Pratite nas

Kolumne

Zašto Hrvatska još uvijek nema svoju ‘Bijelu knjigu’?

Objavljeno

na

Gvozd: Puštali četničke pjesme i napali hrvatsku obitelj vičući ‘Ovo je Srbija!’, pa dobili kaznene prijave!

Svoje prijetnje da će na kuću baciti bombu i zapaliti je nisu proveli u djelo

 SISAK – Policija iz Gvozda podnijela je kaznene prijave zbog nasilničkog ponašanja i zbog prijetnji grupi od šest mještana sela Podgorje nedaleko od Gvozda, zbog događaja koji se dogodio noću s 23. na 24. srpnja.

Policija je priopćila da je prijavljeno šest osoba, od kojih je dvoje maloljetno, zbog osnovane sumnje da su počinili kaznena djela nasilničkog ponašanja i prijetnje na štetu jedne peteročlane obitelji.

Istraživanjem je utvrđeno da su osumnjičeni 23. na 24. srpnja tijekom zabave u mjesnom društvenom domu puštali glazbu uvredljivog sadržaja, a potom ispred i u dvorištu obiteljske kuće u istom mjestu pjevali pjesme isto tako uvredljivog i neprimjerenog sadržaja.

Tom su prilikom dvojica muškaraca iz grupe izvikivali prijetnje da će na kuću baciti bombu i zapaliti je.

Razgovorom s ljudima u Gvozdu doznajemo da su šestorica prijavljenih, po nacionalnosti Srbi, koji su u društvenom domu slavili rođendan jednoga iz grupe.

Pri tome su sa CD-a puštali četničke pjesme u kojima se veliča krajina, četništvo i velika Srbija. S nacionalističkim su dernekom nastavili i dalje te su došli pred jednu kuću u mjestu naseljenu Hrvatima.

Tamo su uz pjevanje četničkih pjesama uzvikivali: ‘Što ćete ovdje’, ‘Bježite odavde’, ‘Ovo je Srbija, ovdje za vas nema mjesta’. Svoje prijetnje da će na kuću baciti bombu i zapaliti je nisu proveli u djelo, ali su uz kuću bacili nekoliko petardi.” (Vidi)

Ovo je tekst Jutarnjeg lista od 12. kolovoza 2011. godine, s opisom jednoga od tisuća incidenata što su ih od svršetka rata 90-ih godina do danas počinili velikosrpski ekstremisti koji se nikako ne mire s postojanjem hrvatske države i njezinim pravnim poretkom, te i dalje sanjaju o “Krajini” i “Velikoj Srbiji”. Kao i obično kad su u pitanju (inače u medijima vrlo rijetke) objave o događajima ove vrste, izostavljena su imena počinitelja – odnosno, šestorice srpskih ekstremista koji su bez ikakvoga povoda i razloga divljali i prijetili Hrvatima smrću.

Dvostruka mjerila – je li četnički ekstremizam “manje zlo”!?

Naravno, svi znamo i svjedoci smo toga da se taj kriterij anonimnosti ne primjenjuje kad su u pitanju incidenti druge (hrvatske) strane, ali to je samo jedna od nedosljednosti koje idu na štetu većinskog naroda i objektivno ohrabruju velikosrpske i četničke elemente u Hrvatskoj. Jednako se tako u velikoj većini odnose i mediji – svaki pa čak i minorni incident Hrvata diže se na n-tu potenciju i od toga se pravi događaj, dok se jednako po društvenu klimu i hrvatsko-srpske odnose štetni izgredi Srba guraju pod tepih, prešućuju ili se o njima izvještava vrlo šturo.

Ovdje će biti spomenuto nekoliko slučajeva za koje se u javnosti zna, samo radi ilustracije.

U vrijeme proslave srpskog pravoslavnog badnjaka (uoči samoga Božića), 6. siječnja 2012. godine, u Borovu i Mirkovcima, Hrvatska policija bila je primorana intervenirati zbog narušavanja javnog reda i mira. Prekršitelji su bili građani srpske nacionalnosti (uglavnom mlađe dobi) koji su, već po običaju, na neprimjeren način (uz viku, pucnjavu i provokacije) „slavili pravoslavni Božić“.

U razdoblju od 13,00 do 18,00 sati, u Borovu je policija oduzela 5 zastava Republike Srbije i 1 pištolj, a u kafiću „Armanni“, od 17 godina starog mladića oduzeta je crvena beretka s dvoglavim orlom – „kokardom“. Privedena su i dvojica srpskih mladića (23-godišnjak iz Borova i 30-godišnjak iz Vukovara) koji su na glavama nosili kape s „kokardama“.

U Mirkovcima su od 24-godišnjaka i 18-godišnjaka također oduzete 2 zastave Republike Srbije, od jednog 18-godišnjaka crna beretka s „kokardom“, a od 16-godišnjaka maskirni kombinezon kakve nose tenkisti, s „kokardom“ i oznakom na kojoj stoji natpis: „Vojska Republike Srpske Krajine“. Protiv izgrednika podnesene su prekršajne prijave zbog narušavanja javnog reda i mira.

O događaju je sutradan izvijestio zagrebački Večernji list, ali sve je prošlo bez ikakvih reakcija, kako državne (hrvatske) televizije, tako i političara, pa i onih iz redova srpske nacionalne manjine.

U vrijeme proslave pravoslavnog Božića, 06./07.01.2013. godine, na području Borova Sela uslijedila je provokacija u kojoj je sudjelovalo oko 500 građana srpske nacionalnosti s preko 150 vozila. Uz uključene sirene, s podignuta tri prsta, uzvike i srpske pjesme, kolona vozila kretala se naseljem i okolnim cestama. Mnogi od izgrednika bili su u vidno alkoholiziranom stanju, s bocama pića i srpskim zastavama u rukama. Prije nego su zaustavljeni od Hrvatske policije, dvojica iz skupine su se međusobno fizički sukobili.

Početkom veljače 2013. godine, u Gvozdu (mjesto u Sisačko-moslavačkoj županiji naseljeno većinskim hrvatskim stanovništvom, upriličen je „skup veterana“ tzv. Vojske Republike Srpske Krajine. Ovo okupljanja pripadnika bivše agresorske paravojske (koje ne bi tolerirala ni jedna pravna i uređena država) nije slučajno upriličeno u jeku kampanje koja se u Hrvatskoj vodi (prije svega od strane državnih vlasti, političkih predstavnika srpske manjine i sklonih im medija), vezano za postavljanje ćiriličnih ploča na zgrade javnih i  državnih institucija u Vukovaru. Takve provokacije imaju prije svega za cilj dolijevanje ulja na vatru i izazivanja reakcije „druge strane“, ne bi li se dokazala teza o ponovnoj „ugroženosti“ Srba u Republici Hrvatskoj.

U četvrtak, 15. kolovoza 2013. godine, u sportskoj dvorani u Borovu Naselju (mjesto u neposrednoj blizini Vukovara), u okviru Europskog prvenstva u košarci za juniorke, publika je već prije utakmice (susret Srbija – Grčka), uzvikivala:

Nož, žica, Srebrenica“, „Ovo je sveta zemlja Srbija“, „Vukovar je Srbija“ i sl., a razvijen je i veliki transparent na kojemu je ćiriličnim slovima bilo ispisano: „VUKOVAR“. Prema izjavama očevidaca, na osiguranju je bio jedan jedini (!?)  hrvatski policajac, kojega su mladi srpski navijači pljuvali, a u jednom trenutku su mu čak i skinuli kapu i gazili je – i sve je prošlo bez ikakvih sankcija za izgrednike! Nitko nije priveden, niti protiv jednoga sudionika ovih događaja nije podnesena prekršajna prijava, a vodeći mediji u Hrvatskoj (uključujući i državnu televiziju) događaj su jednostavno prešutjeli! Nakon utakmice, stotinjak navijača nastavilo je s provokacijama po Borovu Naselju, s istaknutim četničkim obilježjima. Hrvatski mediji izvijestili su o događaju tek nakon što su brojni građani iz tog kraja protestirali protiv ovog vala šovinizma koji se širi među mladima srpske nacionalnosti, što traje već dugi niz godina.

Hrvatski branitelj, predsjednik Stožera za obranu hrvatskog Vukovara pukovnik Tomislav Josić, nekoliko dana nakon ovoga incidenta, za internet portal Dnevno.hr dao je  izjavu:

Mediji su se sad raspisali o incidentu i ćirilici na zastavi, a nikako da shvate kako mi u Vukovaru gotovo svakodnevno živimo s tim. Tri podignuta prsta postaju normalna pojava, naročito kad su svadbe koje, čini mi se, Srbi jedva dočekaju samo da rašire svoju zastavu. I onda takva jedna kolona prolazi kraj nas branitelja, Vukovaraca, pjeva srpske pjesme i provocira, a nitko im ne može ništa. Nikad nisu kažnjeni, iako bi po zakonu uz srpsku, morali imati i hrvatsku zastavu. Ali, oni riskiraju tih petsto kuna kazne ili pred ulazak u grad izvade neku malu hrvatsku zastavicu. Ponavljam, nisam bio u gradu za vrijeme utakmice, ali za mene nema iznenađenja. To je postao stil života u Vukovaru. Ako vam zvučim kao da sam se pomirio s tim, nisam. Samo mi pomalo smiješno zvuči da se piše o ‘neviđenom incidentu’. Mi to stalno gledamo, za ostatak Hrvatske to možda i jest neviđeno. Valjda sad svi konačno shvaćaju i vjeruju u kakvoj atmosferi žive Vukovarci.“

Kako se od muhe pravi slon i sva krivnja baca na “ustaše”

U ožujku 2013. godine, hrvatski su mediji izvijestili kako je na području Kistanja (kod Benkovca) došlo do fizičkog sukoba između mladića – jednoj strani bogoslova SPC iz obližnjeg manastira Krka i stanovnika Kistanja. U medijima je pokrenuta neviđena kampanja s ciljem dokazivanja kako su “bogoslovi napadnuti željeznim šipkama” i da “ima teže ozlijeđenih” i tamo se u roku od dva dana okupio cijeli državni vrh (na čelu s predsjednikom Ivom Josipovićem, premijerom Milanovićem  i ministrima), uz neizbježnog Milorada Pupovca koji je kao i obično iz petnih žila tjednima dolijevao ulje na vatru dokazujući “srpsku ugroženost” u Hrvatskoj. Na noge su skočili i popovi iz Eparhije dalmatinske i već uobičajeno, njihova subraća i mediji iz Srbije. Gotovo da je sve skupa proglašeno “genocidom”.

U svome prvom TV nastupu povodom „nemilog događaja u Kistanjama“, predsjednik Vlade Zoran Milanović za sve je optužio hrvatske „desničare“ i „crnokošuljaše“ koji u zemlji „šire mržnju i nesnošljivost“ i prozvao HDZ za organiziranje napada i ugrožavanje prava srpske manjine na tom području. Predsjednik dr Ivo Josipović u obraćanju javnosti, osudio je nasilje u Kistanju i zaključio kako to šteti ne samo odnosima između srpskog i hrvatskog naroda, nego ima i dalekosežnije posljedice, o čemu će tijela državne vlasti voditi računa, pa stoga slučaj treba temeljito ispitati i kazniti krivce – što je u tom trenutku bio jedan od rijetkih racionalnih i izbalansiranih pristupa dužnosnika iz državnog vrha.

U međuvremenu, novinari Slobodne Dalmacije pomnije su istražili okolnosti onoga što se dogodilo tog 16. ožujka u Kistanju.

Na vidjelo je izašla činjenica, da su u napadu na srpske bogoslove sudjelovali maloljetnici i to ne samo djeca članova HDZ-a, nego i ona čiji su roditelji dužnosnici lokalnog ogranka Milanovićeve stranke – SDP (sin predsjednika Odbora SDP-a za Kistanje, sin predsjednice Foruma žena SDP-a za Kistanje itd.). Također su po prvi put u javnost iznesene tvrdnje kako su i pojedini  bogoslovi iz manastira Krka svojim ponašanjem posljednjih godina doprinosili stvaranju međunacionalnih tenzija na ovom području, jer je pretežiti dio njih iz tzv. Republike Srpske, i skloni su „srbovanju“ i provokacijama, uz angažman na društvenim mrežama (poglavito Facebook-u) iz kojega je vidljivo kako slave četnički pokret, Dražu Mihailovića, popa Momčila Đujića, ali i zločince iz nedavnih ratova – Radovana Karadžića, Ratka Mladića , Vojislava Šešelja i druge (uz navedene citate iz pjesama kojima se slavi četnički pokret). Spomenut i primjer, da je na Facebook stranici napadnutog bogoslova Momira Đukića (koji je u manastir Krka došao iz Banja Luke) osim veličanja četničkog pokreta, objavljena i propagandna poruka o ponovnoj uspostavi „Republike Srpske Krajine“, koja je prikupila preko 50.000 „lajkova“, a postavljena je i na stranice njegovih prijatelja i istomišljenika. Nakon što je sve izašlo u javnost, 19. ožujka u večernjim satima, izbrisani su fb profili Momira Đukića i ostalih iz kruga njegovih suradnika.

Budući da su se u cijeloj priči pojavili novi momenti, premijer Zoran Milanović je donekle ublažio retoriku, pa je 18. ožujka održao izvanrednu tiskovnu konferenciju o događaju u Kistanjama, na kojoj je, među ostalim, izjavio da neće dozvoliti širenje mržnje i straha, da se u Hrvatskoj događaju „ozbiljne stvari”, te da su incident uzrokovali „maloljetnici zadojeni patološkom i poganom mržnjom koja je rezultat kućnog odgoja”. Ovdje, dakle, već imamo ozbiljno odstupanje u odnosu na njegove ranije izjave, ali i u odnosu na navode koji su sadržani u priopćenju Eparhije dalmatinske, jer Milanović jasno ističe kako je riječ o maloljetnicima – a ne osobama „starosti oko 25 godina“ (kako piše u spomenutom službenom priopćenju Eparhije dalmatinske) i  „solomonski“ zaključuje kako su „djeca napala djecu“ – što uvelike odudara od ranijih radikalnih ocjena što ih je izrekao na račun tamošnjih hrvatskih mladića i HDZ-a.

Na kraju se ispostavilo da su se “teške ozljede” krčkih bogoslova sastojale od jednog slomljenog prsta i nešto ogrebotina, što isključuje bilo kakav “napad željeznim šipkama”.

Izašla su na vidjelo i mnoga druga događanja oko manastira Krka koji je bio leglo srpskog ekstremizma oduvijek, pa i to da je 2010. iguman tog manastira otac German (Aleksandar Bogojević) inače u cijelom kraju poznat po srbovanju i populariziranju četništva čak bio suđen radi prijetnji ubojstvom novinaru Jutarnjeg lista Željku Huljevu (zbog čega je 2013. godine dobio uvjetnu kaznu od 6 mjeseci).

Upravo smo svjedoci jedne kampanje koja poprima oblike histerije, a vodi se zbog privatne objave na Facebooku koja je s pravom osuđena od cjelokupne javnosti, pa i od stranke kojoj je vinovnik incidenta pripadao i njegovog oca.

Dobro je pokazati osjetljivost na pojave mržnje i isključivosti i osuditi ih, ali ono što nikako nije dobro, to je sustavna pojava da se izljevi mržnje i šovinizma s pozicija velikosrpstva i četništva prešućuju i da u medijima ni izdaleka nemaju tretman i publicitet kao kad su u pitanju slični ispadi s hrvatske strane.

Što o ekstremizmu u Hrvatskoj kaže SOA

Od 2014- godine nadalje, Sigurnosno-obavještajna agencija (SOA) objavljuje javna izvješća o stanju sigurnosti u Republici Hrvatskoj, te mogućim ugrozama vezano za nacionalnu sigurnost, pri čemu se u obzir uzimaju i parametri vezano za pojave ekstremizma i mogućih terorističkih aktivnosti.

Ova izvješća dostupna su na: https://www.soa.hr/hr/dokumenti/javni-dokumenti-soa-e/

Evo nekih citata:

“Ekstremizam

Malobrojnost članstva kao i slaba organiziranost ekstremističke scene u Republici Hrvatskoj, kako s lijevih tako i s desnih ideoloških polazišta, razlozi su minimalnog potencijala ekstremističkih skupina i pojedinaca za ugrožavanje sigurnosne situacije u Republici Hrvatskoj. Pojava ekstremizma zabilježena je i kod pojedinaca koji djeluju unutar navijačkih skupina. Nezaposlenost, osobito mladih, uz nezadovoljstvo zbog osobnih životnih poteškoća mogu dovesti do rezignacije i razočaranja u pravni poredak Republike Hrvatske što nosi i rizik pojave ekstremizma. Utjecaj na stanje sigurnosti mogu imati i posljedice ratnih trauma te neriješenih međunacionalnih odnosa koji mogu biti plodno tlo za jačanje ekstremizma.

(…) Zbog malobrojnosti neonacističke scene u Republici Hrvatskoj, njihov potencijal ugrožavanja sigurnosne situacije je minimalan. S područja lijevog ekstremizma, domaće anarhističke skupine u kontaktu su s inozemnim anarho-terorističkim pojedincima i skupinama te anarhističkim skupinama u susjedstvu evidentiranima po radikalnom djelovanju. Aktivizam ovih osoba zasad je nenasilan i uglavnom se sastoji od sudjelovanja na anarhističkim skupovima i komunikacije s istomišljenicima. I dalje su aktivne organizacije i pristaše četničkih pokreta u državama okruženja, ali i šire. Pri tome postoje i kontakti prema istomišljenicima u Republici Hrvatskoj te prema ostalim organizacijama i pojedincima s velikosrpskim ideološkim polazištima.” (Vidi: https://www.soa.hr/files/file/Javno-izvjesce-2015.pdf; str.11.), LIPANJ 2015.; dijelove teksta istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 11.12.2018.)


“STANJE SIGURNOSTI U REPUBLICI HRVATSKOJ”

” (…)  Zbog malobrojnosti i slabe organiziranosti, ekstremistička scena u RH, s lijevih i desnih ideoloških polazišta, nema značajniji potencijal ugrožavanja sigurnosti. Plodno tlo za jačanje ekstremizma mogu biti i posljedice ratnih trauma te neriješenih međunacionalnih odnosa. Iskazivanje velikosrpskog i četničkog ekstremizma na području RH zamijećeno je među mlađom populacijom što posebno zabrinjava. Međutim, prijetnja od njega je ograničena jer nema organizacijsku niti brojčanu snagu u RH.” (Vidi: https://www.soa.hr/files/file/Javno-izvjesce-2016.pdf; str. 8.; dijelove teksta istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 11.12.2018.)

“Ekstremizam

Ekstremističke skupine i pojedinci, s lijevih i s desnih ideoloških polazišta, imaju vrlo malen potencijal za ugrožavanje sigurnosne situacije u RH. Razlozi za to su njihova malobrojnost kao i slaba organiziranost. Nezaposlenost, osobito mladih, uz nezadovoljstvo zbog osobnih životnih poteškoća mogu dovesti do rezignacije i razočaranja u pravni poredak što nosi i rizik pojave ekstremizma. Pojava ekstremizma zabilježena je i kod pojedinaca koji djeluju unutar navijačkih skupina.

(…) Pojedinci ekstremne desne ideološke orijentacije se međusobno povezuju, a nastoje uspostaviti kontakte s istomišljenicima u državama EU. Zbog malobrojnosti neonacističke scene u RH, njihov potencijal ugrožavanja sigurnosne situacije je vrlo malen. S područja lijevog ekstremizma, domaće radikalne anarhističke skupine u kontaktu su s inozemnim anarho-terorističkim pojedincima i skupinama.

(…) Ono što zabrinjava jest da je iskazivanje velikosrpskog i četničkog ekstremizma na području RH sve više zamjećivano i među mlađom populacijom. Uz navedeno, pristaše četničkih pokreta zastupaju izrazito anti-NATO-ovske stavove. (Vidi: https://www.soa.hr/files/file/Javno-izvjesce-2016.pdf; str. 12.), LIPANJ 2016.; dijelove teksta istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 11.12.2018.)


LIPANJ 2017.

“Ekstremizam

i dalje ograničen i bez potpore  javnosti

(…) Djelovanje lijevih i desnih ekstremista u Republici Hrvatskoj i dalje je bez šire potpore javnosti i vrlo je malog pokretačkog potencijala. S obzirom na malobrojnost i slabu organiziranost, potencijal pripadnika ekstremističkih skupina za izazivanje nasilja i incidenata većih razmjera je, kao i u proteklom razdoblju, ograničen, a njihove aktivnosti ne predstavljaju značajniju prijetnju nacionalnoj sigurnosti. Internetske društvene mreže predstavljaju snažan medij za iskazivanje i širenje ekstremističkih ideologija, što također koriste pojedinci s ekstremističkim stavovima u Republici Hrvatskoj. Uz iskazivanje ekstremističkih stavova, društvene mreže im omogućuju povezivanje s istomišljenicima u zemlji te kontakte i usporedbe s ekstremistima u inozemstvu.

(…) Nastavljena je pojava da ekstremni pojedinci iskorištavaju nezadovoljstvo dijela navijačkih skupina stanjem u hrvatskom sportu za izazivanje incidenata i nereda tijekom i izvan sportskih natjecanja.

Nastavljena je i pojava da pojedine navijačke skupine srbijanskih nogometnih klubova ističu protuhrvatska, četnička i velikosrpska obilježja na sportskim natjecanjima, pri čemu u tome sudjeluju i pojedinci koji su hrvatski državljani. U malom dijelu populacije mlađih pripadnika srpske nacionalnosti zamijećeno je simpatiziranje velikosrpske i četničke ideologije i simbolike, osobito na društvenim mrežama, koje za sada ne predstavlja prijetnju nacionalnoj sigurnosti, ali dovodi do narušavanja sigurnosne situacije na lokalnom nivou.” (https://www.soa.hr/files/file/Javno-izvjesce-2017.pdf; str.10.; istaknuo: Z.P.)


Sramotno: specijalni rat protiv našeg naroda financira sama država!?

I za kraj, jedan citat iz srpskog tjednika Novosti koji se godinama unatrag (financiran novcem iz hrvatskog državnog proračuna) bavi prljavom šovinističkom, huškačkom  propagandom, grubo vrijeđajući hrvatski narod, Katoličku crkvu, državu i njene simbole i najviše političke dužnosnike  na najprimitivniji i najvulgarniji način koji se može zamisliti:

“I tako tim ustaškim avionom, s Kolindom Grabar Kitarović u pilotskoj kabini i hrvatskim trolistom na trupu, letimo u tri pizde materine…”

(Vidi: https://pescanik.net/hrvatski-trolist/; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 11.1.2019.)

I ovo, dakle, spada u “njegovanje kulture, tradicije, identiteta srpskog naroda u Hrvatskoj i razvoj multikulturalnosti i međunacionalne tolerancije” i financira se milijunima kuna iz državnog proračuna ove zemlje!?

Ovakve  i slične tekstove koji su ispod svake razine javne komunikacije redovito prenose brojni mediji u Srbiji – pogotovu portali i tabloidi i na njima se jednim dijelom temelji specijalni rat protiv Hrvatske koji nesmiljeno vode sljedbenici srpskog naci-fašističkog režima, ako oni u Srbiji, tako i njihovi istomišljenici u BiH i Hrvatskoj.

Dana 22. prosinca 2018. godine, Srpsko narodno vijeće na čelu s Miloradom Pupovcem ugostilo je usred Zagreba (kino “Europa”) jednoga od najvećih velikosrpskih fašista, četničkog ideologa i ratnog huškača Vuka Draškovića čija je se paravojna formacija Srpska garda u ratu 90-ih godina borila za “Veliku Srbiju” i činila zločine po Hrvatskoj. I on je tu u glavnom hrvatskom gradu bez ikakvih problema promovirao knjigu “Aleksandar od Jugoslavije” – napisanu u čast krvnika hrvatskoga naroda, tiranina i diktatora Aleksandra Karađorđevića.

Velikosrpski fašisti u Hrvatskoj u suglasju su s onima u Srbiji i vode istu bitku, pred našim očima, novcem nas, građana Republike Hrvatske.

Od 22 manjine (koliko ih ima u našoj zemlji), “ugrožena” je samo jedna. I to ona koja je 90-ih godina prošlog stoljeća razorila Hrvatsku i počinila strašne zločine genocida i etničkog čišćenja. Radikali među njima i danas vode rat – drugim sredstvima, ali cilj je ostao isti.

Je li došlo vrijeme da sastavimo svoju “Bijelu knjigu” u kojoj ćemo opisati i sistematizirati autentične slučajeve velikosrpskog i četničkog radikalizma u Republici Hrvatskoj i s time upoznati svijet – ili ćemo i dalje nasjedati na njihova kukavičja jaja i sami distribuirati šovinističke, fašistoidne, pro-četničke pamflete koji se rađaju u njihovim bolesnim glavama?

Zlatko Pinter

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivica Šola – Ministar Kuščević nije smijenjen

Objavljeno

na

Objavio

O ministru Kuščeviću napisao sam tone kritičkih tekstova na ovom mjestu. No kako živimo u vremenima apsurda, došlo je vrijeme da ga “branim”.

Od komunizma naovamo neznatno smo evoluirali. Kada bi se u to vrijeme nekog partijskog aparatčika uhvatilo u pekmezu, deviza je bila: “Pojavu osuditi, druga spasiti.” Danas to komunističko pravilo glasi obrnuto: “Druga osuditi, pojavu spasiti.”

Hrabri i istinoljubivi Damir Kajin, čim se otkrio nekretninski bum Kuščevića i ekipe oko njega s prenamjenama pustopoljina u građevinsko zemljište, oglasio se rekavši da je Kuščević mala beba u odnosu na ono što se događa u Istri: kupovanje javnog za kikiriki i pretvaranje u privatno, i eto ti milijunaša, piše Ivica Šola/SlobodnaDalmacija.

Kao što je davno upozoravao na kriminal i neizbježnu propast brodogradilišta, jednako tako dugo upozorava da u IDS-u u Istri ima barem pedeset Kuščevića. Dodao bih, cijela Hrvatska i njezini lokalni šerifi, ne samo na cijelom Jadranu već i ovdje u unutrašnjosti, funkcioniraju i bogate se na identičan način kao Kuščević, bez obzira na stranačku pripadnost.

Naprotiv, od Hvara i Brača pa sve do Iloka, SDP i HDZ su tu odavno sklopili “veliku (nekretninsku) koaliciju”. Kuščević je u tom smislu tek mazanje očiju i žrtveni jarac jer je, suprotno od komunizma, “drug osuđen, pojava spašena”. Dakle, doslovno, Kuščević (iako se piše da je on dao ostavku) uopće nije smijenjen, “on” čvrsto drži i dalje nekretninski marifetluk vlasti u cijeloj “lijepoj njihovoj”, jer Kuščević u ovom smislu nije osoba, nego pojava. A budući da pojava nije smijenjena, nije smijenjen ni Kuščević.

On je samo prenamijenjen, poput zemljišta na Braču, od mamuta u jarca brižno uzgojene bradice, koji mirno može uživati u svim svojim “pašnjacima” koje je kao mamut priskrbio.

U “obranu” Kuščevića u ovim ludim vremenima treba napomenuti koje su to moralne vertikale i gromade smijenile našeg Lovru. Stranka, HNS, koja ima više direktora u javnim poduzećima od članova stranke, i kojoj je na čelu moj omiljeni Osječanin Ivan Vrdoljak. Zato se moram “autoplagirati” i podsjetiti tko je taj prosvjetitelj i moralni arbitar hrvatske politike.

Svoj izlazak na političku scenu ovaj provincijski kramar započeo je “kontroverznim” plakatom na lokalnim izborima 2008. godine u Osijeku. Na njemu Vrdoljak drži na razini svog spolovila dvije lopte uz slogan “The Man with the Balls”, što bi doslovno značilo “čovjek s loptama”, zapravo “čovjek s mudima”. Otada ga zovemo Mudonja.

Naime, tada je  u kampanji najavio da će osječki parking dan Taslidžiću u koncesiju vratiti gradu, radi se o silnim milijunima kuna koje je ovaj privatnik dobio, a da je u parkirna mjesta uložio kao i Karamarkov jednotjedni ministar Crnoja u svoju baraku. No kada je došao na vlast, Vrdoljak je odustao od vraćanja parkinga i love gradu.

Siguran sam da se tu nije radilo o korupciji, jer je Mudonja čovjek veoma suptilne moralne savjesti pa je shvatio da je pogriješio i ostavio Taslidžiću narodno vlasništvo. Inače, njegov kum je Pavao Vujnovac, vlasnik Prvog plinarskog društva (PPD). Tada smo mu promijenili nadimak, Vrdoljaka zovemo Kum 1, Vujnovca Kum 2. Kada se Vrdoljak 2011. dočepao ministarske fotelje, pa samim time HEP-a, tvrtke s kojima je bio povezan, kumov PPD i ATO inženjering, procvjetale su.

Ova posljednja prije nego što je Vrdoljak došao na vlast imala je oko dva milijuna prihoda, da bi već 2012. godine imala oko 27 milijuna prihoda. PPD, kojem je vlasnik Kum 2, imao je 2011. godine 53 milijuna kuna prihoda, da bi nakon četiri godine ministrovanja Kuma 2 taj prihod 2015. godine skočio na nešto manje od četiri milijarde kuna (točnije brojkama: 3.752.368.200 kuna)! Eto, “igrom slučaja” procvjetao biznis ovih tvrtki baš za Vrdoljakova ministrovanja.

Zato ne čudi ni što je Vrdoljak u Osijeku htio izgraditi megalomansku, nepotrebnu i neisplativu plinsku elektranu kojoj bi dobavljač bio, hm, PPD, a ministar Panenić, na intervenciju Instituta “Hrvoje Požar”, spriječio, jer bi to odvelo u bankrot.

Popis Vrdoljakovih afera je impresivan. Od kokošarskog uzimanja Ledo škrinje (to možeš dobiti samo od Agrokora), čime se njegova najnovija žena hvalila na “Fejsu”, lažiranja vrijednosti stana, zatajivši gotovo 50 kvadrata “šupe”, kako je sam rekao, i još pokoju “sitnicu”. Prekratak je prostor da bi nabrojio sve afere i aktivnosti Kuma 1.

Eto, šefu HNS-a, Kumu 1, toliko su zasmetale Kuščevićeve afere da nije, kao poštenjačina od formata, mogao učiniti drugo nego maknuti našeg Lovru iz Vlade, jer Vrdoljak je ipak jamac poštenja u politici. Drug je smijenjen, pojava je ostala, još gora, kako je upozorio Kajin.

Davor Stier je sve probleme “lijepe naše” nasuprot “lijepe njihove” sažeo u dvije riječi: korupcija i klijentelizam. No to se neće nikada riješiti dok je prava hrvatska himna haiku pjesma koja kaže: “Neki je lopov slijedio tragove lopova koji mu je ukrao zanat.”

I što se dogodilo smjenom Kuščevića. Apsolutno ništa, drug u Sabor, predatorski sustav ostaje…

Ivica Šola/SlobodnaDalmacija

Kajin: U Istri imamo 50-70-90 Kuščevića kojima ovaj nije ni do gležnja

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Hitrec: Nestaju ostatci ostataka hrvatskoga suvereniteta

Objavljeno

na

Objavio

Malo vrijeme, malo nevrijeme, malo između, u svakom slučaju zagonetan srpanj. Glavno da nije onako vruće kao što je bilo, a što će biti, ne znamo sve do izvanrednog kongresa vladajućih, gdje će biti posmicani svi oni za koje oporba i koalicijski partneri traži smrtne kazne u političkom smislu.

Dotle se otvaraju festivali na obali i otocima hrvatskoga mora, kazališni, filmski i ultraški, praćeni kišom i bukom – najteže je stradao Split gdje su ljude privremeno iseljavali iz stanova i kuća na izravnom ili bočnom bučnom udaru, a prodavači droge trljali ruke.

Što je Split skrivio Bogu da mora podnositi to urlanje, makar i tri dana? A zatim se nesnosna buka seli na Brač i Hvar, da ne bi otoci ostali zakinutima. Posve kriva strategija, novi naraštaj turista koji dolaze u Hrvatsku traži nešto potpuno drugo, a buka će ih rastjerati u ionako ne baš sjajnom srpnju.

Zanimljivo je kako (blago) raste svijest o različitim načinima zagađivanja, pa i svjetlosnog, ali onečišćenje prostora bukom i dalje je na zadnjem mjestu, izvan vidokruga mudraca. Ono se tolerira, a ljudi izbezumljeni od buke proglašavaju se preosjetljivim, živčanim i valjda histeričnim.

Splitska ultrabuka ipak traje samo kratko, ali ima ljetne buke koja traje tri mjeseca a ne tri dana, tzv. ljetne terase i lokali trešte li trešte jer svaki primitivno može za malen novac kupiti velik zvučnik i terorizirati domaće i strance, te se među sobom nadmeću tko ima većega.

Stravična buka Ultre dokazala je ono što se oduvijek zna, da decibeli izazivaju ne samo srčane aritmije, nego imaju i druge posljedice. Do sada razmrvljeni inspektorati u tom su području bili posve neefikasni, nadajmo se da će ubuduće biti nešto bolje.

Buka se podignula i oko rezultata državne mature, koji su, kažu, zabrinjavajući. Krivcima su nađena djeca koja u matematičkoj sferi ne znaju logično razmišljati jer tako nisu naučila, a hrvatski ne znaju jer ga nisu učila niti su u onih dva ili tri sata tjedno mogla naučiti, a i zašto bi učila kada im je to materinski jezik, pa ga znaju napamet.

Teškoće se pojavljuju kada moraju napisati esej „iz hrvatskoga“, što je isto tako nelogično jer esej nije hrvatska riječ (imamo ogled, crticu itd.), ali ako postoji kurikulum i kurikul, zašto bi se ta zadaća nazivala hrvatskim jezikom? Osim toga, esej je književna forma vrlo zahtjevna i cijenjena, rijetki su joj odrasli pisci dorasli.

Onda maturanti nešto napišu, a neki predaju prazan papir. Tisuću njih, kažu. Ti su prazni iliti tabula rasa puni poruka da je učenje i naučavanje hrvatskoga jezika u školama na niskim granama, da je materinski (i očinski valjda) nepotreban „predmet“, a ima tu i futurističkih spekulacija: ionako će Hrvati i Hrvatice izumrijeti do svršetka stoljeća i kog će se vraga djeca baktati s tim bakinim jezikom. Rezultati državne mature glede engleskoga jezika puno su bolji.

Engleska (UK) izlazi iz EU, ali osvetnički ostavlja engleski kao esperanto kojim će ostatci domorodaca i novopridošlo stanovništvo govoriti i u Hrvatskoj. I pisati. Tako smo napravili puni krug: sačuvani tekstovi na zabatima crkava ranoga srednjeg vijeka, na kojima se spominje hrvatsko ime i hrvatski vladar, pisani su latinskim esperantom toga doba.

S manjinskim jezicima stojimo vrlo dobro, pa i sa srpskim i srpskom ćirilicom, što ne vidi ili ne želi vidjeti predsjednik Ustavnoga suda Miroslav Šeparović koji je iz neba u rebra potegnuo ni više ni manje nego Vukovar, i to usred ljeta.

Vjerojatno ste vidjeli taj njegov istup na ekranima, toliko vehementan, uzbuđen i u stvari nasilan, što mu ne pristaje ili je svjestan da radi nešto pogrješno pod pritiskom (toliko poznajem ljude). Da, nabrijan sa strane. Nije trebalo dugo čekati na odgovor Vukovaraca koji su dokazali da ono što Šeparović traži već živi u praksi, ali i poručili preko Penave da dalje i više od toga ne će ići dok se ne raščisti krvava 1991. koju srpski političari žele zaboraviti ili okrenuti pilu (povijest) naopako.

Penava je (i opet ) u pravu, što znači da će (i opet) biti pozvan u Zagreb da mu Plenković protumači kako se vodi politika, a u susjednoj sobi čekat će na rezultate Pupovac i novi SNV Milošević. Jest, Ustavni sud sa Šeparovićem na čelu kolone (gdje su izdvojena mišljenja?) bespotrebno je otvorio Pandorinu škrinju ili nije mogao odbiti izvršnu vlast kojoj za stabilnost trebaju ruke, za njezinu sudbinu kojoj sudbina nestalih branitelja i njihovih obitelji nije toliko važna, niti su bili u Vukovaru 1991. pa ni pokušali ući u grad i braniti ga, ta im je ta „tema“ ponešto daleka i dosadna.

Zemlja i voda

Istekao je moratorij na prodaju zemlje strancima, a ako se i produlji za još tri godine, isto je, s tim da su tuđinci već i prije pokupovali velike komade zemlje preko „domaćih“ agencija i bilo bi dobro statistički predočiti koliko je daleko ta kupnja dospjela.

Za sada ostaje tajnom, ali se hrvatski jal obrušava samo na starosjedioce, Hrvate koji bi ponešto htjeli zaraditi na svojoj djedovini, pa se na križ razapinju vijećnici općina poradi prenamjene šikara u građevinsko zemljište, čak i daleko od mora. A zašto su se otočki Hrvati naseljavali na pristojnoj udaljenosti od mora?

Pa zbog napada arapskih, normanskih i mletačkih, ali i domaćih gusarskih, a na more se spuštali tek u (mislili oni) mirnijim vremenima. Ili su gradili daleko od mora poradi proročanstva (možda i sjećanja na Atlantidu) da će se jednoga dana razina mora podignuti toliko te će preplaviti mjesta uz more, a oni će (s brijega) postati prvi red.

Prodaja zemlje strancima ima još jednu, kobnu dimenziju. Njima su već sada, a bit će ubuduće i više, najzanimljivija zemljišta na kojima postoje izvori pitke vode. I tu dolazimo do granice koja ne smije biti prijeđena, premda iskustava već ima, posebno s izvorima mineralne vode.

Ne sjećam se neke velike saborske sjednice o vodenom pitanju, devedeset posto saborskih zastupnika o tome ništa ne zna, ne bave se tom „problematikom“ nego kako će – na riječima žestoka oporba – u mislima i rukama učiniti sve da slučajno ne dođe do izvanrednih izbora a oni se vrate odakle su došli, makar i ne znaju gdje je to.

Gljive poslije kiše

Tropske kiše imaju posljedica: kao gljive se pojavljuju kandidati za predsjednika/predsjednicu države, te ih je već i sada teško nabrojiti a kako će biti do kraja, tko zna. Birači će imati pred sobom plahtu kao na europskim izborima, vaditi naočale iz džepova i svijećom tražiti čovjeka koji bi ih reprezentirao u zemlji i svijetu.

Podosta je nevjerojatno koliko je ljudi zainteresirano za to, jedno jedino, radno mjesto i koliko njih misli da su baš oni predodređeni i vrlinama obdareni. Ima dobronamjernih, ima onih koji bi se proslavili (ha), ima onih za koje ne znamo tko ih gura i onih za koje znamo, ima slobodnih strijelaca, zastupnika nekih ideja ili posve bezidejnih, ima onih koji se pozivaju na braniteljski staž i onih koji su od rata pobjegli, ima pretendenata koji to i nisu nego se kandidiraju samo zato da na posjetnicama mogu napisati „kandidat za predsjednika/cu RH“ 2019. i tako se predstavljati u inozemstvima.

Svatko se, znači, može natjecati. Tu ne postoje sigurnosne provjere, ne postoje medicinski listovi i povijesti bolesti, ne postoje državni ispiti nalik maturalnima, potrebno je samo izgovoriti pred kamerama: Ja se kandidiram, i to je sve.

Dobro je, naravno, ako kandidat ima iza sebe jaku ili jaču stranku, ali je takva potpora dvosjekli mač: kako se već događalo u Hrvatskoj, takva jaka ili jača stranka u šest mjeseci može načiniti toliko gafova da „njezin“ predsjednički kandidat može imati samo neprilike i na kraju propasti, ili je čak potpora od početka licemjerna toliko da u ključnom trenutku kandidat ostane na suhom, ili štoviše „potporna stranka“ u zadnji čas iznjedri iz sebe same još nekoliko suparnika te su na kraju svi u gubitku. O primjerima ne trebam govoriti, znate ih i sami.

Ovršna alkemija

Velike najave o spasonosnom ovršnom zakonu završile su u alkemičarskoj retorti. Svi su dosadašnji sudionici spašeni efikasnije nego migranti na Sredozemlju: u igri ostaju i sud i javni bilježnici i FINA, s tim da je sud (opet) ipak primaran, bilježnici mu „pomažu“, a FINA…Ah, nitko se ne odriče svoga dijela kolača, premda će slatkiš biti nešto kraći.

Nisam siguran, a znajući iz kojega miljea dolaze predlagatelji zakona, mislim da javnobilježnička oligarhija (iliti kruh bez motike) i nadalje ima velik utjecaj, a što su joj nominalno malo skresana krila, ne znači puno. Ovršeni ostaju u nesvršenom ovršnom položaju i sada pokušavaju shvatiti što im se dogodilo.

Sretni nisu, svakako. Možda čitaju rezultate velikog istraživanja o sreći, dotično koji su narodi sretni, koji manje, a koji uopće nisu. Tu se Hrvati nalaze podosta nisko, a sreću definiraju kao ljubav i obitelj, roštilj i gemišt. To jest sreću kao privatni osjećaj.

Postali smo neambiciozni (ili ostali), ljudi se povlače u svoje nesigurne kule i sve manje ih zanima što se događa na krupnom, nacionalnom i nadnacionalnom planu. Već viđeno i vrlo opasno, jer se takvi kakvi jesu vrlo začude kada se stvari počinju događati u njihovu dvorištu.

Puštaju stvari da se odvijaju kako se već odvijaju, pročitaju u novinama, recimo, da su Vlada i HNB napisali pismo namjere o ulasku Hrvatske u EU-tečajni mehanizam (ERM II. ili drugi memorandum) – u ime naroda, valjda, premda to ne piše u pismu da ne plaše ljude koji se još sjećaju presuda U ime naroda.

Primjer bezočne bahatosti vlasti koja o zamjeni nacionalne valute nadnacionalnom uopće nije pokazala namjeru (pismo namjere) pitati narod. Na referendumu? Ma molim vas, referendum je nabijen na kolac, pa ako se u nekim papirima još spominje, vlast zna da je mrtav i nitko ga više ne može oživjeti sve dok ne dođe do bitnih, velikih promjena. Tako uz morske pse, ježeve i risove, nestaje i kuna, nestaju ostatci ostataka hrvatskoga suvereniteta.

General

U Puli je osim donedavnog Uljanika poznat i filmski festival u Areni. Prošle subote je na otvorenju prikazan „General“ u nazočnosti visokih uzvanika, ali bez generala Ante Gotovine koji je za svaki slučaj ostao u zbornom području Split. Kakav je film kao film, teško je bilo zaključiti.

Dok ovo pišem, a nedjelja je, dan poslije, vidio sam samo jednu opsežniju kritiku koja je očito pisana dan prije iz pera jugonostalgičara, te nije relevantna. U svemu, nostalgičar je film proglasio smećem. Očekujem da isti kritičar pohvali film „Posljednji Srbin u Hrvatskoj“. Ako dočeka duboku starost, radovat će se i filmu „Posljednji Hrvat u Hrvatskoj“ ili pod naslovom Niemandsland.

Hrvoje Hitrec/HKV

 

Predrag Peđa Mišić: Kad vam je već toliko stalo do zaštite manjina, provodite zakon i uhitite ratne zločince i silovatelje

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari