Pratite nas

Kolumne

Zašto hrvatski narod još uvijek nije slobodan?

Objavljeno

na

Dok je god antifašizam temeljno vrijednosno načelo hrvatskoga Ustava, posve će se legalno množiti otvorene neprijateljske i destruktivne politike i inicijative u zemlji. Pritisak na nacionalni identitet bit će sve jači, njegov obim širi, okviri slobode sve uži, a sukob većine naroda i manjine na vlasti sve snažniji. To paralizira Hrvatsku, piše Marko Ljubić u novoj kolumni za dnevno.hr.

Nije razumno očekivati nacionalnu odgovornost ili efikasnu suradnju od bilo koje stranke navodne ljevice koje bježe od nacionalnoga identiteta, niti postoji mogućnost bilo kakvoga konsenzusa s njima o ključnim nacionalnim pitanjima, jer, ako bi SDP, HNS ili Orah javno potvrdili autentične i ključne uzroke krize u Hrvatskoj – istoga trenutka to bi bila idejna, organizacijska i politička smrt tih stranaka. Jednostavno, nacionalni identitet kao kategorija je u potpunoj suprotnosti s njihovim idejnim polazištima.

Konzervativne snage u zemlji bi, ako uistinu žele promjene koje jamče dugoročnu stabilnost i aktviranje nacionalnih potencijala hrvatskoga naroda, morale definirati nekoliko ključnih žarišta, javno ih naznačiti i ponuditi jasan politički pravac djelovanja koji jamči njihovo rješavanje. Tek tada se može planirati korake, kojima se postiže takav cilj, takvi ciljevi. Po prioritetima koje svakom razumnom određuje i – vrijeme očekivanih događanja. Razilaženje na svakodnevnim pitanjima je normalno, ali na ključnim nacionalnim pitanjima je ono eliminacijske prirode za svakoga tko se deklarira nacionalnom i konzervativnom politikom.

Zašto se onda razilaze na pitanju koje nema presudnu nacionalnu težinu kao što je inicijativa o izbornome zakonodavstvu?

Teško je pretpostaviti da Karamarko, čovjek koji je relativno uspješno brodio različitim politikama i promjenama i uvijek ostajao iznad vode, ne shvaća kako mu prošlost – ne ide u prilog. Ne može to očekivati pred nacijom ako je prošao razvojni put u neposrednoj blizini i pod zaštitom Manolića i Mesića, današnjih glavnih simbola antifašističke destrukcije zemlje. Kad već inzistira na Tuđmanu, zašto se i primjerom ne ugleda na njega. Tuđman je kao Titov general, dobio plebiscitarnu potporu antititovske Hrvatske i stvorio državu, zato što je narodu jasno promovirao cilj.

Kako je moguće da rukovodstvo tako moćne političke stranke koja se priprema preuzeti i mjesto predsjednika države i upravljanje zemljom na parlamentarnim izborima uđe u prijepor s nositeljima inicijative o promjeni izbornog zakonodovstva iz kojega će režimski mediji uz pomoć vladajuće politike sasvim sigurno razbuktati sukob velikih razmjera i pred nacijom odigrati igrokaz koji će na kraju izroditi jednu jedinu poruku – ne zaslužujete bolje. Vrijedi li ta inicijativa takvog prijepora, vrijedi li kocke s prvim ključnim korakom – predsjedničkim izborima?

Kako je moguće s druge strane, da Markić sa svojim suradnicima nije konzultirala svu raspoloživu pamet, svaku, baš svaku stranku s nacionalnoga spektra, ako je uistinu željela isključivo doprinijeti promjeni državnoga poretka i otkloniti njegove slabosti? Bi li stav raspoloživoga hrvatskoga uma bio da je najoptimalniji način i vrijeme – ova inicijativa koju su promovirali? Ako zanemarimo realnu upitnost stvarnih dometa ovakve incijative, čime se rukovodi netko tko donosi odluke ako preskače vrlo bitne korake u postizanju zacrtanoga cilja? Razuman čovjek u svemu, a pogotovo u politici, a pogotovo u ovakvome stanju zemlje, pokušava sa svakim za koga ima minimum mogućnosti, uspostaviti efikasnu suradnju kako bi postigao ključni cilj. Je li Markić možda imala saznanja prilikom definiranja klasične političke kampanje o izbornome zakonodavstvu, koja apriorno eleiminiraju HDZ? Zašto je HDZ-u postavila eliminacijsko pitanje na političkoj inicijativi, koja, kako je god najavljivala – nema presudno značenje za bitnije promjene stanja zemlje? Ili se jednostavno radi o nečemu puno prizemnijem?

Što to Markić dakle zna, a njezino povezivanje s Katoličkom Crkvom jasno implicira kako uz svoje, ima i čitav niz vrlo moćnih kanala za vrhunske informacije, što to Kujundžić zna o stvarnim Karamarkovim političkim namjerama ili HDZ-ovoj kandidatkinji gospođi Grabar Kitarović, što ih opredjeljuje da ne stanu iza njezine kandidature, ili u ovome slučaju da svojim postupcima jasno slabe njezine izglede i pomažu reizboru Ive Josipovića? S obzirom na javnu percepciju, opravdanu ili ne, o potpori iz Katoličke Crkve njihovim političkim idejama i njima osobno – bilo bi posve neodogovorno svoje taštine, ambicije i sporove neusporedive sa zahtjevima trenutka, pokrivati tom javnom percepcijom i svaljivati pred pretežito katoličkim narodom, na leđa Crkve.

Ne vidjeti danas kako su predstojeći predsjednički izbori zapravo daleko važniji od parlamentarnih za godinu dana, ne vidjeti da je Josipović, što svojim položajem na čelu države, što svojom politikom u zadnjih pet godina, sami vrh zloćudnoga poretka, utoliko prije što hrvatski narod tradicionalno karakter države procjenjuje osobom predsjednika države, nije moguće. Zašto onda to javno ne pokazuju lideri nacionalnih stranaka i inicijativa?

Onima koji vjeruju da Karamarko «terenski» riješava ključna pitanja, pri izostanku snažne javne i jasne poruke i programskih načela, da je to njegov stil, onima koji se pozivaju na pobjede HDZ-a na prošlim lokalnim i europarlamentarnim izborima, moralo bi biti jasno da se u okviru brojki biračke participacije na nekoliko prethodnih nacionalnih izbora, opet širom otvaraju vrata ovakvoj nakaznoj vlasti i politici koja razara zemlju. Ključno je izaći iz tih okvira i pokrenuti zamrlu konzervativnu Hrvatsku, koja ne izlazi na izbore još tamo od devedesetih godina. To bi bio povratak Tuđmanu.

Taj pristup nije moguće osigurati do sada vidljivim političkim stavovima ovoga HDZ, iz jednostavnoga razloga – nedostaje jasnih državničkih poruka. U njihovim porukama nema vidljive kritične količine moći i samopouzdanja za kojom bi pošao deprimirani narod.

I Karamarku i Markić i Kujundžiću bi trebalo biti jasno da se politički ciljevi nikada ne postižu, pogotovo s ovako otvoreno anacionalnom politikom ove Vlade i predsjednika Države, dopisivanjem, pozivanjem na ”obraz”, ”moral”, ”podnošenje ostavke”, već isključivo demonstracijom vlastite moći pred očima naroda.

Smije li Karamarko pristati na nametnute okvire koje godinama promovira neokomunistička i srbofilska propaganda, od kojih su najvažniji kako se moramo okrenuti budućnosti, kako se moramo osloboditi prošlosti, kako bezuvjetnome miru u «regionu» nema alternative, kako nam je ključni vanjskopolitički interes ulazak Srbije u EU, Crne Gore u NATO, ovakve BiH u EU i NATO bez obzira na status hrvatskoga naroda, kako je hrvatsko temeljno vrijednosno izvorište antifašizam. Hrvatskome narodu se s dubokim podcijenjivanjem prilazi kao imbecilu koji ne smije imati elementarno pojedinačno ljudsko, ni kolektivno političko pravo- postaviti civilizacijski minimum uvjeta pod kojima sve to što se navodi – može prihvatiti kao svoj interes. A i ne mora.

Karamarko hrvatskome narodu mora, ako se već poziva na Tuđmana, ponuditi jasnoću stajališta, koja su Tuđmana promovirala u neupitnog nacionalnog lidera i oca hrvatske državnosti. I upravo na tom državotvornom pravcu osloboditi se njegove političke ostavštine koja nije primjerena današnjemu političkome trenutku.

Ključna točka legalizacije svih devijantnih, anacionalnih i otvoreno antihrvatskih inicijativa i politika u Hrvatskoj je – antifašizam kao temeljna vrednota hrvatskoga Ustava. To je istovremeno izvorište širenja trajnoga i sve sveobuhvatnijega pritiska na sve što označava hrvatski nacionalni identitet, to je izvorište svih revizija hrvatske prošlosti, to je jedinstvena točka iz koje se bez ikakvih provjerljivih kriterija svakoga u ovoj zemlji može nazvati fašistom i što je daleko opasnije i pogubnije, hrvatski narod držati pod stalnim pritiskom griješnosti. Treba li jasnijega upozorenja od toga da je Milorad Pupovac sa udruženim institucijama hrvatskih Srba potpuno prisvojio raspolaganje stečevinama toga antifašizma, dodjeljuje nagrade osobama po vlastitom izboru i sa supotpisom jednoga Vojislava Stanimirovića, visokoga dužnosnika klasične fašističke tvorevine – Republike Srpske Krajine!? Je li moguće ne vidjeti da su se sve moguće inicijative čije javno djelovanje koalira sa otvorenim neprijateljstvom prema svemu hrvatskome okupile ispod takve – antifašističke platforme?

Je li moguće ne vidjeti da je takav antifašizam izvorište trajnoga otuđenja države od vlastitog naroda, da se pod tim legalitetom omogućuje aktulnoj vlasti silna financijska i logistička potpora tim inicijativama i politikama, da se iz toga uporišta financiraju recimo Pupovčeve Novosti koje bez i malo srama Katoličku Crkvu ponovo, nakon dvadeset i tri godine – nazivaju klerofašističkom?

Antifašizam kao integrirani mutant komunističko-velikosrpske kolonizacije hrvatskoga naroda i zemlje, preko kojega se i danas,dvadeset i tri godine nakon uspostave hrvatske Države, hrvatski narod drži u potčinjenosti, ne smije biti ustavni temelj suvremene hrvatske državnosti. Umjesto toga temeljnom vrednotom društva koje štiti i razvija hrvatska samostalna država mora se proglasiti hrvatska kršćanska tradicija i kultura, prvi demokratski izbori, proglašenje suvremene nacionalne države, te Domovinski rat, koga treba preimenovati u – Rat za nezavisnost. Tek na tim temeljima Karamarko može legitimno govoriti o – lustraciji, koju tu i tamo istakne kao politički program «novog» protuđmanovskog HDZ-a.

Lustrirati se prvo mora samo izvorište zla.

Drugi prag lustracije je, odmah na razini ustava ili ustavnoga zakona trajno i bez odgode zabraniti svim pripadnicima srpskih vojnih, javnih, političkih i paradržavnih stuktura RSK bavljenje javnim, državnim, političkim i poslovima u okviru obrazovanja, kulture i javnoga informiranja u Hrvatskoj. Tu iznimke ne smije biti, niti će ikada biti mira u ovome društvu dok se to ne provede.
Niti će ikada bez toga srpska nacionalna manjina u Hrvatskoj postati integrativni dio i realno bogatstvo hrvatskoga naroda i društva.
Treći prag lustracije su nositelji bivšeg komunističkog poretka, u politici, državnim strukturama, u medijima, kulturi a pogotovo na sveučilištima.

Je li Karamarko može ovako postupiti? Je li Kujundžić misli na takvu lustraciju? Što o tome misli Markić? Jesu li ikada o tome razgovarali, ili da slutimo misle li i oni kako je antifašizam temeljna vrednota hrvatskoga naroda? Nemamo pojma, a pozivaju nas na povjerenje.

Drugi svjetski rat je završio procesom u Nürnbergu, a ne vojnim porazom nacističke Njemačke. U tom procesu prvenstveno se sudilo ideji, a tek onda ljudima – nositeljima. Smrtne kazne nacističkim zločincima bile su, ne osveta i ubijanje zlih ljudi – nego poruke narodima svijeta o odnosu civilizacije prema zlu.

Današnja Hrvatska, da bi uopće imala ikakve šanse, mora završiti, prvo, građanski rat 1941-1945., drugo, Rat za nezavisnost. Usprkos tome što je hrvatski narod pobjedio srpske agresore 1995. godine, današnja politika jasno pokazuje kako taj rat – nije završen. Jednostavno, nije ubijena zloćudna ideja koja ga je izazvala.

Upravo zbog toga današnje stranke koje pretendiraju na nacionalnu autentičnost i traže potporu hrvatskoga naroda moraju na samome početku rješavanja katastrofalne krize ubiti zlu ideju, izvorišta društvene destabilizacije, kako bi se mogli aktivirati svi potencijali nacije na ključna razvojna pitanja.

Karamarko, Markić, Kujundžić i ostali koji ih ovako ili onako prate, ali i hrvatski intelektualci prje svega, makar u vrlo suženim uvjetima javnoga djelovanja, moraju jasno naznačiti imperativ ustavne definicije antifašizma kao zloćudnoga i razarajućega mutanta komunističke i velikosrpske ideje, trajnim izvorom ugroze nacionalne sigurnosti zemlje, a ne temeljem suvremene Hrvatske. Komunizam i sva njegova simbolika moraju biti zabranjeni hrvatskim Ustavom, jednako kako mora velikosrpska ideja i imperijalna politika biti najstrože zabranjena na području Republike Hrvatske, sa svom svojom simbolikom i nositeljima. Nikakav fašizam hrvatskoga naroda ne ugrožava budućnost ove zemlje, ugrožavaju ga fašistoidne tendencije, metode i ciljevi današnjih gorljivih – antifašista.To su načela, to su ideje, tu leži načelno izvorište današnje političke agresije na hrvatske nacionalne interese.

Lideri današnje desnice, ako ustinu misle bilo što mijenjati, moraju načela države vratiti u naručje hrvatskom narodu.

To je prag s kojega se polazi u stvarno rješavanje svekolike krize u Hrvatskoj. Bez toga nitko, bez obzira na njegove makar i nadnaravne sposobnosti nikada neće moći aktivirati sve potencijale zemlje, niti riješiti bilo koji ozbiljan problem. I, odgovor na naslovno pitanje: Kakve god mi ljude izabrali i po izmjenjenom izbornome zakonodavstvu, svi ti ljudi čisto legalistički će morati služiti – vlasnicima antifašizma. U antifašizmu su okovi, a u kršćanstvu vrelo hrvatske slobode.

Marko Ljubić/Dnevno.hr

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Josip Jović: Mit o razjedinjenoj zemlji

Objavljeno

na

Objavio

U Vukovaru je u koloni koračalo šezdeset tisuća ljudi iz svih krajeva, usprkos proteklih dvadeset šest godina od velike tragedije, kvalifikacijsku utakmicu nogometne reprezentacije gledao je prepun Maksimir i još 1,5 milijun televizijskih gledatelja, povratak dvojice generala iz Haaga dočekalo je prije pet godina milijun Zagrepčana, za neovisnost države glasovalo je više od devedeset posto birača, za prirodnu definiciju braka izjasnilo se blizu osamdeset posto izišlih na referendum, za proglašenje Stepinca svecem, kad bi se organizirao jedan takav referendum, bilo bi sto posto katolika…

Hrvatska je, dakle, u nekim temeljnim vrijednostima i emocijama, bez obzira na stranačke simpatije i antipatije, homogena nacija kao malo koja u zemlja u svijetu.

Mit o zemlji nepomirljivih suprotnosti nastaje temeljem polemika medijski eksponiranih i ideološki preopterećenih pojedinaca, skupina i skupnica, kao i temeljem neke vrste specijalnog rata u obliku umjetnog podgrijavanja i proizvodnje neprijateljstava na matrici antifašisti-fašisti, ustaše-partizani i slično.

Jedno objektivno istraživanje, koje još nitko nije proveo, pokazalo bi da građani ove zemlje u visokoj mjeri imaju podjednako snažnu distancu prema oba, kako se to kaže, totalitarna režima i prema njihovoj političkoj ostavštini, ili naprosto te mrtve epohe povijesti žele zaboraviti.

Hrvatska je ujedinjena u domoljublju i otporu agresiji, u kršćanskim vrijednostima i poštivanju Crkve, u solidarnosti prema ugroženima, u brizi za bolju budućnost djece i za sudbinu države, ujedinjena je, nažalost, i u siromaštvu.

S ovakvom slikom Hrvatske zacijelo se ne bi složili, primjerice Igor Mandićili Dubravka Ugrešić, za koje je domoljublje utočište hulja, hrvatska država promašeni, hipernacionalistički projekt i reetablirana NDH, kao što se ne bi složili ni neki drugi kritičari svega postojećeg, koji zapravo, svjesno ili nesvjesno, pod oblandom lažnog individualizma i kozmopolitizma govore, pišu i djeluju na crti velikosrpske promidžbe, koja je prethodila Vukovaru i koja traje sve do dana današnjeg.

Za njih su kuna, zastava, grb, branitelji, vjernici, navijači, hadezeovci, vlast i narod uopće samo simboli, odnosno poluge „ustaškog nacionalizma“, sve je oko njih nepodnošljivo fašističko, jer im je nepodnošljiva nova politička stvarnost stvorena raspadom Jugoslavije i neuspjehom Miloševićeva projekta.

No, ovakav tip, nazovimo mišljenja, ne može se smatrati dijelom „podijeljene Hrvatske“, već više devijacijom.

Postoji, međutim, jedna ozbiljna podjela, podjela na narod i na političku klasu, koja je od naroda sve otuđenija, koja mu se obraća od prigode do prigode, od izbora do izbora, od kolovoza do kolovoza, ili od studenoga do studenoga, koja na vapaje „još nitko nije suđen za zločine“ odgovora šutnjom, tetošeći usto otrovnu neprijateljsku propagandu.

Josip Jović / Slobodna Dalmacija

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Ima li Hrvatska snage primijeniti znanja prof. Marca Gjidare, koga nam predstavlja predstojnik Plenkovićevog ureda, Zvonimir Frka-Petešić?

Objavljeno

na

Objavio

Profesor Marco Gjidara je izvan znanstvenih i dijela akademskih krugova u Hrvatskoj, gotovo nepoznata osoba.

Kad sam nazad nekoliko godina, pokušavajući detektirati u svojim analizama razloge, ali i rješenja kronične slabosti hrvatskoga državno–političkoga poretka, posve slučajno otvorio znanstveni rad u zborniku radova na Splitskom pravnom fakultetu, pod nazivom „Općenito o pravu glasa i o biračkom pravu iseljenika“ profesora Marca Gjidare, bilo mi je jasno da tražeći pamet i mudrost diljem svijeta, zapravo hrvatska politika, akademska zajednica, nacionalne i društvene institucije i poglavito medijski autori, iz neobjašnjivih razloga ne vide besplatan i to spasonosni dar u svojim njedrima.

Marco Gjidara

Profesor Gjidara je na savršeno jasan, istraživački i znanstveno besprijekorno precizan način upozorio na cijeli niz nedostataka hrvatskoga izbornoga sustava, detektirajući ne samo u tom radu, nego u svome cijelome znanstvenom opusu i razloge tome, kao i rješenja, kako s nacionalno-političkoga stajališta suvremenih država, tako, i još i više s pozicije temeljnih političkih i ljudskih prava suvremenoga čovjeka.

Zbog toga ćemo u posebnom terminu objaviti i njegov govor s predstavljanja njegove knjige „Pogledi iz Francuske na socijalističku Jugoslaviju 1980-1991.“, u Zagrebu, 20. studenog 2017. godine, u kojem izravno i autoritativno ukazuje na razloge slabosti državno-pravnoga i političkoga poretka, pogotovo s pozicije analize jugoslavenskoga naslijeđa s kojim, što Gjidara jasno upozorava, Hrvatska i danas ima zapravo presudne probleme.

S obzirom na javno otvorene rasprave o promjenama izbornoga sustava, manje više gotovo opću suglasnost o nužnosti promjena, ali i dramatične površnosti i odstupanja od temeljne bitnosti samih sadržaja izbornoga sustava kao najvažnijega instrumenta ostvarivanja nacionalne državnosti i usmjeravanja nacionalne države, te njene trajne stabilnosti, iako još nije službeno Advent, nekako mi se čini da je profesor Marco Gjidara ponovno u Zagrebu i u Hrvatskoj kao svojevrsni – božićni dar.

Kako je profesor Gjidara bio nakon predstavljanja knjige gost kod predsjednika vlade Andreja Plenkovića, a na samome predstavljanju nadahnuto je govorio predstojnik Ureda predsjednika Vlade Plenkovića, gospodin Zvonimir Frka-Petešić, dugogodišnji Gjidarin suradnik iz Francuske, iskreno se nadam da je predsjednik Plenković odmotao božićni dar ispod drvca na Gornjem Gradu i zamolio profesora Gjidaru da usmjeri pravac razgovora i način riješavanja problema s izbornim sustavom, ali i cjelokupnom organizacijom suvremene i efikasne države.

Najbolji integralni portret profesora Marca Gjidare do sada je u Hrvatskoj izrekao upravo predstojnik Ureda predsjednika Vlade Plenkovića, gospodin Zvonimir Frka-Petešić, pa ga donosimo u cijelosti.

Neka Hrvatska javnost zna, između ostaloga i zbog jačanja samopouzdanja i vjere u svoju nacionalnu pamet.

Zvonimir Frka-Petešić, govor na predstavljanju knjige profesora Marca Gjidara „Pogledi iz Francuske na socijalističku Jugoslaviju 1980-1991.“, u Zagrebu, 20. studenog 2017. godine

Izuzetna mi je čast i veliko zadovoljstvo što imam priliku obratiti vam se u povodu Frka Petesicpredstavljanja knjige profesora Gjidare „Pogledi iz Francuske na socijalističku Jugoslaviju (1980-1991)“, ovdje u Zagrebu, u zgradi Hrvatskog instituta za povijest. Naime, kako sam i sam odrastao u Francuskoj, gdje sam dugo živio i radio, profesora Gjidaru poznajem dugi niz godina, te sam imao čast s njim surađivati, poglavito u okviru Predstavničkog vijeća Hrvatskih ustanova i Zajednice Francuske. No prije nego se osvrnem na njegov izuzetni angažman u promicanju istine o Hrvatskoj, dopustite mi da najprije predstavim profesionalnu karijeru profesora Gjidaru, vrsnog pravnika i politologa, čiji je životopis doista impresivan. Marko Gjidara rođen je 1939. godine u blizini Lillea kao dijete hrvatskih (drniških) ekonomskih emigranata, i gdje je njegov otac radio kao rudar u rudnicima sjeverne Francuske.

Od 1958. do 1964. pohađa Pravni fakultet u Lilleu, gdje završava studij prava te dva magisterija iz javnog prava i političkih znanosti, dok u Parizu upisuje Institut za Političke znanosti i Školu za Istočne jezike koje završava. Nakon što je radio kao predavač na sveučilištu u Lilleu, od 1965. do 1966. radi kao istraživač u Francuskom Centru za komparativno pravo gdje proučava pravne sustave Istočne Europe. Marko Gjidara 1968. prelazi na Pariško sveučilište, gdje je predavač, docent i profesor na Pravnom fakultetu u Parizu, najboljim pravnim fakultetom u Francuskoj i budućem Sveučilištu Paris 2 (Panthéon – Assas).

Ubrzo stječe titulu redovnog profesora Javnog prava na Sveučilištu Paris 2 kao i na pravnom fakultetu Sveučilišta u Orléansu. Godine 1970. doktorira na temu »Sustav rješavanja upravnih sporova u Francuskoj«. Od 1987. do 2007. voditelj je Instituta za pravo i ekonomiju u gradu Melunu (u sastavu Sveučilišta Paris 2) čiji je jedan od suosnivača. Od 1989. do 1991. radi također kao konzultant u francuskom ministarstvu vanjskih poslova. Od 1996. do 2009. predavač je međunarodnog i europskog prava na Višoj državnoj školi za policijske časnike (ENSOP) u Montereau i na Školi za časnike državnog Oružništva (EOGN) u Melunu (gdje je 2002. osnovao specijaliziran magistarski studij »Pravo i strategija sigurnosti«, koji vodi do 2007.). Od 1997. do 2007. suosnivač je i voditelj nekoliko specijaliziranih studija za detektive.

Tijekom karijere, bio je također član različitih komisija i stručnih žirija, između ostalog za prijemne i završne ispite pri Školi odvjetničke komore u Parizu, te za prijemni ispit na uglednoj visokoškolskoj ustanovi École nationale d’Administration. 2000. suosnivač je Među-dobnog sveučilišta u Melunu kojeg vodi do 2007. kada kao professor emeritus odlazi u zasluženu, ali, kao što vidite, vrlo aktivnu mirovinu. Na prijedlog pravnog fakulteta, Senat Sveučilišta u Splitu mu je 2009. dodijelio počasni doktorat »zbog iznimnog znanstvenog doprinosa u znanstvenom području društvenih znanosti te njegova znanstvenog djelovanja kojim je značajno pridonio međunarodnoj afirmaciji Sveučilišta u Splitu«.

Paralelno, uza svoj bogati znanstveni rad u Francuskoj, profesor Gjidara je na brojne načine podupirao i hrvatsku akademsku zajednicu te je pokrenuo brojne inicijative od kojih ću spomenuti samo najznačajnije: od 1980. do 1989. s hrvatskim akademikom Mirkom Draženom Grmekom i pariškim profesorom Henrikom Hegerom na Sorboni vodi interdisciplinarne godišnje simpozije o hrvatskim temama; uz to je i suosnivač na Sorbonnei Biblioteke A. G. Matoš, Društva R. Bošković, Zaklade F. K. Frankopan.

Godine 1999. pokreće pri Pravnom fakultetu u Zagrebu inicijativu za osnivanje interdisciplinarnih post-diplomskih Europskih studija (koji obuhvaćaju pravo, ekonomiju, povijest, političke znanosti), koji 2000. g. započinju s radom u organizaciji sveučilišta Paris 2 i Zagreba. Riječ je o prvom poslijediplomskom studiju o europskim integracijama u Hrvatskoj, vizionarski pokrenutog prije formalnog početka našeg europskog puta, i to još na stranom jeziku! Tijekom svih sedam godina postojanja ovih poslije-diplomskih studija, predaje različite predmete s područja europskog materijalnog prava.

Godine 2001. s dr. Nevenom Šimcem pokreće osnivanje Centra za europsku dokumentaciju i istraživanje – Robert Schuman u Zagrebu, koji 2009. godine prelazi u Split, pri tamošnjem Pravnom fakultetu. Na njegovu inicijativu 2002. godine utemeljenja je francusko-hrvatska trgovačka komore u Parizu. U okviru sporazuma o suradnji Sveučilišta Paris 2 i Splitskog sveučilišta – Pravnog fakulteta koji je inicirao, pokreće 2006. godine godišnje Hrvatsko-francuske pravne i upravne dane, u suradnji s francuskim Državnim savjetom i splitskim Centrom Robert Schuman. Godine 2015. pokreće suradnju između pariškog Sveučilišta Paris 2 i Katoličkog Sveučilišta u Zagrebu.

Uza sve spomenuto, profesor Gjidara autor je nekoliko knjiga: S pok. akad. M. D. Grmekom i dr. N. Šimcem, suautor je knjige „Etničko čišćenje – povijesni dokumenti o jednoj srpskoj ideologiji“, koja je kod pariškog izdavača Fayard već doživjela tri izdanja 1993, 1999. i 2003., kao i džepno izdanje, te hrvatski prijevod u izdanju Globusa, 1994.

Ta knjiga odigrala je ključnu ulogu u razbijanju ukorijenjenih mitova.

Suautor je knjige „Ekonomski odnosi s državama istočne Europe“ i nekoliko stručnih knjiga o poreznom, poljoprivrednom i bankarskom pravu u Francuskoj; autor je knjige na francuskom pod naslovom „Zašto i kako je Jugoslavija nestala – Kronika jednog unaprijed najavljenog raspada (1979-1991)“, kod pariškog izdavača L’Harmattan, 2015. godine. Pri Pravnom fakultetu u Splitu objavio je 2016. djelomično dvojezičnu knjigu pod naslovom „Pogledi iz Francuske na socijalističku Jugoslaviju – Institucijski i upravni aspekti (1980- 1991)“, koju će nam danas osobno predstaviti.

U suautorstvu s Bosiljkom Britvić Vetma objavio je 2016. već spomenutu knjigu „Upravno-pravni francusko-hrvatski pojmovnik“. Objavio je više stotina znanstvenih rasprava u francuskim i stranim časopisima i znanstvenim revijama, poglavito o ustavnom, upravnom, međunarodnom, financijskom i komparativnom pravu, o politici, o ljudskim pravima.

Predavao je na raznim područjima javnog prava (upravno, ustavno, međunarodno i europsko pravo), o okolišu, urbanizmu, sigurnosti, javnim financijama, poreznom sustavu, političkim znanostima, i športu, uveo je na sveučilištu nova profesionalna obrazovanja (za detektive) te sudjelovao u mnogim međunarodnim kolokvijima, napose u Francuskoj, Švicarskoj i Hrvatskoj. Nosilac je više francuskih odličja (akademskih palmi, kolajna Narodne obrane – zlatni red), odlikovan je i hrvatskom Danicom s likom Marka Marulića.

Kao istaknuti hrvatski domoljub, profesor Gjidara se još 1970-ih i 1980-ih angažirao u širenju istine u Francuskoj o položaju Hrvatske unutar jugoslavenske federacije. U tom kontekstu, proučavao je politički, ustavni i upravni sustav i diplomaciju bivše Jugoslavije, čije je unutarnje probleme analizirao i najavljivao njezin raspad u svojim raspravama objavljenih u raznim revijama i publikacijama međunarodnog ugleda (u Encyclopaedia Universalis, Annuaire européen d’Administration publique, Annuaire français de Droit international, Annuaire international de justice constitutionnelle, Politique internationale, La Documentation française, itd.).

Usporedno s tim, kroz svoje radove i članke objavljene u znanstvenim revijama te nastupima u medijima, podržao je i obrazlagao osamostaljenje Republike Hrvatske, braneći probitke hrvatske države, tumačeći događaje Domovinskog rata u svojim mnogobrojnim konferencijama i intervencijama u medijima. Neumorno radeći na ispravljanju brojnih negativnih stereotipa o Hrvatskoj, dao je nemjerljiv doprinos kvalitetnom informiranju francuske javnosti o stanju i prilikama u svojoj drugoj domovini.

Prepoznavši potrebu za boljom organiziranošću hrvatske zajednice u Francuskoj i uspostavu nužne koordinacije među 60-ak udruga, bio je 1990. (zajedno s pokojnim akademikom M. D. Grmekom i dr. N. Šimcem) jedan od suosnivača Predstavničkog vijeća hrvatskih ustanova i zajednice Francuske – čiji je bio dugogodišnji Glavni tajnik, a od 2003. i predsjednik.

Cilj Predstavničkog vijeća bio je dvojak: uspostaviti krovnu strukturu koja će pred francuskim vlastima, ali i u medijima moći zastupati interese hrvatske zajednice, te zalagati se za obranu i međunarodno priznanje Hrvatske. Uz to, ono je odmah zamišljeno s ciljem da se naknadno pridruži transnacionalnoj strukturi koja će moći okupljati hrvatsku dijasporu, i koja je kasnije i uspostavljena u obliku Hrvatskog svjetskog kongresa.

Kao jedan od vođa Predstavničkog vijeća Hrvata Francuske, zajedno s njegovim prvim predsjednikom N. Šimcem, organizirao je brojne demonstracije u Parizu kojima se tražilo međunarodno priznanje Hrvatske, a kasnije i intervencija međunarodne zajednice za zaustavljanje agresije na Hrvatsku, i to putem otvorenih pisama koje je Predstavničko vijeće službeno uputilo tadašnjem francuskom predsjedniku (5. svibnja 1991.) kao i državnim poglavarima demokratskih zemalja (29. lipnja 1991.), te Europskoj komisiji (12. srpnja 1991.).

Sveukupno, u obrani Hrvatske je organizirano preko 20 demonstracija u Parizu, te u Strasbourgu i Maastrichtu za vrijeme zasjedanja Europskog vijeća. Uz to, u kolovozu 1991. upućen je i apel francuskoj Biskupskoj konferenciji, koja je 30. listopada 1991. objavila Deklaraciju potpore Hrvatskoj. Za vrijeme Domovinskog rata profesor Gjidara, kao Glavni tajnik Predstavničkog vijeća, bio je izuzetno aktivan na medijskom planu.

Sudjelovao je u uređivanju biltena kratkih francuskih vijesti iz Hrvatske, slao je brojne pismene reakcije medijima na tendenciozne članke, gostovao je u nekoliko zapaženih emisija na francuskoj televiziji, davao je brojne radijske i novinske intervjue, te objavio nekoliko članaka u francuskom tisku kako bi širu javnost senzibilizirao s teškom situacijom u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini. Paralelno s tim, Predstavničko vijeće je za francuske zastupnike organiziralo parlamentarnu misiju u Hrvatskoj slijedom koje je 60-ak zastupnika potpisalo Peticiju za mir u Hrvatskoj (u veljači 1993.).

Uz brojne susrete sa skupinama prijateljstva s Hrvatskom te Bosnom i Hercegovinom u francuskom parlamentu, Predstavničko vijeće održalo je brojne druge susrete, npr. s bivšim francuskim predsjednikom, Giscardom d’Estaingom ili s Međunarodnom interparlamentarnom unijom, te uputilo peticiju francuskom premijeru Balladuru (17. travnja 1994.). No nemoguće je nabrojiti sve konferencije, sudjelovanje na seminarima i okruglim stolovima na francuskim, belgijskim ili švicarskim sveučilištima, s političkim strankama, s humanitarnim organizacijama ili udrugama diljem Francuske na kojima je profesor Gjidara sudjelovao kako bi se mogao čuti hrvatski glas u vrijeme kada su francuski mediji bili ili prilično neinformirani o prilikama u Hrvatskoj ili još gajili brojne negativne predrasude o našoj zemlji.

Sjećam se dobro kako smo još prije uspostave hrvatskog veleposlanstva u Francuskoj koncem 1992., profesor Gjidara, dr. Šimac i moja malenkost, kao član komisije za informiranje Predstavničkog vijeća te član vodstva društva Solidarité France-Croatie, kao trojac obilazili strana veleposlanstva u Parizu kako bismo im izložili situaciju u Hrvatskoj. Dr. Šimac s političkim osvrtom, profesor Gjidara s pravnim aspektima, a ja s geopolitičkim zemljovidima s prikazom okupiranih područja.

Posebno želim istaknuti ključnu ulogu koju je profesor Gjidara imao, zajedno s dr. Šimcem i akademikom Grmekom, u mobilizaciji francuskih intelektualaca i političara koji su se medijski angažirali u obrani Hrvatske i značajno pridonijeli promicanju istine o stradanju Hrvatske. Dovoljno je samo spomenuti Alaina Finkielkrauta, Pascala Brucknera, Paula Gardea, Patrice Caniveza, Annie Lebrun, Rony Braumana, Andréa Glucksmanna, Louise Lambrichs, ili političare Jean-Françoisa Deniaua, Bernarda Stasija, Jean-Marie Dailleta, i brojne druge.

Među manje poznatim ali važnim inicijativama profesora Gjidare kroz Predstavničko vijeće jest zajednički sudski postupak veleposlanstava Hrvatske, BiH, Slovenije i Makedonije u Parizu kojim je zatražena blokada bankovnih računa bivše Jugoslavije u francuskim bankama, što je Pariški sud dosudio 1997., a francuski Kasacijski sud potvrdio. Isto tako, nakon što je 1990. hrvatska katolička misija u Parizu ostala bez crkve, Predstavničko vijeće, i osobito profesor Gjidara, odigrao je ključnu ulogu u pregovorima s Pariškom nadbiskupijom koji su hrvatskoj katoličkoj misiji dodijelili na upravljanje crkvu Svetih Ćirila i Metoda – što je sve do nedavna bio jedinstven slučaj u Europi. Naposljetku, tijekom 1990-ih Predstavničko vijeće Hrvata Francuske je, dok je profesor Gjidara još bio njegov glavni tajnik, prikupilo i otpremilo u Hrvatsku te Bosnu i Hercegovinu pozamašnu količinu humanitarne pomoći. Sveukupno odaslano je 993 kamiona humanitarne pomoći, od čega 762 šlepera i 231 kombi.

Ukratko, kao što vidimo, gotovo da nije bilo veće ili ozbiljnije inicijative hrvatske zajednice u Francuskoj u koju profesor Gjidara nije bio, na ovaj ili onaj način, uključen. Stoga sam počašćen što mi je danas, u povodu predstavljanja knjige profesora Gjidare „Pogledi iz Francuske na socijalističku Jugoslaviju (1980-1991)“, dana prilika da mu odam dužno priznanje za sve čime nas je zadužio u protekla četiri desetljeća.

Dopustite mi na kraju da mu javno zahvalim ne samo na podupiranju hrvatske akademske zajednice kroz brojne projekte o kojima sam već govorio, već prije svega na neumornom radu na promicanju istine o Hrvatskoj, na uloženom trudu kako bi strana javnost dobila što relevantnije informacije o našoj zemlji i bolje upoznala našu povijest i društvene prilike, te nadasve, u najtežim trenucima, na iznimnom doprinosu i svesrdnom zalaganju u obrani interesa i prava na samostalnost svoje hrvatske domovine.

Zahvaljujem Vam na pozornosti.

Marko Ljubić / HKV

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari