Pratite nas

Kolumne

Zašto hrvatski narod još uvijek nije slobodan?

Objavljeno

na

Dok je god antifašizam temeljno vrijednosno načelo hrvatskoga Ustava, posve će se legalno množiti otvorene neprijateljske i destruktivne politike i inicijative u zemlji. Pritisak na nacionalni identitet bit će sve jači, njegov obim širi, okviri slobode sve uži, a sukob većine naroda i manjine na vlasti sve snažniji. To paralizira Hrvatsku, piše Marko Ljubić u novoj kolumni za dnevno.hr.

Nije razumno očekivati nacionalnu odgovornost ili efikasnu suradnju od bilo koje stranke navodne ljevice koje bježe od nacionalnoga identiteta, niti postoji mogućnost bilo kakvoga konsenzusa s njima o ključnim nacionalnim pitanjima, jer, ako bi SDP, HNS ili Orah javno potvrdili autentične i ključne uzroke krize u Hrvatskoj – istoga trenutka to bi bila idejna, organizacijska i politička smrt tih stranaka. Jednostavno, nacionalni identitet kao kategorija je u potpunoj suprotnosti s njihovim idejnim polazištima.

Konzervativne snage u zemlji bi, ako uistinu žele promjene koje jamče dugoročnu stabilnost i aktviranje nacionalnih potencijala hrvatskoga naroda, morale definirati nekoliko ključnih žarišta, javno ih naznačiti i ponuditi jasan politički pravac djelovanja koji jamči njihovo rješavanje. Tek tada se može planirati korake, kojima se postiže takav cilj, takvi ciljevi. Po prioritetima koje svakom razumnom određuje i – vrijeme očekivanih događanja. Razilaženje na svakodnevnim pitanjima je normalno, ali na ključnim nacionalnim pitanjima je ono eliminacijske prirode za svakoga tko se deklarira nacionalnom i konzervativnom politikom.

Zašto se onda razilaze na pitanju koje nema presudnu nacionalnu težinu kao što je inicijativa o izbornome zakonodavstvu?

Teško je pretpostaviti da Karamarko, čovjek koji je relativno uspješno brodio različitim politikama i promjenama i uvijek ostajao iznad vode, ne shvaća kako mu prošlost – ne ide u prilog. Ne može to očekivati pred nacijom ako je prošao razvojni put u neposrednoj blizini i pod zaštitom Manolića i Mesića, današnjih glavnih simbola antifašističke destrukcije zemlje. Kad već inzistira na Tuđmanu, zašto se i primjerom ne ugleda na njega. Tuđman je kao Titov general, dobio plebiscitarnu potporu antititovske Hrvatske i stvorio državu, zato što je narodu jasno promovirao cilj.

Kako je moguće da rukovodstvo tako moćne političke stranke koja se priprema preuzeti i mjesto predsjednika države i upravljanje zemljom na parlamentarnim izborima uđe u prijepor s nositeljima inicijative o promjeni izbornog zakonodovstva iz kojega će režimski mediji uz pomoć vladajuće politike sasvim sigurno razbuktati sukob velikih razmjera i pred nacijom odigrati igrokaz koji će na kraju izroditi jednu jedinu poruku – ne zaslužujete bolje. Vrijedi li ta inicijativa takvog prijepora, vrijedi li kocke s prvim ključnim korakom – predsjedničkim izborima?

Kako je moguće s druge strane, da Markić sa svojim suradnicima nije konzultirala svu raspoloživu pamet, svaku, baš svaku stranku s nacionalnoga spektra, ako je uistinu željela isključivo doprinijeti promjeni državnoga poretka i otkloniti njegove slabosti? Bi li stav raspoloživoga hrvatskoga uma bio da je najoptimalniji način i vrijeme – ova inicijativa koju su promovirali? Ako zanemarimo realnu upitnost stvarnih dometa ovakve incijative, čime se rukovodi netko tko donosi odluke ako preskače vrlo bitne korake u postizanju zacrtanoga cilja? Razuman čovjek u svemu, a pogotovo u politici, a pogotovo u ovakvome stanju zemlje, pokušava sa svakim za koga ima minimum mogućnosti, uspostaviti efikasnu suradnju kako bi postigao ključni cilj. Je li Markić možda imala saznanja prilikom definiranja klasične političke kampanje o izbornome zakonodavstvu, koja apriorno eleiminiraju HDZ? Zašto je HDZ-u postavila eliminacijsko pitanje na političkoj inicijativi, koja, kako je god najavljivala – nema presudno značenje za bitnije promjene stanja zemlje? Ili se jednostavno radi o nečemu puno prizemnijem?

Što to Markić dakle zna, a njezino povezivanje s Katoličkom Crkvom jasno implicira kako uz svoje, ima i čitav niz vrlo moćnih kanala za vrhunske informacije, što to Kujundžić zna o stvarnim Karamarkovim političkim namjerama ili HDZ-ovoj kandidatkinji gospođi Grabar Kitarović, što ih opredjeljuje da ne stanu iza njezine kandidature, ili u ovome slučaju da svojim postupcima jasno slabe njezine izglede i pomažu reizboru Ive Josipovića? S obzirom na javnu percepciju, opravdanu ili ne, o potpori iz Katoličke Crkve njihovim političkim idejama i njima osobno – bilo bi posve neodogovorno svoje taštine, ambicije i sporove neusporedive sa zahtjevima trenutka, pokrivati tom javnom percepcijom i svaljivati pred pretežito katoličkim narodom, na leđa Crkve.

Ne vidjeti danas kako su predstojeći predsjednički izbori zapravo daleko važniji od parlamentarnih za godinu dana, ne vidjeti da je Josipović, što svojim položajem na čelu države, što svojom politikom u zadnjih pet godina, sami vrh zloćudnoga poretka, utoliko prije što hrvatski narod tradicionalno karakter države procjenjuje osobom predsjednika države, nije moguće. Zašto onda to javno ne pokazuju lideri nacionalnih stranaka i inicijativa?

Onima koji vjeruju da Karamarko «terenski» riješava ključna pitanja, pri izostanku snažne javne i jasne poruke i programskih načela, da je to njegov stil, onima koji se pozivaju na pobjede HDZ-a na prošlim lokalnim i europarlamentarnim izborima, moralo bi biti jasno da se u okviru brojki biračke participacije na nekoliko prethodnih nacionalnih izbora, opet širom otvaraju vrata ovakvoj nakaznoj vlasti i politici koja razara zemlju. Ključno je izaći iz tih okvira i pokrenuti zamrlu konzervativnu Hrvatsku, koja ne izlazi na izbore još tamo od devedesetih godina. To bi bio povratak Tuđmanu.

Taj pristup nije moguće osigurati do sada vidljivim političkim stavovima ovoga HDZ, iz jednostavnoga razloga – nedostaje jasnih državničkih poruka. U njihovim porukama nema vidljive kritične količine moći i samopouzdanja za kojom bi pošao deprimirani narod.

I Karamarku i Markić i Kujundžiću bi trebalo biti jasno da se politički ciljevi nikada ne postižu, pogotovo s ovako otvoreno anacionalnom politikom ove Vlade i predsjednika Države, dopisivanjem, pozivanjem na ”obraz”, ”moral”, ”podnošenje ostavke”, već isključivo demonstracijom vlastite moći pred očima naroda.

Smije li Karamarko pristati na nametnute okvire koje godinama promovira neokomunistička i srbofilska propaganda, od kojih su najvažniji kako se moramo okrenuti budućnosti, kako se moramo osloboditi prošlosti, kako bezuvjetnome miru u «regionu» nema alternative, kako nam je ključni vanjskopolitički interes ulazak Srbije u EU, Crne Gore u NATO, ovakve BiH u EU i NATO bez obzira na status hrvatskoga naroda, kako je hrvatsko temeljno vrijednosno izvorište antifašizam. Hrvatskome narodu se s dubokim podcijenjivanjem prilazi kao imbecilu koji ne smije imati elementarno pojedinačno ljudsko, ni kolektivno političko pravo- postaviti civilizacijski minimum uvjeta pod kojima sve to što se navodi – može prihvatiti kao svoj interes. A i ne mora.

Karamarko hrvatskome narodu mora, ako se već poziva na Tuđmana, ponuditi jasnoću stajališta, koja su Tuđmana promovirala u neupitnog nacionalnog lidera i oca hrvatske državnosti. I upravo na tom državotvornom pravcu osloboditi se njegove političke ostavštine koja nije primjerena današnjemu političkome trenutku.

Ključna točka legalizacije svih devijantnih, anacionalnih i otvoreno antihrvatskih inicijativa i politika u Hrvatskoj je – antifašizam kao temeljna vrednota hrvatskoga Ustava. To je istovremeno izvorište širenja trajnoga i sve sveobuhvatnijega pritiska na sve što označava hrvatski nacionalni identitet, to je izvorište svih revizija hrvatske prošlosti, to je jedinstvena točka iz koje se bez ikakvih provjerljivih kriterija svakoga u ovoj zemlji može nazvati fašistom i što je daleko opasnije i pogubnije, hrvatski narod držati pod stalnim pritiskom griješnosti. Treba li jasnijega upozorenja od toga da je Milorad Pupovac sa udruženim institucijama hrvatskih Srba potpuno prisvojio raspolaganje stečevinama toga antifašizma, dodjeljuje nagrade osobama po vlastitom izboru i sa supotpisom jednoga Vojislava Stanimirovića, visokoga dužnosnika klasične fašističke tvorevine – Republike Srpske Krajine!? Je li moguće ne vidjeti da su se sve moguće inicijative čije javno djelovanje koalira sa otvorenim neprijateljstvom prema svemu hrvatskome okupile ispod takve – antifašističke platforme?

Je li moguće ne vidjeti da je takav antifašizam izvorište trajnoga otuđenja države od vlastitog naroda, da se pod tim legalitetom omogućuje aktulnoj vlasti silna financijska i logistička potpora tim inicijativama i politikama, da se iz toga uporišta financiraju recimo Pupovčeve Novosti koje bez i malo srama Katoličku Crkvu ponovo, nakon dvadeset i tri godine – nazivaju klerofašističkom?

Antifašizam kao integrirani mutant komunističko-velikosrpske kolonizacije hrvatskoga naroda i zemlje, preko kojega se i danas,dvadeset i tri godine nakon uspostave hrvatske Države, hrvatski narod drži u potčinjenosti, ne smije biti ustavni temelj suvremene hrvatske državnosti. Umjesto toga temeljnom vrednotom društva koje štiti i razvija hrvatska samostalna država mora se proglasiti hrvatska kršćanska tradicija i kultura, prvi demokratski izbori, proglašenje suvremene nacionalne države, te Domovinski rat, koga treba preimenovati u – Rat za nezavisnost. Tek na tim temeljima Karamarko može legitimno govoriti o – lustraciji, koju tu i tamo istakne kao politički program «novog» protuđmanovskog HDZ-a.

Lustrirati se prvo mora samo izvorište zla.

Drugi prag lustracije je, odmah na razini ustava ili ustavnoga zakona trajno i bez odgode zabraniti svim pripadnicima srpskih vojnih, javnih, političkih i paradržavnih stuktura RSK bavljenje javnim, državnim, političkim i poslovima u okviru obrazovanja, kulture i javnoga informiranja u Hrvatskoj. Tu iznimke ne smije biti, niti će ikada biti mira u ovome društvu dok se to ne provede.
Niti će ikada bez toga srpska nacionalna manjina u Hrvatskoj postati integrativni dio i realno bogatstvo hrvatskoga naroda i društva.
Treći prag lustracije su nositelji bivšeg komunističkog poretka, u politici, državnim strukturama, u medijima, kulturi a pogotovo na sveučilištima.

Je li Karamarko može ovako postupiti? Je li Kujundžić misli na takvu lustraciju? Što o tome misli Markić? Jesu li ikada o tome razgovarali, ili da slutimo misle li i oni kako je antifašizam temeljna vrednota hrvatskoga naroda? Nemamo pojma, a pozivaju nas na povjerenje.

Drugi svjetski rat je završio procesom u Nürnbergu, a ne vojnim porazom nacističke Njemačke. U tom procesu prvenstveno se sudilo ideji, a tek onda ljudima – nositeljima. Smrtne kazne nacističkim zločincima bile su, ne osveta i ubijanje zlih ljudi – nego poruke narodima svijeta o odnosu civilizacije prema zlu.

Današnja Hrvatska, da bi uopće imala ikakve šanse, mora završiti, prvo, građanski rat 1941-1945., drugo, Rat za nezavisnost. Usprkos tome što je hrvatski narod pobjedio srpske agresore 1995. godine, današnja politika jasno pokazuje kako taj rat – nije završen. Jednostavno, nije ubijena zloćudna ideja koja ga je izazvala.

Upravo zbog toga današnje stranke koje pretendiraju na nacionalnu autentičnost i traže potporu hrvatskoga naroda moraju na samome početku rješavanja katastrofalne krize ubiti zlu ideju, izvorišta društvene destabilizacije, kako bi se mogli aktivirati svi potencijali nacije na ključna razvojna pitanja.

Karamarko, Markić, Kujundžić i ostali koji ih ovako ili onako prate, ali i hrvatski intelektualci prje svega, makar u vrlo suženim uvjetima javnoga djelovanja, moraju jasno naznačiti imperativ ustavne definicije antifašizma kao zloćudnoga i razarajućega mutanta komunističke i velikosrpske ideje, trajnim izvorom ugroze nacionalne sigurnosti zemlje, a ne temeljem suvremene Hrvatske. Komunizam i sva njegova simbolika moraju biti zabranjeni hrvatskim Ustavom, jednako kako mora velikosrpska ideja i imperijalna politika biti najstrože zabranjena na području Republike Hrvatske, sa svom svojom simbolikom i nositeljima. Nikakav fašizam hrvatskoga naroda ne ugrožava budućnost ove zemlje, ugrožavaju ga fašistoidne tendencije, metode i ciljevi današnjih gorljivih – antifašista.To su načela, to su ideje, tu leži načelno izvorište današnje političke agresije na hrvatske nacionalne interese.

Lideri današnje desnice, ako ustinu misle bilo što mijenjati, moraju načela države vratiti u naručje hrvatskom narodu.

To je prag s kojega se polazi u stvarno rješavanje svekolike krize u Hrvatskoj. Bez toga nitko, bez obzira na njegove makar i nadnaravne sposobnosti nikada neće moći aktivirati sve potencijale zemlje, niti riješiti bilo koji ozbiljan problem. I, odgovor na naslovno pitanje: Kakve god mi ljude izabrali i po izmjenjenom izbornome zakonodavstvu, svi ti ljudi čisto legalistički će morati služiti – vlasnicima antifašizma. U antifašizmu su okovi, a u kršćanstvu vrelo hrvatske slobode.

Marko Ljubić/Dnevno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Silvana Oruč Ivoš – Tradicionalna zapadna kultura sve više postaje utočište radikaliziranom islamu i relativističkom sekularizmu

Objavljeno

na

Objavio

Cijeli uljuđeni svijet zgrozio je požar u pariškoj katedrali Notre-Dame, za koji su odgovorni u prvim satima nakon izbijanja, bez ikakve istrage tvrdili da nije podmetnut.

Francuski predsjednik Macron odmah je najavio obnovu te velebne katedrale, a mediji su se požurili informirati o tome kako je katedrala Notre -Dame turistički najposjećenija katedrala na svijetu.

Istodobno, malo je medija izvijestilo o tome kako je mjesec dana ranije gorjela još jedna pariška crkva – Crkva sv. Sulpicija. U njoj je požar podmetnut nakon nedjeljne mise pa su žrtve izbjegnute samom srećom.

Od početka ove godine napadnuto je i uništeno čak devet francuskih crkvava, a među njima ona Svetog Nikole u Houillesu, katedrala Saint-Alain u Lavauru, crkva Notre-Dame des Enfants u Nimesu…

U mnogim crkvama uništavana su raspela, oskrnavljeni oltari, uništene su neprocjenjive umjetnine. Požar u katedrali Notre-Dame samo je nastavak tog crnog niza.

Krivci se ne spominju. Iako se manje-više znaju. Jednostavno, spominjane krivnje postalo je politički nekorektno. Zahvaljujući politikama njemačke, francuske pa i mainstream politike Europske unije, u posljednje četiri godine na krilima imigracijskog vala Europa je primila poveći broj radikaliziranih islamista koji su prijetnja ne samo tradicionalnoj kršćanskoj Europi već i svim građanima Europe.

No, istini za volju cijeli proces rastakanja kršćanske Europe nije počeo njihovim dolaskom već puno, puno ranije. Uostalom, o tome je još dok je bio kardinal govorio i pisao papa Benedikt XVI., među ostalim i u svojoj knjizi „Kršćanstvo i kriza kultura“.

Tada je isticao kako u Europi sve više raste svojevrsna patološka mržnja prema kršćanstvu, s naglaskom na mržnju prema katoličanstvu. „Ako je s jedne strane kršćanstvo našlo svoj najdjelotvorniji oblik u Europi, s druge strane treba također reći kako se u Europi razvila kultura koja predstavlja apsolutno najdublju suprotnost ne samo kršćanstvu, nego i religioznim i moralnim tradicijama čovječanstva“, napisao je.

Nadalje, upozorava da tvrdnja kako spomen kršćanskih korijena Europe vrijeđa osjećaje mnogih nekršćana koji žive u Europi (a što se često zlorabi) „nije uvjerljiva budući da se radi prvenstveno o povijesnoj činjenici koju nitko ne može ozbiljno nijekati“. Razlog tom sustavnom nametanju te teze vidi u tome što se umjesto kršćanskim korijenima Europe nameće ideja „da samo radikalna prosvjetiteljska kultura, koja je dostigla svoj puni razvoj u naše vrijeme, može biti konstitutivna za europski identitet“.

Mjesec dana prije požara u Notre-Dame buknuo je požar u crkvi sv. Sulpicija, drugoj najvećoj crkvi u Parizu.

U govoru 1. travnja 2005. u Subiacu, samo dan prije smrti pape Ivana Pavla II., vrlo je jasno poručio da „odbacivanje poveznice s Bogom ili s kršćanstvom u ustavu EU-a nije izraz tolerancije kojom se žele zaštititi osjećaji neteističkih religija i dostojanstvo ateista i agnostika, nego je zapravo izraz savjesti koja želi vidjeti Boga konačno izbrisanoga iz javnoga života ljudi i potisnuti ga u svijet ostalih kultura prošlosti. Europa, nažalost, sve više zaboravlja svoje kršćanske korijene“. I tom procesu sada sami svjedočimo.

To nametanje krivotvorene povijesti dovelo je do toga da europski mainstream posljednje desetljeće sustavno nastavlja s djelovanjem da se kršćanstvo izbriše iz javnoga života i kolektivne europske memorije. A do koje mjere to ide najbolje svjedoči činjenica da taj sekularizam više ne ratuje s kršćanstvom kao religijom, već ide na to da potpuno dokine ili ignorira svaki djelić kršćanskog, odnosno mahom katoličkog života, civilizacije i tradicije u europskoj povijesti.

Taj ideološki i histerični sekularizam prisutan je i u Hrvatskoj. Pa i na način da se sustavno krivo tumači pojam sekularne države, pa se crkvi doslovno želi zatvoriti usta i zabraniti joj javno djelovanje. Štoviše, brojnim domaćim salonskim ljevičarima najava izbacivanja vjeronauka iz škola i revidiranje pa i raskidanje Vatikanskih ugovora postala je okosnica stranačkih programa. Oni sustavno i namjerno ignoriraju pojam sekularnosti koji podrazumijeva odvojenost Crkve od države, ali ne i religije od društva, te nameću sekularizam, koji želi religiju izbaciti iz društva.

Paralelno s tim procesima Europa pa i cijeli svijet ( čemu svjedoči tužni Uskrs u Šri Lanki s preko 300 ubijenih i preko 500 ranjenih nedužnih katolika) suočava se s ozbiljnom prijetnjom fundamentalističkoga terorizma, ali i ozbiljnim ugrozama vrijednosti ljudske osobe, a u konačnici i pitanja vjerske slobode.

Drugim riječima, tradicionalna zapadna kultura, nastala mahom pod utjecajem kršćanstva, sve više i više postaje utočište radikaliziranom islamu kao i relativističkom sekularizmu.

Kršćanstvo, pogotovo ono identitetsko, postaje žrtvom. I nestaje. A bez njega ta moderna Europa – koju vlastitom nacionalnom identitetu pretpostavljaju i brojni hrvatski političari od Plenkovića do Mrak-Taritaš – neće biti ni tolerantnija ni civiliziranija.

Silvana Oruč Ivoš/maxportal

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Onima koji se ne boje istini pogledati u lice, sve je jasno. Barbari su odavna već u Gradu

Objavljeno

na

Objavio

Do toga smo došli! Vatrena oluja morala je gotovo progutati Notre Dame, najčuveniju francusku crkvu i jednu od prstohvata najpoznatijih na svijetu, kako bismo uopće počeli barem stidljivo govoriti o beskonačnoj seriji vandalskih napada na francuske crkve, lavini koju kao da nitko ni ne pokušava zaustaviti.

Posve svejedno tko je izazvao taj požar, teroristi, huligani ili crkveni miševi, plamen je konačno bacio svjetlo na uporno potiskivane statistike o preko tisuću svjesno oskvrnutih crkava širom Francuske samo u posljednjih nekoliko mjeseci – o pljačkama, paleži, razbijanju, obavljanju nužde na svetim mjestima.

Prije samo mjesec dana gorjela je i druga najveća pariška crkva, Saint Sulpice, dokazano podmetnut požar. Reakcija? Gotovo nikakva. Sve u ime lažne političke korektnosti. Tko stoji iza svega toga?

 

Onima koji se ne boje istini pogledati u lice, sve je jasno. Barbari su odavna već u Gradu. I ne, ne dižem time glas protiv milijuna afričkih i azijskih muslimana koji su pristigli posljednjih nekoliko desetljeća u Francusku i druge države. Oni su također žrtve, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Uostalom, nije ovo prvi put da se Notre Dame mora obnavljati. Muslimana u Francuskoj nije ni bilo kad su bijesne rulje krajem 18. stoljeća rušile i pljačkale crkve, kad su revolucionari žedni krvi pokrenuli val dekristijanizacije, zabranjivali javnu molitvu i uvodili zamjenske univerzalne religije.

No, zato su itekako javno pogubljivali svećenike, a nije bilo pošteđeno niti 28 kipova kraljeva Judeje, koji su skinuti sa zapadne fasade Notre Dame i javno im odrubljene kamene glave.

Nakon restauracije monarhije restaurirane su i crkve, pa tako i pariška katedrala, no serija revolucija itekako je ostavila traga na današnje francusko društvo, koje provodi najrigidniji sekularizam među velikim kršćanskim nacijama, onakav kakav mnogi zazivaju i u Hrvatskoj.

Danas se tako liju stvarne i lažne suze nad zgarištem katedrale, obećavaju milijarde eura i zaklinje se u obnovu jednog od najvećih simbola Francuske, sve to zbiva se uz dosljedno prešućivanje da je zapravo u pitanju jedan od najvećih materijalnih simbola ni manje ni više nego – kršćanske Francuske i Europe, simbol kršćanima i svim baštinicima kršćanske kulture, bez obzira bili vjernici ili ne.

Katedrala se tu svodi na Lidlovu reklamu s prepoznatljivim obrisom crkve na Santoriniju, ali s retuširanim križem, da ne bi nekoga uvrijedio. Naravno, ne mislim da netko mora biti kršćanin da bi osjetio tugu za Notre Dame, kao što ni ja ne moram biti budist da bih tugovao za Budom iz Bamijana.

No, oni koji nad zgarištem Notre Dame liju krokodilske suze za veličanstvenom građevinom, ali ne i za onim što i koga ona predstavlja, nisu mnogo bolji od oni kojima “lijepe crkve lijepo gore” i zgražaju se nad svotama obećanima za obnovu. A drugovi su po oružju onih koji su pokrenuli taj uništavački cunami na Orijentu koji je u ime lažne ljubavi prema Bogu prebrisao na tisuće neprocjenjivih i nezamjenjivih povijesnih spomenika.

Ono što se događa u Francuskoj za sada je samo suspregnuti sukob niskog intenziteta kojeg vlasti i mediji sustavno pokušavaju gurnuti pod tepih, ali zapravo je uvježbavanje reprize te zore ikonoklasta koja je s praskom osvanula na Levantu i sasvim sigurno će pokušati zapaliti i Zapad.

Nakon propasti ISIL-a opasnost nije nestala, naprotiv, “fundamentalisti” su samo utvrdili davnu lekciju, da je imperij lakše rušiti iznutra nego izvana. Nekad Rimsko carstvo, a danas novi imperij – Europska unija, koja boluje od istih kobnih boljki samozadovoljnih i bogatih – od gubitka identiteta, od sebičnog zadržavanja vlastitog položaja po svaku cijenu, od uporne amnezije u kojoj nepovratno blijede krvavo plaćene lekcije iz minulih tisućljeća.

Valja se prisjetiti, Rimsko carstvo nisu srušili barbari izvana, već iznutra, oni koji su pušteni unutar njegovih granica i desetljećima u njemu nemirno živjeli bez ikakve mogućnosti ili želje za prilagodbom.

Granice se otvaraju između ostaloga i kako bi se uz pomoć milijuna novopridošlih obračunalo s nacionalnim državama i religijama, ne mareći pritom za moguće katastrofalne posljedice.

Ne reagiramo li, morat ćemo se pomiriti s tim da ponovno dolazi vrijeme kripto kršćanstva, kako što se tiče religije, tako i njezinih univerzalnih vrijednosti koje su prihvatili i oni koji vjeru ne žive, ali shvaćaju njezine civilizacijske vrijednosti.

Da, granice moraju ostati otvorene, valja i otvorena srca prihvaćati ono najbolje od kulturnog i genetskog nasljeđa širom svijeta, no, one moraju biti raširene samo onoliko koliko se realno može asimilirati bez dugoročnih posljedica koje će nas i još jednom vratiti stotinama godina unazad.

Ivan Hrstić / Večernji list

 

Ivica Šola: Islamisti su učenici Francuske revolucije

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari