Pratite nas

Kolumne

Zašto hrvatski narod još uvijek nije slobodan?

Objavljeno

na

Dok je god antifašizam temeljno vrijednosno načelo hrvatskoga Ustava, posve će se legalno množiti otvorene neprijateljske i destruktivne politike i inicijative u zemlji. Pritisak na nacionalni identitet bit će sve jači, njegov obim širi, okviri slobode sve uži, a sukob većine naroda i manjine na vlasti sve snažniji. To paralizira Hrvatsku, piše Marko Ljubić u novoj kolumni za dnevno.hr.

Nije razumno očekivati nacionalnu odgovornost ili efikasnu suradnju od bilo koje stranke navodne ljevice koje bježe od nacionalnoga identiteta, niti postoji mogućnost bilo kakvoga konsenzusa s njima o ključnim nacionalnim pitanjima, jer, ako bi SDP, HNS ili Orah javno potvrdili autentične i ključne uzroke krize u Hrvatskoj – istoga trenutka to bi bila idejna, organizacijska i politička smrt tih stranaka. Jednostavno, nacionalni identitet kao kategorija je u potpunoj suprotnosti s njihovim idejnim polazištima.

Konzervativne snage u zemlji bi, ako uistinu žele promjene koje jamče dugoročnu stabilnost i aktviranje nacionalnih potencijala hrvatskoga naroda, morale definirati nekoliko ključnih žarišta, javno ih naznačiti i ponuditi jasan politički pravac djelovanja koji jamči njihovo rješavanje. Tek tada se može planirati korake, kojima se postiže takav cilj, takvi ciljevi. Po prioritetima koje svakom razumnom određuje i – vrijeme očekivanih događanja. Razilaženje na svakodnevnim pitanjima je normalno, ali na ključnim nacionalnim pitanjima je ono eliminacijske prirode za svakoga tko se deklarira nacionalnom i konzervativnom politikom.

Zašto se onda razilaze na pitanju koje nema presudnu nacionalnu težinu kao što je inicijativa o izbornome zakonodavstvu?

Teško je pretpostaviti da Karamarko, čovjek koji je relativno uspješno brodio različitim politikama i promjenama i uvijek ostajao iznad vode, ne shvaća kako mu prošlost – ne ide u prilog. Ne može to očekivati pred nacijom ako je prošao razvojni put u neposrednoj blizini i pod zaštitom Manolića i Mesića, današnjih glavnih simbola antifašističke destrukcije zemlje. Kad već inzistira na Tuđmanu, zašto se i primjerom ne ugleda na njega. Tuđman je kao Titov general, dobio plebiscitarnu potporu antititovske Hrvatske i stvorio državu, zato što je narodu jasno promovirao cilj.

Kako je moguće da rukovodstvo tako moćne političke stranke koja se priprema preuzeti i mjesto predsjednika države i upravljanje zemljom na parlamentarnim izborima uđe u prijepor s nositeljima inicijative o promjeni izbornog zakonodovstva iz kojega će režimski mediji uz pomoć vladajuće politike sasvim sigurno razbuktati sukob velikih razmjera i pred nacijom odigrati igrokaz koji će na kraju izroditi jednu jedinu poruku – ne zaslužujete bolje. Vrijedi li ta inicijativa takvog prijepora, vrijedi li kocke s prvim ključnim korakom – predsjedničkim izborima?

Kako je moguće s druge strane, da Markić sa svojim suradnicima nije konzultirala svu raspoloživu pamet, svaku, baš svaku stranku s nacionalnoga spektra, ako je uistinu željela isključivo doprinijeti promjeni državnoga poretka i otkloniti njegove slabosti? Bi li stav raspoloživoga hrvatskoga uma bio da je najoptimalniji način i vrijeme – ova inicijativa koju su promovirali? Ako zanemarimo realnu upitnost stvarnih dometa ovakve incijative, čime se rukovodi netko tko donosi odluke ako preskače vrlo bitne korake u postizanju zacrtanoga cilja? Razuman čovjek u svemu, a pogotovo u politici, a pogotovo u ovakvome stanju zemlje, pokušava sa svakim za koga ima minimum mogućnosti, uspostaviti efikasnu suradnju kako bi postigao ključni cilj. Je li Markić možda imala saznanja prilikom definiranja klasične političke kampanje o izbornome zakonodavstvu, koja apriorno eleiminiraju HDZ? Zašto je HDZ-u postavila eliminacijsko pitanje na političkoj inicijativi, koja, kako je god najavljivala – nema presudno značenje za bitnije promjene stanja zemlje? Ili se jednostavno radi o nečemu puno prizemnijem?

Što to Markić dakle zna, a njezino povezivanje s Katoličkom Crkvom jasno implicira kako uz svoje, ima i čitav niz vrlo moćnih kanala za vrhunske informacije, što to Kujundžić zna o stvarnim Karamarkovim političkim namjerama ili HDZ-ovoj kandidatkinji gospođi Grabar Kitarović, što ih opredjeljuje da ne stanu iza njezine kandidature, ili u ovome slučaju da svojim postupcima jasno slabe njezine izglede i pomažu reizboru Ive Josipovića? S obzirom na javnu percepciju, opravdanu ili ne, o potpori iz Katoličke Crkve njihovim političkim idejama i njima osobno – bilo bi posve neodogovorno svoje taštine, ambicije i sporove neusporedive sa zahtjevima trenutka, pokrivati tom javnom percepcijom i svaljivati pred pretežito katoličkim narodom, na leđa Crkve.

Ne vidjeti danas kako su predstojeći predsjednički izbori zapravo daleko važniji od parlamentarnih za godinu dana, ne vidjeti da je Josipović, što svojim položajem na čelu države, što svojom politikom u zadnjih pet godina, sami vrh zloćudnoga poretka, utoliko prije što hrvatski narod tradicionalno karakter države procjenjuje osobom predsjednika države, nije moguće. Zašto onda to javno ne pokazuju lideri nacionalnih stranaka i inicijativa?

Onima koji vjeruju da Karamarko «terenski» riješava ključna pitanja, pri izostanku snažne javne i jasne poruke i programskih načela, da je to njegov stil, onima koji se pozivaju na pobjede HDZ-a na prošlim lokalnim i europarlamentarnim izborima, moralo bi biti jasno da se u okviru brojki biračke participacije na nekoliko prethodnih nacionalnih izbora, opet širom otvaraju vrata ovakvoj nakaznoj vlasti i politici koja razara zemlju. Ključno je izaći iz tih okvira i pokrenuti zamrlu konzervativnu Hrvatsku, koja ne izlazi na izbore još tamo od devedesetih godina. To bi bio povratak Tuđmanu.

Taj pristup nije moguće osigurati do sada vidljivim političkim stavovima ovoga HDZ, iz jednostavnoga razloga – nedostaje jasnih državničkih poruka. U njihovim porukama nema vidljive kritične količine moći i samopouzdanja za kojom bi pošao deprimirani narod.

I Karamarku i Markić i Kujundžiću bi trebalo biti jasno da se politički ciljevi nikada ne postižu, pogotovo s ovako otvoreno anacionalnom politikom ove Vlade i predsjednika Države, dopisivanjem, pozivanjem na ”obraz”, ”moral”, ”podnošenje ostavke”, već isključivo demonstracijom vlastite moći pred očima naroda.

Smije li Karamarko pristati na nametnute okvire koje godinama promovira neokomunistička i srbofilska propaganda, od kojih su najvažniji kako se moramo okrenuti budućnosti, kako se moramo osloboditi prošlosti, kako bezuvjetnome miru u «regionu» nema alternative, kako nam je ključni vanjskopolitički interes ulazak Srbije u EU, Crne Gore u NATO, ovakve BiH u EU i NATO bez obzira na status hrvatskoga naroda, kako je hrvatsko temeljno vrijednosno izvorište antifašizam. Hrvatskome narodu se s dubokim podcijenjivanjem prilazi kao imbecilu koji ne smije imati elementarno pojedinačno ljudsko, ni kolektivno političko pravo- postaviti civilizacijski minimum uvjeta pod kojima sve to što se navodi – može prihvatiti kao svoj interes. A i ne mora.

Karamarko hrvatskome narodu mora, ako se već poziva na Tuđmana, ponuditi jasnoću stajališta, koja su Tuđmana promovirala u neupitnog nacionalnog lidera i oca hrvatske državnosti. I upravo na tom državotvornom pravcu osloboditi se njegove političke ostavštine koja nije primjerena današnjemu političkome trenutku.

Ključna točka legalizacije svih devijantnih, anacionalnih i otvoreno antihrvatskih inicijativa i politika u Hrvatskoj je – antifašizam kao temeljna vrednota hrvatskoga Ustava. To je istovremeno izvorište širenja trajnoga i sve sveobuhvatnijega pritiska na sve što označava hrvatski nacionalni identitet, to je izvorište svih revizija hrvatske prošlosti, to je jedinstvena točka iz koje se bez ikakvih provjerljivih kriterija svakoga u ovoj zemlji može nazvati fašistom i što je daleko opasnije i pogubnije, hrvatski narod držati pod stalnim pritiskom griješnosti. Treba li jasnijega upozorenja od toga da je Milorad Pupovac sa udruženim institucijama hrvatskih Srba potpuno prisvojio raspolaganje stečevinama toga antifašizma, dodjeljuje nagrade osobama po vlastitom izboru i sa supotpisom jednoga Vojislava Stanimirovića, visokoga dužnosnika klasične fašističke tvorevine – Republike Srpske Krajine!? Je li moguće ne vidjeti da su se sve moguće inicijative čije javno djelovanje koalira sa otvorenim neprijateljstvom prema svemu hrvatskome okupile ispod takve – antifašističke platforme?

Je li moguće ne vidjeti da je takav antifašizam izvorište trajnoga otuđenja države od vlastitog naroda, da se pod tim legalitetom omogućuje aktulnoj vlasti silna financijska i logistička potpora tim inicijativama i politikama, da se iz toga uporišta financiraju recimo Pupovčeve Novosti koje bez i malo srama Katoličku Crkvu ponovo, nakon dvadeset i tri godine – nazivaju klerofašističkom?

Antifašizam kao integrirani mutant komunističko-velikosrpske kolonizacije hrvatskoga naroda i zemlje, preko kojega se i danas,dvadeset i tri godine nakon uspostave hrvatske Države, hrvatski narod drži u potčinjenosti, ne smije biti ustavni temelj suvremene hrvatske državnosti. Umjesto toga temeljnom vrednotom društva koje štiti i razvija hrvatska samostalna država mora se proglasiti hrvatska kršćanska tradicija i kultura, prvi demokratski izbori, proglašenje suvremene nacionalne države, te Domovinski rat, koga treba preimenovati u – Rat za nezavisnost. Tek na tim temeljima Karamarko može legitimno govoriti o – lustraciji, koju tu i tamo istakne kao politički program «novog» protuđmanovskog HDZ-a.

Lustrirati se prvo mora samo izvorište zla.

Drugi prag lustracije je, odmah na razini ustava ili ustavnoga zakona trajno i bez odgode zabraniti svim pripadnicima srpskih vojnih, javnih, političkih i paradržavnih stuktura RSK bavljenje javnim, državnim, političkim i poslovima u okviru obrazovanja, kulture i javnoga informiranja u Hrvatskoj. Tu iznimke ne smije biti, niti će ikada biti mira u ovome društvu dok se to ne provede.
Niti će ikada bez toga srpska nacionalna manjina u Hrvatskoj postati integrativni dio i realno bogatstvo hrvatskoga naroda i društva.
Treći prag lustracije su nositelji bivšeg komunističkog poretka, u politici, državnim strukturama, u medijima, kulturi a pogotovo na sveučilištima.

Je li Karamarko može ovako postupiti? Je li Kujundžić misli na takvu lustraciju? Što o tome misli Markić? Jesu li ikada o tome razgovarali, ili da slutimo misle li i oni kako je antifašizam temeljna vrednota hrvatskoga naroda? Nemamo pojma, a pozivaju nas na povjerenje.

Drugi svjetski rat je završio procesom u Nürnbergu, a ne vojnim porazom nacističke Njemačke. U tom procesu prvenstveno se sudilo ideji, a tek onda ljudima – nositeljima. Smrtne kazne nacističkim zločincima bile su, ne osveta i ubijanje zlih ljudi – nego poruke narodima svijeta o odnosu civilizacije prema zlu.

Današnja Hrvatska, da bi uopće imala ikakve šanse, mora završiti, prvo, građanski rat 1941-1945., drugo, Rat za nezavisnost. Usprkos tome što je hrvatski narod pobjedio srpske agresore 1995. godine, današnja politika jasno pokazuje kako taj rat – nije završen. Jednostavno, nije ubijena zloćudna ideja koja ga je izazvala.

Upravo zbog toga današnje stranke koje pretendiraju na nacionalnu autentičnost i traže potporu hrvatskoga naroda moraju na samome početku rješavanja katastrofalne krize ubiti zlu ideju, izvorišta društvene destabilizacije, kako bi se mogli aktivirati svi potencijali nacije na ključna razvojna pitanja.

Karamarko, Markić, Kujundžić i ostali koji ih ovako ili onako prate, ali i hrvatski intelektualci prje svega, makar u vrlo suženim uvjetima javnoga djelovanja, moraju jasno naznačiti imperativ ustavne definicije antifašizma kao zloćudnoga i razarajućega mutanta komunističke i velikosrpske ideje, trajnim izvorom ugroze nacionalne sigurnosti zemlje, a ne temeljem suvremene Hrvatske. Komunizam i sva njegova simbolika moraju biti zabranjeni hrvatskim Ustavom, jednako kako mora velikosrpska ideja i imperijalna politika biti najstrože zabranjena na području Republike Hrvatske, sa svom svojom simbolikom i nositeljima. Nikakav fašizam hrvatskoga naroda ne ugrožava budućnost ove zemlje, ugrožavaju ga fašistoidne tendencije, metode i ciljevi današnjih gorljivih – antifašista.To su načela, to su ideje, tu leži načelno izvorište današnje političke agresije na hrvatske nacionalne interese.

Lideri današnje desnice, ako ustinu misle bilo što mijenjati, moraju načela države vratiti u naručje hrvatskom narodu.

To je prag s kojega se polazi u stvarno rješavanje svekolike krize u Hrvatskoj. Bez toga nitko, bez obzira na njegove makar i nadnaravne sposobnosti nikada neće moći aktivirati sve potencijale zemlje, niti riješiti bilo koji ozbiljan problem. I, odgovor na naslovno pitanje: Kakve god mi ljude izabrali i po izmjenjenom izbornome zakonodavstvu, svi ti ljudi čisto legalistički će morati služiti – vlasnicima antifašizma. U antifašizmu su okovi, a u kršćanstvu vrelo hrvatske slobode.

Marko Ljubić/Dnevno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Veliki proces zbog dva stola na tržnici

Objavljeno

na

Objavio

Bučno najavljivan i praćen proces protiv Milana Bandića, zagrebačkoga gradonačelnika, zbog toga što je dozvolio udruzi “U ime obitelji” prikupljanje potpisa za referendum na stolovima gradske tržnice, djeluje zaista bizarno.

Što je tu kriminalno? Bit će nemoguće dokazati kako je Bandić od tog posla imao neku materijalnu korist ili da je Grad Zagreb nešto izgubio, pa će optužnica najvjerojatnije biti odbačena. I mladi zastupnik optužbe djelovao je zbunjeno i nesuvislo jer se našao u nezgodnoj situaciji okrivljivanja bez krivnje. Kome je, prema tome, ovaj proces bio potreban?

Milan Banidć nije svetac, to već svatko zna.Osim što je politički prefarban svim mogućim duginim bojama, pa će ponosno staviti bedž s Titovim likom na rever da bi uklonio naziv trga s njegovim imenom, a sve za potrebe političkog trenutka, dugogodišnji čelnik glavnoga grada raspolaže enormnim bogatstvima, a sve to zahvaljujući svojem nesebičnom političkom radu za građane.

Uspio je čak podići i dvorac u Poganoj Vlaki. Našao se čak jednom prilikom u pritvoru zbog daleko ozbiljnije optužbe za korupciju i zloupotrebu položaja, ali to je već stavljeno ad acta, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Zato se ovaj proces zbog štandova ili banaka za potpise može razumjeti kao manevar tužiteljstva da, kad već nisu ulovili Bandića zbog nečeg velikog, barem nečim opravdaju svoju kampanju protiv njega, ili pak kao namjerno prikrivanje onoga što je teže i delikatnije.

Slično je svojedobno Ivo Sanader u suradnji s Državnim odvjetništvom, dok je bio na vlasti, aferom “Indexi” htio uvjeriti javnost i Bruxelles u vlastitu čistoću.

I nije samo Bandić u pitanju. O nesposobnosti ili (lošim) namjerama pravosudnih tijela (odvjetništava i sudova) svjedoči čitav niz drugih pokrenutih ili nepokrenutih slučajeva protiv visokih državnih dužnosnika (Sanader, Vidošević, Kalmeta, Jakovčić…) koji su, umjesto da štite državu, državu organizirali kao pljačkašku instituciju. Svi se ti slučajevi vuku godinama. Ili su optužnice loše sastavljene, ili sudovi zakone pretvaraju u sofističku filozofiju, pa i ako se donese neka presuda, u pomoć priskoči Ustavni sud.

U ovom Bandićevu procesu moguća je još jedna pretpostavka. Ovaj bi proces lako mogao biti i proces protiv Željke Markić i njezine udruge. Ako im se ne može (a možda i može) suditi, može ih se zastrašiti, uzdrmati, obeshrabriti, kompromitirati. Njihove referendumske inicijative ozbiljno drmaju jedan sustav koji je po mjeri vladajuće kaste. Vidimo kakvi se sve napori ulažu kako bi se pronašla kakva pogrješka u prikupljenim potpisima.

A ako je netko trebao sjesti na optuženičku klupu u vezi s referendumom, onda to nije trebao biti Bandić, koji je pomogao akciju jedne civilne udruge, nego onaj riječki gradonačelnik, koji je neustavno zabranio njezino prikupljanje potpisa u svojem gradu.

Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Benjamin Tolić: Penavin proboj

Objavljeno

na

Objavio

Vukovarski gradonačelnik Ivan Penava uputio je prije desetak dana hrvatskoj javnosti poziv na miran prosvjed zbog neprocesuiranja počinitelja ratnih zločina za srpsko-crnogorske oružane agresije na Hrvatsku. Prosvjed će se, rekao je, održati 13. listopada 2018. na Trgu Republike u Vukovaru.

Vijest je grunula iznenada. I još uvijek orlja poput potmule grmljavine koja izdaleka navješćuje oluju.

Što je u toj vijesti uzbudilo javnost? Ponajprije činjenica da je Penava HDZ-ov gradonačelnik. A kada je koja HDZ-ova niža vlast osudila postupanje ili nepostupanje HDZ-ove više vlasti? Događaj se osim toga doima kao prkos Plenkoviću. Penava je svoju tiskovnu konferenciju održao unatoč tomu što mu se nad glavom klatio još posve svjež primjer ličko-senjskoga župana i HDZ-ova veterana Darka Milinovića. Toga je HDZ-ova dužnosnika Plenkovićeva paradigmatična „inkluzivnost“ (uključivost) presudom svoga „visokoga časnog suda“ bez imalo oklijevanja isključila iz HDZ-a. „Visoki“ se „časni sud“ pri tomu držao malo previsoko: nije dopustio Milinoviću da izloži svoju obranu. Tim okolnostima treba dodati i neobično oštru obrazložbu Penavina poziva na prosvjed:

“Želim da prosvjed bude miran, apolitičan, bez stranačkih obilježja, a za afirmaciju temeljnih ljudskih prava. Mišljenja sam da su neki stavovi iznad politike, a neke vrijednosti iznad stranačke stege. Stoga je nakon gotovo 10.000 dana šutnje vrijeme da zajedno postavimo jasne rokove institucijama poput Ministarstva pravosuđa, Glavnog državnog odvjetnika, sigurnosno-obavještajnih služba i MUP-a da procesuiraju odgovorne za zločine na svim razinama ili da svoje mjesto ustupe onima koji su to kadri učiniti. Osobno ne želim, niti hoću graditi niti biti sukrivac za tako bolesno društvo, a svojom šutnjom, šutnjom gradonačelnika Vukovara, staviti svoj potpis za takvu prljavu i zloćudnu rabotu. Dosta mi je osjećaja gorčine, nepravde i izdaje i nedostojnosti prema tim ljudima svaki put kad im dođem na grob zapaliti svijeću i stoga je vrijeme da kažem dosta i dignem glas protiv društva koje ne štiti najslabije, koje ne poštuje i zaboravlja svoje heroje.“

Državna se vlast zgranula. Nije ju toliko prenerazio poziv koliko ju je osupnula lutherovska strast koja izbija iz svake riječi vukovarskog gradonačelnika. HDZ-ovi su obnašatelji državne vlasti upali u neobičan klanac zatvoren s obiju strana. Nisu mogli ni naprijed ni natrag. U prvom bi slučaju morali javno odbiti kazneni progon počinitelja ratnih zločina; u drugom slučaju izgubili bi Milorada Pupovca i – vlast, a dobili Ivana Penavu i – oporbu. Stoga su se malko pogubili, pa su s najviših mjesta padale neobične opaske o Penavinu pozivu.

Najviše su se, kako je i red, proslavili predsjednik Hrvatskoga [državnog] sabora Gordan Jandroković i predsjednik Vlade Republike Hrvatske Andrej Plenković. Stoga, iako je prostor članka ograničen, moram zabilježiti samo dva bisera. Jandroković je more iuganorum (po juganskom običaju) zaključio da iza te vukovarske prosvjedne „frtutme“ stoje ni manje ni više nego – „samoproglašeni suverenisti“, a Plenković nas je, oponašajući Kralja Sunce, obasjao hiperdemokratskom izjavom: Ne će meni nitko određivati s kime ću stvarati zastupničku većinu.

Naravno, ružičasti su mediji, Večernji list i HTV, odmah razumjeli kojim smjerom treba krenuti da se te dvije mudrosti temeljito razrade. Tako su se tamo čihala i još će se čihati „demokratska“ pitanja: Tko stoji iza prosvjeda? Koje udruge branitelja iz Domovinskog rata? Tko je taj vukovarski gradonačelnik? Što hoće taj čovjek? Zašto baš 13. listopada?

A nitko ne će ući u bit Penavina vapaja.

Ipak, malko su nas prosvijetlili. Ivana Puljić Šego, ona novinarka što je prijetila da će se iseliti na Mjesec ako Donald Trump bude izabran za američkoga predsjednika, poučila nas je, na Jandrokovićevu tragu, da suverenisti nemaju (?!) monopol na domoljublje, a Branimir Glavaš, na Plenkovićevu tragu, da se braniteljske udruge iz Domovinskoga rata ne smiju ponašati poput SUBNOR-a (?!).

Priopćili su nam i ponešto što nikomu od nas ne treba. Na primjer, da je Ivan Penava podrijetlom iz posuškoga Batina. I ponešto što svima nama treba. Na primjer, da nadnevak prosvjeda 13. listopada čuva uspomenu na onaj nesretni dan kada je godine 1991. propao pokušaj proboja hrvatskih oružanih snaga u opkoljeni Vukovar.

Što na to reći? Samo: Puno sreće Ivanu Penavi! Dao Bog da protivne sile ne osujete njegov prilično zakašnjeli, ali svakako plemeniti pokušaj proboja u srce i dušu hrvatskoga naroda.

Benjamin Tolić/Hrsvijet

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari