god za neuspješne vlasti stvaratelji percepcija o korupciji i klijentelizmu gromko šutjeli, toliko za uspješne, ne mogavši joj odbiti pera, čitavo vrijeme samo o korupciji grakću. Potom agencije za ispitivanje javnog mišljenja provedu istraživanje i na sva zvona obznane kako je korupcija doista najveći problem. Naposljetku, znanstveni pečat udaraju društveno-politički aktivisti prerušeni u ruho znanosti, čija su metodološki tendenciozna, izvitoperena istraživanja o motivima aktualnog iseljavanja iz Hrvatske pomno prilagođena tomu da prikriju istinu. Jer kad bi im istina bila cilj, ispitanicima bi postavljali pitanja u otvorenoj formi – zašto ste otišli? Tada bi doznali ono što će u privatnom razgovoru reći njih barem troje od četvero. Da su otišli kako bi više zaradili, pri čemu olakotnu okolnost obično predstavlja to što ih tamo već čekaju desetljećima ukorijenjeni znanci iz roditeljskog zavičaja. No, cilj takvih, politikantskim aktivizmom motiviranih istraživanja nije da se utvrdi istina, nego da se potvrdi unaprijed zadano uvjerenje kako je pojačano iseljavanje Hrvata posljedica korupcije i klijentelizma, te nefunkcioniranja državnih institucija. Unatoč tome što činjenice govore kako se najviše iseljava iz krajeva sa skučenim gospodarskim mogućnostima, time i s manje raspoloživog novca, tog glavnog pokretača korupcije, te iz područja s većim udjelom Hrvata, tijekom rata izbjeglih iz BiH, s još iz doba bivše države naslijeđenom razgranatom mrežom iseljenih, koja sad otvara vrata novim naraštajima.

Takvima, do srži korumpiranim znanstvenicima i veliki pad broja žitelja Hrvatske od prethodnog popisa 2011. biva premalen. Kažu da je još znatno veći. O kakvom se apsurdu radi, zorno svjedoči to što bi prema njihovim brojevima Hrvatska danas imala veću stopu nataliteta nego u godinama dva prethodna popisa (2001. i 2011.), premda očito ima osjetno manji udjel mlađeg stanovništva nego tada. To bi donekle još i držalo vodu ako bi se pretežno iseljavalo starije stanovništvo, što nikome ne pada napamet. S druge strane, kad bi Hrvatska doista imala tako malo stanovnika, procijepljenost protiv korone bi bila na razini zapadnih zemalja. Ali zašto onda u tekućem korona valu bilježi razmjerno barem 3-4 puta više mrtvih od njih s tendencijom povećanja tog omjera?

Premda ih je lako uhvatiti kratkih nogu, krivotvoritelji istine umotani u veo znanosti dobivaju širok prostor u prevladavajućim medijima, zacijelo ne zato što bi ovima bilo stalo do istine, nego zato što šire malodušje ubijajući Hrvate u pojam za interes tuđinca. Ti su mediji, naime, u vlasništvu moćnih krugova iz matičnih im država kojima je prijeko potrebna radna snaga, pri čemu je ona iz Hrvatske prilično cijenjena. Stoga je posve logično zašto se tako zdušno trse uvjeriti Hrvate kako Hrvatska ništa ne valja. No, zašto se tim štetočinama pruža prostor i u katoličkim medijima i na katoličkom visokom učilištu, ostaje trajna enigma. koja poprilično miriše na suvremenu inačicu one „kud Turčin s ćordom, tud fratar s torbom!“ Nekima vjerojatno godi što u Njemačkoj imaju mlade župe, s puno rođenih i malo umrlih. Rame uz rame sa svim tim agentima, što svjesno, što nesvjesno djeluju u službi ohrabrivanja iseljavanja Hrvata, stoje svi oni koji na pustim riječima jako vole Hrvatsku, ali svesrdno potkopavaju njezinu poziciju u međunarodnim vojnim i političkim savezima, u okviru kojih se maloj Hrvatskoj kao nikad u povijesti pružaju mogućnosti ostvariti nacionalne ciljeve.

 

Alana Forda kajgana

Možda i najgnjusniji izraz gađenja Hrvata spram vlastite države zasigurno predstavlja izbor svojedobno izrazito neuspješnog premijera, Zorana Milanovića, na nominalno najvišu državnu dužnost. Ne samo zato što je taj samoprozvani moralist, koji rado optužuje druge da lažu, tijekom predsjedničke  kampanje ni ne trepnuvši slagao da nije bio član Saveza komunista, niti zato što se pohvalio da je dvaput prevario Angelu Merkel.

Ništa zato, vjerojatno je Hrvate osvojio neumornim radom. Jer kako običava zboriti njegov glasnogovornik, on stalno radi, i, kao pravi neprijatelj, nikad ne spava. To i ne čudi budući da istodobno obavlja dva zahtjevna posla, djelujući kao portparol zagrebačkog detašmana Ministarstva vanjskih poslova Ruske Federacije i vicekonzul Republike Srpske. Da je na to posve usredotočen, ukazuju briljantne misaone akrobacije poput one da Ukrajinci slave gore koljače od Pavelića, a taj Pavelić mora da je gori od Mladića, jer se Srebrenica, kako reče, ne može nazvati genocidom, budući da nije u istom rangu s Jasenovcem. Imajući to u vidu, i kad bi mu kojim slučajem ostalo štogod vremena za ono za što je izabran, osoba takvih snoviđenja nespojiva je s dužnosti predsjednika države članice NATO saveza, na koju je izabran izravnom voljom naroda prilično nonšalantnog odnosa prema vlastitoj državi. I što mu onda preostaje činiti, nego povlačiti vojsku od tamo gdje je nema? Ili, jednako alanfordovski, najavljivati reprizu događaja koji se uopće nije dogodio, poput odlaska u posjet Hrvatima srednje Bosne?

U takvim okolnostima prilično naivno zvuče molećive usporedbe Hrvatske devedesetih i Ukrajine danas, kako bi se probudila otupjela Milanovićeva savjest, ma što to značilo. Eto, Ukrajinci samo žele ono što su Hrvati željeli devedesetih. Hrvati možda jesu, no tko može sa sigurnošću znati što je tada želio Milanović? Skupa sa svim kotačićima u njegovu usponu na Pantovčak, a koji mu i danas predu u krilu – od Radničke fronte do Domovinskog pokreta!

Uključujući i one za koje nije posve jasno kad su bili izmanipulirani – onda kad su se borili za Hrvatsku ili su to danas, kad, poput ondašnjih im neprijatelja, ruše institucije hrvatske države. Kako god bilo, od negdašnjih im muda do poda danas su po svemu sudeći ostala tek trula jaja. Nekome se možda čitava ta kajgana mućaka svih fela isplati do zadnje kopjejke, no Hrvatima sigurno ne.

Grgur S.

Što vi mislite o ovoj temi?

Advertisement
Komentiraj
Advertisement

Komentari