Pratite nas

Kolumne

Zašto Hrvatska još uvijek nema svoju ‘Bijelu knjigu’?

Objavljeno

na

Gvozd: Puštali četničke pjesme i napali hrvatsku obitelj vičući ‘Ovo je Srbija!’, pa dobili kaznene prijave!

Svoje prijetnje da će na kuću baciti bombu i zapaliti je nisu proveli u djelo

 SISAK – Policija iz Gvozda podnijela je kaznene prijave zbog nasilničkog ponašanja i zbog prijetnji grupi od šest mještana sela Podgorje nedaleko od Gvozda, zbog događaja koji se dogodio noću s 23. na 24. srpnja.

Policija je priopćila da je prijavljeno šest osoba, od kojih je dvoje maloljetno, zbog osnovane sumnje da su počinili kaznena djela nasilničkog ponašanja i prijetnje na štetu jedne peteročlane obitelji.

Istraživanjem je utvrđeno da su osumnjičeni 23. na 24. srpnja tijekom zabave u mjesnom društvenom domu puštali glazbu uvredljivog sadržaja, a potom ispred i u dvorištu obiteljske kuće u istom mjestu pjevali pjesme isto tako uvredljivog i neprimjerenog sadržaja.

Tom su prilikom dvojica muškaraca iz grupe izvikivali prijetnje da će na kuću baciti bombu i zapaliti je.

Razgovorom s ljudima u Gvozdu doznajemo da su šestorica prijavljenih, po nacionalnosti Srbi, koji su u društvenom domu slavili rođendan jednoga iz grupe.

Pri tome su sa CD-a puštali četničke pjesme u kojima se veliča krajina, četništvo i velika Srbija. S nacionalističkim su dernekom nastavili i dalje te su došli pred jednu kuću u mjestu naseljenu Hrvatima.

Tamo su uz pjevanje četničkih pjesama uzvikivali: ‘Što ćete ovdje’, ‘Bježite odavde’, ‘Ovo je Srbija, ovdje za vas nema mjesta’. Svoje prijetnje da će na kuću baciti bombu i zapaliti je nisu proveli u djelo, ali su uz kuću bacili nekoliko petardi.” (Vidi)

Ovo je tekst Jutarnjeg lista od 12. kolovoza 2011. godine, s opisom jednoga od tisuća incidenata što su ih od svršetka rata 90-ih godina do danas počinili velikosrpski ekstremisti koji se nikako ne mire s postojanjem hrvatske države i njezinim pravnim poretkom, te i dalje sanjaju o “Krajini” i “Velikoj Srbiji”. Kao i obično kad su u pitanju (inače u medijima vrlo rijetke) objave o događajima ove vrste, izostavljena su imena počinitelja – odnosno, šestorice srpskih ekstremista koji su bez ikakvoga povoda i razloga divljali i prijetili Hrvatima smrću.

Dvostruka mjerila – je li četnički ekstremizam “manje zlo”!?

Naravno, svi znamo i svjedoci smo toga da se taj kriterij anonimnosti ne primjenjuje kad su u pitanju incidenti druge (hrvatske) strane, ali to je samo jedna od nedosljednosti koje idu na štetu većinskog naroda i objektivno ohrabruju velikosrpske i četničke elemente u Hrvatskoj. Jednako se tako u velikoj većini odnose i mediji – svaki pa čak i minorni incident Hrvata diže se na n-tu potenciju i od toga se pravi događaj, dok se jednako po društvenu klimu i hrvatsko-srpske odnose štetni izgredi Srba guraju pod tepih, prešućuju ili se o njima izvještava vrlo šturo.

Ovdje će biti spomenuto nekoliko slučajeva za koje se u javnosti zna, samo radi ilustracije.

U vrijeme proslave srpskog pravoslavnog badnjaka (uoči samoga Božića), 6. siječnja 2012. godine, u Borovu i Mirkovcima, Hrvatska policija bila je primorana intervenirati zbog narušavanja javnog reda i mira. Prekršitelji su bili građani srpske nacionalnosti (uglavnom mlađe dobi) koji su, već po običaju, na neprimjeren način (uz viku, pucnjavu i provokacije) „slavili pravoslavni Božić“.

U razdoblju od 13,00 do 18,00 sati, u Borovu je policija oduzela 5 zastava Republike Srbije i 1 pištolj, a u kafiću „Armanni“, od 17 godina starog mladića oduzeta je crvena beretka s dvoglavim orlom – „kokardom“. Privedena su i dvojica srpskih mladića (23-godišnjak iz Borova i 30-godišnjak iz Vukovara) koji su na glavama nosili kape s „kokardama“.

U Mirkovcima su od 24-godišnjaka i 18-godišnjaka također oduzete 2 zastave Republike Srbije, od jednog 18-godišnjaka crna beretka s „kokardom“, a od 16-godišnjaka maskirni kombinezon kakve nose tenkisti, s „kokardom“ i oznakom na kojoj stoji natpis: „Vojska Republike Srpske Krajine“. Protiv izgrednika podnesene su prekršajne prijave zbog narušavanja javnog reda i mira.

O događaju je sutradan izvijestio zagrebački Večernji list, ali sve je prošlo bez ikakvih reakcija, kako državne (hrvatske) televizije, tako i političara, pa i onih iz redova srpske nacionalne manjine.

U vrijeme proslave pravoslavnog Božića, 06./07.01.2013. godine, na području Borova Sela uslijedila je provokacija u kojoj je sudjelovalo oko 500 građana srpske nacionalnosti s preko 150 vozila. Uz uključene sirene, s podignuta tri prsta, uzvike i srpske pjesme, kolona vozila kretala se naseljem i okolnim cestama. Mnogi od izgrednika bili su u vidno alkoholiziranom stanju, s bocama pića i srpskim zastavama u rukama. Prije nego su zaustavljeni od Hrvatske policije, dvojica iz skupine su se međusobno fizički sukobili.

Početkom veljače 2013. godine, u Gvozdu (mjesto u Sisačko-moslavačkoj županiji naseljeno većinskim hrvatskim stanovništvom, upriličen je „skup veterana“ tzv. Vojske Republike Srpske Krajine. Ovo okupljanja pripadnika bivše agresorske paravojske (koje ne bi tolerirala ni jedna pravna i uređena država) nije slučajno upriličeno u jeku kampanje koja se u Hrvatskoj vodi (prije svega od strane državnih vlasti, političkih predstavnika srpske manjine i sklonih im medija), vezano za postavljanje ćiriličnih ploča na zgrade javnih i  državnih institucija u Vukovaru. Takve provokacije imaju prije svega za cilj dolijevanje ulja na vatru i izazivanja reakcije „druge strane“, ne bi li se dokazala teza o ponovnoj „ugroženosti“ Srba u Republici Hrvatskoj.

U četvrtak, 15. kolovoza 2013. godine, u sportskoj dvorani u Borovu Naselju (mjesto u neposrednoj blizini Vukovara), u okviru Europskog prvenstva u košarci za juniorke, publika je već prije utakmice (susret Srbija – Grčka), uzvikivala:

Nož, žica, Srebrenica“, „Ovo je sveta zemlja Srbija“, „Vukovar je Srbija“ i sl., a razvijen je i veliki transparent na kojemu je ćiriličnim slovima bilo ispisano: „VUKOVAR“. Prema izjavama očevidaca, na osiguranju je bio jedan jedini (!?)  hrvatski policajac, kojega su mladi srpski navijači pljuvali, a u jednom trenutku su mu čak i skinuli kapu i gazili je – i sve je prošlo bez ikakvih sankcija za izgrednike! Nitko nije priveden, niti protiv jednoga sudionika ovih događaja nije podnesena prekršajna prijava, a vodeći mediji u Hrvatskoj (uključujući i državnu televiziju) događaj su jednostavno prešutjeli! Nakon utakmice, stotinjak navijača nastavilo je s provokacijama po Borovu Naselju, s istaknutim četničkim obilježjima. Hrvatski mediji izvijestili su o događaju tek nakon što su brojni građani iz tog kraja protestirali protiv ovog vala šovinizma koji se širi među mladima srpske nacionalnosti, što traje već dugi niz godina.

Hrvatski branitelj, predsjednik Stožera za obranu hrvatskog Vukovara pukovnik Tomislav Josić, nekoliko dana nakon ovoga incidenta, za internet portal Dnevno.hr dao je  izjavu:

Mediji su se sad raspisali o incidentu i ćirilici na zastavi, a nikako da shvate kako mi u Vukovaru gotovo svakodnevno živimo s tim. Tri podignuta prsta postaju normalna pojava, naročito kad su svadbe koje, čini mi se, Srbi jedva dočekaju samo da rašire svoju zastavu. I onda takva jedna kolona prolazi kraj nas branitelja, Vukovaraca, pjeva srpske pjesme i provocira, a nitko im ne može ništa. Nikad nisu kažnjeni, iako bi po zakonu uz srpsku, morali imati i hrvatsku zastavu. Ali, oni riskiraju tih petsto kuna kazne ili pred ulazak u grad izvade neku malu hrvatsku zastavicu. Ponavljam, nisam bio u gradu za vrijeme utakmice, ali za mene nema iznenađenja. To je postao stil života u Vukovaru. Ako vam zvučim kao da sam se pomirio s tim, nisam. Samo mi pomalo smiješno zvuči da se piše o ‘neviđenom incidentu’. Mi to stalno gledamo, za ostatak Hrvatske to možda i jest neviđeno. Valjda sad svi konačno shvaćaju i vjeruju u kakvoj atmosferi žive Vukovarci.“

Kako se od muhe pravi slon i sva krivnja baca na “ustaše”

U ožujku 2013. godine, hrvatski su mediji izvijestili kako je na području Kistanja (kod Benkovca) došlo do fizičkog sukoba između mladića – jednoj strani bogoslova SPC iz obližnjeg manastira Krka i stanovnika Kistanja. U medijima je pokrenuta neviđena kampanja s ciljem dokazivanja kako su “bogoslovi napadnuti željeznim šipkama” i da “ima teže ozlijeđenih” i tamo se u roku od dva dana okupio cijeli državni vrh (na čelu s predsjednikom Ivom Josipovićem, premijerom Milanovićem  i ministrima), uz neizbježnog Milorada Pupovca koji je kao i obično iz petnih žila tjednima dolijevao ulje na vatru dokazujući “srpsku ugroženost” u Hrvatskoj. Na noge su skočili i popovi iz Eparhije dalmatinske i već uobičajeno, njihova subraća i mediji iz Srbije. Gotovo da je sve skupa proglašeno “genocidom”.

U svome prvom TV nastupu povodom „nemilog događaja u Kistanjama“, predsjednik Vlade Zoran Milanović za sve je optužio hrvatske „desničare“ i „crnokošuljaše“ koji u zemlji „šire mržnju i nesnošljivost“ i prozvao HDZ za organiziranje napada i ugrožavanje prava srpske manjine na tom području. Predsjednik dr Ivo Josipović u obraćanju javnosti, osudio je nasilje u Kistanju i zaključio kako to šteti ne samo odnosima između srpskog i hrvatskog naroda, nego ima i dalekosežnije posljedice, o čemu će tijela državne vlasti voditi računa, pa stoga slučaj treba temeljito ispitati i kazniti krivce – što je u tom trenutku bio jedan od rijetkih racionalnih i izbalansiranih pristupa dužnosnika iz državnog vrha.

U međuvremenu, novinari Slobodne Dalmacije pomnije su istražili okolnosti onoga što se dogodilo tog 16. ožujka u Kistanju.

Na vidjelo je izašla činjenica, da su u napadu na srpske bogoslove sudjelovali maloljetnici i to ne samo djeca članova HDZ-a, nego i ona čiji su roditelji dužnosnici lokalnog ogranka Milanovićeve stranke – SDP (sin predsjednika Odbora SDP-a za Kistanje, sin predsjednice Foruma žena SDP-a za Kistanje itd.). Također su po prvi put u javnost iznesene tvrdnje kako su i pojedini  bogoslovi iz manastira Krka svojim ponašanjem posljednjih godina doprinosili stvaranju međunacionalnih tenzija na ovom području, jer je pretežiti dio njih iz tzv. Republike Srpske, i skloni su „srbovanju“ i provokacijama, uz angažman na društvenim mrežama (poglavito Facebook-u) iz kojega je vidljivo kako slave četnički pokret, Dražu Mihailovića, popa Momčila Đujića, ali i zločince iz nedavnih ratova – Radovana Karadžića, Ratka Mladića , Vojislava Šešelja i druge (uz navedene citate iz pjesama kojima se slavi četnički pokret). Spomenut i primjer, da je na Facebook stranici napadnutog bogoslova Momira Đukića (koji je u manastir Krka došao iz Banja Luke) osim veličanja četničkog pokreta, objavljena i propagandna poruka o ponovnoj uspostavi „Republike Srpske Krajine“, koja je prikupila preko 50.000 „lajkova“, a postavljena je i na stranice njegovih prijatelja i istomišljenika. Nakon što je sve izašlo u javnost, 19. ožujka u večernjim satima, izbrisani su fb profili Momira Đukića i ostalih iz kruga njegovih suradnika.

Budući da su se u cijeloj priči pojavili novi momenti, premijer Zoran Milanović je donekle ublažio retoriku, pa je 18. ožujka održao izvanrednu tiskovnu konferenciju o događaju u Kistanjama, na kojoj je, među ostalim, izjavio da neće dozvoliti širenje mržnje i straha, da se u Hrvatskoj događaju „ozbiljne stvari”, te da su incident uzrokovali „maloljetnici zadojeni patološkom i poganom mržnjom koja je rezultat kućnog odgoja”. Ovdje, dakle, već imamo ozbiljno odstupanje u odnosu na njegove ranije izjave, ali i u odnosu na navode koji su sadržani u priopćenju Eparhije dalmatinske, jer Milanović jasno ističe kako je riječ o maloljetnicima – a ne osobama „starosti oko 25 godina“ (kako piše u spomenutom službenom priopćenju Eparhije dalmatinske) i  „solomonski“ zaključuje kako su „djeca napala djecu“ – što uvelike odudara od ranijih radikalnih ocjena što ih je izrekao na račun tamošnjih hrvatskih mladića i HDZ-a.

Na kraju se ispostavilo da su se “teške ozljede” krčkih bogoslova sastojale od jednog slomljenog prsta i nešto ogrebotina, što isključuje bilo kakav “napad željeznim šipkama”.

Izašla su na vidjelo i mnoga druga događanja oko manastira Krka koji je bio leglo srpskog ekstremizma oduvijek, pa i to da je 2010. iguman tog manastira otac German (Aleksandar Bogojević) inače u cijelom kraju poznat po srbovanju i populariziranju četništva čak bio suđen radi prijetnji ubojstvom novinaru Jutarnjeg lista Željku Huljevu (zbog čega je 2013. godine dobio uvjetnu kaznu od 6 mjeseci).

Upravo smo svjedoci jedne kampanje koja poprima oblike histerije, a vodi se zbog privatne objave na Facebooku koja je s pravom osuđena od cjelokupne javnosti, pa i od stranke kojoj je vinovnik incidenta pripadao i njegovog oca.

Dobro je pokazati osjetljivost na pojave mržnje i isključivosti i osuditi ih, ali ono što nikako nije dobro, to je sustavna pojava da se izljevi mržnje i šovinizma s pozicija velikosrpstva i četništva prešućuju i da u medijima ni izdaleka nemaju tretman i publicitet kao kad su u pitanju slični ispadi s hrvatske strane.

Što o ekstremizmu u Hrvatskoj kaže SOA

Od 2014- godine nadalje, Sigurnosno-obavještajna agencija (SOA) objavljuje javna izvješća o stanju sigurnosti u Republici Hrvatskoj, te mogućim ugrozama vezano za nacionalnu sigurnost, pri čemu se u obzir uzimaju i parametri vezano za pojave ekstremizma i mogućih terorističkih aktivnosti.

Ova izvješća dostupna su na: https://www.soa.hr/hr/dokumenti/javni-dokumenti-soa-e/

Evo nekih citata:

“Ekstremizam

Malobrojnost članstva kao i slaba organiziranost ekstremističke scene u Republici Hrvatskoj, kako s lijevih tako i s desnih ideoloških polazišta, razlozi su minimalnog potencijala ekstremističkih skupina i pojedinaca za ugrožavanje sigurnosne situacije u Republici Hrvatskoj. Pojava ekstremizma zabilježena je i kod pojedinaca koji djeluju unutar navijačkih skupina. Nezaposlenost, osobito mladih, uz nezadovoljstvo zbog osobnih životnih poteškoća mogu dovesti do rezignacije i razočaranja u pravni poredak Republike Hrvatske što nosi i rizik pojave ekstremizma. Utjecaj na stanje sigurnosti mogu imati i posljedice ratnih trauma te neriješenih međunacionalnih odnosa koji mogu biti plodno tlo za jačanje ekstremizma.

(…) Zbog malobrojnosti neonacističke scene u Republici Hrvatskoj, njihov potencijal ugrožavanja sigurnosne situacije je minimalan. S područja lijevog ekstremizma, domaće anarhističke skupine u kontaktu su s inozemnim anarho-terorističkim pojedincima i skupinama te anarhističkim skupinama u susjedstvu evidentiranima po radikalnom djelovanju. Aktivizam ovih osoba zasad je nenasilan i uglavnom se sastoji od sudjelovanja na anarhističkim skupovima i komunikacije s istomišljenicima. I dalje su aktivne organizacije i pristaše četničkih pokreta u državama okruženja, ali i šire. Pri tome postoje i kontakti prema istomišljenicima u Republici Hrvatskoj te prema ostalim organizacijama i pojedincima s velikosrpskim ideološkim polazištima.” (Vidi: https://www.soa.hr/files/file/Javno-izvjesce-2015.pdf; str.11.), LIPANJ 2015.; dijelove teksta istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 11.12.2018.)


“STANJE SIGURNOSTI U REPUBLICI HRVATSKOJ”

” (…)  Zbog malobrojnosti i slabe organiziranosti, ekstremistička scena u RH, s lijevih i desnih ideoloških polazišta, nema značajniji potencijal ugrožavanja sigurnosti. Plodno tlo za jačanje ekstremizma mogu biti i posljedice ratnih trauma te neriješenih međunacionalnih odnosa. Iskazivanje velikosrpskog i četničkog ekstremizma na području RH zamijećeno je među mlađom populacijom što posebno zabrinjava. Međutim, prijetnja od njega je ograničena jer nema organizacijsku niti brojčanu snagu u RH.” (Vidi: https://www.soa.hr/files/file/Javno-izvjesce-2016.pdf; str. 8.; dijelove teksta istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 11.12.2018.)

“Ekstremizam

Ekstremističke skupine i pojedinci, s lijevih i s desnih ideoloških polazišta, imaju vrlo malen potencijal za ugrožavanje sigurnosne situacije u RH. Razlozi za to su njihova malobrojnost kao i slaba organiziranost. Nezaposlenost, osobito mladih, uz nezadovoljstvo zbog osobnih životnih poteškoća mogu dovesti do rezignacije i razočaranja u pravni poredak što nosi i rizik pojave ekstremizma. Pojava ekstremizma zabilježena je i kod pojedinaca koji djeluju unutar navijačkih skupina.

(…) Pojedinci ekstremne desne ideološke orijentacije se međusobno povezuju, a nastoje uspostaviti kontakte s istomišljenicima u državama EU. Zbog malobrojnosti neonacističke scene u RH, njihov potencijal ugrožavanja sigurnosne situacije je vrlo malen. S područja lijevog ekstremizma, domaće radikalne anarhističke skupine u kontaktu su s inozemnim anarho-terorističkim pojedincima i skupinama.

(…) Ono što zabrinjava jest da je iskazivanje velikosrpskog i četničkog ekstremizma na području RH sve više zamjećivano i među mlađom populacijom. Uz navedeno, pristaše četničkih pokreta zastupaju izrazito anti-NATO-ovske stavove. (Vidi: https://www.soa.hr/files/file/Javno-izvjesce-2016.pdf; str. 12.), LIPANJ 2016.; dijelove teksta istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 11.12.2018.)


LIPANJ 2017.

“Ekstremizam

i dalje ograničen i bez potpore  javnosti

(…) Djelovanje lijevih i desnih ekstremista u Republici Hrvatskoj i dalje je bez šire potpore javnosti i vrlo je malog pokretačkog potencijala. S obzirom na malobrojnost i slabu organiziranost, potencijal pripadnika ekstremističkih skupina za izazivanje nasilja i incidenata većih razmjera je, kao i u proteklom razdoblju, ograničen, a njihove aktivnosti ne predstavljaju značajniju prijetnju nacionalnoj sigurnosti. Internetske društvene mreže predstavljaju snažan medij za iskazivanje i širenje ekstremističkih ideologija, što također koriste pojedinci s ekstremističkim stavovima u Republici Hrvatskoj. Uz iskazivanje ekstremističkih stavova, društvene mreže im omogućuju povezivanje s istomišljenicima u zemlji te kontakte i usporedbe s ekstremistima u inozemstvu.

(…) Nastavljena je pojava da ekstremni pojedinci iskorištavaju nezadovoljstvo dijela navijačkih skupina stanjem u hrvatskom sportu za izazivanje incidenata i nereda tijekom i izvan sportskih natjecanja.

Nastavljena je i pojava da pojedine navijačke skupine srbijanskih nogometnih klubova ističu protuhrvatska, četnička i velikosrpska obilježja na sportskim natjecanjima, pri čemu u tome sudjeluju i pojedinci koji su hrvatski državljani. U malom dijelu populacije mlađih pripadnika srpske nacionalnosti zamijećeno je simpatiziranje velikosrpske i četničke ideologije i simbolike, osobito na društvenim mrežama, koje za sada ne predstavlja prijetnju nacionalnoj sigurnosti, ali dovodi do narušavanja sigurnosne situacije na lokalnom nivou.” (https://www.soa.hr/files/file/Javno-izvjesce-2017.pdf; str.10.; istaknuo: Z.P.)


Sramotno: specijalni rat protiv našeg naroda financira sama država!?

I za kraj, jedan citat iz srpskog tjednika Novosti koji se godinama unatrag (financiran novcem iz hrvatskog državnog proračuna) bavi prljavom šovinističkom, huškačkom  propagandom, grubo vrijeđajući hrvatski narod, Katoličku crkvu, državu i njene simbole i najviše političke dužnosnike  na najprimitivniji i najvulgarniji način koji se može zamisliti:

“I tako tim ustaškim avionom, s Kolindom Grabar Kitarović u pilotskoj kabini i hrvatskim trolistom na trupu, letimo u tri pizde materine…”

(Vidi: https://pescanik.net/hrvatski-trolist/; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 11.1.2019.)

I ovo, dakle, spada u “njegovanje kulture, tradicije, identiteta srpskog naroda u Hrvatskoj i razvoj multikulturalnosti i međunacionalne tolerancije” i financira se milijunima kuna iz državnog proračuna ove zemlje!?

Ovakve  i slične tekstove koji su ispod svake razine javne komunikacije redovito prenose brojni mediji u Srbiji – pogotovu portali i tabloidi i na njima se jednim dijelom temelji specijalni rat protiv Hrvatske koji nesmiljeno vode sljedbenici srpskog naci-fašističkog režima, ako oni u Srbiji, tako i njihovi istomišljenici u BiH i Hrvatskoj.

Dana 22. prosinca 2018. godine, Srpsko narodno vijeće na čelu s Miloradom Pupovcem ugostilo je usred Zagreba (kino “Europa”) jednoga od najvećih velikosrpskih fašista, četničkog ideologa i ratnog huškača Vuka Draškovića čija je se paravojna formacija Srpska garda u ratu 90-ih godina borila za “Veliku Srbiju” i činila zločine po Hrvatskoj. I on je tu u glavnom hrvatskom gradu bez ikakvih problema promovirao knjigu “Aleksandar od Jugoslavije” – napisanu u čast krvnika hrvatskoga naroda, tiranina i diktatora Aleksandra Karađorđevića.

Velikosrpski fašisti u Hrvatskoj u suglasju su s onima u Srbiji i vode istu bitku, pred našim očima, novcem nas, građana Republike Hrvatske.

Od 22 manjine (koliko ih ima u našoj zemlji), “ugrožena” je samo jedna. I to ona koja je 90-ih godina prošlog stoljeća razorila Hrvatsku i počinila strašne zločine genocida i etničkog čišćenja. Radikali među njima i danas vode rat – drugim sredstvima, ali cilj je ostao isti.

Je li došlo vrijeme da sastavimo svoju “Bijelu knjigu” u kojoj ćemo opisati i sistematizirati autentične slučajeve velikosrpskog i četničkog radikalizma u Republici Hrvatskoj i s time upoznati svijet – ili ćemo i dalje nasjedati na njihova kukavičja jaja i sami distribuirati šovinističke, fašistoidne, pro-četničke pamflete koji se rađaju u njihovim bolesnim glavama?

Zlatko Pinter

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Miklenić: Liječenje medijskih tumora

Objavljeno

na

Objavio

Umjesto promjena zakonskih odredaba koje omogućuju podizanje optužaba protiv medija koji namjerno ocrnjuju neistomišljenike, trebalo bi na presudama učiti i tako liječiti tumore u medijskom prostoru.

Mediji i tužbe

Večernji list je u subotu 12. siječnja u političkom magazinu »Obzor« objavio tekst pod naslovom »Suci i političari kreirali sustav bogaćenja na račun kritika u medijima«, a u podnaslovu toga teksta među ostalim navedena je tvrdnja da danas sudci »olako dosuđuju neopravdane i visoke odštete dužnosnicima protiv nakladnika medija«.

I drugi mediji u najnovije su vrijeme problematizirali sudske presude na štetu medijskih djelatnika i nakladnika medija, a neki mediji i drugi javni subjekti zbog tih pojedinih presuda zatražili su i promjenu zakonskih odredaba na temelju kojih su te presude donesene.

Očito, u javnosti je otvoreno društveno pitanje koje se tiče više članova društva nego što bi se to na prvi pogled moglo činiti, pa zaslužuje makar parcijalan osvrt sa stajališta općega dobra.

Svaki član hrvatskoga društva, kao i svaki čovjek općenito, ima potrebu biti informiran, odnosno steći znanje o svim relevantnim čimbenicima, od institucija do osoba u tim institucijama i o njihovu djelovanju.

Relevantni čimbenici nisu niti mogu biti jednoznačni, jer relevantnost ovisi o širini kruga ljudi kojih se tiče djelovanje određene institucije odnosno osoba u tim institucijama te o objektivnoj važnosti određenih podataka o tim institucijama i osobama u njima.

Dakle, mogu postojati i postoje potpuno irelevantni podatci i znanja i o pojedinim institucijama i o pojedinim osobama u njima.

Drugim riječima postoji u svakom društvu javni interes za određene relevantne informacije i spoznaje, no vrlo je teško ili nemoguče potpuno točno odrediti gdje je granica između javnoga interesa i prava na dostojanstvo i privatnost institucija i osoba u njima.

Nemogućnost da se točno objektivno odredi ta granica u većini medija vrlo se često zlorabi za pristranost, za zaštitu pripadnika mediju ili medijskim djelatnicima bliske interesne skupine, odnosno za »deranje kože« pripadnicima suprotstavljene interesne skupine.

“Deranje kože”

Vrlo je čest slučaj da se prozivaju bilo institucije bilo osobe iz suprotstavljene interesne skupine za sasvim konkretna (ne)djela, a istodobno se prešućuju doslovno takva ili još gora (ne)djela pripadnika vlastite interesne skupine ili mediju i medijskim djelatnicima bliske interesne skupine.

U takvu ponašanju često nije žrtva samo javni interes, nego i cjelokupna javnost jer pristrano obaviještena zapravo ostaje dezinformirana i izmanipulirana.

Veoma je mnogo informacija i znanja koje bi hrvatski građani voljeli doznati, što je konačno i njihovo pravo i javni interes, no ostaju uskraćeni jer »gospodari« glavne struje javnoga mnijenja doziraju informacije po svojim interesima ili po interesima svojih nalogodavaca.

Često vrlo tendenciozna pitanja koja novinari po naputku svojih urednika moraju postaviti javnim osobama očit su primjer manipulacije i zloporabe javnoga interesa.

Premda je svima očito da je već takvo medijsko ponašanje pristrano, nekorektno, često upravo bezočno, još je gore kad se za »deranje kože« ideološkim ili političkim neistomišljenicima pribjegava poluistinama ili čak neistinama, izmišljotinama.

Osobe tako »oderane kože« često nemaju nikakvih izgleda sa svoga lica isprati utisnutu javnu ljagu pa su prisiljene zaštitu svojega dostojanstva i svojega dobroga glasa potražiti na sudu. U hrvatskim okolnostima, u kojima ima relativno puno »deranja kože« ideološkim ili političkim neistomišljenicima, zapravo vrlo mali broj ocrnjenih osoba zatraži zaštitu na sudu.

Namjerno ocrnjivanje neistomišljenika

Među onima koji znaju tražiti zaštitu na sudu ima često i onih koji bi željeli da ta društvena institucija potvrdi njihovu nedužnost premda uopće nisu nedužni, jer mediji su prenijeli vjerodostojne i istinite informacije. I u takvim slučajevima vrlo je važna uloga sudaca i sudova da prepoznaju tko zastupa istinu.

Zadaća je i Državnoga odvjetništva, na svim razinama, zaštititi javni interes i hrvatske građane općenito od očitih dezinformacija i manipulacija, kao i javne institucije od pristranoga vrijeđanja, sramoćenja ili ocrnjivanja.

Dosadašnje sudske presude za duševne boli u iznosu od 15 do 50 tisuća kuna ipak nikako ne mogu biti očitovanje »sustava za bogaćenje na račun kritika u medijima« jer se s takvim svotama baš nitko ne može obogatiti, pa je očito riječ o namjernom medijskom napuhivanju i preuveličavanju.

Ne bi se moglo smatrati ni etičkim ponašanjem sudstva ako bi takvim presudama štitilo samo svoje članove, odnosno svoju skupinu, kao što se ne bi moglo etičkim smatrati ponašanje medija i medijskih djelatnika koji bi smišljeno prešućivali slabosti ili čak krivična djela u vlastitim redovima, a na velika zvona stavljali nedjela svih drugih.

Pravedne sudske presude – i medijskim djelatnicima – trebale bi imati i društveno-odgojnu ulogu te bi trebale biti s jedne strane upozorenje da se takva nedjela više ne čine, a s druge strane opomena da će takva nedjela, budu li se i dalje činila, ipak biti kažnjena.

Umjesto promjena zakonskih odredaba koje omogućuju podizanje optužaba protiv medija koji namjerno ocrnjuju neistomišljenike, trebalo bi na presudama učiti i tako liječiti tumore u medijskom prostoru.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Marijan Križić: Kršćanska Europa se urušava

Objavljeno

na

Objavio

Sustavno nam nameću relativističke “vrijednosti”, koje razaraju temeljnu supstanciju čovjekova života i zajedništva

Sudeći prema događajima u protekloj godini, ni u ovoj koja nam upravo otvara svoja vrata, zasigurno nam ne će biti dosadno. Zapravo živimo u vremenu dramatičnih promjena globalnih razmjera, kakve povijest nije zabilježila. Možda najbliža usporedba je ona s urušavanjem i padom Rimskoga Carstva i goleme seobe naroda u Europi koja je iz temelja promijenila političku, kulturnu i civilizacijsku sliku Sredozemlja, na čijem je zgarištu potom iznikla i oblikovala se kršćanska Europa, koja je u narednim stoljećima presudno utjecala na svjetsku povijest.

Kršćanska Europa se urušava, točnije rečeno ona se već urušila. Ispražnjena od duhovnog sadržaja, Europa gubi svoj identitet, a s time i svoju vitalnost. Europa je u demografskom slobodnom padu i nitko više ne vidi načina da se to zaustavi. Štoviše sustavno se nameću relativističke “vrijednosti”, koje razaraju temeljnu supstanciju čovjekova života i zajedništva. Nametanjem tih antivrijednosti dodatno se rastaču i posljednje uporišne točke na kojima počiva budućnost svakoga naroda: brak, obitelj i djeca. Umjesto da takvi pogubni trendovi potaknu na buđenje, pa i obraćenje, oni kao da još više razjaruju autodestriuktivne strasti gospodara institucija, koje su po naputku Antonia Gramscia već odavno zauzeli.

Kao da se pred nama otvaraju stranice Apokalipse, koje u prosječno upućenom čovjeku izazivaju strah i nemoć pred kataklizmičkim događanjima. Da ne bi bilo nikakve dvojbe, mi doista živimo u vremenu u kojemu se obistinjuju riječi iz Otkrivenja, jer knjiga Otkrivenja nije fikcija, koja se  odnosi na neko imaginarno područje i apstraktno vrijeme, nego je knjiga života, koja govori o nama  i o našem vremenu. Ali knjiga Otkrivenja nije knjiga zastrašivanja, nego knjiga nade i velikog obećanja za one koji iščekuju milost i spasenje. U njoj se ispunjavaju riječi sv. Ivana Krstitelja u kojemu on svjedoči o Onome, kojemu Ivan nije dostojan razriješiti remenje na obući:  “U ruci mu vijača, pročistit će svoje gumno i skupiti žito u svoju žitnicu, a pljevu spaliti ognjem neugasivim.« (Lk 3,17). U dramatičnim Isusovim riječima koje čitamo u Lukinu evanđelju (usp. Lk 21,25-32), kao da nam se otvaraju stranice naše povijesti. “Kada čujete za ratove i bune, nemojte se prestrašiti…”, govori  Isus te nastavlja o velikim znacima na nebesima, o progonima, o izdajstvu najbližih… Unatoč tome završava riječima: “…ni jedna vlas s glave neće vam propasti.” To znači da smo nad svime što nam se događa, zaogrnuti Božjom milošću, Božjim mirom i spasenjem.

Čitava povijest kršćanstva obilježena je progonima kršćana diljem svijeta. U posljednjim vremenima ti su progoni poprimili goleme razmjere, posebice u velikim dijelovim Afrike i Azije. Sve ovo dramatično se približava Europi u kojoj se svako malo pojedinačni slučajevi nasilja slijevaju u rijeku jedne opće pojave, koju i ne primjećujemo. Poput žabe u toploj vodi koja se približava točki vrenja. Na razvalinama golemog Rimskog Carstva niknula je nova civilizacija. Sve ono što je bilo zdravo u njemu, a to je vjera u Krista postalo je ishodište i rasadište novoga života i nove civilizacije.

U svim presudnim trenutcima Bog šalje svoje proroke da prokrče put i uvedu nas u novo poglavlje ljudske povijesti. Na prijelazu iz 5. u 6. stoljeće pojavio se sv. Benedikt. U to vrijeme nad Rimljanima su vladali arijanski Goti. Benedikt kao Rimljanin vidio je da je stari svijet i stara slava Rima otišla u nepovrat. Tražio je što Bog želi od toga vremena i svijeta u nastajanju. Iz samostana u Monte Cassinu sv. Benedikt je sa svojom redovničkom braćom krenuo u preobrazbu novoga svijeta i zato ga je s pravom Crkva proglasila zaštitnikom Europe. Bog ni danas ne će odbaciti europsku baštinu. Ali i ovaj puta će doći Krist s vijačom, odbaciti pljevu i sabrati svoje žito. Iz toga sjemena niknut će novi život, i novi identiteti. Ništa vrijedno Bog ne će odbaciti, nego će sve dobrobiti ugrađeno u Božji puzzle po kojemu Bog spašava čovječanstvo i ljudski rod. Kroz povijest su nastajale i nestajale civilizacije i narodi. Neki narodi uspjeli su se održati i nadživjeti civilizacijske lomove. Najbolji primjer u tome su Židovi. Njihov opstanak uistinu je znak, kojega je teško objasniti bez promišljanja o Božjem planu i providnosti. Europa kakvu danas vidimo, za nekoliko desetljeća sigurno više neće postojati. Hoće li opstati hrvatski narod ovisi isključivo o nama i o tome koliko ćemo ostati vjerni Bogu.
Isus nam poručuje: “U svijetu ćete imati patnju. Ali, ohrabrite se: ja sam pobijedio svijet” (Iv 16,33). Ako ostanemo uz Krista i mi smo pobjednici.
Tako neka bude!

Marijan Križić, Veritas

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari