Pratite nas

Kolumne

Zašto Hrvatska ne može naprijed?

Objavljeno

na

Svjetski gospodarski forum objavio je da je sadašnja hrvatska Vlada 6. na svijetu po neučinkovitosti, 16. po rastrošnosti, a Hrvatska je i 4. na svijetu po opterećenosti poslovanja vladinim regulativama. Zbog tako golemoga zakazivanja većine političara aktualne građanske inicijative i potaknuti demokratski procesi ne će moći biti zaustavljeni.

ivan miklenićSvjetski gospodarski forum, kako prenose mediji, objavio je ovih dana svoju ljestvicu globalne konkurentnosti u kojoj se uz ostalo iznosi i podrobna analiza djelovanja institucija, osobito vlada pojedinih država. Prema tom izvješću Svjetskoga gospodarskoga foruma, sadašnja hrvatska Vlada je 6. na svijetu po neučinkovitosti, 16. po rastrošnosti, a Hrvatska je i 4. na svijetu po opterećenosti poslovanja vladinim regulativama, što je jedan od glavnih razloga što nema ni razvitka domaće proizvodnje ni ozbiljnih investicija u Hrvatsku. Ti podatci ne mogu ostaviti ravnodušnim nikoga u Hrvatskoj komu je imalo stalo do općega dobra svih ljudi u Hrvatskoj pa zaslužuju barem djelomičan osvrt.

Prema tom izvješću glede neučinkovitosti vlade lošije od Hrvatske samo je u pet država od 144 države cijeloga svijeta, od kojih je s afričkoga kontinenta samo Libija, koja je izgubila osnovnu unutarnju stabilnost, zatim s azijskoga kontinenta Libanon, koji je žrtva već trajnih nestabilnosti i sukobljavanja na Bliskom istoku, Argentina i Venezuela s južnoameričkoga kontinenta te, što je osobito iznenađenje, susjedna Italija. Nije tajna da se mnoge države, osobito na afričkom, azijskom i južnoameričkom kontinentu, bore s vrlo različitim oblicima unutarnjih nestabilnosti i nedaća, a ipak imaju učinkovitiju vladu od Hrvatske koja nema gotovo nikakvih unutarnjih nestabilnosti. Neučinkovitost sadašnje Vlade, koju su potvrdili stručnjaci Svjetskoga gospodarskoga foruma, koji nemaju ni jednoga razloga da baš prema Hrvatskoj budu neobjektivni, potvrđuju u Hrvatskoj često isticanu ocjenu o lošem, neprimjerenom i razarajućem upravljanju hrvatskom državom i njezinim resursima. Takvu ocjenu o sadašnjoj Vladi iznosi i dio opozicijskih stranaka, koje se zadovoljavaju verbaliziranjem te činjenice, a nisu spremne baš ništa poduzeti da Vladu natjeraju da bude efikasnija premda za to imaju na raspolaganju više demokratskih sredstava.

Jedan od najvećih paradoksa u Hrvatskoj su izjave, koje se ponekad mogu čuti iz usta vladajućih političara, kojima se za neučinkovitost krivnja prebacuje na tzv. birokraciju. Takve izjave zapravo su obmanjivanje javnosti jer svi državni službenici za svoj rad ili nerad odgovaraju ministrima u svojim resorima te ne bi moglo biti nerada, ni zadržavanja predmeta, čak ni toliko korupcije, kad bi ministrima stvarno bilo stalo do veće učinkovitosti državnih tijela. Ministri su također osobno odgovorni za postojeće pretjerano administriranje, bezbrojne dozvole, potvrde, izvatke, izvješća i slično koji se zahtijevaju po sadašnjim propisima, jer ne žele mijenjati te propise. I o pretjeranoj reguliranosti može se često čuti iz usta političara, ali oni, premda populistički javnosti govore o tome, ništa ne poduzimaju da bi to promijenili premda za to imaju sve ovlasti, jer im očito nisu u prvom planu ciljevi općega dobra. Poznajući interese koje imaju određene političke snage koje ne žele ne samo dobro Hrvatskoj, nego čak ni postojanje Hrvatske kao države, teško se oduprijeti dojmu da je i sadašnja Vlada sklonija ispunjavati zahtjeve tih političkih snaga negoli zahtjeve općega dobra, odnosno zahtjeve legalnih i legitimnih hrvatskih nacionalnih interesa.

Podatak da je Hrvatska 16. na svijetu po rastrošnosti svoje sadašnje Vlade potvrđuje da se proračunska sredstva unatoč svim dokumentima i javnim očitovanjima, osim za predviđene svrhe, troše nenamjenski, odnosno da se različito prikazuju pojedine stavke rashoda od stvarnoga trošenja tih sredstava. Oporbene političke stranke, koje imaju uvid u tu rastrošnost, o tome ili ne progovaraju ili govore vrlo rijetko, jer se takvom ponašanju raduju u nadi da će ga i one nastaviti kada dođu na vlast. Poznata je činjenica da se opaske državne revizije, koja je po svoj prilici često široke ruke, uglavnom ne uvažavaju. Više je nego porazna činjenica da gotovo ni jedno ministarstvo ne djeluje na korektan način da bi bilo pošteđeno kritičkih opaski revizije. Nije li upravo u činjenici rastrošnosti tolika žudnja za vlašću, a da se zanemaruju i podcjenjuju svi ostali ciljevi i zadaće koje bi vlada trebala ispunjavati?

Podatak pak da je Hrvatska 4. na svijetu po opterećenosti poslovanja otkriva da je sadašnjoj Vladi, a vrlo slično su radile i prošle, zapravo cilj onemogućiti gospodarski razvitak zemlje. Mnogo puta, osobito u svim predizbornim kampanjama, obećavane su promjene, ali promjena nema jer ih političari ne žele i jer je upravo takvo stanje određenim političkim snagama optimalno. Na tom pitanju, prevažnom za budućnost Hrvatske, svoje sustavno nečinjenje očitovale su sve vlade od 2000. godine pa se nameće zaključak da su ili vlade potpuno nesposobne ili tako moraju postupati jer su pod diktatom određenih moćnijih snaga.

Nije stoga ni iznenađenje što izvješće Svjetskoga gospodarskoga foruma Hrvatsku po povjerenju u političare stavlja na 124. mjesto, što znači da je još manje povjerenje u političare u samo još 20 država na svijetu. Doista je mnogo razloga što hrvatski građani ne mogu imati povjerenje u većinu političara bez obzira na njihovu stranačku ili ideološku pripadnost, odnosno jesu li na vlasti ili u opoziciji, jer oni u biti umjesto na dobro rade na zlo Hrvatskoj. Takvo procjenjivanje političara prošireno je u najšire krugove hrvatskoga društva i s njim se ne slaže samo onaj dio društva koji zahvaljujući takvom ponašanju većine političara uživa stanovite povlastice. Da je u Hrvatskoj prepoznato razarajuće djelovanje većine političara, zbog čega Hrvatska nikako ne može naprijed, pokazuju i aktualne građanske inicijative i potaknuti demokratski procesi koji, na sreću, ne će moći biti zaustavljeni i koji jedini mogu odškrinuti vrata boljega upravljanja Hrvatskom, a onda i bolje budućnosti.

Ivan Miklenić/dnevno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivica Šola: Europa gori, a baba se češlja

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Reuters

Idu europski izbori, prazni temama, samo neke parole i prenemaganja, s mnogo etiketa populisti, suverenisti, briselski ćate… Propitivanja Europe i svijeta nigdje.

Sve gluposti hrvatske politike kada su međunarodne integracije u pitanju, pa i EU članstvo, mogu se svesti na jednu: brkanje svrhe i sredstava. Za razliku od Poljaka, Mađara, Čeha…, koji su svoje članstvo u EU-u shvatili kao sredstvo, a ne svrhu, mi smo napravili obrnuto.

Nevidljiva ruka

Isto je bilo i s ulaskom u Svjetsku trgovinsku organizaciju. Ista glupost radi se i s uvođenjem eura, iako već i njemački think tank “CEP”, ne grčki ili talijanski, u izvješću “Dvadeset godina eura: dobitnici i gubitnici”, jasno kaže da su od uvođenja eura najviše koristi imale ekonomije tipa Njemačke ili Nizozemske, dok je isti taj euro ekonomije poput Italije, Francuske ili Španjolske, bacio na koljena.

Primjerice, dok su Talijani imali liru i monetarni suverenitet, mogli su je u slučaju pada produktivnosti deprecirati i tako očuvati konkurentnost, čitaj snagu izvoza.

Euro, pojednostavljeno, je deprecirana dojčmarka, a tvrdnja da je on ključan zbog olakšane trgovinske razmjene, rasplinu se kao mjehur od sapunice kada gledamo robnu razmjenu zemalja u EU-u koje nisu i onih koje jesu u eurozoni, piše Ivica Šola / Glas Slavonije

Kod nas se opet čini ista pogreška, euro i njegovo uvođenje gleda se kao svrha, bez izračuna koristi i šteta, samo zato što je neko suho zlato tako odlučilo. Mi nismo, u kontekstu opasne ideje “više Europe” i stvaranja neke nadnacionalne megadržava, nigdje u javnosti vidjeli ozbiljnu raspravu, iako je nakon Trumpa jasno da ideologija globalizma, pa onda i EU ideologija europeizma kao njena inačica, postaje stvar prošlosti.

Umjesto toga – plašenja naroda, discipliniranja raznih Orbana i prosipanje prevladanih neoliberalnih dogmi i laži. Tako se Trumpa optužuje za protekcionizam, za rušenje temeljnog pravila tzv. slobodne trgovine.

Zato ću ponoviti što već napisah u Slobodnoj, jer, kažu, ponavljanje je majka znanja: Dok nije bilo Trumpa, nije bilo protekcionizma, nije bilo zaštite domaćeg tržišta, sve se ravnalo “providnošću” koju je Adam Smith nazvao “nevidljiva ruka”, sintagma koja govori kako ljudska sebičnost na tržištu na kraju ima dobre posljedice za sve, da se tržište samo regulira, da je poput pape – nezabludivo. Ma nemoj! Adam Smith, moralni filozof, nije vjerovao u tržište kako mu lažno pripisuju današnji tržišni fundamentalisti.

Tiha invazija na Europu

Kako nisam ekonomist nego također moralni filozof kao Smith, kako sam kao mazohist išao čitati Smithove goleme knjižurine – ni on sam ne gleda na tržište apsolutno, kao samoregulatora, kao “nevidljivu ruku”, on to dopušta, ali kada bi postojali uvjeti “savršene konkurentnosti”.

No u stvarnosti to nije moguće, pa bi jače države požderale slabije, pa i njegovu Škotsku, tada ne baš bogatu. Slikovito govoreći, nevidljivu ruku nikada nitko nije vidio, pa ni sam Smith, ali svi o njoj govore kada govore o tržišnoj utakmici, pogotovo globalistički anacionalni tržišni fundamentalisti. Smith nije bio glup, njegova djela i misli, za razliku od njegovih interpreta i globalista, pa i kada je nevidljiva ruka u pitanju, prepuna su “ali” i “ako”.

“Protekcionizam” je, i po zloupotrebljavanom i krivo interpretiranom Smithu, dio “slobodnog” tržišta, osim kada ga zagovara tip poput Trumpa.Evo nekoliko službenih podataka kada je “slobodno tržište” u pitanju danas, i Trump koji, vidi gada, želeći štititi svoje (“Prvo Amerika”), uvodi nikada viđeni protekcionizam.

Prema podacima Instituta Euler Hermes (Allianz grupa) za razdoblje od 2014. do 2017. godine, razne države uvele su ukupno 3439 tisuća protekcionističkih mjera. Najviše SAD za vrijeme Obame ukupno 401 mjeru (!?). Trump do tada 90. Indija je u tom razdoblju uvela 393 protekcionističke mjere, Rusija 247, Njemačka 185…, da dalje ne nabrajam.

Praznina

Što se, pak, eura tiče, pardon, deprecirane dojčmarke, on nije suverena moneta, jer mu ni jedna europska država nije vlasnik, on je izmišljotina bankara, pa je samim time jasno kome služi.

U tom smislu nije pitanje ili dilema ostati ili izići iz EU-a, dilema je njeno redefiniranje u eri trumpizma i galopirajućeg postglobalizma, na dobrobit svih suverenih naroda Europe unutar šengena, zajedničke granice.

EU koja će biti sredstvo, a ne svrha narodima Europe, koja će služiti njima, a ne bankarima i nadnacionalnim, netransparentnim plutokratima. A kod nas glavna tema – Nutela, kao metafora praznine euroizbora u vremenu koje možemo nazvati “Europa gori, a baba se češlja”.

Ivica Šola / Glas Slavonije

 

Nino Raspudić: Kada je izgorjela Notre-Dame?

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Tiha invazija na Europu

Objavljeno

na

Objavio

Notre Dame – islamistička Bastilja

Pad Bastilje – Francuzi obilježavaju kao državni praznik sjećajući se 14. srpnja 1789. kada je jurišem revolucionarnih snaga osvojena zloglasna tvrđava Bastille, tamnica u pariškom predgrađu Saint Antoine.

Istini za volju, nije bilo nikakvih juriša revolucionarnih snaga, nije bila zloglasna tvrđava, tada ni tamnica, i nije trebalo nikakvih juriša, jer Bastilja je bila potpuno prazna osim jednog čuvara i šest ili sedam duševnih bolesnika. Nitko ju nije branio, pa se nikada nije trebala ni osvajati jurišima.

Povijesno je nepravedno da se taj događaj, kojeg nikada nije ni bilo, slavi kao dan “Pobjede” revolucionarnih snaga. I to, tu laž, slave već punih 230 godina u jednoj Francuskoj.

Mnogo bi dostojnije bilo da su slavili pobjede jedne djevojke, više djevojčice najveće heroine u povijesti svijeta – Ivane Orleanske. A nju su zbog nacionalnih uspjeha splili na lomači kao najveću zločinku. Zašto je to tako?!

Nije teško odgonetnuti jer svi revolucionari, u povijesti svijeta, bili su skloni lažima i izmišljanju, a tadanjim francuskim revolucionarima trebao je simbol. I našli su ga upravo u lažnom jurišu i tzv. padu Bastilje u njihove ruke.

Baklja koja je zapaljena u Notre Dame, njen plam buktinje vidio je cijeli svijet. Jedni su bili indiferentni, drugi su plakali, a treći su likovali.

A četvrti i oni najopasniji u toj baklji su vidjeli svoj simbol, simbol tihoh islamskog pohoda na kršćansku vjeru, a da ne kažem na kršćansku Francusku ili kršćansku Europsku uniju. I Francuska i Europska unija (bolje rečeno njihove vlasti) već je odavno prestala biti kršćanska, i taj atribut gotovo im više i ne treba.

Ne ulazeći u to tko ili što je potpalilo taj veliki simbol kršćanstva, to nimalo nije značajno. Značajno je to da će crkvu Notre Dame proglasiti simbolom pobjede islamističkog nasrtaja na Europu. Bez obzira na to, netko, tipa isilovca, svojatat će paljenje te baklje, i svi će to prihvatiti kao istinu.

Tiha najezda islamista

Već su brojne kršćanske crkve u arapskom svijetu, Kini i drugdje (kao najnovije veliki pokolji u više crkava u Šri Lanki i sl.) zapaljene i to s živim izgorjelim vjernicima u velikom broju. To se jedva gdje spominje, kao da se nije ni dogodilo. I to ne može imati status simbola. Crkva Notre Dame bit će simbol pobjede islamističkog osvajanja Europe.

Kao što nikoga nije bilo da brani Bastilju od ulaska revolucionrnih hordi, jer u njoj je bilo samo nekliko duševnih bolesnika, jednako danas nema tko da brani Europu, od tihe najezde islamista, već u milijunima i to pretežno zdravih mladih ljudi.

Europsku “tvrđavu” ne mogu braniti današnji političari, kao duhovni slabići, koji se nalaze na vrhu njene vlasti. Sav otpor koji bi Europa pod njima pružila, bio bi po prilici takav kao da prolaze kroz paučinu.

Odreda, osim jedne iznimke u Mađarskoj, svi odreda nisu dorasli situaciji u Europi, situaciji u svijetu. Obična su politički i moralno nedorasla činovničija, koja će u datom trentku samo dati petama vjetra.

Grčki junaci izišli su iz Trojanskog konja tek nakon što je dovučen u prostor grada Troje, a iz današnjeg islamskog Trojanskog konja izišlo ih je u prostor Europe njih u ogromnom broju – u milijunima.

Kršćani, pogotovo u Europi, umukli su. I dolazi vrijeme da kamenje progovori…

U Europi će se na svakom koraku rušiti europski kršćanski identitet

križ

Čak ni trenutni Romanus Pontifex, ne uspijeva sagledati oblake tame koji se nadvili nad kršćanstvo, nad cijelu Europu, a posebno na njeno katoličanstvo.

Masovno ubijanje kršćana, a posebno katolika u svijetu kao da se prešućuje i u samom Vatikanu. Trebao bi se čuti glas boli, krik do nebesa i to svaki dan.

Nema nikakvog protesta, a ni s najvišeg mjesta crkvenih vlasti u svijetu, jedva se mledno izgovara glas kritike kojeg malo tko čuje.

U svim društvima u Europi zavladao je liberalizam, što simboliziraju riječi – Pa što onda, neka dolaze! To im je manji problem, nego da negdje na vlast dođe nacionalna domoljubna koalicija.

Makar koliko da je poštena i plemenita, u redovima liberala i komunističkih sljednika uvijek će biti nacionalistička, antiliberalna, nedemokratska, pa često će joj davati i atribut – fašistička i nacistička.

>>> Šola: Ovo je smišljeni plan, invazija, pomno planirana i financirana od ‘filantropa’ Sorosa koji stoji iza svega toga

Kao što su velikosrpski teroristi ulaskom u Hrvatsku i BiH, odmah počeli spaljivati i rušiti ponajprije crkve, samostane, potom i džamije, rušli groblja, stare objekte kulture – zapravo uništavan je povijesni identitet jednog naroda. U Europi će se na svakom koraku rušiti europski kršćanski identitet.

Tragedija cijeloj Europi tek slijedi, domaće stanovništvo neće se smjeti okupiti ni u crkvama, ni na bilo kojim humanističkim institucijama, divlje zvijeri ekstremnog islamizma, ne priznaju čovjeka, ne priznaju humanizam, ne priznaju živote djece – i svi će se kajati na svoj način što su to dopustili, ali svima će biti kasno.

Gorko zvuči “proročanstvo” Babe Vange o invaziji islama na Europu, svi su mislili da je riječ o oružanoj invaziji, pa su se tome smijali, ali ta tiha invazija sve pred sobom plavi poput plime. A zlokobno zvuči i njeno proročanstvo, da će za trideset godina u Vatikanu biti uspostavljen islamski kalifat.

Više se ne bi smjelo u Rusiji gledati neprijatelja, već treba tražiti savez svih kršćanskih država – nikada kao dosada je nužno uspostaviti novo Antemurale christianitatis (Predziđe kršćanstva).

Bez kršćanstva nije ni pod kojim uvjetima moguć opstanak Europe. To nam svima treba biti jasno. To je otok spasa.

Mile Prpa / HKV

 

Ivica Šola: Islamisti su učenici Francuske revolucije

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari