Pratite nas

Kolumne

Zašto Hrvatska još uvijek nema svoju ‘Bijelu knjigu’?

Objavljeno

na

Gvozd: Puštali četničke pjesme i napali hrvatsku obitelj vičući ‘Ovo je Srbija!’, pa dobili kaznene prijave!

Svoje prijetnje da će na kuću baciti bombu i zapaliti je nisu proveli u djelo

 SISAK – Policija iz Gvozda podnijela je kaznene prijave zbog nasilničkog ponašanja i zbog prijetnji grupi od šest mještana sela Podgorje nedaleko od Gvozda, zbog događaja koji se dogodio noću s 23. na 24. srpnja.

Policija je priopćila da je prijavljeno šest osoba, od kojih je dvoje maloljetno, zbog osnovane sumnje da su počinili kaznena djela nasilničkog ponašanja i prijetnje na štetu jedne peteročlane obitelji.

Istraživanjem je utvrđeno da su osumnjičeni 23. na 24. srpnja tijekom zabave u mjesnom društvenom domu puštali glazbu uvredljivog sadržaja, a potom ispred i u dvorištu obiteljske kuće u istom mjestu pjevali pjesme isto tako uvredljivog i neprimjerenog sadržaja.

Tom su prilikom dvojica muškaraca iz grupe izvikivali prijetnje da će na kuću baciti bombu i zapaliti je.

Razgovorom s ljudima u Gvozdu doznajemo da su šestorica prijavljenih, po nacionalnosti Srbi, koji su u društvenom domu slavili rođendan jednoga iz grupe.

Pri tome su sa CD-a puštali četničke pjesme u kojima se veliča krajina, četništvo i velika Srbija. S nacionalističkim su dernekom nastavili i dalje te su došli pred jednu kuću u mjestu naseljenu Hrvatima.

Tamo su uz pjevanje četničkih pjesama uzvikivali: ‘Što ćete ovdje’, ‘Bježite odavde’, ‘Ovo je Srbija, ovdje za vas nema mjesta’. Svoje prijetnje da će na kuću baciti bombu i zapaliti je nisu proveli u djelo, ali su uz kuću bacili nekoliko petardi.” (Vidi)

Ovo je tekst Jutarnjeg lista od 12. kolovoza 2011. godine, s opisom jednoga od tisuća incidenata što su ih od svršetka rata 90-ih godina do danas počinili velikosrpski ekstremisti koji se nikako ne mire s postojanjem hrvatske države i njezinim pravnim poretkom, te i dalje sanjaju o “Krajini” i “Velikoj Srbiji”. Kao i obično kad su u pitanju (inače u medijima vrlo rijetke) objave o događajima ove vrste, izostavljena su imena počinitelja – odnosno, šestorice srpskih ekstremista koji su bez ikakvoga povoda i razloga divljali i prijetili Hrvatima smrću.

Dvostruka mjerila – je li četnički ekstremizam “manje zlo”!?

Naravno, svi znamo i svjedoci smo toga da se taj kriterij anonimnosti ne primjenjuje kad su u pitanju incidenti druge (hrvatske) strane, ali to je samo jedna od nedosljednosti koje idu na štetu većinskog naroda i objektivno ohrabruju velikosrpske i četničke elemente u Hrvatskoj. Jednako se tako u velikoj većini odnose i mediji – svaki pa čak i minorni incident Hrvata diže se na n-tu potenciju i od toga se pravi događaj, dok se jednako po društvenu klimu i hrvatsko-srpske odnose štetni izgredi Srba guraju pod tepih, prešućuju ili se o njima izvještava vrlo šturo.

Ovdje će biti spomenuto nekoliko slučajeva za koje se u javnosti zna, samo radi ilustracije.

U vrijeme proslave srpskog pravoslavnog badnjaka (uoči samoga Božića), 6. siječnja 2012. godine, u Borovu i Mirkovcima, Hrvatska policija bila je primorana intervenirati zbog narušavanja javnog reda i mira. Prekršitelji su bili građani srpske nacionalnosti (uglavnom mlađe dobi) koji su, već po običaju, na neprimjeren način (uz viku, pucnjavu i provokacije) „slavili pravoslavni Božić“.

U razdoblju od 13,00 do 18,00 sati, u Borovu je policija oduzela 5 zastava Republike Srbije i 1 pištolj, a u kafiću „Armanni“, od 17 godina starog mladića oduzeta je crvena beretka s dvoglavim orlom – „kokardom“. Privedena su i dvojica srpskih mladića (23-godišnjak iz Borova i 30-godišnjak iz Vukovara) koji su na glavama nosili kape s „kokardama“.

U Mirkovcima su od 24-godišnjaka i 18-godišnjaka također oduzete 2 zastave Republike Srbije, od jednog 18-godišnjaka crna beretka s „kokardom“, a od 16-godišnjaka maskirni kombinezon kakve nose tenkisti, s „kokardom“ i oznakom na kojoj stoji natpis: „Vojska Republike Srpske Krajine“. Protiv izgrednika podnesene su prekršajne prijave zbog narušavanja javnog reda i mira.

O događaju je sutradan izvijestio zagrebački Večernji list, ali sve je prošlo bez ikakvih reakcija, kako državne (hrvatske) televizije, tako i političara, pa i onih iz redova srpske nacionalne manjine.

U vrijeme proslave pravoslavnog Božića, 06./07.01.2013. godine, na području Borova Sela uslijedila je provokacija u kojoj je sudjelovalo oko 500 građana srpske nacionalnosti s preko 150 vozila. Uz uključene sirene, s podignuta tri prsta, uzvike i srpske pjesme, kolona vozila kretala se naseljem i okolnim cestama. Mnogi od izgrednika bili su u vidno alkoholiziranom stanju, s bocama pića i srpskim zastavama u rukama. Prije nego su zaustavljeni od Hrvatske policije, dvojica iz skupine su se međusobno fizički sukobili.

Početkom veljače 2013. godine, u Gvozdu (mjesto u Sisačko-moslavačkoj županiji naseljeno većinskim hrvatskim stanovništvom, upriličen je „skup veterana“ tzv. Vojske Republike Srpske Krajine. Ovo okupljanja pripadnika bivše agresorske paravojske (koje ne bi tolerirala ni jedna pravna i uređena država) nije slučajno upriličeno u jeku kampanje koja se u Hrvatskoj vodi (prije svega od strane državnih vlasti, političkih predstavnika srpske manjine i sklonih im medija), vezano za postavljanje ćiriličnih ploča na zgrade javnih i  državnih institucija u Vukovaru. Takve provokacije imaju prije svega za cilj dolijevanje ulja na vatru i izazivanja reakcije „druge strane“, ne bi li se dokazala teza o ponovnoj „ugroženosti“ Srba u Republici Hrvatskoj.

U četvrtak, 15. kolovoza 2013. godine, u sportskoj dvorani u Borovu Naselju (mjesto u neposrednoj blizini Vukovara), u okviru Europskog prvenstva u košarci za juniorke, publika je već prije utakmice (susret Srbija – Grčka), uzvikivala:

Nož, žica, Srebrenica“, „Ovo je sveta zemlja Srbija“, „Vukovar je Srbija“ i sl., a razvijen je i veliki transparent na kojemu je ćiriličnim slovima bilo ispisano: „VUKOVAR“. Prema izjavama očevidaca, na osiguranju je bio jedan jedini (!?)  hrvatski policajac, kojega su mladi srpski navijači pljuvali, a u jednom trenutku su mu čak i skinuli kapu i gazili je – i sve je prošlo bez ikakvih sankcija za izgrednike! Nitko nije priveden, niti protiv jednoga sudionika ovih događaja nije podnesena prekršajna prijava, a vodeći mediji u Hrvatskoj (uključujući i državnu televiziju) događaj su jednostavno prešutjeli! Nakon utakmice, stotinjak navijača nastavilo je s provokacijama po Borovu Naselju, s istaknutim četničkim obilježjima. Hrvatski mediji izvijestili su o događaju tek nakon što su brojni građani iz tog kraja protestirali protiv ovog vala šovinizma koji se širi među mladima srpske nacionalnosti, što traje već dugi niz godina.

Hrvatski branitelj, predsjednik Stožera za obranu hrvatskog Vukovara pukovnik Tomislav Josić, nekoliko dana nakon ovoga incidenta, za internet portal Dnevno.hr dao je  izjavu:

Mediji su se sad raspisali o incidentu i ćirilici na zastavi, a nikako da shvate kako mi u Vukovaru gotovo svakodnevno živimo s tim. Tri podignuta prsta postaju normalna pojava, naročito kad su svadbe koje, čini mi se, Srbi jedva dočekaju samo da rašire svoju zastavu. I onda takva jedna kolona prolazi kraj nas branitelja, Vukovaraca, pjeva srpske pjesme i provocira, a nitko im ne može ništa. Nikad nisu kažnjeni, iako bi po zakonu uz srpsku, morali imati i hrvatsku zastavu. Ali, oni riskiraju tih petsto kuna kazne ili pred ulazak u grad izvade neku malu hrvatsku zastavicu. Ponavljam, nisam bio u gradu za vrijeme utakmice, ali za mene nema iznenađenja. To je postao stil života u Vukovaru. Ako vam zvučim kao da sam se pomirio s tim, nisam. Samo mi pomalo smiješno zvuči da se piše o ‘neviđenom incidentu’. Mi to stalno gledamo, za ostatak Hrvatske to možda i jest neviđeno. Valjda sad svi konačno shvaćaju i vjeruju u kakvoj atmosferi žive Vukovarci.“

Kako se od muhe pravi slon i sva krivnja baca na “ustaše”

U ožujku 2013. godine, hrvatski su mediji izvijestili kako je na području Kistanja (kod Benkovca) došlo do fizičkog sukoba između mladića – jednoj strani bogoslova SPC iz obližnjeg manastira Krka i stanovnika Kistanja. U medijima je pokrenuta neviđena kampanja s ciljem dokazivanja kako su “bogoslovi napadnuti željeznim šipkama” i da “ima teže ozlijeđenih” i tamo se u roku od dva dana okupio cijeli državni vrh (na čelu s predsjednikom Ivom Josipovićem, premijerom Milanovićem  i ministrima), uz neizbježnog Milorada Pupovca koji je kao i obično iz petnih žila tjednima dolijevao ulje na vatru dokazujući “srpsku ugroženost” u Hrvatskoj. Na noge su skočili i popovi iz Eparhije dalmatinske i već uobičajeno, njihova subraća i mediji iz Srbije. Gotovo da je sve skupa proglašeno “genocidom”.

U svome prvom TV nastupu povodom „nemilog događaja u Kistanjama“, predsjednik Vlade Zoran Milanović za sve je optužio hrvatske „desničare“ i „crnokošuljaše“ koji u zemlji „šire mržnju i nesnošljivost“ i prozvao HDZ za organiziranje napada i ugrožavanje prava srpske manjine na tom području. Predsjednik dr Ivo Josipović u obraćanju javnosti, osudio je nasilje u Kistanju i zaključio kako to šteti ne samo odnosima između srpskog i hrvatskog naroda, nego ima i dalekosežnije posljedice, o čemu će tijela državne vlasti voditi računa, pa stoga slučaj treba temeljito ispitati i kazniti krivce – što je u tom trenutku bio jedan od rijetkih racionalnih i izbalansiranih pristupa dužnosnika iz državnog vrha.

U međuvremenu, novinari Slobodne Dalmacije pomnije su istražili okolnosti onoga što se dogodilo tog 16. ožujka u Kistanju.

Na vidjelo je izašla činjenica, da su u napadu na srpske bogoslove sudjelovali maloljetnici i to ne samo djeca članova HDZ-a, nego i ona čiji su roditelji dužnosnici lokalnog ogranka Milanovićeve stranke – SDP (sin predsjednika Odbora SDP-a za Kistanje, sin predsjednice Foruma žena SDP-a za Kistanje itd.). Također su po prvi put u javnost iznesene tvrdnje kako su i pojedini  bogoslovi iz manastira Krka svojim ponašanjem posljednjih godina doprinosili stvaranju međunacionalnih tenzija na ovom području, jer je pretežiti dio njih iz tzv. Republike Srpske, i skloni su „srbovanju“ i provokacijama, uz angažman na društvenim mrežama (poglavito Facebook-u) iz kojega je vidljivo kako slave četnički pokret, Dražu Mihailovića, popa Momčila Đujića, ali i zločince iz nedavnih ratova – Radovana Karadžića, Ratka Mladića , Vojislava Šešelja i druge (uz navedene citate iz pjesama kojima se slavi četnički pokret). Spomenut i primjer, da je na Facebook stranici napadnutog bogoslova Momira Đukića (koji je u manastir Krka došao iz Banja Luke) osim veličanja četničkog pokreta, objavljena i propagandna poruka o ponovnoj uspostavi „Republike Srpske Krajine“, koja je prikupila preko 50.000 „lajkova“, a postavljena je i na stranice njegovih prijatelja i istomišljenika. Nakon što je sve izašlo u javnost, 19. ožujka u večernjim satima, izbrisani su fb profili Momira Đukića i ostalih iz kruga njegovih suradnika.

Budući da su se u cijeloj priči pojavili novi momenti, premijer Zoran Milanović je donekle ublažio retoriku, pa je 18. ožujka održao izvanrednu tiskovnu konferenciju o događaju u Kistanjama, na kojoj je, među ostalim, izjavio da neće dozvoliti širenje mržnje i straha, da se u Hrvatskoj događaju „ozbiljne stvari”, te da su incident uzrokovali „maloljetnici zadojeni patološkom i poganom mržnjom koja je rezultat kućnog odgoja”. Ovdje, dakle, već imamo ozbiljno odstupanje u odnosu na njegove ranije izjave, ali i u odnosu na navode koji su sadržani u priopćenju Eparhije dalmatinske, jer Milanović jasno ističe kako je riječ o maloljetnicima – a ne osobama „starosti oko 25 godina“ (kako piše u spomenutom službenom priopćenju Eparhije dalmatinske) i  „solomonski“ zaključuje kako su „djeca napala djecu“ – što uvelike odudara od ranijih radikalnih ocjena što ih je izrekao na račun tamošnjih hrvatskih mladića i HDZ-a.

Na kraju se ispostavilo da su se “teške ozljede” krčkih bogoslova sastojale od jednog slomljenog prsta i nešto ogrebotina, što isključuje bilo kakav “napad željeznim šipkama”.

Izašla su na vidjelo i mnoga druga događanja oko manastira Krka koji je bio leglo srpskog ekstremizma oduvijek, pa i to da je 2010. iguman tog manastira otac German (Aleksandar Bogojević) inače u cijelom kraju poznat po srbovanju i populariziranju četništva čak bio suđen radi prijetnji ubojstvom novinaru Jutarnjeg lista Željku Huljevu (zbog čega je 2013. godine dobio uvjetnu kaznu od 6 mjeseci).

Upravo smo svjedoci jedne kampanje koja poprima oblike histerije, a vodi se zbog privatne objave na Facebooku koja je s pravom osuđena od cjelokupne javnosti, pa i od stranke kojoj je vinovnik incidenta pripadao i njegovog oca.

Dobro je pokazati osjetljivost na pojave mržnje i isključivosti i osuditi ih, ali ono što nikako nije dobro, to je sustavna pojava da se izljevi mržnje i šovinizma s pozicija velikosrpstva i četništva prešućuju i da u medijima ni izdaleka nemaju tretman i publicitet kao kad su u pitanju slični ispadi s hrvatske strane.

Što o ekstremizmu u Hrvatskoj kaže SOA

Od 2014- godine nadalje, Sigurnosno-obavještajna agencija (SOA) objavljuje javna izvješća o stanju sigurnosti u Republici Hrvatskoj, te mogućim ugrozama vezano za nacionalnu sigurnost, pri čemu se u obzir uzimaju i parametri vezano za pojave ekstremizma i mogućih terorističkih aktivnosti.

Ova izvješća dostupna su na: https://www.soa.hr/hr/dokumenti/javni-dokumenti-soa-e/

Evo nekih citata:

“Ekstremizam

Malobrojnost članstva kao i slaba organiziranost ekstremističke scene u Republici Hrvatskoj, kako s lijevih tako i s desnih ideoloških polazišta, razlozi su minimalnog potencijala ekstremističkih skupina i pojedinaca za ugrožavanje sigurnosne situacije u Republici Hrvatskoj. Pojava ekstremizma zabilježena je i kod pojedinaca koji djeluju unutar navijačkih skupina. Nezaposlenost, osobito mladih, uz nezadovoljstvo zbog osobnih životnih poteškoća mogu dovesti do rezignacije i razočaranja u pravni poredak Republike Hrvatske što nosi i rizik pojave ekstremizma. Utjecaj na stanje sigurnosti mogu imati i posljedice ratnih trauma te neriješenih međunacionalnih odnosa koji mogu biti plodno tlo za jačanje ekstremizma.

(…) Zbog malobrojnosti neonacističke scene u Republici Hrvatskoj, njihov potencijal ugrožavanja sigurnosne situacije je minimalan. S područja lijevog ekstremizma, domaće anarhističke skupine u kontaktu su s inozemnim anarho-terorističkim pojedincima i skupinama te anarhističkim skupinama u susjedstvu evidentiranima po radikalnom djelovanju. Aktivizam ovih osoba zasad je nenasilan i uglavnom se sastoji od sudjelovanja na anarhističkim skupovima i komunikacije s istomišljenicima. I dalje su aktivne organizacije i pristaše četničkih pokreta u državama okruženja, ali i šire. Pri tome postoje i kontakti prema istomišljenicima u Republici Hrvatskoj te prema ostalim organizacijama i pojedincima s velikosrpskim ideološkim polazištima.” (Vidi: https://www.soa.hr/files/file/Javno-izvjesce-2015.pdf; str.11.), LIPANJ 2015.; dijelove teksta istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 11.12.2018.)


“STANJE SIGURNOSTI U REPUBLICI HRVATSKOJ”

” (…)  Zbog malobrojnosti i slabe organiziranosti, ekstremistička scena u RH, s lijevih i desnih ideoloških polazišta, nema značajniji potencijal ugrožavanja sigurnosti. Plodno tlo za jačanje ekstremizma mogu biti i posljedice ratnih trauma te neriješenih međunacionalnih odnosa. Iskazivanje velikosrpskog i četničkog ekstremizma na području RH zamijećeno je među mlađom populacijom što posebno zabrinjava. Međutim, prijetnja od njega je ograničena jer nema organizacijsku niti brojčanu snagu u RH.” (Vidi: https://www.soa.hr/files/file/Javno-izvjesce-2016.pdf; str. 8.; dijelove teksta istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 11.12.2018.)

“Ekstremizam

Ekstremističke skupine i pojedinci, s lijevih i s desnih ideoloških polazišta, imaju vrlo malen potencijal za ugrožavanje sigurnosne situacije u RH. Razlozi za to su njihova malobrojnost kao i slaba organiziranost. Nezaposlenost, osobito mladih, uz nezadovoljstvo zbog osobnih životnih poteškoća mogu dovesti do rezignacije i razočaranja u pravni poredak što nosi i rizik pojave ekstremizma. Pojava ekstremizma zabilježena je i kod pojedinaca koji djeluju unutar navijačkih skupina.

(…) Pojedinci ekstremne desne ideološke orijentacije se međusobno povezuju, a nastoje uspostaviti kontakte s istomišljenicima u državama EU. Zbog malobrojnosti neonacističke scene u RH, njihov potencijal ugrožavanja sigurnosne situacije je vrlo malen. S područja lijevog ekstremizma, domaće radikalne anarhističke skupine u kontaktu su s inozemnim anarho-terorističkim pojedincima i skupinama.

(…) Ono što zabrinjava jest da je iskazivanje velikosrpskog i četničkog ekstremizma na području RH sve više zamjećivano i među mlađom populacijom. Uz navedeno, pristaše četničkih pokreta zastupaju izrazito anti-NATO-ovske stavove. (Vidi: https://www.soa.hr/files/file/Javno-izvjesce-2016.pdf; str. 12.), LIPANJ 2016.; dijelove teksta istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 11.12.2018.)


LIPANJ 2017.

“Ekstremizam

i dalje ograničen i bez potpore  javnosti

(…) Djelovanje lijevih i desnih ekstremista u Republici Hrvatskoj i dalje je bez šire potpore javnosti i vrlo je malog pokretačkog potencijala. S obzirom na malobrojnost i slabu organiziranost, potencijal pripadnika ekstremističkih skupina za izazivanje nasilja i incidenata većih razmjera je, kao i u proteklom razdoblju, ograničen, a njihove aktivnosti ne predstavljaju značajniju prijetnju nacionalnoj sigurnosti. Internetske društvene mreže predstavljaju snažan medij za iskazivanje i širenje ekstremističkih ideologija, što također koriste pojedinci s ekstremističkim stavovima u Republici Hrvatskoj. Uz iskazivanje ekstremističkih stavova, društvene mreže im omogućuju povezivanje s istomišljenicima u zemlji te kontakte i usporedbe s ekstremistima u inozemstvu.

(…) Nastavljena je pojava da ekstremni pojedinci iskorištavaju nezadovoljstvo dijela navijačkih skupina stanjem u hrvatskom sportu za izazivanje incidenata i nereda tijekom i izvan sportskih natjecanja.

Nastavljena je i pojava da pojedine navijačke skupine srbijanskih nogometnih klubova ističu protuhrvatska, četnička i velikosrpska obilježja na sportskim natjecanjima, pri čemu u tome sudjeluju i pojedinci koji su hrvatski državljani. U malom dijelu populacije mlađih pripadnika srpske nacionalnosti zamijećeno je simpatiziranje velikosrpske i četničke ideologije i simbolike, osobito na društvenim mrežama, koje za sada ne predstavlja prijetnju nacionalnoj sigurnosti, ali dovodi do narušavanja sigurnosne situacije na lokalnom nivou.” (https://www.soa.hr/files/file/Javno-izvjesce-2017.pdf; str.10.; istaknuo: Z.P.)


Sramotno: specijalni rat protiv našeg naroda financira sama država!?

I za kraj, jedan citat iz srpskog tjednika Novosti koji se godinama unatrag (financiran novcem iz hrvatskog državnog proračuna) bavi prljavom šovinističkom, huškačkom  propagandom, grubo vrijeđajući hrvatski narod, Katoličku crkvu, državu i njene simbole i najviše političke dužnosnike  na najprimitivniji i najvulgarniji način koji se može zamisliti:

“I tako tim ustaškim avionom, s Kolindom Grabar Kitarović u pilotskoj kabini i hrvatskim trolistom na trupu, letimo u tri pizde materine…”

(Vidi: https://pescanik.net/hrvatski-trolist/; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 11.1.2019.)

I ovo, dakle, spada u “njegovanje kulture, tradicije, identiteta srpskog naroda u Hrvatskoj i razvoj multikulturalnosti i međunacionalne tolerancije” i financira se milijunima kuna iz državnog proračuna ove zemlje!?

Ovakve  i slične tekstove koji su ispod svake razine javne komunikacije redovito prenose brojni mediji u Srbiji – pogotovu portali i tabloidi i na njima se jednim dijelom temelji specijalni rat protiv Hrvatske koji nesmiljeno vode sljedbenici srpskog naci-fašističkog režima, ako oni u Srbiji, tako i njihovi istomišljenici u BiH i Hrvatskoj.

Dana 22. prosinca 2018. godine, Srpsko narodno vijeće na čelu s Miloradom Pupovcem ugostilo je usred Zagreba (kino “Europa”) jednoga od najvećih velikosrpskih fašista, četničkog ideologa i ratnog huškača Vuka Draškovića čija je se paravojna formacija Srpska garda u ratu 90-ih godina borila za “Veliku Srbiju” i činila zločine po Hrvatskoj. I on je tu u glavnom hrvatskom gradu bez ikakvih problema promovirao knjigu “Aleksandar od Jugoslavije” – napisanu u čast krvnika hrvatskoga naroda, tiranina i diktatora Aleksandra Karađorđevića.

Velikosrpski fašisti u Hrvatskoj u suglasju su s onima u Srbiji i vode istu bitku, pred našim očima, novcem nas, građana Republike Hrvatske.

Od 22 manjine (koliko ih ima u našoj zemlji), “ugrožena” je samo jedna. I to ona koja je 90-ih godina prošlog stoljeća razorila Hrvatsku i počinila strašne zločine genocida i etničkog čišćenja. Radikali među njima i danas vode rat – drugim sredstvima, ali cilj je ostao isti.

Je li došlo vrijeme da sastavimo svoju “Bijelu knjigu” u kojoj ćemo opisati i sistematizirati autentične slučajeve velikosrpskog i četničkog radikalizma u Republici Hrvatskoj i s time upoznati svijet – ili ćemo i dalje nasjedati na njihova kukavičja jaja i sami distribuirati šovinističke, fašistoidne, pro-četničke pamflete koji se rađaju u njihovim bolesnim glavama?

Zlatko Pinter

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Izborno ludilo: Kreće ribolov, jer za političare narod je riba, riba koja pamti 5 sekundi

Objavljeno

na

Objavio

Godine Gospodnje 2019., dana 26, mjeseca ožujka, predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović, mahnut će startnom zastavicom za još jednu izbornu utrku u 4 etape.

Krenut će izborni ciklus, koji će se smjenjivati svakih šest mjeseci, a ponekim će upasti i unutarstranački izbori pa će to biti utrka u pet etapa. Kreće borba, uhljeba i karijerista za narod u kojoj će borbu voditi PR i spin majstori vodeći se pravilom zlatne ribice. Kreće ribolov, jer za političare narod je riba, riba koja pamti 5 sekundi i koji bi eto trebali funkcionirati po načelu – Obećanje, ludom radovanje.

Piše: Ante Rašić

U izbornoj kampanji narodu će se pričati kako su ovi, pa opet ovi i tako u nedogled, izbori ključni za njihov život i egzistenciju. Tako će oni koje oni trebaju poslati u birokratski raj na plaću kakvu narod ni na lutriji ne može osvojiti ili im za to treba čitav radni vijek, boriti se za njihovo dobro.

Borit će se da oni ništa ne brinu, da će im djeci i unucima biti bolje u Irskoj, Njemačkoj ili Bože sačuvaj Orbanovoj Mađarskoj.
Stati će priče o sposobnima ili nesposobnim političarima, o smrti djece u ambulantama, o sposobnim ravnateljima s nekoliko stranačkih iskaznica, o milijardama za sanaciju brodogradilišta i socijalizma da se narod ne bi pobunio i ne daj Bože izišao na ulicu da ugrozi političku stabilnost.

Prestat će priče o Mercedesima, opustošenoj Lici pogotovo Slavoniji za koju nema spasa bez obzira na teške milijarde koje država „dobrodušno” ukrcava u nju. Nestat će i Pupovac i kurikularna reforma, te teme neće biti na dnevnom redu, jer nećemo sad izazivati i sami sebi praviti štetu, a nestat će i Ogulinsko zelje, bratstvo i jedinstvo, stanovi i apartmani, svi će postati spasitelji Hrvatske čistih ruku i svijetla obraza.

Iskakat će tako političari i kandidati za financijski jackpot s naslovnica novina, TV ekrana i portala. Užarit će se društvene mreže, možda neka političarka osvane na Instagramu u sexi izdanju, jer izbori nemaju cijenu. Krcat će se šleperi novaca medijima koji, eto moraju biti good guys jer no no, ne smije se pisati loše, pogotovo ne o našim, a tko su to narodu naši ili njihovi.

Kreće borba klauzurama i stranačkim skupovima. Popunjavat će se sportske dvorane kvotama. Ratovat će oni lijevi međusobno, malobrojna desnica je i onako davno podijeljena, a oni narandžasti, vrebat će svoju priliku ili nepriliku iz prikrajka. Plavi su davno postali bezbojni, oni više niti smrde niti mirišu, postali su bez boje i mirisa ili će sad na izborima postati tamno plavi s nijansama crne.

Zvonit će telefoni, slati sms poruke, pozivati na pečene volove, čobance ili roštilj. Pivo će curiti potocima, narod će piti i jesti, a netko će im šaptati na uhu-ne zaboravi 26. svibnja glasamo za „naše” bolje sutra.

Naš Lovro će opet postati „sveti” Lovro, Bero spasitelj demokracije, a Božo svjetionik poštenja. Anka će loviti po Zagrebu, Krešo po Samboru, a Miletić po Uljaniku.

Plenki će biti kalif umjesto kalifa, a kreditni rejting putokaz da za Hrvate postoji svjetlo na kraju tunela, a tunel dugačak do Hamburga. Nitko se više neće sjećati grupe Borg, Uljanikovih milijardi, Mercedesa, Baraka, migranata, Ovčare, Vukovara, Škabrnje, još samo da nema tog nesretnog Bleiburga jer Jasenovac i dvije kolone nisu problem.

Imamo nove vrijednosti i nove moralne vertikale, vertikale poput Jelene Veljače ili novog doktora znanosti, najveći oslonac vlade u izglasavanju milijuna za roštilj, pivo ili podobne medije. Hrvati će zahvaljujući tim novcima napuniti prazan želudac i ugasiti žeđ, mediji napuniti blagajne.

Hodat će tako Hrvati od fešte do fešte, ma nije važno tko ju organizira jer sit bolje razmišlja, umirovljenici pljeskati povećanju mirovina jer umjesto 27 vekni kruha, sada će zahvaljujući vladi imati za cijeli mjesec. Ma tko ne bi volio takvu vladu.

Hodat će tako mlade nade u Armanijevim i Bossovim odijelima, pa iako bilo i 40 C, PR stručnjaci će skakati od njih, a lokalne stranačke vođe ponizno pljeskati i skandirati, ne njima već velikom vođi jer vođa zna.

Narod, oni koji trebaju izaći na izbore i zaokružiti listu ili omiljenog kandidata, e njih nitko ništa ne pita jer oni nisu tu da pitaju već glasaju, glasaju za „njihovo” dobro.

Narod je zaboravio na referendumske inicijative, zaboravili su na Istanbulsku konvenciju, na izmjene izbornog zakona, na „svetog Lovru” i APIS. Zaboravili su na milijune, stotine milijuna, ma milijarde, ma narod je riba, riba koja pamti pet sekundi i reagira na mrvice. Reagira na porciju graha, čobanca, tri ćevapa s roštilja i čašu piva, no jeli baš tako, e pa reći će nam rejting ispitivanja, a onda će narod opet nešto popiti 28 svibnja.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Diktatorica Veljača i dr. Bandić

Objavljeno

na

Objavio

Kako bi samo blagotvorna, pravična i općekorisna bila presuda na doživotni zatvor Radovanu Karadžiću da se dogodila 1996.! Pa čak i 1998. ili 1999. Ni 2001. ne bi bila za baciti.

Ovako, 2019., gotovo četvrt stoljeća nakon zlodjela za koja mu se sudilo, unatoč maksimalnog kazni ostaje gorak dojam zakašnjele pravde. Istina, bolje ikad nego nikad, ali “na vrijeme” je neusporedivo bolje nego “ikad”, jer prespora pravda, barem ovozemaljska, nikada nije potpuna.

Presuđen je starac koji je u međuvremenu nesmetano mogao raditi na vlastitoj mitizaciji, a razvoj događaja u zadnje 24 godine nakon rata nepovratan je i u mnogome nepopravljiv.

Svijet je 1995., u godini okončanja rata, bio potpuno drugačiji od današnjeg. Oni koji su tada bili starci više nisu živi, tadašnji zreli su današnji starci, a nekadašnji mladići i djevojke su sada sredovječni ljudi. O tome da su se u međuvremenu rodile i odrasle čitave nove generacije je izlišno i govoriti.

Drugačije se živi, posluje, komunicira, zabavlja. Karadžić je trebao biti osuđen u vrijeme kada još nije bilo mobitela, Interneta, društvenih mreža, šoping centara, komercijalnih televizija.
 Primjerice, tko je tada mogao zamisliti da će se mreža povezanih kompjutera šačice informatičkih frikova toliko razviti da će prožeti naše živote i umnogome određivati njihov ritam?

Tko je u vrijeme Santa Barbare i Rose Salvaje mogao pomisliti da će 2019. jedna glumica iz sapunica preko te mreže pozvati ljude na neki prosvjed na temu kojom se nikada ranije nije bavila, a već sutra će je primati premijer, predsjednica, ulizivati joj se i dopuštati joj da kroji zakone i određuje članove radnih skupina?

Čovjeku iz 1995. bi to bilo neshvatljivo bulažnjenje, nešto nepronično, kao da čita drevno, zakučasto, hermetično proročanstvo. Ili, tko je 1995. mogao pomisliti da će Milan Bandić jednoga dana postati počasni doktor Sveučilišta u Zagrebu?

No, krenimo redom. U ožujku 2019. godine, dioba vlasti u Hrvatskoj izgleda ovako: vlast se dijeli na zakonodavnu, sudsku, izvršnu i Jelenu Veljaču.

Uza sav respekt prema takvom aktivizmu i uz pretpostavku da Veljača s najboljom namjerom koristi svoju popularnost, društvene mreže, sunčan dan i revolt javnosti oko emotivno nabijene teme kao što je nasilje u obitelji, zabrinjavajuće je da osoba koja po tom pitanju nema nikakvih kvalifikacija niti prethodnog aktivističkog rada par dana nakon, ne osobito masovnog, Facebook-okupljanja biva primljena od strane premijera kao relevantna sugovornica o socijalnim politikama, resorna ministrica joj podnosi raport, a kao kruna svega glumica imenuje ljude u radne skupine, piše Nino Raspudić / Večernji list

Nakon tog farsičnog Facebook-državnog udara i pokoravanja Vlade, Veljača je pozvala na red Predsjednicu jer se nije nacrtala na prosvjedu: “Čini mi se da bi njena, barem simbolička podrška bila potrebna. Nije se pojavila, apsolutno mi je žao. Pozvali smo sve političare i u tom smislu sam jako razočarana. Ja sam se nadala da će ona kao žena doći podržati inicijativu” – izjavila je.

Što to znači “kao žena”? Jesu li muškarci a priori skloniji podržati nasilje? Je li to rodno stereotipno? Nadalje, koje su granice diktata samoproglašenih menadžera tuđe patnje? Podržava li automatski nasilje u obitelji onaj tko smatra kako se ne može na temelju instant uskakanja u temu o kojoj nemaš nikakve kvalifikacije i legitimiteta, pretendirati na vođenje socijalne i obiteljske politike države?

Izborna je godina i kriteriji su davno spušteni, pa je dan nakon primljene packe Veljaču i suradnice primila Predsjednica. Veljača joj je velikodušno oprostila što nije bila na prosvjedu, a sirota Predsjednica se pravdala kako nije mogla statirati u publici zbog privatnih obveza.

Mediji su kao najrelevantnije s tog sastanka prenijeli da su predsjednica i Veljača na sastanak stigle s istim frizurama, te pod naslovom “Modni dvoboj na Pantovčaku” kako je predsjedničina savjetnica imala istu bluzu kao ugledna gošća.

Možete li zamisliti Franju Tuđmana, ili čak Zorana Milanovića, kako prima nekog padobranca u državnu temu i podnosi mu raporte, par dana nakon što je dotični preko Facebooka pozvao na skup?

Događaju se nenormalne stvari. Što je sljedeće nakon instant Facebook-upravljanja resorom socijalne skrbi i obitelji? Hoće li kakva instagramuša preko noći izvaninstitucionalno preuzeti reformu školstva? Neki viđeniji tviteraš preuzeti uzde zdravstvene i mirovinske reforme? Forumski mudrijaš preuzeti vojsku? Bloger na temelju lajkova doći na čelo Nadbiskupije? Pobjednik reality showa automatski zasjesti na čelo Ustavnog suda?

Bizarno je da je na Veljačinom prosvjedu bio, dakle i prosvjedovao, valjda protiv samoga sebe, i premijer Plenković. Ako je i on tamo, protiv koga se bune? Tko je adresat prosvjeda? Tražile su se i neke stvari koje postoje već trideset godina, poput sos-telefona, kako je lijepo objasnila veteranka te borbe Neva Tolle, a gotovo svi drugi zahtjevi su ionako već u postupku.

Nekoliko desetljeća rada i borbe oko tih tema starim aktivisticama nije omogućilo pristup stolu vladajućih i medijsku pozornost koju je dobila Jelena Veljača nakon jedne objave na Facebooku. Na prvi pogled se čini kako je dobro što je tako javnost dodatno senzibilizirana za temu nasilja u obitelji, ali problem kod ovakve instant pozornosti je u mehanizmu “kako došlo tako i otišlo”.

Važne društvene teme koje se sve više prebacuju na tlo zvjezdane prašine vrlo brzo mogu prestati biti “in”, sutra ih može zamijeniti nešto drugo. Kratkoročni učinak je neupitan, ali devalvira li ovakav način tu problematiku dugoročno, srozava li institucije koje se time bave?

Među čudesima ovoga tjedna ističe se i fotografija s tribine svjetskog nogometnog prvenstva u Rusiji na kojoj ministra financija Zdravka Marića na ramenima na nosi poduzetnik koji se u zadnjim medijskim špekulacijama povezuje s ministricom Žalac. Mene je zadnji na ramenima nosio tata prije četrdeset godina, a gotovo sam vršnjak s ministrom. Što je sljedeće? Je li ga netko od tajkuna zadnjih godina nakon poslovnih ručkova podizao preko ramena da podrigne? Hoćemo li vidjeti i takve fotke?

Šlag na kraju ovog tjedna prepunog bizarnosti je pokretanje postupka za dodjelu počasnog doktorata zagrebačkog sveučilišta gradonačelniku Zagreba Milanu Bandiću. Zanimljivo bi bilo ispitati kako je uopće nastao taj običaj da se nekoga zaslužnog časti doktoratom? Izrada doktorata je vrlo opasna stvar. Tko je to prošao zna o čemu govorim, doktorat usiše čovjeka i pojede mu barem tri-četiri godine života. Ulaziš u područje samo donekle definirano temom, par godina istražuješ, iščitavaš, literatura se širi u beskonačno jer jedna knjiga usmjerava na pet drugih.

Godinama, danju i noću samo ti je to u glavi. Nekoliko puta padaš pod teretom, čini ti se da nikada nećeš ugledati kraj. Svakom tko ima namjeru raditi ozbiljan doktorat, savjetujem da to čini ili prije nego što dobije djecu ili kad potomstvo dovoljno odraste. Barem u mojoj struci, humanistici, paradoksalno, najmanji problem je doktorsku radnju fizički napisati, to je vrh ledene sante ispod kojeg je planina rada i istraživanja. Često se javi i postdoktorski sindrom, na kojeg su me upozoravali stariji, a što sam i sam iskusio, a to je da se nakon dovršenja i obrane doktorata, razboliš.

E sad, nekome tko prođe sve to nije lako gledati kako se počasnim doktoratom olako čašćava. Ako je Bandić imao zasluge za neke segmente Sveučilišta, a za Muzičku akademiju i rješenje njenog prostora definitivno jeste, što mu priznaje i nekadašnji takmac iz drugog kruga predsjedničkih izbora Ivo Josipović, mogu mu se odužiti na neki drugi način.

Temelji problem u slučaju “dr. Bandića” je što je on još na funkciji gradonačelnika grada u kojem sveučilište djeluje, što je dijelom i sukob interesa. Dakle, bilo bi pristojno, barem sačekati da siđe s vlasti, a potom, ako ga prosuđuju zaslužnim za rad Sveučilišta, vidjeti koji je najprimjereniji način da ga se odlikuje. Dodijeliti počasni doktorat osobi koja se nikada nije trudila zračiti akademskim habitusom je kontraproduktivno, pa na koncu, namjeru koja je možda i dobra pretvara u sprdnju. Je li Bandić svjestan da će ga, ako se to dogodi, svi zvati “Doktore”?

To je kao ishoditi da mu se dadne potvrda da je visok dva metra, pa time nije baš pravi dvometraš, nego “počasni”. Nije poznato žudi li on uopće za tim. Ljudi na vlasti ili na drugoj poziciji moći znaju imati čudne prohtjeve. Nekim ljudima koji su se naglo uspeli na društvenoj ljestvici kroz bogatstvo i moć vremenom to prestaje biti dovoljno pa se cilja i na simbolički status.

Počinju furati umjetnine, pa rodoslovlja, pa dvorci, pa plemićke titule, pa akademske titule, makar i počasne. Što je sljedeće? Ostale su još samo beatifikacije i kanonizacije. Možda bi pokušali pribaviti i to, ali je nezgodan osnovni preduvjet, koji se sastoji u tome da si umro. A takvi, kao što je poznato, uglavnom ne misle da su prolazni, da će ikada otići.

Nino Raspudić / Večernji list

 

Hasanbegović: Molim vas višednevnu stanku kako bismo se konzultirali s Jelenom Veljačom

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari