Pratite nas

Kolumne

Zašto Hrvatska ne može naprijed?

Objavljeno

na

Svjetski gospodarski forum objavio je da je sadašnja hrvatska Vlada 6. na svijetu po neučinkovitosti, 16. po rastrošnosti, a Hrvatska je i 4. na svijetu po opterećenosti poslovanja vladinim regulativama. Zbog tako golemoga zakazivanja većine političara aktualne građanske inicijative i potaknuti demokratski procesi ne će moći biti zaustavljeni.

ivan miklenićSvjetski gospodarski forum, kako prenose mediji, objavio je ovih dana svoju ljestvicu globalne konkurentnosti u kojoj se uz ostalo iznosi i podrobna analiza djelovanja institucija, osobito vlada pojedinih država. Prema tom izvješću Svjetskoga gospodarskoga foruma, sadašnja hrvatska Vlada je 6. na svijetu po neučinkovitosti, 16. po rastrošnosti, a Hrvatska je i 4. na svijetu po opterećenosti poslovanja vladinim regulativama, što je jedan od glavnih razloga što nema ni razvitka domaće proizvodnje ni ozbiljnih investicija u Hrvatsku. Ti podatci ne mogu ostaviti ravnodušnim nikoga u Hrvatskoj komu je imalo stalo do općega dobra svih ljudi u Hrvatskoj pa zaslužuju barem djelomičan osvrt.

Prema tom izvješću glede neučinkovitosti vlade lošije od Hrvatske samo je u pet država od 144 države cijeloga svijeta, od kojih je s afričkoga kontinenta samo Libija, koja je izgubila osnovnu unutarnju stabilnost, zatim s azijskoga kontinenta Libanon, koji je žrtva već trajnih nestabilnosti i sukobljavanja na Bliskom istoku, Argentina i Venezuela s južnoameričkoga kontinenta te, što je osobito iznenađenje, susjedna Italija. Nije tajna da se mnoge države, osobito na afričkom, azijskom i južnoameričkom kontinentu, bore s vrlo različitim oblicima unutarnjih nestabilnosti i nedaća, a ipak imaju učinkovitiju vladu od Hrvatske koja nema gotovo nikakvih unutarnjih nestabilnosti. Neučinkovitost sadašnje Vlade, koju su potvrdili stručnjaci Svjetskoga gospodarskoga foruma, koji nemaju ni jednoga razloga da baš prema Hrvatskoj budu neobjektivni, potvrđuju u Hrvatskoj često isticanu ocjenu o lošem, neprimjerenom i razarajućem upravljanju hrvatskom državom i njezinim resursima. Takvu ocjenu o sadašnjoj Vladi iznosi i dio opozicijskih stranaka, koje se zadovoljavaju verbaliziranjem te činjenice, a nisu spremne baš ništa poduzeti da Vladu natjeraju da bude efikasnija premda za to imaju na raspolaganju više demokratskih sredstava.

Jedan od najvećih paradoksa u Hrvatskoj su izjave, koje se ponekad mogu čuti iz usta vladajućih političara, kojima se za neučinkovitost krivnja prebacuje na tzv. birokraciju. Takve izjave zapravo su obmanjivanje javnosti jer svi državni službenici za svoj rad ili nerad odgovaraju ministrima u svojim resorima te ne bi moglo biti nerada, ni zadržavanja predmeta, čak ni toliko korupcije, kad bi ministrima stvarno bilo stalo do veće učinkovitosti državnih tijela. Ministri su također osobno odgovorni za postojeće pretjerano administriranje, bezbrojne dozvole, potvrde, izvatke, izvješća i slično koji se zahtijevaju po sadašnjim propisima, jer ne žele mijenjati te propise. I o pretjeranoj reguliranosti može se često čuti iz usta političara, ali oni, premda populistički javnosti govore o tome, ništa ne poduzimaju da bi to promijenili premda za to imaju sve ovlasti, jer im očito nisu u prvom planu ciljevi općega dobra. Poznajući interese koje imaju određene političke snage koje ne žele ne samo dobro Hrvatskoj, nego čak ni postojanje Hrvatske kao države, teško se oduprijeti dojmu da je i sadašnja Vlada sklonija ispunjavati zahtjeve tih političkih snaga negoli zahtjeve općega dobra, odnosno zahtjeve legalnih i legitimnih hrvatskih nacionalnih interesa.

Podatak da je Hrvatska 16. na svijetu po rastrošnosti svoje sadašnje Vlade potvrđuje da se proračunska sredstva unatoč svim dokumentima i javnim očitovanjima, osim za predviđene svrhe, troše nenamjenski, odnosno da se različito prikazuju pojedine stavke rashoda od stvarnoga trošenja tih sredstava. Oporbene političke stranke, koje imaju uvid u tu rastrošnost, o tome ili ne progovaraju ili govore vrlo rijetko, jer se takvom ponašanju raduju u nadi da će ga i one nastaviti kada dođu na vlast. Poznata je činjenica da se opaske državne revizije, koja je po svoj prilici često široke ruke, uglavnom ne uvažavaju. Više je nego porazna činjenica da gotovo ni jedno ministarstvo ne djeluje na korektan način da bi bilo pošteđeno kritičkih opaski revizije. Nije li upravo u činjenici rastrošnosti tolika žudnja za vlašću, a da se zanemaruju i podcjenjuju svi ostali ciljevi i zadaće koje bi vlada trebala ispunjavati?

Podatak pak da je Hrvatska 4. na svijetu po opterećenosti poslovanja otkriva da je sadašnjoj Vladi, a vrlo slično su radile i prošle, zapravo cilj onemogućiti gospodarski razvitak zemlje. Mnogo puta, osobito u svim predizbornim kampanjama, obećavane su promjene, ali promjena nema jer ih političari ne žele i jer je upravo takvo stanje određenim političkim snagama optimalno. Na tom pitanju, prevažnom za budućnost Hrvatske, svoje sustavno nečinjenje očitovale su sve vlade od 2000. godine pa se nameće zaključak da su ili vlade potpuno nesposobne ili tako moraju postupati jer su pod diktatom određenih moćnijih snaga.

Nije stoga ni iznenađenje što izvješće Svjetskoga gospodarskoga foruma Hrvatsku po povjerenju u političare stavlja na 124. mjesto, što znači da je još manje povjerenje u političare u samo još 20 država na svijetu. Doista je mnogo razloga što hrvatski građani ne mogu imati povjerenje u većinu političara bez obzira na njihovu stranačku ili ideološku pripadnost, odnosno jesu li na vlasti ili u opoziciji, jer oni u biti umjesto na dobro rade na zlo Hrvatskoj. Takvo procjenjivanje političara prošireno je u najšire krugove hrvatskoga društva i s njim se ne slaže samo onaj dio društva koji zahvaljujući takvom ponašanju većine političara uživa stanovite povlastice. Da je u Hrvatskoj prepoznato razarajuće djelovanje većine političara, zbog čega Hrvatska nikako ne može naprijed, pokazuju i aktualne građanske inicijative i potaknuti demokratski procesi koji, na sreću, ne će moći biti zaustavljeni i koji jedini mogu odškrinuti vrata boljega upravljanja Hrvatskom, a onda i bolje budućnosti.

Ivan Miklenić/dnevno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Miklenić: Liječenje medijskih tumora

Objavljeno

na

Objavio

Umjesto promjena zakonskih odredaba koje omogućuju podizanje optužaba protiv medija koji namjerno ocrnjuju neistomišljenike, trebalo bi na presudama učiti i tako liječiti tumore u medijskom prostoru.

Mediji i tužbe

Večernji list je u subotu 12. siječnja u političkom magazinu »Obzor« objavio tekst pod naslovom »Suci i političari kreirali sustav bogaćenja na račun kritika u medijima«, a u podnaslovu toga teksta među ostalim navedena je tvrdnja da danas sudci »olako dosuđuju neopravdane i visoke odštete dužnosnicima protiv nakladnika medija«.

I drugi mediji u najnovije su vrijeme problematizirali sudske presude na štetu medijskih djelatnika i nakladnika medija, a neki mediji i drugi javni subjekti zbog tih pojedinih presuda zatražili su i promjenu zakonskih odredaba na temelju kojih su te presude donesene.

Očito, u javnosti je otvoreno društveno pitanje koje se tiče više članova društva nego što bi se to na prvi pogled moglo činiti, pa zaslužuje makar parcijalan osvrt sa stajališta općega dobra.

Svaki član hrvatskoga društva, kao i svaki čovjek općenito, ima potrebu biti informiran, odnosno steći znanje o svim relevantnim čimbenicima, od institucija do osoba u tim institucijama i o njihovu djelovanju.

Relevantni čimbenici nisu niti mogu biti jednoznačni, jer relevantnost ovisi o širini kruga ljudi kojih se tiče djelovanje određene institucije odnosno osoba u tim institucijama te o objektivnoj važnosti određenih podataka o tim institucijama i osobama u njima.

Dakle, mogu postojati i postoje potpuno irelevantni podatci i znanja i o pojedinim institucijama i o pojedinim osobama u njima.

Drugim riječima postoji u svakom društvu javni interes za određene relevantne informacije i spoznaje, no vrlo je teško ili nemoguče potpuno točno odrediti gdje je granica između javnoga interesa i prava na dostojanstvo i privatnost institucija i osoba u njima.

Nemogućnost da se točno objektivno odredi ta granica u većini medija vrlo se često zlorabi za pristranost, za zaštitu pripadnika mediju ili medijskim djelatnicima bliske interesne skupine, odnosno za »deranje kože« pripadnicima suprotstavljene interesne skupine.

“Deranje kože”

Vrlo je čest slučaj da se prozivaju bilo institucije bilo osobe iz suprotstavljene interesne skupine za sasvim konkretna (ne)djela, a istodobno se prešućuju doslovno takva ili još gora (ne)djela pripadnika vlastite interesne skupine ili mediju i medijskim djelatnicima bliske interesne skupine.

U takvu ponašanju često nije žrtva samo javni interes, nego i cjelokupna javnost jer pristrano obaviještena zapravo ostaje dezinformirana i izmanipulirana.

Veoma je mnogo informacija i znanja koje bi hrvatski građani voljeli doznati, što je konačno i njihovo pravo i javni interes, no ostaju uskraćeni jer »gospodari« glavne struje javnoga mnijenja doziraju informacije po svojim interesima ili po interesima svojih nalogodavaca.

Često vrlo tendenciozna pitanja koja novinari po naputku svojih urednika moraju postaviti javnim osobama očit su primjer manipulacije i zloporabe javnoga interesa.

Premda je svima očito da je već takvo medijsko ponašanje pristrano, nekorektno, često upravo bezočno, još je gore kad se za »deranje kože« ideološkim ili političkim neistomišljenicima pribjegava poluistinama ili čak neistinama, izmišljotinama.

Osobe tako »oderane kože« često nemaju nikakvih izgleda sa svoga lica isprati utisnutu javnu ljagu pa su prisiljene zaštitu svojega dostojanstva i svojega dobroga glasa potražiti na sudu. U hrvatskim okolnostima, u kojima ima relativno puno »deranja kože« ideološkim ili političkim neistomišljenicima, zapravo vrlo mali broj ocrnjenih osoba zatraži zaštitu na sudu.

Namjerno ocrnjivanje neistomišljenika

Među onima koji znaju tražiti zaštitu na sudu ima često i onih koji bi željeli da ta društvena institucija potvrdi njihovu nedužnost premda uopće nisu nedužni, jer mediji su prenijeli vjerodostojne i istinite informacije. I u takvim slučajevima vrlo je važna uloga sudaca i sudova da prepoznaju tko zastupa istinu.

Zadaća je i Državnoga odvjetništva, na svim razinama, zaštititi javni interes i hrvatske građane općenito od očitih dezinformacija i manipulacija, kao i javne institucije od pristranoga vrijeđanja, sramoćenja ili ocrnjivanja.

Dosadašnje sudske presude za duševne boli u iznosu od 15 do 50 tisuća kuna ipak nikako ne mogu biti očitovanje »sustava za bogaćenje na račun kritika u medijima« jer se s takvim svotama baš nitko ne može obogatiti, pa je očito riječ o namjernom medijskom napuhivanju i preuveličavanju.

Ne bi se moglo smatrati ni etičkim ponašanjem sudstva ako bi takvim presudama štitilo samo svoje članove, odnosno svoju skupinu, kao što se ne bi moglo etičkim smatrati ponašanje medija i medijskih djelatnika koji bi smišljeno prešućivali slabosti ili čak krivična djela u vlastitim redovima, a na velika zvona stavljali nedjela svih drugih.

Pravedne sudske presude – i medijskim djelatnicima – trebale bi imati i društveno-odgojnu ulogu te bi trebale biti s jedne strane upozorenje da se takva nedjela više ne čine, a s druge strane opomena da će takva nedjela, budu li se i dalje činila, ipak biti kažnjena.

Umjesto promjena zakonskih odredaba koje omogućuju podizanje optužaba protiv medija koji namjerno ocrnjuju neistomišljenike, trebalo bi na presudama učiti i tako liječiti tumore u medijskom prostoru.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Marijan Križić: Kršćanska Europa se urušava

Objavljeno

na

Objavio

Sustavno nam nameću relativističke “vrijednosti”, koje razaraju temeljnu supstanciju čovjekova života i zajedništva

Sudeći prema događajima u protekloj godini, ni u ovoj koja nam upravo otvara svoja vrata, zasigurno nam ne će biti dosadno. Zapravo živimo u vremenu dramatičnih promjena globalnih razmjera, kakve povijest nije zabilježila. Možda najbliža usporedba je ona s urušavanjem i padom Rimskoga Carstva i goleme seobe naroda u Europi koja je iz temelja promijenila političku, kulturnu i civilizacijsku sliku Sredozemlja, na čijem je zgarištu potom iznikla i oblikovala se kršćanska Europa, koja je u narednim stoljećima presudno utjecala na svjetsku povijest.

Kršćanska Europa se urušava, točnije rečeno ona se već urušila. Ispražnjena od duhovnog sadržaja, Europa gubi svoj identitet, a s time i svoju vitalnost. Europa je u demografskom slobodnom padu i nitko više ne vidi načina da se to zaustavi. Štoviše sustavno se nameću relativističke “vrijednosti”, koje razaraju temeljnu supstanciju čovjekova života i zajedništva. Nametanjem tih antivrijednosti dodatno se rastaču i posljednje uporišne točke na kojima počiva budućnost svakoga naroda: brak, obitelj i djeca. Umjesto da takvi pogubni trendovi potaknu na buđenje, pa i obraćenje, oni kao da još više razjaruju autodestriuktivne strasti gospodara institucija, koje su po naputku Antonia Gramscia već odavno zauzeli.

Kao da se pred nama otvaraju stranice Apokalipse, koje u prosječno upućenom čovjeku izazivaju strah i nemoć pred kataklizmičkim događanjima. Da ne bi bilo nikakve dvojbe, mi doista živimo u vremenu u kojemu se obistinjuju riječi iz Otkrivenja, jer knjiga Otkrivenja nije fikcija, koja se  odnosi na neko imaginarno područje i apstraktno vrijeme, nego je knjiga života, koja govori o nama  i o našem vremenu. Ali knjiga Otkrivenja nije knjiga zastrašivanja, nego knjiga nade i velikog obećanja za one koji iščekuju milost i spasenje. U njoj se ispunjavaju riječi sv. Ivana Krstitelja u kojemu on svjedoči o Onome, kojemu Ivan nije dostojan razriješiti remenje na obući:  “U ruci mu vijača, pročistit će svoje gumno i skupiti žito u svoju žitnicu, a pljevu spaliti ognjem neugasivim.« (Lk 3,17). U dramatičnim Isusovim riječima koje čitamo u Lukinu evanđelju (usp. Lk 21,25-32), kao da nam se otvaraju stranice naše povijesti. “Kada čujete za ratove i bune, nemojte se prestrašiti…”, govori  Isus te nastavlja o velikim znacima na nebesima, o progonima, o izdajstvu najbližih… Unatoč tome završava riječima: “…ni jedna vlas s glave neće vam propasti.” To znači da smo nad svime što nam se događa, zaogrnuti Božjom milošću, Božjim mirom i spasenjem.

Čitava povijest kršćanstva obilježena je progonima kršćana diljem svijeta. U posljednjim vremenima ti su progoni poprimili goleme razmjere, posebice u velikim dijelovim Afrike i Azije. Sve ovo dramatično se približava Europi u kojoj se svako malo pojedinačni slučajevi nasilja slijevaju u rijeku jedne opće pojave, koju i ne primjećujemo. Poput žabe u toploj vodi koja se približava točki vrenja. Na razvalinama golemog Rimskog Carstva niknula je nova civilizacija. Sve ono što je bilo zdravo u njemu, a to je vjera u Krista postalo je ishodište i rasadište novoga života i nove civilizacije.

U svim presudnim trenutcima Bog šalje svoje proroke da prokrče put i uvedu nas u novo poglavlje ljudske povijesti. Na prijelazu iz 5. u 6. stoljeće pojavio se sv. Benedikt. U to vrijeme nad Rimljanima su vladali arijanski Goti. Benedikt kao Rimljanin vidio je da je stari svijet i stara slava Rima otišla u nepovrat. Tražio je što Bog želi od toga vremena i svijeta u nastajanju. Iz samostana u Monte Cassinu sv. Benedikt je sa svojom redovničkom braćom krenuo u preobrazbu novoga svijeta i zato ga je s pravom Crkva proglasila zaštitnikom Europe. Bog ni danas ne će odbaciti europsku baštinu. Ali i ovaj puta će doći Krist s vijačom, odbaciti pljevu i sabrati svoje žito. Iz toga sjemena niknut će novi život, i novi identiteti. Ništa vrijedno Bog ne će odbaciti, nego će sve dobrobiti ugrađeno u Božji puzzle po kojemu Bog spašava čovječanstvo i ljudski rod. Kroz povijest su nastajale i nestajale civilizacije i narodi. Neki narodi uspjeli su se održati i nadživjeti civilizacijske lomove. Najbolji primjer u tome su Židovi. Njihov opstanak uistinu je znak, kojega je teško objasniti bez promišljanja o Božjem planu i providnosti. Europa kakvu danas vidimo, za nekoliko desetljeća sigurno više neće postojati. Hoće li opstati hrvatski narod ovisi isključivo o nama i o tome koliko ćemo ostati vjerni Bogu.
Isus nam poručuje: “U svijetu ćete imati patnju. Ali, ohrabrite se: ja sam pobijedio svijet” (Iv 16,33). Ako ostanemo uz Krista i mi smo pobjednici.
Tako neka bude!

Marijan Križić, Veritas

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari